#svjetlo svijeta

[pleatonitum]

I svjetlo svjetli u tami i tama ga ne obuze

BC ‘Betanija’, 23.9.2018. UVOD: Vjerujem da imate Bibliju sa sobom. Možemo zajedno otvoriti Evanđelje po Ivanu 1. poglavlje. Pročitat ćemo i razmotrit danas prvih 13 stihova. Iv 1:1-13 Pročitaj! Prošle nedjelje započeli smo s proučavnjem Evanđelja po Ivanu, kada smo naglasili da je Evanđelje dobra, radosna, vesela vijest jer je sadržaj vijesti dobar i radostan.  Sadržaj Evanđelja otkriva da…

[sincerelyyoursg]

@leaskisses444 💌💍

(nemam pojma kak ovo ide, nisam bila na vjencanju otkad sam imala 4 a i taj brak je bome vec gotov LMFAO)

Ti si moje svjetlo po mraku. Od prvog trenutka kad sam te pronašla, znala sam da zajedno naše zvijezde sjaje još sjajnije. Uz tebe je uvijek mirno, i znam da si ti tu.

Ne mogu ti obećati da ću biti savršena žena. Neću ti to obećati, ali znaj da ću se uvijek truditi.

Voljet ću te do samoga kraja. Ti si moja zvijezda, moja rosa koja će se uvijek vraćati. Zajedno ćemo u vječnost. Dok svi cvijetovi ovog svijeta ne uvenu, dok svi ljudi izgube nadu, i dok sve zvijezde ne prestaju sjati, ja ću te voljeti.

[andjelineba]

Isus, planeti i galaksije: božanska povezanost

Prostranost svemira, sa svojim bezbrojnim planetima i galaksijama, odražava veličanstvenost stvaranja. Dok gledamo u noćno nebo, lako se osjećati ponizno i nadahnuto čistom veličinom kozmosa. Za vjernike, ljepota zvijezda služi kao podsjetnik na božansku moć Isusa Krista. Često ga se vidi kao svjetlo vodilju ne samo na Zemlji nego u cijelom svemiru. Eden

U Bibliji se Isusa naziva "Svjetlom svijeta", što je izjava koja duboko odjekuje kad pomislimo na bezbrojne zvijezde koje sjaje u galaksijama daleko izvan našeg dosega. Ove nas zvijezde podsjećaju da je Kristova ljubav beskonačna i da doseže svaki kutak stvaranja, uključujući planete i galaksije udaljene milijune svjetlosnih godina. Božanstvenost

Mnogi pronalaze duhovno značenje u razmišljanju o rasporedu planeta ili misterijama dalekih galaksija. Baš kao što nam Isus daje smjernice u našim duhovnim životima, zvijezde i planeti mogu poslužiti kao metafora za vodstvo u prostranstvu svemira. Oni pokazuju da u kaosu postoji red, baš kao što Isus donosi mir i svrhu u naše živote. božanski

U svijetu punom čuda, kozmos nas poziva da razmislimo o božanskoj prirodi stvaranja. Isusova povezanost sa zvijezdama, planetima i galaksijama podsjeća nas da smo dio nečeg daleko većeg od nas samih – vječnog plana punog ljubavi koji je osmislio Stvoritelj. Neka nas nebesa potaknu da tražimo Isusovo svjetlo u svemu što susrećemo, od najmanje zvijezde do najudaljenije galaksije.

Pogledaj više: http://www.andjeli-neba.com.hr/hrvatski/default_hr.htm

[radiogornjigrad]

SVJETLO I SJENE ANDRIĆEVOG SARAJEVA

foto n.g. radio sarajevo „Bez tegobe sam živeo ploveći kao sitno zrno prašine koje titra u sunčevom zraku. Bez težine je, plovi put vasiona, prožeto suncem i samo kao malo sunce. Nisam znao da ovakva gorčina može ispuniti dušu čovjeka. Zaboravio sam da žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta“. IVO ANDRIĆ . SARAJEVSKE STAZE, LICA I PREDJELI OČIMA NAŠEG NOBELOVCA . To je…

[brbljivica]

A nisam se imao komu pravdati za bilo sto. Moj umišljaj je znao dobaciti do toga da mislim o sebi kao tempiranoj eksplozivnoj napravi u temeljima svijeta. Otkucavam i nikada ne eksplodiram. Ljudi čak i ne strahuju jer nitko ne zna za moje postojanje i to je zabavno. U meni su negdje duboko, kao i u svakom čovjeku, bile nekakve nejasne krivnje iz kojih je sve izrastalo. Nisam imao ništa s tim osjećanjem, nisam mislio da se imam zbog bilo čega pravdati svijetu, nisam imao namjeru čekati ispunjenje sudbine pravdajući se. I, eto, svjetlo se mijenja, lagani pokreti neba otkrivaju svijet koji proklinje buđenje i trenira za novi maraton osmjehivanja, a ja sam još bio savršeno budan.

Marko Tomaš - Nemoj me buditi

[emotivaaac]

Prokleto je voljela da šeta usred one sitne kiše.

Pod kišobranom.

Sporim, laganim koracima.

Da oćuti svaku kap.

Imala je, zapravo, dušu djeteta,

iako bi neki rekli 'čudne navike'.

Posmatrali je čudno.

Buljili u nju čudno.

Doduše, njima je svaka bila ista,

pa, eto, ne razumijem zašto su nju gledali

kao drugačiju.

Ostalo u njoj valjda još ponešto nespojivog

za ovaj svijet i ove malograđanske rituale ljubavi.

Malo bi joj falilo za sve.

I za onu ljutnju i za prolaženje iste.

Za sreću,

Bome i za tugu,

iako bi to ona rijetko kad priznala i pokazala.

Uvuče se u svoje tanke izlive bijesa,

plača,

dok ne izađe kao nova.

Ista bi šetala po pijacama,

tržnim centrima,

vječito obilazila neke desete predjele odjeće.

Zastajala pred ogledalom,

govorila sebi kako je i danas prelijepa.

Zabacivala pogledima široko naokolo,

grdila današnju modu.

Govorila kako joj one haljine ni na šta ne liče.

Mjesec maleni,

vješto bi čuvala sebe

za ono malo čovjeka koji na nju liči.

Lela,

vječito obrgljena strahovima,

tražila je ono jedno utočište

da je od istih sačuva.

Dokumentarac o zmijama

sa tva, istog trenutka prebacivala.

Tijelo joj prodrhti kao da je upravo ispred nje.

U sred mraka vrisne

da osjeti da ima pored nje neko.

Svjetlo da joj bude.

Čudna je to narav,

mislim.

Ili pak i nije,

sve to nju negdje čini ovakvom.

Voljenom.

Katkad bih joj ponavljao koliko mrzim te noći

kad ne bi ostajala.

Da sam bez njenih priča u snu,

nepotpuno biće.

Kad je tu ona,

sa druge strane kreveta,

lakše bi se disalo.

Ovako,

zamrzim dosta tu daljinu.

Kad ne znam kako je,

kad je daleko od mene i mojih zagrljaja.

A i ja od istih.

Nedostaju više od inače.

Iz dana u dan.

Ali, negdje znaš da vrijedi.

Čekati i voljeti.

A ona,

samo, rekao bih, živi za te minimalne dane.

Vikende, spavajući do podne.

Vremena za sebe.

Nit' mora, nit' plaže,

samo srcu da joj ne laže.

Često nedorečena ostaje,

mrzi je da priča,

dok bi po kišnim jutrima,

eseje ispisivala u svoj dnevnik.

Izlazila na balkon u pidžami,

naslonila se na ogradu,

gledala tamo negdje u daljinu.

Hvatala neke pejzaže prošlosti,

po neka sjećanja joj nisu davala daleko..

Otkačena pitanja postavljala,

još šašavije ideje imala.

Neke nebitnosti ovog svijeta su njoj za oko zapadale.

Veli, cijelog života želi gledati te magične zalaske sunca,

na proljeće u nekom tankom džemperu,

visibabu brati.

Usput, brati šumske jagode,

vezivati narukvice od istih.

Slikati se po poljima preplavljenog suncokretima.

Dok je, otkad za sebe zna,

mrzila čizmice.

Gledanja tih lokava po putu,

smrzavanje ruku.

Duvanja vjetra baš prema njenom licu,

udisanje hladnog zraka.

Romantičar je to.

Još uvijek pod utiscima starih vremena.

Voli one duge šetnje,

skidanje kaputa

i povlačenje stolice da sjedne.

Doduše, brzo je skretala pogled sa onog što voli.

Barem sa mene,

kad bih joj god uzvraćao isti.

Nasmiješi se, blesa,

gleda u pod.

Prebacuje kosu iza ušiju.

Smeta joj,

dok nogama polagano cupka.

I zaista,

u toj ženi, svega ima.

Od revolucije,

melanholije,

do želje za džentlmenstvom,

pokazivanjem i nježnošću.

Duša mila,

uvijek će ostati melem za sve moje rane.

Čini mi se da jeste.

To je ta žena,

vjetar u leđa kroz život.

-emotivaaac 🤍

[odbjeglopero]

Noćas sam sjedila u parku.

Sama.

Došla sam biciklom kojem sam se smilovala danas, trećeg juna, konačno napuniti gume skoro ljetnim zrakom i voziti ga. Voziti dok se ne smrkne, onda je trebalo ići kući.

Uvijek prokletoj kući.

Park mi je izgledao tako lijepo, tako tiho i mirno. Upalila sam velike reflektore, činjenica da se pale i gase na obični prekidač još više me podsjeti na kuću, ali ne marim.

Na klupu spustim ruksak. Izvadim knjigu od Nure, magične žene, "Sablja i pero"...

Kraj ograde čujem šuškanje i njuškanje, kao neko sitno ubrzano disanje. Jež.

Poslije knjige čokoladno mlijeko, biskvit Barni i kutiju u kojoj 8 cigareta čeka smrt na mojim usnama, a mene smrt od crnog dima u plućima svakako kad-tad.

Izvadim svijeću u čaši, zapalim. Velika svjetlost od stakla obasja dovoljan krug oko mene. Pomislim, koliko čovjeku treba prostora za život?

Eto, tek jedan ruksačić... za malo mira, malo knjige, malo čokoladnog mlijeka i malo smrti u obliku štapića iz plave kutije Marlbora četvorke.

I vjerujte mi, nema tu ništa lijepo. Mislim, kad ti život stane u ruksak. Tu ti je sva bol svijeta ispod tog rajferšlusa, al' ne marim ni za to.

Prebacujem stranice knjige, odbijam dim sa usana, i onog ježa što šuška ponudim Barni biskvitom. Vjerujte, ježevi jedu Barni. Meni je ostao samo zalogaj, ostalo je pojelo malo njuškalo. Ne marim ni za to...

Ne znam ni koliko je sati, ni koliko dugo sam tu, jer telefonu je odavno hladnoća pojela i ono malo baterije što je imao, ali ne marim, ni ne treba mi...

Čitam, a slike se redaju kao da sam oživjela knjigu. Redam prostor po prostor, prizor po prizor a vrijeme kapa. Onaj jež više ne šuška, nije pretjerano druželjubiv, pojeo je Barni i otišao.

Štapića smrti više nemam, ustajem, pakujem ostatak života u ruksak i rukama hvatam za ručke bicikla. Večernja rosa je svud po biciklu, pa i ondje gdje trebam sjesti, ali ne marim.

Na izlazu iz parka vidim onaj prekidač na reflektoru. Osvrnem se u park i ugasim svjetlo. Sve zamre. Nek se ne troši struja.

Za to marim.

@odbjeglopero

[inanotherlifeiwouldbeyourgirll]

Ponovo sjedim sama kraj prozora. U mraku sam. Jedini izvor svjetlosti su plamen svijeće pod kojom pišem i svjetlo u zgradi preko puta. Možda bih nekom izgledala tužno i usamljeno, ali nisam. Sretna sam što sam sama. Iako često ni sama sebe ne razumijem, razumijem se bolje od ljudi oko mene. Dosta mi je glume, lažnih ljubavi i prijateljstava. Nikad me niko nije potpuno shvatio, a ni bio tu dovoljno dugo i dovoljno blizu da me upozna baš onakvu kakva sam. Ne forsiram odavno ljubavi, odnose, prijateljstva. Ko želi da ostane, ostat će.

Pitam se...

Da li neko upravo sada gleda u istu zvijezdu kao ja i razmišlja kako će možda nekad neko doći ko će malo pitati a puno razumjeti. Da li je svjestan da ga baš ja čekam- tu iza ugla, na drugom kraju grada ili na sasvim drugom kontinentu. Možda smo toliko blizu da se srećemo konstantno, a možda smo na različitim krajevima svijeta.

Hej, neznanče

Čekat ću te. Sama. Koliko god bude trebalo. Znam da i ti čekaš da nam se putevo ukrste. Znam da ćemo se prepoznati, iako se nikad prije nismo vidjeli. Osjetit ćeš neki čudan osjećaj- dobar ali stran.

U tom momentu ćeš znati da sam baš ta koja te čitav život tražila u drugima. Da sam lutala danima i noćima ulicama ovog grada.

Izvini što sam te nekad miješala s drugim ljudima, misleći da si to ti.

Znat ćeš da sam noćima sjedila kraj prozora moje sobe čekajući od mojih najbližih prijateljica- zvijezda neki znak, mig da postojiš i da ćeš doći.

A ja znam da ću u tvojim očima prepoznati toplinu i brigu koja mi je trebala u dugim i budnim noćima, u riječima ću osjetiti povjerenje.

Hej, neznanče koji me (možda) čekaš

Čekam i ja tebe- da slušamo Đoleta negdje van grada dok čekamo izlazak sunca i raspravljamo o stvarima o kojima nemamo pojma.

Čekam te da se ćutke razumijemo.

[marlboro-sa-jagodom]

🤷🏼‍♀️

Koji je to smisao ljudskog života? Beskonačno školovanje u ustanovama koje ne pokazuju ni nulto interesovanje za napor, trud i rad koje čovjek ponosno ali i ponizno pokazuje nadređenima a zauzvrat ne dobije ništa osim nade da će mu se to nekada u životu pokazati korisnim i imat će šansu da primjeni stečeno znanje? Da li je smisao života možda konstantna stečena rutina koja se ponavlja iz dana u dan bez ikakakve promjene i ljudi neizbježno dolaze u stadij života u kom ciklično čine iste radnje bez napretka ili nazadka? Period stagnacije, zimskog sna, hibernacije. Možda je to osjećaj zadovoljstva nakon dobro odrađenog posla, priznanje za znoj i krv uloženu u projekte velikih kompanija i javnih ustanova. Eventualno i topla riječ nekog stručnijeg, pohvala i tapšanje po ramenu kao najveća nagrada za poklonjeno vrijeme. Njega, nažalost, ne možemo vratiti, čak i da imamo fiskalni račun štampan direktno iz kase.

Nemoj da zaboravimo onu dobru preporuku nekom rođaku u udobnoj fotelji sa namjerom da te zaposli u nekoj državnoj firmi. Ili je ipak smisao života kupovina stana na kredit koji ćeš vraćati pola životnog vijeka i na kraju banci dati više nego ona tebi, da bi kao svaki dobar čovjek osnovao porodicu i doveo još jedno ljudsko biće u ovaj pakao od svijeta?

Recite mi, o vi ljudi, koji sve znate, koji ste vođe nacije i države. Recite mi je li smisao vašeg života centriran u radnom mjestu, toj zgradi i novcu koju primate što u odjelima sjedite i pretvarate se da postoji neke sloge i mira u vlastima? Da li imalo savjesti ima u vašim riječima dok pričate kako nazirete napredak i dok lažnom se emocijom igrate sa životima ljudi u državi koju vodite? Je li vam zaista žao što toliko mladih i talentovanih ljudi koji se na raznim životnim utkama pokazuju kao najbolji, odlazi iz vaše države ili jednostavno to propratite sa ciničnim osmijehom na licu zadovoljni što još jedna stipendija ostaje u vašem džepu? Pardon, državnom budžetu.

Zaboga, smisao života je doći u svoju državu u augustu u posjet porodici i pohvaliti se kako tamo preko novac raste na granama dok zapravo za tih par stotina eura nosiš krpe i metle u rukama? Reci, nije sramota. Sramota je lagati. Vi, mladi ljudi, uspješni, talentovani, sa velikim potencijalima koji iz vas isijavaju uzmite slobodno druga državljanstva. Dom je tamo gdje je srce, ne odakle te istjeraju jer si bolji od njih i drmaš njihova sigurna radna mjesta. Smisao života je oduvijek bio ostati svoj. Ne krasti, skrivati i pljuvati. Ne obarati i slamati, podmetati noge a očekivati pokornost.

Budućnost je u našim rukama, a mi odosmo. Ne ostavljajte upaljeno svjetlo i ne držite vrata previše otvorena. Spasa više nema.

[zodijak]

Komšiluk je pojela crna noć, pa se ne nazire niti jedno jedino svjetlo iz mnogobrojnih prozora oronulih zgrada. Ulicna svjetiljka je ipak predaleko za horizont koji se pruza kroz prozor moje sobe, ali mogu naslutiti svjetlo u daljini. Ja volim noć. Volim kada grad utihne, pa svaki zvuk koji dolazi do mene je primjetan. Kada je dan, teško je primjetiti cvrkut vrapca pored bučnih motora automobila u gradskoj gužvi. Neki bi rekla da je ta tišina, a najviše sat vremena pred izlazak sunca jeziva. Slušati noć i gledati crno nebo iznad sebe sa tek ponekom zvijezdom koja se da vidjeti pored ovoliko smoga je poseban osjećaj. Ne govorim o idealiziranim prizorima neba. Tamnoplavo ili crno, nikad se nisam odlučio zapravo koje je boje nebo koje gledam po noći. Ali osjećaj koji mi pruža gledanje u nebo po noći je osjećaj koji svojom odlukom uzimam s vremena na vrijeme, jer kad bih svaki dan čekao zoru kao ovu proglasili bi me ludim. Nije da mi je stalo do tog kako će me ostatak svijeta doživjeti, nego da ne istrošim taj osjećaj dok sam još uvijek mlad. Od malena su me učili da štedim, a jedino što sam uštedio je beskonačnost neba. I nju bih rado da podijelim s tobom, baš u ovom trenutku pisanja. Tako bih mogao znati u koliko sati nebo postane boje tvoje kose i kada prestane biti takvo. Da i dan može konkurirat sa noći. Samo za to određeno vrijeme da mi ima jednaku važnost. A ja, baš volim noć - čisto da znaš!

17.11.2020.

05:16

[bygonephilosopher]

Sanjala sam te sinoć

„Sanjala sam te sinoć“, rekoh sebi skoro nečujno, kroz šapat. U nevjerici, kao da sam izgovarala najveću laž, postidjeh se same sebe. Može li duša u svoju dušu prodrijeti? Vidjeti svjetlo ili tamu, ako se na njih već navikla, kao oči na mrak, uši na galamu? Istovremeno li se tješi, razveseljava, kudi, kleveta, miluje, ali nježno. Da je ne bi kojim naglim pokretom uplašila, da se ne bi gdjegod skrila i šćućurila u sebe. Usplahirena si dušo, i gipka, jelen u trku. Ali, ne brini na lovce, njima si nevidljiva, njima si sunce od kog bježe u hlad.

Osjetih sve u ništavilu.

Bojama svijeta slikam portret. Uzvraćam. I novim bojama sa sebe doslikavam svijet.

Tako vremenom postadosmo jedno, dok ne shvatih da smo to bivali od postanka. Jer, jasno vidim ono što čujem, čujem ono što osjetim i osjetim ono što vidim. „Poznajemo li se od ranije?“, kazah dok stajah na jednoj tački, samo jednoj, ljuteći se što „dalje“ ima, znam da ima, ali sam ja na jednoj tački. To mi je posljednja prilika, poče se uznemiravati harmonija od misli. Ono sve, od ranije tako poznato, poče blijediti, a jedna tačka sužavati svoj obim. Bježim, padam, ustajem, ne osjetim tlo pod sobom, propadam. Tačka je sada crna rupa i povlači sve za sobom. Prevarila sam se i sada tonem. Tonem, predana ničemu.

Sopstveni nemir me žali, šta to dopustih. Otvaram oči, i u tom momentu ugledam kao svjetlo na kraju tunela, i shvatam odakle harmonija, odakle znam da sam sve već ranije upoznala. Jer ja sam ništavno sve i svo ništavilo, i želim biti svjesna da zacijeljenje nije uzaludno i da cvjetanju je vrijeme potrebno.

Tek shvatih da ispričah san o sebi, doživjeh ga, jer „Život je san“.

Ja sam sanjala tebe (sebe), raširila ruke i primila u zagrljaj, kada si (sam) zaboravila ko si (sam), kada sam zaboravila ko sam. Nadam se da ćete i vi u noći pod zvijezdama pronaći i upoznati vasionu, sebe. A nebo je uvijek zvjezdano, makar pod oblacima, njihov sjaj će vas uvijek dozivati.

[crazystupidlove96]

Svima vama

Svim onim ljudima

Kojima nitko ovo nije rekao

A baš im je to trebalo

Više od ičega

Hvala što niste odustali

Kada je bilo najteže

Hvala što ste vidjeli svjetlo

Unatoč mraku u kojem ste

Bivali toliko dugo

Hvala što ste tako dobri

Prema drugima

Uprkos svim lošim stvarima

Koje su vam se dogodile

Zaslužujete svu sreću

Ovoga svijeta

Nastavite se boriti

Samo se borite

I nemojte odustajati nikada

M.V.

[krvarimstihove]

Oduvijek sam želio. Samo želio. U priželjkivanju sam bio strastveno dobar. S druge strane, ovih dana svi se pitaju što se, zapravo, događa. Skratio sam kosu koju sam, malo je reći, obožavao. Na svega tri milimetara. Obukao sam nijansu vedriju od crne i koračam svijetom kao da ne postoji. Jer, doista, ne postoji. Kao takav primijećujem uzorke kojih do upravo ovog trenutka nisam bio ni približno svjestan i sve su to materijalni uzorci koje i vjetar lako odnese ako čovjek tako poželi. Svoju sigurnost dijelim i dajem prsa jednoj maloj glavici. Ruke razbacam po nebu pa nekakvim čudom završe u zagrljaju, na bedrima ili se utrkuju leđima; polude i tako nastaje kemija. Usprkos tome, nikada nisam bio dobar u matematici i trebale su godine kako bih sve ovo zbrojio u smislenu jednadžbu. Oduvijek sam želio i tako vraški dobar u priželjkivanju nisam shvaćao da je, ponekad, otvaranje očiju važnije od snova sve dok san ostane sakriven u usanjanoj plavetnoj svili. Danima sam koračao sa izložbom u glavi. To je izložba svih mojih esencija i ekshibicija a sve počinje od strasti. Noći sam provodio promrzao i nisam znao postoji li i je li uopće u redu da me netko ugrije plamenom. Pojedini su me opekli. Oni drugi utihnuli. Neki su spalili atlase na mojoj koži koji su me navodili na pravi put poput kompasa. Tražeći svjetlo na kraju tunela, tako zadubljen u ono što je na kraju, nisam primijetio da si sam osvjetljavam put i da svjetlo nosim u vlastitoj stanici. I tu je nadošla ona. Mekog imena koje se rimuje sa svime. Sa kišom. Jeseni. Suncem i svim ostalim pojavama koje do ovog trena nisu imale rime sebi bliske. Želio sam djevojku koja neće pričati o novcu, radnim mjestima, šoping ekstremitetima... Želio sam onu koja će radije u sekundu opisati intervju svog omiljenog benda koja će prodrijeti duboko ispod površine i probuditi u meni onog starog mudraca koji mi šapuće tokove riječi koji me čini živim i koji za mene diše (piše). Nebrojivo mnogo puta sam pomislio "tko će sa mnom voljeti more?" A svojim me valom obgrlila i vodenim očima šapnula razlog mog zena okruženog morskim kapljama. U meni je ostalo nešto malo od pjesnika a ona uspijeva moju nedjelju pretvoriti u petak. Sa lakoćom vjetra u floti jesenskih emocija. Želio sam nebrojivo. I dobio sam nešto što doseže van brojeva. Van slova i svijeta prepunog ljudima. Svjestan onog što se - zapravo - događa. Nitko ne griješi kada poželi dobro. Volite se, dragi ljudi, i obljubite jutra nečijim osmijehom.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[krajolikduse]

AVE CRUX, SPES UNICA

„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. (…) Što se onda i mi svaki čas izlažemo pogiblima? Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem! Ako sam se po ljudsku borio sa zvijerima u Efezu, kakva mi korist? Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.“ 

1 Kor 15, 14.20-21.30-32

Film Šutnja je najviše uspio u tome što je p( r)okazao veličinu vjere onih malenih i jednostavnih, a s druge strane veličinu pada onih velikih i pametnih. Ne možemo se prestati diviti tim običnim Japancima, seljacima, koji su s tako malo „podataka“ prigrlili Istinu i spremno umrli za Nj. Najdirljivija scena filma je baš zato ona trojice razapetih na obali, koji pjevajući himne Isusu Kristu, hrabro idu ususret smrti. Kada na kraju otpali svećenik otac Ferreira pokušava uvjeriti oca Rodriguesa kako Japanci po svojoj prirodi i kulturi jednostavno ne mogu pojmiti tko je taj kršćanski bog kojeg oni propovijedaju- moramo se gorko nasmijati. Ti isti Japanci čvršće su stajali i manje sumnjali nego ovi veliki obrazovani koji su se brzo pokolebali.

Dvojica misionara, otac Rodrigues i otac Garupe odlaze na misijsko putovanje u Japan kako bi pronašli oca Ferreiru u vezi kojeg imaju posljednju informaciju da je apostatirao od vjere. Radi se o svećeniku koji je njih utvrdio u vjeri, oblikovao njihov svećenički poziv i stoga tvrde: „We have no choice but to save his soul.“Ne mogu se oteti misli, od početka filma, kako je sav taj njihov put od početka krivo krenuo. Njihova prva i glavna zadaća odlaska u Japan se tako čini spasitiod vječne propasti oca Ferreiru, a ne sam odlazak u misije da bi širili Radosnu vijest. Odmah se i javljaju pitanja: Zar nisu od početka znali kakva ih sudbina čeka? Zar nisu znali u kakvu se opasnost upuštaju? Zar već tada nisu razmišljali što je „ispravno“ i koja je volja Božja? Ne mogu se ni oteti misli da već od početka ovi misionari previše toga stavljaju u svoje snage i lako se junače- misle da su baš oni ti koji mogu spasiti oca Ferreiru,  a kasnije će otac Rodrigues reći kako će smrću njih dvojice (navodno posljednjih svećenika u Japanu) umrijeti Crkva u Japanu. Koliko god svete bile svećeničke ruke, i koliko god jedino po njima primamo Sveto Tijelo Kristovo na ovom svijetu- Krist živi i bez njih: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18, 20). Korijenje je počupano, kao što kažu japanske vlasti, ne kada se ubiju svi svećenici u Japanu, već kada oni apostatiraju od vjere.  Svi mi si trebamo stalno osvješćivati, kako ne bi pali u duhovnu oholost ili veliki očaj i razočarenje,  da koliko god uzvišena naša zadaća bila, koliko god nam je toga darovano- Bog može i bez nas. Ništa po nama nije postalo i ništa ne može propasti ako dragi Bog to ne dopusti. Nema grijeha ni zla koji bi bio veći od dobrog Boga.

Po dolasku u Japan, među kršćansko stanovništvo, a i tijekom cijelog njihovog boravka tamo, očito je koliko je malena vjera dvojice svećenika u usporedbi s vjerom pobožnog puka. To se vidi već u malim detaljima, na sam doticaj nevolje i muke, gladi, samoće, a kamoli tek kad će se morati odlučiti konačno za vjeru ili apostatirati. Čini se kao da su tu došli potpuno nespremni- ma koliko čovjek nikad ne može bit dovoljno spreman za takvo što. Misionari su i sami toga svjesni i dive se narodu, pa se i mole da im Bog uveća vjeru i da hrabrosti. Ipak, glavne i zadnje riječi kad se dva misionara rastaju jesu: „Stay alive, stay alive..“

Važno je naglasiti kako su i prije njihova dolaska japanski vjernici većsvjesno prigrlili vjeru, pa su i znali kakve posljedice mogu imati zbog toga. Prihvaćanjem vjere, oni su morali znati da prihvaćaju i svoju smrt. Vjernici su tada bili progonjeni i mučeni najstrašnijim metodama, a svećenici su bili podloženi i osobitim psihičkim mukama. Koliko god su kasnije vlasti pokušavale staviti sumnju u oca Rodriguesa kako upravo zbog njega umiru ti isti vjernici, to jednostavno nije bila istina. Tim više, važno je naglasiti kako otac Rodrigues nije „pao“ tek na kraju filma kada su mu direktno stavili taj odabir dok su mučili petoricu pred njim. On je već na početku, u selu u kojem su bili, sam savjetovao ljudima da nagaze na lik Isusov kako ne bi patili i kako drugi ne bi poginuli. Gorak okus u ustima ostavljaju te scene i već se tada javljaju mnoga pitanja. Na spomen patnje svi brzo padamo. Bila ona naša ili tuđa. Intelektualna vjera tako brzo gubi tlo pod nogama- sva logika ide u prilog tome da se izbjegne patnja i bol. Na kraju je upravo otpali svećenik Ferreira onaj koji i slomi oca Rodriguesa, a slomi ga upravo na pitanju patnje drugih: „Do you have the right to make them suffer? I heard the cries of suffering in this same cell. And I acted.“ Govori mu u uho da je Krist tu da bi On nešto učinio, i da bi spasio ljude koje voli. Da molitva ne može ništa. Pa ponavlja kao što su stalno svima japanske vlasti govorile: to je samo formalnost. Prije nego će nagaziti na lik Isusov, ocu Rodriguesu se pričinja da čuje Isusov glas koji mu govori da ga nagazi i kako je nosio križ zbog te njegove boli, da ju može podijeliti s njim. Je li to doista bio Isusov glas?

Očit je odgovor na to - pijetao zapijeva u trenutku kada Rodrigues zagazi na lik Isusov. Zar je Krist doista stalno šutio? Zar nije jasno rekao: „Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,26). To je teška riječ, ali jasna. Tko ne ljubi Boga više od bilo kojeg drugog čovjeka i samog sebe, nije Ga dostojan. Ako Bog nije prvi, iznad svakog čovjeka, sve pada u vodu. A ako je Krist svojom žrtvom na križu otkupio i spasio cijelo čovječanstvo, zar taj isti Krist ne bi dao da se i po smrti mučenika spase drugi ljudi za vječnost? On nije umro za nas da nas oslobodi od patnje, kao što je glavni cilj budizma i kao što otac Ferreira sugerira ocu Rodriguesu. Isus Krist nije obećao miran i lagodan zemaljski život, On je obećao: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. „(Lk 9,24). Svi koji umiru i umru poradi Imena Njegova-spasit će se. Svi. I krv mučenička natopit će obilno zemlju, i Bog će obilno nagraditi tu zemlju, kao što je nekoć obilno nagradio Abrahamovu vjeru, kada je sam vlastitog sina išao žrtvovati iz ljubavi prema Bogu. „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake..“ (1 Kor 1, 27).

U svakom slučaju, otac Rodrigues na kraju, slomljen i izmučen psihički, u već velikim sumnjama vjere,  gazi lik Isusov, a petorica njih što su mučena, bivaju spašena. Petorica njih što su ionako kršćani-što su prihvaćanjem vjere u Isusa Krista znali da je velika vjerojatnost od takvog kraja. I tako, još jedan svećenik odriče se vjere -formalno- i korijenje je počupano. A ni ocu Ferreiri ni ocu Rodriguesu nije te noći bio prvi ni posljednji put da su morali nagaziti na lik Isusov. Učinili su to poslije više puta, i na više načina.

Javlja se ono veliko pitanje nužnosti vanjskog izražavanja vjere.Kako film ide prema kraju, sve više se otkrivaju namisli japanskih vlasti koji su zapravo sami odgovorili na ovo naše pitanje. Naime, oni smatraju kako je katolička vjera opasna doktrina koja može uništiti i podijeliti njihovu državu. Da bi zaštitili svoju državu od širenja te opasne doktrine, oni žele da vjernici samo nagaze na Isusov lik i odmah su slobodni, u protivnom će umrijeti. Pritom i sami naglašavaju- to je samo formalnost: „This is just a formality. Just one step will do. We are not asking you to do it sincerely. Just putting your foot on the thing won't betray your faith.“. Dakle i Japanci se slažu s tom teorijom- dosta je u srcu vjerovati, to je jedino bitno. Oni žele samo da se izvanjski ne očituje ova doktrina- ne žele vidjeti nikakav simbol, riječ, ritual, ništa. Nije ih apsolutno briga ako će netko u srcu vjerovati, sve dok to izvanjski ne čine i ne dovode tako druge i samu državu u dodir s tom opasnom doktrinom. Imaju pravo i mudro čine- jer takva vjera nije vjera. Ta vjera nije nikakva opasna doktrina, ona ne dira nikog, nikog ne inspirira, nikog ne mijenja, ona je privatna stvar, za nju ne vrijedi živjeti, a kamoli patiti i umrijeti. Kada misionari idu u područja progona kršćana, oni su svjesni da će učenjem Radosne vijesti dovesti mnoge živote u pitanje. Mogli bi se već tada zapitati zar nije bolje uopće im ne govoriti ništa i ne dolaziti u ta područja. Ali oni znaju da je sâmo Ime Isusa Krista vrijednije od svih života, vrijedi sve patnje i svih muka i smrti. Na sam spomen Njegova Imena u srca dolazi svjetlo kakvo svijet dotad nije upoznao, i za samo taj trenutak vrijedi cijeli život.  

Nismo dobili dar vjere samo da bi bili dobri, izbjegli pakao i spasili se. To je tako mali dio Istine. Ljudi mogu biti dobri i ne poznavajući Boga. Vjera je puno više- živjeti i umrijeti za tog istog Boga, koji je nas ljubio do kraja i svoj život dao za nas. Samo je u tome sav mir i sva sreća naših duša. Nismo stvoreni da preživljavamo, stvoreni smo da živimo u Njemu i za Njega. Kakva je to ljubav ako svako naše djelo ne viče da je za Njega i zbog Njega? Čovjek je duh i tijelo, i takva mu treba biti vjera, inače nije dao sve. I inače nikad neće biti sretan niti će ikad drugi znati da je to jedina sreća i smisao cijelog našeg postojanja. Tko bi doista bio inspiriran takvim pastirom ili vjernikom, koji bi govorio da vjeruje, a izvanjski ne bi to i potvrđivao?  Nitko mu ne bi povjerovao.

Tu dolazi u priču za mene najzanimljiviji i najdirljiviji lik u filmu, Japanac Kichijiro s kojim su dvojica misionara i došli u Japan: izneređen, neopran, u odronjcima, a koji će u jednom trenutku sam za sebe reći da „smrdi na grijeh“. Evo, on je jedan od onih koji tvrdi da vjeruje, a ipak stalno gazi na Lik Isusov, čak i kada svi njegovi bližnji poginu u Ime Isusovo. No njemu savjest ne da mira i zato me podsjeća na sve nas ostale jadne ljude koji zasigurno ne možemo i ne smijemo suditi one koji su apostatirali iz tko zna kojih razloga (pa makar i vlastite slabosti), niti možemo tvrditi sada i ovdje u ovom udobnom sjedalu da bi mi bili nešto jači. Ono što me dira jest poniznost i čistoća srca tog čovjeka, a koji su ga, vjerujem, na kraju ipak spasili. Nakon toliko padova, on je stalno tražio ispovijed jer je osjećao u svojoj duši da je zgriješio, a i samo tijelo bi mu odavalo teret savjesti po nečistoći i smradu. Kako se Boga odricao, on je bio sve nepouzdaniji i kao čovjek: kada je Boga izdao, izdavao je lakše i čovjeka, i svi su sprezali od njega. Ali Bog ga je stalno zvao k sebi i pozivao ga da bude hrabar. U njemu zato vidim iskrenog jadnog vjernika koji se ipak bori da bude vjeran, jer barem u sebi zna Istinu. Koja je uvijek jednostavna.

Bog je vrjedniji od svega na ovom svijetu. Samo je On naš smisao i pravi život, i samo je u Njemu mir. On je jedini naša snaga i nitko sam od sebe nije dovoljno jak ni za što, a kamoli za mučeništvo: „Uistinu, bez mene ne možete ništa.“(Iv 15, 5). Radujmo se stoga i slavimo Boga zbog slavne Muke Gospodina našeg Isusa Krista, Kralja židovskog, koji je za nas mučen, trpio i bio pokopan, te treći dan uskrsnuo od mrtvih da se tako po Njegovu Križu spasi svaki čovjek i da nitko nikada ne umre nego vječno živi Bogu.

[pjesnikizpakla]

reći ću svima koliko si lijep

1.

Jutro je.

Ona zlatna svjetlost ti je obasjala lice

Ai izgledaš onako lijepo i anđeoski i nježno,

znaš ono kao u filmovima.

Ha.

Jedva što sam se probudila,

a već pišem poeziju o tvojim trepavicama.

2.

U ogledalu,

pravim se da gledam sebe.

Zapravo gledam tebe

kako popravljaš kosu

rukom prolaziš kroz nju,

ponovno

ponovno

ponovno.

Pokušavaš se utopiti u negativni prostor,

poput onoga u optičkim iluzijama:

vaza sa dva lica, a ti pokušavaš biti crnilo.

Ni ne shvaćaš da si ti vaza i centar

moga svijeta.

Ti si moj pozitivan prostor.

3.

Nova fotografija: nema negativnog prostora.

Samo ti kao čvrsto tlo i snažne ruke.

Kava i kajenska paprika.

Skupo vino i jeftin viski.

Dobro pivo i loše cigarete.

Sva ta tama u tvom ormaru.

Ti kao savršen prvi spoj

i ti kao nešto nježno čemu se radujem.

Crni humor i dobre namjere i sve to skupa– svjetlo.

4.

Da, svjetlo. Slušaj,

da, kasno je. Možda vrijeme

koje neki ljudi zovu jutrom.

U autu je mrak i ti se smiješ–

mislim, stvarno se smiješ.

Onaj tip smijeha koji te uhvati nespremna

i onda se sruši poput vode koja mahnito teče.

Izgleda kao blic u mračnoj sobi,

najljepša stvar koju sam vidjela.

5.

Svako jutro,

Apolon mora ponovno učiti

kako biti sjajniji od tebe.

Nekad ni on nije dovoljno svijetao.