#zdravstvena kriza

[cgvijesti]

Velika zdravstvena kriza u Velikoj Britaniji

Velika zdravstvena kriza u Velikoj Britaniji

Foto: EPA Britanski premijer Riši Sunak danas će se sastati sa vodećim ljudima u engleskom zdravstvu, dok zemlja prolazi kroz vrlo tešku zimu zbog širenja gripa i kovida-19, kao i zbog štrajka zdravstvenih radnika koji tvrde da im je visoka inflacija smanjila plate. Vozila hitne pomoći nerijetko čekaju u redovima ispred bolnica na predaju pacijenata odjeljenjima hitne pomoći. Za to vrijeme,…

[balkantimes]

Francuski mediji: Strah od vakcina i prijeteće poruke

“Ima pacijenata koji pitaju kada će već jednom da stigne vakcina, a ima i onih koji sumnjaju u njeno dejstvo, u njenu bezbednost i moguće sekundarne efekte. Neki se otvoreno protive vakcinaciji protiv COVID-a 19 čak i pre nego što je ona počela na teritoriji Francuske. Vakcine su postale glavna tema tokom pregleda kod lekara opšte prakse (porodični lekari)…”

Nataša Jokić

“Postavljaju nam uvek ista pitanja”, kaže Jacques Battistoni, predsednik francuskog Udruženja lekara opšte prakse. I on je često součen sa poplavom pitanja : šta mislite o vakcinama? Da li ste sigurni da nisu opasne? Nije li nenormalno što su pronađene tako brzo?”, izveštava pariski dnevnik Le Monde. Autor članka potvrđuje da je “vrlo složen odnos građana prema vakcinama u domovini Louisa Pasteura”, pronalazača vakcine protiv besnila.

Doktor Battistoni potvrđuje novinarima da mnogi iz njegove ordinacije izlaze uvereni da je vakcina korisna. Lekari opšte parkse su u Francuskoj “porodični lekari” koji ponekad decenijama leče više generacije jedne te iste porodice. Nešto slično kao seoski lekari. Zbog toga sa pacijentima imaju često vrlo čvrste veze.

Posle svih protivurečnosti od početka epidemije, zbog kojih su podnete na stotine tužbi protiv vlade, porodični lekari su zapravo jedini kojima većina građana još uvek veruje. Mnogi zato misle da ih je vlada zato i izabrala da budu nosoci vakcinacije. Neće biti bezličnih vakcinodroma kao u Španiji ili u drugim zemljama.

Porodični lekari tako su se opet našli u prvoj liniji fronta. Takav je već bio slučaj na početku epidemije u martu i aprilu kada je na desetine njih preminulo od posledica COVID-a i masovnog zaražavanja zbog toga što im zdravstvene vlasti nisu obezbedile ni maske, ni rukavice, ni zaštitnu odeću.

“Treba reći da se ovako nešto dešava prvi put – kažu lekari opšte prakse. Navikli su da objašnjavaju pacijentima koristi od vakcinisanja, ali ovo je prvi put da objašnjavaju koristi od vakcina koje su proizvedene novom tehnologijom i u rekordnom roku. Reč je o vakcinama koje očekujemo za nekoliko nedelja i čija je tehnologija relativno nova – to je RNK nosač (genetske) poruke (o virusu koja će izazvati stvaranje antitela i odbranu organizma)”, izveštava Le Monde.

Građani zbunjeni

“Jedna pacijentkinja stara 83 godine poverila mi je da uopšte nema želju da služi kao zamorčić. Kada je čula da vakcina mora da se čuva na minus 80 stepeni rekla je: Odlično tako ćemo ići direktno u klanicu da se vakcinišemo”, ispričao je dr Xavier Marc-Tudor, lekar iz Nantea, prenosi Le Monde.

Pacijentkinja o kojoj govori Marc-Tudor živi u jednom domu za stare. Prema planu vlade, RNK-vakcina biće krajem decembra – početkom januara prvo davana stanarima domova za stara lica i medicinskom i administrativnom osoblju koje u njima radi. Računa se da će tako ovim prvim krugom vakcinacije biti obuhvaćeno oko milion ljudi.

“Kao većina njegovih kolega (prodičnih lekara) dr. Marc-Tudor, koji kaže da je ‘pristalica vakcina i vakcinacije’ naglašava svojim pacijentima da će se i on sam vakcinisati. Govori im o tome da je vakcina učinila veliko dobro jer je omogućila iskorenjivanje bolesti kao što je difterija. Odgovara na precizna pitanja i razbija strah kod pacijenata: Ne, nije tačno (to što se priča), vakcina ne može da promeni genetski ‘kod’ vakcinisanog pacijenta”, prenosi Le Monde.

Mnogi strahuju od toga da će nova vakcina nazvana “genetska” promeniti genetski kod vakcinisanih osoba koje, ako zatim imaju decu, prenose “ubrzigane promene” u nasleđe potomstvu.

Građani su zbunjeni jer oni koji na ovo ukazuju javno u medijima nisu ni urednici horoskopa, ni proročice, ni vračare – već ugledni lekari, često sa titulama i položajima.

Jedan od njih je profesor dr. Christian Peronne, nekadašnji član Visokog Saveta za javno zdravlje u čijoj biografiji čitamo da je 2009. godine bio član Evropskog Savetodavnog tela za imunizaciju (ETAGE) koje savetuje i Svetsku zdravstvenu organizaciju u pogledu vakcinalne politike.

Bez genetskih mutacija

Ugledni francuski genetičar Axel Kahn objasnio je za javni radio servis France Inter da RNK-vakcine “ni u kom slučaju ne mogu da dovedu do genetskih mutacija kod vakcinisanih osoba”, kako to tvrde dr. Christian Peronne i dr. Louis Fouche, anesteziolog na odelenju za reanimaciju”. RNK nosač poruke o virusu ulazeći u ćeliju vakcinisane osobe ne ulazi u jedro ćelije u kome se nalazi genetski kod već ostaje van njega.

Profesor Khan je objasnio da će, kao posledica vakcinacije, samo mali broj ćelija proizvoditi protein namenjen provociranju proizvodnje anti-tela čime se stiče imunitet u slučaju zaražavanja. “Neće se dakle čitav organizam pretvoriti u fabriku vakcine”, objasnio je Axel Kahn.

“Naravno da ću se ja vakcinisati, jedva čekam da vakcina dođe. Ona je jedini način da konačno mogu da zagrlim moje unuke i moju decu”, rekao je on.

Dodao je da ne može da garantuje da se COVID-19 neće ponašati kao sezonski grip koji se vraća svake godine u mutiranoj verziji i protiv koga se vakcinišemo svake godine.

Neizvesno je da li će ovo biti dovoljno da umiri strahove Francuza koji su, za razliku od drugih zapadnoevropskih suseda, najsumnjičaviji prema vakcinama.

Prijeteće poruke

Lekari opšte prakse po prvi put su pred zadatakom da objašnjavaju koristi od vakcine koja još nije dovoljno poznata; njima je tim teže što su se istovremeno su se našli na udaru anti-vakcinaša.

Sve više onih koji prijavljuju da dobijaju preteće poruke od anonimnih “boraca” protiv vakcina.

Jedna od takvih poruka glasi: “Konopac te čeka”, prenosi tv-kanal LCI. Lekar opšte prakse Jérôme Marty iz malog mesta Fronton na jugu Francuske poručio je: “Očigledno je da jedan zid pao jer ova kriza traje mesecima. Taj zid nas je delio od zone u kojoj nema poštovanja za onoga koji nas leči.”

“Dr. Jerome Marty kaže da je u poslednje vreme primio više pretnji smrću: Desetak mojih kolega doživelo je isto – kaže on. Tu ozlojeđenost i agresiju protiv lekara on objašnjava činjenicom da zdravstvena, društvena i ekonomska kriza traju već mesecima i da je uz to postupno počela kampanja za vakcinaciju. Imate ljude koji misle da je ono što je posledica zapravo uzrok. Takvi smatraju da su za zarazu odgovorni lekari”, prenosi lokalni dnevnik La Depeche.

“Dr. Marty kaže da se neki lekari plaše da govore o pretnjama koje dobijaju kako ne bi nervirali one koje im te pretnje upućuju. On savetuje svojim kolegama da svaki slučaj pretnje ipak prijave nadležnima i svom sindikatu”, izveštava La Depeche.

Dnevnik Liberation izveštava o tome kako su u Parizu pred ministarstvom zdravlja protiv “sanitarne diktature” protestovali krajnja desnica i njoj bliske ultra-patriotske političke grupe. List prenosi da je u prisustvu stotinak ljudi nekadašnji “broj 2” ultra desnog Nacionalnog fronta Florian Philippot održao govor protiv vakcina pozivajući na “vraćanje” suvereniteta Francuskoj. “Retorika koja nije bez predumišljaja”, zaključuje izveštač ovog dnevnika.

Izvor

[radiogornjigrad]

Sve što morate znati o Covidu-19 a niko vam nije rekao

Sve što morate znati o Covidu-19 a niko vam nije rekao

Piše: Radiolog Aleksandar Ivković

Od kada je SARS-Cov-2 počeo da se širi iz Kine u februaru, novonastala zdravstvena kriza dočekala nas je nespremne: svet se dugo nije borio sa pandemijom ovih razmera.

Ne pravim se pametan ili važan. Kao i svi drugi očekivao sam da država odvoji vremena na TV i obrazuje građanstvo. Umesto toga imamo oprečne izjave i naredbe koje se kažu pa povuku. Čak, kada neko…

[unitaseurope]

Karantin u "službi" trgovine ljudima

Autor: Ana Krstajić 

Dok se svet suočava sa recesijom, a svetska ekonomija sa nezapamćenim padom, jedna kriminalna grupa proftira više nego ikada pre. Koronavirus odneo je živote, uspostavio globalne zabrane i blokade, usporio privredni rast zemalja, ali istovremeno stvorio okolnosti u kojima se trgovina ljudima razvija brže nego ranije.

Nikada nije bilo lakše postati žrtva trafikinga nego što je sada. Od pojave virusa COVID-19, broj ljudi u lancu eksploatacije je u neprestanom porastu, a najugroženije grupe su sezonski radnici i migranti.

Mnoge firme i kompanije su zatvorene ili se bore za opstanak, a takve okolnosti pogodile su 81 odsto svetske radne snage, koju čini gotovo 2,7 milijardi ljudi, govore podaci Međunarodne organizacije rada. Zatvaranje granica i ograničeno kretanje doprinelo je manjku zaposlenih u sektorima poput poljoprivrede, što je dovelo do iskorišćavanja i ropskog položaja sezonskih radnika u poljima. Istovremeno, trafikeri su iskoristili hitnu potrebu za brzom proizvodnjom maski, rukavica i druge medicinske opreme za dalji razvoj nemilosrdnog biznisa. Dok je veliki deo populacije bio zatvoren u svojim domovima zbog virusa, značajan deo ljudi bio je u drugačijoj vrsti karantina – manuelni radnici zarobljeni su u fabrikama, prisiljeni na težak fizički rad i zlostavljani. Početkom juna, preko 20 žena i devojaka spašeno je iz fabrike tekstila u Indiji gde su radile u nehumanim uslovima, pod prinudom i bez ikakve nadoknade. Jedna od zarobljenica po imenu Golap uspela je da pošalje zahtev za pomoć uz alarmantnu poruku: „Plašim se da ćemo da umremo ovde, a naša mrtva tela niko neće čak ni primetiti“.

Ujedinjene Nacije upozoravaju da je COVID-19 uticao i na značajan porast prinudnog rada među decom i da se tokom karantina broj mališana koji rade pod prisilom uvećao za čak nekoliko miliona. Fizičke i emotivne posledice prinudnog rada su nemerljive po razvoj dece i veliki broj njih ne doživi da primi pomoć koja im je neophodna. Stvarnost za neke postaje toliko nepodnošljiva da ih natera na samoubistvo.

Ovo nije prvi put da svetska zdravstvena kriza dovede do povećanja broja dece koja postaju žrtve trgovine ljudima. Epidemija ebole u Zapadnoj Africi 2014. godine izazvala je radnu eksploataciju velikog broja mališana koji su bili prisiljeni da kopaju u rudnicima, u potrazi za najsjajnijim kamenjem na svetu koje trafikere čini još moćnijim. Stručnjaci upozoravaju da pandemije poput ebole i koronavirusa izazivaju krize u političkom i ekonomskom sistemu, koje dovode do potpune nestabilosti poretka. Takve okolnosti služe kao dodatan podsticaj za trafikere i druge kriminalne grupe, jer veruju da će grubo kršenje zakona, ekspolatacija i oduzimanje ljudskih prava ostati nedetektovane i nekažnjene aktivnosti.

Zato je izuzetno važno da se posvećenije nego ikada bavimo problemom trafikinga i pokušamo da pomognemo žrtvama. Ovaj zadatak nikada nije bio izazovniji. Pred humanitarnim organizacijama koje se bave ovim fenomenom stoji jedan veliki i važan podvig – da za vreme svetske pandemije pokušaju da identifikuju i pruže podršku metama radne i seksualne eksploatacije. Moj tim i ja trenutno se nalazimo u Majamiju, gradu kog zbog broja obolelih upoređuju sa Vuhanom. Iako zabrinuti za zdravstvenu situaciju, gledamo napred ka onima kojima je pomoć potrebna i predano radimo kako bismo osmislili nove načine edukacije i prevencije, kao i programe psihološkog i ekonomskog osnaživanja žrtava.

Ukoliko sumnjate da se neko u vašoj okolini nalazi u eksploatisanom odnosu ili ropskim uslovima, ohrabrujemo vas da to prijavite na kontakt telefone navedene ispod.

Srbija – SOS Telefon +381 11 785 0000 Evropski broj za nestalu decu +116 000 SAD +1 888 373 7888

[moteltrogir]

ZA BOLJE I ZDRAVIJE DRUŠTVO KROZ OBNOVU „DJEČJEG SELA“ KOD PROMAJNE I „DJEČJEG LJEČILIŠTA“ U KRVAVICI, NJIHOVO ZADRŽAVANJE U JAVNOM (DRŽAVNOM) VLASNIŠTVU TE PONOVNU AKTIVACIJU U SLUŽBI ZDRAVLJA GRAĐANA RH!

PREDMET: OTVORENO PISMO / PRIJEDLOG ZA OBNOVU „DJEČJEG SELA“ KOD PROMAJNE I „DJEČJEG LJEČILIŠTA“ U KRVAVICI TE NJIHOVO ZADRŽAVANJE U JAVNOM (DRŽAVNOM) VLASNIŠTVU I IZVORNOJ FUNKCIJI

Dopis se upućuje:

– Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću

– Ministarstvu zdravstva, ministru Viliju Berošu

– Ministarstvu državne imovine, ministru Mariju Banožiću

– Ministarstvu kulture, ministrici Nini Obuljen Koržinek

– medijima

Predlagatelji : Udruga za istraživanje, promicanje i zaštitu kulturne baštine Makarskog primorja i Zabiokovlja „Kačić“  (Podgora), Udruga za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze / Projekt Motel Trogir (Zagreb, Trogir), Platforma 9,81 – Institut za istraživanja u arhitekturi (Split, Zagreb), uz stotine zainteresiranih građana, aktivista, kulturnih, zdravstvenih i drugih radnika

Zagreb, Trogir, Split, Podgora, 25. svibnja 2020.

Poštovani/a,

kako smo saznali iz medija, sredinom travnja ove godine, bivše „Dječje selo“ kod Promajne, koje je u vlasništvu Republike Hrvatske, stavljeno je na prodaju. Osim toga, obližnje „Dječje lječilište“ u Krvavici, također u državnom vlasništvu i zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske, također se nastoji privatizirati. Te dvije zdravstvene ustanove specijalizirane za liječenje respiratornog sustava i plućnih bolesti nebrigom su uništene, a njihovi objekti prepušteni propadanju.

Ovime predlažemo da se dva predmetna objekta zadrže u javnom (državnom) vlasništvu, obnove i ponovo aktiviraju kao sastavni i važni dio javnozdravstvene infrastrukture Republike Hrvatske.

Globalne promjene kojima svjedočimo, od kojih je samo koronavirus u kratkom vremenu prouzročio promjenu društvenih paradigmi i ponovo stavio u prvi plan vrijednosti javnog dobra, solidarnosti i zdravlja svih ljudi, ujedno su pokazale da prepuštanje zdravstva i sustava skrbi tržištu može biti pogubno za društvo. Državi i državnim institucijama, koje bi trebale služiti boljitku i zdravlju svih građana, bez obzira na socijalni status, materijalne mogućnosti, dob i drugo, trebalo bi biti u interesu da takve objekte vrate svojoj svrsi. Time bi se unaprijedila zdravstvena infrastruktura i poboljšalo zdravlje i uvjeti života građana Hrvatske. U demokratskom društvu to bi trebao biti prioritet.

Ono što možemo naučiti iz prošlosti je da su razne bakterije i virusi i ranije uzrokovali zdravstvene probleme i dovodili do povećanog mortaliteta u društvima diljem svijeta, poput ne tako davnih epidemija i pandemija španjolske gripe (1918.), ili kuge (1815.) koja je pogodila i Makarsko primorje prije samo 205 godina. Kako aktualna situacija s virusom SARS-CoV-2, pokazuje, i u budućnosti se epidemije i pandemije ne mogu isključiti, štoviše izgledne su.

Na takve izazove može odgovoriti samo dobro pripremljeno i organizirano društvo s razvijenom i održavanom javnom infrastrukturom, prvenstveno onom zdravstvenom. Upravo zbog toga, na idealnim pozicijama podno planinskog masiva Biokova, uz čist zrak, more i borovu šumu, tijekom druge polovine 20. stoljeća nastaju „Dječje lječilište u Krvavici“, sagrađeno za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima te Specijalna bolnica za respiratorne i alergijske bolesti dječje dobi „Dječje selo“ kod Promajne, ranije djelatna kao depandansa Zagrebačke klinike za plućne bolesti. Obnova tih kvalitetnih, a u slučaju lječilišta u Krvavici arhitekta Rikarda Marasovića – vrhunskog arhitektonskog ostvarenja i važnog dijela hrvatske graditeljske baštine – doprinijela bi povećanju opsega i kapaciteta potrebnih zdravstvenih objekata, zdravlju društva, poticanju lokalnog gospodarstva, ali i kulture budući da se radi o (modernističkom) arhitektonskom sloju po kojemu je Hrvatska globalno poznata.  Sve to je upravo zadaća dobre države, odgovorne prema svojim građanima, Republike koja razmišlja progresivno, koja  gleda unaprijed, kako bi i u budućnosti bila spremna odgovoriti izazovima, poput ovog trenutnog, s kojim se bori cijelo čovječanstvo.

Sigurni smo da u institucijama Republike, i društvu općenito, ima znalaca i stručnjaka koji bi primjerice uz pomoć EU fondova, bili sposobni privesti izvornoj svrsi dva predmetna objekta. Utoliko je potrebno obrnuti praksu uništavanja i rasprodaje infrastrukture za kojom se pokazuje stvarna javna potreba, i okrenuti se stvaranju za opće dobro.

Zamislimo situaciju da je država privatizirala ili prepustila propadanju i Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju „Biokovka“ u Makarskoj. Zapitajmo se gdje bi ovih dana uz dobru liječničku i medicinsku skrb, Stožer civilne zaštite Splitsko-dalmatinske županije, premjestio korisnike Doma za starije i nemoćne osobe Split, s ciljem zaštite njihova zdravlja od virusa? Upravo nam je ovaj recentni primjer pokazao koliko je važno očuvanje javnozdravstvene infrastrukture i stručnog kadra ukoliko želimo imati zdravo društvo i dobru zdravstvenu skrb, što se pak odražava na društvo u cjelini.

Navedene argumente u prilog javne reaktivacije dvije predmetne ustanove u službi zdravlja, ovom inicijativom podržava niz osoba iz kulturne javnosti, uključujući liječnike, pa i aktiviste koji se već duži niz godina bave pitanjima očuvanja modernističke arhitekture druge polovine 20. stoljeća, kao i javnog prostora te javnih servisa.

Naime, Dječje lječilište u Krvavici, arhitekta Rikarda Marasovića jedno je od najboljih arhitektonskih ostvarenja na našim prostorima, izgrađeno početkom 1960-ih. Dugo vremena lječilište je bilo strogo kontrolirano od strane vojske i jedno vrijeme nedostupno za mještane i turiste Krvavice. Slijedom toga, bilo je skriveno i van fokusa arhitektonskog interesa. Bilo bi šteta privatizirati ga, što najvjerojatnije znači i dati mu posve drugu funkciju od one zdravstvene, i time (još jednom) izgubiti taj arhitektonski biser, koji je naporima brojnih stručnjaka, aktivista, entuzijasta i konačno državnih institucija nedavno prepoznat i zaštićen kao pojedinačno nepokretno kulturno dobro Republike Hrvatske. Upravo zadržavanje tj. obnova incijalne zdravstvene funkcije najbolji je, i po društvo najkorisniji, način očuvanja objekta sa statusom spomenika.

Potaknuti aktualnom globalnom zdravstvenom krizom te podržani od strane široke grupe građana, organizacija i stručnjaka različitih profila, tražimo od Vlade RH da odustane od namjere prodaje Dječjeg lječilišta u Krvavici, te da se ono obnovi kroz privođenje objekta njegovoj originalnoj svrsi – liječenju respiratornih bolesti djece i odraslih. Također, tražimo da se još jednom razmotri prodaja Dječjeg sela kod Promajne, koje je već službenim kanalima/glasilima ponuđeno kupcima. Mišljenja smo da prodajom lječilišta specijaliziranih upravo za respiratorne bolesti (!), Vlada čini nepopravljivu grešku. Prodajom navedenih objekata, ide se u smjeru izgubljenih mogućnosti za unapređenje zdravlja građana Republike Hrvatske, a time i društva kao takvog. Aktualna kriza najbolji je smjerokaz nužnosti podizanja, a ne smanjivanja, javnozdravstvenog standarda RH.

Kao inicijatori ove peticije, dolje potpisani arhitekti, aktivisti, kulturni djelatnici, spremni smo uključiti se i pomoći oko razvoja projekta revitalizacije predmetnih objekata, okupljanja lokalne i profesionalne zajednice te osmišljavanja dodatne javne funkcije, naročito zaštićenog Dječjeg lječilišta u Krvavici. Naime, ovaj prijedlog nikako ne znači stopiranje razvoja niti slabljenje gospodarskih mogućnosti dvaju lokaliteta. Upravo suprotno, naša je namjera aktivno se uključiti u promišljanje i oblikovanje budućnosti ovih lječilišta na dobrobit lokalne zajednice i šire javnosti.

S poštovanjem,

Udruga Kačić Antonia Vodanović predsjednica

Slobodne veze/ Projekt Motel Trogir Nataša Bodrožić + Lidija Butković Mićin, Saša Šimpraga predsjednica

Platforma 9,81 Miranda Veljačić predsjednica

LISTA POTPISNIKA U TRENUTKU OBJAVE PISMA> POTPISNICI-INICIJATIVE

Ukoliko želite podržati ovu inicijativu, kontaktirajte nas putem maila slobodne.veze@gmail.com ili Facebook stranice projekta MOTEL TROGIR: https://www.facebook.com/Motel-Trogir-599623473432948/

[prijedor24]

SZO se nada da će korona proći za manje od dvije godine

Svjetska zdravstvena organizacija nada se da će kriza oko korona virusa proći za manje od dvije godine, izjavio je danas generalni direktor SZO Tedros Adhanom Gebrejesus.

Španska groznica koja se pojavila 1918. trajala je dvije godine, dodao je on.

“Naša situacija sada je takva da imamo više tehnologije, ali uz veću povezanost virus ima veće šanse da se proširi, može da se kreće brzo”, rekao je…

[mndzdr]

Ako vam je radno vreme isteklo, pravac kući

Koliko puta vam se desilo da "zaginete" na poslu i posle isteka radnog vremena, jer niste stigli da uradite sve što ste planirali? Ili sve što vam je šef rekao da uradite? Istraživanje sprovedeno prošle godine u Velikoj Britaniji (a kod nas se sigurno radno vreme ne poštuje više nego u drugim zemljama) pokazalo je da se sad prekovremeno radi tri puta više nego 2010. godine. Ali, isto to istraživanje pokazalo je i da je prekovremeni rad prilično neproduktivan, i da je sa stanovišta posla mnogo bolje da se pokupite i odete kući na vreme. Zašto onda toliko ljudi ostaje duže na poslu? Ili zato što nemaju izbora, i ostaće bez posla ako ne ostanu duže kad im je rečeno, ili zato što se osećaju kao da su "dužni" da ostanu duže, jer nam je nametnuto takvo poslovno okruženje. Znate ono, niko vam neće narediti da ostanete, ali ako odete na vreme, to će biti ispraćeno neodobravanjem. Problem je u tome što ako ostajete duže na poslu možete da očekujete zdravstvene probleme, pre svega one iz oblasti mentalnog zdravlja: prezasićenost, stres, hronični umor, koji posle nekog vremena prerastaju u sindrom sagorevanja na poslu koji je nedavno i Svetska zdravstvena organizacija prepoznala kao bolest, piše britanski "Metro". MONDO TEMA: Stres na poslu Prekovremeni rad ima smisla kad je neka kriza na poslu, ili imate neki veliki projekat koji je strogo uslovljen rokovima. Ali, to ne bi trebalo da bude princip. Našem mozgu potrebno je neko vreme da se 'resetuje' i 'osveži', i ljudi prosto ne mogu da izdrže da budu mentalno aktivni od jutra do sutra. Dakle, OK je da zapnete kad je to neophodno, ali… ako imate izbora, a ostajete duže iz nekakvog osećaja odgovornosti ili dužnosti prema poslodavcu… Samo bismo želeli da vas podsetimo da se za to ne deli ordenje. Pogledajte bonus video: Izvor: MONDO Let's block ads! (Why?)

[cgvijesti]

Javno - zdravstvena kriza u Americi

Javno – zdravstvena kriza u Americi

Foto: EPA Sjedinjene Američke Države (SAD) proglasile su širenje majmunskih boginja u državi javno-zdravstvenom krizom, kazao je sekretar za zdravstvo i socijalne usluge Ksavijer Besera. Taj potez će omogućiti učinkovitiju borbu protiv te bolesti sa više novca i alata. “Spremni smo da podignemo svoj odgovor na viši nivo i pozivamo svakog Amerikanca da ozbiljno shvati majmunske boginje i da nam…

[zoranphoto]

Ministar zdravstva Rudolf Anschober podnio ostavku

Ministar zdravstva Rudolf Anschober podnio ostavku

Najgora pandemija u posljednjih 100 godina, najgora zdravstvena kriza, promijenila je naše živote, uključujući i moj, rekao je ministar zdravstva. “Ministarstvo zdravstva je preko noći postalo kontrolni centar u krizi”. Za autsajdere je nezamislivo što je to značilo za sve zaposlenike, ne samo za njega, u smislu stresa, već i preopterećenja. “Da, ni Europska unija ni bilo koja država članica nisu…

[balkantimes]

Posljednje ankete: Biden u prednosti, ali Trump polaže nade u "neodlučne" države

Ipak, vodstvo Bidena u nacionalnim anketama bilo je relativno stabilno proteklih mjeseci usred zdravstvene krize. I trenutno je u prednosti nad Trumpom za 10 posto u nacionalnim anketama, tačnije 52 (Biden) naspram 42 (Trump) posto glasova.

Posljednje ankete pokazuju da demokrata Joe Biden vodi nad američkim predsjednikom Donaldom Trumpom dva dana uoči izbora u SAD-u, međutim republikanac Trump polaže nade u takozvane "swing" (neodlučne) države.Uprkos Bidenovom vodstvu brojni mediji prognoziraju da to ne mora nužno značiti da će demokrate pobijediti jer je slična situacija bila i 2016. godine, kada je demokratska kandidatkinja Hillary Clinton ubjedljivo vodila nad Trumpom da bi nakon toga izgubila na izborima. Ipak, vodstvo Bidena u nacionalnim anketama bilo je relativno stabilno proteklih mjeseci usred zdravstvene krize. I trenutno je u prednosti nad Trumpom za 10 posto u nacionalnim anketama, tačnije 52 (Biden) naspram 42 (Trump) posto glasova. Prema analizama, situacija je gotovo i nepromijenjena u odnosu na oktobar kada je demokrata Biden vodio s 11 posto razlike naspram Trumpa. Trump i dalje blizu Bidenu u ključnim državama Također, ankete su pokazale da su žene i stariji glasali za Bidena te da ovaj put Trumpu nisu dali podršku. Međutim, važno je istaći da je Trump i dalje blizu Bidenu u nekoliko ključnih država, a anketa Reutersa i Ipsosa je pokazala da je utrka još tijesna na Floridi, u Sjevernoj Karolini i Arizoni. Shodno tome, naglašava se da Biden u tim ključnim državama i dalje ima prednost, ali da je ona opala za četiri posto u odnosu na prošli mjesec. I u "swing" (neodlučnim) državama je tijesno zato što većina njih daju ili bi mogle dati prednost Trumpu na šta se on i oslanja. "Ovi izbori su vjetovatno najkonkurentnija utrka od 10 bodova prednosti koju sam do sada vidio. Trump zadržava prednost i uživa snažnu podršku radničke klase i bijelaca kojih je najviše u 'swing' državama", kazao je Bill McInturff republikanski anketaš koji je proveo istraživanje s demokratom Jeffom Horwittom. Trump također zaostaje pet posto u Pennsylvaniji i devet u Michiganu i Wisconsinu, još tri ključne države koje su mu pomogle da osvoji glasove izbornog kolegija 2016. i pobijedi demokratkinju Hillary Clinton koja je prikupila više glasova birača. Trump zaostaje zbog nedostatka podrške ključnih grupa birača Trump bi i bez osvajanja Michigana i Wisconsina mogao ponovno pobijediti ako osvoji sve savezne države koje je dobio 2016. Trumpovo zaostajanje u anketama potaknuto je padom podrške ključnih grupa birača koje su mu pomogle 2016., bijelaca bez fakultetske diplome i starijih Amerikanaca, te neodobravanjem njegovog odgovora na pandemiju koronavirusa koja je dominirala izbornom kampanjom. Biden i Trump zauzeli su različite pristupe koronavirusu koji je ubio više od 227.000 ljudi u SAD-u, a milione ostavio bez radnog mjesta. Trump je više puta umanjivao prijetnju koronavirusa i obećao da će kriza uskoro proći, dok se Biden zauzeo za strože mjere za suzbijanje tog virusa. Više od tri četvrtine odraslih Amerikanaca navelo je da ih zabrinjava zdravstvena kriza, a gotovo 60 posto njih ne odobrava Trumpov odgovor na nju, pokazuje anketa Reuters/Ipsos. Trump vjeruje da će više glasova imati na dan izbora u SAD-u Oko 30 posto Amerikanaca reklo je da je njihov glas ove godine prvenstveno potaknut time koji će se kandidat bolje nositi s krizom. Međutim, jedna od najvećih Trumpovih prednosti je ta što 55 posto glasača odobrava njegovo bavljenje ekonomijom, a 14 posto je protiv, piše Wall Street Journal. Iako je Biden dobio prednost ljudi koji su glasali ranije ili planiraju, Trump i njegova administracija vjeruju da će on imati prednost na sam dan izbora kada se također očekuje veliki broj glasova. Do sada je gotovo 100 miliona Amerikanaca glasalo na predjsedničkim izborima uoči izbornog dana 3. novembra 2020. godine.

Izvor

[balkantimes]

Kako Trump gubi svoju bazu

Raspoloženje u radništvu i na seoskom području ukazuju na krizu zdravstvenog sistema SAD. Mnogi u tome vide krivicu Trumpa.

Piše: Stanley B. Greenberg 09.10.2020.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Izraženi nedostaci zdravstvenog sistema koji za radništvo i ruralno stanovništvo imaju poražavajuće djelovanje, prijete da Donaldu Trumpu prijevremeno okončaju političku karijeru i zahtijevaju energičnu reakciju opozicionih demokrata. Oni također daju poučne zaključke o tome kako se dopire do radnog stanovništva, koje se bori sa velikim problemima i to neovisno o boji kože.

Tako glasi moj zaključak iz bezbrojnih intervjua sa fokusnim grupama koje sam ja proveo za Savez učitelja SAD AFT (American Federation of Teachers) i Voter Participation Center sa bijelim radnicima koji žive van velikih gradskih područja – u seoskom Viskonsinu, u Mahoning valej u Ohaju (nazvanu i Steel Valley), na sjeveru savezne države Main i u okrugu Makomb, prigradskom regionu u širem području Detroita.

Saznanja iz ovoga niza intervjua poklapaju se sa rezultatima telefonske ankete koju sam proveo sa biračima iz radništva u 16 saveznih država u kojima su rezultati izbora najneizvjesniji. I to nakon što je Kamala Harris bila od Joa Bidena nominovana za potpredsjednicu i započela konvencija demokrata ali prije nego što je Biden poslednje večeri konvencije održao svoj završni govor i zahvalio se.

Trump je 2016. profitirao od revolta bijelog radništva koji su mu kod muških birača ove grupe stanovništva darovali nevjerovatnih 48 procentih bodova a kod žena 27 bodova prednosti. Na izborima za predstavnički dom 2018. već je bilo primjetno otriježnjenje: Prednost republikanaca kod ukupnog bijelog radništva pala je za 13 bodova. Prema najnovijim anketama Trump je izgubio kod bijelih žena, kod kojih Biden zaostaje samo osam bodova iza Trumpa (sa 44 prema 52 posto) daljih šest procentnih bodova. Iako Trump isporučuje svojoj bazi jake izjave, koje oni žele da čuju, njegova prednost kod bijelog radništva je u međuvremenu pala za dalja četiri procentna boda.

Iako Trump isporučuje svojoj bazi jake izjave, koje oni žele da čuju, njegova prednost kod bijelog radništva je u međuvremenu pala za dalja četiri procentna boda.

U radnički sloj ubrajaju se izuzetno pretežno porodice sa niskim prihodima i mnogi samohrani roditelji. Rastući broj umrlih od droge kroz opijate, život sa smetnjama i ubistveno skupi zdravstveni sistem razdiru njihovu supstancu. To je 2016. za njih bila bitna motivacija da glasaju za donalda Trumpa: Oni su htjeli da on okonča Obamacare i sa njim povezano skupo obavezno osiguranje i uvede plativo povoljno zdravstveno osiguranje. Pošto on ovo obećanje nije ispunio mnogi od njih su na međuizborima 2018. glasali protiv republikanaca.

Kroz pandemiju situacija se dodatno zaoštrila. Koliko se ja mogu sjetiti još nikada se nije tako ogorčeno diskutovalo o problemima porodica i njihove djece koje se bore sa zdravstvenim teškoćama ili invaliditetom, kao i o opasnostima kojima su izloženi na radnom mjestu. Ili o izgledima da zdravstvena zaštita i lijekovi na recept ubuduće budu još skuplji. To da se predsjednik nije založio za „zaboravljene Amerikance“ nego za samoga sebe, za najbogatiji procenat stanovništva i pohlepne koncerne prelilo je čašu.

Za većinu upitanih ovo je bio razlog da predsjedniku Trumpu otkažu vjernost. Tri četvrtine upitanih dalo je 2016. Trumpu svoj glas ali ni polovina od njih ne namjerava da ga u novembru ponovo bira. Čak i učesnici fokus grupa koji podržavaju Trumpa, ne protestvuju kada su drugi učesnici ogorčeni time što je Trump zdravstvenopolitički ruke stavio u krilo, širi mržnju i rasizam, dijeli zemlju, postavlja se na stranu dobrostojećih i u odnosi na Covid – 19 radi bez plana. To sve za nih – kao i za većinu drugih grupa stanovništva u SAD – egzistencijalna pitanja.

O Joe Bidenu su se upitani izražavali suzdržano. On djeluje staro i ne baš pun snage, u najboljem slučaju stavlja u izgled male izmjene zdravstvenog sistema i ne odaje utisak da bi htio dovesti u pitanje moć najbogatijih procenata. Isto kao i mnogi drugi radnici učesnici fokus grupe žele jaku vodeću figuru, koja iz osnova reformiše zdravstveni sistem, podržava radno stanovništvo u borbi protiv velikih koncerna i ujedinjava zemlju, da bi se mogla savladati aktuelna gospodarska kriza i kriza javnog zdravstvenog sistema.

Gnjev radnika na establišment nakon finansijske krize 2008. ušao je duboko u biračku bazu demokrata, kojoj pripadaju mnogi crnci, Hispanjolci, nevjenčane žene i rođeni na prelasku milenijuma.

Gnjev radnika na establišment nakon finansijske krize 2008. ušao je duboko u biračku bazu demokrata, kojoj pripadaju mnogi crnci, Hispanjolci, nevjenčane žene i rođeni na prelasku milenijuma. Mnogi su u početku bili skeptični prema Obaminom Affordable Care Act i nisu na slijedeći izborima u potpunosti podržavali kandidate demokratske partije. To se promjenilo tek kad su se demokrati na međuizborima 2018.  borili za naklonost birača sa sloganom „Health care, health care, health care!“. Pandemija je za progresivne snage otvorila mogućnost da se bore za radne ljude  bez obzira na boju kože.

Za radništvo i ljude sa seoskog područja je sistem zdravstva nad svim vladajuća tema. U fokus grupama učesnici odmah počinju da govore o osobnim zdravstvenim krizama koje iz dana u dan moraju savladavati.

„Moja supruga je invalid“, rekao je čovjek iz Vinkonsina. „Imuni sistem moje kćerke funkcioniše još samo sa 30 posto. Ona ide od ljekara do ljekara a moja supruga joj stalno prijeti da ne smije donijeti virus u kuću“. Drugi čovjek iz Viskonsina je govorio o svome neizliječivo bolesnom sedmogodišnjem sinu. Jedna žena iz Maina je izvjestila da je skoro iskrvarila i sada duguje za račun iz bolnice 24 000 dolara „što ko zna koliko dugo stoji u mome Credit Record“ (Credit Record daje podatke o kreditnoj sposobnosti). Žena iz Ohaja ima dvoje autistične djece. Unuk jedne druge žene pati od alergije i upučen je na korištenje EpiPen – jednog autoinjektora koji mu u nuždi spašava život. „Već tri godine ne mogu da uzmem EpiPen. Ja to jednostavno ne mogu platiti. Moje osiguranje neće da preuzme troškove“, žali se pogođena. Cijene da lijekove za nužne slučajeve su su se znatno povećale i ostaju trajno na visokom nivou.

Kada sam pratio razgovor u zoom fokus grupi pitao sam se na početku da li su učesnici sastavljeni na osnovu specijalne liste – dok nisam tačno pogledao podatke o invalidnosti iz popisa stanovništva. U cijeloj zemlji 12,6 posto stanovništav ima invaliditet; u seoskom području to je 15,1 posto. Kod crnaca i američkih Indijanaca vjerovatnoća invaliditete je veća nego kod bijelaca. U starosnoj grupi 65 – do 74- godišnjaka svaki četvrti a kod iznad 75 godina svaki drugi ima neki invaliditet. Obje grupe su u seoskim područjima u kojima žive učesnici u fokus grupama relativno više prezentirani. Strukturni rasizam igra u ovom sklopu važnu ulogu: Početkom godine samo 20 posto crnaca sa invaliditetom imalo je zaposlenje, kod je kod bijelaca i Hispanoamerikanaca bilo 30 posto.

Na kraju sam uzeo pod lupu podatke iz popisa stanovništva za izborne okruge za kongres učesnika u fokus grupama. Oni bacaju sasvim novo svjetlo na SAD u pandemiji. U Makomb okrugu sa izraženim predgrađima kreče se udio invalidnosti sa 14 posto kako kod bjelaca tako i kod crnaca na otprilike istom nivou kao na seoskom području. Za sjeverni dio savezne države Mejn statistika pokazuje udio invalidnosti od 20 posto pri čemu je taj udio kod bijelog stanovništva neznatno veći. U 6. izbornom okrugu u Ohaju ima 20 posto svih bjelaca i crnaca invaliditet dok u ovom području kvota kod starijih ljudi leži više nego kod drugih Amerikanaca koji žive na selu.

Za radništvo i ljude sa seoskog područja je sistem zdravstva nad svim vladajuća tema.

U pandemiji Covid – 19 osobni zdravstveni problemi ljudi se kroz nesposobnost vlade još pojačavaju – sa posljedicom da emocionalna povezanost sa Trumpom nestaje.

Čim se čuje health care slušate užasne stvari: “16 000 dolara vlastitog učešća”, poslodavci koji svoje zaposlene izbacuju iz zdravstvenog osiguranja, „apsurdni“ doprinosi za osiguranje, iz vlastitog džepa plaćeni račun od 400 dolara za lijek za astmu. Pojedini upitani frustrirano izvještavaju da za Medicaid (program za osiguranje za ljude sa malom primanjima) zarađuju previše ali da njihov prihod nije dovoljan da se potvrde u srednjem sloju. Oni su pričali o ljudima koji odustaju od liječenja jer ga ne mogu platiti. „Naša zdravstvena zaštita je jednostavno neshvatljiva“, smatrala je žena iz Mičigena. „Na jednu stranu razbacuju se ogromne sume a na drugoj strani visoki ljekarski računi tjeraju ljude u ruinu.“

Mnogi od učesnika u fokus grupama žive teško na rubu „gospodarstva minimalne plate“ u kome se firme ne brinu za svoje zaposlenike i okrenute su samo svome profitu. „Danas si još samo jedna brojka“, rezimirala je jedna žena u Ohaju. Ona i druge okreću svaki dolar tri puta i moraju ustanoviti da Donald Trump ne preduzima ništa da bi otklonio probleme u zdravstvenom sistemu koji njih gazi. Osim toga za radničke porodice koje nisu pogođene siromaštvom zdravstvenopolitičke reforme demokrata – dakle Obamacare i alternative privatnog osiguranja koje se mogu izabrati na saveznom health care exchanges – nisu bile velika pomoć.

Učesnici fokus grupa nisu diskutovali Obamin Affordable Care Act sa ideološkim naočalima nego su izvještavali o njihovim osobnim iskustvima sa osiguranjima koja se nude na health care exchanges i – tako je formulisala jedna učesnica u intrvjuu – „koštaju brdo novca a mnoge troškove ne preuzimaju“. Oni se osjećaju ostavljeni na cjedilu od zdravstvenog sistema i žele da neko dovede u red taj sistem. Lijepe riječi Joe Bidena ne daju im mnogo nade da će on započeti velike promjene. „U zdravstvenoj politici on ostaje neprecizan“, smatrala je žena iz Viskonsina. „Ja bih htjela znati šta konkretno on želi poboljšati.“

Birači koji često mijenjaju stranu a koji spadaju u radništvo i žive na selu glasali su 2016. pretežno za Trumpa ali su događanja za vrijeme krize Covid – 19 njihovu sliku o Trumpu promjenila iz temelja. Oni vjeruju da Trump nije virus shvatio ozbiljno i da u ovoj za njih životno važnoj stvari nije uradio ništa osim haosa.

Lijepe riječi Joe Bidena ne daju  mnogo nade da će on započeti velike promjene.

Primjetno je da Trumpova uobičajena strategija odvraćanja i prebacivanja krivice kod ovih nestabilnih birača više ne prolazi. „Mnoge njegove izjave mogu se lako pobiti“, misli čovjek iz Visconsina. On ne shvaća o čemu se radi. Izgubio je kontakt sa realnošću“, kaže druga žena. „Sramota je da mi kao zemlja navodno trebamo biti na svjetskom vrhu a imamo najviše Corona slučajeva i najviše mrtvih“ smatra čovjek iz Mičigena. „U pandemiji Covid – 19 uradili smo sve naopako.“

Učesnici fokus grupa očajavaju nad tim da ne postoji akcioni plan za SAD i „da je svako prepušten samom sebi“. Ogorčeni uzimaju k znanju da se predsjednik više stara o svojim porodičnim preduzećima nego o ostatku nacije. Jedna žena je čak špekulirala da nije zaustavio putnički saobračaj „zato što je sam vlasnik hotela“. Učesnici razgovora su sa pažnjom registrovali da članovi Trumpove prodice zauzimaju ključne pozicije u administraciji i da od mjera spašavanja i kredita profitiraju porodični imperijum firmi, Trumpovi prijatelji i najbogatoji procenta stanovništva.

Nasuprot tomu oni se moraju boriti za finansijsko preživljavanje i boje se da bi uz nešto nesreće mogli završiti kao beskućnici. kada se održavao intervju sa fokus grupama već je bio istekao savezni dodatak od 600 dolara uz novac za nezaposlene. Učesnici grupa , koji su bili nezaposleni, očajno su se pitali kako trebaju bez ovoga dodatka preživjeti. 2016. oni su skoro svi podržali Trumpa jer su mislili da bi se on kao poslovni čovjek pobrinuo za rast gospodarstva.

U međuvremenu hvata ih strah pri pogledu na ekonomske štete koje je on prouzrokovao. Trumpova nastojanja da birače podsjeti na velike gospodarske uspjehe iz vremena prije pandemije ne daju plodove. Gospodarska kompetentnost sa kojom se on hvali pokazala se kao pravljenje važnim i ne pokazuje u ovim teškim vremenima nikakvo smirujuće dejstvo. „Vidim pred sobom svoga oca, kome idu suze na oči kad gleda vijesti na TV i ja se osjećam isto tako“, priznala je jedna žena iz Viskonsina. „Tada pomislim: O bože, sada sam postala ista kao moji roditelji. Protiv toga se ne može ništa uraditi. Čovjeka zaboli srce kad vidi vijesti.“

Oni vjeruju da Trump nije virus shvatio ozbiljno i da u ovoj za njih životno važnoj stvari nije uradio ništa osim haosa.

Mi smo zamolili svakoga učesnika fokus grupe da pošalje jedan e-mail predsjedniku. U mailovima postaje uočljivo: Duh optimizma, koji je uticao da se oni pridruže revoltima radničkog sloja je nestao. neki još nisu izgubili nadu da će Trump napraviti zaokret ali većina u svojim e-mailovima izražavaju svoje razočarenje. Pritom se pokazalo da oni žele predsjednika koji neće zemlju razdvajati i neće dozvoliti da SAD na međunarodnoj pozornici postane „predmet podsmjeha“ kako su se izrazila istovremeno dvojica pošiljalaca e-mailova. Oni žele predsjednika kojemu na prvom mjestu stoji dobrobit ljudi a ne interesi velikih koncerna.

„Ja sam Vas podržala kada ste nastupili protiv Hillary Clinton ali Vi sada pokazujete da niste tu za ljude“, pisao je čovjek iz Viskonsina. „Vi ste američkom narodu lagali o Covid – 19“, pisao je neko. „Vi utjelovljujete sve što u Americi leži u zlu i ovu zemlju ste uspješno ruinirali. Čestitam! Vi ste ništarija“, pisala je žena iz Ohaja.

Posebno razotkrivajuće je ono što pisci e-mailova nisu spomenuli: „Kakva sam ja bio budala kad sma na poslednjim izborima dao ovom tipu svoj glas!“ Oni se ne kaju i ne priznaju da su napravili nešto loše. Svi radni Amerikanci su od krize 2008. u finansijskim teškoćama a sve oštriji problemi u zdravstvenom sistemu, tjelesni invaliditet, troškovi zdravstvene zaštite, vlastito učešće kao i narasla moć osiguravajućih i farmaceutskih firmi stvaraju eksplozivnu smješu. To je 2016. pokrenulo mnoge radnike da biraju Trumpa. To je bio i razlog zašto mnogi nebjelački radnici, koji simpatiziraju sa demokratima, kao i mnogobrojni rođeni na prelasku milenijuma 2016. i na međuizborima nisu izašli na birališta i nisu time svojim glasom ojačali Obamacare. Svi ovi birači imali su razloge za svoju odluku.

Covid – 19 je potresao mnoge egzistencije ali je poljujao i naizgled nepremostive političke barijere. Velika većina radnog stanovništva želi, neovisno od njihove boje kože, vladu koja ne dopušta da na nju utiče farmaceutska industrija i koja će hrabro reformisati zdravstveni sistem SAD.

Stanley Greenberg je autor bestselera New York Timesa i savjetnik za ankete predsjednika, premijera i čelnika koncerna u cijelom svijetu. U svojoj 2019. objavljenoj knjizi ‘RIP GOP’ on objašnjava da republikanska partija u SAD zbog postupnog gubljenja cijelih biračkih slojeva klizi u egzistencijalnu krizu.

ipg-journal.de

Izvor

[balkantimes]

Intervjui - Angus Deaton: „Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu“

Jedva da neki ekonomista poznaje radnički sloj u SAD bolje od Angusa Deatona. On kaže: “Već decenijama njima nije dobro. Ne tek sada od Corona krize.”

Johanna Roth

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U Shenandoah, nekadašnjem rudarskom mjestu u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji u takozvanom Rust Belt, 20 posto ljudi živi ispod granice siromaštva.

Dok prosječna dužina života u Njemačkoj raste, ona opada u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu: Fenomen takozvane “Deaths of Despair”- smrti iz očajanja –  potresa američku javnost. Od devedesetih godina stalno raste smrtnost među bijelim Amerikancima između 45 i 54 godine. Ljudi umiru od pretjerane upotrebe alkohola, prevelikih doza droge ili kroz samoubistvo.

Uzrok  njihovog očajanja je sve veća gospodarska nepravednost, argumentuju ekonomisti Angus Deaton i Anne Case u svojoj novoj knjizi “Deaths of Despair and the Future of Capitalism”. Sir Angus Deaton, rođen 1945., je profesor ekonomije na Univerzitetu Princeton i nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju. Zajedno sa svojom suprugom Anne Case, profesoricom emeritusom na Princetonu, on već više godina istražuje temu smrti iz očajanja.

ZEIT ONLINE: Gospodine profesore Deaton, u Vašoj aktuelnoj knjizi, koju ste napisali zajedno sa Vašom suprugom Anne Case, Vi opisujete koliko bijelih Amerikanaca srednjeg doba, bez završene visoke škole, prerano umire – kroz samoubistvo, alkohol ili droge, uslovljeno očajanjem zbog socijalnog pada. U toku Corona krize prijavilo se već deset miliona Amerikanaca kao nezaposleno. Da li ste zabrinuti da će takve smrti iz očajanja u radničkom sloju sada rasti?

Angus Deaton: Naravno da će Corona kriza otežati životnu situaciju mnogih radnika. Kao što znate mi imamo vrlo visoku stopu infekcije sa Corona virusom u SAD i socijalno rastojanje će se morati održati još neko vrijeme. Tako će još mnogo više ljudi izgubiti svoj posao. Međutim, ja ne vjerujem da će zbog toga nužno umrijeti više ljudi.

ZEIT ONLINE: To nam morate objasniti.

Deaton: Čak i za vrijeme svjetske gospodarske krize početkom 20. stoljeća stopa smrtnosti bila je ukupno niska. Bilo je doduše više samoubistava ali manje saobraćajnih nesreća jer se manje ljudi kretalo cestama. Ja sam danas opet pročitao da bolnice u Njujorku imaju relativno manje pacijenata bez corona virusa jer se naprimjer događa manje nesreća na gradilištima. Također i kod njege starih paradoksalno je situacija u vrijeme recesije bolja: Ako gospodarstvo raste staračkim domovima je često teško naći osoblje jer se tada traže bolje plaćeni poslovi. Ako gospodarstvo stoji loše više ljudi uzima posao u njegovalištima. I to može spasiti neke živote.

ZEIT ONLINE: Ali uprkos tomu SAD se nalaze na ivici teške gospodarske i zdravstvene krize koju mnogi Vaše kolege procjenjuju fatalnijom nego talas gripe nakon Prvog svjetskog rata i krah berze nekoliko godina kasnije.

Deaton: Stanja koja mi opisujemo traju jedan veoma dugačak vremenski period. Ljudi ne umiru ranije zbog kratkoročnih gospodarskih previranja nego zbog dugoročnih. Važno je razjasniti da je smrt iz očajanja sistemski i puno dugotrajniji fenomen nego jedna recesija.

ZEIT ONLINE: Na koja previranja Vi mislite? U uvodu vaše knjige Vi pišete: „U Americi se dešava nešto što truje radnički sloj.“ Šta je to „nešto“?

Deaton: Plate rastu presporo ali prije svega sa rastućim tehnološkim promjenama nestali su mnogi jednostavni poslovi. Šta stvar čini u SAD još gorom nego drugdje je to da tamo ne postoji socijalna država prema evropskom uzoru. Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu. To je odavno poznato ali SAD su jedina zemlja uporedivog blagostanja koja zatvara oči pred tom činjenicom.

ZEIT ONLINE: Kakvu ulogu igra deficitarna struktura zdravstvene zaštite?

Deaton: Zdravstvena zaštita počiva na sistemu koji je potpuno naduvan. U međuvremenu SAD izdvajaju 18 posto svoga bruto domaćeg proizvoda za zdravlje, više nego za vojsku. Stvar je samo u ovome: Ljudi od toga imaju samo štetu. Često zdravstveno osiguranje ide preko poslodavca i to vrši pritisak na plate. Često jednostavno nije moguće dati pristojnu platu radniku i obezbijediti mu zdravstveno osiguranje. Posljedica: Mnoga dobra radna mjesta nestaju u korist onih lošije plaćenih.

ZEIT ONLINE: Zašto knjiga o mortalitetu? Šta nam ona govori o društvu?

Deaton: Ona objašnjava šta ide po zlu. U SAD već dugo traje debata o tome da li je radničkom sloju stvarno tako loše. Ali smrt se ne može simulirati. Kad ljudi počnu umirati zbog siromaštva onda se ne može tvrditi da to čine tek tako.

ZEIT ONLINE: Umiru li ljudi stvarno zbog siromaštva? Oni ne izgladnjavaju nego očajavaju kako stoji u naslovu Vaše knjige?

Deaton: Težak gospodarski položaj je jedna stvar. Lošiji je raspad socijalnih društava koji slijedi iz toga. Dobar posao i primjerna plata su osnove za dug i zdrav život. Vi možete dobro sijati ali ako tlo nije dobro neće ništa iznići. Vremenom je ovo tlo u SAD postalo sve manje hranjivo i to se pokazuje u zajedničkom životu. Mnogi roditelji žive daleko od svoje djece jer su se ovi radi posla morali odseliti. Manje je crkava, manje je sindikata. Sindikati ovdje imaju dvostruku ulogu jer oni se nekada nisu borili samo za više plate nego su bili i važan faktor socijalnog života.

ZEIT ONLINE: I sada uz to dolazi Corona kriza.

Deaton: Vrlo je teško predvidjeti šta će se desiti sa tržištem rada. Ali to je sasvim jasno vrlo loše vrijeme da bi se imala zdravstvena zaštita bazirana na poslodavcu. Veliki dio ljudi koji su proteklih tjedana izgubili posao izgubiće sa istekom mjeseca i zdravstveno osiguranje. Doduše postoji takozvani Cobra zakon prema kome se zdravstveno osiguranje može produžiti i nakon otkaza. Međutim to znači da morate sami platiti dio za poslodavca. A Obamacare je ovisna od savezne države u kojoj živite.

Uz to dolaze i ljudi koji uprkos zaposlenju nisu bili osigurani. Ali i prije Corona krize nije bio samo jedan uzrok nego splet najrazličitijih faktora koji su vodili do ovih umiranja.  Ljudi, o kojima mi pišemo – dakle bijeli radnici u sredini njihovog života – umiru od droge, ciroze jetre ili samoubistvom. To su sve stvari koje oni sami sebi čine. Međutim šta dovodi do toga da oni to rade je znatno kompleksnije nego „samo“ loš zdravstveni sistem. Nije to jednostavno tako da bi manje ljudi umiralo kada bi imali samo bolje zdravstveno osiguranje. Za to, šta te ljude u biti muči, ne postoji bolničko liječenje.

ZEIT ONLINE: Ali zar nije također greška u zdravstvenom sistemu da se u SAD tako lako dobijaju opijati i mnogi zbog toga postaju ovisni?

Deaton: To je tačno. U njemačkom zdravstvenom sistemu porodični ljekar ne bi svoje pacijente jednostavno slao kući sa mjesečnom zalihom opijata. U SAD je to moguće. To međutim ne leži na statusu osiguranika nego na tome da su farmaceutska preduzeća kao ono familije Sackler, koje je zaradilo milijarde dolara sa smrću ljudi, od sistema orijentisanog na profit upravo podstaknuta da preplave tržište sa svojim preparatima.

ZEIT ONLINE: Kratko rečeno: Kapitalizam ubija ljude?

Deaton: Očajanje zbog toga jer dobar, jednostavan život više ne postoji. Jer upravo to plodno tlo, o kome sam govorio – dobri, sigurni poslovi za ljude bez visokoškolske naobrazbe – sve više isušuje. Bez posla ne izostaje samo prihod nego u mnogim slučajevima dolazi u pitanje i značaj cjelokupne egzistencije. I tako su onda ljudi lake mete za samoliječenje koje obećava otklon od svakodnevnice. To je opet plodno tlo za farmaceutska preduzeća, koja prodaju Oxycodon. Ili za čašu viskija kad se dođe kući pri čemu je to u poređenju sa opijatima relativno skupo.

ZEIT ONLINE: U Vašoj knjizi ukazujete da završetak koledža predstavlja jednu vrstu razdjelnice između onih koji imaju dobar život i onih koji propadaju. Zašto to ima takvo značenje?

Deaton: Četiri godine bakalarskog studija bitno odlučuju o tome da li ćete kasnije dobiti dobar posao ili ne. Ali problem u osnovi počinje mnogo ranije. Sistem obrazovanja u SAD je od obdaništa postavljen na tome da se kasnije ide na koledž. Ali to naravno ne može svako. I zbog finansijskih razloga, ali ne samo radi toga.

ZEIT ONLINE: Ne bi li bila dobra strategija olakšati pristup visokim školama?

Deaton: Za one koji bi rado htjeli na koledž, sigurno. Ali svako neće da studira! U drugim zemljama imate mnogo diferenciranije puteve u profesionalni život i nema ni blizu takve socijalne stigme protiv jednostavnih poslova kao ovdje u radnom društvu visokih tehnologija.

ZEIT ONLINE: To sa stigmom me čudi. Nije li „američki san“ upravo slobodan od takvih hijerarhija?

Deaton: To je tačno. Međutim okolnosti su se promijenile. U našem današnjem industrijskom društvu puno više toga ovisi o spoznajnim, analitičkim sposobnostima nego prije. Moj šurjak ispričao mi je o svojoj odluci iz šezdesetih godina da ide na koledž. Njegovi prijatelji su mu rekli: Zezaš li se? Za šta trebaš diplomu visoke škole? Sa tim ne možeš platiti ni svoju najamninu! U međuvremenu to se obratilo.

ZEIT ONLINE: Zašto su upravo bijeli muškarci i žene više pogođeni od Deaths of Despair ?

Deaton: To oni uopšte nisu. Afroamerički dio stanovništva je to očajanje jednostavno pretrpio dvije decenije ranije. Od šezdesetih godina kada su mnoga preduzeća svoje pogone izmještala iz velikih gradova bile su crnačke zajednice pogođene istom dezintegracijom kakva se bijelcima događa od sredine devedesetih godina i traje do danas.

ZEIT ONLINE: Donald Trump je 2016. u velikoj mjeri bio izabran upravo od ljudi koje Vi opisujete: Pripadnici bjelačkog srednjeg i radničkog sloja bez diplome visoke škole. Kako to da upravo oni vjeruju u njega? Nije li on, kao milijarde teški preduzetnik, personifikacija sistema pod kojim oni trpe?

Deaton: Ja nisam politolog i ne mogu reći zašto oni vjeruju u Donalda Trumpa, ali ja znam zašto nisu vjerovali u Hillary Clinton. Od sedamdesetih godina demokrati su se kontinuirano razvijali u akademsku i elitističku partiju. Bjelački radnički sloj u SAD već dugo nema povoda da se osjeća politički reprezentovan.

ZEIT ONLINE: Pritom je američko gospodarstvo proteklih godina opet bilo u boljoj situaciji. Trump je čak uzeo sebi za pravo da kaže da je on obezbijedio čudo u zapošljavanju. Kako se to uklapa u Vaša posmatranja?

Deaton: Tačno je, doduše, da su se SAD oporavile od finansijske krize 2008. i tačno je da postoji trend rasta plata kod neakademičara. Ali plate su neposredno pred Corona krizu bile još uvijek niže nego na bilo koji datum osamdesetih godina. Dakle to je bio više pokret na gore u velikoj krivulji padanja proteklih 40 godina. Isto važi za radna mjesta: Iako se na prvi pogled može radovati vrhu u statistici zapošljavanja to se brzo raspline kad se ustanovi da je taj vrh niži nego onaj prethodni.

Izvor

[balkantimes]

Kriza će najviše pogoditi Ameriku

Zašto američki model ekonomskog rasta doprinosi uvećanju krize izazvane koronavirusom, dok to nije slučaj sa nemačkim, pa čak ni sa britanskim modelom?

Mark Blajt

va konkurentna epidemiološka modela trenutno upravljaju mišljenjima eksperata i dele ih povodom pitanja kako najbolje odgovoriti na novi koronavirus. Prvi, koji je potekao sa Imperijalnog koledža u Londonu, strahom je naterao američku i britansku vladu da uvedu stroge mere društvene izolacije. On je polazio od predviđanja da, ukoliko se ne obuzda, COVID-19 (bolest koju izaziva virus) bi mogao da ubije preko pola miliona ljudi u Ujedinjenom Kraljevstvu i 2.2 miliona u Sjedinjenim Državama – ne računajući mnoge druge smrtne slučajeve koje bi izazvao kolaps zdravstvenog sistema u obe zemlje.

Drugi model, koji su razvili istraživači sa Oksfordskog univerziteta, pretpostavlja da je virus već inficirao 40 odsto britanske populacije, ali je većina imala blage ili nikakve simptome. I prema ovom modelu, COVID-19 bi izazvao mnogo smrti i takođe bi snažno napregao sistem zdravstva. Ali kako se u ovoj studiji predviđa manje kritičnih slučajeva, Oksford smatra da totalno karantinsko zatvaranje gradova na neodređeno dug period možda nije neophodno. Privlačnost oksfordskog modela je očigledna. Ali ako politički lideri naprave planove u skladu sa oksfordskim modelom, a ispostavi se da žive u svetu koji je opisao model londonskog Imperijalnog koledža, to će značiti da su lošu situaciju učinili još mnogo, mnogo gorom.

Isto tako, moraju se doneti i visokorizične odluke o zaštiti nacionalnih ekonomija od efekata COVID-19. To su odluke koje se donose prema predviđanjima druge vrste modela. Politički ekonomisti koriste „modele rasta“ da opišu šta države rade kako bi osigurale rast u normalnim okolnostima, ali ovi modeli ukazuju i kako će države najverovatnije odgovoriti u slučaju krize kao što je smrtonosna pandemija. Na primer, osnovni model rasta Ujedinjenog Kraljevstva vrti se oko finansija, domaćinstava i, više od bilo čega ostalog, domaće potrošnje. Kad je britansku ekonomiju pogodila kriza izazvana koronavirusom, nakon čega je svima rečeno da ostanu kod kuće, preduzimanje mera za jačanje potrošnje – poput garantovanja 80 odsto plata – predstavljalo je neophodnu reakciju. Za razliku od toga, u Nemačkoj, koja praktično predstavlja džinovsku izvoznu platformu što usisava potražnju sa drugih mesta, neophodna reakcija uključivala je uvođenje kraće radne nedelje i garancije za bilanse kompanija, ali ne i podršku platama.

UBLAŽAVANjE ŠOKA Za Sjedinjene Države je pitanje najboljeg načina za zaštitu ekonomije od efekata pandemije dosta komplikovanije. U kontekstu modela rasta, Sjedinjene Države su ogromni izvoznik primarnih proizvoda – aviona, oružja, nafte, usluga, softvera, elektronske trgovine i finansija – prosto zato što njihova ekonomija čini četvrtinu svetskog BDP-a. Ali ono što najviše pokreće američku ekonomiju i dalje je domaća potrošnja. Premda ona nije toliko vezana za kredite i toliko zavisna od dugova kao što neki analitičari tvrde  (Sjedinjene Države nalaze u sredini grupe zemalja Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (Organization for Economic Cooperation and Development – OECD) po odnosu dugova i prihoda domaćinstava), uloga koju dug privatnog sektora ima u američkoj ekonomiji otežava reagovanje na ovakvu krizu. Ova realnost postaje jasno uočljiva kad se američki model rasta uporedi sa modelima drugih zemalja.

Modeli rasta koji zavise od trgovine, poput onih koje možemo naći u severnoj i zapadnoj Evropi, skloni su uspostavljanju država blagostanja (engl. „welfare state“ – socijalna država ili država blagostanja podrazumeva društveno-ekonomski poredak u kome država pruža glavninu usluga socijalne zaštite, odnosno poredak u kome programi socijalne zaštite uzimaju veliki udeo finansijskih i drugih resursa države, prim. prev.) koje imaju funkciju „amortizera šokova“, odnosno pomažu ublažavanje efekata ekonomskih šokova. Generalno, što je ekonomija neke evropske zemlje otvorenija za međunarodnu trgovinu, to intenzivnije se sledi model države blagostanja koja bi delovala kao tampon u slučaju gašenja trgovine. Države u kojim je ovaj model razvijen takođe dopuštaju svojim građanima da imaju visoka dugovanja, jer ih efikasno štite od nezaposlenosti. Tako najzaduženiji ljudi na svetu nisu Amerikanci, nego Danci i Holanđani.

Za razliku od toga, države sa modelima rasta anglo-američkog tipa, a naročito Sjedinjene Države, imaju malo učešće države, niske poreze i glomazan finansijski sektor. Takve države umesto razvijenog sistema blagostanja imaju visoko fleksibilno tržište rada, što znači da u krajnjoj liniji njihov ekonomski rast zavisi od plata. Kako su te plate vremenom imale sve manju kupovnu moć, kreditne kartice, studentske pozajmice i zdravstvena dugovanja postala su standardni deo budžeta američkih domaćinstava. A kada se budžeti tih domaćinstava drastično smanje, njihove dugove neće kompenzovati amortizeri kakve imaju države poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Nemačke.

Ovaj nedostatak amortizera za ekonomske šokove je integralni deo američkog modela rasta i on u normalnim okolnostima predstavlja prednost, a ne manu. Kad se u modelima poput američkog dogode šokovi, oni nastoje da spasavaju svoje finansijske sisteme kako bi krediti i dalje neometano funkcionisali, dok puštaju realnu ekonomiju da apsorbuje udarac kroz nezaposlenost i mere štednje. Ovaj model polazi od pretpostavke da će se – u odsustvu amortizera – cene i plate brzo prilagoditi, kapital biti preraspodeljen, a rast će se vratiti bez potrebe za državnom intervencijom. Međutim, ovo nisu normalne okolnosti. A američki kreatori politike brzo shvataju da njihov uobičajeni priručnik ima ograničenu upotrebnu vrednost pred licem pandemije koronavirusa.

KATASTROFA, POJEDNOSTAVLjENA Tokom svetske ekonomske krize, Sjedinjene Države imaju veliku prednost u odnosu na druge zemlje – one štampaju svetsku rezervnu valutu. Drugim državama su potrebni američki dolari jer se njihovi bankarski sistemi zadužuju u dolarima iako ne mogu da ih štampaju. Tokom prethodnih kriza, poput one finansijske iz 2008. godine, oštri padovi na globalnim finansijskim tržištima ispeglani su potezima Federalnih rezervi, poput smanjenja kamatnih stopa i programa kupovine obveznica. Ali ovog puta, potez Federalnih rezervi nije imao svoj uobičajeno umirujući efekat: finansijska tržišta nastavljaju da padaju, a dominacija dolara nije uspela da zaustavi grabež za kešom.

Iako je Kongres konačno usvojio dva biliona dolara vredan stabilizacioni paket, njegova kontinuirana nesposobnost da se odluči koga da spasava – kompanije ili potrošače – reflektuje tenzije unutar čitavog ovog modela rasta. Sjedinjene Države se obično odlučuju za zaštitu kapitala, dok puštaju tržište rada da se prilagodi kroz nezaposlenost. No, ovaj instinkt – da se čuvaju veliki igrači, a da se glavnina udarca preusmeri na radnike – takođe je ključni razlog zašto je američki model rasta faktor uvećanja katastrofe izazvane pandemijom koronavirusa, dok to nije slučaj sa nemačkim, pa čak ni sa britanskim modelom.

Američki model rasta dobro funkcioniše dokle god je nezaposlenost niska, plate se isplaćuju i troše, a krediti recikliraju kako bi pokrili razlike između prihoda i troškova koje imaju potrošači i kompanije. Ali kada se tržišta zamrznu i kada ne mogu pravilno da utvrđuju cene (npr. niko ne zna koliko zapravo vrede akcije Junajted erlajnsa jer niko ne zna kada će Amerikanci ponovo moći da lete avionom), ovaj model rasta se raspada. Jednom kada se to dogodi, teško je videti gde je dno. Federalne rezerve i Kongres mogu pokušati da održe limit cena spasavanjem kompanija, ali nema kraja široj krizi potrošnje do koje dolazi kad se trećina tržišta rada ugasi, a preostale dve trećine budu zaključane kod kuće u dužem vremenskom periodu. Spasavanje kapitala na ovaj način, uz očekivanje da će se tržište rada prilagoditi rastom nezaposlenosti i smanjenjem plata, prosto je nemoguće ako imamo u vidu obim gašenja privrede.

Američki model rasta je izgrađen na takav način da jednostavno nije moguće da se zaustavi a da istovremeno sebi ne nanese katastrofalnu štetu. Kako je ovaj model dizajniran tako da se prilagođava kroz smanjene plate i smanjenu zaposlenost, umesto kroz uvećanje socijalnih izdataka, politički lideri mogu da dopuste privremeni rast nezaposlenosti u uslovima bankarskih šokova, ali ne i na polutrajne transfere keša – što rade Britanci – i skoro totalni kolaps vrednosti imovine. Britansko rešenje je u američkom kontekstu previše politički toksično da bi predstavljalo išta više od kratkoročnog rekvizita. Tako da, jednom kada je postalo jasno da je – makar po modelu londonskog Imperijalnog koledža – sa epidemiološke tačke gledišta ispravan odgovor da se ekonomija na par meseci stavi u hibernaciju, američki lideri su počeli da traže druga rešenja.

Jedno alternativno rešenje, koje je izneo predsednik Donald Tramp zajedno sa zastupnicima u mnogim američkim državama, jeste da se prosto „restartuje ekonomija“. Direktna cena toga, prema modelu Imperijalnog koledža, bila bi smrt čak 2.2 miliona Amerikanaca – ili, kako je viceguverner Teksasa Den Patrik to sročio u nedavnom intervjuu: „Stari ljudi moraju da umru kako bi spasili ekonomiju“.

NAPUŠTANjE KARANTINA Nažalost, čak i ako se ispostavi da je manje strašni oksfordski model ispravan odgovor sa epidemiološke tačke gledišta, prosto restartovanje ekonomije možda neće biti moguće ukoliko to znači da će 70 odsto Amerikanaca dobiti bolest koja zahteva intenzivnu negu u preko deset odsto slučajeva. Ukoliko se Amerikanci vrate na posao, ove stope zaraze bi praktično ugasile tržišta rada, hteo to predsednik ili ne. Malo je verovatno da će se potrošači gurati po šoping molovima u siutuaciji kada postoji mogućnost da ih kupovina doslovno „obori s nogu“, a kompanije čiji radnici pune hitne sobe po bolnicama neće biti naročito sklone da investiraju u proizvode koje neće moći da isporuče.

Sjedinjene Države, sa svojih 330 miliona stanovnika, 270 miliona komada vatrenog oružja, 80 miliona radnika bez prava na plaćeno bolovanje i 28 miliona zdravstveno neosiguranih, suočavaju se sa izazovima kakvi ne postoje u drugim zemljama. Zamrzavanje ekonomije na šest ili više meseci uništilo bi ono što je ostalo od društvenog tkiva ove zemlje, zajedno sa njenim modelom rasta. Ali restartovanje ekonomije bi moglo da pretvori pandemiju u pravu pravcatu kugu koja bi nanela isto štete koliko i zamrzavanje.

Za koju od ovih neprivlačnih opcija će se Sjedinjene Države najverovatnije opredeliti? I ovde nagoveštaj pruža proučavanje aktuelnog modela rasta u ovoj zemlji. On ukazuje da će Sjedinjene Države privremeno spasavati kompanije, delimično podržavati potrošnju i okončati karantine što je pre moguće. Izgleda da su Tramp i njegovi savetnici savršeno spremni da se kockaju sa sudbinom par miliona američkih života kako bi spasili imovinu, računajući da će zdravstveni sistem u svakom trenutku biti u stanju da zbrine elitu.

Ukoliko se pandemija koronavirusa odigra po modelu Imperijalnog koledža iz Londona, naknadno ekonomsko otvaranje Sjedinjenih Država će prosto nadoknaditi štetu koju bi u tom slučaju izazvao američki odgovor. Ukoliko pandemija krene kursom koji je opisao oksfordski model, ekonomije drugih zemalja pretrpeće manju štetu nego američka ekonomija i brže će se povratiti jer totalna karantinska zatvaranja nanose manju ekonomsku štetu nego dopuštanje nekontrolisanog širenja zaraze. Američke berze mogle bi da nabujaju ukoliko se ispostavi da je oksfordski model ispravan, ali to neće značiti ništa za milione radnika koji bi bili otpušteni, za hiljade malih kompanija koje bi bankrotirale i za milione ljudi koji će biti zaraženi ukoliko Sjedinjene Države prerano obnove poslovanje.

Ukoliko Sjedinjene Države krenu ovom stazom, moglo bi da se desi da konačno stignu do tačke za koju je predsednik Bil Klinton rekao da se nikada neće desiti – da ljudi poveruju da će Amerika biti gubitnik. Na kraju krajeva, ukoliko je najbolja strategija američkih lidera za pandemiju da je „puste da protutnji“, ostatak sveta će brzo prestati da tretira Sjedinjene Države kao uzoran model za rast ili bilo šta drugo.

Izvor

[balkantimes]

Covid-19 daje pokriće koaliciji koju predvode SAD za održavanje pritiska na Siriju

Covid-19 je pružio SAD skriveni „humanitarni“ gest koji omogućava stalni rat širom svijeta. Ne samo da je varvarski već je i sadistički da mjere ekonomske politike ostaju čvrste u toku globalne krize bez presedana. Bilo da je kriza stvarna, pretjerana ili orkestrirana, ljudi pate, a američka koalicija tu patnju iskorištava za svoje ciljeve.

27. aprila oko pet sati ujutro Izrael je ciljao stambena područja južnog Damaska, usmrtivši tri civila, ranivši četiri i nanoseći značajnu materijalnu štetu kućama.

Napad su izveli izraelski ratni avioni koji su na nezakonit način uzurpirali libanski vazdušni prostor da bi ispustili svoje projektile na predgrađe Damaska. To je četvrti takav napad u posljednjih mjesec dana, od kojih su se dva dogodila u istoj nedjelji. Izraelski mediji su koristili tipične argumente „misije samoodbrane“ kako bi opravdali agresiju. Sirijska opservatorija za ljudska prava sa sjedištem u Velikoj Britaniji (SOHR) saopštila je, u korak sa izjavama izraelskih medija, da su rakete pogodile položaje „pod kontrolom Irana i njihovih saveznika“, te da su četiri vojnika „nepoznate nacionalnosti“ ubijena u napadu.

IZRAEL ISKORIŠTAVA PANDEMIJU COVID-19 KAKO BI POBOLJŠAO SVOJU REGIONALNU POZICIJU

Izraelski ministar odbrane Naftali Bennett, ratoboran kao uvijek, upozorio je da Izrael neće „dozvoliti uspostavljanje napredne iranske baze u Siriji“.

Na slikama koje su cirkulisale odmah nakon napada prikazani su civili koji se vraćaju da pregledaju štetu, a ne iranska milicija. To dovodi u sumnju poznate izraelske tvrdnje o samoodržanju dok napadaju suverenu naciju iz vazdušnog prostora koji ne kontrolišu i gdje nisu dobrodošli.

Nedavni članak napisan za instituciju Brookings, koju finansiraju Qatar i Bill Gates, između ostalih američkih korporacija, prenosi „Izrael mijenja regionalni pejzaž u svjetlu Covid-19“. Efektivno, Izrael će pokušati da iskoristi priliku da udvostruči već rastuću saradnju sa zaljevskim zemljama kako bi se borio protiv percipirane prijetnje Irana s kojim su obje strane suočene. Jedna interpretacija članka je da Covid-19 nudi Izraelu priliku da iskoristi razdvajanje Hezbolaha / Sirije / Irana i preusmjeravanje resursa prema Covid-19, kako bi pogodio srce njihovog saveza u Siriji. To potvrđuju sve češći napadi.

Ova kršenja međunarodnog prava koje je počinio Izrael nisu jedina koja sprovodi savez pod vodstvom SAD, koji skoro 10 godina vodi vojnu i ekonomsku kampanju za rušenje sirijske vlade.

Čitav region pati zbog pandemije Covid-19 koja je progutala globus, podstaknuta neviđenom kampanjom širenja straha preko medija, i koja je više država dovela u zatvaranje i izolaciju, sa zatvorenim granicama i onemogućenim kretanjem. Ipak, američki savez je vojno zanemario svoje diktate o unutrašnjoj politici, koji su većinu američkog stanovništva efektivno stavili u kućni pritvor.

AMERIČKO RASPOREĐIVANJE TRUPA I POVEĆANI VOJNI TRAG NA SJEVEROISTOKU SIRIJE

Novinar veteran Abdel Bari Atwan izvijestio je da američke obavještajne agencije i regionalni saveznici Washingtona iskorištavaju diverziju Covid-19 da bi učvrstili kontrolu nad sirijskim naftnim resursima istočno od Eufrata, uz pomoć svojih saveznika Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u provinciji.

Prema lokalnim stanovnicima tog područja, SAD ne samo da pljačka sirijsko naftno bogatstvo, već i profitira od regionalnog poljoprivrednog obilja – ili se radije oslanja na svoje plaćenike da se ekonomski samoodrži na pljački i preprodaji sirijskih resursa. Dugoročno, ovo SAD smanjuje probleme s plaćanjem milicije koja djeluje pod njihovom jurisdikcijom.

Stalan tok američkih vojnih vozila, natovarenih vojnom i logističkom opremom, pojačava američko vojno prisustvo na sjeveroistoku, posebno u Kamishli, težeći ilegalnoj američkoj bazi u Kassrak Tel Baidar.

Prema SOHR-u, turski vojni konvoj od oko 20 vojnih vozila ušao je u posljednja dva dana u provinciju Idlib, na sjeverozapadu Sirije. Time se broj vozila koja su ušla u Siriju od novog prekida vatre koji su posredovali Rusija / Damask / Turska u martu, iznosi 2.830. Svi ovi konvoji takođe stvaraju porast prisustva trupa – uprkos ograničenjima kretanja koja su nametnuta kao zdravstvena preporuka zbog Covid-19, a koja se izgleda ne odnose na vojno osoblje.

Takvo nepoštovanje granica Sirije efikasno povećava rizik od širenja Covid-19 u zemlji koja je izdržala skoro 10 godina sponzorisanog rata i decenije kažnjavanja preko ekonomskih sankcija. Ovi uslovi stavljaju Siriju u visoki rizik, ako se virus neodgovorno uvede u zajednice koje su već oslabljene ratom i raseljene.

Rakka se takođe nalazi na američkoj mapi puta zbog ponovne okupacije. Sirijski ratni analitičar Ibrahim Mohammad je izjavio da teroristički mediji koji simpatiziraju SDF izvještavaju o dolasku međunarodnog tima vojnih stručnjaka u bazu zapadno od Rakke. Cilj ovog tima je procijeniti mogućnost premještanja američkih trupa na područje koje su vojno opustošili 2018., navodno da bi ga „oslobodili“ od ISIS-a.

Istovremeno, tim vojnog osoblja američke koalicije poslat je u bazu Khrab A’shk u selu Ain-Al-Arab, sjeveroistočno od Alepa. Posmatrači izvještavaju o dolasku kamiona koji nose betonske blokove kako bi učvrstili bivšu američku bazu u pripremi za povratak američkih trupa.

Vrijedi napomenuti da Sirija nije destabilizovana nacija kakva je bila kada su SAD pokrenule kampanju za izgradnju baza na suverenoj sirijskoj teritoriji – čin razbojništva koji su zapadni mediji uglavnom zaboravili. Lokalna reakcija sirijske politike protiv ponovne okupacije Washingtona dobila je zamah savezničkim pobjedama Sirijske arapske vojske protiv ekstremističkih oružanih grupa u posljednjih pet godina.

Pljačka sirijskih resursa nije ograničena na militantne strukture koje podržava SAD. Turski saveznici takođe koriste Covid-19 kako bi na području Al-Ghab na sjeverozapadu Hame, koja se graniči s Idlibom, poskidali vodovodne i cijevi za navodnjavanje radi preprodaje u Turskoj. Fronta Al-Nusra optužena je za demontiranje ostataka elektrane Zaizoun i tekstilne fabrike Idlib radi prodaje turskim trgovcima otpadnim metalima – pretpostavlja se za finansiranje Al-Kaidine vojne okupacije Idliba.

Čak je i ISIS ojačan zbog zatvaranja usljed Covid-19. Teroristi ISIS-a, zaštićeni od potjere od strane vlade blizinom američke vojne baze u Al-Tanfu, na granici s Jordanom, krenuli su u napad na istočni dio Homs tokom aprila 2020. Iako je napad odbila Sirijska arapska vojska, to je pokazatelj spoljašnje uloge koju će SAD sada igrati kako bi održale pritisak na sirijsku vladu i vojsku, ne osvrćući se na to da bi bio prikladniji „humanitarni“ odgovor dok se svijet bori protiv Covid-19.

SANKCIJE: POJAČANI HIBRIDNI RAT KOJI JE SIRIJU BACIO NA KOLJENA

Sirijska vlada je efikasna u rješavanju situacije s Covid-19. Preduzete su pragmatične mjere predostrožnosti, a medicinske ustanove, ministarstva, bolnice i industrijski sektor udružili su snage i resurse da bi zaštitili sirijsko stanovništvo,s odličnim rezultatima. U Siriji su 43 zvanična slučaja koronavirusa, 19 slučajeva oporavka i tri smrtna slučaja – što je izuzetno mali broj za zemlju za koju se Zapad nadao (ili se nada) da će se raspasti pod naporom.

Umjesto da pozitivno reaguju na “humanitarnu” krizu koju je stvorio Covid-19 – krizu koja najteže pogađa sirijski narod, SAD su efektivno održavale svoju kampanju “maksimalnog pritiska”, zatežući sankcije, umjesto da ih oslabe.

Prema lokalnim izvještajima, sirijska ekonomija gubi 1 bilion sirijskih funti (SIP) mjesečno – što iznosi oko 33,3 milijarde SIP-a dnevno – nakon obustave aktivnosti u većini privrednih sektora u okviru mjera usvojenih za borbu protiv Covid-19. Prema sirijskom ekonomisti Ali Kan’anu, gubici su u martu i aprilu iznosili dva biliona SIP-a i narast će na procijenjenih 4 biliona SIP-a ako se zaključavanje produži do juna 2020. godine.

Sirijska vlada proaktivno reaguje na dramatičan ekonomski pad, izdvajajući, na primjer, 1,5 milijardi SIP-a za poljoprivredni sektor, u pokušaju da podrži i zaštiti sirijsku ekonomiju u ovim vanrednim vremenima. Međutim, vrijeme pojave Covid-19 i premještanja agencije UN-a ispada veoma pogodno za američku koaliciju koja je trebala da pretrpi ponižavajući poraz svoje kampanje za promjenu režima, jer je konačna vojna pobjeda bila očekivana na strani sirijske države i njenih saveznika.

Bivši francuski ambasador u Damasku, profesor Michel Raimbaud, s pravom tvrdi da su sankcije „više varvarske nego vojne konfrontacije, kojima se bliži kraj, ilegalne su i nemoralne. To je mrlja čovječanstva. ” Zatezanje sankcija tokom krize Covid-19 od strane Washingtona i njegovih saveznika u Velikoj Britaniji i EU nije ništa drugo do namjerno ekonomsko divljaštvo. Očigledno se iskorištava situacija kako bi Sirija bila gurnuta preko ivice i pala u ekonomski ponor, koristeći sredstva daleko od humanitarnog plana globalističkih nacija kojim dominiraju SAD i koje se u regionu šale sa hegemonijom.

Covid-19 je pružio SAD skriveni „humanitarni“ gest koji omogućava stalni rat širom svijeta. Ne samo da je varvarski već je i sadistički da mjere ekonomske politike ostaju čvrste u toku globalne krize bez presedana. Bilo da je kriza stvarna, pretjerana ili orkestrirana, ljudi pate, a američka koalicija tu patnju iskorištava za svoje ciljeve.

Z.Milic/ Logicno.com

[balkantimes]

Rohindže između beznađa

Proterivanja izbeglica i migranata iz Libije i Alžira su naglo povećana sa zatvaranjem granica zbog korona virusa. Isto tako, predsednik SAD Donald Tramp (Trump) je iskoristio malo poznati zakon iz 1944. da stavi po strani decenije stare zakone o imigraciji. Prvi put od kada je sistem za azile napravljen 1980. ljudi iz Meksika i centralne Amerike koji ilegalno pređu granicu uopšte nemaju mogućnost da traže azil i u roku od nekoliko sati se vraćaju u Meksiko koji ih šalje dalje na jug.

Više stotina Rohindža izbeglica našlo se u brodovima na otvorenom moru na milosti krijumčara ljudi pošto su iz užasnih uslova prenatrpanih kampova u Bangladešu pokušali da pobegnu u Maleziju, čije vlasti odbijaju da ih prime uz obrazloženje da su granice zatvorene radi zaustavljanja korona virusa, pišu svetski mediji.

Od očaja do odbijanja

Međunarodne organizacije za ljudska prava i predstavnici Rohindži pozvali su vlade u regionu da urade nešto pre nego što izbeglice, među kojima ima dece, nestanu u moru, piše Gardijan (The Guardian).

Muslimanske izbeglice koje ne mogu da se vrate u Mjanmar i koje pokušavaju da pobegnu iz beznađa prenatrpanih kampova u Bangladešu, takođe su meta krijumčara koji za velike sume novca obećavaju bolji život u Maleziji, ističe britanski list i ukazuje da organizacije za ljudska prava optužuju Maleziju, gde je zabeležen porast ksenofobične retorike, da koristi COVID-19 kao izgovor da vraća izbeglice.

Malezija je nedavno vratila najmanje dva broda s Rohindžama, navodi Gardijan, dodajući da su i dva broda s oko 500 ljudi primećena kod obala Bangladeša pre nedelju dana, ali da se veruje da su se vratila na otvoreno more, pošto i Bangladeš odbija da prihvati brodove. Ministar spoljnih poslova Abdul Momen rekao je da je njegova zemlja uradila daleko više za pomoć Rohindžama nego druge zemlje u regionu.

Organizacija Amnesti internešnal (Amnesty International) kaže da vlade treba da prestanu međusobno da se optužuju i da brzo deluju, dok Mohib Ulah, predsednik Arakan Rohindža društva za mir i ljudska prava, strahuje da krijumčari zlostavljaju ljude na brodovima.

Mohamed, koji živi u kampovima u Bangladešu od 2017. godine, kada je više od 700.000 Rohindži pobeglo pred brutalnom akcijom vojske Mjanmara, veruje da je njegov 13-godišnji sin na jednom od brodova. On je nestao pre više od 50 dana, ali je kasnije telefonom javio da je će s prijateljima brodom pokušati da stigne do Malezije. Mohamed kaže da veruje da je njegov sin bio očajan, pošto u logoru nije mogao da dobije obrazovanje, kao ni posao.

Prošlog meseca, vlasti Bangladeša su spasile jedan brod, dozvolivši da oko 400 iznurenih ljudi, uglavnom tinejdžera, dođe na obalu posle dva meseca na moru. Pored toga što nisu imali hranu, njih su krijumčari tukli, naveli su Lekari bez granica (Medicins Sans Frotiers) koji su lečili preživele. Više od 70 ljudi je možda umrlo na brodu mada nema zvaničnih podataka. Jedan od preživelih rekao je za Gardijan da je na brodu nestalo hrane i vode i da su tela umrlih izbeglica bacana u more.

Desetine Rohindži za koje se veruju da su bili na jednom od nekoliko brodova na otvorenom moru, u subotu, 2. maja su, prema rečima zvaničnika, došle do južne obale Bangladeša, prenosi Rojters (Reuters), ukazujući da raste zabrinutost za više stotina ljudi koji su nedeljama na ribarskim brodovima usled ograničenja uvedenih za zaustavljanje širenja korona virusa.

Bangladežanski zvaničnik je rekao da su neki od pridošlih poslati na ostrvo Basan Čar, gde su vlasti ranije planirale da smeste Rohindže, dok je, kako navodi Rojters, predstavnik humanitarne organizacije Arakan prodžekt (Arakan Projekta) rekao da je grupa stigla u subotu verovatno došla malim čamcem s nekog od većih brodova sa stotinama ljudi koji su još na otvorenom moru.

Stotine Rohindži nalaze se na najmanje dva ribarska broda između Bangladeša i Malezije, navode grupe za ljudska vlada, dok južnoazijske vlade uvode stroge mere na granicama da spreče širenje korona virusa.

Smrt u moru i džunglama

Stotine Rohindži su umrle u pokušaju da stignu do Malezije, pošto su pod pritiskom osećanja beznađa primorane da svoje živote stave u ruke krijumčara, ističe Njujork tajms (The New York Times) i ukazuje da krijumčari koji prebacuju Rohindže iz logora u Mjanmaru ili izbegličkih kampova u Bangladešu iskorišćavaju neke od najugroženijih ljudi na svetu.

Proganjanje Rohindži u Mjanmaru je intenzivirano 2017. kada je vojska u većinski budističkoj zemlji pokrenula, kako su zvaničnici UN rekli, kampanju s genocidnim namerama, posle čega su, kako navodi američki list, stotine hiljada muslimanskih izbeglica došle u Bangladeš s pričama o pogubljenjima i masovnim silovanjima.

Mnoge Rohindže žive u pretrpanim izbegličkim kampovima na istoku Bangladeša gde su uslovi bili užasni i pre korona virusa, ističe Njujork tajms. Zasad niko među Rohindžama nije bio pozitivan na testu na korona virus, ali je sproveden ograničen broj testiranja. Zbog zabrinutosti za širenje virusa među izbeglicama, vlada Bangladeša je većini humanitarnih radnika zabranila ulazak u kampove, dok zbog mera fizičkog distanciranja, nestaje i ono malo slabo plaćenih poslova koje su imale Rohindže.

Bez države i traumatizovane decenijama proganjanja u Mjanmaru, mnoge Rohindže se nadaju poslu u Maleziji gde ih prema podacima Ujedinjenih nacija ima oko 100.000, ali mnogi žive na marginama društva bez ikakvih dokumenta. U pokušaju da dođu do Malezije, stotine su umrle. Preživeli s brodova kažu da su se navikli na svakodnevno bacanje tela umrlih u more, ali pored stradanja na brodovima, mnogi su, ističe list, sahranjeni u masovnim grobnicama u džunglama pošto nisu mogli da plate cenu koju krijumčari tokom puta povećavaju kako bi iscedili novac iz svojih žrtava.

Obalske straže i mornarice Tajlanda i Malezije kada presretnu izbegličke brodove, ponekad bacaju pakete hrane i vode, ali odbijaju da im pruže utočište, čime mnoge Rohindže osuđuju na smrt, kažu organizacije za ljudska prava. Njujork tajms dodaje da su vlasti Tajlanda i Malezije optuživane za saučešće u trgovini ljudima i da ometaju napore da se ono iskoreni. Tajland je osudio devet zvaničnika za učešće u trgovini ljudima, ali u Maleziji niko nije odgovarao.

“Savršen izgovor”

Hiljade očajnih migranta su u opasnosti da umru bez hrane, vode ili utočišta u užarenim pustinjama i na moru, dok vlade zatvaranju granice i luke u vreme pandemije COVID-19, ukazuje Asošiejtid pres (Associated Press).

Pored Rohindži zaglavljenih u Bengalskom zalivu između Bangladeša i Malezije, migranti se istovaraju i u Sahari ili na pustoj granici Meksika s Gvatemalom ili lutaju Sredozemnim morem pošto su evropske i libijske vlati proglasile da su njihove luke nebezbedne.

Mnoge vlade su uvele oštre mere, navodeći da zdravstvena kriza zbog širenja korona virusa zahteva vanredne stanje, ali su, ukazuje AP, mnoge od tih mera samo poslednji napor vlada da ograniče dolazak migranta, uprkos zakonima o ljudskim pravima.

Posle Drugog svetskog rata, međunarodni i nacionalni zakoni su štitili izbeglice i tražioce azila. Čak i države koje imaju pravo da zatvore granice zbog nacionalne bezbednosti, ne mogu silom vraćati migrante u zemlje u kojima se suočavaju s nasiljem i drugim opasnostima, kaže profesorka migracionih prava na londonskom Kvin Meri univerzitetu Violeta Moreno-Leks (Moreno-Lax). Ali, upravo se to dešava, kaže ona, dodajući da “pandemije daje savršen izgovor”.

Dok su migranti i ranije ostavljani u pustinjama i na moru, ove godine korona virus je promenio dinamiku i omogućio još oštrije mere za sprečavanje dolazaka migranata, ističe AP.

Proterivanja izbeglica i migranata iz Libije i Alžira su naglo povećana sa zatvaranjem granica zbog korona virusa. Isto tako, predsednik SAD Donald Tramp (Trump) je iskoristio malo poznati zakon iz 1944. da stavi po strani decenije stare zakone o imigraciji. Prvi put od kada je sistem za azile napravljen 1980. ljudi iz Meksika i centralne Amerike koji ilegalno pređu granicu uopšte nemaju mogućnost da traže azil i u roku od nekoliko sati se vraćaju u Meksiko koji ih šalje dalje na jug.

RSE

[balkantimes]

Pandemija korona virusa prijetnja populističkim silnicima

Populistički lideri ne mogu pružiti bilo kakve socijalne ili ekonomske solucije nacionalnim i globalnim problemima i pandemija to čini sve očitijim. Možda će ova tragedija biti posljednja kap koja je prelila čašu i dovesti do pada populizma širom svijeta.

Santiago Zabala 

 Kako se zaraza korona virusom širi svijetom, ona sve više razotkriva velike socio-ekonomske pukotine koje su vlasti dugo ignorirale. Slabo finansirani zdravstveni sistemi propadaju zbog velikog broja pacijenata, tanke sigurnosne društvene mreže ne mogu pomoći onima u potrebi, a odsustvo prave zaštite radnika dovelo je do stotina miliona otkaza i bankrota građana.

Istovremeno, pandemija je istakla probleme zbog nekompetentnosti i manjka vodstva vladajućih elita širom svijeta. Sve je više jasno kako su mnogi politički lideri potcijenili prijetnju epidemije u Kini i izabrali da umiruju tržišta umjesto da pripremaju nacije za vanredno stanje.

Drugi su – poput Južne Koreje, Tajvana, Njemačke i drugih – povukli prave poteze, otvoreno komunicirali sa javnosti i uspjeli izbjeći nacionalne katastrofe.

Mržnja i manipuliranje

Ova obznanjujuća strana pandemije je naročito opasna za populističke vladare širom svijeta. Sada su sve više u opasnosti da ljude vide kako su nekompetentni lideri koji rade samo na zadovoljavanju vlastitih i interesa uskih poslovnih krugova dok svoje nacije ostavljaju u ekonomskim tegobama i socijalnoj nesigurnosti.

Ovi populisti su promovirali svoje nacionalističke, protekcionističke i agende zasnovane na mržnji kako bi manipulirali javnošću, sve dok negiraju vanredne situacije našeg doba. Ovo je očito u njihovoj  ravnodušnosti prema klimatskim promjenama ili izbjegličkoj krizi, kao i u njihovom odgovoru na aktuelnu pandemiju korona virusa.

Ova globalna zdravstvena kriza traži planetarnu saradnju, odgovornost i solidarnost, a to je upravo suprotno od svega onog za što se oni zalažu i razvija se prebrzo da bi njihova populistička retorička strategija djelovala.

Kako bi odgovorili na situaciju, ovi čelnici su udvostručili sa rasizmom u retorici i pokušali potkopati tradicionalne vektore vlasti i legitimacije koji su potrebni za razumijevanje stvari. Državne agencije, mediji i cijenjeni akademici trebaju uvjeravati javnost u značaj i implikacije osnovnih fakata o pandemiji. Oni su na meti bjesomučnih napada i ispitivanja populističkih političara koji očajnički pokušavaju skrenuti pažnju javnosti sa katastrofalnih posljedica njihovog nedjelovanja.

Istovremeno, populistički lideri su pokrenuli očajničke napore kako bi instrumentalizirali pandemiju i konsolidirali vlast i/ili osigurali svoj reizbor.

Od Mađarske do Brazila

U Mađarskoj, premijer Viktor Orban je 11. marta proglasio vanredno stanje. Manje od tri sedmice kasnije je Parlament izglasao zakon koji mu dekretom omogućava neograničeno vladanje u ime borbe protiv korona virusa. No, te ovlasti idu jako daleko od onoga što je neophodno za borbu protiv epidemije jer predviđaju zatvorske kazne za one koji se ustanovi da su sprečavali mjere protiv pandemije ili širili lažne informacije.

Orban očito pokušava zaobići potencijalnu ljutnju javnosti zbog pogrešnih odluka tokom krize zbog koje bi izgubio moć. Čak i prije pandemije, mađarski zdravstveni sistem je bio u lošem stanju; kontraverzne mjere za oslobađanje kreveta za oboljele od COVID-19 i neadekvatna količina zaštitne opreme i opreme za bolnice dodatno su dovele u sumnju kapacitete mađarske Vlade da se nosi sa krizom. Javile su se i kritike da Vlada troši na ne-esencijalne sektore, uključujući sport.

U Brazilu, predsjednik Jair Bolsonaro se otvoreno protivi svim mjerama protiv pandemije. On tvrdi kako je virus „izmišljotina“, „obična prehlada“ i kako on „ne bi ništa osjetio“ ako bi se zarazio. On ide toliko daleko pa odlazi na skupove protiv blokada koje su nametnule lokalne vlasti. On ne samo da je stalno napadao medije i dovodio u pitanje savjete naučnika i WHO, već i sam aktivno širi dezinformacije.

Kada je 25 od 27 brazilskih guvernera potpisalo zajedničko pismo kojim se traži da Bolsonaro podrži stroge mjere protiv epidemije, on ih je optužio da su „istrebitelji poslova“ koji žele sabotirati njegov reizbor za dvije i po godine. Stoga je, umjesto da predvodi borbu protiv pandemije, brazilski vladar odlučio poticati javnost protiv lokalnih vlasti koju krivi za ekonomsku krizu, a sve kako bi prikrio svoje pogrešne poteze u ovoj situaciji, kao i neuspjeh njegove desničarske politike da donese prosperitet Brazilu.

Trumpov 'na lijevo krug'

Slično je i predsjednik SAD-a Donald Trump fokusirao svoje napore na manipuliranje javnim mišljenjem umjesto da je radio sa državnim vlastima na rješenju krize. No, za razliku od Bolsonara, on je pokušao negirati svoje tvrdnje da epidemija korona virusa nije prijetnja za SAD.

Nakon njegovog „na lijevo krug“, fokusirao je svoje napore na prikrivanju činjenice da je pokrenuo zakašnjeli odgovor na pandemiju i pogrešno vodio razne aspekte krize. Kada su ga demokrate i mediji optužili da je zabrljao, on je okrivio Kinu za epidemiju, Obaminu administraciju za manjak testova i razne guvernere za manjak respiratora. Umjesto da se fokusirao na rješavanje ovih problema, on je objavio suspenziju sve imigracije u SAD kako bi zaštitio poslove dok se virus širi.

Sa fokusom na reizbor u novembru, Trump je preuzeo dnevne izvještaje o pandemiji od potpredsjednika Mikea Pencea i pretvorio ih u prilike za predizborne govore, ističući ono što vidi kao „postignuća“ svoje administracije umjesto da informira javnost o stanju u državi. On i njegova Republikanska stranka su isforsirali razne mjere i pakete kako bi spasio velike poslove koji su davali donacije njegovoj kampanji i čija podrška će biti ključna za ponovni izbor.

Orban, Bolsonaro i Trump su samo tri primjera globalnog trenda političkih silnika koji pogrešno vode nacije kroz pandemiju. Na kraju, ovo nije samo zdravstvena kriza već i kriza nacionalnog i globanog upravljanja. Ovo sve polako postaje još jedan dokaz velikog neuspjeha populizma da pruži bilo šta osim prazne i retorike pune mržnje.

Populistički lideri ne mogu pružiti bilo kakve socijalne ili ekonomske solucije nacionalnim i globalnim problemima i pandemija to čini sve očitijim. Možda će ova tragedija biti posljednja kap koja je prelila čašu i dovesti do pada populizma širom svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera