#nebitno

[zagrebist]

Zagreb, March 2024 photo by @zagrebist

→ check out my Instagrams: zagrebist & do.ris.photography

[ko-te-jebe]

[marrelica]

Rođen da napišem "nosite se u 3 pičke materine" prisiljen napisat "lijep pozdrav" na kraju maila

[betterthanfive]

pijem kavu u 6 navečer jer si želim zlo

[linkhansacom]

Anglosaksonski svetovi nisu jedini. Blede stare moći. Nove staze. Nova mjesta. Neočekivane promene. Novi jezici i pisma. Nove zajednice. Jake verske zajednice. Kulturne oblasti. Šareni mozaik,

Morate biti svuda. Čovek mora biti spreman za novu priliku. Dajemo vam 108 jezika. Različita pisma i oblici pisanja.

[pikslasrce]

nejebica je tako ful reč kao. L + ratio + kad si zadnji put osetio dodir druge osobe... no bitches ali kao. terminalno. izluđujuće. zvuči kao realna dijagnoza, histerija npr. treba mi neko da mi skrati muke ovo je nehumano prema nekima ahaha npr prema meni

[pisemdaklepostojis]

Ova godina je odnijela iz mog života toliko ljudi za koje sam mislila da nikad neće otići. Ljudi za koje sam se davala svim svojim bićem, lomila sebe i druge oko sebe da bih njima ugodila. "I'll be there for you" bio je neki nepisani zavjet koji se odnosio na svaki trenutak života oduvijek i zauvijek. Sve dok jednom nije stalo - muk. Nema odgovora, nema objašnjenja, nema čak ni rasprave i svađe. Imam samo ja, ostavljena na milost i nemilost svog mozga koji me dugo ubjeđivao da sam ja nesto sigurno pogriješila. Da sam kriva, iako zdravom logikom nisam mogla pronaći dio u kojem sam napravila pogrešan korak. Zapravo, samo je postalo nebitno u nekoj tački mog postojanja i nastavila sam kao da se nikad ništa nije desilo.

Svake godine uhvati me čudna depresija dan pred rođendan, jer odjednom samo pocnem da spoznajem toliko toga istovremeno, da mi fizički ne bude dobro. Ni danas nije nista drugačije, ali sebi priređujem katarzu time sto bacam i palim stare slike, polaroide, uspomene. Zamisli koliko govno moraš da budes, jednu djevicu, jednog mirotvorca i sentimentalca, da dovedeš do te tačke.

Jutros u bolnici pijem jutarnju kafu nakon noćne smjene, a na TV-u u pauzi jutarnjeg programa, pjesma Fikreta od Zabranjenog pušenja. "Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona je leti na jug", kaže Nele, a ja u glavi razmisljam, jebote moram prestati romantizovati život, kakve crne ptičice, oko mene sve same zmijurine do nedavno... :)

[bojesvemira]

Ti kažeš ljubav je, voliš je daj da ti nešto kažem… Ja bih radije imalatvoju lojalnost nego ljubav, jer ljubav ne znači ništa. Ljubav je samo osjećaj, možeš da voliš nekoga i onda ga varaš i zabadaš mu nož u leđa ne treba ti mnogo nečega da voliš, možeš da voliš nekoga samim time što te privuće a lojalnost je pažnja, možeš da me voliš ili mrziš a opet da me ne prevariš i pokažeš lojalnost. Zato kažem uvijek bih radije birala imati tvoju lojalnost nego ljubav, jer možeš slagati najgoru stvar i dalje govoriti nekome da ga voliš kao na primjer možeš ubiti i reći ‘ubila sam jer te volim previše’ ali ako si lojalna prema meni nebitno kako se osjećaš imat ćeš najbolje namjere iz srca, zato kažem blago onoj koja je zadovoljna tvojom ljubavlju jer možeš na primjer da voliš svoga psa, meni to ne treba… Lojalnost je ono na šta palim!

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Uvijek sam znao da te iznenadim nekim pjesmama.

Nasmijao sam te za tri života, a svaki put kad si se nasmijala, zavolio sam te tri puta više nego što sam prethodni put.

Sad zamisli za koliko života sam te zavolio...

Bićeš voljena i u desetom.

Nebitno...Evo pjesma:’’Rekoh sebi, nikad više o njoj, više niti riječ, što još o njoj da se piše napisano sve je već. Al’ dogodi se tu i tamo, udruže se noć i stih, priznajem tad sebi samo ona bolja je od svih.’’

Nije da mi fali inspiracije.

Imam ja tebe.

Ali...nešto sam večeras težak.

Nakupilo se u meni mnogo toga o tebi.

A kad već nisam tebi rekao...

Neću ni drugima.

[shekyspeare]

Kasno je

a ja pišem

retke koje će

očiju par da vidi

možda i ne

nebitno je

noćas pišem

jer napolju je jesen

tiha i topla

puna melanholije

kao da u jesen

bujice riječi

iz duše poteku

pa im hartiju

k'o branu nudim

da poplavu ne naprave

unutar mene

kao da u jesen

čežnje se bude

uz miris kestena

zrakom se šire

poput virusa čekaju žrtve

srca pod čijom će strehom

ispratiti sve

kiše jesenje

[zagrebist]

Zagreb, July 2024 photo by @zagrebist

→ check out my Instagrams: zagrebist & do.ris.photography

[gospocki]

Od bola probajte praviti zlato.

Stres koristite da preovladate situaciju/problem, nebitno da li je psihički, moralno, duševno ili fizički potrebno.

Zadržati taj momentum i uznapredovati je uvijek bolje od plača, kajanja, neodgovornosti, lijenjosti, predaje.

Keep that in mind. 🥷

[haslamica]

Osjećaš li se ikada nevidljivo? Kao da ne postojiš? - upitao me tako iznenada, ali opet nekako planski. Pokušao je dati tom pitanju ton opuštenosti, ali tijelo i pogled uprt ka gradu ispod nas je gorio od proste namjere da sazna što više.

-Da i ne.

Šutio je. U toj zajedničkoj tišini osjećala se znatiželja. Skupila sam svu snagu, probudila srce još jednom, srce koje nije bilo željno buđenja, poznavanja, shvaćanja. Prepustila sam srcu da odgovori umjesto mene.

-Nije da se osjećam nevidljivo, već nebitno. Potpuno nebitno. Kao mala pahuljica prašine koja prođe pred tvojim očima, jedva primjetna. Postojim, ali u smislu da postojim samo kada sam potrebna. Kada nemam svrhu i značenje nekome drugom, nestanem, otiđem u svoju sjenu. -govorila sam to kao da su sa svakom izgovorenom rječju moja pluća postajala manja, ne ostavljajući prostora ni za jedan dah.

-Iako se osjećam nebitno, imam tu neku duboku paranoju...paranoju koja mi svake sekunde udara u glavi i vrišti 'svi te gledaju! svi te osuđuju! pogledaj se! svi te gledaju i gledaju tvoju nebitnoću, tvoju nepostojanost, tvoj manjak smisla!' - tu zadnju riječ kao da je neko drugi izgovorio. Nisam se više osjećala kao ja. Nije da sam se ikada osjećala kao ja, ali ovo je bilo tako otuđeno. Puni mjesec iznad osvjetljenog grada je postajao sve dalji i dalji, i mračniji, i dalji... Dok nisam čula neko zujanje, neku pjesmu, izdaleka. Note koje nikada u svom životu nisam čula. Note koje su stvarale najljepšu harmoniju ikada. Note koje su proizvodile jednu izjavu. Njegovu izjavu.

-Meni si bitna. Meni imaš smisla. Ustvari... - i u toj pauzi, opet sam se vratila u svoju sjenu, misleći da je shvatio da laže sam sebe tom izjavom.

I onda se okrenuo prema meni. Pogled nježan, ali odlučan. Pun motivacije i želje.

"Ajde, reci da sam ti nebitna, da sam još samo jedna prolazna stvar, prašina koja se zatekla na tvom putu." - pomislih u sebi, želeći da te vatrene riječi izgore u meni.

-Ustvari ti si moj smisao. Nisi nešto, niti neko pored koga bih olako prošao. Nisi osoba koju ne bih pogledao, ili površno samo odmjerio. Ti si nešto što, ma kada se čak samo krajičkom oka vidi, to se pamti. Ti si nešto što mi je svaki dan novo, ali nešto što poznajem stoljećima. Nježno, brižno, bitno, vrijedno, dovoljno...

-H

[belmasworld]

Znaj da znam

S kim spavaš, ali nebitno je to

Važno je da znam kog sanjaš

I s kim bi se budio

[disidentas]

Sedeli smo u restoranu, vecerali smo nesto totalno nebitno. Bar u tome trenutku nebitno zato sto nisam mogao svoju paznju da skolnim sa nje. To vino belo koje sam pio je samo pomoglo mi je da se vise opustim i pokazem pravog sebe, ali pitao sam se, da li bi i to bilo dovoljno? To pitanje mi je bilo u glavi konstantno , ponavljajuci sebi kao pokvaren gramofon. Mozda sam preterao u svom razmisljanju, mozda sam trebao pustiti da sve ide svojim tokom kao sto je i islo. Samo sam se stresirao bez veze, kao sto i uvek radim. Dok mii je prepricavala svoj zivot pomno sam slusao, nisam zeleo ni jedan detalj da ispustim samo kako bi je sto brze upoznao, naucio, izucio i procenio. Nisam znao da je starija od mene, bar ne toliko , sto sam shvatio tek posle, kako bi nam to moglo problem predstaviti. Ali ljubav, ljubav nema granice, nema oci, nema dusu, vec sam jaku silu koja privlaci dve osobe, dusevno, psihicki i fizicki, nesto na sta ne mozemo uticati cak i kada bi pokusali svom snagom ovoga sveta d apromenimo, ne bi mogli. To je ono sto je fascinantno u vezi nje, samo dodje, ne najavljeno, nepozvano i ostaje duboko urezana u srce, na nasem nevidljivom kamenu na kome se potpisujemo kao mala deca u tek svezem izradjenom malteru. Nasi sastanci su prolazili, jedan za drugim, a ja, sam se sve vise zaljubljivao u nju. U njen miris , njen glas, njeno razmisljanje pa cak i njene vreline i mane koje poseduje. Nisu mi pravile bas nikakav problem u pogledu na moju buducnost, cak sam nas mogao i videti tamo negde, daleko, odvojeni od sveta , na nasem malom paretu zemlje, srecno zivimo. Ali opet kazem, volim da gledam i predvidjam stvari koje se mozda nece nikada desiti , volim to zato sto volim to sto mi nisu uspeli odseci moja krila maste. Tu satisfakciju nisam dao sistemu, nikada, niti cu. To je ono sto me drzi i dalje ovde, da pisem, iskazujem sebe i svoje misli, i ako i do dana danasnjeg niko ne zna moj indetitet. Sto je mozda i bolje, mozda bih se ja osecao drugacije da neko moze da me prepozna na ulici i ne moze da poveze taj izgled sa dubokoumnim iskazivanjima moje poezija,ljubavi i patnje. To naravno pronalazimo i u ovom tekstu, sve osim patnje, zato sto necu dozvoliti da patim ponovo, makar se uputio na vecni put samom sebi necu dopustiti nikada vise da patim zbog nekoga. Sa njom, nemam osecaj da cu ikada patiti. Ona je nesto posebno. -mvD ("Ona" Part 2) TO BE CONTINUED...

[ti-i-ja-mozda-nekada]

Ponikana Teinom novom pjesmom "naivčina" odlučih da napišem ovaj post u kojem se nadam da će se malo djevojaka/žena pronaći, jer sve ostalo bi bilo totalni promašaj za ženski rod, čovječanstvo.. Zaslužujemo više od onoga što smo imale ili imamo sada.

Za početak da li možete da zamislite jednu savršenu vezu, gdje se u potpunosti slažete, razumijete sa pola riječi, živite bajku svog života, a on je sve ono što ste oduvijek željeli, tražili čitavog života? Zamislili ste je. Želite takvo nešto. Vrijeme je da vam ispričam svoju priču. Priču čiji kraj još uvijek nećete saznati. Ali, saznat ćete neke druge stvari, puno vrijednije od toga gdje vam kraj više neće ni biti bitan.

Kao i sve ljubavne priče, početak je iznenadan, nenadan, ma neobjašnjiv, jer jednostavno ne postoje riječi koje bi opisale zašto se sve tako moralo desiti i kako.

U jednom trenutku života vi ste osoba koja je psihički potonula zbog životnih situacija za koje mislite da nikad bolje neće biti i da jednostavno nade za bolje sutra nema. Pokušavate iznova da se mirite s tim, da nazor tjerate neki život, mijenjate sebe fizički, ponovo ste osoba koja odjednom želi da se dotjeruje, hoda, izlazi, znate taj važni vizuelni dio sreće, a unutra krš i lom. Povjerenja nema, ljubavi još manje. Sve je od danas do sutra, totalno nebitno, nezainteresovano, svaki dan je isti, ništa novo se ne dešava, vi se više čak i ne trudite da bude nešto drugačije. Izgubili ste vi i vjeru u ljubav, osjećaj da vam je stalo do nekoga, da nekoga volite, jer su vas toliko puta razočarali da ste na taj dio svog života postali imuni.

I odjednom, neki đavo vama mira ne da, mi to danas mnogi zovemo sudbinom, jer šta bi drugo moglo biti već.

Pojavljuje se on. Kao što rekoh već iznenada, nenadano. Doduše, ne primjećujem ga odmah, jer kao što rekoh taj osjećaj nezainteresovanosti je tada dominatan da vam je svejedno ko vas gleda, piše, jer sve riječi rečene tada ne dopiru do vas. I onda se odjednom desi da vam dođe ta faza neke nervoze kada sami sebe ne podnosite a ne nečiju pažnju u tom trenutku. I kao što obično biva to se slomi na tim "nedužnim". Bio je uporan od prvog dana, istina, primjetila sam da je uporan, da piše i baš to je bio povod da tu nervozu izbacim na njega. Jer zašto on meni uopšte piše? Šta će on meni ponuditi? Sve već viđeno odavno.

Od toga dana počinje naša priča. Dan po dan, noć po noć, svakodnevno. I znate, desi se to, da niste ni svjesni, koliko vam je ta osoba ušla pod kožu nesvjesno. Zaljubili ste se vi već odavno. Gotova je to stvar. To povjerenje koje ste stekli u njega, u svaku njegovu riječ, ma niste vi to nikad osjetili u životu, jednostavno to je to, onaj pravi kojeg ste čekali cijelog svog života. Ni ne pomišljate da provjerite neku njegovu riječ, jer istina je to znate, drugačije je nemoguće. I živite tako dan za danom.

Iako ste rekli da veza na daljinu nije nešto što bi vi sebi dopustili - ovaj put ste se upustili u to, jer jednostavno jače je to od vas. Prošlo je već dosta vremena, razgovora, pa i godina, vi ne sumnjate sve je savršeno, čak imate neke svoje planove o budućnosti, životu...

I kad god mislite da u životu ne može da bude loše, život se potrudi da vas demantuje.

Sada ste već zaljubljeni, volite tu osobu, ne možete bez nje da zamislite ništa i onda.... Paaaffff..

Povjerenje se lomi kao da je od stakla, ona bajka sa početka počinje da dobiva jednu drugu dimenziju, drugu stranu priče...

Nekada nas život navede na put da bi počeli da tragamo, a svako ko traga za nečim on to na kraju i nađe..

Počelo je pravim snovima - svaku noć u san vam dolazi nešto zbog čega se budite uznemireni, osjećate neobjašnjivu tjeskobu i tada počinjete da preispitujete riječi, vraćate vrijeme unazad, film unazad... I počinjete da tražite...

Da li možete da pomislite da istina koja je bila na početku uopšte nije onakva kakva jeste.. Da zamislite da svaka rečenica izgovorena je zapravo suprotno od svega onoga što je rečeno..

Tada otkrivate drugu stranu osobe koju volite. Shvatate da vi u njegovom životu i niste imali ulogu istu čitavo vrijeme kao što on ima u vašem životu. Znate, bude tu svega... Laži, tajni, drugih osoba, čak i ljubavi. I onda se fatate za glavu u jednoj noći jer sve vam izgleda kao jedna ogromna laž za koju ne možete da vjerujete da se to dešava vama. Ne možete da vjerujete svojim očima.

Ne vjerujem ni dalje ako ćete iskreno. Da vam se desilo takvo nešto da ni u jednom trenutku niste imali potrebu da sumnjate u riječi te osobe jer toliko povjerenje je bilo dato njemu....

Pokušavate da saznate istinu, naravno kako obično biva, ne dolazite do nje lako, jer sve se krije, ne priznaje...

Radite to onda po svojim metodama i saznate sve. Da ste čitavo vrijeme bila osoba koja je skrivena od očiju javnosti, a uvjeravani u skroz druge riječi, da ste bili u jednom trenutku čak i jedna od mnogih, da je uvijek bila želja za nečim još pored vas... Osjećate se prljavo, izdano i odvratno. Jer nikada niste željeli da budete jedna od mnogih, a dali ste od sebe sve. Iskreno i od srca od starta.

Pokušavate da razgovarate o tim stvarima, jer ipak godine su iza vas, ali razgovora nema. Zašto? Ne znate. Nedostatak volje, nedostatak ljubavi ili straha od suočavanja sa istinom? Mislite li da je to fer prema nekome ko vam je dao srce na dlanu?

Shvatate situaciju. Nije to više ona bajka, sada je to stvarnost. Stvarnost da ste dali svoje povjerenje, a ostali da sjedite u istoj sobi sa sumnjom, nepovjerenjem, nepoštovanjem a možda i bez svega ostalog. Nema više onog osjećaja da vjerujete sve na prvu, vi sad čak i ne želite da vjerujete, vama je sad i očigledna istina laž.

Da li čovjek koji je dao svoje povjerenje nekome bez da razmisli da li ga zaslužuje, treba da dobije ovako nešto?

Jedan čovjek vas nauči lekciju. Života. Sve naizgled dobro ne mora da znači da je lijepo. Jer sve što se trudimo da bude lijepo, ispod sebe ima neku svoju priču. Stvar je samo da li ste vi dio te priče ili ne? Nekada mnogi nisu dio, jer su bili most do spasa, novog života, a neki jesu postali ali nisu više bili oni ljudi koji su nekada bili.

Sada za vas dragi moji ostaje pitanje života, da u svoja četiri zida razmislite kome dajete svoje povjerenje, šta ako ga izgubite u jednom trenutku, šta ako se bajka završi jednog dana ili odlučite da živite sa izgubljenim povjerenjem, da li ćete i dalje biti osoba koja je bila s početka ili ćete postati neko drugi, da li ćete se boriti za ono što osjećate ili ćete ipak otići još jednom sa izgubljenim povjerenjem u ljude i slomljenog srca?

Da li ćete poslije ljubavi koja vas je oživjela i ponovo slomila, moći da sastavite komade svog srca i nastavite da živite život? Šta ćete uraditi sa ljubavlju koju osjećate u sebi? I kakav život ćete živjeti bez osobe koja je bila vaš život? Da li će više ikada neko moći da bude vaš život, iskreno, sa povjerenjem, sa pravom ljubavi... Ili ćete ukoliko se odlučite otići, voljeti ljude onako kako su dosad voljeli vas, sa dozom nepoštovanja, izigranog povjerenja sa rečenicama punih laži......

Kako si me ranio

Tugu mi podvalio

Nisi se nimalo šalio

Na adresi piše mi

"Broj jedan naivčina"

Žena ostavljena, ničija...

Da si pravo muško ti

Nisam se ni nadala (nažalost jesam)

Takvog nisam još ni vidjela

Pusto žensko, prokleto

Ne vidi i ne čuje

I u muške laži vjeruje....