moteltrogir

[moteltrogir]

Foto: Saša Šimpraga

Ovaj blog prestaje s radom s istekom 2021. godine.

Buduće aktivnosti projekta Motel Trogir pratite na Facebooku profilu:   

Motel Trogir

i

https://slobodneveze.wordpress.com/

[moteltrogir]

ČIOVO: ARHEOLOŠKA TURA S LUJANOM PARAMAN

Srijeda 29.12. 2021. u 13h Početak ture/ sastanak: Most hrvatskih branitelja (novi most, čiovska strana) Kraj ture: Čiovski (stari) most Trajanje: cca 2 sata

Na samom kraju godine, zadnja stručno vođena tura u okviru projekta Motel Trogir 2021., vodi nas u Trogir, gdje ćemo u suradnji s arheologinjom i kustosicom Lujanom Paraman prošetati dijelom otoka Čiovo s naglaskom na manje poznate ili nepoznate priče iz najstarije prošlosti mjesta.

Čiovo, srednjedalmatinski otok spojen s kopnom dvama pokretnim mostovima, jedan je od gušće naseljenih jadranskih otoka, poznat po trogirskom brodogradilištu, vikendicama, ljetnim prometnim gužvama i prekomjernoj izgradnji i devastaciji prostora, što se direktno odražava na kvalitetu života Čiovljana. O njegovoj se prošlosti, izvan stručnih krugova (te onih lokalnih povijesnih entuzijasta), relativno malo zna. Kako kažu izvori, romanski naziv za otok (Bavo, Bo(v)a, Bua, Bubus) vjerojatno je ilirskoga podrijetla, u značenju zmija. Slavenski naziv Čiovo znatno je kasnijeg postanka, a dovodi se u vezu s istočnom čiovskom (slatinskom) puntom, u antičkom razdoblju poznatom kao Caput Iovis (latinski: Glava/Rt Jupitera), mjesto štovanja Jupitera. Dok intenzivnije naseljavanje počinje tek izgradnjom mosta u 13. stoljeću i početkom formiranja trogirskog (čiovskog) predgrađa, otok je kroz cijelu trogirsku (pra)povijest bio i ostao značajan strateški i ekonomski resurs, o čijoj važnosti ponajbolje govore detaljne odredbe komunalnog statuta usmjerene na kontrolu i zaštitu njegovih ekonomski iskoristivih resursa (pašnjaci, šume, poljoprivredne površine, kamenolomi, solane, ribnjaci…).

Ostatci gradinskih utvrda i nadgrobnih spomenika (gomila) svjedoče o naseljenosti i korištenju otočnih resursa već u kasnoj prapovijesti, dok u antičkom razdoblju na otoku postoji nekoliko gospodarsko-ladanjskih imanja od kojih neki ostaju u funkciji i u bizantskom i srednjovjekovnom razdoblju, kada na otoku borave redovnici i pustinjaci, ali i leprozni bolesnici i “drugi okuženi”. Izgradnjom prvog mosta u 13. stoljeću, počinje formiranje trogirskog predgrađa, a potom i ostalih naselja na otoku koja poznajemo danas, posebno od sredine 15. stoljeća kada započinju mletačko-turski ratovi i česti upadi Osmanlija na trogirski teritorij…

Ova tura, prvenstveno namjenjena lokalnom stanovništvu, obuhvaća obilazak brda Gradina s nalazištima- brončanodobnom gomilom te brončanodobnom i kasnoantičkom utvrdom, zatim kasnosrenjovjekovnog samostana sv. Ante na Dridu te na kraju (pra)povijesne utvrde/straže na Balanu. Uz nove poglede na Trogirski kanal, Malo polje i Trogir te zaljev Saldun, pričat ćemo o nešto slabije poznatoj (pra)povijesti Trogira te značaju i razvoju Čiova u razdoblju prije nastanka čiovskog predgrađa, s osvrtom na kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdoblje te tradiciju pustinjaštva na otoku. Polazak je s Mosta hrvatskih branitelja, a kraj ture kod (starog) Čiovskog mosta. Tura će trajati otprilike 2-2,5 sata pa se potencijalnim šetačima savjetuje da obuku udobne cipele.

_

Projekt Motel Trogir u 2021. podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova. 

[moteltrogir]

IZLOŽBA „KUĆA POKRAJ MORA“

Društvo arhitekata Zadra, 21. prosinca 2021. u 18 sati   

Ul. Kraljskog Dalmatina 2, Zadar

Izložba povodom međunarodne incijative projekta Motel Trogir /Mediteranske mreže modernizma za proglašenje Kuće pokraj mora, arhitekta Ivana Prtenjaka, zaštićenim kulturnim dobrom Republike Tunis, otvara se u Društvu arhitekata Zadra 21. prosinca 2021. u 18 sati.

Izgrađena 1969. godine u Kelibiji, u Tunisu, Kuća pokraj mora prva je afrička realizacija arhitekta Ivana Prtenjaka i predstavlja izuzetno ostvarenje moderne arhitekture. Ivan Prtenjak je hrvatski i belgijski arhitekt. Obrazovan je u Zagrebu, a od 1968. živi u Bruxellesu. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s niz realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta. Ove godine dobitnik je Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.   Kuća pokraj mora prvi je objekt izgrađen u sklopu djelomično realiziranog turističkog kompleksa El Mansourah, građenog od 1969. do 1971. u neposrednoj blizini Cap Bona, geografski najisturenije točke Tunisa prema Europi. Kompleks je danas napušten. Namjena Kuće pokraj mora je dvojaka. Istovremeno je ugostiteljski objekt i stan za obitelj. Njena arhitektura reflektira zasade modernizma svog vremena, uz regionalne specifičnosti interpretirane na tada suvremeni način. Kuća je bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu 1995. godine i to više od dva desetljeća od kad je izgrađena, što potvrđuje njenu vrijednost i važnost, kako za tunisku i afričku, tako i hrvatsku i europsku kulturnu baštinu.   Incijativa za proglašenje Kuće pokraj mora zaštićenim kulturnim dobrom Republike Tunis pokrenuta je 2019. godine u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, i uz podršku niz ustanova, organizacija i stručnjaka iz Hrvatske, Tunisa i Maroka.    Projekt Motel Trogir / Mediteranska mreža modernizma bavi se istraživanjem, promocijom i zaštitom moderne arhitektonske baštine na Sredozemlju.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba. 

_

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.

[moteltrogir]

Udruge Dobre Dobričević i Slobodne veze/ projekt Motel Trogir vas pozivaju na zajednički događaj:

Književna večer u Društvenom centru Lastovo gdje će se predstaviti

IZDAVAŠTVO i UMJETNIČKA PRODUKCIJA PROJEKTA MOTEL TROGIR 2014-2021.

Ponedjeljak, 22. studenoga 2021. u 20 h

MOTEL TROGIR je projekt i građanska kampanja za zaštitu modernističke arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Započeo je 2013. godine, a provodi ga Udruga za suvremene umjetničke prakse- Slobodne veze sa suradnicima. Neposredni povod okupljanju aktera bila je javna kampanja za podizanje svijesti o važnosti modernističke arhitekture i uvr��tavanje bivšeg motela Sljeme u Trogiru arhitekta Ivana Vitića na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske, koja je i polučila uspjeh. Od svoga začetka do danas, projekt je razvio specifičnu metodologiju koju možemo opisati kao spoj građanskog aktivizma te znanstvenog, publicističkog, kustoskog i edukativnog rada. Gostovanje projekta Motel Trogir na Lastovu bit će prilika predstaviti izdavaštvo i umjetničku produkciju projekta Motel Trogir: tri publikacije i tri video rada/kratka filma vodit će nas kroz gotovo 10 godina rada na afirmaciji arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti srednjodalmatinskog modernizma druge polovice 20. stoljeća. Od Trogira i Vitićevih motela, preko Splita i centra Koteks na Gripama, bivšeg Dječjeg lječilišta u Krvavici pa sve do istraživanja i povezivanja s organizacijama na sjeveru Afrike, pokušat ćemo iscrtati putanju ovog interdisciplinarnog poduhvata. Projekt će predstaviti Nataša Bodrožić, voditeljica projekta Motel Trogir, koja uz Sašu Šimpragu i Lidiju Butković Mićin, čini osnovni tim projekta, uz mnogobrojne suradnike.

–

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.

[moteltrogir]

(NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU. SLUČAJ KRVAVICA

Split, Salon Galić, Marmontova 3 /  Izložba traje od 4. do 15. listopada, 2021.

Otvorenje: ponedjeljak, 4.10. od 19h

Umjetnici: Doplgenger (Isidora Ilić, Boško Prostran), Duška Boban, Inicijativa «Krvavica_art», Željko Blaće, Rikard Marasović (arhiv obitelji Marasović/ Štambuk Jurašin) Koncept: Nataša Bodrožić (Slobodne veze/ Motel Trogir) Istraživači, ko-kustosi: Antonia Vodanović, Ivan Huljev (Udruga «Kačić») Produkcija: Slobodne veze, udruga za suvremene umjetničke prakse/ Projekt Motel Trogir + HULU Split

DJEČJE LJEČILIŠTE Kružni objekt nekadašnjeg Vojnog dječjeg lječilišta, jedno od devastiranih arhitektonskih remek-djela izgrađeno sredinom 1960-ih po projektu Rikarda Marasovića, polazna je točka izložbe. Zgrada se nalazi u Krvavici, malom mjestu zapadno od Makarske, u borovoj šumi, nadomak plaže. Izgrađena u doba socijalističke Jugoslavije, bila je dio vojne imovine, a projektirana je za potrebe liječenja i rehabilitaciju djece s respiratornim bolestima vojnih osiguranika. Zgrada je mijenjala funkciju pa tako 1973. postaje vojno odmaralište,[1] kada iz primarne zdravstvene namjene prelazi u turističku, uz planove za dalju turistifikaciju šireg područja. Zbog nemogućnosti financijske samoodrživosti vojnih i radničkih odmarališta na Makarskoj rivijeri i u tadašnje vrijeme, ekonomsko rješenje pronađeno je «u uključivanju i tih kapaciteta u komercijalni turizam»[2] Međutim, izvan sezone, vojno odmaralište otvara se za osobe s posebnim potrebama, radnike slabijeg imovinskog stanja, učenike osnovnih škola na rekreativnoj nastavi. Prema svjedočenju lokalnih stanovnika i bivših zaposlenika, tako je bilo sve do 1990. [3] Jugoslavenska narodna armija 1991. odlazi iz Krvavice, ostavljajući zgradu, neoštećenu[4]. Za vrijeme rata, 1991.-1995., koristi se za smještaj izbjeglica, ranjenika, obuku specijalnih vojnih jedinica. Početkom 2000-ih zgrada je “demilitarizirana”, prešla je iz nadležnosti MORH-a u ruke državne agencije Club Adriatic, kada je uklonjen nadzor nad objektom čime je otvoren put postupnoj devastaciji koja je do danas poprimila neslućene razmjere.

«TAJANSTVENI OBJEKT» Ukratko, zgrada već više od pedeset godina kontinuirano živi sa zajednicom malog mjesta na Makarskoj rivijeri, nekolicina mještana u njoj provodi čitav svoj radni vijek, a potom svjedoči procesima njezine recentne degradacije. Međutim, u prvoj dekadi 2000-ih, već prilično opustošena, zgrada dolazi u fokus uže-stručnog, arhitektonskog interesa, a zatim, postepeno, i šire javnosti. Istodobno s njezinom afirmacijom kao previđenog (iz povijesti izostavljenog) remek-djela moderne arhitekture i nastojanjima da se očuva[5], medijskim posredovanjem započinje kreiranje novih narativa. Zgrada sve više postaje «tajanstveni objekt», čime se ujedno dekontekstualizira- izdvaja iz konkretnog društvenog i povijesnog trenutka u kojemu je nastala.

RIKARD ‘RIKO’ MARASOVIĆ Paralelno s «ponovnim otkrivanjem» dječjeg lječilišta i njegovom afirmacijom, fokus stručne javnosti usmjerio se i na autora ovog iznimnog djela, arhitekta Rikarda Marasovića. Riječima Antonije Vodanović, zanimljivo je da unatoč tome što je za života obnašao istaknute društvene funkcije poput gradskog zastupnika, profesora na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Hrvatske, njegov rad i kvalitetni arhitektonski projekti, gotovo da uopće nisu publicirani u ondašnjim časopisima za arhitekturu i urbanizam. Njegov suvremenik, arhitekt Igor Skopin, za Rikarda Marasovića kaže da je bio “lucidan, beskompromisan, protivnik dogme i oportunizma” koji “nije mogao preskočiti sve prepreke koje su se postavljale od idejnog projekta do realizacije zamisli” te da mu je za to “trebao drukčiji karakter, takav koji ne bi provocirao oporbu i neshvaćanje[6]. Sklapajući dijelove slabo poznate biografije, fragmente arhiva šire obitelji, na ovoj izložbi dobivamo suptilni uvid u njegov likovni rad. U slobodno vrijeme slikao je akvarele, najčešće s primorskim motivima. (NE) VJERUJ PRIPOVJEDAČU Tragovi prošlosti mogu se izgubiti, ta će se prošlost zaboraviti u smislu da ostaje izvan pamćenja. Ali što je sa zaboravljanjem onda kada tragovi ostaju?

Ovo nije izložba o arhitekturi. Ovo je izložba o gubitku društvenog (i transformiranju osobnog) pamćenja uslijed radikalne društvene promjene i posljedicama tog procesa. Sudbinu Marasovićeve kultne zgrade sagledavamo kao simptom, pri čemu arhivske materijale, izvorne dokumente, zapise i fotografije, ispreplićemo s fikcijskim narativima eksperimentalnog filma umjetničkog dua Doplgenger. Ambivalentnost fotografija Duške Boban koje dokumentiraju aktualno stanje Marasovićeve arhitekture, gotovo stimulira perceptivne varke, optičke iluzije koje na trenutke dovode u pitanje stvarnost samog prizora (mjesta). Jedan street-art «sticker» prenosimo iz interijera zgrade lječilišta, gdje je nastao kao autentični umjetnički izraz i pokušaj «prisvajanja» mjesta od strane tamošnjih građanskih inicijativa. Taj rad samo je jedan u nizu (umjetničkih) intervencija u zgradi, ujedno i direktan komentar o odnosu lokalnih vlasti i državnih institucija prema arhitektonskom remek-djelu, koje bi najradije vidjeli kao praznu parcelu slobodnu za novu gradnju po ukusu novih prostornih upravitelja.

Prema francuskom filozofu Paulu Ricœuru, svi smo mi članovi područja ‘povijesnosti’ kao pripovjedači, kao romanopisci, kao povjesničari. Pripadamo povijesti prije nego što ispričamo priču ili ispišemo povijest. Igra pričanja uključena je u stvarnost koja se kazuje.[7]

–

1] Antonia Vodanović, Vojno dječje lječilište i odmaralište u Krvavici – kultura sjećanja i zaborava, neobjavljeno istraživanje iz 2020., u tisku, Slobodne veze/ Motel Trogir

[2] Matko Meštrović, 1967. u istraživanju A. Vodanović, 2020.

[3] Istraživanje A. Vodanović, 2020.

[4] Prema kazivanju Marina Andrijaševića u dokumentarnoj seriji Betonski spavači: E03 Tajanstveni objekt u borovoj šumi.

[5] Prvenstveno arhitektica Miranda Veljačić i Platforma 9,81, čijim je zalaganjem, u suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Splitu, zgrada dobila preventivnu (2012.) pa trajnu zaštitu (2015.).

[6] Antonia Vodanović, istraživanje 2020.

[7] Paul Ricœur, “The Narrative Function” u knjizi Hermeneutics and the Human Sciences, Cambridge University Press, 1981

–

Zahvale: Katja Marasović, Lada Štambuk Jurašin, Joško Jurašin, Ana Dana Beroš, Dijana Jelić Škorlić, Marija Ivanković, Tina Divić, Mauro Sirotnjak, Marin Andrijašević, Vinka Meštrović, Nina Kovačević, Dino Beroš, Jovanka Mihajlović, Nikola Đapić/ Dobrovoljno vatrogasno društvo grada Makarske, Ana Vuko, Rafaela Dražić, Nikola Križanac, Nikica Trutanić.

_

Izložba je dio aktivnosti projekta Motel Trogir. Projekt u 2021. podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH i Zaklada Kultura nova.

[moteltrogir]

IZLOŽBA „KUĆA POKRAJ MORA“

Galerija Modulor, CEKATE, 12. - 22. listopada 2021.  

Zagreb, Park Stara Trešnjevka 1

Izložba povodom međunarodne incijative projekta Motel Trogir /Mediteranske mreže modernizma za proglašenje Kuće pokraj mora, arhitekta Ivana Prtenjaka, zaštićenim kulturnim dobrom Republike Tunis, otvara se u Galeriji Modulor u utorak, 12. listopada 2021. u 18 30 sati.  Izložba se može razgledati do 22. listopada 2021.   Izgrađena 1969. godine u Kelibiji, u Tunisu, Kuća pokraj mora prva je afrička realizacija arhitekta Ivana Prtenjaka i predstavlja izuzetno ostvarenje moderne arhitekture. Ivan Prtenjak je hrvatski i belgijski arhitekt. Obrazovan je u Zagrebu, a od 1968. živi u Bruxellesu. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s niz realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta. Ove godine dobitnik je Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo Udruženja hrvatskih arhitekata.   Kuća pokraj mora prvi je objekt izgrađen u sklopu djelomično realiziranog turističkog kompleksa El Mansourah, građenog od 1969. do 1971. u neposrednoj blizini Cap Bona, geografski najisturenije točke Tunisa prema Europi. Kompleks je danas napušten. Namjena Kuće pokraj mora je dvojaka. Istovremeno je ugostiteljski objekt i stan za obitelj. Njena arhitektura reflektira zasade modernizma svog vremena, uz regionalne specifičnosti interpretirane na tada suvremeni način. Kuća je bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu 1995. godine i to više od dva desetljeća od kad je izgrađena, što potvrđuje njenu vrijednost i važnost, kako za tunisku i afričku, tako i hrvatsku i europsku kulturnu baštinu.   Incijativa za proglašenje Kuće pokraj mora zaštićenim kulturnim dobrom Republike Tunis pokrenuta je 2019. godine u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, i uz podršku niz ustanova, organizacija i stručnjaka iz Hrvatske, Tunisa i Maroka.    Projekt Motel Trogir / Mediteranska mreža modernizma bavi se istraživanjem, promocijom i zaštitom moderne arhitektonske baštine na Sredozemlju.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba.

_

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[moteltrogir]

OBILAZAK UZ STRUČNO VODSTVO: DJEČJI VRTIĆ VJEVERICA ARHITEKTA BORISA MAGAŠA

ODGOĐENO DO DALJNJEGA ZBOG EPIDEMIOLOŠKE SITUACIJE.

/Čeka se suglasnost budući da obilazak ovisi o epidemiološkoj situaciji i restrikcijama s obzirom da se radi o vrtiću./

Ostale Motel Trogir šetnje u 2021. godini potražite ovdje.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba.

_

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[moteltrogir]

Foto: Vinarija u Drnišu, arh. Stanko Fabris, 1956.

MOTEL TROGIR RESEARCHER IN RESIDENCE: ALEKSANDAR BEDE

From July 23rd to August 6th 2021, the Loose Associations/ Slobodne veze are hosting architect-researcher Aleksandar Bede at the Motel Trogir Artist in Residence program. The AiR takes place in Split and Dalmatian Hinterland. The AIR program focuses on exploring modernist built environment in mid Dalmatia and current political and economic changes affecting the physical space as well as social practices framed (and directed) by these processes.

HR

U sklopu projekta Motel Trogir Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze, na umjetničko-istraživačkoj rezidenciji u Splitu i Dalmatinskoj zagori u razdoblju od 23. srpnja do 6. kolovoza 2021. boravi dr.sc. Aleksandar Bede. 

Cilj rezidencije je istražiti stvaralački opus arhitekata koji su svojim radom vezani kako za Split i Dalmaciju, tako i za Novi Sad i Vojvodinu. Radi se o arhitektima: Sibinu i Mileni Đorđević, Stanku Fabrisu, Ani Grubić-Jankov i Ivanu Vitiću.

Okvirni zadatak rezidencije jest da se za vrijeme boravka u Dalmaciji pretraži građa u Državnom arhivu u Splitu koja sadrži arhitektonske projekte ovih autora, počevši od vinarija Stanka Fabrisa koje se protežu od Visa do Vršca, pa do stambene arhitekture koju su ovi arhitekti stvarali u obje sredine. Također, zadatak je obići i dokumentirati stanje nekih od Fabrisovih projekata u bližem okruženju, prvenstveno njegove vinarije u Drnišu iz 1956.

Ova rezidencija se nadovezuje na dosadašnju praksu projekta Motel Trogir udruge Slobodne veze, tj. 2020. godine realiziranu umjetničku rezidenciju naziva “Tri isplova- Motel Trogir na Visu”, koju smo zamislili na raskrižju vizualne umjetnosti, (modernističke) arhitekture i književnosti.

Gost-istraživač Aleksandar Bede realizirat će ovu rezidenciju u sklopu svog projekta “Internacionalni stil u arhitektonskom opusu Sibina i Milene Đorđević” na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu. Ovaj projekt je podržan kroz akciju “Pravo na prvu šansu” Pokrajinskog sekretarijata za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku djelatnost AP Vojvodine.

Projekt Motel Trogir 2021. podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija RH. 

[moteltrogir]

Foto: Božo Benić

Obilazak dva sakralna objekta arhitekta Ante Rožića u općini Podgora, 24. srpnja 2021.  

Voditeljice su bile Antonia Vodanović i Petra Radić/ Udruga Kačić.

Obilazak je organiziran u suradnji projekta Motel Trogir s udrugom Kačić.

Foto: Morana Rozić, Rada Borić

[moteltrogir]

Foto: Crkva UBDM, Podgora, arh. Ante Rožić, 1964.

OBILAZAK UZ STRUČNO VODSTVO: DVA SAKRALNA OBJEKTA ARHITEKTA ANTE ROŽIĆA U OPĆINI PODGORA

Obilazak dva sakralna objekta arhitekta Ante Rožića u Općini Podgora održat će se u subotu, 24. srpnja 2021. s početkom u 18 sati ispred crkve UBDM u Podgori.

Voditeljice ture su povjesničarka umjetnosti Antonia Vodanović i arhitektica Petra Radić, obje iz udruge Kačić.

Predviđeno trajanje je oko sat i pol, a sudjelovanje je besplatno.

Za zainteresirane iz Splita bit će organiziran besplatan prijevoz. Polazak kombija iz Splita je u 16.30h, a prijave se primaju isključivo putem maila: slobodne.veze@gmail.com. Broj mjesta je ograničen.

Za lokalne sudionike prijevoz od Podgore do Drašnica je u vlastitom aranžmanu.

Razorni potresi koji su pogodili Makarsko primorje 1962. godine, s epicentrom kod Drašnica, od kojih su najsnažniji iznosili 5,9 i 6,2 stupnja po Richteru, oštetili su i srušili između ostalog i brojne crkve i kapele. Izgradnja Jadranske magistrale 1964./1965. godine, te preseljenje stanovništva iz porušenih podbiokovskih zaselaka bliže moru, zahtijevala je ne samo obnovu srušenih i oštećenih sakralnih objekata već i izgradnju novih, bliže mjestu novog stanovanja uz obalu. Arhitekt Ante Rožić tih godina je angažiran na izgradnji župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije (UBDM) u Podgori (1964. - 1968.), župne crkve Bezgrešnog začeća u Drašnicama (1971. - 1976.), župne crkve sv. Nikole Tavelića u Tučepima (1978.) i kasnije uređenja šimatorija župne crkve u Igranima.

Obilaskom bit će obuhvaćena dva sakralna objekta nagrađivanog arhitekta Ante Rožića izgrađena 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća na području Općine Podgora: crkve u Podgori i Drašnicama, koje predstavljaju izniman doprinos modernističkoj sakralnoj arhitekturi u Dalmaciji.

Obilazak je organiziran u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i u suradnji s Udrugom za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja i Zabiokovlja ”Kačić” iz Podgore.

Ostale Motel Trogir šetnje u 2021. godini potražite ovdje.

Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze iz Zagreba.

_

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[moteltrogir]

Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora 

Prisutnost horizonta

Saša Šimpraga, 2021.

Arhitektica Biserka Šavora iz Zagreba djelovala je u Nigeriji od 1973. do 1980. godine u sklopu tehničke pomoći Jugoslavije toj afričkoj zemlji. 

Intervju donosi i otkrića, stručnoj i kulturnoj javnosti do sada nepoznate informacije o realizacijama Biserke Šavora u Nigeriji te realiziranoj vili u Maroku, radu zagrebačkog arhitekta Raoula Melinčevića.

Intervju je dio serije u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.

Kako je došlo do toga da ste otišli u Nigeriju?

Godine 1972. osvanuo je natpis u Društvu arhitekata Zagreba: Traže se arhitekti za rad u Nigeriji. To sam pročitala i kako sam i ranije puno čitala o pomorcima, istraživanjima, Africi, Stanleyju i Livingstoneu, na to sam se prijavila. Na taj moj interes utjecala je i arhitektica Dragica Očko Crnković na čijem sam predavanju bila na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu na kojem je govorila i pokazala dijapozitive o vlastitim afričkim epizodama. Na fakultetu sam i shvatila i da, uz njemački i francuski, u školi stranih jezika moram upisati i engleski ako ikad želim otići u te zemlje. Tada nisam bog zna kako govorila engleski, ali na intervju sam otišla. U Ljubljanu nas je na intervju otišlo trideset, odabir su vršili Nigerijci, a samo je nas troje i potpisalo ugovor. To smo bili kolega Barišić, Drago Muvrin i ja. Malo ljudi je prihvatilo taj posao zato jer plaće nisu bile velike, čak su bile vrlo skromne, a računalo se da će trebati platiti stan i sve ostalo. No, nas troje je i otišlo u studenome 1973.

Gdje ste išli u Nigeriji i kakav je bio vaš prvi dojam o toj zemlji?

Imali smo mogućnost izbora rada u glavnom gradu (tada Lagosu, op. S.Š.) ili na sjeveru zemlje i ja sam odabrala sjever. Savjet da idem na sjever Nigerije dao mi je prijatelj mog oca, Teodor Wickerhauser, profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu koji je u Nigeriji proveo šest mjeseci sredinom 1960-ih. On nije tamo boravio u sklopu tehničke pomoći, već je bio poslan od Veterinarskog fakulteta da nauči o tropskim bolestima kako bi mogao to i predavati budući da su tada u Jugoslaviju na studij dolazili i brojni studenti iz tropskih zemalja. On je bio tri mjeseca na sjeveru i tri na jugu zemlje. Rekao mi je dvije stvari. Prva da je klimatski bolje ići na sjever budući da je na jugu jaka vlaga, a drugi da je jug jako napučen i ako nestanem to nitko neće primjetiti, dok se na sjeveru svi bijelci međusobno znaju.

U Nigeriju sam otputovala s kolegom Barišićem i to preko Rima. On je ostao u Kanou gdje je dobio zaposlenje (no na kraju nije ostao dugo budući da mu je supruga tamo umrla od malarije, op. S.Š.) , a ja sam dalje išla za Kadunu. Kaduna na njihovom jeziku znači Crocodile Town, ali oni više nemaju ni krokodila ni divljih životinja jer je sve istrebljeno, osim u nacionalnom parku.

Došli smo noću i to je bilo ugodno, osjeća se sasvim drugačija, tropska, klima. Već po tome znate da i arhitektura tu treba biti drugačija.  

Prvi aerodrom je bio moderan, a kad sam došla u Kadunu gdje je aerodrom bio znatno manji, već se vidjelo da sam stigla u neku periferiju. Međutim, kako me taksi vozio u Ministarstvo radova gdje sam se trebala javiti, vidjelo se odmah da su to aleje. Englezi su ih postavili urbanistički.

Samo ministarstvo je imalo više odjela: građevinu, arhitekturu, strojarstvo i elektrotehniku. Tu sam se po dolasku prijavila, misleći da ��e me negdje dodijeliti, no oni su rekli da ostajem tu gdje jesam i da ću projektirati baš za ministarstvo. Kako sam kasnije saznala, u Nigeriji tada nisu nikome dali da kupi ni zemlju, ni objekte. Ministarstvo je gradilo i stambene i javne zgrade, i oni su te objekte povoljno iznamljivali.

Mi koji smo radili za Ministarstvo smještaj smo dobili besplatno. Imala sam sreću da sam živjela u jednoj kolonijalnoj kući s velikim trijemom. Prije dodjele tih kuća smjestili su nas u hotele, a to je bilo zgodno jer su tamo bili i oni koji su odlazili i mi koji smo tek došli, pa su nam davali kojekakva uputstva i informacije.    

Koji je bio vaš prvi posao u Nigeriji, odnosno što ste tamo radili?

S prvim poslom sam bila iznenađena. Podšef, koji je bio Egipćanin, donio mi je potpisanu odluku – sve je tamo išlo pismeno – da trebam projektirati vatrogasnu postaju u Kaduni. Tu imate velika vatrogasna vozila i to mora biti i visoko i dugačko i široko. Tu sad nema starih elemenata, drvenih grednika, već mora biti korugirani ili naborani beton, ili ljuske. Nadvoji koji podnose velike ugibe itd. Stanica je trebala imati i toranj, mjesto za presvlačenje itd. Sve sam to  isprojektirala i predala, da bi me taj podšef čim sam predala odveo u toj istoj Kaduni u već izvedeni objekt vatrogasne stanice. I pokazao mi je da je to slični objekt, naime, to se bitno drugačije i nije moglo izvesti. I tu sam shvatila da njima taj moj projekt uopće nije trebao, nego da su me testirali i ja sam taj test prošla.

Onda sam počela raditi ono što im je trebalo. Bili su to pojedini niskobudžetni stambeni objekti za Kadunu ili gdje je bilo potrebno. Radilo se o nizovima zgrada za različito osoblje. Npr. Ministarstvo je bila zgrada od nekoliko krila, imala je veliki, široki, trijem, i tu su pred svakom prostorijom sjedili messangeri. I ako je nešto trebalo, ne ideš ti, nego to rade messangeri. Ako treba ići u banku, u redu će stajat messanger itd. I to je imala svaka soba. Telefona nije bilo, ako je radio ponekad. Jednom sam se jako iznenadila kada su me nazvali u Ministarstvo:

- Je li to Biserka Šavora?

- Da.

- Mi smo Điđi i Vojo iz Sarajeva, evo nas u Sokotu (gradić u saharskom dijelu Nigerije, op S.Š.).

Kolege su isto došli kao tehnička pomoć.

Messengera i drugih zaposlenika je bilo puno i ti objekti su bili za to i drugo osoblje.

Kod tih projekata bitno ih je bilo prilagoditi klimi, a iz iskustva se pokazalo da su za to najpogodniji čipkasti zidovi tj. oni sa šupljim betonskim blokovima i cross ventilacija, dvostrana prozračnost. Kuće su bile prizemnice ili katnice.  

Koliko je tih kuća izvedeno?

Što je sve od toga izvedeno ne znam. Naime, mi smo samo projektirali. I nakon što je projekt gotov, sve preuzima Quantity Serveyer tj. troškovnik i statika i vi s tim više nemate ništa. Oni vas ne obavještavaju što se i kako gradi, pa i nisam znala što je sve od toga izgrađeno. I odgovornost je bila na drugima.  

Od drugih projekata, radila sam i biroe za Ministarstvo edukacije. To je bila katnica s jedno dvadesetak ureda koja je potom i izvedena u blizini Ministarstva u Kaduni. Moram reći i da su Nigerijci općenito bili jako uslužni i imali puno poštovanja prema meni. Za usporedbu, kad me još u Zagrebu šef poslao iz biroa Lavoslava Horvata u Bijelo Polje u Crnu Goru da donesem projekte za neku nadogradnju pa sam tamo išla sa statičarem, doživjela sam da se lokalni inženjer meni uopće nije obraćao, nego statičaru i njega pitao, a statičar bi onda pitao mene koja sam stajala pored, pa bi mu prenio.  

U Kaduni ste radili i na projektima individualnog stanovanja. Kakve su to bile kuće?

Poneki put su za posebne ljude tražili projekte za kuće. Na primjer, za američkog konzula koju je radio neki Englez. Povremeno su dolazili takvi zahtjevi i kuće nisu bile tipizirane. Nisam znala za koga se projektira, a projektirala sam ih pet, šest. 

S tim Amerikancima sam si bila i dobra, a povezao me jedan Švicarac koji me upoznao i s dr. Petkovićem iz Beograda. Rekao mi je da ima jedna Amerikanka koja živi sama i priređuje filmske večeri. Amerikanci su inače imali bogato opremljene kuće, sve je dolazilo iz Amerike, čak i sva hrana. Imali su liste na kojima bi samo označili što im treba i to bi stiglo. Na toj listi je bilo i vina iz Jugoslavije, s otoka. Pozvali su me i otišla sam na tu projekciju kod Barbare Channon I tu večer pustila je film Fidler on the Roof/Guslač na krovu, sniman u Turopolju i ja se sva uzbuđena unesem u prepoznavanje lokacija gdje je snimano. Na tradicionanoj arhitekturu na fakultetu u Zagrebu sam imala rad iz drvene turopoljske arhitekture i počela sam na glas prepoznavati Buševec, Lomnicu itd. Tu smo se jako sprijateljile.

Kako je došlo do narudžbe za rezidenciju lokalnih vladara - vašeg možda najznačajnijeg projekta u Nigeriji?

Pozvao me šef, Australac, Mister Gullwel, koji je rekao da njihovi tradicionani vladari dolaze nekoliko puta godišnje u Kadunu na pregovore sa Vladom. To su razgovori oko otkupa zemlje budući da u Nigeriji tada zemlja nije pripadala pojedincu nego plemenu. Oni su dolazili s više žena i djece i to traje po nekoliko dana. Postalo je nezgodno da se oni smještaju u hotele jer ih potpuno zauzmu i plan je izgraditi kuće za svakoga od njih. To se radno zvalo Visiting House. Tih tradicionalnih vladara je u North Central Stateu bilo sedam. Dobila sam zadatak da napravim dva prijedloga i posjetim svakoga od njih da sami izaberu koju kuću žele i to će im se izgraditi.

Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora  

Do tada mi je bilo poznato da se u tradicionalnoj arhitekturi u Nigeriji kuće rade od zemlje, iskopaju se jarci i unutar tog iskpanog prostora se grade ili okrugle ili četvrtaste kuće, ali oko unutarnjeg dvorišta. Tamo je vatra koja se seli tek za kišne sezone. Pritom se grade različiti objekti za žene, muškarce i za stoku. Razlika je i ako selo ima žitarice, a onda i silose. Većina je imala proso. Ulazi se kroz jedan prostor koji je zaseban, dakle ne ulazi se diretno u to unutrašnje dvorište, i tu se muškarci zadržavaju i razgovaraju.

Budući da se radilo o tradicionalnim vladarima pretpostavila sam da bi njima takav neki koncept odgovarao. Napravila sam onda jedan projekt s takvim unutarnjim dvorištem, ali mi je došla i misao da su muški i žene odvojeni i da su to dva svijeta. I da je taj neki središnji dio taj gdje primaju pregovarače iz Vlade. I tako sam razradila dva kruga, a onda se još objekt spuštao od prvog kata prema nižem. To je bio jedan prijedlog, a drugi je bio oko untarnjeg dvorišta, sve zatvoreno.

Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976. 

Predstavila sam oba projekta svakome od njih sedam i njih svih sedam je izabralo taj moderni, ne oko unutarnjeg dvorišta, već s protočnim centralnim dijelom i zaokruženim dijelom za muške i ženske članove obitelji. I to je ispalo dobro. Međutim, tu su već polako u zemlji počinjala politička previranja. Bilo je to vrijeme vojne diktature generala Yakubua Gowona i vladao je mir, i sad najedanput prevrat.  Bilo je to 1975. godine i tada su odmah smjenjeni svi šefovi. Kuća na kat koja se trebala graditi zbog toga nije izgrađena. Pakistanac i Indijac koi su bili novi šefovi su tražili da objekte svedem na prizemlje, jer da neće graditi tako luksuzni objekt i to sam napravila.

 Foto: Rezidencija tradicionalnog vladara, arh. Biserka Šavora, Kaduna, Nigerija, 1976., fotografirala Biserka Šavora  

Gdje su te kuće u Kaduni?

Nisu ih stavili zajedno, nego su trebale biti raspršene na način da je svaka od tih sedam trebala biti ili na teritoriju plemena ili da je lokacija graničila s njihovim teritorijem, ali sve je bilo u Kaduni. Ima razloga zašto nisu bile grupirane zajedno. Naime, Vlada pregovarajući s njima nije htjela da oni budu u dosluhu.

Ono što znam je da 1975/6. godine izveden jedan takav reducirani objekt, taj bez kata, tj. ja sam doživjela da je jedna kuća izvedena, a za druge ne znam. Na engleskom su se zvale Guest House for Head of State ili Guest House for Traditional Rulers. Kad sam čula da se to gradi, potajice sam morala doći slikat jer mi ministar nije dopuštao budući da mi je jako zamjerio što sam tada već otišla iz Ministarstva na novi posao na Sveučilište.  

U vrijeme rada u Kaduni projektirali ste  i jednu vilu, ali za Australiju. O čemu se radilo?

Nakon što sam isprojektirala te kuće za tradicionalne vladare, pozvao me tadašnji šef, Mister Gulwell, koji je time očito bio vrlo zadovoljan, i rekao mi da je on tradicionalni, staromodni arhitekt, a vidi da sam ja moderna arhitektica i da želi za sebe u Australiji izgraditi modernu kuću. Rekao je da se u dogledno vrijeme vraća u Brisbane, a to je otprilike slična klima kao u Kaduni. Rekao je da supruga i on nemaju djece i da im često dolaze prijatelji iz drugih gradova koje smještaju u Guest House. I bilo bi dobro da kuća ima bazen. I tako sam dobila narudžbu i napravila taj projekt.

Na zadanoj lokaciji je bilo puno prostora. Kuću sam koncipirala u segmentima koji čine krug, oko centralne točke koja je bio bazena. Bila je prizemna i sa različitim visinama krova u odnosu na segmente. Tu je svjetlost prodirala s različitih strana.

Kako se nakon prevrata sve odvijalo jako brzo, on je brzo napustio Nigeriju, uzeo je te nacrte i ne znam je li ta kuća u konačnici i izgrađena. Bio je jako zadovoljan projektom, a meni je to bio zadnji projekt na kojem sam radila u Kaduni.    

Više projekata realizirali ste i za sveučilište u Zariji. Kako je došlo do vašeg preseljenja u Zariju i o čemu se sve radilo?

Na projektu za Sveučilite Ahmadu Bello u Zariji, najvećem sveučilištu na sjeveru zemlje, počela sam raditi dok sam još radila u Kaduni i oni su me pozvali da dođem raditi za njih. Prvo sam imala ferje, a nakon toga sam napustila ministarstvo i preselila se u Zariju. To mi je ministar strašno zamjerio. Prvo mi nije dugo htio dati otpusno pismo, a ja sam već počela raditi za sveučilište. Dolazila sam barem šest i više mjeseci pod prijetnjom da će me poslati natrag u Europu ako ne reguliram status. No, on je strašno zamjerio to da sam otišla ne pitajući njega, a ne pitajući njega je bilo to što nakon državnog udara mjesecima nisam dobivala nikakve poslove. Tek bi mjesečno dobivala dva, tri pisma. Mislila sam da ću dobiti otkaz ako ništa ne radim. A radilo se o tome da su oni sustav preorganizirali na način da su na pozicije došli oni vičniji korupciji pa su ti ljudi onda naručivali projekte (outsorsali, op.S.Š.) za Ministarstvo od vanjskih suradnika i na tome dobivali provizije, mito. Zato mi više nismo imali posla. Osjećala sam već kad je šef naručivao kuću za sebe da se nešto događa, moglo se osjetiti u zraku, ali ne znate dok se ne dogodi.        

No, kao što smo sve radili za vladu, tako je i univerzitet kad nije imao dovoljno svojih projektanata, projekte ponekad naručivao od Vlade i tako sam ja dobila narudžbu projektirati otvoreni teatar (Student Theatre).  Povezala sam sve te sadržaje unutar kruga, organski povezana. To se danas nalazi u jednom dijelu kampusa, koji je inače bio sav moderan.

Studentsko kazalište, Sveučilište Ahmadu Bello, Zarija, arh. Biserka Šavora

Bio je to početak moje suradnje sa sveučilištem, a njima sam spomenula sam da više nemamo baš projekata u ministarstvu, na što su oni rekli da bi mogla doći predavati kod njIh pa da ne moraju pozivati nekoga iz Europe. Dobila sam titulu predavača za projektiranje javnih zgrada.

U Zariju, koja je sedamdesetak kilometara od Kadune, sam se onda i preselila.

Što ste još projektirali za sveučilište?

Osim teatra, projektirala sam oko 1977/78.  i jednu predavaonu, Lecture Hall. To je samostojeći objekt za stotinjak slušača.  

Ostalo su bili projekti iz pejzažne arhitekture.

Što te sve predavali?

Prvu godinu sam vodila vježbe iz projektiranja i to javne zgrade. Tada sam imala hotele, restorane i škole.  

Nakon godinu dana predavanja o javnim zgradama, pozvao me dekan i rekao je da se kolegica koja je predavala pejzažnu arhitekturu vraća natrag u Poljsku i da bi oni rado da preuzmem taj predmet. To me ostavilo u totalnom iznenađenju. Pitala sam samo da li je kolegica imala skripta i da mi da vremena da vidim kako je to pokriveno, što se ispostavilo da je, a i naša Data Room, kako se zvala knjižica, je imala literature. Svaki put bi učila da bi mogla predvati.

Tada su krenuli i pejzažni projekti. Kako se koja kuća dovršavala, išlo je uređenje i to je došlo do mene po liniji predavačice. U sklopu sveučilišta napravila sam jedno četiri međuprostora.

Radila sam i neke privatne kuće, kako me već tko od poznanika zamolio.   

Biserka Šavora sa svojim studentima u Zariji.

I kuće za tradicionalne vladare i studentsko kazalište imaju uporište u tradicionalnoj nigerijskoj arhitekturi, a istovremeno su moderni. Možete li još elaborirati taj utjecaj na vašu arhitekturu?

Bila sam zadivljena domišljatošću lokalne izgradnje koja mi je djelovala skulptorski. To povezivanje arhitekture kao skulpture mi je bilo nadahnuće. Nigerija je uglavnom nizina i prisutnost horizonta vas stavlja u odnos neba i zemlje pa mi se činio da sve što nastaje između treba biti slično prirodnim oblicima, od mravinjaka do toga što grade ljudi.

Kakva je bila jugolavenska enklava na sjeveru Nigerije? Tko su bili ti ljudi, koje su poslove obavljali? Gdje ste se družili?

Prva osoba koju sam srela bio je dr. Milorad Petković iz Beograda koji je bio savjetnik za ekonomiju i dosta mi je pomogao u početku da se snađem.

Svi mi sastajali smo se u Kaduna Clubu. Takvi klubovi postojali su u svim gradovima u Nigeriji.

Kad sam stigla u Nigeriju, u Kanou je već neko vrijeme djelovao arhitekt Milan Petrović iz Beograda, porijeklom Dalmatinac, koji je već imao i nekoliko izvrsnih izvedenih projekata. Bili su to javni objekti koji su implicirali tradicionalnu arhitekturu u smislu kupole i zidova koji omogućavaju prozračivanje. Radilo se o hotelima, restoranima i nekim zgradama za ministarstva.        

Stražarnica na ulazu u kompleks javnih zgrada u Kanou, arh. Milan Petrović, fotografirala Biserka Šavora 

U kontaktu sam ostala i s arhitektom Dragom Muvrinom koji je bio u Lagosu, no nikad nisam otišla u njegovu čuvenu vikendicu u Badagryju jer je to bilo daleko, a koja je bila sastajalište Jugoslavena. 

Vikendica arhitekta Drage Muvrina u Badagryju, izgrađena po vlastitom projektu.

Kakav je bio život u Nigeriji?

Društveni život je bio jako razvijen.  Imali smo svaki vikend večeri s plesom i razgovorima. Ja sam npr. kod sebe organizirala maskenbal za koji sam zamolila da se muškarci obuku u žene i obratno. To je onda bila proglašena i jedna od najboljih večeri, s tim da je hrane ponestalo jer sam krivo procijenila trajanje, a trajalo je do jutra idućeg dana.  

Moram reći da koliko god samo mi donijeli Nigerijcima kroz tehničku pomoć, toliko su oni i dali nama, kroz druženja i učenje prihvaćanje nečega drugačijeg. Bila je tu i mogućnost druženja s ljudima iz cijelog svijeta.

Živjelo se dobro, ali skromno. Air condition npr. nisam imala. Nakon godinu i pol se smjelo dobiti dopust za natrag u Jugoslaviju i najčešći odgovor ljudi koji su se vratili nakon tih ferija doma bio je:  opet mi je mozak radio, jer kod nas nije bilo takvih vrućina. 

Malariju sam preboljela sedam do deset puta. Na kraju sam od malarije praktički ostala bez bijelih krvnih zrnaca i otpornosti organizma i nisam se više smjela vraćati.  

Postoje li neki od manje poznatih projekata arhitekata iz Hrvatske i Jugoslavije na afričkom kontinentu za koje znate iz tog vremena?

Znam za vilu u Maroku koju je projektirao zagrebački arhitekt Raoul Melinčević (Melincevich). Ta je kuća bila proporcionalno savršena. Isto na tragu tradicionalne arhitekture. Imala je čipkaste zidove i bazen.

Nakon Nigerije i povratka u Zagreb, on i ja smo zajedno putovali u Tunis po zadatku za projekt dvije vile za sinove jednog industrijalca. Za te kuće sam trebala raditi uređenje okoliša, a on arhitekturu, no nakon što smo predali idejne nacrte ne znam što je s tim kasnije bilo.  

Raoul Melinčević je inače puno radio sa Zagreb projektom i to makete. Bio je i voditelj ureda Industrogradnje u Bagdadu. Dao je i pošišati lipe uz Umjetnički paviljon i od onda do danas se to nastavilo tako održavati.

Spomenuli ste da se prije odlaska u Nigeriju radili u uredu kod Lavoslava Horvata. Kakvo je bilo to iskustvo?

Bio je to jako konzervativni ured i znala sam da tu ne mogu napredovati ali i da ne želim cijeli život provesti na relaciji Ilica – Petrinjska, gdje se nalazio. I to je bio jedan od razloga zašto sam otišla u Nigeriju.  

S kojim vašim projektom ste najzadovoljniji i zašto?

S rezidencijom za tradicionalne vladare, pa i zato jer su sva sedmorica od dva ponuđena projekta odabrali taj koji je i realiziran. 

_

Autor teksta i projekt Motel Trogir zahvaljuju dr. sc. Mojci Smode Cvitanović s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na kontaktima, stručnim savjetima i ljubaznoj suradnji na ovom i drugim intervjuima.

_

Objavljeno na portalu Vizkultura, 30. rujna 2021. 

 _

Projekt Motel Trogir u 2021. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

[moteltrogir]

MOTEL TROGIR ARTIST IN RESIDENCE 2021: JULIA GAISBACHER & CLARA WILDBERGER

From May 21st to June 21st 2021, the Loose Associations/ Slobodne veze will host Julia Gaisbacher and Clara Wilberger at the Motel Trogir Artist in Residence. The AiR will take place in Split, Trogir and its surroundings. The project focuses on exploring modernist built environment in mid Dalmatia and current political and economic changes affecting the physical space as well as social practices framed (and directed) by these processes.

Julia Gaisbacher is an artist and photographer, born in Grambach near Graz, Austria in 1983. Through her work she is exploring the complex interconnections between social conventions in public space, architecture and individual representation.

Clara Wilberger is a photographer & information designer based in Graz and Vienna. Her work has been shown in various publications and exhibited throughout Europe, Asia and The United States. She regularly collaborates with several renown magazines, festivals and institutions such as Diagonale – Festival des österreichischen Films, Steirischer Herbst, Forum Stadtpark Graz, HDA – Haus der Architektur Graz etc.

The residency was kindly supported by the Styrian Provincial Government/ The Department for Cultural Affairs.

The Motel Trogir project in 2021 is supported by the Kultura Nova Foundation and the Ministry of Culture and Media of the Republic of Croatia.

[moteltrogir]

Tribina "Hrvatski arhitekti u Nigeriji", Booksa, 3. srpnja 2021.

[moteltrogir]

Obilazak afričke zbirke arhitekta Drage Muvrina i nebodera u Veslačkoj ulici u Zagrebu, 28. lipnja 2021.

Sudjelovalo je 20 posjetitelja.

Obilazak je organiziran u suradnji s dr. sc. Mojcom Smode Cvitanović koja je i održala malo izlaganje na krovnoj terasi nebodera.

Obilazak je uvod u tribinu "Hrvatski arhitekti u Nigeriji" koja će se održati u subotu, 3. srpnja 2021. s početkom u 20 sati u parkiću ispred Bookse.

[moteltrogir]

Obilazak zagrebačkog kvarta Malešnica uz stručno vodstvo autora urbanističkog plana Ratka Miličevića i Damira Rubeše, 27. lipnja 2021.

[moteltrogir]

Tribina “Kako štitimo arhitekturu modernizma”, Booksa, 26. lipnja 2021.

[moteltrogir]

Obilazak moderne arhitekture Ivanić-Grada uz stručno vodstvo Vlatke Berlan Vlahek, Ane Gašparović i Saše Forića, 19. lipnja 2021.