#storing

[valy-gc]

My mom found a way to hang all my hook earrings (have a lot more but not hooked) I just realised I lost a lot of my favourite pairs… at the very bottom are all the lone one

It's fridge grid XD

[crush-like-that]

One could say, I'm a bit of a fan

I have nothing to say about love anymore, love is nothing, I am yours.

[vixvigil]

at least sisyphus only had one never-ending task. i have like 50 and all of them cost money

[daisyofwaterdeep]

had a dream I went to a hozier concert and mr. hozier stopped singing and pointed to me in the crowd and asked me to go get him some extra crispy tofu and a blueberry shake for after the show and then the crowd passed his debit card to me and when I got it I could see his real legal name was Horace Bob-omb

[uwudonoodle]

[bob-artist]

Bittern at the grocery store

[mewvore]

[beaft]

can anyone tell me why i enter the grocery store a normal person and emerge as some sort of vile ravening monster

[lexapenndari]

How best to keep herbs fresh? 🤔

I love cooking with fresh herbs, but they seem to go bad quickly, unless stored correctly.

I’m learning as I go (cook).

Here’s what I do with fresh, organic, flat leaf parsley 🌿 …

🌿 cut off the ends

🌿 place in a glass jar 🫙

🌿 add cold water

🌿 cover with a plastic bag (new)

🌿 place in the fridge

🌿 wash before using

#Food #Nourish #Nourishing #Healing #Sattvic #Sattva #Ayurveda #Vegetarian #Agni #Digestion #Life

[velinxi]

Lord of the Rings fanart! I watched for the first time recently and loved it

[EDIT: Thanks for the love on this! Prints of this are also available on my shop for those interested!]

[airlinequeen]

[lovertm]

x x

[pangur-and-grim]

I'm turning 30 this month, and for some reason have become suddenly interested in material possessions. like what if,,,,,,,,my couch was nice. what if my sheets were nice. is this what happens to you??

[irisjankovic]

Ramblings

TRANSKRIPCIJA GLASOVNIH PORUKA IZMEĐU MARIJE I IRIS

Marija: 

,,A ti si me pitala koji je moj pristup tome, kako ja pristupam tome (arhiviranju digitalnih fotografija)? Ja u stvari često razmišljam o tome. Razmišljala sam o tome kako je to za mene veoma složen problem - problem skupljanja sjećanja na jedno mjesto, nefizičkih sjećanja, odnosno digitalnih slika, digitalnih medija svih vrsta. Mislim da bi to za mene bio ozbiljan projekat i da ja nemam energije da razmišljam o tome. I onda nekako pasivno puštam da ili ode u zaborav mijenjanjem uređaja ili prebacim određeni dio (sinhronizujem). Ali u nekoj hipotetičkoj budućnosti u kojoj se icloud izgubi ili se potpuno promijeni vrsta arhiviranja digitalnih informacija - it will all be lost. Ne pazim da čuvam sjećanja i osjetim neku prazninu zbog toga - kao da je sve potpuno efemerno, što nije slučaj sa fizičkim stvarima koje posjedujem. “

Iris :

,,Da, bukvalno to, sve što si rekla - exactly my thoughts. To se sve gomila I gomila i sama pomisao da se čovjek obračuna s tom količinom materijala je uznemirujuća. Čovjek je doveden pred svršen čin i ostaje mu samo da pusti sve to i da se prepusti slučaju. Postoji mogućnost da sve što kreiramo i  stvaramo ode u zaborav. Postoji i svijest o tome da svaki trenutak koji pokušavamo da uhvatimo je nebitan i nevažan i da ne postoji način da ga sačuvamo. Dok pričam naglas o ovome, razmišljam kako je to možda u stvari prava priroda sjećanja - efemernost. Ali opet, kao što ti kažeš, određena vrsta praznine u meni pobija tu misao. Kada nešto fotkam imam impuls da nešto zabilježim, da nešto sačuvam, ali već naredne sekunde znam da to nije moguće. Čovjek bez sjećanja je čovjek bez identiteta. S druge strane, sjećanja stvarno postoje i ne moraju biti vezana za materijalne predmete, ali možda je digitalizacija pružila mogućnost da uvijek budemo novi i preosmišljavamo sami sebe jer ne postoje fizički predmeti koji bi te podsjećali na ono što jesi.”

Marija : 

,,A osim toga, sušta količina i lakoća stvaranja ,,sjećanja” - sad koliko su to zapravo sjećanja, svaka glupa slika hrane ili nekog prozora. Da li bih ja sve to uopšte slikala da sam ograničena na fizički medij, na film koji plaćam, fotoaparat koji plaćam, bateriju za fotoaparat koju plaćam. I onda kad zamisliš sve to, svu tu masu podataka koju ti imaš sačuvanu i kad ih zamisliš, transponuješ u nešto fizičko to bi bio čitav stan fotografija i to je toliko strašno. Almost colonizing. I imam osjećaj kao da je drugačija kategorija, kao da ne gledam na isti način kao na neke uspomene koje sam sačuvala - karte za film u kinu, slike koje sam izradila i kao da su to stvarne uspomene, a ovo što imam digitalno je samo nešto što tako postoji. Uznemiruje me. Sve me to digitalno uznemiruje na neki način. Možda zato što je sve tako haotično i neorganizovano kao što si rekla. Ne znam. Postoji kao neka potpuno neprijateljska kategorija u mojoj glavi as opposed to fizička sjećanja, fizičke slike. Čak bih se osjećala slobodno kad bih sve samo obrisala. Na primjer, moja prepiska s X. - da su to bila ljubavna pisma kojih sam se ja riješila osjetila bih fizički gubitak, tjelesni gubitak, žiganje i bol, ali bilo je tako lako obrisati našu čitavu prepisku, dvije i po godine svakodnevne prepiske. Hiljade, desetine hiljada poruka. I samo u jednom trenutku je postojalo, a u drugom nije. Nije bilo ceremonije paljenja pisama, nego je samo bilo tu, a onda više nije. Kao da je obezvrijeđeno, kao da je naša komunikacija..It was never meant to be this way, we were never meant to be this way..”

Iris:

,,Pričala sam i ja tri minute bez ikakve poente i onda sam shvatila da mi se telefon ugasio tako da ću sad ponoviti samu sebe, ovo će biti malo kraća poruka. Mnogo mi je bila smiješna vizija sobe ispunjene izrađenim fotografijama, a u isto vrijeme mi je bilo i sablasno i uznemirujuće. I to me onda asociralo na ono što si pomenula o besmislenosti fotki hrane i prozora i onda sam pomislila da je to možda danas funkcija fotografije. Možda je vrijednost u tom umjetničkom aspektu fotografije iako lične fotografije ne moraju imati umjetničku vrijednost po difoltu,  ali i mogu. Možda je ta umjetnička vrijednost fotografije sama po sebi poenta. Fotografija kao playground, kao proces vježbanja oka, možda je to pozitivna strana digitalizacije. Možda je sve ovo u stvari i generacijska stvar. Mi ne možemo da zamislimo da posmatramo sjećanja bez tih nekih fizičkih artefakata koji su u stvari neki provodnici sjećanja za nas i kao ostalo nam je sve toliko efemerno i fleeting i možda jednostavno ne možemo da se prebacimo na drugi način razmišljanja jer smo odrasli na jedan način iako dugo već živimo u kulturi koja na taj način pohranjuje sjećanja. Možda mlađe generacije mogu da pojme sve to, možda mogu da posmatraju milione fotki na icloudu kao neku vrstu riznice sjećanja, možda imaju neke tehnike neke kako se odnose prema tom sjećanju. Ne znam..”