#bila jednom jedna zemlja

[dekulakization]

Marko, brate! Natalija, ljubavi! Nema ni mog Jovana! Kuku meni...kuku meni!

[uglymonkey1992-1]

"Bila jednom jedna zemlja..."

"Underground" by Emir Kusturica (1995).

[negovateljica]

MORAŠ DA SE SMEJEŠ 003

Oktobar 2019 . 2 dan 

Moja prva vožnja automatikom

Sreda je dan za šoping .  Ta sreda je bila i  dan za moju prvu vožnju babinog auta sa autmatskim menjačem, nekog starog golfa.  Mali je auto sa  nalepnicom  za invalide. U gepeku se nalazi lift za invalidska kolica kojim se  preko sajle  podignu kolica iz gepeka  i  vrati  ih sa  zemlje nazad u kola ... Čitava operacija mi je bila prezentovana jednom na brzinu, ali nema više od  desetak koraka .. tako  da sam to uspela da zapamtim. Lift ima  ogromnu metalnu  osovinu, kao mali kran i sajlu koja se zakači na  kolca koja su inače preteška,  oslobode se točkovi  i preko upravljača podignu, pa izguraju iz gepeka, a zatim spuste iz zemlje, pazeći da ti noge ne budu ispod kolica za slučaj da sajla pukne, što se naravno nije desilo.  Postupak za vraćanje je obrnut,  skidaju se nasloni za ruke i noge, kolica pozicioniraju da mogu cela da uđu u gepek a da ne polomiš nešto od bočne opreme ako zapne za nešto, dok  ti je prst na upravljaču pre nego što čuješ krckajući zvuk

Bakica je prethodni dan  pravila šoping listu na nemačkom  i  satima se preslišavala šta „nam“ treba za  kuću.    Jaja, mleko ,  puter, neka mesa,  sokovi ,  povrće,  namazi   i  meni poklon za rođendan ... To je bilo toliko studiozno  da sam  htela da je pitam   dal je umorna ...  Spisak je imao dvadesetak stavki   precizno   i opravdano navedenih artikala   koji  će se utrošiti u  narednom periodu, do sledećeg šopinga.   

Inače u  kujni   je stajalo neko pakovanje sa tost integralnim hlebom koji je ona jela u specijalnim prilikama, a mene uputila na tost hleb sa ukusom kartona, u drugom pakovanju Taj njen braon integralni tost bio je specijalan i skup  .... da bi za koji dan završio u kanti za organsko ili „bio“ đubre jer  je  to i postao  kad je pozeleneo od buđi . Tako se valjda ŠPARA , da kupiš za sebe nešto najskuplje, pa zaboraviš da ga koristiš, i na kraju ga baciš u đubre.  Golden butter toast, beše pompezni njegov naziv, moj se  zvao samo  toast.  Inače  šparati – je njihova reč – šparen – štedeti.

Izašle smo iz kuće posle obimnih priprema  sa dve torbice od kojih je jedna bila puna  praznih flaša i tegli i jedna termo kesa iz nekog marketa. Naravno nedovoljno za  toliki spisak, ali  ja sam novajlija došljak, šta ja znam o   šopingu, a ni nemam druge torbe za namirnice.

Izvela sam operaciju   izvlačenja  motornih  invalidskih kolica  iz gepeka na  pločnik�� i vratila ih po redu u gepek da bi baka videla da to umem.  Onda smo krenule u probnu vožnju njenim kolima. Pokazala mi je da krenemo nekim puteljkom prema šumi   i ja sam  ukapirala kako ide vožnja  bez kvačila. Ona je ponavljala: - no kuplung , no kuplung - ali bez nerovze.

" Gde ćemo baba?"  Mislim ja dok vozim uzanim putićem  sa samo jednim redom kuća. S druge strane puta  je bio neki potočić  zarastao u travu pa mu se nisu videle  granice ni tok ...  samo sam po biljkama zaključila da je to  vodotok.  I tek  odjednom baba kaže:

 - Okreni se ovde.-    A "ovde"  je prošireni ulaz u neko dvorište sa parkiranim  bmw –om ispred kapije. 

"Ajde sad ... Okreći se"  ...  I  naravno zbog neočekivanosti  naredbe, skučenosti prostora i parkiranog auta, nisam uhvatila dobar luk, a kad krenem unazad ne vidim dokle mogu da idem, gde prestaje asfalt, gde  prestaje  zemlja,  gde počinje potok. I krenem napred - nazad,  napred - nazad-  I  svaki put dođem u istu tačku na rub tog BMV-a. Baba je verovatno za to vreme preživljavala šok  očekujući da tresnem u taj auto i preračunavala kolko je to u evrima. Kad je iz  dvadesetog puta  shvatila da neću moći da okrenem  auto, rekla mi je da odustanem  i da joj  treba cigara.

  -This is my last drive! I have to smoke ! - 

- Ovo je moja poslednja vožnja. Moram da pušim! -

Kao  zatvorenici  pred izvršenje smrtne kazne kad izdime  zadnju im u životu. Konačno sam odustala od ideje da okrenem kola na tom mestu i krenula putem naviše u nepoznatom pravcu. Kad smo došle do normalnog proširenja, te stadoh da baba dopuši zadnju joj cigaru i da se okrenem ko čovek, a ne da  vozim ko da sam sela u auto prvi put. Ipak sam cimala auto kao  u auto školi kad  zgaziš na kočnicu i daš gas  odjednom pa te  ljuljne inercija  u krivini , blago ali dovoljno da se ovaj do tebe zapita ko mi dade dozvolu.

-Kada si zadnji put vozila ? Pre dvadeset godina ? - pita me baba  kad smo krenule nazad.

-Ja imam kola i vozim svaki dan – lažem ja kao pas.

-Koja kola imaš?-  sumnjičavo  će baba. 

-Reno 4  - "Onaj s kišobran menjačem – znaš  iz praistorije ? " dodajem u mislima. Bar je tako stvarno bilo, pre par godina kad sam imala crveni reno 4 najbolji auto na svetu.

Baba se pravi da nema pojma šta znači  reč Reno-

" French car, bre baba, kako ne znaš? Film Posetioci? Ring the  bell? Ajde  idemo u  prodavnicu ne vozaj me po seoskim drumovima , znam ja da vozim, nisam  debil!"

I onda izađemo na neki magistralni put, ali ja vidim da mi je to nepoznato  jer nisam otuda došla  i grad nije na tamo, a bio je vrlo blizu  sela u kome živi baba. Vozim ja  shodno nekom  ograničenju iz  mog sećanja  iz priče o tim stvarima. Nemci, ograničenja, saobraćajna kultura. Kad baba kaže:

- Skreni   desno - na neki parking. Okolo šume i livade  nigde grada ni na vidiku. Skrenem ja i  baba  opet  kaže: -Skreni. -

- Gde da skrenem ? - pitam zaprepašćeno.

-  Tu skreni, sad levo.  - kaže.  

"Jel me  to zezaš majke ti ? Pa mogu i bukvalno da skrenem   samo još nastavi da me voziš" - upitno je gledam.

- Treba da skreneš da se vratimo.

"A što smo uopšte  došle ovde ???"   Ali naravnoto je to ne pitam, da ne zagovorim nešto babu pa zaboravi da me navodi, pa da onda stvarno   odemo u pogrešnom pravcu. Što se u povratku kući, kad se baba konačno opustila i desilo .. promašila sam skretanje za kuću.

I  konačno krenemo mi prema gradu .

STREIT , RAJT , LEFT ... 

PRAVO, DESNO, LEVO,

REŠC, LINKS, GRADE AUS

Baba  me džojstikuje glasovnim komandama, kroz neka sela prema gradu i povremeno ponavalja -  No cuplung, no cuplung.

"OKEJ .. BABA TO SMO APSOLVIRALE .. NO KUPLUNG ..BATALI."  

I tako idemo kroz   seoce,  preko behaton kocki,  sramnih naslednika  večne kaldrme  i  ispred nas neka bandera sa svetlancima   dva žuta kruga   nalik na semafor , ali nije semafor   i baba mi kaže: -Tu je ograničenje  30, pazi... Tu te slikaju ...  I ja  dam žmigavac i stanem  . Ona me   zaprepašćeno gleda   i pita što sam stala?

-Pa, šta je ono  ispred nas  ako nije semafor- Ona prevrne očima i kaže mi :

-To te slika ako prekoračiš brzinu, napravi tvoju fotografiju.

"PA RADAR BRE BABA, TAKO KAŽI"  ... Sad ispade da sam stala da se slikamo.

        - To napravi tvoju fotografiju -  ponavlja baba - ako ideš prebrzo. - kaže ona  ponovo.

        "Oki doki "

-Nisam išla brzo-  kažem.  " A iako me slika , slikaće i tvoj auto, a ja  odo aufiderzen, pa nek me nađu na osnovu slike  gastarbajtera na crno.

-Okej - kaže baba...no kuplung ...no kuplung ... -   

.....

I onda ulazimo u veliki nepoznati grad  pun semafora i  normalnih vozača koji ne trube, ne turiraju svoja auta,  uljudni su, tolerišu  greške i  sporaće, debile kao što sam ja. Strpljivo su vozili iza mene a ja koncentrisano  sledila babinu navigaciju i prešla preko  četiri -  pet kružnih tokova  i  dohvatila se konačno parkinga za invalide ispred šoping mola   "ALDI"  potrošačkog  raja za  običan nemački narod  i ostale štediše   u kome su cene ZA SVE , JEBENO MANJE NEGO KOD NAS!

Posle sam ukapirala da me baba navodila okolnim putevima do tržnog centra, verovatno i dalje u neverici se pitajući  da li ja znam da vozim ili ne.

Bez  incidenata sam istovarila   električna invaidska kolica iz gepeka, spakovala babu u ćebence  uzela torbe i torbu sa flašama  i   nas dve uđemo   u  market  kroz  pokretna vrata na foto ćeliju   koja  se  ne otvaraju kad oćeš da izađeš tuda !!!  Ovo je bitno jer smo mi ušle bez kolica  koja stoje na parkingu .   Baba ko da to nikad nije videla, eto tek tako joj je to promaklo da treba da uzmemo kolica, a ja idem za babom u strahu da nešto ne pogrešim.  

Onda   ja sačekam  da neko uđe na  jedna vrata, pa  uđem u  neki među prostor i čekam opet da neko uđe s kolicima pa  se iskradem napolje  i odem do punkta sa  kolicima da bi ustanovila  da su kolica  vezana lancima  jedna za druge i da treba da ubaciš  metalnu paru u prorez da  bi ti se oslobodio katančić  na lancu i kolica. Treba da ubaciš kovanicu od dva eura ili jedan euro ili pedes centi, kojom logikom   - veze nemam. Sad treba da odem da to kažem babi jer ja nemam kod sebe metalne eure, a i da imam  odakle mi  i da ponovo uvrebam priliku da izađem otud  a baba je za to vreme već krenula da razgleda po prodavnici ...  torbe sa flašama stoje tamo negde na ulazu i  ljudi se sapliću o njih ali niko ništa ne kaže samo produži.

Baba  na tu informaciju u neverici  krene da kopa po tašni  i tutne mi u ruku  nešto nalik na crno dugme ..neki žeton za nešto  ..

- Hija ...   ( evo ) -     I sad ja treba da kroz prepreke odem opet napolje da  probam da gurnem  to dugme u rupu za koju piše da se uguravaju euri ??? Ok, bez nervoze. Opet ja krenem napolje  iz prodavnice gde na vratima ima znak – zabranjen saobračaj  u tom smeru  - lepo ljudi nacrtali. Sačekam neke tamnopute Nemce  da uđu .. a sve mi liče na Arape, Indijce .. ali nemam kad da mislim o tome jer baba već nervozna što ne kreće u kupovinu.  Odem do kolica, ubacim dugme u prorez  .... I...  ništa ...  PA NARAVNO NIŠTA SE NE DEŠAVA .. KOLICA SE NE ODVAJAJU OD LANCA ... I sad treba ponovo....

Baba se u međuvremenu  kod slučajnih prolaznka raspituje  šta se to radi s kolicima koja su na normalnim mestima besplatna    i da mi nećemo da kupujemo kolica.

Ali to je Švaba smislio da moraš da staviš euro u prorez da bi uzeo kolica, jer da bi uzeo euro nazad, moraš da ih vratiš odakle si ih uzeo. I na kraju krajeva baba nevoljno da dva eura  a ja opet nazad u jednosmernu, pa do kolica  i   "voila" - evo nama kolica za šoping po ceni od dva eura koji se vide iz proreza, ali nemereš ih izvući napolje, neki žleb ih drži iznutra. Kasnije sam otkrila kako se vade pare kad završiš sa istovarom robe  u auto. Cela procedura je smišljena da ljudi ne bi ostavljali kolica rasuta po ogromnom parkingu nego su radi svojih kovanica primorani da ih vrate na mesto odakle su ih uzeli. TIme se štede radnici koji su do iznemoglosti skupljali  kolica  ostavljena po parkingu pre ovog proboja tehnologije.

I onda krene  studiozna kupovina prema spisku koji je sastavljan švapskom predantnošću i preciznošću.  Baba  je na ulazu u  prodavnicu,  kod džemova, tek.

- Do you like  apricot  ? - pita me. ( Da li voliš kajsije?)

-I ike strowberys more - kažem ja, bez mnogo razmišljanja. Više volim jagode.

-This is apricot -  kaže ona.  ( Ovo su kajsije)

"Pa jebote znam šta su kajsije i breskve , a što me pitaš  jel volim , kad ti kažem šta volim tebe zabole, nisi me ni čula. Bole me uvo, kupi koji oćeš." 

Baba pola sata razgleda džemove i  produži dalje  ni jedan nije uzela.

-Do you like NUTELA ?  -  

"Jok ja. To je otrov u slatkom obiku, ja volim Eurokrem, baba. Nutela je  bljak ..    Mene si našla," .

-No... I  am on a diet -  kažem naglas. ( Ne, na dijeti sam )

Babi lakne.Tri eura manje  za šoping  tj neplanirani šoping za koji je ponela  120 eura.

Na prvoj  nekoj  gomili   izložene robe koja se crvenela,  baba skine  neku plastičnu kutiju i pita me:

– Do you want this for your birthday ? -  Da li hoćeš ovo za tvoj rođendan?

-OK ..OK ...  I would like that  - Da ne bi  bilo ko sa  pekmezom od kajsije. Pa posle da zaboraviš šta si ono pitala. Oću to,  iako ni ne vidim šta je.

Kad ono    bombonjerica sa   višnjom , šerijem i čokoladom, i košta  čak pet eura na akciji. WOOOOOOW  !  Na sledećim rafovima su stajale  čokolade od euro da biraš. Desetine vrsta. Tu smo prošle bez zaustavljanja.

Naredna studija odvijala se ispred polica sa  ovsenim pahuljicama, muzlijima  i tim žvaćkalicama. Raspon cena pola eura do  20 eura   sa medom i indijskim orasima. Gleda baba, čita deklaracije... Gleda, gleda, gleda, gledaaaaaaaaaaaaaaaaaaa i na kraju uzme   najveće pakovanje od pola eura. To je bilo za moj doručak iako me nije ništa pitala dok je tako pomno birala.

I tako redom... Sokovi, meso  ... povrće... Jabuke se ne kupuju jer ima na drvetu ispod kuće. Groždje smo kupile i onda joj pažnju privuče   AKCION !!! ŠNAPSSSSSSSSSSSSSSSSS od pet eura, neka industrijska džibra, prema etiketi od dunje i kruške   i ona  mi nonšaantno kaže da dovatim  draj  flaše!  

"Da ti ne bude malo baba ??? " uzmem ja tri flaše rakije i ništa ne pitam.  

Od tolikog   zastajkivanja  za svakim rafom pomislila sam da  nikad nećemo otuda izaći. Počela sam da razmišljam o testamentu ...   o svrsi života  ... o čokoladama  sa celim lešnicima  koje sam  nekad jela u nekim lepim prilikama   .. i obuzme  me emocija pa ubacim cvaj komada u  kolica i odvojim svojim rancem. Pa  ne mora sve da mi kupi  baba, iako je takav dogovor za hranu. Imam i ja pare.  

I onda sam se častila  za rođendan sa  100% pomorandže u soku, Milka sladoledom od euro. Kupila sam i neki  tamno braon integralni tost, eksperimentalno, pa šta bude, nemam predstavu šta da očekujem, možda je ukusan, a možda to nije ni jestivo.    

I tako mi nakrcamo kolica  raznim đakonijama na sniženjima raznim  i  krenemo prema kasi. Baba mi tutne sto eura u ruku i  izađe  ladno iz radnje  kao Broj jedan iz Alan Forda, samo na električnoj rol štule, kako se to na nemačkom kaže. Kasirka joj je otvorila   rampicu  sa znakom – zabranjen prolaz. Baba je završila svoju misiju  i  otišla  da puši napolju.

Nekako sam se snašla da platim, sva sreća pa je isto kao i kod nas, samo moraš brzo da  prebacuješ one  stvari  iz kolica na traku, pa sa trake nazad na kolica. I to je to. Moja prva kupovina je obavljena.

Nema besplatnih kesa na kasi. Bilo je papirnatih i platnenih kesa za pedeset centi, ali nisam bila sigurna da li smem to da kupim pa sam izašla iz prodavnice, pitajući se kako ću sve to da smestim u one dve torbice od kojih je jedna bila zauzeta praznim flašama. Ja sam mislila da su te rakijske flaše od prošle cele godine, ili  nekoliko prošlih godina, nekim čudom  nisu bačene, ali mi se vremenom vrlo brzo pokazalo da je to  nedeljna zaliha  praznih flaša od rakije.  Termo kesa je bila namenjena za meso i smrznute proizvode, ali sam sve prostale stvari morala da pobacam u gepek bez nekog reda i poretka i preko toga prazne flaše da se ne polupaju dok vozim. I dalje mi nije bilo jasno zašto ih vozimo.  Uspela sam da spakujem babu u auto i kolica u gepek.

-IDEMO NAZAD ?   where to drive now ?

 -Drive here - kaže ona i pokazuje napred.

"Gde  bre here  , treba didiemo kući sad."

-  Where ?  Gde da vozim ?  -  pitam

-Drive here. - kaže strpljvo baba i razgleda okolo.  

"Pa neš valjda opet da mi testiraš vožnju pre povratka"- Ali  dobro neću da postavljam glupa pitanja i vozim po parkingu, obiđem i vratim se na početnu poziciju  i pitam opet babu gde da izađemo  sa pakinga.

-Drive here -  bio je odgovor. ( vozi ovuda )

-Po parkingu ?-

-Ja. Bite. - 

Znači ne mogu da verujem. Vozimo se po parkingu. Za čije babe dušu ?   Ona mi pokazuje okolne prodavnice :  - Ovde ti je  Dajhman...  Ovde  se prodaju dušeci, ovde imaš garderobu.

"W t  f ???   kaćemo kući  ženo ...  treba da idemo kući  ...  kuc kuc .. ima li koga?"

-Drive   here .... ( vozi ovuda ) ponavlja baba i razgled studiozno   i tek u  nekom  trenutku  usklikne:

-Aha!!!  There is one .. ( Aha! Evo ga jedan !)

Pogledam  ja u tom pravcu  izvora njene radosti i ugledam tri  kontejnera na kojima piše:  GLASS

STAKLO !    Tri konejnera za belo , braon i zeleno staklo i upozorenje da se ne ubacuje keramika ili nešto što liči na flašu ili teglu.

"AHA !"   SINE I SVANE I MENI.  Dobro je, nije poludela  alchajmerski, nego ono njeno Dojč.  

I  odem do gepeka da povadim one flaše i oprane teglice  a baba me prati pogledom da ne promašim boju i dezen  kontejnera   i ne ubacim u pogrešni i izazovem treći svecki rat.

- Ahhhhh . das ist  ekonomiše - kaže ona kad sam ušla u kola.

" Ja, ja .. Svi ste vi  nenormalni. Ekonomiše, špare. A kako je to ekonomično da voziš prazne flaše po gradu i dvadeset minuta tražiš kontejner?"

I onda konačno krenemo kući   drugim nekim putem i stignemo žive. Baba je bila premorena  od svega  ali nije ranije legla u krevet. Ostala je budna do pola 12  kad me zove da joj pred spavanje  namestim masku za inhalaciju, sa kojom spava,  prinesem  rakijicu za dobar san  i   još neke potrepštine za noć.  Ja sam bila  pospana još u osam sati kad sam sišla u svoju sobu i borila sam se narednih tri ipo sata da me ne ophrva san.

[zoranphoto]

Kako preživljavaju Hrvati koji zarađuju manje od prosjeka: ‘Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, nemam za ništa’

NA RUBU EGZISTENCIJE Gotovo da nema sjednice Vlade i konferencije za novinare na kojima se premijer Andrej Plenković ne pohvali uspjesima u svom mandatu. Plaće nisu nikad bile više, BDP raste brže od prosjeka EU… Rekli bi Hrvatska je zemlja kojom teče med i mlijeko. U isto vrijeme podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju kako je prosječna neto plaća za travanj bila 1.122 eura, dok je medijalna neto plaća za travanj 2023. iznosila 940 eura, što znači da je polovica zaposlenih imala manje, a polovica više od toga iznosa. Preživjeti s manje od tisuća eura prava je umjetnost, o čemu su se jučer raspisali na Redditu.

‘Idi vani, ako možeš’

“Radim neko normalno radno vrijeme od pon-pet, 8-16 i plaća mi je nešto ispod 1.000 eura i imam osjećaj da si ne mogu apsolutno ništa priuštiti. Doslovno se tresem kada idem jednom u par mjeseci u shopping za novu odjeću/obuću, makar kupujem nemarkirano i tu uvijek pokušavam šta je bolje proći”, stoji u uvodnom postu. Redditovci su odmah potvrdili kako je normalno živjeti s tom plaćom gotovo pa nemoguće, ne dajući puno razloga za optimizam. “Ista stvar. Platim stanarinu, režije, gorivo, hranu, higijenu i ostale osnovne potrepštine. Odjeću ne kupujem ako baš ne moram, obuću uzimam udobnu i jeftinu. Ne izlazim, nemam hobije, ne idem u restorane, ne idem kozmetičarki, a vrhove šišam sama kod kuće. Mogu podmiriti osnovne potrebe i drago mi je da se konačno ne brinem oko toga, ali sve ostalo mi je luksuz.     Ako sam ovaj mjesec kupila kontaktne leće, do idućeg mjeseca ne mogu imati veće izdatke. Ovaj mjesec sam već kratka s plaćom jer sam se razboljela, a samo su antibiotici pokriveni dopunskim osiguranjem, dok sve ostalo plaćam iz svog džepa. Koristim mobitel star pet godina (kupljen za 700 kuna za crni petak) i molim se da ne crkne jer si drugi ne mogu priuštiti. Vozim auto star 25 godina i na izmaku snaga, a ne znam kako da si priuštim drugi, s obzirom da nemam prostora za kredit. Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, opet neću imati prostora za tehnički, registraciju, gume, servis… Ukratko, sa skoro 1.000 eura se da preživjeti, ali to nije život. Problem je i u našem mentalitetu gdje ne smiješ reći da ti 1.000 eura nije dovoljno jer te odmah napadnu balkanjerosi koji kažu da si razmažena osoba, da moraš šutjeti jer može biti gore, krenu nabrajati sve one ljude kojima je puno gore nego tebi… Sve iznad granice preživljavanja smatra se luksuzom, i to je velika žalost”, komentirala je jedna Redditovka na što joj je netko odgovorio kako je on upravo zbog toga otišao iz Hrvatske. “Zbog toga sam ja otišao van zemlje i vratio dugove, postao stabilan. Ima naravno prednosti i mana, ali barem mogu odvojit novce za hobije i stvari koje volim, a opet nisam toliko daleko od obitelji i prijatelja. Ako možeš otići negdje van, idi”, bio je komentar.

Nakon tri godine vratili sve dugove

“Boli me što drugi misle, 1.000 eura je premalo. Balkanski mentalitet je jadan i primitivan. Ako ti misliš da je 1.000 eura ugodna plaća, izvoli, nitko te ne tjera, ali radije ću u Njemačkoj živjeti na pašteti nego tu raditi za kikiriki”, ispričao je. Jedan Redditovac je podijelio priču o Hrvatu koji je u poznim godina odlučio skupiti stvari i otići u inozemstvo. “Šogor sa 50+ sa odraslom kćeri pred šest godina otišao u Irsku, s oko 3.000 eura ušteđevine i hrpom dugova u Hrvatskoj. Nikog poznatog nisu imali, on nije znao engleski, kćer je. Prve dvije godine bilo im je jako teško, dok nisu našli bolji posao u manjem mjestu. Nakon tri godine vratio sve dugove i kredite u Hrvatskoj, iznajmili si kućicu i sad im je predobro, ne moraju razmišljati hoće li novi tv razvući na 20 rata, jedino što tu idu zubaru. Potpuno im se promijenio život na bolje”, napisao je jedan komentator.

‘Uspijevam preživjeti bez fuša sa strane’

Još jedan komentator je istaknuo kako mu je muka viša od onih koji misle kako mladi ljudi ne zaslužuju plaću od 1.000 eura. “Svaki nenadani trošak me baca u minus od kojeg se opravljam par mjeseci”, objašnjava. Javila se i jedna pravnica kojoj se ne isplati raditi u struci. “Ja sam pravnica, ali daleko jaču lovu tučem u restoranu. Od prava ne bih živjela definitivno. Mislim živjela bih da se ustručavam svaku kunu potrošit, a to mi se stvarno ne da”, bio je njezin komentar. Bilo je i onih koji su rekli kako im i nije tako loše, iako im je plaća dosta niža od tisuću eura mjesečno. “Meni je plaća 700-800 eura mjesečno i uspijevam živjeti bez nekog fuša sa strane. Sada sam si još i kupio nova vrata. Važno je izračunati koji su troškovi potrebni, a koje bi samo htio imati. Također, pazim na potrošnju struje i ostalih komunalija (imam LED lampe, štednjak na indukciju) Idem na kavice, jednom tjedno odem van na ručak / naru��im si ga, ali u isto vrijeme ne odlazim partijati u klubove. Znam kolege koji imaju plaću 1.300 eura i kažu da im nije dosta, a žive kod roditelja…. Prema komentarima vidim da sam samo anomalija”, bio je komentar. Većina je ipak bila složna u jednom, plaće u Hrvatskoj su definitivno preniske. Dnevno.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

[svetlanatatic]

"Mater vetru dok je nama nas!"

Odrastanje u malom mestu ima svoje dobre i loše strane. Nikada ti nije dosadno, uvek imaš da ideš kod nekog i za to ti treba samo desetak minuta. Ali isto tako roditeljima treba manje od 10 minuta da saznaju da su Jankine jabuke opet obrane. Još ako se tome doda rat, onaj gorak začin, onda postaješ pravi Robinson Kruso u preživljavanju. Ali i Don Kihot u avanturama. Sasvim smo se lepo snalazili na stepenicama prelepog Prosvetnog doma, okruženi četinarima. Ušuškani u naš svet. Nas šest. Smenjivali su se i ulazili i još neki igrači, ali postavka je uvek bila ista.

Mima, zaljubljen u kompjutere, prvi ga je i imao. Jedini problem je bio što smo struju imali jednom, ako se posreći, dva puta u mesecu po dva sata. Ali da ne zakeram. Sa naočarima, u kariranoj košulji, često sa filozofskim mislima. Nama ostalima je bio spas što je Mima mucao, pa smo imali vremena dok on izgovori da razumemo šta je pisac hteo da kaže. Gitara mu je često bila pratilac.

Jelena, krhka plavušica koja je uvek imala frku sa mlađim bratom antihristom. Uvek joj je bilo hladno. Ali, ni temperatura u minusu je nije naterala da stavi kapu, da ne pokvari frizuru.

Tihi, večito nasmejan, stalno je pevušio pesme "Riblje čorbe". Jedini problem nam je bio što smo ga morali stalno nekako držati u sredini, jer ako dune vetar, odnese ga u susednu Bosnu.

Đurđa, sa milion kovrdza na glavi. Ponekad pomislim da su joj to bile nekakve antene koje su je često ometale u razmišljanju. Misli su joj letele na sve strane. Uvek je kasnila, ali ne zato što je imala puno obaveza, već što je zaboravljala da pogleda na sat.

Zoran, nepopravljivi romantičar. Sa gitarom u rukama pravio nam je najlepše koncerte (Uz Miminu pomoć). Jedino nije mogao da bude mangup sa gitarom u ruci i cigarom za uvetom, pošto mu je za uvo mogla stati cela pakla cigara.

I moja malenkost, Ceca. Obožavala čokoladu, reku Unu, D-mol, naš smeh, glasan. Onih par kilograma viška je bilo zbog toliko ljubavi u meni.

Plovili smo tako našim oblacima. Šetali po akordima. Zajedno. Rame uz rame. Da sam znala šta nas čeka tog leta 1995-e naručivala bih još pesama, na nikad ne prestanu da sviraju... Da ne utihne naš glasan smeh..

.. Gde smo danas?

U tri različite države. Dobro je, mogli smo biti na tri kontinenta. Tu smo na brdovitom Balkanu.

Djurdja, u najzapadnijoj državi od nas. Muž, dva sina. Život pored mora. Dobro, ponekad joj se desi da deci zaboravi dati ručak, ali sve u svemu divna majka i žena. Možda zbog toga što više nema kovrdže?!

Zoran, zemlja u sredini. Gde bi romantična duša nego pored najlepše reke Une, par kilometara od našeg rodnog grada. I dalje svira, ali sad u pištaljku u policijskoj stanici. Žena i dvoje dece.

Nas četvoro- jedna država, tri grada.

Tihi, i dalje nasmejan. Da ga vetar ne odnese drže ga konobarske tacne pune pića. A kod kuće žena i sin. Doduše i oni su kao gliste, tako da se nadamo bar još jednom detetu. Da pojačaju snage.

Jelena, supruga di-džeja, majka sina. Danas nema frke sa bratom, ali ako se i iznervira, muž izmiksa muziku za relaksaciju.

Mima i dalje sedi za kompom, samo sad ima veću dioptriju. Povremeno izfilozofira kako je hrana bez glutena baš dobra. Verujemo mu. Verujemo i da će nas okupiti uskoro svojom svadbom. Red bi bio.

Ja, ponosna vlasnica zabavnog supruga i troje dece. Sa par kilograma viška i perom u ruci, pokušavajući preneti bar delić srećnog odrastanja.. U malom mestu..

Razdvojeni, ali kilometrima. Život to neminovno uradi. Tu smo mi. Delimo isto nebo. Udišemo isti vazduh..

Nema te daljine, nema tog vetra, ni oluje koja može da rastera naša sećanja. I nemoj neko da vam kaže kako se ne čuje smeh kroz poruke. O da, odzvanja..

Puteva ima trista da se ode iz detinjstva. A, samo se retki sete, da ostanu večno dete." Miroslav Mika Antić

[moteltrogir]

Crtež: El Bouni, Annaba, Alžir, Borislav Doklestić  

Novi intervju u ciklusu Mediteranske mreže modernizma donosi razgovor s arhitektom i urbanistom Borislavom Doklestićem o njegovom angažmanu u Alžiru

Bespravni grad

Saša Šimpraga, 2020.

Socijalistička Jugoslavija bila je prva zemlja na svijetu koja je priznala neovisnost Alžira. Prijateljstvo koje se kovalo u vremenu alžirske borbe za oslobođenje od francuske kolonijalne vlasti imalo je brojne manifestacije, a neki od najsvijetlijih trenutaka bili su i oni kada nakon egzodusa Francuza iz zemlje koju su držali više od 130 godina, alžirske bolnice ostaju bez školovanog medicinskog osoblja koje potom, kao pomoć, u glavni grad šalje - Jugoslavija. Principjelna podrška emancipatornim, oslobodilačkim pokretima u svijetu jedna je od konstanti jugoslavenske vanjske politike u vremenu Hladnoga rata, a bliske veze dviju zemalja odražavale su se i na gospodarskim odnosima te brojim poslovima koje su jugoslavenske kompanije obavljale u toj afričkoj zemlji, odnosno i kroz različite oblike tehničke pomoći putem koje su stručnjaci iz Jugoslavije djelovali u čitavom nizu zemalja, pa tako i u Alžiru. Arhitekt i urbanist Borislav Doklestić u okviru tehničke pomoći u Alžiru boravi 1986. i 1987. godine,  gdje se bavio urbanističkim temama u gradu Annabi i okolici. O iskustvu međunarodne razmjene, tehničke pomoći i razvoju Alžira govori u intevjuu koji je dio serije razgovora u suradnji projekta Motel Trogir/ Mediteranske mreže modernizma i portala Vizkultura.

Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga  

Kada i kako je došlo do vašeg angažmana u Alžiru?  

To je bio jugoslavenski natječaj 1980-ih godina za sudjelovanje u tehničkoj pomoći Alžiru. Intevjui i prijave išle su preko Republičkog zavoda za tehničku suradnju SR Hrvatske. Bilo je bitno osim prakse u urbanizmu poznavati francuski jezik. Na natječaju sam dobio radno mjesto u Annabi. Osim mene istu destinaciju  –  Annabu, grad na istočnoj obali Alžira, dobio je i kolega iz Sarajeva.  

1980-ih Zagreb i Alžir bili su povezani direktnom avionskom linijom budući da je zagrebačka Hidroelektra, između ostaloga, izvodila vodovodni sustav alžirskog glavnog grada, a u gradu Alžiru boravilo čak nekoliko tisuća jugoslavenskih radnika, najviše iz Hrvatske. Vi, međutim, u Alžir niste odletjeli. Kako ste došli tamo?

Znao sam da će mi u Alžiru biti potreban auto, pa sam odlučio ići sa svojim Renaultom 4L.  Bilo je dosta bitno, a u to sam se uvjerio, imati francuski auto i to po mogućnosti što jednostavniji tj. jeftiniji. Renault 4L je auto koji su alžirski mehaničari znali rastaviti i sastaviti. Kolega iz Sarajeva je izrazio želju da putujemo zajedno što je i smanjilo troškove putovanja. Krenuli smo iz Zagreba u drugom mjesecu 1986. godine. Bio je snijeg na obilaznici oko Venecije, što je rijedak slučaj, a već je bila i noć kad je mojem 4L pukla guma. Te zamjene gume se sjećam do danas, a dogodila se još debelo u prošlom stoljeću. Potom smo proputovali čitavu Italiju i trajektom prešli na Siciliju, da bi iz Palerma trajektom za Tunis. Pamtim sliku Sicilije iz tog vremena, posebno vožnje iznad plantaža agruma; ispod nas točkasto žutilo naranača i limuna u zelenilu. Autoput je bio izdignut od terena, makar je prolazio ravnicom. Izdignuti autoput nad 'mirnim' reljefom i petlje pred svakim selom bili su, činilo mi se, specijalnost Sicilije. Tada još nisam čuo priču o 'cementnoj mafiji'. Napuštena naselja bila su iznad nas, na vrletima. Siciliju sam posjećivao i kasnije, ali ta slika je ostala. Slika Palerma, također - izgleda da je prva impresija o mjestu ipak najtrajnija. U Palermu smo čekali dan dva trajekt za Tunis. Trajekt je bio pun tuniskih radnika koji su radili u Italiji, a mojem kolegi je krenulo loše. Možda nije bio baš spreman napustiti Europu? U Tunisu su nas dočekali carinici sa psima koji su uletjeli u naš 4L uvjereni da će valjda naći drogu. Dosta dugo sam se pitao što bi bilo od nas da se stvarno netko na tom trajektu 'našalio' i ubacio tako nešto u naš auto. Put od Tunisa do Annabe je nastavio biti dramatičan zbog lošeg stanja mojeg kolege – bojao sam se da će dehidrirati, a nismo imali tuniski novac da kupimo naranče...vodu. Nikakav drugi novac nisu primali. Dolazak u Annabu je bio spas za kolegu, a i za mene! A spas se zvala 'Tehnika' i njen šef gradilišta u Annabi, zapravo u El Hadjaru, gospodin Ignac Čar! Tehnika je u to vrijeme radila dosta toga u Alžiru. U El Hadjaru su izvodili silose. El Hadjar je gradić neposredno uz Annabu, koji su Francuzi izgradili za svoje arapske 'prijatelje' da ih ne bi bilo previše u Boneu, što je francuski naziv za Annabu. Na svu sreću, za Tehniku u Annabi doznao sam već u Zagrebu i bez oklijevanja sam se umjesto u hotel dovezao do gradilišta Tehnike, što je, mislim, kolegi spasilo život. Osoblje Tehnike bilo je od goleme pomoći! Druženje s njima se nastavilo za čitavo vrijeme mojeg boravka u Alžiru. Kolega se, nažalost, nije uspio oporaviti i vrlo brzo se vratio u Sarajevo.  

Spomenik mučenicima, Alžir, Foto: Saša Šimpraga

Na kakvim ste poslovima radili u Annabi? Koje ste konkretno zadatke imali?

Annaba ili francuski Bone (bio) je jako lijepi grad. Našao sam negdje i da su ga zvali Dubrovnik na Mediteranu. No, tih osamdesetih godina prošlog stoljeća i grad s velikim prostornim problemima. To je lučki grad koji je nakon oslobođenja Alžira dobio i značajnu industriju - uz ostalo i ogromnu željezaru u El Hadjaru, možda kao danak litoralizaciji uz sovjetsku pomoć, i to na mjestu plodne doline i francuskih vinograda. Industrijalizacija grada potaknula je značajne migracije stanovnika iz okolnih gradića i sela prema Annabi, a to je uz veliki prirodni prirast stanovnika izazvalo ne male probleme u prostoru, kao što su nekontrolirani  rast i pogušćenje grada. Pretpostavljam da je baš to bio bitan razlog traženja urbanista iz Jugoslavije od strane centralne vlade u Alžiru i njihovog Ministarstva za urbanizam. Ja sam de facto bio zaposlenik ministarstva. Vrlo brzo sam započeo s projektima koji su se vezali na novo stanovanje, konkretno na jednom interesantnom siteu uz novo naselje El Bouni. Site mojeg prvog projekta bio je jedan od manjih brda uz naselje, još neizgrađen, i trebalo je vrlo brzo osmisliti parkovni program, rekreaciju, i izraditi projekt. Shvatio sam da se htjelo vrlo brzo dati neki sadržaj tom prostoru jer je postojala opasnost od bespravne gradnje. Dok smo crtali staze buldožeri su ih već 'trasirali'. Annaba je kao i njena okolica na zanimljivom brdovitom brežuljkastom reljefu. U vrijeme kad sam stigao u Annabu neki brežuljci su bili ugodno zeleni, bila je zima kada je sjeverni Alžir zelen, a neki su bili razrovani. Pitao sam se koji je razlog razrovanosti. Objasnili su mi da je to do jučer bilo pokriveno bespravnom gradnjom koju su preko noći srušili i stanovnike vratili na selo.  

Crtež: El Bouni, Annaba, Borislav Doklestić

Moj drugi zanimljiv zadatak bio je rad u timu na konverziji starog pogona duhana 'Tabacop'. Zadatak koji je također trebao de facto učiniti stanovanje periferije Annabe ugodnijim. Nije se, dakle, radilo  samo na produkciji novog stanovanja, ali je to ipak bio najčešći zadatak.

Radio sam i na projektu uređenja jedne ulice koja je vodila do željezničke stanice u kolonijalnom dijelu grada, dakle u povijesnom prostoru Annabe. Francuski urbanist je vrlo uspješno riješio prelaz iz tradicionalnog grada - kasbe u kolonijalni grad s početka stoljeća. Uz matricu kasbe pojavljuje se glavna gradska promenada koja svojim zelenim središnjim potezom značajnih dimenzija spaja tradicionalni grad i novo planirani kolonijalni grad u nastavku. Jedine moje fotografije sačuvane iz tog vremena su upravo crno-bijele fotografije, snimke pročelja te ulice, budući da su moji dijapozitivi, nažalost, u selidbi nestali.

Kakav je Annaba grad?

Annabu karakteriziraju  tri vrlo čitljiva sloja;  tradicionalni sa specifičnom matricom kasbe, kolonijalni planirani grad s neobaroknim haussmanovskim potezima i konačno grad novih naselja 'grands ensambles'. Ne bi trebalo izgubiti iz vida i 'bespravni' grad koji je i u ono vrijeme i pored radikalnih obračuna sustava s njim postojao, a postoji navodno kao problem i danas. Bavio sam se i studirao sve te slojeve.  

Annaba, foto: Dan Sloan, Wikipedia

Što je karakteriziralo novoizgrađena modernistička naselja u Annabi toga vremena? Jesu li i na koji način bila u dodiru s mjestom?

Naselje El Bouni, kao i druga nova naselja, građena su ciamovskim doktrinama za neciamovsku kulturu stanovanja. Zanimljivo je bilo gledati zabrađene žene koje su se vraćale iz trgovačkog centra kako pronalaze ostatke drveća u prašnjavom okolišu, jedva nekakvom sačuvanom zelenilu. U sjeni ispod drva bi čučnule i tako provele izvjesno vrijeme u živom razgovoru. Neobično je da je urbanistički atelier gdje sam radio bio u jednoj zgradi tog novog naselja, bio je to već onda sadržajni mix i 'odmak' od ciama. S našeg prozora svako jutro dočekivali smo taj prizor sa zabrađenim gospama u crnim haljama.

Alžir, detalj, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga

Radili ste i izvan Annabe?

Bio sam dodijeljen kao konzultant ekipi koja je radila planove za vilaju (ekvivalent županije, op. S.Š.) Annabe. Ideja je bila organizacijom prostora šireg područja vilaje smanjiti pritisak na samu Annabu.  Pamtim jedan obilazak Souk Ahrasa, gradića u blizini, čija je značajna površina bila pod bespravnom gradnjom, također na brežuljkastim terenima. Situacije na jednom od brežuljaka je posebno privukla moju pažnju. Naslućivale su se javne površine, prilazi 'kućama' – izgledalo je kao da je netko postavio raster javnih površina ulica, a stanovnici su 'samogradili' svoje nastambe različitog nivoa dovršenosti i kvalitete materijala, uredno uz trasirane ulice. Podsjetilo me na jedan projekt o kojem su pričali Allendeovi arhitekti kod nas na zagrebačkom fakultetu. Oni su narisali regulaciju ulica i rezervirali prostor za servise stanovanja - škole i druge jane sadržaje, a prostor između su radnici Santiaga de Chile samogradili. U početku kao bidonville, grad potleušica, a s vremenom su izgradili čvrste kuće.

Tu temu sam koristio u natječaju koji su raspisali, mislim, Francuzi, više se ne sjećam, pod naslovom 'Grad na padini', a trebao je ponuditi novo stanovanje na padinama brda umjesto u plodnim dolinama. Treba znati da je osim migracija iz sela u grad, veliki problem Alžira i velika stopa prirodnog rasta stanovnika i problem ograničenog pojasa plodnog tla uz more - ostalo je Sahara. Taj natječaj, gotovo kao naš doprinos mimo pozvanih timova, odradili smo praški kolega arhitekt Štefliček i ja. Kolega Štefliček je došao u Annabu drugi put u vrijeme mojeg boravka. Bio je zaljubljenik u Alžir. 'Ja sam tu odlučio biti do kraja', rekao mi je – ne znam da li je tako i bilo. Bio je već u poodmaklim godinama. Sjajno je risao. Risao je 'stele' – monumentalne signume Revoluciji koje je htio imati svaki grad u Alžiru. Jedan je njegov projekt izvela i Tehnika, mislim u gradu Guelmi, budući da se radilo o betonskom monumentu kojeg je bilo jednostavno izvesti kliznom oplatom.

Što se točno razradili za taj natječaj?

Na natječaju za stanovanje na padini smo predložili upravo 'model Souk Aharas': regulirani javni prostor vodeći računa i koristeći shemu kasbe sa nijansiranjem javnih prostora, od svima dostupne ulice – trga do slijepe ulice – samo za stanovnike tog kvarta. 'Parcele' između tako osiguranog prostora grada prepustili smo stanovnicima da grade sami. U početku s minimalnim sredstvima i materijalima, a i o tim materijalima smo u skicama dali svoje prijedloge, da bi kasnije uslijedla sve solidnija gradnja. Pokušali smo, dakle, ponuditi organizaciju prostora koji je tipičan za magrepski grad.  

Koju su još bili utjecaji, poticaji za takav pristup?

Osobno sam posebno bio impresioniran organizacijom Ghardaije, grada u pustinji, kojeg sam detaljno proučavao, a i posjetio. Već je Le Corbusier preporučio jednom svojem suradniku da svakako posjeti dolinu M'Zaba, nakon što je to sam obišao - ta preporuka je prisutna i danas na francuskim arhitektonskim školama.

Ghardaija, detalj

To je vrijeme kada se izučavalo i Hassana Fathya i njegove napore da vrati vještinu gradnje njegovim  sunarodnjacima, zapravo samogradnju, što smo mi na našem projektu i predlagali: da se organizira i omogući za dio alžirske populacije da, uz stručnu pomoć, sami grade svoj dom.

Naš rad nije bio baš dobro primljen od vodstva projekta - drugi radovi su bili 'europskiji': 'terasasta izgradnja', kosi liftovi i sl. Ja sam uskoro napustio Alžir, ali je navodno došla preporuka da se nastavi raditi na našem projektu. Što je bilo, ne znam.  

Je li se i koliko način rada u Alžiru razlikovao u odnosu na Zagreb?

U ono vrijeme 1980–ih, naš rad na urbanizmu Zagreba bio je izrazito timski. I bio je vrlo 'demokratičan', nikako s hijerarhijskim, a ni političkim predznakom. U Alžiru je hijerarhija bila dosta bitna, a bio je i jak utjecaj politike na struku. Mnogo projekata je dolazilo na stol bez puno konzultacija i odlazilo sa stola bez uvida u daljnju sudbinu projekta. Projekti koje su izrađivali strani stručnjaci dobivali su status i autorstvo domaćeg stručnjaka. Autoritarnost sustava ogledala se i u poslovima u urbanizmu. O planovima se nije puno diskutiralo – javnost je bila isključena. Sudjelovao sam na nekim skromnim raspravama koje su bile više informacija nego rasprava. Usudio bih se prije povezati današnje prakse u urbanizmu sa stanjem koji sam onda zatekao u Alžiru, s tim da je autoritarnost sustava kod nas zamijenio novac.

Da li je bilo još jugoslavenskih stručnjaka tada u Annabi, odnosno iz kojih zemalja ih je bilo na poslovima kojima ste se vi bavili?

U Annabi nije bilo stručnjaka iz Jugoslavije osim nas dvojice, a nakon odlaska kolege iz Sarajeva ostao sam jedini. Osim naravno stručnjaka – inžinjera i tehničara Tehnike koji su radili na izgradnji silosa u El Hadjaru. U Annabi je bio dosta jaki tim arhitekata iz Poljske, tadašnje Čehoslovačke, Madžarske a i Demokratske Republike Njemačke. Oni su radili na arhitektonskim projektima stambenih naselja. DR Njemačka je upravo izvodila jedno naselje sa svojom 'teškom' montažom. Projektirali su i izvodili javne objekte, pa tako i jedan vrlo uspjeli  projekt stadiona, a to je nogometni stadion Annabe koji je izradio jedan poljski arhitekt. Annaba je inače bila odskočna daska, posebno za poljske stručnjake, za odlazak na zapad, najčešće u Kanadu. Postojali su tajni kanali odlaska iz Alžira. Morali su biti i oprezni jer je među stručnjacima postojao policijski doušnik.

To sam sve doznavao na zajedničkim večerama kada se pila home made vodka - alkohol i to iz apoteke plus limunov sok jer je alkoholna pića bilo nemoguće nabavit u Annabi, a ni vino, osim kod jednog piednoira (Pied-Noire, „crno stopalo“, Francuzi rođeni u Alžiru, op.S.Š.) koji je kao simpatizer FLN-a (Front de libération nationale, alžirska oslobodilačka organizacija, op.S.Š.) ostao u Alžiru i dobio licencu za prodaju alžirskog kvalitetnog vina – Cuvee du President. Prodavao ga je u jednoj napuštenoj kući bez krova, obrasloj u kupine i divlje smokve.

Aula Sveučilišta Houari Boumedienne u gradu Alžiru, arh. Oscar Niemeyer, foto: Saša Šimpraga

Koje su jugoslavenske firme djelovale u Alžiru tada? Što se gradilo?

Koliko znam, u vrijeme mojeg boravka u Alžiru radilo je nekoliko firmi u samoj Annabi, na silosima. Osim Tehnike, tamo je bio i Domoinvest, dok je Hidroelektra radila u gradu Alžiru i to autoput itd. Mislim da je Pomgrad također bio negdje u Alžiru, a Ingra je imala svoje poslovne prostore u Annabi i Alžiru. Tehnika je posebno bila prisutna i to ne samo u Annabi. Njena tehnologija betoniranja  kliznom oplatom u ono je vrijeme izazivala pažnju i drugih stranih tvrtki koje su radile u Annabi. Znam da su Talijani dolazili na gradilište da pogledaju taj način betoniranja silosa. U vrijeme mojeg boravka gradilo se i jednu tvornicu u Biskri, gradu u saharskom području.

Tijekom boravka putovali ste po cijelom Alžiru. Gdje ste sve išli?

Alžir je ogromna zemlja s posebno interesantnim saharskim područjem. Mene je posebno privukla literatura o stanovanju u pustinji, te sam u nekoliko navrata putovao Saharom. Poseban doživljaj je definitivno bio posjet M'Zabitskoj dolini – oazi već daleko u Sahari i obilazak njenih gradova poput  Ghardaije. Vrlo često sam bio u gradu Alžiru, ali uglavnom zbog konzultacija u Ministarstvu. Posjećivao sam i arheološke lokalitete - gradove castrume iz rimskih vremena. To su u pravilu vrlo dobro očuvani ostaci rimske gradogradnje. Posebno Timgad na vratima Sahare gdje je još matrica grada sasvim čitljiva. Ništa skromnija nije Djemila, drugi značajan lokalitet, a skicirao sam i skromniju Announu i Tibis. Hippon je konačno bio rimski početak Annabe, baš u blizini mojeg stanovanja.

Grad Alžir, foto: Saša Šimpraga

Zanimljivo je bilo sjediti u stanu mojeg prijatelja Shana, francuskog arhitekta vijetnamskog porijekla koji je bio na privremenom radu u Alžiru i piti Cuvee du President na improviziranom staklenom stolu. Postolje stola bio je korintski kapitel iz Hippona. On ga je uspio neometan ukrcati u svoj 4L. Rimsko naslijeđe u to vrijeme očito se nije baš jako čuvalo.

Vrlo često smo odlazili i preko planine Edough – Seraidi  na plaže s druge strane gorja, a usput redovno posjećivali jedan od arhitektonskih bisera arhitekta Fernand Pouillona hotel - vidikovac na vrhu brda. Jedan lijepi primjer 'kritičkog regionalizma' iz sredine prošlog stoljeća. Fernand Pouillon francuski  arhitekt, simpatizer FLN-a,  jako je puno radio i to kvalitetnu arhitekturu po Alžiru, posebno u gradu Alžiru.

Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon, foto: Saša Šimpraga  

U Alžiru je nekoliko godina gradio i Oscar Niemeyer. Obišli ste neka njegova zdanja. Kakav je vaš dojam?

Jedan od mojih rizičnijih izleta bio je u Constantine, posebno da bi vidio Niemeyerov univerzitetski centar. U vrijeme mojeg boravka u Alžiru već se pojavljuju fundamentalistički ekscesi - posebno u Constantineu kao vjerskom univerzitetskom centru. Constantine je inače bio grad žrtva i u vrijeme alžirskog rata, Francuzi su tamo vrlo surovo obračunavali sa simpatizerima i sudionicima FLN-a.

O Oscaru Niemayeru u Constantineu se jedva znalo, čak i među kolegama. Projekt je monumentalan –  gotovo kao preseljena Brazilija u Constantine, ali kad sam ušao pod njegovu ljusku impresivnog raspona, a minimalne debljine konstrukcije, bio sam vrlo brzo van! Vani je bilo oko 30 stupnjeva, a  unutra valjda 40 i više. Divio sam se studentskoj gužvi ispod te ljuske. Niemeyer je proveo šest  godina u Alžiru i jako puno toga radio, posebno u  gradu Alžiru.

Kampus Sveučilišta Mentouri, Constantine

Imate zanimljivu tezu o utjecaju magrepske arhitekture na europsku.

Le Corbusier je nakon nekoliko posjeta Alžiru izjavio da je Alžir humanizirao njegovu arhitekturu. On, za razliku od Niemeyera, u Alžiru nije uopće gradio, ali je poruke tradicionalne alžirske arhitekture koristio za svoj rad izvan Alžira. Nedavno sam posjetio u Poissyu njegovu Villu Savoye – život na krovu i orijentacija boravka prema tom životu je tema iz Ghardaije! On je mediteransko - saharsku plastiku prenio i na kapelu u Ronchampu koja je također nastala nakon što je posjetio M'zabitsku dolinu i grobnu džamiju Sidi Brahim u El Atteufu.

Crtež: Borislav Doklestić

Navodno je i ideju o Moduloru razvio nakon boravka u Alžiru i kontakata s alžirskim slikarom Mohamedom Khaddaom čije svemirske mjere su ljudski korak. A sam Le Crbousier je napisao negdje da je mjerilo magrepske kuće ljudski korak – ljudsko mjerilo.

Rekao bih ukratko da je Moderna više profitirala od magrepskog prostora nego što mu je dala, i to od prostornih rješenja, 'urbanizma', posebno projekata novih naselja do same arhitekture, osobito one 'masovne'.

Tijekom vašeg profesionalnog radnog vijeka značajno ste se bavili urbanizmom Zagreba. Autor ste naselja kao što su Špansko-jug i Jarun, a razradili ste i natječaj za Dugave gdje se već u programu zadaje blokove koji nisu poput onih ranije u Novom Zagrebu. Koji vam je vaš najbolji ili najdraži projekt i zašto?

Dugave

Bio sam član autorskih timova koji su izrađivali te planova. Pa možda su mi upravo Dugave moj najdraži doprinos prostornim rješenjima naselja u Zagrebu. Za Dugave smo kolege Ivan Tepeš i Vlasta Benić -Velnić radili provedbeni plan koji je kao usvojeni plan (!) bio obvezna podloga za natječaje i daljnju razradu. U provedbenom planu smo već promovirali nove tipologije za prostor Novog Zagreba  – predviđali smo jedan vid clustera, poluotvorenih blokova koji se trebao respektirati u natječajnim radovima. Treba znati da sam Dugave radio neposredno nakon studijskog boravka u Francuskoj gdje sam se upoznavao s realizacijama koje su bile rezultat kritike ciama, i odmaka od grands ensamblea. Takvo jedno naselje koje me možda najviše inspiriralo je bilo naselje l'Arlequin u Grenobleu. Inače radio sam u urbanističkom atelieru u Lyonu. Sudjelovao sam i na raspravama oko novog grada L'Isle d'Abaua - koji se upravo realizirao u blizini Lyona pod motom 'naselite se u l'Isle d'Abau, tamo ćete naći već susjede'.  Radilo se o projektu koji je integrirao novi grad u postojeća sela. I ta ideja mi se dopala pa sam inzistirao da integriramo postojeći Hrelić u novi gradski prostor. Po važećem GUP-u, bilo je moguće srušiti selo i sve pokriti visokom gradnjom. To je i vrijeme kada se počinje respektirati neka poruka mjesta – primjerice, mi smo je u Dugavama našli u rukavcu Save koji smo ostavili u kompoziciji centralnog zelenog diska. Zeleni disk je okupljao sve slobodne površine škole, vrtića i parka naselja. Takvo rješenje je uredno respektirano daljnjom razradom projekta naselja tj. natječajem i urbanističkim projektom.

Na primjeru zagrebačkih naselja, za čime ili kojim elementom koji se unutar plana nije dogodio, najviše žalite i zašto?

Pa da ostanemo kod Dugava, pitam se zašto nije realiziran upravo taj parka Dugava? Svjedoci smo u posljednje vrijeme, a to se posebno događalo na Jarunu - drugi plan na kojem sam radio, a koji mi je jako drag -  da se u već dovršena naselja posebno na površinama koje su, namjerno, zapuštene predviđaju novi stambeni monstrumi. Stanovanje u novim zgradama, posebno nakon potresa, i dalje je  najprofitniji biznis u Zagrebu, pa se bojim da se unutar Dugava ne dogode nove Dugave jer 'taj prostor je zapušten'. 

Dugave

 _

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 12. listopada 2020.

Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir/ Mediteranske mreže modernizma.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.

 Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje: vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/ vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/ vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/ vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/ vizkultura.hr/intervju-emin-turki/ vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/ vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/ vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/

https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/

Projekt Motel Trogir u 2020. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[solkeiseren]

Demonov backstory

Rekla bih da nema spojlera ni za šta. Sigurna sam da ima slovnih grešaka, ali malo me mrzi da ispravljam (kad sam pola dana provela tako što sam vezla glupu lavandu na parčetu tkanine). Svejedno, ima par reči koje su malo teže za čitanje i stil je malo drugačiji nego obično jer nisam navikla da pišem kratke stvari poput ovoga, ali rekla bih da je ok [MadaMeniSeČiniMaloNeshvatljivo:)]. Možda je malo cringe na kraju, ne znam zašto, ali kao, narod sa Enora (3.kontinet) dosta veruje svojim svetajama i svetajima (svetice i sveci), jer kao oni imaju veći običaj da samo dođu i bacaju čudesne magične događaje da pokažu svom narodu da će sve da bude ok, bez obzira na to koliko su stvari zajebane. Ali naravno, demon, Rožmberk dok je bio čovek, je živeo tako da mu se sveci baš i ne pokazuju i samo u jednom kratkom periodu života (piše tu negde dole) je bio spojen sa njima. Also, ovo se dešava u preiodu pre nego što je kontinet Enor postao sav jeziv i čudan i nepristupačan kakvog ga vidi ostatak sveta. 

********OVO NIJE SPOJLER, zato što je očigledno: Na indirektan način sam rekla da je Sudbina kriva (na kraju, BašJeKurvaMrzimJe).*********************

Zvali su ga Gubavi Rož. Nikada nije razumeo zašto, nije hteo da razume. Živeo je samo sa majkom, ona je bila najbolja žena za koju je znao, za koju iko može da zna.

   Za razliku od ostalih koji su bili proglašeni gubavim, Rožmberkova mana se nije isticala; na prvi pogled. Ipak, ako bi iko razmenio sa njim barem dve reči znao bi da nešto nije u redu. Rožmberk je bio pametan dečak, ali imao je problema sa vidom; nije bio slep, ali istovremeno ponekada ništa nije video. Njegova majka se trudila da mu pomogne oko problema, ali uzalud je trošila novac i uzalud ga je vodila da se moli mnogim svetajama i svetajima, bili oni poznatog imena ili ne. Niko nije mogao da mu pomogne.

   Dane je obično provodio u luci, toga se najbolje seća, miris soli i barem jedan glas koji na njega više da je slep. Njegova majka je tu radila, a posle posla bi samo sedela i gledala u more, kao da pod vodom može da vidi naduveno telo muškarca kog Rožmberk u životu nije video. To telo je već odavno ništa, a i svejedno ga ne bi videla u vodi glizu luke, Rožmberkov otac je umro daleko od obale. Iako je bio premali, nije mogao da razume zašto bi iko izabrao da umesto čvrste zemlje pod nogama ima slabašne daske, mada možda je tako mislio zbog svog bednog vida.

   Dobro su živeli, malo tužno, ali kako su stanovnici sela uvek govorili – život je tužan. Posle nekog vremena, Rožmberk je primetio da se svakim danom kraće zadržavaju u luci, posle majčinog posla. Hteo je da pita, ali nije, nikada nije bio dovoljno hrabar da pita svoju majku išta.

  Odgovor je jednog dana sam došao na vrata, mladić, bio je sigurno nekoliko godina mlađi od njegove majke, ali u trenucima kada Rožmberk nije mogao da vidi apsolutno ništa, mogao je da čuje koliko srećno zvuči glas njegove majke i to mu je bilo dovoljno da dopusti novom čoveku da se približi. Nikada nije zaista u potpunosti video odvažno lice, ali pamtio je kako ga po obrazu grebu čekinje brade svaki put kada bi ga dobroćudni čovek zagrlio, zvao se Ašilj, bio je dovoljno jak da podigne bilo šta što bi Rožmberk pokazao i bio je dovoljno hrabar da se osmehne ljudima koji bi mu zapretili. Uvek je mirisao na so, na vlažan vazduh mora, uvek je pričao o svojim potragama za morskim nemanima i o svojim borbama sa morskim razbojnicima. Skoro je izazvao želju za morem u Rožmberku.

   Mir nije trajao dugo, Ašiljove oči su sijale dobroćudno, ali on nije bio takav. Njegov veseli glas je svakim danom postajao sve grublji. Majka je postajala tužnija i ponekad bi se zadržali u luci sve dok ne postane hladno samo da bi se što pre vratili kući. Ako je verovati majčinim rečima, Ašilj je imao osamnaest godina, što je triaest godina više od Rožmberka. Sav novac, i svoj sopstveni i njihov je trošio na piće, i čudne žene zbog kojih je majka uvek plakala, ili urlala. Plašio se majčinog urlanja i lako se odaljio od Ašilja koji se vrlo brzo pridružio ljudima i koristio nadimak Gubavi Rož.

   Večerali su u tišini, još nekoliko meseci i Rožmberk će napuniti šest godina, biće dovoljno star da pohađa nastavu i da ga još više ljudi naziva pogrbnim nadimkom. Nije ni počeo da jede, kašika mu je pred očima bila mutna, zbog toga je obično gubio apetit i dok je Ašilj još bio pristojan, nekako bi uspeo da se najede, čak i kada ništa ne bi video. Stisao je dršku kašike i čuo se udarac o drvo.

   Besni, skoro urlik je naterao Rožmberka da skočio od stola. Nalazio se kod dovratka i odjednom mu je vid bio dovoljno jasan. Ašilj je ustao od stola i udario majku, koja se samo tiho pobunila i malo sklonila od stola. Izgledala je krhko, kao od porcelana i Rožmberk je samo čekao da vidi kako se slama. Razrogačenih očiju je gledao pesnice, njegova majka je ležala na podu, a Ašilj se nadvio nad njom, urlao je nešto, psovao je. Ovo nije bio prvi put da se uplašio, ali jeste bio prvi put kada mu je srce stalo, kada su tamne Ašiljove oči pale na njegove, bledunjave, jadne.

   Ašilj je izgledao kao neka zlohuda planina, žustrim korakom se približavao i Rožmberk je očekivao svoj kraj. Ali ogromni lovac na nemani je samo prošao pored i za sobom zalupio vrata dovoljno jako da jedna lepa slika padne sa zida i polomi se, dovoljno jako da tišina zavlada i jedino što je ometa bude tih majčin plač. Sada ništa nije video, ali pokušao je da zapamti koliko su jarke boje bile i koliko je jasno video svaki detalj, svaki ožiljak na stolu, svaku mrvicu hleba na stolu i sve što štrči iz tepiha previše starog.

   Nije znao da li da bude zahvalan na tome što više ništa ne vidi, polako je napipao svoj put do nečega što je u prostoru osećao šćućurenu loptu na zemlji. Bila je toliko mala i krhka i plašio se da se slomila. Sagnuo se i ruke grube od prekomernog rada su ga zgrabile zbog čega je vrisnuo.

   Par dana pošto je Ašilj otišao je sve bilo mirno. Majka je naravno dosta često plakala, plašio se da priča sa njom, ili da je glada i bio je zahvalan na tome što mu je vid tih dana bio pogotovo veliko sranje. Bilo je mirno Ašilj se nije vraćao, nikada se neće vratiti, ali to majku nije usrećilo, često bi je uhvatio kako sedi za stolom, zgrbljena nad nekom hartijom. U hodniku su i dalje bile Ašiljove iznošene čizme, odvratno su smrdele, ali kada je Rožmberk pokušao da ih iznese, majka je zaurlala dovoljno glasno da mu nešto proleti kroz kičmu. Izudarala ga je i čitava dva dana posle toga nije ništa video.

   Jedne večeri, dok su sedeli u tišini i čekali da se hrana malo ohladi da bi jeli, neko je došao, razbio je vrata. Da li je to Ašilj? Ne, više ljudi, bili su mešine mišića u mraku, bili su snažne gute života u porećenju sa majkom.

   Drali su se, na majku, pretili su, pokazivali su joj nekakav papir i pretili su. Ona je ćutala sve vreme, osećao je da ih gleda, ali nije znao kako je to uspevala, kako je bila dovoljno hrabra. Morala je da povije vrat da bi pogledala ogromnim ljudima u oštra lica.

   Izbacili su ih na ulicu.

   Nije bilo dozvoljeno da išta uzmu iz kuće i majka je tiho plakala dok su šetali mokrim ulicama. Pre koliko je padala kiša; da, tri sata? Ne seća se tačno, ali u ušima mu je i dalje zvonilo dobovanje kapi o prozore. Šta će da rade kada ponovo padne kiša? Znao je da ne smeju da se vrate. Nemaju dom, nemaju ništa. Tada nije razumeo, ali posle mu je nekako došlo da je Ašilj bio odgovoran. Potrošio je sav njihov novac, sve što su imali je izgubio, i sada je neko nepoznat to posedovao. Da li su oni ljudi uživali u vreloj supi koju su im ostavili na stolu jer nisu imali vremena ni da se najedu kada su ih izbacili?

   Kao da se neko smejao dok ih gleda kako pate. Raširila se bolest, kao šapat kroz pećinu. Ulice su smrdele gore nego Ašiljove čizme, čiji je lik, od one noći kada je sve jasno video, Rožmberk upamtio bolje nego ikada pre. U trenucima kada ništa nije video, Rožmberk je mogao da oseti da po ulicama leže neke mešine i da nije bilo trenutaka kada je nešto iole video, verovatno bio podlegao iskušenju da dotakne jednu mešinu i vidi šta je. Bili su to ljudi, mrtvi ljudi, mračni kao zemlja koju je Rožmberk video. Nije bilo dovoljno radnika koji bi sakupljali tela i nosili ih na spaljivanje da se bolest ne širi.

   Majka je dobila otkaz, dosta ranije, pre bolesti.

   Dobro, ona može da sakuplja tela. Pre nego što mu je rekla da joj se ne približava, osetio je da nešto nije u redu. Nešto u majci, nešto svetlo, nešto što svako živo biće ima, je postajalo sve bleđe. Gasilo se. Majka umire? Da li su je leševi zarazili? Ali rekla je da pazi, u trenucima pre nego što bi otišla i ostavila Rožmberka potpuno samog, u mraku, da je čeka da se vrati kasno uveče. Imala je lošu opremu, nije pazila. Sada je mogao da oseti kako se muči i kako umire i kao da se nešto zlo smešilo, vid mu je bio dovoljno dobar da je gleda.

   Lice mu je bilo bezizražajno, bili su premešteni u neku čudnu građevinu gde su bauljali ljudi sačinjeni od kostiju i kože. Bauljali su kao Rožmberk kada ništa nije video, ali on se navikao, a oni nisu. Oni će da umru, a on neće. Gledao je ljude, stare i mlade, muškarce i žene, izgledali su isto. Ličili su na njegovu majku i ona je ličila na njih. Okruživali su Rožmberka kao neka čudna voda. Pokušavao je da se drži dalje od pegavih ljudi koji iskašljavaju krv pre nego što umiru. Čuja je koža tanka poput paučine i pegava. Čiju su udovi slabašni i kosti staklene tako da se slamaju dok oni hodaju. Ali ipak nastavljaju da hodaju, i duboko dahću jer im je teško da dišu zbog sluzi u plućima i bola koji prouzrokuje disanje.

   Sve je bilo manjedoktora. Majka je sve više ličila na ljude oko sebe. Jedan dan je video nekog čoveka, jedva ga je prepoznao, bio je to majčin prijatelj. Ali nije bio Rožmberkov prijatelj, taj čovek ga je zvao onim glupim nadimkom i smejao mu se dok su ga drug adeca maltretirala u trenucima kada su mu čitav svet predstaljale svetloplave svetleće gute ljuvih bića i crna okolina.

   Bilo mu je drago kada je video da majčin prijatelj i njegov neprijatelj umire u bolu.

   Sedeo je u stoličici koju su mu doneli vidari, nije mu bilo dozvoljeno da se odvaja od majčine postelje. Gledao je debele jastuke, tamne, ispod majčinih očliju. Čudne pege na njenim rukama i svaku i najmanju venu koja se videla ispod tanke kože. Samo običan dodir bi je ranio. Neki delovi tela su joj bili uvijeni u zavoje koji su smrdeli na crkotinu, na buđ. Kao da njegova majka truli živa. Nagnuo se ka njoj jer je osetio da ga traži pogledom. Da li majka vidi, odnosno ne vidi ono što on vidi?

   Svetloplava svetlost je skoro nestala, hteo je da ode. Majka se više ne pomera. Ne diše. Umrla je tiho, za razliku od ostalih.

   Skoro je vrisnuo kada su ga tanki koštani prsti zgrabili za kragnu, za vrat. Učinilo mu se da su dugi prsti kandže i da će mu iseći kožu na vratu, ali nisu bili. Razrogačenih očiju je gledao u znojavo lice svoje majke. Da li je to majka ili neki zalutali čovek koji samo što nije umro?

   „Rožmberk“, glas oličenje sablasti, škripanje vazduha kroz mrtvo grlo, „Obećaj mi... naći, ćeš, Ašilja. Ubićeš. Ga. Osvetićeš. Se... nateraj... ga... da...“ Skoro je vrisnuo, kandže od prstiju obmotane oko njegove kragne, oko njegovog grla, u čvrstom stisku. „Pati.“, poslednja reč.

   Klimnuo je glavom onoliko koliko su mu stisnute šake to dozvolile. Pokušao je da se reši stiska, ali kada nije uspeo skoro je zacičao. Ako ga vidari nađu, ubiće ga. ovo će im biti izgovor. Ali osećao je, znao je da se nije zarazio, čak ni sada.

   Čulo se suvo krckanje kada se odvojio od majke, zgrčene u beskonačnoj patnji izazavanoj bolom i tugom, a ne bolešću. Morao je da joj slomi prste da bi se oslobodio stiska i potrčao daleko odatle. Spaliće joj telo. Ali, njegovo obećanje ostaje.

***

Narednih trinaest godina je proveo na ulici. Primili su ga sveštenici pod svoje, u jednom trenutku. Govorili su da će svetaje i svetaji uvek biti milosrdni, ali Rožmberk nije verovao, nije hteo da veruje jer je osetio nešto drugo. Navikao se na mračni svet, naučio je da iz mraka izdvaja lica, gleda pomno. Traži, poput životinje ono jedno poznato, izgrebano vetrom sa pučine, okruženo presuvom kosom koja miriše na so.

   Čistio je crkvu, to je bilo njegovo zaduženje. Ova crkva je bila sagrađena par godina pošto je bolest iščezla – što znači da je bila sačinjena od kosti. Bila je bela kao sneg, bila je glatka i čista. U grlu je osećao miris pepela svaki put kada se kretao kroz nju, ali kada je o tome pričao sa bilo kim ko je bio rad da ga sasluša nikada nije našao nekoga ko deli mišljenje sa njim. To ga je u početku plašilo, ali navikao se. Na sve se navikao. Uvek se navikne.

   Svakog dana je slušao istu priču predstavnika raznih svetaja i svetaji čija imena nije pamtio. Sveštenik Bžel, on je uvek pričao, njegov mladi glas monoton i prazan kao da ni sam nije verovao u ono što priča. Pričao je o Lvholjev'iščuzgi gde će svako da dobije ono što zaslužuje. Koliko se seća iz priča ljudi koji su barem jednom otputovali do Dela ili Kibeje, ljudi odatle su svet duša zvali Katef. Lično, Rožmberk je više voleo naziv koji su koristili Delčani i Kibejčani, ali pored tog naziva i čaja ništa ga nije privlačilo ka druga dva kontineta. Kao ni većinu ljudi odavde.

   Ostao je do kasno uveče, mogao je da čuje Bželov glas kako odzvanja u dalekim hodnicima. Nije mogao da podnese Bžela, jer kao što je to odavao svojom monotonom pričom, nije ga bilo briga za to što misle cenjene svetaje i svetaji, ali takođe nije hteo da ih neko poput Bžela omalovažava. Kada se uverio da je sam i da ga vide uvek budene oči svetaja i svetaji, prišao je jednom zabačenom uglu. Iz tajne pregrade u podu je izvadio kutiju, a iz kutije dugo zlatno sečivo. Nabavio je to sečivo onih dana kada je bolje video, mislio je da će zlato sijati čak i kada on ne vidi, ali nije bilo tako. Nikada nije tako. Ipak, sečivo je dobro koristilo, uvek oštro, zakrivljeno. Savršeno. Odmerio je poznatu težinu svoje zlatne sablje tako što je u šaci nekoliko puta zavrteo dršku.

   Zaputio se ka hodnicima, duboko ispod crkve, gde je Bžel već sigurno sa sebe strgao vunenu odeću sveštenika. Nekako, kada nije osećao mržnju, Rožmberk bi se pitao kako li bi bilo da on obuče odeždu, da stoji pred ljudima i priča im o tome da ih uvek štiti Čeželj, svetaj koji je pomagao prilikom borbe, činio da žetva bude laka, dogovarao se sa nemirnim mrima da se smire na dovoljno vremena da moreplovci dođu svojim kućama. Bžel je retko pominjao Čeželja, ili bilo koga sličnog. Nije poštovao. Nije voleo.

   Rožmberk je brzo došao do hodnika u kom je bio Bžel. Video je sveštenika, pozvao ga je, čuvao je sablju sakrivenu iza noge, svestan da Bžel nije učinio ništa da osvetli hodnik. Mrak je. Rožmberk živi u mraku. Lagano se osmehnuo.

   Bžel nije ni vrisnuo. Malo njegove krvi je prsnulo na Rožmberkovo lice, zbog čega je on prezrivo frknuo. Telo je jednim pokretom bilo poprilično unakaženo. Rožmberk nije ni tepnuo, loše je video danas, ali mogao je da oseti tačno kako izgleda Bželovo telo. I nije mu bilo žao. Sagnuo se, obrisao je zlatno sečivo o vunenu odoru, okrenuo se ka telu čoveka koji ne bi uputio poštovanje ni Sabasnom Kosaču, a kamo li nekome drugom.

   Bžel ga je podsećao na Ašilja.

   Obukao je odeću spremljenu u maloj sobi u kojoj bi Bžel provodio noći. U malom ormaru, napravljenom da bude deo koštanog zida je našao odeću. Vratio se do dvorane, seo je pred oltar i gledao blaga lica svetaji i svetaja, nisu izgledali kao da ga osuđuju, ali nisu izgledali ni kao da ga podržavaju. Zbog toga se namrštio. Sakrio je sablju pod odećom.

   Skoro je zaspao kada su ga koraci prenuli u stvarnost. Podigao je glavu, video je ženu kako se približava. Nosila je odeću sačinjenu od gomile spojenih krpa. Takvu odeću je on nosio kada je majka bila živa. Takvu odeću je nosio svaki put osim kada je bio u ckrvi. Namestio je pletenu tkaninu pod debelom vunom i ustao, očekivalo se da on ustane pre nego što žena stigne fo njega. Blago se osmehnuo, prepoznao je ženu po zvuku koraka. Ona je svakodnevno dolazila.

   Pre nego što je stigla da pita očigledno rekao je: „Ja sam vid žrtvovao da bi svetaje i svetaji videli kroz moje oči. Šapatom im prenosim šta ljudi govore ovde, danas se Bžel nije osećao dobro i zamolio sam ga da se odmori, zbog čega je on mene obavezao da obavljam svete dužnosti.“ Nije bio siguran ni da li samom sebi veruje, žena je samo klimnula glavom.

   Otišli su da se mole, za moreplovce, od kojih je jedan bio i ženin muž. Ona je tiho ispričala da je njen muž dobio posao kod nekog čoveka koji se bavi lovom na nemani. Zbog toga je Rožmberk zamalo isukao sablju, slušao je kapetanu, i u njemu pronalazio Ašilja, iako to možda nije Ašilj, naći će ga. Poslaće ga u Lvholjev'iščuzgi, ili u Katef ili kako god iko naziva svet duša, a ako treba lično će da ga odnese u koram, pred noge bilo koga ko je voljan da kazni kako dolikuje.

***

Već sledećeg dana je našao ljude koji bi ga primili na svoj brod, bez obzira na vid. Platio je dobro, ubio je nekoliko njih tako da je kapetan morao da prihvati bilo kakvu posadu. Niko nije znao da je on ubio. Niko nikada neće znati.

   Bilo mu je muka od mirisa soli i grozne hrane koju su imali na brodu. Ipak, iz nekog razloga, ljudi su voleli more, voleli su gomile i gomile plave tkanine koja se mrška i pokreće i od koje ih deli samo nekoliko dasaka. Naslonio se na ogradu i gledao ka horizontu. Plavo. Plavo nebo, plavo more. Ali nebo postaje modro, crveno, boje se smenjuju dok zalazi sunce, a more samo postaje crno, kao leševi bolesnih. Kao majka kada su je spalili. Gledao je iz daleka. Napao je vidare koji su hteli da iskoriste bolest kao izgovor da ga ubiju jer mu je vid, odnosno slepilo, bilo falinka.

   Daske po njegovim nogama su siktale dok je hodao ka potpalublju, da se skloni od mraka kao normalni ljudi. Ne plaši se mraka.

   Živi u mraku.

   Proveli su previše vremena na moru, petnaestak meseci. Navikao se da daske sikću i ciče dok hoda. Da voda crni kada zalazi sunce, da nebo izgleda modro kao majka pošto je Ašilj prebije. Navikao se da je hrana odvratna i da će ljudi da umru od gladi ili neke bolesti. Ili da će samo da padnu u vodu posle nekog vremena.

   Došao je do mesta kapetana. Nikoga nije ubio tokom puta. Vetar mu je pevušio na uši majčine isprekidane reči. Godinama je od tih reči ispeo čitavu zakletvu, sastavio je sve što je hteo da učini Ašilju kada ga nađe. Bio je spreman da nabroji tačno koliko kurvi je Ašilj dovodio i koliko pića bi pobio pre nego što bi nešto razbio. Besno je gledao u plavo, čekao je da se boje izmene kao i svako jutro i svako veče. Video je. Ivice sveta u koji gleda su bile crne, mrtve. Mrak. Ali pred sobom je video, jedra – belo. Ašiljov brod? I ako nije, moraju da se približe, fali im hrane, a sudeći po smeru u kom se kreće brod pred njima, dolazi sa nekog od ostrva, imaju hrane napretek. Izdao je naređenja gladnoj posadi i još se i sam uključio. Brzo su stigli do broda. Kako su se primicali tako je bolje video. Uvek bolje vidi kada će nešto loše da se desi, kao da, ko god da ga je osudio na slepilo i vid želi da dokaže da je život tužan. Bolje je da ostane u mraku. Neka sve bude mrak.

   Pre nego što su spojili brodove, da mogu da razmene dobra i neophodno. Rožmberk je prepoznao lice. Starije je sada, oštrije, ali jeste. Brada je duža, nije više običan skup bednih čekinja. Ramena su šira, mišići malčice veći. Tamne oči gladne, bedne. Sijaju. Mrzi ih. Mrzi. Majčin glas mu pevuši u ušima, kroz vetar. Gleda kožu grubu od slanog vazduha, lice čvrsto do strahota mora. Koliko li je različitih nemani uhvatio dokom godina? Majka obećava. Sjajne oči se sreću sa njim i ponovo ima pet godina, majka leži, plače, prebijena, unakažena za bilo koga drugog. Ašilj ga gleda, prolazi pored.

   Ašilj ga nije prepoznao. Ili nije hteo da ga prepozna. Pročulo se. Dečak – čovek – zlatne sablje, uništava sela. Ubija ljude i krive i nedužne. Govori da pomaže Čeželju. Ne zna kome pomaže. Besan je. Mrzi. Uvek više. Šta god da uradi, samo je besniji, samo više mrzi. Čekao je. Tražio je. Na sebi umesto kapetanovog ogrtača nosi deo odore sveštenika, belu vunu, čvrstu, umirujuću.

   Nije miran. Nema mraka. Ali navikao se na mrak.

   Ako bi Ašilj i prepoznao lice na kome se vidi bes, prepoznao bi ga sa plakata, sa poternica. Uplašio bi se čoveka sa zlatnom sabljom. Uplašio bi se, zato što čovek sa zlatnom sabljom nije do sada bio poražen, i nosi ožiljke neuspešne odbrane svog neprijatelja. Koža mu je preplanula od sunca zato što šeta usred dana i zato što je poslednjih petnaestak meseci proveo na brodu. Visok je, mlad. Kosa mu je duga i vezana u pletenicu, da ne smeta. Oči su mu prazne, uvek su prazne. Blede. Prazne su kada ubija, blede su kada ne vidi. Da može skočio bi preko ograde, preko tri metra koja ga dele od Ašiljovog broda. Mrzi. Prezire.

   Isukao je sablju, polako. Sada svi gledaju u čudnog, novog, mladog kapetana. Koji je bio pristojan i finiji od starog i koji je radio zajedno sa posadom i delio poslednju bajatu koricu hleba na jednake delove. Sblja se sija na suncu. Ljudi vide svoj kraj u njenoj oštrici.

   More je pocrnelo, ali nije jutro i nije veče. Crvotočne daske mu sikću pod nogama. Tresu se. čuje se krckanje. Ljudi višre beže. Jarbol je polomljen, pao je u more, čuo se prasak vode, uzburkale i penušale kao da je besan ker, a ne voda.

   Nije prepoznao biće, video je oči, video je duge zube. Osetio je smrad, crkotina – podseća na ljude umrle od bolesti, na neki način podseća i na crkvu i Bžela. Izvio je vrat da bi nagnuo glavu i gledao dok se tetura po brodu, gleda u nepce koje mu se diže nad glavom, pored smrada crkotine oseća i smrad neizmerne gladi. Zateturao se unazad, nije hteo da ga proždere neman da bi se osvetio Ašilju. Kasno je. Mrak i lomljava preuzimaju. Komadi drveta lete na sve strane i da nije navikao da živi u mraku ti komadi bi ga ubili, jer zubi nisu. Čuo je nekoliko vrisaka, ali oni su brzo iščezli, kao i miris krvi jer se pomešao sa solju.

   Čuo je još lomljave, još vrisaka. Psovke. Nekako je izbegao nalet onoga što je ostlao i od drugog broda, kao i komade mesa koji su nekada bili ljudi. Mora da izađe odavde, ali prvo da nađe ono što je ostalo od Ašilja i uveri se da je sve u redu, da majka više ne pati jer je Ašilj mrtav. Grcanje mu je prekinulo potragu, okrenuo se nekoliko puta oko sebe. pod bosim nogama je osećao sluzavu podlogu i nije ni hteo da nagađa gde li se sada nalazi, duboko u nemani. Polazi za grcanjem, jer ikao dobro vidi, mrak koji je neman načinila progutavši ga to poništava. Pronašao je zglob koji zrači svetlošću. Čuo je poznat glas kada je grcanje prestalo. Toliko se razbesneo da je skoro pustio Ašiljov zglob, ali ako ga pusti, onda ga možda više nikada neće naći, tako da je odlučio da ga stegne još više.

   Pucketanje se čulo nekoliko trenutaka pre nego što je treperavo bedno svetlo omogućilo dvojici muškaraca da vide jedan drugog. Ašilj je bio povređen, bedan. Rožmberku nije bilo ništa, stisao je dršku svoje zlatne sablje i somehnuo se zlokobno, a izgledao je još strašnije dok mu je lice bilo osvetljeno bednim svetlom. Sveća je nekako gorela, ne sveća, šaka. Ašilj je Ratnik.

   Nije ga prepoznao, pored onog čoveka na kog svi upozoravaju već nekoliko godina, nije ga prepoznao. Ali Rožmberk je po prvi put hteo da bude prepoznat kao Gubavi Rož. Prvi put je izgovorio svoj prokleti nadimak, ali prokletinji u očima nije zasijalo ništa, nikakvo prepoznavanje. Ništa. Sve dok ga nije sabio uz sluzavi zid unutrašnjosti nemani koja je izgledom podsećala da obris nekog zmaja. Uvek je sve što vidi obris, kao nije čovek koga će da ubije.

   Prvo je ispričao Ašilju kako mu je majka umrla, šta mu se sve desilo, pa je zatim počeo da ispunjava osvetu, učinio je sve što mu je majka rekla da učini, iako mu zapravo nije rekla ništa od toga.

   Zadržao je jedan zub kao suvenik, prvo Ašiljov pa zatim i zub nemani, kada se oslobodio i ostavio leš da potone negde u mrak. Nije bio siguran koliko dugo je plivao do kopna, ili kako je uopšte našao kopno. Morao je da sa sebe strgne vuneni kaput sveštenika. Vera u svetaje mu je brzo došla u život, mislio je da paze na ljude, na Enor, ali nije bilo tako i kada je shvatio da ga niko, do on sam, nije odveo do ostrva do života, prestao je da veruje u pomoć, bilo čiju pomoć.

   On neće pomoći ovom svetu, on će da ga natera da se savije, da se prilagodi i postane bolji. On će da učini da mrak vlada i da se ljudi oko njega teturaju u mraku. U crnilu.

   Niko mu nije stao na put, nastavio je. Besniji, moćniji. Olako bi zbrisao sve što mu stane na put, pa i ono što se skloni od njega. Majka je prestala da šapuće kada vetar duva. Dobro. Zaboravio je kako izgleda, zaboravio je kako je zvučala i kako je gledala u more i čekala da se vrati muškarac koji ne može da se vrati.

   On će da predstavlja razlog zašto se ljudi ne vraćaju kući.

   Osvojio je celo ostrvo, ali ovog puta je uspeo malo da se smiri i poštedei neke ljude. Preselio se u zamak, a zemlja pod njegovim nogama je crnela dok je hodao i više nije bilo mesta na ostrvu koje nije bilo crno, i mračno i tamo. Nije znao kako je uspeo da podeli svoju tamu, svoj mrak koji je neprestano gledao tokom života sa ostrvom. Nije ga bilo briga, jednog dana, sve će da bude mrak.

   Seo je na svoj crni tron, oko njega su bili preživeli ljudi, drhtali su bolno ispravljeni, a oči su im bile blede, sive... crne. Bile su crne, u potpunosti kao njegove. Majka mu se nikada nije obratila posle smrti, vetar nije šaputao njene reči nego nečije tuđe, i sada, dok je sedeo i gledao ljude, i sve što je učinio. Poželeo je da ponovo veruje i da mu se umesto tog nečijeg tuđeg glasa, zaista obratila majka, zato što bi sada bio miran i zato što bi mu voljena zlatna sablja ležala u šaci bez bola.

[luken-luken]

feljton iz kasnih sati poslije potresa (lud poslije potresa)

Crnina je bila gusta, mrka poput crnila moćne vladarice oceanskih veličina ispuštenog kada se i ta gigantska hoba našla u škripcu od neke još opasnije nemani, a ispod oceana, duboko, duboko, iz same užarene srži Zemlje krenuo je nenadani grohot, geografski ogroman, te rovao svoj put preko mračnih morskih dna, hobotičine tinte i zauljenog spoja morske površine i noćnih nebesa Morfejgrada ravno u podsvijest stanovnika Zagreba. Uragan buke bio je premoćan, kroz jastuk uho je registriralo kako sama Zemlja škrguće zubima. Prepukla je napola, raspadala se na korak od svakog tko se probudio i prije nego je uspio izbaciti noge iz posteljine mogao je biti siguran da će upasti u beskonačno duboku rupetinu. Tlo, donedavno mirno i vodoravno, ljuljalo se i induciralo usnulu paniku. Prvo virus, a sada ovo - zbogom okrutni svijete, sudbina je odlučila da je ovdje vrijeme za naš zajednički kraj. Bile su potrebne dvije-tri pljuske trenutka da logika preuzme riječ: Čini se da smo živi, ali desio se zemljotres. To što smo već bili pogođeni jednom globalnom krizom nije nas stavljalo u privilegiran položaj pred majčicom Zemljom da nas ne razdrma i jednom lokalnom. Ona je imala svoje načine djelovanja nepojmljive malom čovječuljku koji se nastanio na njoj i, na kraju krajeva, vodila je glavnu riječ. Šok je vani pokrenuo karavanu koja je davala petama vjetra pred novim mogućim naletima energije, izbjegavajući i najmanju šansu da izgube svoje voljene, dok su drugi, nemajući kamo otići, čekali na hladnom zraku da vide što će se desiti, a oko glava im se na drugi dan proljeća vijorio sitan snijeg koji se nije ni za što lijepio, niti je ikako drugačije davao na znanje svoju prisutnost osim vizualno, kao da s nama dijeli trenutak, a u isto vrijeme i ne baš, nalazeći se s druge strane dvosmjernog ekrana. Snijeg je prestao, a fotografije iz grada već su se urezale u svijest na putu od kreveta do trotoara, vrteći se u lancu poruka tako da su se vjerojatno vratile onoj osobi koja ih je prva poslala. Otpali vrh dugoobnavljane Katedrale bio je samo vrh sante leda onoga što se desilo po gradu. Zgrade diljem epicentra života Zagreba velikom su se srećom urušile po pustim ulicama grada, njihov sastav rasut po podu kao dokaz o mogućim dimenzijama tragedije svima na vidjelo. Potres je nažalost, osim zgrada ozlijedio i 17 osoba od kojih je jedna mlada djevojka dok ovom pišem, u bolnici u kritičnom stanju. Zagrepčani su u kriznim trenucima ipak brzo reagirali. Vatrogasci, hitna pomoć, vojska, policija, civilna zaštita, BBB-ovci i ostali civili izašli su na ulice da pomognu i saniraju štetu koliko se ona sanirati da pod uvjetima jednog dana virusne pandemije. Još da ta mlada djevojka preživi i poživi pa da svi zajedno s njenim roditeljima odahnemo. Možemo samo biti sretni da je neka nama neshvatljiva veličina slučaja odigrala svoju ulogu pa nismo doživjeli još nekoliko desetina Richtera koji bi sigurno donijeli puno, puno više razaranja. Snaga potresa mogla se usporediti samo s onim koji se desio prije 140 godina i uništio veliku većinu grada. Sada se vratio i pokušao to učiniti ponovno, oštetivši preko 500 stambenih objekata, izvana i iznutra. Ironično, radi se većinom o zgradama koje su podigle na mjestu onih koje su propale u prvoj tragediji. Velika je većina zgrada izgledala kao da je ostavljena u prvotnom stanju, pod pokroviteljstvom lokalne vlasti, neposredno nam prenoseći duh onog doba, a da bi se na njima ustanovilo što će biti razornije - vrijeme ili potres. Izgleda da je potres pobijedio. Većina onog rasutog tereta koji se nalazio na ulicama grada Zagreba, a koji je i bez premetanja tektonskih ploča visio nad glavama prolaznika implicitno ukazuje na nemar i manjak ljubavi u održavanju grada jer odgovornost nije i ne smije biti isključivo na vlasnicima zgrada da mare oko njihova izgleda - to u krajnjem slučaju nekad ispadne i loše. Na gradskoj je vlasti da usmjerava i pripomaže u njihovom vanjskom uređenju. Taj će nemar još i više bosti u oči kada se sjetimo veličine duga nakupljenog tijekom godina, nakalemljenog na leđa trenutnih i budućih stanovnika, dok pred očima imamo reljefe ciglene fasade koja se trebala skrivati pod slojem žbuke što bi tu i tamo smanjilo štetu. Pritom nisam toliko naivan da mislim da su se lomovi mogli izbjeći pod ovakvim uvjetima, to nikako, ali se tu i tamo mogla izbjeći rupetina u zidu da je grad ikako pripomogao, potaknuo i omogućio renovaciju. Da su stanovnici centra milijarderi shvatio bih da se ne bave fasadama - rušili bi zgrade i gradili nove. U kontekstu u kojem živimo zavrti mi se u glavi dok ponirem niz spiralu - ovaj sustav divljezapadnog kapitalizma prisiljava da sami izdvajamo novac kojeg nemamo, a da bi renovirali zgrade i osigurali ih od potresa, usput odvajajući novac za grad koji bi taj novac trebao barem djelomično vraćati u projekte poput renoviranja fasada ili u krizni fond za nedajbože mogući potres. Ipak, prečesto vidimo da su ta odvajanja samo portal u mutne poslove podmukle, promukle i oronule suite koja se bavi isključivo, kroz cijeli niz godina što im se dopušta da vladaju, vlastitim interesima. Stara priča, ali potpuno nova situacija. Mnogo je zgrada probušeno, ostalo bez krova ili im je poljuljana statika i neće biti nastanjive dok se ne sanira šteta, a pitanje je koliko sadašnjih stanara ima te iznose. Pitam se što će biti s tim zgradama? Ako će se renovirati tko će nadgledati renovacije? Hoće li te renovacije odražavati povijest u kojoj je nekada sudjelovao Zagreb? Hoće li stanove po nižoj cijeni pokupovati neki bogataši i tako dobiti vrijedne lokacije? Hoćemo li svjedočiti novim estetskim zahvatima na vizuri našeg grada? Hoće li nakaradna preuređenja ili novogradnje odražavati dugogodišnju povijest jedne provincijalne prčije? Nemam pojma, ali znam da sam danas vidio Zagrepčane koji izlaze i saniraju štetu koju im je pričinila jedna relativno kratkotrajna prirodna nepogoda. Bilo bi vrijeme da svim demokratskim alatima počnemo budno sanirati štete koje nam svakodnevno pričinjavaju i one dugotrajne društvene nepogode.

[balkantimes]

Za Kuds: Govor lidera Islamske Republike Iran na Petoj konferenciji podrške Palestini 2011

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

                                    U ime Boga Milostivog Samilosnog

Esselamu alejkum ve rahmetullahi

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je Božija milost i blagoslov na Muhameda, njegovu čistu porodicu, uzorite ashabe i sve one koji ga slijede u dobru do Sudnjeg dana  

Mudri Allah kaže: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah je, doista, kadar da ih pomogne - onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: "Gospodar naš je Allah!" A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“

Izražavam dobrodošlicu dragim gostima i svim prisutnima. Među svim temama koje su dostojne da se njima bave religijska i politička elita iz cijelog islamskog svijeta pitanje Palestine se posebno ističe. Palestina je prvo pitanje među svim zajedničkim temama islamskih zemalja. U ovom pitanju postoje jedinstvene specifičnosti:

Prvo, jedna muslimanska zemlja i njen narod uzurpirani su i predani strancima koji su se sakupili iz različitih zemalja i formirali lažno i mozaično društvo.

Drugo da je ovaaj događaj bez primjera u historiji desio uz stalnno ubijanje, nasilje i drskost.

Treće je da su prva kibla muslimana i mnogi poštovani vjerski centri koji se nalaze u ovoj zemlji pod prijetnjom rušenja, skrnavljenja i nestanka.

Četvrto je da su ova lažna država i društvo od početka do sada,na najosjetljivijem mjestu islamskog svijeta igrali ulogu vojne, sigurnosne i političke baze za imperijalne države i osovina kolonijalizma Zapada, koja je zbog raznih raloga neprijatelj ujedinjenja, uzdizanja i napretka islamskih zemalja uvijek ih je koristila kao nož u leđima islamskog umeta.

Peto je da je cionizam koji je velika moralna, politička i ekonomska prijetnja za ljudsko društvo to mjesto odredio kao sredstvo i tačku oslonca za širenje svoga prodora i dominacije u svijetu.

Ovome se mogu dodati i druge stvari; veliki materijalni i ljudski gubitci koje su islamske zemlje do sada platile, mentalna okupacija muslimanskih vlada i naroda, patnja miliona palestinskih izbjeglica od kojih mnogi i nakon šezdeset godina žive u izbjegličkim kampovima, prekid historije jednog civlizacijsko centra u islamskom svijetu i tako dalje.

Danas je ovim razlozima dodana jedna ključna i temeljna stvar, a to je pokret islamskog buđenja koji je zahvatio cijelu regiju i otvorio novo i determinirajuće poglavlje u historiji islamskog umeta.

Ovaj veliki pokret koji, bez sumnje, može rezultirati stvaranjem jednog snažnog, naprednog i homogenog islamskog kompleksa na osjetljivoj tački svijeta i, uz Božiju pomoć i uz čvrstu odlučnost predvodnika ovog pokreta, staviti tačku na period zaostalosti, slabosti i poniženja muslimanskih naroda, veliki dio svoje snage  i hrabrosti crpio je iz palestinskog pitanja.

Intenzivirajuće nasilje i tiranija cionističkog režima i saradja nekih od tiranskih, pokvarenih i plaćenih čelnika Amerike sa njim sa jedne strane, i pojava srčanog palestinskog i libanskog otpora i zadivljujuća pobjeda mladih vjernika u ratovima 33- dnevnom u Libanu i 22-dnevnom u Gazi sa druge strane, neki su od bitnih faktora koji su uzburkali naizgled mirni okean naroda Egipta, Tunisa, Libije i drugih zemalja regije.

Ovo je jedna realnost da je cionistički režim, naoružan od glave do pete i sa tvrdnjama o nepobjedivosti pretrpio težak i ponižavajući poraz u Libanu u jednom neravnopravnom ratu od jedne stisnute pesnice hrabrih i vjernih boraca. I nakon toga ostao je bez uspjeha naspram nevinog i čeličnog otpora Gaze gdje je još jednom isprobao svoj otupjeli mač.  Ovo se treba ozbiljno uzeti u obzir u anaalizi aktuelne situacije u regiji i na osnovu toga se treba provjeriti ispravnost svake odluke koja se donosi. Dakle ovo je precizan sud da je pitanje Palestine danas dobilo dodatni značaj i hitnost i narod Palestine ima pravo da u sadašnjoj situaciji u regiji očekuje više od muslimanskih zemalja. Pogledajmo u prošlost i sadašnjost i spremimo mapu puta za budućnost. Ja ću iznijeti ključne tačke. Prolazi više od šest decenija od katastrofe uzurpacije Palestine. Svi glavni akteri ove krvave katastrofe su poznati i kolonijalistička vlada Engleske je na njihovom čelu i njena politika, oružje i vojne, sigurnosne, kulturne i ekonomske snage, a potom i drugih arogantnih država zapada i istoka korišteni su u službi ove velike nepravde. Nezaštićeni narod Palestine je pod nemilosrdnim kandžama okupatora masakriran i protjeran iz svojih domova i ognjišta. Do danas ni stoti dio ljudske i civilizacijeske katastrofe, koju su u tim danima izvršili zagovornici civilizacije i morala, nije ekranizovano i nije imalo prikaza u medijskim i vizuelnim umjetnostima. Glavni vlasnici vizuelnih, filmskih i televizijskih umjetnosti i zapadna filmska mafija to nisu htjeli i nisu dozvolili. Jedan narod je u tišini masakriran, protjeran i postao beskućnnik. Na samom početku su se javili otpori koji su žestoko i okrutno spriječeni. Neki ljudi su izvan granica Palestine i uglavnom iz Egipta sa islamskim motivima nešto pokušavali ali nisu imali  potrebnu podršku i nisu mogli ostvariti utjecaj na sceni.

Nakon toga stigao je red na zvanične i klasične ratove između nekoliko arapskih zemalja i cionisttičke vojske. Egipat, Sirija i Jordan su uveli svoje snage na scenu međutim neupitna i masovna i intenzivna vojna, logistička i finansijska pomoć Amerike, Engleske i Francuke uzurpatorskom režim ostavila  je bez uspjeha arapske armije. One ne samo da nisu bile u stanju da pomognu narodu Palestine nego su u ovim ratovima izgubile i znatne dijelove svojih teritorija.

Nakon što je postala jasna nemoć arapskih država u susjedsttvu Palestine postepeno je formirano orgaanizovano jezgro otpora u srcu naoružanih palestinskih grupa i nedugo nakon njihovog okupljanja formirana je Palestinska oslobodilačka orggannizacija. To je bila iskra nade koja je sretno zasjala ali nije prošlo mnogo i ona se ugasila. Ovaj neuspjeh se može pripisati mnbogim uzrocima ali glavnni uzrok bila je njihova distanca od naroda i od islamskih ubjeđenja i vjerovanja. Ljevičarska ideologija ili isključivo nacionalistička osjećanja nisu bili ono za čim je kompleksno i teško pitanje Palestine imalo potrebu. Ono što je bilo u stanju da jedan narod uvede na poprište otpora i od njega stvori nepobjedivu snagu bili su islam, džihad i šehadet. Oni to nisu shvatili na ispravan način. Ja sam u prvim danima velike Islamske revolucije, kada su lideri Palestinske oslobodilačke organizacije stekli svjež moral i često dolazili u Teheran, jednog od čelnika te Organizacije upitao:  „Zašto u svojoj pravednoj borbi ne uzdignete zastavu islama?“ Njegovo odgovor je bio da se među njima nalaze i neki kršćani. Na ovu osobu su kasnije u jednoj arapskoj zemlji cionisti izvršili atentat i ako Bog da da bude obuhvaćen Božijim oprostom., međutim ova njegova argumentacija je bila pogrešna i nedovoljna. Po mom mišljenju jedan kršćanski borac vjernik koji se, pored jedne grupe požrtvovanih boraca bori iskreno, s vjerom i Boga i Sudnji dan i uz nadu u Božiju pomoć i koji uživa materijalnu i moralnu pomoć svoga naroda, dobija više motiva za borbu,  nego onaj ko je sa grupom bez vjere koja se oslanja na nestabilna osjećanja i daleko od požrtvovane narodne podrške. Nepostojanje jasnog vjerskog ubjeđenja i distanca od naroda postepeno su ih neutralisali i učinili neefikasnim. Naravno među njima je bilo časnih, motiviranih i revnih ljudi, ali  organizacija je otišla drugim putem. Njihovo zastranjenje je zadalo udarac palestinskom pitanju i još uvijek zadaje. Oni su kao i neke izdajničke arapske vlade okrenuli leđa idealima otpora – koji je bio i ostao jedini put za spas Palestine. I naravno, ne samo Palestini, nego su i sebi zadali težak udarac.

Na taj način je provedeno trideset i dvije godine ponižavajućeg životaa. Ali iznenada ruka Božije moći je okrenula list. Pobjeda Islamske revolucije u Iranu 1979 godine ispreturala je stanje u ovoj regiji i otvorila novu stranicu. Među zadivljujućim globalnim efektima ove revolucije i žestokih i dubinskih udaraca koje je zadala imperijalističkim politikama, najbrži i najjasniji je udarac cionističkoj državi. Izjave čelnika tog režima u tim danima su za čitanje i ukazuju na njihov crni dan i stanje, puno depresije. U prvim sedmicama pobjede ambasada lažne države Izrael u Teheranu je zatvorena i njeni službenici protjerani i njena lokacija je zvanično dodijeljenja palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji koja je do danas tamo smještena. Naš cijenjeni Imam je saoštio da je jedan od ciljeva ove revolucije oslobađanje palestinskih teritorija  i uklanjanje rak rane Izraela. Snažni talasi ove revolucije, koji su tih dana zahvatili cijeli svijet, gdje god da su stizali, išli su sa ovom porukom: „Palestina treba biti oslobođena.“ Veliki i uzastopni problemi koje su neprijatelji revolucije nametnuli sistemu Islamske Republike Iran – od koji je jedan dio bio osmogodišnji rat Sadama Huseina uz poticaj Amerike i Engleske i podršku reakcionarnih arapskih režima – nisu uspjeli da motivaciju za oslobođenje Palestine  oduzmu Islamskoj Republici. Na taj način u damare Palestine je uvedena  svježa krv. Pojavile su se grupe palestinskih boraca, muslimana. Otpor Libana je otvorio novi snažan front naspram neprijatelja i njegovih sponzora.

I umjesto oslanjanja na arapske državei bez pružanja ruku prema međunarodnoj zajednici, između ostalih Ujedinjenim nacijama – koje su bile saveznik u zločinima imperijalističkih sila – Palestina se oslonila na sebe, na svoju omladinu, na svoju duboku islamsku vjeru i na svoje požrtvovane muškarce i žene. Ovo je ključ svi uspjeha i pobjeda u protekle tri decenije . Ovaj tok je iz dana u dan napredovao i jačao. Sramni poraz cionista u Libanu 2006. godine – ponižavajući neuspjeh one umišljene vojske u Gazi 2008. godine – bijeg sa juga Libana i povlačenje iz Gaze, formiranje vlade otpora u Gazi, u jednoj rečenici, pretvaranje naroda Palestine iz skupa razočaranih i bespomoćnih ljudi u optimističan i borbeni narod sa samopouzdanjem  istaknuta su svojstva posljednjih trideset godina.

Ova opća i generalna slika postat će kompletna onda kada se jasno budu vidjeli kompromisni postupci i izdajstva čiji je cilj gašenje otpora i priznavanje legitimiteta Izraela od strane palestinskihh grupa i arapskih vlada.  Ove aktivnosti koje su započete rukama nespretnog i izdajničkog nasljednika Džemala Abdul-Nasera u sramotnom sporaumu iz Kem Dejvida, uvijek su igrali ulogu turpije za čeličnu odlučnost otpora. U sporazumu „Kemp Dejvid“  po prvi put je jedna arapska vlada zvanično priznala da je islamska teritorija Palestine cionistička i ispod teksta u kome se Izrael smatra nacionaalnim domom Jevreja  stavila svoj potpis. Od tada pa do sporazuma u Oslu 1993. godine i nakon toga, u nadopunjujućim planovima koji su jedan za drugim, uz direktivu Amerike i uz podršku evropskih kolonijalnih sila, nametani pomirljivim i neodlučnim paleestinskim grupama, svršena su nastojanje neprijatelja  da ispraznim i varljivim obećanjima odvrate palestinski narod i grupe od solucije otpora  i zabave ih nedostojnom igrom na terenu politike.

Ispraznost i bezvrijednost svih ovih sporazuma veoma brzo su se otkrili i cionisti i njihovi sponzori su mnogo puta pokazali da na ono što je napisanu gledaju kao na bezvrijedni papir.

Cilj ovih planova bio je izazivanje dileme kod Palestinaca i jačanje ambicija kod osoba materijalista i bez vjere među njima i prizemljenje pokreta islamskog otpora i ništa drugo.

Ishod svih ovih podmuklih igara do sada je bio jačanje duha otporaa u islamskim grupama i narodu Palestine. Oni su uz Božiju dozvolu stali naspram neprijatelja i upravo kao što je Bog obećao: „A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru njegovu pomažu, - ta Allah je zaista moćan i silan.“ dobili su Božiju pomoć. Ustrajnost Gaze uz potpunu blokadu je bila Božija pomoć. Pad pokvarenog i izdajničkog režima Husni Mubaraka je bio blagoslov i Božija pomoć. Pojava snažnog talasa islamskog buđenja u regiji je Božija pomoć. Padanje maske licemjerja i obmane sa lica Amerike, Engleske i Francuske i izražena mržnja naroda regije prema njima je Božija pomoć. Uzastopni  i brojni problemi cionističkog režima, od njihovih unutarnjih političkih, ekonomskih i društvenih problema do globalne izolacije i općeg gađenja čak i evropske akademske zajednice prema njima, sve to je manifestacija Božije pomoći. Danas je cionistički režim omraženiji, slabiji i izoliraniji nego ikada, a njegov glavni sponzor Amerika je u većim brigama i dilemama nego ikad. Sada je pred nama generalna i opća stranica Palestine u proteklih šeezdeset i nešto godina pred nama. Budućnost se trebaa urediti na osnovu pogleda i uzimanja lekcije iz nje.

Prije svega treba da se razjasne dvije stvari:

Prvo,  naše insistiranje je oslobađanje Palestine, a ne oslobađanje dijela Palestine. Svaki plan koji namjerava podijeliti Palestinu je u startu odbačen. Plan o dvije države kome su navukli odijelo pod nazivom  „primanje države Palestine u članstvo Ujedinjeni nacija“, nije ništa drugo do prihvatanje zahtjeva cionista, znači „prihvatanje cionisstičke države na palestinskoj teritoriji“. To znači gaženje prava naroda Palestine, zanemarivanje historijskih prava palestinskih izbjeglica i čak prijetnja pravima Palestinaca nastanjenih na teritorijama 1948. godine; znači opstanak rak rane i stalnu prijetnju tijelu islamskog umeta; znači ponavljannje decenijski patnji i gaženje krvi šehida.

Svaki operativni plan treba biti zasnovan na principu. „Cijela Palestina za sve ljjude Palestine.“ Palestina je od „rijeke do mora“ i ni za pedalj manje. Naravno ne treba zanemariti činjenicu da narod Palestine, isto kao što je djelovao u Gazi, koji god dio palestinske zemlje bude u stanju osloboditi, preuzeće upraavljanje njennim poslovima putem svoje izbrane vlade, ali nikada neće zaboraviti krajnji cilj.

Druga stvar je to da je za dosezanje do ovog uzvišenog cilja potreban rad, a ne riječi. Potrebna je ozbiljnost, a ne izvođenje predstave; potrebno je strpljenje i planiranje, a ne nestrpljivo ponašanje i osciliranje. Treba gledati u daleke horizonte i korak po korak, uz odlučnost, bogobojaznost i nadu ići napred. Muslimanske vlade i narodi, grupe otpora u Palestini, Libanu i drugim zemljama, svaki od njih mogu prepoznati svoju ulogu i udio u ovom sveopćem nastojanju i, uz Božiju dozvolu, ispuniti tabelu otpora.

Plan Islamske Republike Iran za rješenje palestinskog pitanja i liječenje ove stare rane je jasan i logičan plan i u skladu sa političkim zanjem prihvaćenim u globalnom javnom mnijenju što je prethodno detaljno prezentovao. Mi ne predlažemo niti klasičnni rat armija islamskih zemalja, a niti bacanje u more jevrejskih migranata i, naravno,  niti vlaadavinu Ujedinjenih nacija ili drugih međunarodnih organnizacija. Mi predlažemo referendumsko izjašnjavanje palestinskog naroda. Narod Palestine kao i svaki drugi narod ima pravo da odredi svoju subinu i izabere vladajući sistem nad svojom zemljom. Neka svi izvorni stanovnici Palestine, muslimani, kršćani i Jevreji – ne straani migranti – gdje god da se nalaze; unutar Palestine, u izbjegličkim kampovima i drugim područjima učestvuju na jednom općem i dobro organiziranom referendumu i odrede budući politički sistem Palestine. Taj sistem i vlada proistekla iz njega će, nakon uspostavljanja, odrediti statust nepalestinskih migranata koji su u proteklim godinama doselili u ovu zemlju. Ovo je jedan pravedan i logičan plan koji svjetsko javno mnijenje ispravno razumije i može dobiti podršku nezavisnih naroda i država. Naravno ne očekujemo da ga cionisti uzurpatori olahko prihvate i ovdje se oblikuje i dobija značenje uloga država, naroda i organizacija otpora. Najznačajniji način podrške narodu Palestine je prekid podrške neprijatelju uzurpatoru i to je velika dužnost islamskih država.

Sada nakon izlaska na poprište naroda i njihovih snažnih parola protiv cionističkog režima, na osnovu koje logike muslimanske vlade nastavljaju svoje odnose sa uzurpatorskim režimom?

Dokaz iskrenosti muslimanskih vlada o njihovoj podršci narodu Palestine je prekid tajnih i javnih političkih i ekonomskih odnosa sa ovim režimom. Države koje su domaćini cionističkim ambasadama ili ekonomskim predstavništvima ne mogu tvrditi da brane Palestinu i nijedna njihova anticionistička parola neće se smatrati ozbiljnom i istinskom.

Organizacije islamskog otpora koje su u proteklim godinama na plećima imale teški teret džihada su i danas suočene sa istom tom obavezom. Njihov organizovani otpor je aktivna mišica koja je u stanju da povede narod Palestine ka ovom krajnjem cilju. Hrabri otpor naroda čiji su domovi i država okupirani priznati su i dostojni su hvale i veličanja u svim međunarodnim sporazumima. Optužbe za terorizam od strane političkih i medijskih mreža povezanih sa cionizmom su isprazne i bezvrijedne riječi. Otvoreni teroristi su cionistički režim i njihovi zapadni sponzori, a palestinski otpor je pokret protiv podmuklih terorista  i humani i sveti pokret. U svemu ovome dostojno bi bilo da i zapadne zemlje objektivno sagledaju sitaciju. Zapad je danas na raskrsnici. Ili treba da odustane od svog dugotrajnog silništva i prizna pravo palestinskog naroda i više ne slijedi antiljudski plan cionističkih silnika, ili da očekuje teže udarce u ne tako dalekoj budućnosti. Ovi paralizirajući udarci nisu samo uzastopna rušenja njima poslušnih vlada u islamskoj regiji, nego onog dana kada narodi Evope i Amerike shvate da većina njihovih ekonmskih, društvenih i moralnih problema proističe iz hobotničke dominacije međunarodnog cionizma nad njihovim državama i da su njihovi državnici  zbog ličnih i stranačkih interesa poslušni i predani pred tiranijom krvopijskih vlasnika kompanija cionista u Americi i Evropi, stvoriti će im takav pakao iz koga nije zamisliv put izbavljenja.  

Predsjednik Amerike kaže kako je sigurnost Izraela njegova crvena linija. Koji je faktor povukao ovu crvenu liniju? Interes naroda Amerike ili lične potrebe Obame za novcem i podrškom cionističkih kompanija za osvajanje drugog mandata predsjednika? Do kada ćete vi moći varati svoje narode? Onog dana kada narod Amerike ispravno shvati da ste se vi radi malo dužeg ostanka na vlasti predali poniženju, slijeđenju i klanjanju pred cionističkim plutokratima i žrtvovali interese velikog naroda pred njihovim nogama šta će učiniti sa vama?

Poštovani prisutni i draga braćo i sestre! Znajte da će ova crvena linija Obame i njemu sličnih biti prekinuta rukama uzdignutih muslimanskih naorda. Ono što prijeti cionističkom režimu nisu iranske rakete ili grupe otpora,  da bi protiv njih ovdje ili ondje postavio raketni štit; istinska i neizlječiva prijetnja je jasna odlučnost muškaraca, žena i mladih u islamskim zemljama koji više ne žele da nad njim vladaju i ponižavaju ih  Amerika, Evropa i njihve marionete.  Naravno i one rakete će ispuniti svoju obavezu kada god se javi prijetnja od neprijatelja. „A ti budi strpljiv! Allahovo obećanje je, zaista, istina i neka te nikako ne obmanu oni koji čvrsto ne vjeruju.“

Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

[sloboda62]

Crveni čovek

Ovo pismo je 1854. godine indijanski poglavica Sijetl uputio predsedniku SAD-a Frenku Pirsu, kao odgovor na ponudu da SAD od Indijanaca otkupe njihovu zemlju – u zamenu za rezervat:

“Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je da kupi našu zemlju. On nas takođe uverava o svojim iskrenim osećanjima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, beli čovek će doći sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki beli poglavica u Vašingtonu može verovati onome što poglavica Sijetl kaže, isto kao što naša bela braća mogu verovati promeni godišnjih doba. Moje reči su kao zvezde – ne blede.

Kako neko može kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posedujemo čistoću vazduha ili odsjaj u vodi. Kako to možete kupiti od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svetlucava borova iglica, svako zrno peska na rečnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svesti moga naroda. Nektar koji silazi niz drveće nosi sećanje na crvenog čoveka.

Vaši mrtvi prestaju da vole vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikad više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu predivnu zemlju, jer je ona majka crvenog čoveka. Mi smo deo zemlje i ona je deo nas. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi oni su naša braća. Stenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovek – svi pripadaju istoj prodici. Tako da kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi da kupi našu zemlju – traži previše od nas. Veliki beli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mesto gde možemo živeti u sigurnosti. On će biti naš otac a mi njegova deca. Ali uskoro će beli čovek preplaviti zemlju kao što reke bujaju posle kiše.

Ne, mi nismo istog roda. Naša deca se ne igraju zajedno i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Čista voda što teče brzacima i rekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate tome naučiti svoju decu. Da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera – priča događaje i sećanja moga naroda. Žubor vode je glas oca mog oca. Reke su naše sestre, one gase našu žeđ. Reke nose naše kanue i hrane našu decu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se setiti da tome istom naučite svoju decu, da su reke naše sestre – i vaše. I od sada rekama morate pružiti negu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni čovek se uvek povlačio kada se beli čovek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet i njihova grobnica posvećeno mesto. Mi znamo da beli čovek ne razume naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka ali to ne grize njegovu savest. On otima zemlju od svoje dece i ne brine se. Grobovi njegovih očeva i zemlja što mu decu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji i prema bratu-nebu, kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana proždrati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čoveka. Ali možda zato jer je crveni čovek divljak koji ne razume ništa? Nema mirnog mesta u gradovima belog čoveka. Nema mesta gde se može čuti otvaranje lišća u proleće ili drhtaj krila mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima.

Šta vredi ljudski život ako čovek ne može čuti usamljeni krik divojarca ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovek i ne razumem. Indijanac više voli blago šaputanje povetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine.

Vazduh je dragocen crvenom čoveku, jer sve što je živo deli isti dah – životinje, drveće, ljudi. Izgleda da beli čovek ne opaža vazduh koji udiše. Kao čovek koji umire mnogo dana on je otupeo na zagađen i loš miris vazduha. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se setiti da je vazduh za nas drag prijatelj, da vazduh deli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vetar koji je našim precima dao prvi udisaj, takođe će prihvatiti i njihov poslednji izdisaj. Vetar će i našoj deci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mesto na kome će i beli čovek moći udahnuti vetar zaslađen mirisom poljskog cveća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupovini naše zemlje. Ako odlučimo da je prihvatimo, postaviću jedan uslov: beli čovek se prema životinjama ove zemlje mora odnositi kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovek i ne razumem neki drugi način. Video sam hiljade bizona kako trunu po preriji, napušteni od belog čoveka koji ih je ubijao iz voza. Ja sam divlji čovek i ne mogu da razumem kako gvozdeni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, koga mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu. Šta je čovek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovek će umreti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čoveku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.

Morate naučiti svoju decu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših dedova. Da bi vaša deca poštovala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja sa nama u srodstvu. Naučite vašu decu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Šta god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čoveku. Čovek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Čovek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Šta god da čini tkanju čini i sebi samom.

Tvoj predlog je razuman i ja verujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gde ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša deca su videla svoje očeve ponižene i pobeđene. Naši ratnici su postiđeni – njihovi dani su prazni, trujući svoja tela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko meseci, nekoliko zima – i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živela u srećnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj. Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme sledi pleme i nacija zamenjuje naciju, kao talasi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovekom – zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumeli, kada bi poznavali snove belog čoveka, kada bi znali koju nadu on uliva svojoj deci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi belog čoveka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cenimo pravo svakog čoveka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovek nestane i kada sećanje na njega bude kao senka oblaka koji plovi prerijom, još uvek će duh mog naroda živeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčinog srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voleli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem – sačuvajte je za svoju decu i volite je kao što Bog voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i beli čovek jednom spoznati – naš Bog je isti Bog.

Vi sada mislite da ga možete posedovati kao što želite da posedujete našu zemlju. Ali to ne možete. On je Bog čoveka. I njegovo srce isto kuca za crvenog kao i za belog čoveka. Ta zemlja je draga Njemu i vređanje zemlje je preziranje Boga. Tvoj pad je možda daleko ali će sigurno doći. Jer čak i beli čovek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbeći zajedničku sudbinu. Beli će takođe otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Videćemo…

Nastavite da prljate svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušićete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svetlećete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je doneo na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njom kao i nad crvenim čovekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati na ljude i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gde su divljine? Nestale su. Gde je orao? Nema ga više. Kraj je života i početak borbe za opstanak.”

[mentalnahigijena]

Tabak: Ukrajina ima sreću da im Srbija nije susjed, da im i ona ne upadne Poznati vojni analitičar Igor Tabak, komentirajući početak otvorene agresije na Ukrajinu, izjavio je ta zemlja ne suočava s jednom, već dvije države-neprijatelja. Da li će izdržati prvi udar? "Naime, s prostora Bjelorusije su ispaljivane rakete. Po nekim navodima i njihove snage su krenule ulaziti u Ukrajinu i u sukobe sa ukrajinskim snagama direktno! To je jedna stvar koja je izuzetno neugodna, a koju službeni Kijev stavlja u jednu jako tešku situaciju. Veliko je pitanje da li će izdržati prvi udar. Da li će ostati dovoljno koherentni, dovoljno operativno sposobni da ostanu na terenu, u borbi. Da li će izbjeći to da se čitav sistev uruši, što bi bilo prilično tragično", kaže Tabak. Dodaje da je već sedmicama bilo je jasno da dvije strane ne igraju ni istu igru, ni po istim pravilima. "Dok je Zapad upozoravao na gomilanje ruskih i bjeloruskih snaga, ne samo ljudi nego i tehnike, zaliha i logistike, dakle, svega onog što je potrebna za napadnajne operacije, licemjerno im je zauzvrat prodavana priča da su to vježbe i dato nije ništa. Opet vidimo tokom ove noći kako stvari zapravo stoje“, dodaje on. Respektabilni analitičar iz Hrvatske, s druge strane, upozorava da je upravo Srbija, zajedno sa Rusijom i Bjelorusijom proteklih godina učestvovala u vojnim vježbama kakve su prethodile invaziji na Rusiju. "Ono što je još u cijeloj stvari zanimljivo napomenut, te vježbe Rusije i Bjelorusije oko Ukrajine su dio takvih aktivnosti. Taj dvojac je imao još vježbi u kojima je godinama znala učestvovala Republika Srbija poput vježbe „Slavensko bratstvo“. Ukrajina treba zahvaljivati što im Srbija nije neposredni susjed da im i ona skoči za vrat", ističe Tabak. "Braća zauvek" Podsjetimo, vojne vežbe „Slovensko bratstvo“, na kojima su učestvovale vojske Srbije, Rusije i Bjelorusije, održavaju se svake godine. Prošle godine domaćin je bila Rusija, i vježbe su, zanimljivo, održane u Novorosijsku, na obali Crnog mora. Pod gestom „braća zauvek“. Također, bez najave, 20. maja počele su rusko – srpske vojne vežbe na tlu Srbije. Nekoliko mjeseci kasnije, u oktobu 2021., dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić "na sva usta" govorio o "neutralnosti", pripadnici Ratnog vazduhoplovstva (RV) i Protiv-vazdušne odbrane (PVO) Vojske Srpske i Vazdušno-kosmičkih snaga Ruske Federacije održali su zajedničku letno-taktičku vježbu BARS 2021 (Bratstvo avijatičara Rusije i Srbije), koja se odnosila na “brobenu upotrebu aviona”… "Ono što je tu sad zanimljivo jeste način na koji će se Srbija postaviti. Ona kao kandidat za članstvo u Europskoj uniji (EU) itekako ima dužnost i uskladiti svoju vanjsku politiku i ponašati se, zapravo, na sukladan način s ostalim EU članicama i kandidatima, a to do sada nije radila. Mislim da će ukrajinska situacija dovest do jednog pročišćenja situacije gdje će se sve teže igrat na više stolaca, i gdje će se nužno morati vidjeti kao stvari zapravo stoje. A to će i nama svima u ovoj regiji dobro doći za smirivanja napetosti. Dozu reda i mira...“, uvjeren je Tabak. Na pitanje kako se, ipak, u sigurnosnom smislu situacija u Ukrajini može reflektirati na Zapadni Balkan, između ostalog i zbog indikativnih komentara predsjednika Srbije da su vojne snage njegove zemlje puno jače od nekadašnje JNA (!?), Tabak veli: "Mislim da je bitno napomenuti da sve te izjave i geste potpuno drugačije izgledaju danas, nego evo još jučer. Događanja u Ukrajini su promijenila čitavu osnovu na kojoj se grade ta gledišta. Tu će, zapravo, puno stvari koje su još jučer mogle izgledat prihvatljive, malo čudne, danas biti potpuno nezamislive. To je nešto s čim će se Srbija morati suočiti. S druge strane ovakvo zaoštravanije situacije, da ne velim gotovo blokovsko postrojavanje politike, itekako ima veze s čisto praktičnom činjenicom da je Srbija okružena NATO članicama. To će se, također, reflektirati na promišljanja službenog Beograda i svoje situacije i svog okoliša i budućih postupaka", objašnjava Tabak. Na dodatno pitanje da li je moguće da ovdašnji proruski faktori i lideri iskoriste trenutak i zaigraju u Putinovu maniru, i zbog razvlačenja pažnje međunarodnih faktora, Tabak još jednom podvlači da se "tokom ove noći situacij zapravo dubinski promijenila". "Mi već nekoliko dana gledamo postupno pooštravanje sankcija Ruskoj Federaciji, praktički na dnevnoj razini. Ali poslije dešavanja ovog jutra na stolu će se naći i one najoštrije varijante koje još jučer nisu izgledale nemoguće. Nije slučajno niti da je Sjeverni tok 2, ogroman projekt, milijarde eura vrijedan, nijedanput završivo u zapećku. Bog zna da li će vidjeti pogona... Čini mi se da je situacija toliko zaoštrena da neće baš biti kandidata koji bi se voljno našli na kursu velikih organizacija kao što s EU i NATO, a kad se jednom stvarno okrenu i steknu konsenzusu za neko djelovanje", zaključio je Tabak.

[urbanidesnicar]

Žalosno u 3 P.M.

"Navali narode, još malo pa nestalo. Miš bijeli sreću dijeli. Još danas u vašem gradu, već sutra već u Novom Sadu." Dolazi putnik namjernik i znatiželjno pita: "Što se to prodaje?" "Sloboda pajdo moj", prozbori prodavač. Do sada smo je uzimali zdravo za gotovo. Tek kada smo je izgubili, shvatili smo njenu pravu vrijednost. Neki nisu. Jer su uvijek radili ono što im se kaže. Glava im služi isključivo za šišanje i pokoji selfie. Adio pameti... 

Kad sam bio mali, govorili su mi da mudrost dolazi s godinama. Zajebali su me. Kad pređeš 50-u niti si star, niti si mlad. Srednja žalost. Bio sam lucidniji u 3. osnovne, nego danas. Ne žalim se, jer moglo je i gore biti. Mogao sam biti dopisnik IMBexa ili se učlaniti u Možemo. Odolio sam tim iskušenjima i upravo zato ne razumijem odrasle, zrele ljude, koji vjeruju medijima.  Ako je teta na Dnevniku nešto rekla, to ti je tako i nema rasprave. Žalosno u 3 P.M.

Već smo konstatirali da smo u odnosu na ostatak svijeta, relativno mali i nebitni. Ali to ne znači da ćemo proći nekažnjeno. Naprotiv. Nisu SAD slučajno odabrane, kao primjer uvođenja socijalizma i totalitarne vladavine. Jer ako padne Amerika, pada i ostatak svijeta. Osim Kine i Rusije. Zato trebamo biti pravilno informirani. Dok jednim okom pratimo zbivanja u RH, drugo mora biti fiksirano na zapad. Posebice na: rahmetli Ameriku, Kanadu, Australiju i još par banana republika. Sve što se danas događa kod njih, već sutra je u našim krajevima. Poanta? Ne trebaš biti Nostradamus, da bi predvidio tijek događaja.

Bruce Lee gripa nam se svima popela na neku stvar. Sam sam sebi postao dosadan, jer ponavljam iste stvari. Ali... Ako odustanemo i nas glas utihne, to bi bio znak predaje. A taj film progresivni kretenoidi neće gledati. MORAMO širiti istinu i boriti se za svoja prava. Jer alternativa ne postoji. Vlast nas je prodala i time izgubila svaki kredibilitet. Ostali smo prepušteni sami sebi. Nema više povratka na staro i nekoga normalnog života. To je utopija, na koju slobodno možemo zaboraviti. U pitanju je obični mamac, ne bi li pristali na njihove bolesne uvjete. Uzalud im svi novci i propaganda, jer predaje nema. Treba ostati uporan i boriti se do zadnjega daha. Ako ne radi nas, onda radi naše djece. Osim hrabrosti, potrebno je biti i tvrdoglav. I to ne kao kenjac, nego kao šteka kenjaca. Bez filtera...

Guraju nas prema provaliji. Kada dođemo do ruba, ja im ruku ne puštam. Ako padnem, povlačim i njih sa sobom. Jer nemam što izgubiti i davno sam prešao tu zamišljenu crtu. Gdje je ta crta? U glavi svakoga od nas. Kad je jednom pređeš, nema nazad. Tako da povratak u svijet tuge, očaja i straha, više ne dolazi u obzir.

Poslušnost i pokoravanje gospodarima moći, ništa ne će promijeniti. Uzmimo primjer Izraela. Tamo je upravo usvojen zakon po kome se SVATKO mora cijepiti, svakih 6 mjeseci. U protivnom gubiš "korona putovnicu". I tako u nedogled. Da sumiramo. Ako je netko mislio da će nakon 2. cjepiva postati "slobodan", žestoko se zajebo. Sve ovo što se događa, nema nikakve veze sa virusom. Trebala im je kriza svjetskih razmjera, da bi se proveo VELIKI RESET. Ovaj put je povod bila PLANdemija a sutra će izmisliti nešto drugo. Da ne dužim, jer zaključak je vrlo jednostavan. Misliti SVOJOM glavom i vjerovati SVOJIM očima. To je sve. Njihove medije u potpunosti treba ignorirati. I ne dijeliti poveznice po društvenim mrežama, što neki još uvijek rade. To stvarno nema smisla. MORAMO biti složni i disati kao jedan. Ako danas ne možemo ništa konkretno učiniti, ne treba se predavati. Možda će sutra osvanuti lijepši dan?

Prvi čovjek Pfizer-a je upravo potvrdio ono, o čemu "teoretičari zavjere" (to smo mi) pričaju od početka. "Zaključavanja i korona mjere neće NIKADA prestati." I ovaj smrad misli da može što hoće. Pa dodaje: "Život bez cjepiva više ne će biti moguć." Pelcujem ti mater, druže direktore! Sotonjare su se toliko osilile, da više i ne kriju da je KONTROLA poanta svega. Zdravlje? Budimo ozbiljni...

Riječi koje slijede, bi pjesnik u stihovima opjevao. Ja to ne znam, pa ću probati na jednostavan način. 90-ih smo upalili vatru koja je ponosno gorila, sve do kraja prošloga tisućljeća. Od tada se ona lagano gasi, i plamen je sve manji. Trebamo učiniti SVE, da se skroz ne ugasi. Jer to bi bio kraj. Zato su: svaki prosvjed, svaka riječ, svaki vapaj, izuzetno važni. Koliko god se ovo danas činilo nebitnim, povijest će nam jednoga dana suditi. Vjerujem da će se vatra ponovo rasplamsati a Hrvati biti svoji na svome.

Priča o ujedinjenju desnice je postala dosadna i ofucana. Vrijeme je da to javno priznamo. Savez desnih stranaka je jednostavno nemoguć. Zašto? Jer u RH ne postoji NITI JEDNA desna stranka. Postoje Domoljubi i oni drugi. Dakle treba težiti ka ujedinjenju svih onih, kojima je ova zemlja u srcu. Tu bi se već moglo nešto napraviti. Pojam "desnica" je nastao u laboratoriju crvenih kmera. I automatski mu se pripisuju: neo-nacizam, ksenofobija, nasilje...Koja stranka to promovira? Sa naše strane, niti jedna. Ali ih zato na ljevici ima ko' mrava. Kritizirati ih ne smiješ, jer su sebe proglasili "progresivcima" i obnašaju vlast. Zakon o osudi SVIH totalitarnih režima, je samo mrtvo na papiru. A komunistička ideologija nikada nije bila jača. Ne samo kod nas, nego diljem svijeta. Fenomen koji zdrava i trijezna osoba, ne može shvatiti.

Mi se ponašamo kao pi*kice i nitko nam ne valja. Nekima smeta Poglavnik a nekima Dr. Tuđman. Meni ne smeta nitko i izuzetno štujem oba Hrvatska velikana. Posebice njihovu povijesnu ulogu u stvaranju Hrvatske države. Je li moglo bolje? Dašta je. Uvijek može bolje. Ali smatram da su u datom trenutku, dali svoj maksimum. Dosta njih se ne će složiti sa mnom, ali to nije razlog za polemiku koja ne vodi ničemu. Danas Hrvati vode svoj 3. rat u zadnjih 80 godina. Po mome skromnom mišljenju, trebali bi od štovanih Ante i Franje uzeti ono najbolje. Zašto ne bi probali zakopati ratne sjekire, smanjiti ego i trezveno pristupiti rješavanju problema. Ako se ne možemo dogovoriti oko vođe, u redu. Neka na čelu pokreta bude predsjedništvo, gdje će svi biti ravnopravno zastupljeni. Smatram da jedino General Glasnović ima sve odlike lidera kakav nam je danas potreban. Ali mi ne pada na pamet o tome elaborirati, jer jednostavno nisam kompetentan. 

Primjetno je da na izborima diljem Europe, redovito pobjeđuju komunjare. Ime stranaka uopće nije bitno. Demokrati, socijalisti, zeleni... sve je to isti k*rac. Jedino se članice Višegradske skupine još uvijek ne daju. Do kada će izdržati? Njemačka vlast je slična našoj. Konzervativci babe Anđe su tamošnja verzija HDZ-a. Pro-lijevo su orijentirani, a naziv "konzervativci" nema veze s vezom. Osim ako ne jedu paštetu iz konzerve? Tako da su tamošnji izbori, puka formalnost.

Tiče li se ovo nas? Trebalo bi. Imam osjećaj da su smrdiji dali odriješene ruke. Upravo zato je i pokrenuta priča o "srpskom svetu". Što god uradili i koga god napali, u najgorem slučaju će dobiti "oštar odgovor" u vidu pisma, rezolucije ili apela. Iliti spolovilo od ovce. Zadnji put smo konstatirali da NATO više nitko ne uzima za ozbiljno. Kosovo, BiH, Crna Gora, pa čak i Makedonija, moraju biti spremni za rat ako žele ostati neovisni. Mi smo odavno okupirani diplomatskim putem, pa možemo mirno (uz kokice) promatrati razvoj događaja. Ako kojim slučajem četalji nešto pokušaju, nema panike. Dovoljno je poslati dragovoljno vatrogasno društvo iz Šestanovaca, da na brzinu sredi situaciju.

Veli naš maršal, da se sprema velika reforma sustava socijalne skrbi. Što na prvi pogled izgleda dobro. Međutim, bojim se da se radi o Trojanskom konju. Kako smo do sada uspjeli izbjeći migrantski val? Priče o neustrašivim carinicima i policiji, ne piju vode. Dokazano je da "migranti" uglavnom idu u zemlje, gdje je dobra socijala. Lola sa sobom povede 5 žena i 10-oro djece, i živi kao bubreg u loju. Prima nekoliko tisuća eura a ne radi ništa. Uglavnom pravi djecu i spava. Odatle i potiče izraz "spavač". Ako i kod nas socijala bude zadovoljavala skromne potrebe džihadista, ne postoji niti jedan razlog da ne ostanu u multikulturnoj RH. I usput nas skrate za glavu i uvedu Šerijatski zakon.

Drug Andrej Visarionovič Staljin je zajebo čak i Mesića. Glede viceva. Nema dana a da ovaj marljivi, vrijedni i nadasve duhoviti momak, ne popravi naciji raspoloženje. Ovaj zadnji mu je bio dobar: “Ne vidim zašto bi se u Hrvatskoj žalio na neke restrikcije i ograničenja kad je sve što je ostalo, ostalo minimalno." Što je s brnjicama, druže tito? Jesu li već postale stil odijevanja, pa ih se više i ne spominje? Jesu li i ausvajsi postali normalni? Slijedi duga i hladna zima, koja sa sobom nosi "sijaset" raznih virusa. Zašto mi se čini da će svaki od njih, biti imenovan novom "varijantom" korone?

Ima još. Naš simpatični šaljivđija, je nepresušan izvor narodnih mudrosti i doskočica."Nismo u EU da uzmemo što više, važne su vrijednosti na kojima EU počiva". Nakon što sam ovo pročitao izašao sam vanka, legao na prugu i čekao da me pregazi autobus. Nažalost, avioni su taj dan kasnili zbog magle.

U zadnje vrijeme rijetko verbalno komuniciram. Nemam živaca ni sebe slušati, a kamoli druge. Ali zato doma imam ticu. Koja me u potpunosti razumije i ne pametuje. Koja vrsta? Nemam pojma, ali je mogu opisati. 

Ima kljun, dvije noge i krila. Nadam se da sam bio dovoljno jasan?

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[dara-iz-jasenovca-hr]

【2021】™➖ Dara iz Jasenovca ⸨Дара из Јасеновца⸩ film na mreži potpuno besplatan

Dara iz Jasenovca (2021) srbija film online

Režija: Predrag Antonijević Spisateljica : Nataša Drakulić Zvijezde : Biljana Čekić, Zlatan Vidović, Anja Stanić |

pogledajte film online (Dara iz Jasenovca) cijeli HD film. (Dar iz Jasenovca) cijeli film online. Dara iz Jasenovca film potpuno besplatno (HD) . Dara iz Jasenovca snima online puni prijenos. pogledajte online film Dara iz Jasenovca (2021) na engleskom naslovu. vidjeti i preuzeti Dara iz Jasenovca kompletan film HD 720- UHD 1080-4K - BLU RAY.

VIDI | PREUZMITE | OTVORENO | HD-720-1080 P - 4 K - UHD-BLURAI

http://pejwan.visualflixvideo.com/sr/movie/733740/dara-of-jasenovac.html

Detalje

Zemlja : Srbija

Jezik : Srpska | Njemački

Datum objave: 21. u travnju 2021. (Srbija)

Poznata i kao: Dara iz Jasenovca

Lokacije snimanja: Kolut, Srbija

Storilin (1998.) Film je smješten u nacistički okupirani hrvatski ustaški režim "NDH" u bivšoj Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata. Film je ispričan kroz iskustva djevojčice Dare, koja je kao dijete tijekom holokausta na Balkanu poslana u zloglasni kompleks logora za istrebljenje Jasenovac, poznat i kao "balkanski Auschwitz", kada je njime do oslobođenja vladao sadistički zapovjednik Max Luburić. Film je prvi moderni film iz Drugog svjetskog rata koji se odvija u ovom logoru ili platnu iz doba NDH.

filmska recenzija Uvodna scena Dare Jasenovca, smještaja Srbije koja se utrkuje za Oscara za globalni element, daje snažan trag predstojećoj odbojnosti. Trgovina je bila provincijska Hrvatska 1940-ih. Opremljeni stražari hodaju do željezničke stanice u velikom okupljanju srpskih žena i mladih. Dvije hrvatske dame rade na terenu, užasno ih promatraju, paze na vlastitu sudbinu. Jedna privlači pozornost dame u redu koja drži dijete, razumijevajući njezin odcijepljeni pogled. S jednom malom, siromašnom, tihom gestom, beba ostaje zanimljivija, njegova majka shvaća da će izborni slučaj vjerojatno biti daleko strašniji.

Uz koordinaciju Petra Antonijevića, Dare iz Jasenovca opterećen je ovim zastrašujućim zapisima u kojima se na trenutak održavaju očajni izbori. Tu i tamo ih rade srpski zarobljenici koji pokušavaju osigurati svoju djecu; još jedan od djelatnika kampa koji bi trebali odlučiti riskiraju li vlastite živote pomažući pritvorenicima. Ustaški čuvari svakodnevno pozivaju na smrt koja ubija mirnom hladnoćom - čak i štruca kruha ili uplakano dijete može značiti smrtnu kaznu.

Redovito se gleda očima desetogodišnje Dare, ta su zlodjela kontinuirani događaji u Jasenovcu, lancu koncentracijskih logora u kojem su bili Srbi, Židovi i Romi. S mirnim poštovanjem izigrala je Biljanu Cekić, Darine tople oči, gledatelja strašnih prigoda. Jedna kritična scena vidi je kako se brine o dvojici ili trojici mladića kada njihova majka zatrudni s potomstvom u blizini, uz potporu samo različitih pritvorenika. Gledajući kroz otvor na pregradnici, Dara vidi Vjekoslava "Maksa" Luburića (Marko Janketić) kako na otvorenom priređuje ekstravagantnu večeru, pozivajući revellere na prozor igre žongliranja u stožeru, gdje se o kojima se brinu. Stariji čuvar Ništa Sakić (Alysa Radaković) dalje promatra smaknuća - dok je u vezi sa svojom značajnom osobom u stražnjem dijelu vozila.

Širenje seksualnih trenutaka otkriva malo pozornice s općim tonom, a čini se da to nije jedino vrijeme kada čuvari pristupaju pretjerivanju. Međutim, bez obzira na neke krive minute, teško da vas može pogoditi strah u očima, pogotovo ako shvatite da su načelnica Antonijević i autorica Nataša Drakulić sastavile vlastiti scenarij vezan uz izjave preživjelih i sudske spise, čineći "složenu istinu", kako je antonijević naziva.

Iako je velik dio središta priče oko Dare i njezinog dvogodišnjeg brata i sestre Bude, povremeno se useljava kod Darinina oca, koji je dobio posao bacanja mrtvih tijela u vodu, bojeći se dana kada bi ih se netko mogao sjetiti. U svakom slučaju, to se u velikoj mjeri temelji na istraživanju odnosa pritvorenih žena, jer uspostavljaju brze veze zbog legitimne potrebe i bore se da ostanu blizu mladosti, hvatajući nagovještaj nečega čemu se raduju kako bi neke nestale. . superiorno mjesto. Unatoč užasnoj suštini filma i njegovoj dugovječnosti, to očekivanje dovodi do toga da ostanemo s Darom do dirljivog kraja priče.

Pogledajte Dare iz Jasenovca kroz HD 1080p film Dara iz Jasenovca puni film Online HD Puni stream Dara iz Jasenovca HD kvalitete Dara iz Jasenovca na blogu Dara iz Jasenovca gleda youtube Dara iz Jasenovca DVDrip dovnload Vatch Dara iz Jasenovca mpv4 dovnload Dara iz Jasenovca online film 2021. potpuno besplatno

Dara iz Jasenovca cijeli film 2021. Cijeli film Dara iz Jasenovca gledajte online Dara iz Jasenovca cijeli film Streaming Online u HD-720 p kvaliteti videa Dara iz Jasenovca full HD film Preuzmite Daru iz Jasenovca cijeli film besplatno Pogledajte cijeli film Dare iz Jasenovca Cijeli film Dara iz Jasenovca gledajte online Dara iz filmskog trilera u Jasenovcu Dara iz Jasenovca originalni film Gledajte online, među njima i Dare iz Jasenovca Dara iz Jasenovca snima film u cijelosti online Dara iz Jasenovca puna HD 1080 psu Pogledajte Daru iz Jasenovca englesku verziju pogledajte arapsku verziju Dara iz Jasenovca pogledajte film o Dari iz Jasenovca pogledajte Daru iz Jasenovca o najboljem box officeu pogledajte Dare iz Jasenovca na Googleu Pogledajte Dare iz Jasenovca na YouTubeu pogledajte Dare iz Jasenovca na Facebooku pogledajte na blogu Dare iz Jasenovca pogledajte Dare iz Jasenovca na internetskim stranicama članka pogledajte film Dara iz Jasenovca online

Ponovno je održan Filmski festival Europske unije "Europa na škripu" (EoS). Ove godine čak 40 filmova iz 25 europskih zemalja može se besplatno pogledati putem online platforme Festival Scope od 16. lipnja do 17. svibnja. Studeni do lipanj 30, 2017 studenoga 2020. Godine.

"Konačno, ovo je 20. izdanje Europe na zaslonu. Prvi put u povijesti festivala Europa je praktički prisutna na ekranu. Unatoč tome što se moramo prilagoditi uvjetima pandemije, nastavljamo predstavljati najbolje i najnoviji europske filmove", rekao je veleposlanik Europske unije u Indoneziji Vincent Pickett u priopćenju za javnost objavljenom u utorak.

Nada se da će Europa na ekranu u 2020. to moći učiniti. može nastaviti širiti poruku međukulturnog razumijevanja između ljudi različitih vjera, misli i vrijednosti.

Za uvodni čin organizatori su odsvirali "Swoon", švedski film iz 2019. koji se snimao 1960-ih i 1980-ih. redatelji Måns Mårlind i Bjorn Stein.

Film priča priču o konkurenciji, izdaji i zabranjenoj ljubavi temeljenoj na istinitoj priči o povijesti Gröna lund Parka u Stockholmu u Švedskoj. "Swoon" je osvojio nagradu Gouldbagge za najbolju glazbu i najboljeg kostimografskog stilista za 2020. godinu.

Ponovno je održan Filmski festival Europske unije "Europa na škripu" (EoS). Ove godine čak 40 filmova iz 25 europskih zemalja može se besplatno pogledati putem online platforme Festival Scope od 16. lipnja do 17. svibnja. Studeni do lipanj 30, 2017 studenoga 2020. Godine.

"Konačno, ovo je 20. izdanje Europe na zaslonu. Prvi put u povijesti festivala Europa je praktički prisutna na ekranu. Unatoč tome što se moramo prilagoditi uvjetima pandemije, nastavljamo predstavljati najbolje i najnoviji europske filmove", rekao je veleposlanik Europske unije u Indoneziji Vincent Pickett u priopćenju za javnost objavljenom u utorak.

Nada se da će Europa na ekranu u 2020. to moći učiniti. može nastaviti širiti poruku međukulturnog razumijevanja između ljudi različitih vjera, misli i vrijednosti.

Za uvodni čin organizatori su odsvirali "Swoon", švedski film iz 2019. koji se snimao 1960-ih i 1980-ih. redatelji Måns Mårlind i Bjorn Stein.

Film priča priču o konkurenciji, izdaji i zabranjenoj ljubavi temeljenoj na istinitoj priči o povijesti Gröna lund Parka u Stockholmu u Švedskoj. "Swoon" je osvojio nagradu Gouldbagge za najbolju glazbu i najboljeg kostimografskog stilista za 2020. godinu.

[4eternal-life]

ph. source: iz filma ‘Konačni obračun - dokumentarni film o Petom oktobru ili kako je srušen Milošević’  (2010)---- NedeljnikVreme

... Sjaj  Petog oktobra odavno je potamnio, ali ne i nada koju simbolizira. Ako je moglo jednom, moći će ponovo – ovako ili onako, na ovaj ili onaj način, sasvim drugačije a opet isto. ----- Filip Švarm

“Bez Otpora svega ovoga ne bi uopšte bilo. Jer Otpor je pokrio onaj deo neophodne socijalne aktivnosti koji stranke nisu mogle da prokriju... - bez Otpora to nije moglo da se izvede", rekao je Tadić.

https://www.glasamerike.net/a/dve-decenije-5-oktobra-srbija-tribina/5609557.html

...Teško je danas prizvati u sjećanje sav očaj i beznađe devedesetih. Zemlja se nalazila u krvavom blatu permanentnih ratova, izolirana i na međunarodnom stupu srama, kaljava, bijedna, kriminalizirana… Miloševićev režim bio je spreman i sposoban za sve, uključujući pred sam kraj i likvidacije političkih protivnika. Poput kule od karata, propadali su posljednji ostaci ekonomije, zdravstva, školstva i, nipošto na posljednjem mjestu, javnog morala. Za vrijeme NATO bombardovanja – na primjer – Aleksandar Vučić i Toma Nikolić uspijevaju se ogrepsti za luksuzne stanove, a tatin sin Marko Milošević u Požarevcu zidao je svoj Bambilend. O mafijaško-poslovno-političkim imperijama i bahatosti tek ne treba trošiti riječi. Sve to zajedno zvano je patriotizam i briga za narod.

Najgore od svega bio je osjećaj da tako može dovijeka. Uprkos nezavisnim medijima, opoziciji, građanskom revoltu i međunarodnom pritisku, još u ljeto 2000. Milošević je djelovao nedodirljivo. Na jednoj strani, zbog žestoke, raspamećujuće nacionalističke demagogije, a na drugoj – uslijed svih vrsta strahova, kako onih od duge ruke režima, tako i egzistencijalnih. Jer, poslije svega, nitko nije vjerovao da će se tadašnji režim mirno povući, a posljednje što je Srbiji trebalo bio je građanski rat…

No, koliko je narodu zaista dogorjelo do nokata i koliko mu je svega bilo dosta, malo tko je mogao pretpostaviti. Mada minuli rad i upornost različitih oponenata tadašnjih vlasti nije moguće potcijeniti, ključna prevaga na izborima od 24. septembra 2000. pripada razočaranim bivšim glasačima Slobodana Miloševića. Kad su mu oni konačno okrenuli leđa, pretrpio je poraz u trci za predsjednika SR Jugoslavije i sve je postalo moguće. Pokušaj nasilnog prekrajanja narodne volje, odnosno sam Peti oktobar, samo je ubrzao imploziju režima oličenog u jednom autoritarnom aparatčiku, gladnom vlasti.

Srbija se 6. oktobra probudila mamurna. Bez obzira na obećanja i velika očekivanja, tek ju je čekalo suočavanje sa posljedicama Miloševićevih godina. Jer dok je zemlja na očigled propadala, Evropa i najveći dio svijeta su prolazili kroz jedno od najprosperitetnijih razdoblja… U tom kontekstu, čitava redakcija "Vremena" je možda prvi i jedini put odlučivala o naslovu na naslovnoj strani. Vezana za Peti oktobar, dilema je bila sljedeća: da li staviti "Kraj" ili "Početak" . Odluka je, koliko pamtim, donijeta najbliže onome što bi se u "Vremenu" moglo nazvati jednoglasno – na naslovnoj strani napisali smo "Kraj" i nismo pogriješili.

Naime, jedna vladavina je okončana, a kako će izgledati ono što je tek trebalo da uslijedi, taj "Početak", nitko u tom trenutku istinski nije mogao sagledati; za deset godina koliko smo podržavali različite Miloševićeve političke protivnike, sasvim smo ih dobro upoznali. Osim toga, njihov najvažniji zadatak bio je okončan Petog oktobra.

Od tada je prošlo dvadeset godina i mnogo šta se promijenilo. Između ostalog, zaboravljena su poniženja i imitacija života tokom devedesetih te, skupa s njima, pravi uzroci, značaj i pouke Petog oktobra. Mada Aleksandar Vučić sarkastično i neduhovito pokušava na svaki način ocrniti i ogaditi taj istinski ključni događaj "u novijoj istoriji", paradoks je da spada u jedne od njegovih najvećih dobitnika.

Bez onih stotina hiljada ljudi na ulicama Beograda, umjesto posjete Trampu u Bijeloj kući, Šešelj bi ga vodio kod Bašara el Asada kao onomad kod Sadama Huseina; umjesto odlaska u Berlin ili Brisel, eventualno bi mogao skoknuti do Bijeljine ukoliko ga pripuste na nekoliko sati; umjesto beskrajnih monologa na televizijama, mitinga, otvaranja pogona i dionica auto-puteva i dalje bi nosio Vojvodi tašnu poslušno kimajući glavom na svaku njegovu riječ…

Zahvaljujući i Petom oktobru, Vučić je danas ono što jeste. Zato – sve i da hoće i može – ne smije se usuditi na otvoreni pokušaj povratka Srbije u devedesete. Nešto je ipak mogao. A to je da kao jedan od baštinika Miloševićevog nasljeđa, djelomično restaurira njegov tip vladavine: opet je sva vlast u rukama jednog čovjeka, mediji kastrirani, neistomišljenici progonjeni i demonizirani… Ipak, zemlja je dio međunarodne zajednice, nije u ratovima i pod sankcijama, pa svakodnevni, rutinski život ne dolazi u pitanje… Čini se da je to sasvim dovoljno za neograničenu i dugovječnu vladavinu, a narodu kako bude…

Hm… Možda bi tako i bilo da nije Petog oktobra. Njegov sjaj odavno je potamnio, ali ne i nada koju simbolizira. Ako je moglo jednom, moći će ponovo – ovako ili onako, na ovaj ili onaj način, sasvim drugačije a opet isto. Na kraju svakog dana, nitko toga nije svjestan više od Aleksandra Vučića.

[ribaipo]

1.

Odmah u glavu. Nakon plućne zaraze, kostiju, živaca, srca, jezika i kože, došao je red na - mozak. U sferi - glave, na psihološkoj ili fizičkoj, od mikro do makro razine, znači posvuda se dešavaju istodobno tri dinamička procesa: pucanje, pregaranje i rasplinjavanje. Naravno, intenzivno.

Srpanj se odvija na odjelu intenzivne njege.

Pa krenimo.

O ljetnoj sezoni pomrčina sam pisala ranije. Posljednja od tri, bila je pomrčina Mjeseca, 05.07. i ona je doprinijela tenziji između planeta nagruvanih u dva suprotna znaka: Jarac i Rak. Ako ih ne znate, nema veze. Upoznat ćete ih, a osjećate ih itekako.

U astrologiji, svemir je prikazan slično kao zidni sat i podijeljen je na 12 h - 12 znakova zodijaka. Znak Jarac se nalazi na vrhu kruga, u podne, a nasuprot, na dnu kruga je Rak. Govorim generalno. Astrologija se bavi psihom i u tom smislu, Jarac i Rak su dvije jednako snažne sile suprotnih predznaka. Jarac je razum, Rak osjećaji. Obojica jako uporni i svojeglavi, svaki na svoj način i svak vuče na svoju stranu. Jarac prema gore, na van. Rak prema dolje, doma.

U sredini astro kruga je Zemlja. Planeti su “nebeski putnici” odn točke koje se kreću kružnicom. Sunce također. Sunce je izvor, zvijezda u centru našeg planetarnog sustava, ali iz zemaljske perspektive, Sunce izlazi i zalazi u određeno vrijeme, pa i ono “putuje”. Putuje kroz znakove. U svakom znaku provede po 30 dana, a čitavu kružnicu obiđe u 365 odn godinu dana. Trenutno je u znaku Rak što znači da je njima u srpnju rođendan i sretan im! :**

Mjesec se kreće najbrže, treba mu hm mjesec dana, ravno 28 dana da prođe kružnicu. Kroz znakove prošiša brzo. Prošlog je vikenda prošišao kroz znak Jarca i na pola puta, taman kad ga je trebalo obasjati Sunce, uletio je u sjenu Zemlje i tad je pao “shade” na raznorazne naume, vezano za vlast i autoritet, što je Jarčeva domena. Pomrčina često donese neki značajan događaj točno u minutu, ali ne nužno. Lunarna pogotovo zna imati nejasne poruke odn pitanje je koji je tu događaj ustvari ključan ili što se točno pokrenulo ili što se sve točno pokrenulo, osim novog vala špekulacija, dakako. Pomrčine imaju višemjesečni “eho” i odzvanjat će ili se rasplitati ili rasvjetljavati narednih pola godine. Ljetos ih se zaredalo 3 i to je baš petljanac, povrh još puno drugih petljanaca. Naime, Mjesec je samo jedno od nebeskih tijela koje pratimo, jeste najbrže i najbliže Zemlji, ali samo jedna od varijabli koje su u stalnom pokretu, usput mijenjaju faze i međusobne odnose, tako da... Kod nas se pomrčina Mjeseca poklopila s parlamentarnim izborima pa je to očit primjer nečeg što ćemo kolektivno gledati kako se raspetljava narednih pola godine, ali generalno i globalno, tu nit pratimo narednih šest mjeseci. Ona je jedna od niti. Zapetljana.

Mjesec fura svoje. U znaku provede 2,5 dana i produžio je dalje, znak po znak, a u ponedjeljak 20.07. u 19:30 je mlađak u znaku Raka. Uštap je vrhunac, a mlađak označava početak novog lunarnog ciklusa i smatra se da je to dobar trenutak za posijati sjeme ili donijeti odluku ili učiniti prvi korak. Ono što započnemo ili započne samo, imati će kulminaciju, prvo malu za 4 tjedna, kad Mjesec bude uštap, ali pravi vrhunac za šest mjeseci kad uštap bude u znaku Rak. To je druga nit duga��ka narednih 6 mjeseci, tanka i nježna. Nju trebamo uplesti sami, odn uložiti trud pa ajmo malo o Raku.

Rak. Rak je četvrti znak zodijaka. Mjesečev znak, znak emotivnog senzibiliteta, majčinskih nagona i pružanja brige i zaštite. Privatan i izuzetno empatičan, Rak je usmjeren na druge, posebno one koje percipira kao svoje bližnje ili potrebite, i prema djeci. Sentimentalan je. Iznutra mekan, izvana oklopljen, fokusiran je na mir i sigurnost. Točnije, na obranu i zaštitu mira i sigurnosti, a oko doma i obitelji je teritorijalan i defanzivan i to jako. Dom može biti osobni emotivni sklop ili doslovno obiteljski život, može biti naša unutarnja kuća ili stan, kućanstvo ili homeland, domovina. Obitelj može biti krvno srodstvo ili zajednica istomišljenika ili grupa. Rak se jako poistovjećuje sa žrtvama, obespravljenima, nejakima ili manjinama, i često se u njihovo ime bori, jer doživljava ih kao - svoje. Borac za prava drugih, ono što danas zovemo “social justice warrior”, nekadašnji hipik koji se bori za svjetski mir. Cvijećem. Rak je znak vode, rijeka. Rijeka ljubavi. Srčani znak i srčano angažiran oko drugih odn socijalnih problema. Vokalni pacifist, njegova je metoda najčešće pasivni, Ghandijevski otpor ili bojkot, ali ima i problem jer sve vrline su uvijek potencijalni izvori problema. Ćudljivost i davljenje. Kod Raka je problem to što je emotivni idealist i često nije konstruktivan. Ima snage, ali one snage koju imaju brzaci i bujica; razorna snaga bez konkretnog cilja, snaga koja klade valja, yes, ali i rijeka ljubavi koja se izlije iz korita i poplavi sve. Smothering. Rak je znak vode, nema čvrstu formu, nije artikuliran. Fali mu uzemljenosti i mjere. Ponese ga, jaše junikorne i kenja dugine boje unedogled pa se zna utopiti u svom samozavaravanju ili povjerovati da je Spasitelj. Majka Terezija. Ili udaviti. U svojim metodama zna biti pasivnoagresivan jer nije samostalan. Rak ili jeste ili treba “dijete” odn potrebite, tako se realizira. Sam često, ili je fizički nesposoban ili materijalno nesiguran ili kako već, ali nespreman za revoluciju koju glasno zagovara. Rak ustvari ne voli promjene. Ni uzbuđenja, pogotovo adrenalinske šokove. U tom slučaju se refleksivno zatvara, odn povlači u oklop ideala i mučeništva. Da bude jasno, Rak je super i super snažan znak. Strpljenje i nesebično davanje, i to u velikim količinama. Pogotovo u zdravoj kombinaciji s Jarcem koji prestavlja čvrstu formu. Njih dva, kad su u balansu su npr. rijeka i zid odn hidroelektrana koja energetski napaja čitavu regiju. Izuzetno moćan kombo.

Za mlađak 20.07. donesite odluku vezano za vlastitu budućnost, vlastiti mir, emotivni balans, sigurnost i stabilizaciju odn odluku o - promjeni, promjeni lokacije ili pozicije ili uloge s kojom ste se poistovjetili i koju ste smatrali svojom, a iscrpljuje vas. To je generalni savjet. Pusti druge i (šapatom) Brini o sebi.

Jarac vuče čitavu godinu, a natezanje Jarac - Rak je pozadina čitavog srpnja: kreni - stani, ustani - sjedi, izađi - uđi, otvori - zatvori, ustroj - sloboda, meni - svima, objektivno - subjektivno, srce - glava, hladno - toplo. Natezanje. A sad u kombinaciju dolaze i drugi planeti koji će ubrzati i zakomplicirati stvari toliko da će nam se glava okrenuti još puno puta.  Kako si? - Pusti me! Hoću - E nećeš. Moraš - Ma nemoj. Ne seri - Odjebi. !#$&’!! 

Natezanje, napor i  aktivno - pasivno, ali konstantno testiranje granica izdržljivosti se nastavlja i ovog mjeseca.

Na razini tijela Jarac su kosti, zubi i živci, a na razini kolektiva nosive strukture; država i autoritet i tradicija. Oni se tresu i klimaju i pucketaju čitavu godinu. Glavna tema 2020. je dubinska transformacija sistema i ne žele svi tu transformaciju, a i oni koji ju silno priželjkuju moguće tek sad postaju svjesni koje sve procese označava i što sve podrazumijeva riječ “dubinska”. Evo par primjera i ujedno razloga što teško da ću ikada pisati astrološke prognoze za lifestyle rubrike salonskih magazina, ove godine pogotovo: septička jama, masovna grobnica, rak rana, upaljen zubni živac, infekcija, neizdrživ smrad, oštra bol, trulež, gnojni prišt, crna rupa, trauma, noćna mora, štakornjak, zmijsko leglo, najmračnija tajna, obiteljska laž, šok, afteršok, paranoja, halucinacija, manije, fobije i tabu teme i puno suza, znoja, muke, napora i gubitka. Gubitka bliskih, dragih, značajnih stvari, ljudi, odnosa i ideja, onih koje su nam u životu bile nosivi stupovi, vertikale i oslonac. Što nas dovodi do dva stanja s kojima trenutno imamo posla: Slabost odn umor. Mučnina odn gađenje. Od svega.

A avantura tek počinje.

U širem, epohalnom kontekstu, ovo je godina pripreme za novu dekadu - Lude dvadesete. To je The Show.   2020. je The Shitshow - doslovno: Godina eliminacije. Ima 12 epizoda. Finale je u prosincu. Srpanj je E07

Prevoiusly on The Shitshow:

U E01 odn u siječnju smo imali prvo značajno, od nekoliko značajnih poklapanja planeta u znaku Jarac. 10.01. i da sad ne ulazim u Jarac kompleks, samo glavni likovi: Jupiter, Saturn i Pluton, planetoid, sva trojica daleki eonima od Zemlje, Pluton toliko daleko da do njega svjetlost ni ne dopire, kažu. Toliko daleki da njihovi solarni ciklusi traju “vječnost” odn desetljećima i duže, a u jednom znaku provedu, ne mjesec, već GODINE. Toliko daleki da, za razliku od pomrčinskog poravnanja Sunca, Zemlje i Mjeseca koje traje par minuta, “egzaktno” poravnanje ovih planeta traje danima i duže i dešava se zbilja rijetko. 2020. u tom smislu bilježi zbilja fascinantne astronomske fenomene koji povezuju sadašnjost s epohama unazad nekoliko sto.lje.ća.  

Jupiter-Saturn-Pluton kombinacije uočavamo ne samo povijesno, već globalno i sad već znamo da imaju epohalan značaj. Recimo: pandemija smrtonosnog virusa, globalni sistemski grč i sveprožimajuća kriza, što su manifestacije spoja ta tri planeta, sigurno će imati transformativan utjecaj na budućnost života na Zemlji. Pošto je riječ o planetima koji su iz naše perspektive i u odnosu na trajanje životnog vijeka - toliko spori da su apstraktni, njihovo poklapanje osjećamo kao dosta statičan energetski BLOK u kojeg ostali, brži objekti, oni koji su bliži Zemlji, nalijeću: Mjesec, Merkur, Venera, Mars i Sunce koji preko ili kroz Blok prolaze ili im se nadvija nad glavom i nameće restrikcije odn rasturi frekvenciju, jer o tome se radi. O frekvencijama nebeskih tijela za koje se vjeruje da utječu na život na našem planetu, odn našu psihu. Astrologija je mapa ljudske psihe, odn ljudske, pardon my french - duše.

Blok je tu od siječnja i neiscrpna je riznica jezivih i veličanstvenih prizora. Ima puno povijesno dubokih provalija i pećina punih demona i od povijesno visokih, strmih stijena i megalitskih struktura zaraslih u otrovni bodljikavi bršljan. Recimo tako i napomena: ovo nije Super Mario platformer s pixel grafikom. Ovo je živa situacija koja se manifestira organski; u krvi i mesu. Puno krvi i puno mesa.

Lipanj i srpanj odn E06 i E07 govore o putovanju kojeg prolaze planeti u znaku Rak, u ovom trenu su to Sunce i Merkur, i planet Mars, odnedavno u znaku Ovan. Na samu spomen Marsa, jasno je da možemo očekivati razne konflikte, ekscese i eskalacije i to u većoj mjeri nego do sad, jer čitava je godina “ekscesna”.  

Da se vratim u glavu.

Mozak. Mozak je organ težak 1,4 kg žive vage, premrežen s milijardama elektro vlakana, obložen nekom sluzi i zaštićen lubanjicom. Jer sam produvala pola svog formalnog obrazovanja, a i inače u životu pripremite se na još malo kasapljenja. Ličnost ili osobnost čovjeka, da sad ne ulazim u sebstva i bivstvovanja i ontološku mudologiju, kompleksan je fenomen. Možda je tek matematička funkcija preživljavanja, možda smo u simulaciji, a možda su u šumi, tko zna. Ličnost je ustvari dosta zagonetna ali iskasapit ću je na tri dijela: Id, Ego i Superego. Id su naše nagonske težnje, dio ličnosti zadužen za fiziologiju: feeding, fighting, fleeing and fucking odn preživljavanje i reprodukciju. I tu postoje anomalije i poremećaji. Superego su naše moralno - etičke težnje, vrijednosti i ideali. Taj dio usvajamo promatranjem i učenjem i tu također postoje anomalije i poremećaji. Ego je u sredini, u centru i zadužen je za procesuiranje vanjskih podražaja i donošenje zaključaka na osnovu kojih djelujemo. U idealnoj varijanti Ego je produkt uspješnog balansa te dvije vrste težnji, ali često je u disbalansu tj pod velikim utjecajem gorespomenutih anomalija i poremećaja. I da, negdje, ne znam gdje, ali saznat ću gdje se sve u mozgu skladišti naša memorija. Mozak ima 2.500.000 GB storiđa.

Mozak je centralni organ, a u psihološkom smilsu Ego je naš upravni centar i kao takav, trebao bi biti posložen dobro, poravnat i izbalansiran. Ego, razum, rezon, CPU, svejedno pa recimo - um. Um caruje odn ima autoritet, moć i vlast. Na kolektivnoj razini autoritet je vođa čopora, glava kuće, glavni, čelni, vrhovni, centralni, predsjednik, premijer, diktator, kralj, car, najčešće muškarac koji ima i Ego i Id i Superego. U urbanizmu, glavu simbolizira Kraljevska palača, Katedrala, Sabor, Skupština, centralna dvorana, glavni ured, glavna zgrada, glavni grad, centar glavnog grada, glavni trg, glavna ulica, epicentar dešavanja. Kao što je mozak obavijen i zaštićen lubanjom, kolektivni centralni organ ima zaštitni zid, kameni ili tjelohranitelja, ista stvar. Djeluju neprobojno, ali nisu. Lubanja je dosta krhka ustvari, um zaprepašćujuće fleksibilan, a koliko su sistemske / državne granice izdržljive, odn kad i od čega pucaju ili se mogu presložiti bez pucanja ili shape-shiftati? je pod upitnikom. Saznat ćemo i to. Uskoro.

Ajmo sad u Beograd, jer zašto ne. Sve, pa tako i države i gradovi imaju svoje natalne karte i nitko, pa ni Beograd nije imun na kurac - palac natezanje Jarca i Raka. Dapače, arhitektura Beograda je, recimo, školski primjer te astro-dihotomije. Jarac je Kalemegdan, Rak je Dunav, i to  su samo najuočljivije od beskonačno mnogo manifestacija tih znakova, a usput i općepoznate i veličanstvene. Zbilja jesu. U Beogradu se astrološke konstelacije trenutno jako zorno ukazuju, a recentna eksplozija frustracija i eskalacija nasilja imaju veze s linijom okomitom na Jarac - Rak os koju crta: planet Mars u znaku Ovan.

Vraćamo se na 29.06.

Tijekom svog solarnog ciklusa planeti prolaze “doba” odn kroz 12 znakova zodijaka i pratimo ih kao pokretne točke po kružnici. Marsu treba 687 dana da napravi krug, a u jednom znaku provede 6 tjedana. Inače. Ali. 2020 je posebna i po tome što će Mars ove godine, umjesto 6 tjedana, u znaku Ovna provesti vrtoglavih ŠEST MJESECI jer retrograd… što je duga priča i o tom potom. Za sad je bitno znati da će od 29.06. sve do 06.01.2021. Mars prolaziti znakom Ovan jer je to treća nit koju ćemo pratiti narednih šest mjeseci. Užarena nit.

Mars. Mars je arhetipski Ratnik, a Ovan faza: kukuriku!” odn svitanje, buđenje, rise&shine, a kad je Ratnik u pitanju Ovan je uranak, budnica, revenille na trubi, poziv na akciju, Ale-Ale, juriš… Ovan je sve ono za što je Mars rođen i rođen spreman. Ovan je zov divljine, Mars je Tarzan i takvih šest tjedana Mr Mojo Risinga bi samo po sebi bilo savršeno za obaviti masu, ali masu stvari, pogotovo onih koje zahtijevaju pogon i našu konjsku snagu. Ali. Ovo nije idealan period po mnogočemu. Može biti, ali za početak traje četverostruko duže nego inače, plus Mars u znaku Ovna nije sam, plus je već dobio i packu i opeklinu, a za koji dan će dobiti metak u staru ranu i takav imati nekoliko dvoboja. O tome svemu kasnije. I inače Marsova budnost, spremnost i snaga imaju naličje: samoživost, impulzivnost i eksplozivnost. Ako govorimo o glavama, Mars je “usijana glava” a Ovan “bezglavost”. Njih su dvojica sila, ali bezumna. Drugim riječima, na samom kraju lipnja, odn E06, dogodio se izuzetan nalet energije koju je trebalo prvo zauzdati pa usmjeriti u nešto korisno i konstruktivno. Ukrotiti zmaja. Svog unutarnjeg zmaja, jer svi znamo kako je Daenerys završila, što je ujedno, i bez pretjerivanja, idealan primjer vrste i magnitude užasa s kojim to može završiti. Potencijalno. Ovan je znak potencijala. Marsova je energija trenutno minimalizirana i potlačena više nego iskanalizirana i priznata pa treba biti oprezan. Recentne su provale samo refleksni trzaji i ustvari - nagovještaj.

Mars je zajurišao 29.06., idućeg je vikenda bila pomrčina koja je zaključena frazom: Tresla se brda, rodio se miš. Pih. Meh. Tjah. Ali. Ciju. Ciju. Miš je jedina novost i promjena - Marsov ulazak u znak Ovna. Sve ostale točk ili su na starom mjestu ili se kreću unatrag ili treći put prolaze isto, a razlog zbog kojeg je Mars miš, tj sitan i maltene nebitan, je to što su se tresla brda, što je metafora za situaciju u Jarcu, koja je tu još od siječnja. Otkad se aktivirala i Jarac - Rak situacija, nadigla se i vodurina, sve skupa okolnosti TOLIKE da naspram njih sve izgleda sićušno. Okolnosti, osim što su ogromne su i sudbonosne i zarazne i prijelomne i restriktivne i previše ih je: virus, krize, mjere, nestabilnost, neizvjesnost i nesigurnost, politički okršaji, mišljenja, prognoze, kontradikcije, bujica nebuloze, bujica osjećaja, zabrinutost, zasićenost, umor i sav taj jaz, pardon jazz, o bože - jizz, to hoću reći, sav taj jizz, jer ipak govorimo o Marsu.

Jezične omaške i tipfeleri svih vrsta su nešto što vezujemo za planet Merkur. On je također bitan lik u E07. O njemu uskoro.

Mars je u jeku tektonskih i gigantskih promjena - miš. Inače, ne da nije miš, već mrš! Mars u znaku Ovna je Meštrovićev “Pobednik”, da se vratimo u Beograd. I nastranu zbilja fascinantna priča oko samog spomenika, kao simbolički prikaz - to je idealan primjer i okamenjeni. O kamenu kasnije, ali da, Mars je arhetipski Pobjednik. Između ostalog.

Miš. Za tektonske nam promjene trebaju satelitske ili zračne snimke, a za miša macro ili zoom leća. Osim toga, nakon pomrčine bismo i mogli i trebali, a i nemamo što drugo osim promijeniti perspektivu i postaviti novi plan, životni. Ponovit ću, mlađak je u ponedjeljak 20.07. i došapnuti: Brini o sebi.

Gledano kroz drugu optiku, miš je the Miš - arhetip i to ne bilo kakav, ni Mickey ni Jerry, već onaj Super Miš iz crtića, Mighty Mouse ili još bolje: Speedy Gonzales, jeste sitan ali dinamitan. U kontekstu pomračenja zvanog hrvatska politička scena, znak Jarac je očekivano trijumfirao na parlamentarnim izborima, Rak se udavio u vlastitoj rijeci, a nakon puno buke se rodio Super Miš odn zeleno-crvena koalicija jer Mars je crvena, Ovan zelena boja. Zgodno.

Kao planetarni protagonist The Shitshowa, Mars je ranije, konkretno u E03, napravio krš i lom. Recimo u centru Zagreba kad je Richterova skala dala točan iznos magnitude njegovog prolaska kroz Blok. Prije tog je bio sav nešto zanesen i pun ideja i velikih planova i 22.03. BAM, prvo je upao u procjep dubok 140 g, a na izlasku porušio puno povijesnog kamena i podigao stoljetne prašine i tepiha pod koje je pometeno par desetljeća. Barem. U narednim se epizodama pretvorio u kolektivni adrenalin i stres, a radnjom su za dominirali drugi planeti. Mars se od E07 vraća u kombinaciju i ostaje do finala i kako sezona odmiče, igrat će sve veću ulogu i rasti i padati i propadati i penjati se i lomiti i pucketati i pucati. Uh. Generalni savjet za svih vezano za užarenu šestomjesečnu nit je: Naći svog unutarnjeg Junaka i ozdraviti ga, jer piše da je trenutno Ranjenik.

O Marsu općenito. Mars je četvrti po redu planet sunčevog sustava. Ime je dobio po rimskom bogu rata, a zove se i “crveni planet” jer ima crvenkasti odsjaj. Crvena je moćna boja, privlači pažnju, guta ostale i izaziva nemir. Boja strasti. Boja boli. Boja krvi. Boja signala. Boja straha. Planeti se kreću i nose / donose energiju, a energija koju Mars donosi je maskulina odn testosteron. Čisti testosteron. Riječi s prefixom pro- su aktualne, za početak promjena. Zatim proaktivnost, progresivnost i na tom tragu: proći, projuriti, probiti, provaliti, progristi, prorezati, prostrijeliti, protresti. Provokacija, propitivanje, proglas, prohtjev, prozivka. Prolom oblaka. Tuča veličine oraha ili šakama. To je Mars. Arhetipski Ratnik i arhetipski Frajer i arhetipska Bitanga, ovisi gdje je, s kim je i kako ga, kao svog unutarnjeg lika poimamo i tretiramo odn koliko ga poštujemo i čime ga hranimo. Mars je planet neutažive gladi, želje i žudnje - libido. Asertivan, agresivan, teži dominaciji, vatren, nasrtljiv, gorljiv, žestok, srčan, direktan, brz, oštar i silovit. Junak, Borac, Osloboditelj, Vitez, Izazivač. Izvršitelj, Matador, Goalgetter. Prvak, As, Zmaj, Tigar, Terijer, Bilder, Action Hero, Alfa, Mojo, Sex Machine, Moj Jimmy moj Johny, Kuronja, Muška Svinja, Drkažija, Nasilnik, Manijak, Seronja, Huligan, Razbijač, Predator, Ubojica, Silovatelj, Koljač, Gad, Zlotvor, Čudovište. Sve to Mars. Njegove su manifestacije strojevi, alati, sprave i oružje. Željezo. Propulzija, propeler, osovina, motor, sila, moment. Virilnost i potencija. Steroidi i stimulansi. Ubrzanje i izgaranje. Baklje, bengalke, oštrice, noževi, sjekire, mačete, mačevi, škare. Čekić, dlijeto, lopata, motika. Kratak fitilj, srednji prst, prst na okidaču, automatska puška, šamar, crveni obraz, igra crvene rukavice i indijanska vatra. Crvene rotirke, sirena, buka, vrisak, urlik, alarm, hitna intervencija, napetost, napor, adrenalin i stresssss. Mars je Laf, Frajerčina i po. Tijelo, muskulatura, atletska građa, elan, stamina, natjecateljski duh i sport općenito i na duge staze, maratonske ali posebno sprint, finiš, centaršut, smeč, zakucavanje, kružni nogom, knockout u prvoj rundi, metak u čelo. Ćao! Odjebi! Umri! Umri muški, Iron Man, svi Superheroji, čak i SuperHik. Mars je ljuta trava na ljutu ranu, tabasco, papar i žestoki alkohol ili barem 5 litara vinčine i roštilj, crveno meso, krvavi biftek, janjetina s ražnja, pečeni vol. Veliki apetit, gladne oči, neumjerenost, proždrljivost, gastritis, probadajuća bol, opeklina, rana, srčani ili moždani udar, ljutnja, frustracija, bijes, eksplozija, plamen, pucanj, slom, destrukcija odn pro - propast. Ovaj cijeli pasus je napisan “marsijanski” i sve su ovo njegove manifestacije i ima ih još bezbroj. Nisam zaboravila - rat. Da podsjetim, nalazimo se u sferi glave, vlastite ili kolektivne. U psihološkom smislu, Mars je naše poimanje maskuliniteta, naš idealni muškarac, naš maskulini idol, naš osobni najbolji prijatelj. Bi trebao biti. Naš unutarnji pogon. Oslonac. Motor. U kontekstu “rata”, to je borba sa sobom tj pitanje samokontrole, zauzdavanje svojih emotivnih praskova i prsnuća uslijed želja, ambicija i apetita / frustracija. Da, ali ne samo zauzdavanje, nipošto, već samo-svijest i zdravo kanaliziranje Marsove energije i to ogromne količine njegove energije i to uz dužno poštovanje. Mars želi biti slobodan, raditi sve što poželi, nestrpljiv je, napet i nemiran. Podiže temperaturu i pritisak, ali ne trpi potisak i zna biti naporan u pm i neizdrživ i gadan kad je frustriran, bilo kad eksplodira ili implodira. Na višim frekvencijama, Mars je hrabar i odvažan, fokusiran, otporan, izdržljiv, čvrst i voli izazove. Ustvari - super lik i hiperproduktivan. Naći svoj osobnog Marsa i posvetiti mu se narednih pola godine. Njegovom ozdravljenju. Osim što je naš unutarnji, Mars je i oko nas; maskulini tip, mužjak, muškarac, momak, muž, sin, brat, tata, suborac, kolega, komrad. I tu su izgledne raznorazne tenzije, na temu ranjene muškosti i nošenja odn podnošenja raznih vrsta tereta. U širem kontekstu, radi se o sukobu s vanjskim autoritetom koji je restriktivan i dominantan, koji vlada, upravlja, drži uzde, zapovijeda i zahtjeva bespogovornu poslušnost. O tome uskoro.

Prvo još jedna, slična ali ne ista i također specifična energija koja će biti prisutna narednih pola godine jer Mars ju je upalio i njom će orati i kopati mjesecima. Ovan. Znakovi zodijaka su povezani s 4 godišnja doba i predstavljaju etape vegetativnog odn životnog ciklusa. 4 od ukupno 12 znakova se smatraju “pokretačima” evolucije tj imaju predvodnički duh i s njima počinje novo godišnje doba. Dva sam već spomenula: Jarac i Rak, zatim Vaga i Ovan. Pogotovo Ovan.  Ovan je prvi znak zodijaka tj sami početak prirodnog ciklusa. Prvi dan proljeća. 21.03. Buđenje. Rođenje. Ustanak. Zora. Uskrs. Astrološka Nova godina. Ovnova silina pokreće čitav ciklus. On izbija iz “totalnog mraka” (zime, zemlje, utrobe, sna, noći…) i bome je zbilja silovit. Glavom kroz zid, takav i to bez zadrške i nemilosrdno. Rođenju prethodi “smrt”, “gubitak” ili “muka” npr pucanje ovojnice, ljuske ili kore, pucanje vodenjaka ili rezanje pupčane vrpce, porodiljna muka ili u psihološkom smislu duboka, mračna kriza, takva da čovjek glavom probije zid, pasija muke Isusove. Ciklus se ustvari dešava svakog dana. U zoru. Prva zraka sunca, to je Ovan. Ovna simbolizira svijetlozelena boja. Izdanak, mladica, prvi zeleni listić, tračak svjetla. Nada i optimizam. Mladost. Srećica. Ovan je novorođenče, pilić, mačić, mladunče. Prvi udah, prvi kmeee, prvi zubić, prvi korak, prvi dan škole, prvo slovo na papiru. Prvo i osnovno i primarno. Primarne potrebe, primare emocije i primarni impulsi. Obredi inicijacije, ritualni ili naprosto biološki prelasci iz životnih faza kad “umire” nešto staro i “rađa” se nešto novo. Ovan označava novi dan, novo doba, vitalnost i potencijal i opisuje radoznali, avanturistički, pionirski duh. Osim bebica i dječurlije, Ovan je i pubertetlija. Mladost, ali i mladost - ludost. “Zelen” je, u smislu da jeste izrastao, ali je često nedorastao. Nezreo je, manjka mu iskustva i takta. Nerazvijen je, nerafiniran, neuglađen, pomalo sirov, amater, šeprtlja, budala s više sreće nego pameti. U psihološkom smislu Ovan je ID i ponekad i hm Kreten. Ima silinu i polet ali i nestrpljivost, naglost, zaluđenost i nepromišljenost. Ima refleksivne reakcije i djeluje nagonski, neobuzdano i kompulzivno.

Ono što im je zajedničko, Marsu i znaku Ovan je: Ja! Hoću! Sad! Daj! Sve! Aaaaaa! Mars tu igra na svom travnatom terenu, čak je i mjesec mart, kad počinje znak Ovan, po Marsu dobio ime. On je tu jak, u smislu da se može neometano pokazati u svom punom sjaju odn vrlinama. To je generalno pravilo. Zato je Miš s početka priče Mighty i Speedy. Bio. Na samom početku E07., ali to je bila samo uvodna scena.

Podsjećam, srpanj se dešava na odjelu intenzivne njege.

(nastavak uskoro)