#nebitno

[zagrebist]

Zagreb, March 2024 photo by @zagrebist

→ check out my Instagrams: zagrebist & do.ris.photography

[ko-te-jebe]

[marrelica]

Rođen da napišem "nosite se u 3 pičke materine" prisiljen napisat "lijep pozdrav" na kraju maila

[betterthanfive]

pijem kavu u 6 navečer jer si želim zlo

[linkhansacom]

Anglosaksonski svetovi nisu jedini. Blede stare moći. Nove staze. Nova mjesta. Neočekivane promene. Novi jezici i pisma. Nove zajednice. Jake verske zajednice. Kulturne oblasti. Šareni mozaik,

Morate biti svuda. Čovek mora biti spreman za novu priliku. Dajemo vam 108 jezika. Različita pisma i oblici pisanja.

[pikslasrce]

nejebica je tako ful reč kao. L + ratio + kad si zadnji put osetio dodir druge osobe... no bitches ali kao. terminalno. izluđujuće. zvuči kao realna dijagnoza, histerija npr. treba mi neko da mi skrati muke ovo je nehumano prema nekima ahaha npr prema meni

[jelenajt]

Nema veze, nije važno, nebitno, sve je ok... i ostale tempirane bombe.

[pisemdaklepostojis]

Ova godina je odnijela iz mog života toliko ljudi za koje sam mislila da nikad neće otići. Ljudi za koje sam se davala svim svojim bićem, lomila sebe i druge oko sebe da bih njima ugodila. "I'll be there for you" bio je neki nepisani zavjet koji se odnosio na svaki trenutak života oduvijek i zauvijek. Sve dok jednom nije stalo - muk. Nema odgovora, nema objašnjenja, nema čak ni rasprave i svađe. Imam samo ja, ostavljena na milost i nemilost svog mozga koji me dugo ubjeđivao da sam ja nesto sigurno pogriješila. Da sam kriva, iako zdravom logikom nisam mogla pronaći dio u kojem sam napravila pogrešan korak. Zapravo, samo je postalo nebitno u nekoj tački mog postojanja i nastavila sam kao da se nikad ništa nije desilo.

Svake godine uhvati me čudna depresija dan pred rođendan, jer odjednom samo pocnem da spoznajem toliko toga istovremeno, da mi fizički ne bude dobro. Ni danas nije nista drugačije, ali sebi priređujem katarzu time sto bacam i palim stare slike, polaroide, uspomene. Zamisli koliko govno moraš da budes, jednu djevicu, jednog mirotvorca i sentimentalca, da dovedeš do te tačke.

Jutros u bolnici pijem jutarnju kafu nakon noćne smjene, a na TV-u u pauzi jutarnjeg programa, pjesma Fikreta od Zabranjenog pušenja. "Kada je ptici u lošoj formi drug, tada ni ona je leti na jug", kaže Nele, a ja u glavi razmisljam, jebote moram prestati romantizovati život, kakve crne ptičice, oko mene sve same zmijurine do nedavno... :)

[bojesvemira]

Ti kažeš ljubav je, voliš je daj da ti nešto kažem… Ja bih radije imalatvoju lojalnost nego ljubav, jer ljubav ne znači ništa. Ljubav je samo osjećaj, možeš da voliš nekoga i onda ga varaš i zabadaš mu nož u leđa ne treba ti mnogo nečega da voliš, možeš da voliš nekoga samim time što te privuće a lojalnost je pažnja, možeš da me voliš ili mrziš a opet da me ne prevariš i pokažeš lojalnost. Zato kažem uvijek bih radije birala imati tvoju lojalnost nego ljubav, jer možeš slagati najgoru stvar i dalje govoriti nekome da ga voliš kao na primjer možeš ubiti i reći ‘ubila sam jer te volim previše’ ali ako si lojalna prema meni nebitno kako se osjećaš imat ćeš najbolje namjere iz srca, zato kažem blago onoj koja je zadovoljna tvojom ljubavlju jer možeš na primjer da voliš svoga psa, meni to ne treba… Lojalnost je ono na šta palim!

[hodajuciputevimacudesa]

Možda malo preiskreno

"Ljepše ti je bez šminke.", to sam čula 100 puta i ni jednom nisam povjerovala jer svaki muškarac ili dječak koji to kaže poslije će nešto ružno sigurno reći kada te stvarno bez šminke vidi, i svaki put kad to neko kaže, između ostalog i ti mi naumpadneš. Znam da sam ti ovo već jednom indirektno spominjala, kako me šminkanje podsjeća na tebe, sad više ne, ali se sjetim kome sam jedino povjerovala vezano za to. Tebi. Jer ti si govorio da sam lijepa i ujtru kad tek ustanem, u dva ujtru pred spavanje, u zoru, poslijepodna, očešljana, sređena, čupava, natečena, samo si ti mogao i jesi uvijek govorio isto. Da sam lijepa. I to je sad nebitno, to maleno sjećanje je samo podsticaj da se sjetim još više tvojih izjava, romana i mogućih bajki, kojima bih i danas povjerovala.

Otkako te nema i otkako me nema, dosta stvari se promijenilo a možda bih najviše istakla svoju odnedavnu sumnju i nepovjerljivost. Traženje sijede dlake u jajetu i igle u plastu sijena. Bijela boja je često siva a nekad i crna. Sad je manji broj onih i onoga čemu vjerujem, sad je malo manje šarenila i duge, ali mimo najnajnajbližih ljudi znam kome bih još uvijek mogla povjerovati.

Do dana današnjeg ja ne znam šta si lagao, šta si izmislio a šta iskreno rekao. Nije me ni briga, ruku na srce. Ne bih ni noktom malog prsta maknula se s mjesta da bih išta od toga saznala. Meni je ovako lijepo. Vjerovati u tu priču koja je jednom bila neponovljiva. Vjerovati u desetine poruka do same zore, prostačke i mladalačke priče, opširno izjašnjene emocije, prema životu i meni samoj. Možda si sve slagao, sve iskreno govorio, meni je svejedno. Ja znam da sam vjerovala, vjerujem i vjerovat ću i zbog toga ne želim više ništa čuti.

Meni nikad problem nije bilo ono površno, pomalo "očigledno", jer haman tako je ispalo, a nije bilo tako. Problem je ležao u tome što sam ja previše mislila o nečemu što nije zahtijevalo misao a kamoli privrženost. I tu nije bila romantika u pitanju, nikakva ljubav, nikakvi poljupci, samo ta jedna nada i vjera da sam ti neko poseban u životu. Moja riječ i djelo. A te moje godine su bile pretjerano naivne, drske i hirovite. Ponekad bezobrazne i tvrdoglave. Današnje su dosta drugačije. Tebi neznane.

U moru razočarenja i manjka nade i snova, i dalje sam ono dijete što tebi vjeruje i zato ne želi da čuje više ikakve priče i dogodovštine. A željno je svega jer nisi svjestan koliko joj se toga sanjano nije dosanjalo. A bolje što nije, je l' de? Sad odoh džonjat, noćas sam rekla puno više nego što sam trebala.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Uvijek sam znao da te iznenadim nekim pjesmama.

Nasmijao sam te za tri života, a svaki put kad si se nasmijala, zavolio sam te tri puta više nego što sam prethodni put.

Sad zamisli za koliko života sam te zavolio...

Bićeš voljena i u desetom.

Nebitno...Evo pjesma:’’Rekoh sebi, nikad više o njoj, više niti riječ, što još o njoj da se piše napisano sve je već. Al’ dogodi se tu i tamo, udruže se noć i stih, priznajem tad sebi samo ona bolja je od svih.’’

Nije da mi fali inspiracije.

Imam ja tebe.

Ali...nešto sam večeras težak.

Nakupilo se u meni mnogo toga o tebi.

A kad već nisam tebi rekao...

Neću ni drugima.

[zagrebist]

Zagreb, July 2024 photo by @zagrebist

→ check out my Instagrams: zagrebist & do.ris.photography

[shekyspeare]

Kasno je

a ja pišem

retke koje će

očiju par da vidi

možda i ne

nebitno je

noćas pišem

jer napolju je jesen

tiha i topla

puna melanholije

kao da u jesen

bujice riječi

iz duše poteku

pa im hartiju

k'o branu nudim

da poplavu ne naprave

unutar mene

kao da u jesen

čežnje se bude

uz miris kestena

zrakom se šire

poput virusa čekaju žrtve

srca pod čijom će strehom

ispratiti sve

kiše jesenje

[gospocki]

Od bola probajte praviti zlato.

Stres koristite da preovladate situaciju/problem, nebitno da li je psihički, moralno, duševno ili fizički potrebno.

Zadržati taj momentum i uznapredovati je uvijek bolje od plača, kajanja, neodgovornosti, lijenjosti, predaje.

Keep that in mind. 🥷

[haslamica]

Osjećaš li se ikada nevidljivo? Kao da ne postojiš? - upitao me tako iznenada, ali opet nekako planski. Pokušao je dati tom pitanju ton opuštenosti, ali tijelo i pogled uprt ka gradu ispod nas je gorio od proste namjere da sazna što više.

-Da i ne.

Šutio je. U toj zajedničkoj tišini osjećala se znatiželja. Skupila sam svu snagu, probudila srce još jednom, srce koje nije bilo željno buđenja, poznavanja, shvaćanja. Prepustila sam srcu da odgovori umjesto mene.

-Nije da se osjećam nevidljivo, već nebitno. Potpuno nebitno. Kao mala pahuljica prašine koja prođe pred tvojim očima, jedva primjetna. Postojim, ali u smislu da postojim samo kada sam potrebna. Kada nemam svrhu i značenje nekome drugom, nestanem, otiđem u svoju sjenu. -govorila sam to kao da su sa svakom izgovorenom rječju moja pluća postajala manja, ne ostavljajući prostora ni za jedan dah.

-Iako se osjećam nebitno, imam tu neku duboku paranoju...paranoju koja mi svake sekunde udara u glavi i vrišti 'svi te gledaju! svi te osuđuju! pogledaj se! svi te gledaju i gledaju tvoju nebitnoću, tvoju nepostojanost, tvoj manjak smisla!' - tu zadnju riječ kao da je neko drugi izgovorio. Nisam se više osjećala kao ja. Nije da sam se ikada osjećala kao ja, ali ovo je bilo tako otuđeno. Puni mjesec iznad osvjetljenog grada je postajao sve dalji i dalji, i mračniji, i dalji... Dok nisam čula neko zujanje, neku pjesmu, izdaleka. Note koje nikada u svom životu nisam čula. Note koje su stvarale najljepšu harmoniju ikada. Note koje su proizvodile jednu izjavu. Njegovu izjavu.

-Meni si bitna. Meni imaš smisla. Ustvari... - i u toj pauzi, opet sam se vratila u svoju sjenu, misleći da je shvatio da laže sam sebe tom izjavom.

I onda se okrenuo prema meni. Pogled nježan, ali odlučan. Pun motivacije i želje.

"Ajde, reci da sam ti nebitna, da sam još samo jedna prolazna stvar, prašina koja se zatekla na tvom putu." - pomislih u sebi, želeći da te vatrene riječi izgore u meni.

-Ustvari ti si moj smisao. Nisi nešto, niti neko pored koga bih olako prošao. Nisi osoba koju ne bih pogledao, ili površno samo odmjerio. Ti si nešto što, ma kada se čak samo krajičkom oka vidi, to se pamti. Ti si nešto što mi je svaki dan novo, ali nešto što poznajem stoljećima. Nježno, brižno, bitno, vrijedno, dovoljno...

-H

[belmasworld]

Znaj da znam

S kim spavaš, ali nebitno je to

Važno je da znam kog sanjaš

I s kim bi se budio