#njega i skrb

[adriaticpulse]

Verdi za četvrtak najavio štrajk u bolnicama i ustanovama za njegu

Spor oko kolektivnog ugovora u njemačkom javnom sektoru sve se više zaoštrava. Sindikat Verdi pozvao je na novi jednodnevni štrajk u bolnicama i ustanovama za njegu, isti će u četvrtak pogoditi bolnice, ustanove za njegu te hitne službe u cijeloj zemlji. Očekuje se da bi i München mogao biti zahvaćen ovom obustavom rada, što bi moglo dovesti do značajnih ograničenja u pružanju zdravstvene i hitne…

[seooptimizacija]

O nama

O nama i što su naši klijenti rekli o nama

O nama - intenzivno korištenje Apple Mac računala od 1993. godine i upotreba interneta od 1994. godine, dalo je potrebno iskustvo u upotrebi računala. I impuls prema nadogradnji i učenju za naprednije korištenje računala. Sve od izrade i obrade grafike pa do izrade kvalitetnih internet stranica i web trgovina. Internet stranice radimo u WordPressu, najzastupljenijem programu za razvoj web stranica. Web shop radimo na Woocommerce platformi za web trgovine. Kontaktirajte nas za detaljnije informacije.Dvadeset pet godina iskustva u izradi i obradi grafike i fotografija uz Photoshop i druge grafičke programeDvanaest godina iskustva u izradi WordPress i HTML internet stranica i internet trgovina (web shop)Deset godina iskustva u SEO optimizaciji internet stranica za tražilice i pristupačnosti web stranica invalidnim osobamaOptimizacija web stranica za tražilice (SEO) je vrlo kompleksan i zahtjevan posao, ali često nije atraktivan za marketing. Čak do 90% SEO posla nije direktno vidljivo na internet stranici izvana. A rezultati se primijete tek kroz 4-6 mjeseci kroz poziciju stranice na tražilicama. Za klijente koji prvi puta naručuju izradu web stranice to je često prilično nerazumljivo područje. Zbog toga prolaze i poluobećanja koja nemaju veze sa optimizacijom stranice za tražilice. Klijent često tek nakon 6 mjeseci vidi da sa izradom internet stranice nije dobio ono što je očekivao. A to je pozicija internet stranice na tražilicama. Mnogo pojedinaca i tvrtki u Hrvatskoj se bavi izradom internet stranica. Neki od njih su više specijalizirani za izradu web shopa. No nema previše ljudi koji imaju znanje za napraviti potpunu SEO optimizaciju internet stranice. A naknadni radovi uvijek iziskuju i više vremena i više novca. Uvijek je bolje ako se izrada web stranice i SEO rade zajedno od početka i istovremeno. Onda posao počinje već sa savjetovanjem oko izbora domene.Što o nama kažu naši klijentiIzuzetno smo zadovoljni suradnjom sa gospodinom Zvonkom Perše. Angažirali smo ga za izradu stranice u svrhu promidžbe turističkih kapaciteta. Stranica je izrađena vrlo lijepo, precizno, profesionalno i u vrlo kratkom roku. Posebice nam je bio važan smještaj na visoka mjesta na tražilicama što je vrhunski učinjeno, a u čemu je gospodin Zvonko Perše nenadmašan!Već duže vrijeme surađujem sa gospodinom Zvonkom. Kod njega smo naručili izradu nove web stranice za naše apartmane u Vodicama i pozicioniranje stranice na prvoj stranici tražilice Google za fraze ‘vodice apartments’ i ‘apartments vodice’. Gospodin Zvonko je oboje učinio vrlo kvalitetno i profesionalno te pozicionirao stranicu na prvom mjestu tražilice.Izradom nove internet stranice Centra i optimizacijom stranice za pristupačnost, gospodin Zvonimir je u potpunosti ispunio obvezu Centra prema Zakonu o pristupačnosti mrežnih stranica… Dodatni rezultat kvalitetnog rada je pozicioniranje stranice Centra u tražilicama ispred svih ostalih centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj.Vrlo smo zadovoljni s uslugom koja nam je pružena. Gospodin Zvonko je otvoren za sugestije. Web stranica je jednostavna za snalaženje i dobro pozicionirana u tražilicama.. Ima značajke koje smo htjeli u svojoj internet stranici. Znamo da se uvijek možemo obratiti za daljnju suradnju.Kontaktirajte nas još danas! Kontaktirajte nas da bi saznali dodatne i potpune informacije u vezi optimiziranja vaše internet stranice. Read the full article

[prosaperpedem]

Život na Jugu

Zvali su me Yekaterina. Zvali su me Catherine. Zvali su me Catarina i Nina, i zvali su me Kitty i Cat. I ponekad mačkica.

Djed me je bio zvao Katya, bila sam njegovo dijete. Kasnije sam saznala kako je to zato što je rano otišao, ostavivši ženu i kćer na njenim grudima, a po povratku zatekao nepoznatu majku tuđih sinova i živi podsjetnik na sramotu koji joj je jedinica oporučno ostavila. Dogovor je, kaže, bio brzo zaključen; Varvara Germanovna, žena koju ću kasnije pamtiti samo po fotografiji i ispravi o prepuštanju na skrb djedu, poklonila je svoju unuku, Yekaterinu Livovnu, Vasiliju Sergejeviču Sopovu. Kasnije ću od svojega Vasye saznati da smo Yumnu napustili sami i gladni iste godine, da nije neobično što se ne sjećam jer sam imala svega malo više od dvije godine.

Mene za Yumnu više ništa ne veže, ni za Manchester, ni za Bristol, ni Lyon, ni bilo koji drugi grad kroz koje sam prolazila, prateći Vasyne poslovne pothvate, gledajući kako u nepovrat rasipa miraz koji mu je Varvara dala kao naknadu za brigu što skida teret s njenih pleća, prolazila stasajući u djevojku, što je Vasyu isprva zbunjivalo, kasnije plašilo. S hladnog smo gospodarstva Varvarina nova supruga otišli zapadno za Moskvu, odande za Britaniju, koje se ne sjećam najbolje. Vasya će mi u narednim godinama spominjati drvo oraha ispod kojega se nalazi majčin grob. Ne sjećam se majke, ne sjećam se njena imena, a ne sjećam se ni groba.

Mene za Yumnu ništa ne veže, otkako sam saznala da je Varvara umrla, ostavivši za sobom trojicu sinova i bogatog udovca čije sam prezime i ja nosila. Vasya Yumnu nikada nije zabravio. Želja da se jednoga dana vrati na djedovinu, da posjeti bakin i majčin grob bila je njegov pokretač. Iz Bristola smo otišli brodom, moja su prva prava dječja sjećanja vezana za Provansu. Kroz desetak će ih godina zamijeniti prve slike života u Lyonu. Malo je tko htio zaposliti ruskog siromaha bez ikakva talenta i znanja, po vlastitu priznanju osiromašena seoskog plemića kojemu je rat donio samo gubitak, a veliku pobjedu njegovu caru. Nakon godina propalih ulaganja i smrdljivih soba iznad kožarskih radionica i pekara, nakon što se u Bristolu za gospodina Eustacea Maddena, jedinca i nasljednika roditeljskog pansiona Silver Swan, udala Ivana Manina, žena koja je s Vasyom  iz Moskve krenula u Britaniju i svakodnevno žalila što je ostavila prljavu podrumsku sobicu za kućnu ispomoć u domu Židovke kod koje je radila za hranu i postelju, ribarskim smo brodom prešli Kanal i našli se ponovno na europskom tlu. Godinu smo dana kružili francuskim selima, sedmi sam rođendan dočekala u kamenoj kući, prvoj koju sam u životu mogla nazvati domom. Dom je odjednom prestao biti moj Vasya, a postala hrpa kamenja, sunčani kolovoz, miris maslina i meda. Kuća u kojoj smo živjeli nije bila naša; María je svoj dom otvorila siromahu bogatom ljubavlju. I njoj je rat odnio sve, pojeo joj je roditelje, supruga i djecu, i ostavio je samu na mjestu koje je, barem meni nakon godine prašine, blata, kiša i nesnosnih žega, izgledalo kao raj. Bila je stara, činila se prestarom, ali su joj morsko plave oči i držanje, kakvo sam zamišljala da imaju pariške dame, s leđa skinuli bar petnaest godina. Nikada u životu nisam bila u Parizu. Moje maleno selo nosilo je isto ime kao i María, a i svi su u mjestu bili orođeni. Velika, sretna obitelj. Prvi sam put u životu vidjela da Vasya gleda drugu ženu pogledom namijenjenim samo meni. Vijest o Varvarinoj smrti stigla je za našega života na Jugu. Vasya je mnogo plakao, María je razumjela, a meni je bilo krivo što ne suosjećam. O putu u Yumnu Vasya je mogao samo nastaviti sanjariti kao svih dotadašnjih godina.

Zvali su me Catarina u Provansi. Djed i María. Djeca iz sela pokušavala su u početku zvati me mojim imenom, a ja sam ga prkosno svakoga jutra mijenjala; jedan sam dan bila Ruskinja, drugi dan Engleskinja, a ponekad iz Aragona, Prusije ili Bavarske. Uskoro se među djecom i njihovim roditeljima ustalilo ime Kitty, a ja sam i na to pristala kao i na svaku promjenu do tad. Moje mi se ime nikada nije sviđalo. Yekaterina. Zvučalo je previše daleko, uobraženo, bez-obrazno. Hladno. Podsjećalo me na Rusiju, na zime u Yumni iz Vasyina djetinjstva, na ruske majke koje stavljaju ponos ispred ljubavi i ostavljaju siročad za sobom. Djeca su me u selu zvala Kitty. Kitty je bila sretna. Zavidim joj na godinama bezbrižnosti, trčanju kroz polja i voćnjake, brčkanje u potoku i vremenu provedenom s Julie. Julie je živjela u kući udaljenoj dovoljno blizu da jedna drugoj dovikujemo kroz rastvorene škure na tavanskim prozorima, a dovoljno daleko da jedna drugu pritom ne razumijemo uvijek. Često bismo provodile dane potpuno same, izbjegavajući drugu, manju djecu iz sela. Njen bi nam se brat Julien ponekad pridružio. Bio je nekoliko godina stariji od nas, a naše mu je društvo bila dobra izlika od rada u polju. Često bismo odlazili do potoka koji je dijelio rubove naših voćnjaka od šume; Julien bi se hvalisao dok bezuspješno lovi pastrve, a Julie i Kitty bi se kupale u bistroj hladnoj vodi i sakrivale između listova rogoza. Bile smo neumorne, Julien bi se već bio predao i s obale nas promatrao kako zapljuskujemo jedna drugu vodom, izvodimo bezopasne vratolomije i nevino se međusobno dražimo sve dok se jedna ne uvrijedi i igra prestaje. Ponekad bi ustao i osamio se u šumu ili rogoz dok smo Julie i ja čekale da se na suncu posušimo. Potok je za Kitty bio bijeg iz stvarnosti, bijeg iz uljuljkanog mirnog provansalskog života u kojemu sam ostala bez samo svoga Vasye, života u kojemu se nisam bojala gladi, u kojemu se nisam više veselila svakom obrok i svakom lijeganju u suhu postelju. Voljele smo se uvlačiti među listove rogoza, ondje su se gnijezdile patke. Julien, Julie i Kitty zvali su ih utve, iako to nisu bile. Posebna je draž bila vjerovati da nitko oko nas ne zna naš tajni jezik. Vrebali smo utve često, vrebali smo i njihova gnijezda. Julie je jednom našla na patku s polomljenim krilom. Nije mogla pobjeći, a i bilo nas je troje. Nakon nekoliko njenih ugriza i naših vriskova, pticu smo izvukli na obalu. Na Julienovu sam licu prvi put vidjela pogled koji ću zauvijek zapamtiti. Sagnuo se nad omamljenu pticu, kojoj smo očigledno polomili i drugo krilo, i počeo joj čupkati perje, zatim uvrtati noge, zašiljenom grančicom trgati plivače kože dok se ona glasala kako se patke inače ne glasaju. Djedu i Maríji nikada nisam rekla u čemu sam toga dana sudjelovala.

Napunivši četrnaest godina, zamolila sam Vasyu da odustane od pokušaja da stupi u kontakt s Varvarinim sinovima i organizira put u Yumnu. Djed nije imao sluha, pisao je u Rusiju često. Svakim sam se ljetom udaljavala sve više od djeda. María mi je postajala sve bližom. Dok je sa mnom razgovarala o mom djevojaštvu, kao da se vraćala u svoje. Julie i ja također smo se udaljavale. Seoske priče o bogatim damama iz visokog društva s kućama za odmor u susjednim mjestima i priče koje je čitala na francuskom i okcitanskom o uzbudljivu životu dama i gospode dovele su Julie do zaključka da želi postati jedna od njih, otići u Pariz. Juliena nisam vidjela dvije godine, otišao je u Lyon izučavati zanat, ni Julie nije znala točno koji. Otkako je otišao iz kuće, Julie se dosta promijenila. Nastavila je posjećivati potok, rijetko sa mnom, ali rijetko i sama. Malo prije Uskrsa te godine, Vasyinog i mog, Julie se sa mnom oprostila, odlazi na put u Pariz, tobožnjoj tetki koja joj je našla posao krojačice u jednom renomiranom obrtu koji oblači samo supruge najbogatijih Parižana. Vasya i María iste su večeri sa mnom razgovarali o rogozu, o Julie i o mojoj majci.

Nina. Ja sam Nina. Zovite me Nina. Ponavljala bih sebi iznova i iznova pred ogledalom. Vasya i ja preselili smo se na obalu, u Cassis, selo smo napustili nakon što je María umrla. Živjela sam u Lyonu kada mi je stiglo pismo od Vasye. Julien nije razumio zašto se želim vratiti kući. Godina dana s njim u gradu prošla je brzo. S Julienom sam ponovno osjetila glad i nesigurnost. Sutradan nakon primitka pisma otišla sam na Rhonu, na brod do Valence se ukrcala pod imenom Kitty Manin, svoje sam tuđe lavlje prezime odlučila ostaviti u Lyonu. Ostavila sam Kittynu prvu ljubav, Kittynu nevinost, svoj najveći strah, svoj pokušaj života. Vasyi ne ću reći da smo Julien i ja čekali dijete sve do njegovih zadnjih minuta. Dok sam odlazila, Julien me prokunuo. Često mi je psovao boga. Na putu do Valence razmišljala sam o Maríji, majci, Varvari i bogu; pa Maríjin i Julienov bog nije moj i Vasyin bog, zaključih kako ni moj zavjet Julienu na ljubav ne vrijedi jer je izrečen pred krivim bogom. Kasnije ću shvatiti kako je naš brak bio ništavan jer ni jedan bog ozbiljno ne shvaća riječi jedne šesnaestogodišnjakinje željne pustolovine i ljubavi. Maríju smo sahranili, kuću prodali obitelji iz drugog sela čiji se sin oženio i htio zasnovati vlastitu obitelj; naša je velika obitelj trenutačno zaboravila na sve godine provedene zajedno i takvu nam izdaju nije oprostila. Julie mi nakon toga više nije vraćala pisma.

Vasyin smo pedesetpeti rođendan dočekali u svom novom domu. U Cassisu smo zakupili na dulje vrijeme dvosobni stan u potkrovlju zgrade u čijem se prizemlju nalazila praonica rublja, a stanari ostalih stanova smjenjivali su se brže no što smo si Vasya i ja mogli priuštiti pranje krevetnine. Stan nam je po sumnjivo pristupačnoj cijeni iznajmio gospodin Hugo, čije prezime nitko, čini se, nije znao, a za tim nije ni bilo potrebe. Hugo, kojega sam upoznala u Lyonu kao Julienova poznanika, pojavio se na brodu za Valencu kada sam se vraćala u selo. Neobavezan se razgovor pretvorio u životno ispovijedanje čovjeku koji je u sebi imao bezrazložne empatije. Ponio se prema meni kao otac. Ne, ne kao otac, to je mjesto zauvijek Vasyino, ali kao ujak ili stric. Predložio mi je preseljenje u Cassis, nov početak za mojeg, dā se primijetiti, voljenoga djeda i mene. Novi je grad na mene utjecao vrlo dobro, Vasyja ovu promjenu nije najbolje podnio. Ipak, za njega je jedini ispravan put bio povratak na majčin grob, u Yumnu. Radila sam povremeno u Hugovoj praonici ili kao kućna pomoć kod gospođe De Marais, kojoj me Hugo također preporučio. Nikada ne ću saznati što je uzrok Hugove neobične naklonosti prema meni, s obzirom na to da je jednoga dana bez pozdrava nestao, a zgradu u kojoj smo Vasya i ja živjeli, prodao izvjesnom Fabienu Abelu, čovjeku koji će naš dom nakon nekoliko godina razrušiti i na mjestu njega izgraditi hotel, ružno zdanje koje će zauvijek ostati zapamćeno po samoubojstvu vlasnika netom po završetku izgradnje. Život u Cassisu nije bio jeftin, malo novca koji nam je ostao od prodaje Maríjine kuće i onoga što je Vasya za deset godina života s njom uspio uštedjeti mjesec za mjesecom postajalo je sve manje. Moj rad nije donosio dovoljno za lagodan život, a Vasya se razbolio i lagano je kopnio. Nisam sigurna je li bila riječ o bolesti ili depresiji, bila sam premlada da jasno razaznam.

Prva zima u Cassisu bila je izrazito blaga. Nisam voljela hladnoću, osjećala sam je kao nešto ružno.

Drugu sam zimu dočekala više radeći kod madam Ysobelle nego u praonici. Prvi susret s Ysobelle De Marais pamtila sam zauvijek. Visoka tamnoputa žena u kasnim tridesetima s grlenim izgovorom i španjolskim naglaskom, kose koja dodiruje bokove i dvaju zelenih oniksa duboko utisnutih ispod obrva, izgledala je kao ni jedna žena koju sam do tad vidjela. Njena životna priča podsjeća na moju; dodavala je i oduzimala dijelove svojega života u ovisnosti o sugovorniku. Podsjećala na deset godina daleku Kitty koja nevinu seosku djecu vuče za nos svojim pričama, sve dok djeca ne odluče stati joj na kraj. Ysobelle De Marais nitko nije mogao stati na kraj. Njeni sugovornici nisu bili nevini kao Kittyni. Mnogi s titulama, a još više njih s visokim ugledom, i kapitalom koji uz njega ide, dolazili su Ysobelle upravo da bi ih vukla za nos. Njene bi oči pritom sličile Julienovim onoga dana kraj potoka. Gospodin De Marais obnašao je političku funkciju u Marseilleu, kasnije i u Parizu. Gospođi je ostavljao dovoljno vremena za dokolicu i vlastite financijske prihode. Svoje troškove nije morala pravdati suprugu, po njenim riječima, slabiću i slijepcu čiji je njuh za posao takav da bi bez nje propao davno. Iako je i Hugo bio čest gost u domu De Marais, gospođa i on ophodili su se u rukavicama. Izazvao je naročit bijes kada se, neočekivano, njen prijatelj i, očito, poslovni suradnik, odlučio bez riječi povući i iz njena života.

Drugu zimu u Cassisu dočekala sam imena Nina Manin radeći kao kućna ispomoć madam Ysobelle De Marais, kćeri Maurina i Španjolke i vjerojatno najbolje stojeće kurtizane od Gibraltara do Bospora. U kući Da Marais upoznala sam i Maximiliana, momka koji je od mene bio stariji dvije godine, nahoče koje je, također, gospodin Hugo doveo na službu gospođi Ysobelle. Bio je i ostao stasit, razborit; ali neozbiljan, uvijek spreman na šalu; rado ću ga se kasnijih godina takvoga sjećati. Nismo mnogo vremena provodili zajedno, kod Maraisovih sam radila povremeno, po pozivu, Ysobelle je imala i drugih djevojaka koje su kod nje služile. Maximilian je živio u kućanstvu. Gadila mi se ideja da je jedan od Ysobellinih muškaraca, da se i s njim sastaje nasamo. Moja će se pretpostavke pokazati pogrešnima; Maxim mi je kasnije ispričao kako između njega i Ysobelle, i prije nego li je saznao da mu je majka, nije bilo ničega. Rekao je da nije da nije bilo pokušaja, ali je ustrajnost i oštrinu valjda naslijedio od nje; treće „ne“ shvatila je kao konačno. Vrijeme koje sam provodila u stanu s Vasyom postajalo mi je teret, sve se više zatvarao u sebe, sve je više maštao o Yumni, sve se više želio vratiti. Maríju je pred kraj i zaboravio, a zaboravio je i mene, danju bi iz svoje postelje dozivao Varvaru i Arinu, tako se valjda moja majka zvala, a noću me budio nemuštim vikanjem ili bukom koju je u stanu pravio premještajući stvari poput kuhinjskog posuđa i lakšeg namještaja. Oko Božića su pritisci da odselimo iz stana postajali sve češći.

Prošli smo kroz Gibraltar i konačno sam mogla odahnuti. Nema više hladne Yumne i majčina groba, ni Juliena i njegovog luđačkog pogleda, nema smrdljivih francuskih sobica u potkrovljima loše izgrađenih zgrada i nema osoba iz prošlosti koje su me proganjale, a da ih nikada i nije bilo. Nema ni Vasye ni Maríje, i to će me kroz godine koje dolaze činiti izrazito tužnom. Za Provansu će me uvijek vezati neka čudna sjeta. Planirali smo Svetim Ferdinandom iz Porta otploviti za Brazil. Gratia Dei povela nas je iz Caratgene za Gvajanu. Vasya se sa mnom ukrcao na brod, vjerojatno misleći kako ga vodimo u Yumnu. Umro je petoga dana putovanja, još na Sredozemlju. Odlučila sam ga prepustiti moru, mislila sam da ne bih podnijela da ostane u Španjolskoj. Tek na Atlantiku Maxim mi je rekao kako je došao do novca za brod; Ysobelle je jednog jutra primila gosta, nekog gospodina Alberta. Sudbina je htjela da De Marais nakon mjeseci izbivanja uđe u salon u kobnom trenutku. Galamu je prekinuo grleni vrisak. Hitno je pozvan liječnik, ali prostrijelna rana kroz trbuh ocjenjena je smrtonosnom. Ysobelle je priznala da je od prvoga susreta s Maximilianom znala da je riječ o djetetu koje je, tek pošto se udala, dala u sirotište. Gospodin koji je upravo pobjegao dijete je predao katoličkom nahodištu. Sutradan ga u nahodištu više nije bilo. De Marais je odlučilo kako bi najbolje bilo da Maximilian ode iz Cassisa dok mu je Ysobelle mrtva ležala pod nogama. Slabić i nesposobnjaković joj je ipak stao na kraj.

U siječanjsko me jutro probudilo bjesomučno lupanje na vratima gospodina Abela koji je zahtijevao da kuću napustimo odmah. Tri kovčega i sanduk. Toliko je zauzimao cijeli Vasyin i moj život. Vasya je nakon dugo vremena osjetio sunce na svojoj koži, dok je Abel gledao kako se mlada žena od dvadeset ljeta bori s kovčezima težima od sebe same. Spustivši zadnji kovčeg, primijetila sam kako Vasya na ulici razgovara s nekim mladićem. Maximilian se okrenuo istodobno kada i Vasya. Prvi su me put nečije druge oči gledale onim Vasyinim pogledom. Na trenutka kao da je pogledao kroz mene, kuću koja više nije bila moj dom. Pitao me je kamo, rekoh da ne znam. Predložio mi je neki novi svijet. Dugo nisam bila išla u novi svijet.

„I, što sada?“, pitao me je dok smo sjedili u malenoj kabini, čekajući da nas Božja milost odvede u bolji život. „Ne možemo ostati bezimeni. Novi svijet, novi život. Trebali bismo postati novi ljudi novih imena.“

„A što nedostaje mojemu imenu, Nina Manin?“, odgovorila je Kitty.

„Ma daj, ne možeš vječno nositi ime žene koja se prikrpala tvom djedu na odlasku iz selendre u potrazi za boljim životom.“, reče. Zamislila sam se. Tko sam ja? Nisam Yekaterina. Nisam Kitty. Nisam ni Manin, pobogu, to sam ime ukrala. Sa Vasyom je umrla i Katya. Sad sam Nina.

„Ja sam Nina. Meni je dovoljno.“, odgovorih mu s osmijehom. Brzo sam se prilagodila njegovom ponašanju.

„E pa ja sam odsad Maxim. Meni dovoljno“, prohihotao je. „A kako sam rođen kao de, a mislim da vrijedim i više, bit ću i de i la.“, nastavio se smijati, ne onako dječje i razigrano kao ja. Gordost se u čovjeku razvije ili iz neozbiljnosti ili iz zloće. Ne ću nikada odgonetnuti onaj treći, Maximov uzrok. „Ovako ćemo završiti na notnoj skali.“

„Ja ako sam de la išta, oda sam de la Vasili Sergejevič Sopov. Dom nije nužno odakle si, ali ime jest od koga si.“ Odgovorila sam mu.

„De la Vazi… Kako?“, nisam obratila pažnju da sam Vasyino ime izgovorila kao da pričam s Rusom. „De la Vaz. De la Sá Vaz. Zvuči dobro zar ne?“, pitao me je nakon izostanka moga odgovora.

Zvao me je Nina de la Sá Vaz. Zvala sam se Nina de la Sá Vaz.

[zoranphoto]

Inicijativa njegovateljica i njegovatelja te sindikata Vidaflex na besplatno testiranje na covid-19

Inicijativa njegovateljica i njegovatelja te sindikata Vidaflex na besplatno testiranje na covid-19

U Austriji trenutno radi ca. 60.000 njegovateljica i njegovatelja sa prijavljenim obrtima, dakle svoje obveze za mirovinsko i zdravstvo podmiruju u Austriji.

Mjesečno uplaćuju u mirovinsko i zdravstvo (ovisno o zaradi) između 150 i 250 €.

Njegovateljica sa dobrom štelom zaradi u prosjeku (turnus 14 dana) ca 1300 netto, većina je između 900 i 1100.

Njega kod kuće ((24 satna skrb) je isključivo…

[urbanidesnicar]

Pancetu i čvarke na granicu!

Najbolji Kolindin potez tijekom cijeloga mandata, bilo je micanje biste krvavog bravara. Diktatora koji je visoko rangiran na službenoj listi najgorih svjetskih masovnih ubojica. To što ga neki i danas štuju, samo potvrđuje njihov bolesni mentalni sklop. Drug Zorangutan je "inteligentno" zaključio da se neće nikome zamjerati, pa je pronašao Solomonsko rješenje. Potezom velikog državnika, odlučio je ukloniti sve biste. Što su Bogu skrivili: kralj Tomislav, Ivan Mažuranić, Josip Strossmayer, Ante Starčević, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, da ih se stavlja u istu grupu sa ćopavim diktatorom? Našli su se u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Na Dedinju. Pardon, Pantovčaku. Nije bolest sve što boli i ovo je mogao napraviti samo totalni idiot, kome u ovoj državi ništa nije sveto. Ovime se također polako privodi kraju, proces detuđmanizicije. I tako, umjesto da mi lustriramo njih - oni su lustrirali nas. E moj narode...., davno je rekao Marko. Idemo probati podvući neku paralelu. Recimo da je netko odlučio maknuti "Mein Kampf" (Ado H.) sa polica biblioteke. Složimo se da je to načelno u redu. Mada je i to jedna vrsta cenzure. Jednoga dana dođe novi bibliotekar i pobaca sve knjige sa polica. Ima li tu logike? Apsolutno nikakve. Osim u glavurini Zorana M. Što je najtragičnije, ovaj smrad će nas predstavljati u svijetu slijedećih 5 godina. Pa budi normalan? Ako ikada Domoljub postane Predsjednik, toplo preporučam vraćanje svih bista u ured (osim tite), uz dodatak Dr. Ante. Čovjek je također stvorio državu. I stvarno ne vidim u čemu je problem? Cijene nafte u svijetu padnu sa $60 na $30 (znači prepolove se), a kod nas benzin pojeftini nekoliko lipa? Dokle nas više misle praviti debilima? Trump kaže da su za to, kao i za pad dionica na burzi, najzaslužniji mediji koji neosnovano šire paniku. Tkz. "FAKE NEWS". Poznato je da većinu njih financira smežurani Đorđe, pa se zaključak sam nameće. Jer 2 i 2 su oduvijek činili 4. Koliko li je njih profitiralo na ovoj gripi, zahvaljujući umjetno stvorenoj panici? Posebice na dionicama. Jer tu nema velike filozofije. Kupi jeftino i prodaj skupo. Samo treba imati početni kapital. Nažalost, upravo to me j*be u životu. A bojim se ovo nije sve, i da nam se još puno toga sprema... Glumac James Woods, Republikanac i izuzetno pametna i duhovita osoba (pratim ga na Twitteru), ima zanimljivu teoriju: "Američke komunjare (Demokrati) čine sve, ne bi li Donaldov suparnik na izborima postao Joe Biden. Koji odavno pokazuje simptome demencije. Kada bi slučajno pobijedio (u što sumnjam), za par mjeseci bi ga proglasili nekompetentnim i njegovo mjesto bi zauzela Hillary Clinton. A tim činom bi Soroš i ostale sotonjare postale vođe "slobodnog svijeta". Gori scenarij ni sam sotona ne bi mogao smisliti. Naš dragi lider Plenki, je u duši veliki humanist. Pa bi rado primio djecu bez roditelja u Hrvatsku. Radi se o migrantskim hordama, kojima su jadna djeca samo sredstvo za manipulaciju. Zašto umjesto njih ne bi primili gladnu djecu iz Afrike, kojima je pomoć puno potrebnija? Zato jer direktiva iz Brisela jasno propisuje što nam je činiti. Recimo da ta djeca na kraju i dođu u našu zemlju. I tu postoji praktično rješenje. Fino ih dati onoj dvojici pedera na usvajanje, pa više neće kukati da su ugroženi. "I migranti siti, i pederi na broju", rekao bi Mark Twain. Ali to je samo varka, ili kako komšije kažu: "šarena laža". Što ćemo sa spajanjem obitelji, na koje ta djeca imaju pravo? Pa će nam onda jednoga dana doći i babo, sa 7-8 žena i desetak braće i sestara. To su nam drugovi SVJESNO prešutili. Dok se za našu bolesnu djecu organiziraju humanitarne akcije, ovi će imati besplatnu liječničku skrb, smještaj, socijalu i još puno toga, o čemu običan hrvat može samo maštati. Vladajuće JUDE se ponašaju kao da smo Njemačka ili Švedska, a po standardu smo na samome dnu europske ljestvice. Kažu da u Turskoj nema corona virusa? Normalno da nema, kad nikoga ne testiraju. A migrante samo proslijede dalje. Za sad se Grci dobro drže, ali što ćemo ako padnu? Da nam neće možda Božinović & co. sačuvati granice? Budimo ozbiljni. Za poslati vojsku, treba suglasnost Predsjednika. A ovaj današnji još uvijek nije prežalio JNA. Kad sve sagledamo, postaje jasno da nam je turizam u velikoj opasnosti. A upravo on najviše puni proračun. Da je barem malo pameti, već bi počeli sa promocijom i reklamama, jer ljudi vole unaprijed planirati godišnje odmore. A još nisam čuo niti riječ. Ne treba se radovati tuđoj nevolji, ali i situacija u Italiji bi se mogla i te kako povoljno iskoristiti. Ova obična gripa, koja je u medijima predstavljena kao kolera, nije otporna na temperature veće od od 26-27 stupnjeva. Bliži se ljeto, što znači da će je satrati ZVIZDAN. Jedan problem manje. Idemo dalje. Što ćemo sa migrantima? Pošto nam dragi Bog nije dao pameti, predlažem da pitamo gosp. Orbana. Pa bi onda imali: red žice, pa red vojske. Koja bi mjesto čukenja, u ophodnju vodala gudine. Ne bi bilo loše ogradu ukrasiti čvarcima i pancetom. A i koja feta pršuta bi isto lijepo figurala kao ornament. Da ne bude zabune, ovo govorim čisto sa estetskog stajališta. Kad je Plenki rekao: "Ja mogu što hoću", svi smo ga smatrali prepotentnim. Izgleda da je anemični dječak, ipak imao realnu podlogu za tako nešto. To je danas očito. Pored svih afera i skandala u njegovoj Vladi, on je i dalje na konju. Ne mislim ni da će mu unutarstranački izbori puno naškoditi. Jednostavno, ima previše "podobnih" među članstvom, da bi ga Kovač mogao ozbiljnije ugroziti. A što će biti na jesen, samo ptice znaju? Sve mi se više čini, da ćemo imati kmere i na Pantovčaku i u Banskim dvorima. I danas je potpuno ista stvar, samo od jeseni to postaje i službeno. Ovo što ja mislim i što će se stvarno dogoditi, su dvije različite stvari. Nisam se jednom zajebo, pa bi volio da i ovaj put bude tako. Progresivna omladina, kojoj ćemo jednoga dana ostaviti ovaj svijet, fascinira inteligencijom i logikom. Pa su tako dvije tuke (po zanimanju "veganke"), odlučile razdvajati kokoši i pijetlove po kokošinjcima. Jer su navodno koke, izložene svakodnevnom silovanju od strane pivaca!? Ako netko nije znao, na latinskom se pivac zove: "gallus jebach". A na srpskom: "petao koji kara i švaleriše se". Osim što sam nekoliko puta opalio glavom u zid, na ovo nemam nikakav komentar. Ako me corona virus mazne za vrijeme EP u nogometu, neću se žaliti. Svakako sam od 12.6. - 12.7. u dragovoljnoj izolaciji. Ako nam i to ne odgode zbog Stazića? Zašto baš njega? Kada bi corona imala lice, imam osjećaj da bi izgledala upravo kao na�� lijepi Nenad. - "Pitao jednom tako jednoga, vrli pitac neki: A tko je ta, što je ta da prostiš? Gdje li je ta, odakle je? Kuda je ta 'Rvacka rekti?", napisao je davno Mak Dizdar.

- "Nemam ti kume pojma, niti me interesira. Gledam kako ću zaradit' koju kunu, jer nemam nikakva primanja.", odgovori mu bivši Branitelj, dok je čistio smeće ispred migrantskih kuća. "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[superbmakerzombie]

UZBUNA U SUSTAVU ZA SOCIJALNU SKRB Nasilni otac pronašao preko starog OIB-a adresu sina kojeg su mu oduzeli prije 10 godina, najavio da ide po njega

UZBUNA U SUSTAVU ZA SOCIJALNU SKRB Nasilni otac pronašao preko starog OIB-a adresu sina kojeg su mu oduzeli prije 10 godina, najavio da ide po njega

Prije desetak godina posvojiteljski par posvojio je dijete čijim je biološkim roditeljima oduzeta skrb zbog nasilja. Dijete je dobilo njihovo prezime, sredili su svu papirologiju, prijavili dijete na novu adresu i postali obitelj. Međutim, nedavno ih je kontaktirao djelatnik nadležnog Centra za socijalnu skrb kako bi ih pozvao na oprez jer je djetetov biološki otac uspio saznati adresu…

[seooptimizacija]

Promocija

Naše usluge

Osnovne SEO usluge

Omogućujemo vam da izaberete između tri kombinacije SEO uslugaRadimo izradu nove web stranice zajedno sa optimiziranjem vaše web stranice za tražiliceRadimo SEO optimiziranje vaše postojeće internet stranice radi boljeg rangiranja na tražilicamaRadimo SEO optimiziranje internet stranice koju ste vi izradili za svojeg klijenta

Dodatne SEO usluge

Promotivna SEO videa Radi bržeg povezivanja web stranice sa Google tražilicom, nudimo izradu kratkih promotivnih videa i animacija logotipa i povezivanje YouTubea i vaše internet stranice (dodatna SEO usluga).Pisanje dodatnih tekstova U koliko analiza pokaže da je potrebno, radimo pisanje, obradu i postavljanje dodatnih tekstova (postova) i prateće fotografije u vašu web stranicu, za potrebe SEO optimiziranja stranice (dodatna SEO usluga).

Što o nama kažu naši klijenti

Izuzetno smo zadovoljni suradnjom sa gospodinom Zvonkom Perše. Angažirali smo ga za izradu stranice u svrhu promidžbe turističkih kapaciteta. Stranica je izrađena vrlo lijepo, precizno, profesionalno i u vrlo kratkom roku. Posebice nam je bio važan smještaj na visoka mjesta na tražilicama što je vrhunski učinjeno, a u čemu je gospodin Zvonko Perše nenadmašan!Već duže vrijeme surađujem sa gospodinom Zvonkom. Kod njega smo naručili izradu nove web stranice za naše apartmane u Vodicama i pozicioniranje stranice na prvoj stranici tražilice Google za fraze ‘vodice apartments’ i ‘apartments vodice’. Gospodin Zvonko je oboje učinio vrlo kvalitetno i profesionalno te pozicionirao stranicu na prvom mjestu tražilice.Izradom nove internet stranice Centra i optimizacijom stranice za pristupačnost, gospodin Zvonimir je u potpunosti ispunio obvezu Centra prema Zakonu o pristupačnosti mrežnih stranica… Dodatni rezultat kvalitetnog rada je pozicioniranje stranice Centra u tražilicama ispred svih ostalih centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj.Vrlo smo zadovoljni s uslugom koja nam je pružena. Gospodin Zvonko je otvoren za sugestije. Web stranica je jednostavna za snalaženje i dobro pozicionirana u tražilicama.. Ima značajke koje smo htjeli u svojoj internet stranici. Znamo da se uvijek možemo obratiti za daljnju suradnju.Najnovije vijestiPodrška

24 sata, 7 dana u tjednu

SEO nije usluga u kojoj se dešavaju situacije koje zahtjevaju hitnu direktnu komunikaciju sa klijentom. Dnevno smo vam na raspolaganju 24 sata da nam pošaljete svoje poruke putem e-maila. Direktne kontakte mailom i telefonom obavljamo dnevno u periodu od 09 – 21 sat.Kontaktirajte nas još danas! Kontaktirajte nas da bi saznali dodatne i potpune informacije u vezi optimiziranja vaše internet stranice. Read the full article