#putevie

[belog-grada-crna-princeza]

najbolje da odem kada niko ne zna

tamo gde me niko ne razume

ne zna šta mi je

pa i ne pita se

dok se otkrije da me nema celu večnost već

[nrosei]

Ako moraš hodati paklom, hodaj kao da ga posjeduješ.

[zanimljivaekonomija]

Epske priče o dobu Vikinga – „Kraljevi reka: Nova istorija Vikinga od Skandinavije do Puteva svile“

Pođite na putovanje sa bioarheologom Ket Džarman, koja u svojim istraživanjima koristi najnaprednije forenzičke tehnike dok otkriva epske priče o dobu Vikinga. Knjiga „Kraljevi reka: Nova istorija Vikinga od Skandinavije do Puteva svile“ pruža nove uvide o ulozi žena i dece u vikinškoj kulturi i prati malu perlu od karneola nađenu u vikinškom grobu u Derbiširu u Engleskoj, preko Carigrada i Bagdada do mesta gde je nastala, hiljadama kilometara daleko u Gudžaratu u Indiji.

Širenje vikinške kulture je počelo u sedmom veku nove ere, i to ne samo na zapad – u Englesku, Irsku i Severnu Ameriku – već, važnije, na istok – u Rusiju i na Bliski istok i dalje. Knjiga Ket Džarman baca novo svetlo na način kako su drevni Putevi svile povezivali Vikinge sa Dalekim istokom. Zbog živopisnog pripovedačkog stila i lucidnih objašnjenja ovo je upečatljiv dokument o velikom domašaju skandinavskih naroda i kulture.

Dr Ket Džarman je bioarheolog i terenski arheolog specijalizovana za doba Vikinga, a posebno za vikinške žene. Ona koristi forenzičke tehnike kao što su analiza izotopa, datiranje ugljenika i analiza DNK na ljudskim ostacima kako bi odvojila iskustva prošlih ljudi iz širih istorijskih narativa. Dr Džarman je učestvovala u brojnim televizijskim dokumentarcima kao istorijski konsultant, uključujući programe za BBC, History Chanel, Discovery.

Knjigu „Kraljevi reka: Nova istorija Vikinga od Skandinavije do Puteva svile“ Ket Džarman možete pronaći u svim Delfi knjižarama, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari delfi.rs, kao i na sajtu laguna.rs.

[cgvijesti]

Četiri osobe povrijeđene u sudaru dva teretna vozila

Četiri osobe su povrijeđene u sudaru teretnih vozila na obilznici oko Beograda, javlja RTS. Kako su naveli, udes se dogodio oko šest časova, a na lice mjesta su se uputile ekipe Hitne pomoći, vatrogasaca i saobraćajne policije. Prema nezvaničnim informacijama RTS, četiri osobe su povrijeđene. Jedna osoba primljena je u centar za Hitnu pomoć VMA. „Primljen je pacijent povrijeđen u sudaru dva…

[lilium--bosniacum]

I’ve made a (renewed) list of documentaries, lectures and other videos I’ve watched about Srebrenica

Documentaries

A cry from the grave

Srebrenica Genocide: No Room For Denial

ICTY remembers: Srebrenica genocide

Why Srebrenica had to fall

A deadly warning, Srebrenica revisited

The house Fata didn’t build

Women who refuse to die

Channels

Remembering Srebrenica channel on YouTube with many short videos

FAMA methodology channel - has many short videos and lectures

Lectures

Establishing the facts - Jean-Rene Ruez

The place of the Srebrenica massacre in the Bosnian genocide - Marko Attila Hoare

The role of the UN - Hasan Nuhanović

Genocide memorial day lecture (role of the UN) - Hasan Nuhanović

(the last two are important for understanding how the UN abandoned Srebrenica and contributed to the massacre)

Drone footage of Potočari from above, just so you can see how the Memorial Center now looks.

Bosnian only, no translation

Daleko je Tuzla

Putevi spasa

Zbijeg - priča Hasana Nuhanovića

Zločin i kazna - Srebrenica

Preživjeli

Nesmireni snovi

And here is a lengthy but detailed and well written text on why a revisionist documentary called “A town betrayed” is not a good source to learn about what happened in Srebrenica.

In addition, there are separate posts about Višegrad and Prijedor.

[ivanaaar]

Mozda nisu svi stvoreni da budu celi.

Neki od nas su pesme bez kraja,

price bez pocetka,

putevi bez cilja,

snovi bez straha.

Ali bas to nas cini posebnima.

Jer se u toj nesavrsenosti

krije lepota koja nije uvek ocigledna,

ali je tu – u svakom slomljenom stihu,

u svakom nespustenom pogledu.

[nostalgicandecko]

Metamorfoza/epitaf

Skoro je prošla godina

Od onog dana kada sam našao svoj omiljeni čaj

Koji sam mislio da se više ne proizvodi

Koji sam pio u detinjstvu

I od tad ga nisam video

I mislio da ga više nikad neću videti

I baš na taj srećan dan

Na srećan trenutak

Si naišla i ti

(Iako si tehnički bila tu i pre)

Pa si tokom našeg prvog razgovora prosula svoj čaj

A onda sam ti ja pričao o tome kako sam ja našao svoj

I u tom trenutku je sve bilo lepo, to je bio srećan dan

Ali onda je dunuo hladan vetar

Odneo tu sreću

I tvoj osmeh

I nastala je zima

I evo

Godinu dana kasnije

Moje telo još drhti

Moje misli su i dalje crne

Ruke mi izjeda hladnoća

Prvo su ispucale

Pa zatim i krvarile

A mislio sam da je do hladnoće

Što i jeste

Ali ne od ove standardne

Jer je bilo i do 15 stepeni do pre par nedelja

Već do neke druge hladnoće

Koja mi diše za vratom

Tera moje telo da drhti

Neke crne hladnoće

Nekog crnog hladnog vetra

Vetra i hladnoće

Koja nosi moje ime

Nosi ime onog što je crno

Pokvareno

I loše

Jer upravo sam to ja

Ja sam hladnoća koja je odnela toplotu

I osmeh sa tvog lica

...

I znaš

Nikada ti nisam rekao

Da ću te čekati

Ako nekad pomisliš da se vratiš

Niti mislim da imam hrabrosti da ti to kažem

Previše sam ti štete naneo

Pa me sramota više

Sramota me i od drugih ljudi

Pa pognem glavu dole kada hodam gradom

Kao da mi na licu piše greh koji sam uradio

Pa onda mrzim sebe

Ali eto, ako ikada pomisliš da se vratiš

Znaj da ću te čekati

Stvarno to mislim

Do tada ću se možda opametiti

Postati bolji čovek

Pa nam se putevi ponovo ukrste

Pa nastavimo tamo gde smo stali

Ili je ipak bolje da krenemo ispočetka sve

Ili možda u međuvremenu ti nađeš nekog

Nekog dobrog čoveka

Koji ja nisam umeo biti

Kako god bude

Ja se sada moram zatvoriti u čauru

Kako bih jednog dana

Kao novi ja

Kao leptir

Barem na trenutak

Stao u tvoju kosu

Ako ništa drugo

Onda barem toliko da se uverim

Da si dobro

I da si srećna

Ma gde god

I ma sa kim god da si

~ D.K.

[ziftovpariz]

svi putevi su sporedni

samo tebi idem pravo

[glasnosutim]

Život me naučio da od svog srca napravim grad

Čije će kuće biti ljubav

A putevi opraštanje i tolerancija

Tako da najljepši inženjering života bude

Izgradnja mostova nade nad morem očaja.

[jelenajt]

Svi putevi vode u anksioznost.

[allberrtina]

e l e o n o r a

Soba 127 je čula prvu i poslednju svađu. Čudna je zverčica strast, od one ljubavi, zbog glupe svađice. U buri ćutanja potonule su lađice. Tako je bar Balašević onomad rekao.

Bilo je tu pustog čekanja poruke, neprospavanih noći i dugog plakanja koje je moralo da se desi. Moja prazna obećanja da nastavljam dalje u koja niko nije ni verovao. On je otišao bez objašnjenja, preko noći i nije se niti osvrnuo. Moje uporne poruke i njegovi hladni odgovori. Njegova lična pesma koju je toliko želeo uredno je iskucana. Ubrzo je i poslata, ali nije zaslužila takvu bednu reakciju.

-Auh, svaka čast.

Nikada nisam ušla u tu poruku, ali sam je odmah naučila. Obrisano ćaskanje.

On se vratio osamnaestog decembra. Drugi su njega videli. Sada je prvi februar i nama se ti putevi sudbine nisu više ukrštali.

A on za tih par lepih dana nije naučio da ja izuzetno mrzim rastanke, najviše te bedne.

Često je govorio kako sam ja mnogo dobra osoba. Bože kako tek ostavljaš one loše?

[belog-grada-crna-princeza]

lights are on, but nobody's home. [13.09.2024.]

Osećaj plutanja kroz stvarnost. Zastanem da se slika iskristališe i čini mi se da je ovaj život niz buđenja i prelazaka iz jednog polusna u drugi. Novo jutro, ista pitanja, drugačiji odgovori. Ne želim da priznam koliko je stabilnosti bilo u nestabilnom i koliko je nestabilnosti ostalo ...vidiš svaki dan je novo rađanje i umiranje. Tražim u njihovim očima neko objašnjenje, ali nema ga. Nema ni u mom svetu više ni jednog oštrog predmeta u vidu drugih ljudi, svi su sada jedino u meni; ja sam oštar predmet. Ne igraj se sa mnom. Povredićemo se. Je l sam ti rekla.. da sam bila napušteno štene u prošlom životu? Prvo sam jurila za svakim ko bi prošao kraj mene, ukazao mi gram topline ili neku lepu reč, željna doma, prihvatanja. Neke moje osobe. Onda bih završila prebijena, krvava, nepoželjna. Pa sam ujedala ruke koje me hrane, iz straha, nepoverenja. Sklanjala se od ljudi, bežala, povijenog repa. Ustuknula bih kad bi pokušali da me pomaze, misleći da sledi udarac. Sada više ne ustuknem, ne sklanjam se s puta kad čujem da dolazi automobil. Ali sam slobodna jer shvatam sudbinu nas lutalica. Da smo recimo slatki mali bišoni ili impozantni haskiji, neko bi nas želeo, ali mi smo samo čupavi, neuredni mešanci. Nismo ono što deca požele za svoj šesti rođendan, o čemu sanjaju velike srećne porodice. Mi zavisimo od dobrote sentimentalnih, usamljenih ljudi koji znaju kako je to biti na marginama, s kojim nam se putevi sretnu na kratko, ali nas ne povedu kući. Zato se tome više ni ne nadamo. Kaže neka objava na društvenim mrežama: ko vas vidi onako kako želite da vas vide svi? Pomislim niko.. ko je sada tu. Nije problem u njihovom viđenju, već u raskoraku, u zavesi koju sam prebacila preko ogledala i velu koji pokriva to između nas. Ali pusti to. Bar se više ne plašiš skoro ničega što se tiče tebe jer ti je sada.. svejedno. Nisi vezana za ovaj život, al' u njemu ostaješ dokle god je neko vezan za tebe, dokle god ima ko da ti ne oprosti bilo kakvo dizanje ruke na / od sebe. Nisam se odmakla ni korak od onoga ko sam bila, a opet sam kilometrima daleko. I voleću to mesto, sve dok u njega ne može da dođe niko čija bih senka postala i na kraju nestala kada svane. Ja sam se zaljubila u mrak i sebično ga čuvala, sjedinila se s njim. Znaš šta? Ni ne trebaju mi odgovori. I onako je svaki laž koju prodam sebi... Do istine ne mogu ni dopreti. Istina je da sve ovo želim da ti ispričam, jer pričala sam ti skoro 5 godina i razumela si i da ništa nisam govorila. Razumela si me bolje od mene same. Ti. Ti si me videla onako kako želim da me svi vide. I od kad nisi tu, nisam sigurna ni da sam ja.

-Katarina

[anksiozniantisocijalniextrovert]

Daj mi ruku da bežimo daleko od tuge

Dok smo mladi svi su naši putevi i pruge

[malaaki]

ne znam gdje me putevi ovi vode,

uvjek s tobom kroz čudne snove.

osjećam se zbrinuto.

i u najvećoj nevolji me ne bi bilo strah.

znam čuvaš me i paziš

kao malo dijete,

a pomalo se tako i osjećam pored tebe.

malo bih zaplakala malo se smijala

al ipak uvjek tu smirena.

u glavi mi se muti sve

ljutim se na sebe i krivo mi je.

[gospocki]

"Svi putevi vode ka tebi...

Čak i oni koje sam odabrao da te zaboravim."

[pisemdaklepostojis]

Sjedim u istom kafiću, naručujem istu kafu, poslužuje me isti konobar, pepeljaru guram sa iste strane stola, stolicu primičem na isto mjesto, već godinama, tako. Ništa neobično u tome, ništa novo i neočekivano.

Za sto preko puta mene prilazi i sjeda visok momak, malo koštunjave građe, crne kose i smeđih, dubokih očiju. Naručuje čini mi se kratki esspreso, ne puši. Dugo sam analizirala njegovo lice, toliko dugo da je postalo vjerojatno jezivo koliko buljim pokušavajući odgonetnuti odakle ga poznajem. Od svega, lice mi je najmanje bilo poznato. Na misli su navirale pjesme, poezije, preporuke za knjige i filmove, svega sam se sjetila u momentu, ali lice sam dugo posmatrala. Da li me je vidio i namjerno ignorisao ili samo ima previše loš periferni vid, ne znam. Ali, ni da ga takne taj moj ustaljeni pogled.

Naposljetku, u mojoj glavi se kompletirala slika nepoznatog muškarca, no onda sam shvatila da jedino što ne odgovara je lokacija. Mi nikako ne bismo trebali biti u istom gradu, pogotovo ne u istom kafiću. On Sarajevo poznaje iz pjesama, a ja ne znam ni odakle on dolazi. Činilo se da je Hippy klupa tu noć bila neki paralelni univerzum i da je sve bio samo plod moje mašte. A zapravo, zveket sitnog novca kojim sam platila kafu razuvjerio me da se radi o realnosti.

Moj sljedeći korak bio je i više nego očigledan, jer šta drugo uraditi u takvoj situaciji. Poklopile su se zvijezde, ukrstili se putevi i cijela scena je bila namještena. Trebalo je samo da svako odigra svoju ulogu. Stoga, ja sam pokupila svoje stvari, obukla kaput i - izašla. Na slušalicama sam pustila jednu divnu pjesmu, milovao me je martovski vjetar. A ti si, ostao u kafiću ili čak samo sjećanju. Ti si izgleda, skupljao granje, da živu spališ me...