#zdrava kosa

[zdravljeirecepti]

TINKTURU OD KOPRIVE PROTIV OPADANJA KOSE LAKO MOŽETE NAPRAVITI I SAMI - ...

[liminalnafaza]

osjećam se toliko istrošeno. i psihički ali i fizički. toliko sam nezdrava u zadnje vrijeme i ne poštujem svoje donešene odluke koje sam toliko dobro i brzo prisvojila u svoj život. vrijeme je da opet budem zdrava

treba mi vremena. vremena da procesiram sve što se desilo. sad je to kao kad mi se kosa zamrzne, pa izgleda kao da imam prirodne dredove. svaka dlaka je jedan događaj u zadnjih 4 mjeseca.

moram da procesiram. to da smo sjedili svaki dan na hammocku, golih tijela, pušili cigarete i pili somersby okusa brusnice, gledali u kanjon rijeke une. samo nas dvoje i priroda. jedna dosta bitna osoba u mom životu, na čiji sam odlazak uvijek spremna. sa čijom se odnos uvijek mijenja. i popravlja i kvari i vraća na površinu i zalazi duboko u dubine koje dosad nisam ni poznavala. zanima me šta ti misliš o svemu tome, jer sad smo opet na nekoj staroj površini--koja nije površina, ali u poređenju sa tim šta smo bili, tako se osjećam.

meni je bilo dobro i zdravo biti zajedno konstantno. ne žalim uopšte. iako je bilo momenata gdje smo oboje bili ispunjeni ljutnjom, na kraju smo se uvijek našli u nekom zajedničkom momentu ljubavi i povezanosti. na kraju dana, tu smo jedno za drugo, tu smo zajedno. i to se nikada neće promijeniti. šta god da se desi, mi postojimo. i ja sam zahvalna za to.možda se podsvjesno plašim tvog odlaska, jer ne znam kada ću te opet vidjeti. sinoć sam imala noćnu moru i čitav dan sam bila nervozna. osjećala sam se toliko udaljeno od ove realnosti u kojoj se nalazim, i osjećala sam povrijedjenost, ljutnju, i jednostavno previše toga. moj um ne može više podnijeti. sada sam dosta bolje. mislim da se trebam opustiti.

što se tiče njega, trebam i njega pustiti. tu idealiziranu osobu koja nije ni blizu onoga što bih ja htjela kao osobu koju ću voljeti. osjećam se kao da sam dio njegove check liste koju treba ispuniti prije nego što ode u prag. to je toliko bezobrazno. užasno ružno. način na koji sam tretirana. nikada nisam očekivala da budem nečiji prioritet, ali kada se nadjem u situaciji da se osjecam toliko zapostavljeno, i kao neko za koga ne brines ni sekunde, onda je to bas sjebano. i iskreno, jedina si osoba koja me tako tretira u mom zivotu. i vrijeme je da odes iz njega, jer svakako vec jesi. ako si planirao da budemo neka vrsta prijatelja, znaj da ovo nije način kako ja to radim. ili si tu, ili nisi. nauci cijeniti ljude, i tretirati ih kako zasluzuju. iskreno: lagala sam. voljela bih da se nikada nismo upoznali, jer to sto smo prosli zajedno, nije vrijedno svega ovoga. i to sto smo prosli, nismo prosli mi, vec ja, i to u svojoj glavi, jer sam od tebe napravila predivnu presuper osobu, koja ti nisi, koja mozes da budes, ali nisi, i ne znam da li ikada hoces. moje srce je toliko ogromno, i zelim da svoje srce dijelim sa nekim ko ce dijeliti njegovo sa mnom. a takvih ima puno, ima divnih ljudi. divnih poput mene. ------------------ moram se okrenuti sebi, sto ne znaci da cu zapostaviti ljude koje volim. ali moram da postavim sebi prioritete. radujem se tome, da stvaram vise, ucim, citam. da budem zdrava, i da koristim ovaj divni i inteligentni um koji posjedujem. toliko vremena izdvajam da slusam druge, da je vrijeme da poslusam sama sebe. i da sa sobom vodim neke razgovore.

ok ovako:

buđenje rano, limunada, joga, meditacija, doručak sport: tenis, rolanje ići u prirodu, ležati u hammocku, čitati u hammocku preurediti sobu tako da imam svoj atelje gdje mogu stvarati umjetnost, i istraživati stvari za thesis. get to those commissions. provjeriti da li imam access za factory, ako ne, get the access tako da mogu i tamo raditi raditi za gorillas jednom sedmično. zvati roditelje česce. ne jesti gluten. od sada, jako striktno oko toga. jesti stvari koje se lako probavljaju. spavati u 11 sati. meditirati prije spavanja. što manje mobitel koristiti sjecas se one dvije sedmice kada nisi imala nikakav mobitel u bosni. kako je to bio dobar period. bez stresa, nisi se osjecala duzna nikome. nisi se morala javljati nikome, i zivjela si u trenutku. bila si tako sretna u bosni. ljeto je bilo ispunjeno srecom, u svakom mogucem trenutku.

[farmasi-anita-subotica]

Deluxe color farbe za kosu Boje koje te pokreću Neguje i hidrira kosu, pruža sjajniju i zdraviju kosu sa vitaminom C, maslinovim uljem i bogatim sadržajem masnih kiselina. Zbog svoje posebne formule i gustoće pigmenta u potpunosti pokriva sedu kosu i pruža dugotrajne, superdinamične i sjajne boje. Sadrži keratin, jača kosu negujući je i popravljajući ispucale vrhove. Pakovanje sadrži tubu sa kremom za farbanje kose 50 ml, hidrogen 50 ml, kremu za negu kose 10 ml i zaštitne rukavice. - Savršeno pokrivanje sedih - Rezultati koji traju i do 8 nedelja - Mekana i zdrava kosa - Sa vitaminom C, keratinom i maslinovim uljem Promo cena 549 din! #farmasi #subotica #makeup #šminka #kozmetika #lepota #lepota #moda #beauty #cosmetic #fashion #usne #lips #obrve #oči #nokti #nails #instalook #koža #nega #maskara #farba #farbanjekose #farbazakosu #farbanje #kosa #deluxe #haircolor #haircolour # (у месту Subotica) https://www.instagram.com/p/CUTHyTQNKlb/?utm_medium=tumblr

[ljekovitakopriva]

Najbolji nutrijenti za kosu i nokte

Da biste imali zdravu kosu i nokte, potrebno je unašati dovoljno vitamina i minerala na dnevnoj bazi. Stoga se često dovodi u pitanje koja je to hrana koja bi zadovoljila sve to. Svjedoci smo da nas u današnje vrijeme “truju” sa pogrešnim informacijama, međutim ipak ima i onih kojima je istina važnija od svega. Pročitajte koji su to najbolji vitamini i minerali za kosu i nokte i preko koje hrane će te ih najviše dobiti na najzdraviji način. 

[strengthsiberia]

🍀 Želite li konačno stati u kraj problemima sa opadanjem kose?! 👉💆 Rezultate ćete moći vidjeti i dodirnuti odmah upravo zbog ekstrakta crvene paprike i ricinusovog ulja koji čiste i stimulišu cirkulaciju u koži glave. Podstiče jačanje i rast snažne i zdrave kose. 🌶️🔥Kosa je nahranjena, svilenkasta i puna volumena. Jer samo ZDRAVA kosa je JAKA kosa!💪 Oživi svoju kosu! 🍀 (у месту Belgrade, Serbia) https://www.instagram.com/p/CaCdJijoAcG/?utm_medium=tumblr

[klubborilackihsportova012]

Da si mi ziva i zdrava mala,da ti i dalje bude masna kosa i ispucali krajevi 🦄✊❤️ srecan 18. rodjendan 🥳🎈🎉🎊🪅 (at Djeram Bratinac) https://www.instagram.com/p/CQjm6FDrhTP/?utm_medium=tumblr

[tiamobiteli]

Najbolji uvijači za kosu

Volite li savršeno kovrčavu kosu? Te voluminozne valove ili živahne spiralne kovrčice možete dobiti s pomoću uvijača za kosu. Kvalitetan uvijač za kosu obavezan je proizvod za oblikovanje kose koji će vašoj kosi dati dodanu ljepotu. Istaknite svoju osobnost atraktivnim uvojcima za čiju je izradu potrebno tek nekoliko minuta. Postoji mnoštvo raznovrsnih profesionalnih uvijača za kosu kojima možete napraviti kovrče iz snova. Pronađite onaj koji odgovara vašim potrebama. Najbolji uvijači za kosu koja je ravna 1. Braun Satin Hair 7 Uvijač za kosu Braun Satin Hair 7 temelji se na Satin Ion tehnologiji  te otpušta neprekidan mlaz iona koji pojačavaju sjaj vaše kose. Ta ekskluzivna tehnologija omogućuje ravnomjernu raspodjelu topline bez prekomjernog zagrijavanja. Uvijač za kosu Braun Satin Hair 7 sprječava gubitak boje tijekom oblikovanja za do 50%, što vašoj kosi daje zadivljujuće sjajniji ton. Ima pet postavki temperature u rasponu od 125°C do 185°C, što je dokazano sigurno za zdravlje kose. Kosa ostaje zdrava, meka i sjajna uz ovaj visokokvalitetan uvijač za kosu. Jedinstvena tehnologija ovog uvijača vraća kosi odgovarajuću hidraciju bez statičkog elektriciteta. Vrijeme zagrijavanja je do 60 sekundi, a uređaj ima i značajku automatskog isključivanja. 2. Grundig HS 6430 Uvijač za kosu Grundig HS 6430 ima promjer od 25 mm za prekrasne meke i elastične kovrče. Ima zaštitnu zonu koja štiti od topline osjetljive vrhove vaše kose. Keramička obloga od titana štiti kosu od prekomjerne topline, dok je individualna kontrola temperature s devet različitih postavki u rasponu od 130°C do 210°C savršena za svaku kosu. Budući da mu je površina potpuno glatka, ovaj uvijač za kosu iznimno nježno obavija površinu kose olakšavajući njezino oblikovanje. Uvijač za kosu Grundig HS 6430 ima osvijetljen LCD zaslon s prikazom temperature, dok vrijeme brzog zagrijavanja iznosi samo 60 sekundi. Posjeduje i druge nevjerojatne značajke poput automatskog isključivanja nakon 30 minuta i pamćenja posljednje korištene temperature. Kabel duljine 3 metra omogućuje veliku slobodu kretanja tijekom oblikovanja kose. 3. Rowenta CF 2112 Elite Napravite elegantne kovrče uz pomoć uvijača za kosu Rowenta CF 2112 Elite. Ovaj uvijač za kosu ima keramički turmalinski premaz za izradu zanosnih kovrča. Promjer mu je 16 mm, a duljina kabela 1,8 m. Ima glatku površinu za uvijanje malih kovrča kao i držač za sigurno odlaganje i hlađenje. Maksimalna temperatura do 150°C omogućuje sigurnu uporabu uvijača za male kovrče. Pomoću uvijača za kosu Rowenta CF 2112 Elite možete savršeno izraziti svoj stil s besprijekornim uvojcima. Uz najbolju ponudu uvijača za kosu dostupnih na tržištu ne morate svaki put otići u frizerski salon na uvijanje kose. Da biste pronašli više proizvoda za oblikovanje kose, posjetite web stranicu TIA Mobiteli i potražite atraktivne ponude.

Izvor bloga: https://www.tia-mobiteli.hr/blog/?id=najbolji-uvijaci-za-kosu

[bibliopolisblog]

¶ “Smrt itd.”, Luka Pejić

“‘Do svoje ljubavi stići ćeš kroz onaj bunar. Spustit ćeš se konopom koji ispleteš. Svaki od ovih ovdje konopa ćeš rasplesti i ponovno ga isplesti, stavljajući po jednu vlas kose dužinom cijelog konopa.’

‘Koliko konop mora biti dug?’

‘Onoliko koliko smatraš da tvoja ljubav vrijedi.’

U tom trenu starica makne rubac s glave. Umjesto sijede ispletene kose, kao što su imale običaj nositi žene iz njenog sela, Samsira ugleda drugačiji prizor. Na glavi starice nije bilo niti jedne vlasi.”

— Monika Slavić, Konop do Smrti

1.

  Voljela sam svoju kosu onako kako se voli ljude. Voljela sam je koliko i majku i oca, braću, sestre… Ali samo sam njega bila voljela više. Kroz nju možda nije tekla krv, ali su zato tekle suze, više nego što je u ikome uopće krvi i bilo… I kao što ljudi žrtvuju ljude, bila sam spremna iščupati i zadnju vlas s glave kako bih ga ponovno vidjela.

Nije da sam bila tužna—vještica je rekla da moram plakati, pa sam plakala. Uzela bih luk—i rezala. Reži, reži, reži. Trepavicama sam ga rezala. Morala sam plakati. Vještica je rekla da moram, inače nikada neću sići dovoljno duboko.

A onda bih je češljala tim suzama. I ona bi rasla. Ja bih plakala još, ona bi rasla još više, duže…

“Zelene”, rekla je baba podrugljivo. “Imaš zelene oči”, kazala je kad sam joj banula u kolibu ono jutro. Nisam ni zinula, znala je po što sam došla—radi čega sam došla. “Moje su bile smeđe, poput blata”, reče, “a što je lokva naspram takve nabujale rijeke?” Rekla je da neće proći ni deset godina, a ja ću mu sići. Zelene oči, poput rijeke. I plavi su mi pramenovi zaista tako i rasli, u valovima, kosa se talasala dok sam hodala po vještičinoj kolibi i kupila tu istu kosu u naručje—pa češljala, češljala, potrošila stotine češljeva…

Nisam bila tužna. Vještica se najprije iznenadila. Mislila je da sam sigurno i ja sama njezine vrste. “Ako nisi tužna, što će ti ovo”, pitala me. Rekoh joj, “Ti si tu vještica, valjda to znaš bolje od mene.”

I svidim joj se. “Uđi, sigurno si namrtvo ozebla”, kaže ona meni.

Nisam bila tužna, jer imam i kosu i suze, i nije mi bilo žao počupati sve vlasi s glave da ga opet vidim, čujem, dodirnem… Kako da očajavam? Zašto? Vještica, koja je i sama bila gologlava, rekla je da ću ga s takvom kosom i s tim ružnim, zelenim očima vidjeti ma ni čitav trenutak neće proći!

I onda ga iz Smrti mogu izbaviti.

Ali tko zna što je trenutak za vješticu.

Rijeka suza će mi trebati, rekla je, i bit će preda mnom kakav je i prije bio: koža boje žive kože, oči otvorene i plave kakve žive oči znaju biti, žive, pokretne ruke koje polijeću da me zagrle…

Živ. Živ kakav je nekoć bio.

“Nisam tužna jer znam da ga mogu spasiti”, rekla sam babi. “A hoću ga spasiti, jer želim. I mogu. I to je to.” A baba reče, “Dobro, ako ga želiš spasiti, možeš. I hoćeš.”

I tada mi dade lukovicu, i ja počnem rezati. Plakati, češljati se suzama, pa još malo rezati.

Baba je, u međuvremenu, kuhala—i pogledavala me, mrštila se, pa miješala, i mislila da ne primjećujem. A mene nije bilo briga. Ja sam rezala. Na koncu, znala sam da je to samo još jedna obična vještica, ljubomorna na cijeli svijet, na mene više od svih.

Potom bismo jele juhu od luka, a ja bih ispitivala, “Koliko još dok kosa ne bude dovoljno duga?”, a ona bi odgovarala, “Dok ne izbije van na vrata kolibe, uže nam od nje treba”, rekla je, “čvrsto uže, makar ti bila najveća mršavica na svijetu.” Potom bih se ja mrštila, a ona samozadovoljno grabila juhu.

I onda bih se opet češljala i razmišljala kako mu zubima polako tražim žile kucavice pod kožom. 

    2.

  Tko god kaže da je ljubav neopisiva, ili je glup, ili lijen, većinom oboje.

Naravno… Naravno da postoji onoliko različitih ljubavi koliko je ljubavi uopće. Ali, kada bih razmišljala o nama, o svemu što smo bili, najprije bih vidjela visibabu. Prije njega, svijet je bio bridak, tvrd, leden. Prazan, dok se ja igram u snijegu. I on nepozvan izraste u moj svijet iz bijeloga ništavila baš u trenutku kada sam se budila, i tek što sam ga spoznala, nestao je u kasnoproljetnoj vatri.

To nije bila prava ljubav, ljudi su mi govorili i govorili. Isti nebitni, beskorisni ljudi koji su znali da su nebitni i beskorisni i bogu i narodu, ali su si davali za pravo govoriti mi što je moja prava ljubav.

Pretpostavljam da je svaka ljubav prava ljubav.

Dok ne prestane biti ljubav, naravno.

I naša je morala biti. Prava, istinska, nepokolebljiva.

Ali nisam htjela razmišljati o tome što prava ljubav jest ili nije. No, kad čovjek treba milju kose, samo plakati i plakati pod budnim okom neke babe, ne ostaje mu ništa doli razmišljanje.

Koje se, prirodno, okrene protiv onoga koji razmišlja.

I tako bih se sjetila svojega djeda.

Nekoć davno, gledala sam ga položenog u lijes. Nisam plakala. Ali sam htjela uzeti nož i izbosti si trbuh. Nije mi moglo biti više od šest godina. Znala sam da ću ga, ako se ubijem, vrlo brzo vidjeti. Ali sam se previše voljela na ovome Svijetu, pa nisam. No, dosta dugo sam zamišljala da sam mrtva i da sam dolje s njim. Da gledamo puni mjesec nekoga drugog Svijeta, i pokušavamo golim rukama hvatati šarene ribice dok se kupamo u potocima Smrti, da mi čita iz Svetih spisa uz vatru dok vani sipa snijeg, u našoj malenoj drvenoj kolibi negdje u dolinama Zagrobnog.

Onda sam shvatila da nikada nisam voljela svojega djeda.

Istina, voljela sam iznova iskusiti, doživjeti, osobu koja je on bio. Ali nije mi bilo stalo do njegovih iskustava i doživljaja ičega osim mene. Zamislila bih se kako ne postojim; tada bih znala da ga ne volim, jer mi ne bi niti bilo bitno njegovo postojanje. Ne živi on radi mene… Ali ako mene nema tu, što će mu uopće ikakav život? Je li uopće bitno? Volim li ga uopće? Naravno da ne. Volim sebe, i njega radi sebe.

Nakon nekoliko godina, kako su sjećanja gubila ton, bilo bi mi puno draže iskusiti nekoga drugog.

Nakon još par?

Ne znam. Jer me uopće nije zanimalo.

Ljubav me nužno podsjećala na krv i spermu. I masnoću. Salo.

Crvena. Tijelo. Život. Vrelo. Cvijet. Okus. Vatra…

Jednom smo morali za zadaću nacrtati ljubav, podrazumijevalo se da ćemo svi nacrtati obitelj. Nacrtala sam svinjokolju. Svinju stražnjim nogama obješenu na kuke. Samo što još diše, što se ne vidi—to znam samo ja, i to sam dopisala. Svinja još diše, pisalo je. Trbuh otvoren, crijeva ispadaju na tlo. I krv, pod njom jezero krvi. I, naravno, salo. Taj sam dio morala objasniti. “Ali učiteljice, salo se ne vidi. Zbog svih iznutrica, salo se ne vidi. Ali mogu vam reći kako izgleda. Ponekad je bijelo, ponekad žuto. Mast je u staklenkama na stolu, nju jedemo—”

“Ali, zlato, kakve to veze ima s ljubavlju?”

“Ali, gospođice, da vas netko prekolje kao tu svinju, ne biste li razmišljali kako da što duže ostanete na životu? Za svinje koje volite? I one koje vole vas? Gospođice, zaista, da ste svinja—”

Krv. Sperma. Masnoća. Živimo za ljubav. Konzumiramo da bismo živjeli. Gojimo se radi ljubavi koju, na koncu, svejedno moramo održavati čistom silinom volje.

A onda nas zakolju. Smaknu kao njega.

Kad zamišljam našu ljubav, vidim jednu jedinu preklanu svinju.

Sebe.

Ne njega. Sebe. On je možda mrtav, ali ja sam ta zaklana svinja.

Kad bih razmišljala o nama, vidjela bih—ah.

Krvoproliće, i jednu jedinu djevojku koja se niz uže od vlastite kose spušta kroz Smrt.

    3.

  Usporavalo me to što sam često išla povraćati. Stalno.

Vještica je mislila da sam trudna. Počelo je s prvim češljem, prvom lukovicom, čim sam joj se uselila. Ali dovoljno mi je bilo jednom vidjeti krv da znam da nisam trudna. Iako sam, čim je prvi put spomenula, poželjela da jesam. Njegovo dijete bi me obradovalo, mislila sam.

Imala bih ga i živa i mrtva, a kad rodim i spustim se do njega, napravio bi mi još jedno.

Tako bih, dok plačem, razmišljala o imenima djece koju nemam i koju možda nikada neću ni imati. I počela bih se smijati. Smijala bih se, a vještica bi gledala. I čekala da prestanem, šuteći.

Baba me ne bi pitala zašto se smijem. Baba je to vjerojatno svejedno znala dok je urezivala svoje bogohulne gluposti u kosti mrtvih životinja.

Jednom sam je pitala, “Reci mi, vještice, čije su to kosti?” Vještica bi obožavala šutjeti kada je nešto pitam, kao da uživa u tome što ne znam odgovor dok mi ona ne kaže… Kao da provjerava jesam li vještica poput nje, sinulo mi je jednom. Jedanput sam buknula, “Nisam vještica, baba, a teško da ću i postati.” “Osluhni, glupa djevojko!” rekla mi je kroz crne zube, gotovo jednako crne kao njezine oči. “Čuješ li što vani?” “Ne”, rekla sam, “samo vjetar, ponekad ni to.” “E, nećeš ni čuti”, rekla je. Kada sam bolje pogledala lubanje po kojima je nožem i iglama pisala, pitala sam, “Zašto baš pse?” Jer morali su biti psi. Opet kroz crne zube, kaže, “Pas je čovjekov najbolji prijatelj.” Kazah joj, “A ti nisi čovjek”, pomalo ozlojeđena. “Vještica si, što si ti čovjeku ako ne najgori neprijatelj?” Uto se ona brecne na mene, “Naravno da nisam čovjek! Glupačo… Ja sam žena.”

I tako bi ona urezivala, tako bih ja plakala. I povraćala, pa plakala još malo. Puno.

Bio je dječak i imao je tatine smeđe kovrče, u snu, ali moje oči. Ja bih bila mrtva gladna, bila bih kost, koža i ognjena strast, koja se gasila u slabosti kao da je na otopljenom snijegu. Ali unatoč strasti, bila bih strašno, nepojmljivo gladna. Pa bih ga poljubila. U sljepoočnicu. Pa opet. Ne bih mogla, nikako—morala bih ga i liznuti. Nasmijala bih mu se. “Mogla bih te pojesti”, rekla bih mu veselo, kako samo majka djetetu može, a on bi me radoznalo gledao. “Po-je-sti.” I opet bih se nasmijala. I te mamine zelene okice… Njegov, a moj. Njih bih zatvorila i ostavila po strani da ne gledaju. Jer tamo, u vještičinoj kuhinji—babuskare ne bi ni bilo—stajala bi golema daska za rezanje, vuk bi na nju stao. “Mače moje”, šaputala bih, “š-š-š, mače moje, sklopi očice, jer ako li budeš gledao… Glad me, mače, ubija. Ako umrem, neće mi ni trebati uže!” pomislila bih i smijeh bi mi zatresao ocrtana rebra. “Mače, da samo vidiš kako jako srce imaš, mače—pače moje, mama će ti ipak biti živa i zdrava, malo ću ojačati—!” A onda bih vidjela kako niz zelene očice što sam ih bila postavila zatvorene na ormarić teku rijeke. Ručicu koja se kroz vjeđe pokušava probiti van.

“Krepat ćeš k’o pseto”, rekla mi je jednom.

“Neću”, kažem joj kroz plač. “Barem bi ti to trebala znati.” Mrko me pogleda. “Gle!” kažem namrgođena, “kosa mi gotovo već obara ta tvoja prokleta vrata. Još par mjeseci, možda i sâm mjesec, i vrijeme je, zagalamim. Vrijeme! Vrijeme da se spustimo—”

Uto povratim—i iznenadim i vješticu i sebe, jer nikada pred njom nisam povraćala.

Očekivala sam od nje šutnju—muk i mrk pogled—ali reče, “U pravu si, djevojko, sasvim si u pravu. Ali”, nastavi ona, “ako ti kosa i pedlja bude kraća, ako se ne vratiš Ovamo—to je tvoja i samo tvoja krivica. Jer si brzopleta. Jer jedva čekaš…”

Obrišem oči i prostrijelim je pogledom. “Ako mi kosa i pedlja bude kraća, ako se ne budem mogla Ovamo vratiti, tamo ću te naći i ljestve ćemo skupa praviti.”

Obrišem oči i nastavim češljati.

    4.

  Voljela sam svoju kosu kako se voli ljude. A onda sam uzela nož i preklala je kao divlju životinju. Tada je ona plakala.

“Učinjeno je”, rekla sam babi. Sada još isplesti. Rekla sam joj, “Ne znam plesti. Plakala sam deset godina i par dana, zar to nije dovoljno?”

Mrko me pogleda, onako kako bi me uvijek mrko pogledala.

“Ja ću plesti, ti ćeš gledati”, u konačnici kaže.

“Gladna sam”, kažem.

“Jele smo”, kaže ona.

“Jele smo onu tvoju prokletu juhu.”

“Moja je juha sasvim dobra. Ti nisi.”

“Od tvoje juhe mi se doslovno diže želudac, baba. Povratila sam nema pet minuta.”

“Izvoli! Imaš psećeg mesa. Uživaj”, rekla je. Nisam morala vidjeti taj cer kada je okrenula glavu.

Uzela sam butinu, nasjekla si djelić na komadiće u bijesu i inatu te ih žive prožvakala. I nisam povratila. Samo sam njezinu juhu izbacivala iz sebe.

“Kad se vratimo”, rekla sam joj, “možda ti pomognem u lovu na pse.”

“Djevojko”, odgovori baba, “psi sami dolaze, ne treba meni tvoja pomoć.” Pola minute prođe prije nego što dovrši misao: “A ni tvoja usta. Kad se vratim, ne želim te više vidjeti.” Nedugo zatim, kaže, “Sada, djevojko, idemo plesti taj tvoj konop.”

Vještici je trebalo tjedan dana da isplete pošten konop od sve sile moje kose, konop koji će ići dovoljno daleko. A ja sam čekala. Gledala i čekala. Čekala i gledala. Pitala par puta treba li joj pomoć. Šutjela je. I plela. I plela i šutjela.

I u konačnici rekla da je gotov.

“Djevojko, ovime si pristala za svagda izgubiti svaku vlas koja ti je ikada rasla na glavi. Sve je ovo sada moje, razumiješ li? Time mi plaćaš.”

“Razumijem”, rekla sam brzo i promrmljam, “Što sada?” Ali znaš što sad, govorila sam si.

Svezala je zlatni konop pokraj propadajućim vratima svojega podruma. Zatim ta vrata otvori i kaže, “Ti prva, djevojčice.” Pogledala sam dolje. Činilo mi se da na samome dnu leti krijesnica, usporeno i jadno. Uzela sam konop u ruke, bacila ga dolje i čekala da čujem išta, ikakav zvuk—ništa. Uzmem ga u ruke.

“Kako da znam da će on biti tamo?” pitam babu prije nego što se spustim.

“Vjeruješ li da bi ti došao? Vjeruješ li da bi ti došao da ga spasiš?”

Progutam i bacim se dolje.

     5.

  U tami tama nestane, i Zagrobni se život prije zagrobnog života pojavi.

Odrasla sam na pričama. I njemu sam ih pričala. Čitala mu, pripovijedala . Čitav sam život odrastala uz njih. Uz Svete zapise. Cijelo selo, ne samo ja. Cijeli moj svijet.

Ali pričala sam mu toliko, sjećam se, ispričala sam mu sve.

Pričala sam mu o Starom Svecu, kojemu se Smrt u konjima prikazala, i koji si je vilama žile u vratu prerezao, pokidao, ne bi li uz Nju prešao u Drugi te odagnao Vragove za sve Svjetove. Pričala sam mu o Mesiji koji se u Ovome svijetu rodio, ispisao Svete spise i poslušao Smrt kada mu je rekla da u Šumi sačeka crva… O Vješticama koje su kopale jame za ovaj i onaj svijet.

Koliko ih se spuštalo i penjalo kroz Svjetove?

Djed mi ih je pričao više nego itko drugo… Kako smiješno, mislila sam dok sam se spuštala. A godinama sam se spuštala, padala kroz jamu toliko dugo da bih zaboravila i kamo sam se uputila, i zašto. Tog čovjeka više ni ne volim, a sad mi je draži nego itko, padalo bi mi na um. I njegova predanja…

“Što slijedi život? Što nakon života? Kad nam trupla požute, kad nam suhi jezik više ni riječi ne može izgovoriti. Kada je vrijeme da crvi navale na gozbu koja postajemo. Što onda?” pitao bi me.

“Smrt.”

“Pametna djevojčica. Ali što je u Smrti?”

“Život. Život poslije Smrti. Život u Smrti. Zagrobni život…”

“Tako je, pametna moja.”

“A što je poslije Zagrobnog života?” pitao je jednom.

“Djede… Što može biti poslije Života poslije Smrti?”

“Pametna moja djevojčica… Tek onda Ona nastupa… Smrt… Jedan je Zagrobni život. Ljudi ne znaju što sve Smrt jest…

Kad leptiru oduzmeš pravo na život i zatvoriš ga u staklenku, nije li on tada umro, i nije li i dalje živ, i nisi li ti njegova Volja, i njegova Smrt? Može li on umrijeti, zaista? Što je Smrt? Misli, dijete.”

“Smrt je tek prijelaz”, rekla sam.

“U kakav to svijet? Misli—“

“Nakon Zagrobnog života, nakon Druge smrti… Smrt ušuti. I više je nema. Smrt je život. Do onoga trenutka kada ne postane samo… nepostojanje…”

Zatvorio je knjigu, treskom. “Više ti neću čitati”, rekao je. “Znaš previše. Znaš više nego što bi trebala.”

Nedugo zatim, on umre.

Nedugo zatim, u kasno proljeće, ja odem vještici.

Kako je ovo moguće, poželim upitati babu kad mi, nakon tisuće godina, tabani dodirnu tlo. Travu i maslačke. Šutjela sam, svejedno. Znala sam da je moguće onoga trenutka kad sam joj navalila na vrata kolibe.

Bila sam na livadi, i deset tisuća sunaca okretalo se oko nje. Je li moguće da neke boje nikada nisam vidjela? Povjetarac mi je plesao oko tijela, kao da se pokušava sašiti na meni poput haljine, i daleko, u dalekoj daljini, vidjela sam naselja od jantara i kristala, i igrala su uokolo dok su sunčeve zrake kroz njih prodirale…

Ali vidjela sam i njega. Tu, tek nekoliko koraka daleko.

“Eto ga”, rekla sam babi—nisam se ni okretala.

“Tu je”, rekla sam joj—ali nisam se ni morala okretati.

Stajala je preda mnom.

“Došla sam ti”, rekla sam mu.

Gledao je. Mislila sam da me neće poznati. Ni kosu više nisam imala. A onda krene, polako, pa brže, pa potrči prema meni i dlanovima mi stisne vrat toliko da je boljelo. “Došla si po mene?” pita. “Zaista?”

Obuhvatim mu lice. I od dodira na njega mi se digne žuč. Sjećala sam se žute pjege u plavoj šarenici desnoga oka, i ožiljka u obliku kvačice na jagodici lica. Sjećala sam mu se boje glasa u nijansu. I oblika torza, svega pod dlanovima. Sjećala sam se vremenâ kad sam se osjećala kao zimski cvijet zbog njega… Prisjećala sam se vremena prije nego što sam zapalila šibicu…

Počnem spuštati svoje ruke među njegove noge.

Poljubim ga, snažno. Bazdio je po ogrjevu. Po dimu i prepečenome mesu. Kada mi je trebalo, nisam mogla, ali u konačnici zaplačem. “Zbog tebe sam sve ovo uradila”, rekla sam, “tebe, tebe!” Digne me s tla, jezikom mi prođe preko usne, zubi nam se sudare. Pečeno, pomislim, ali uzvratim mu poljubac. Ugrizem ga za usnu kad me uhvati za dojku. Osjetim hrđu na jeziku. Htjela sam ga polizati cijeloga, svojeg princa, svoju mladost. Utopiti se u njemu.

Dodirnem mu prepone i pustim da me skine.

“Znam da nisam lijepa”, kažem mu, “svu sam kosu dala ne bih li se spustila ovamo.”

“Prelijepa si, prelijepa…”

Dahtao je kao pseto.

“Diraj me”, kažem mu. Uzmem mu ruku i povučem je pod suknju među noge, sebi, u sebe, i ondje se njome protrem… I tu ga skinem, i legnem na njega, i ondje ga uzmem.

Kao on nju.

Vještica je stajala i gledala.

“Došla sam po tebe”, rekoh mu, “ali što ako mi vještica ipak ne dopusti?”

“Ona?”

“Ona.”

“Vještica?” pita on u nevjerici.

“Ljubavi”, plakala sam dok sam ga ljubila.

“Zar ju ne prepoznaješ?” pitala sam.

“Dao si joj prsten, taj dan, kada sam vas dala spaliti, sjećaš li se?” pitala sam.

“Ne, ne…”

Nabijala sam se jako, pa još jače—pseto, mislila sam, pseto, i razmišljala sam o krvi kako curi niz glavu preokrenute svinje, i mast u staklenkama—

Ahhh, dahtalo je pseto, i dahtalo. Držao me za grudi dok me jebao kao nikad prije. Mislila sam, baš prije nego što će svršiti, izliti se u mene, je li vješticu ikad pojebao tako jako…

“Ljubavi”, rekla sam mu dok je disao kao da umire…

“Ljubavi”, rekoh, znaš li što je ovo, pitala sam kad se počeo gušiti u vlastitoj krvi.

“Ovo što sam ti zabila u grkljan”, rekla sam mu, “bodež je koji će te ubiti. Znaš li, ljubavi? Jer ubiti te jednom nikad nije bilo dovoljno.”

Dok sam gledala kako se Smrt privlači, gmiže prema njemu poput nesigurne guje, sjetim se visibabe. Hoćeš li me uvijek tako voljeti, pitala bih ga dok leži sa svojim međunožjem stisnutim na moje. Naravno, mače, rekao bi on, čak i nakon što sam ga vidjela kako u kolibi jebe vješticu kao da mu je prvi put. Umro bi za mene? pitala sam. Umro bih za tebe, mače…

Umro je. Zbog mene. Dala sam ih spaliti oboje. Gledala sam kako ta čitava koliba vrišti u vatri, kako on—moj princ, moja mladost i proljeće—zapomaže i moli i vrišti dok izgara. Neka, mislila sam. U kasnoproljetnoj ćeš vatri izgorjeti…

Ali nisam mogla dopustiti da živi život poslije smrti. Jer kakva je to onda smrt?

Gledala sam kako mu krv sipa iz grla, gledala i zabijala bodež, drugdje, dublje, onda mu prstima kopala po ranama i rastezala ih dok me njegova krv kupala. Dok se tresao i hvatao omekšalim rukama. Umro bi za mene, rekao je.

Naposlijetku mu iščupam jabučicu.

Još uvijek na njemu, osjećala sam kako mi curi niz bedra.

Dok je vještica stajala par koraka daleko, umočim jabučicu u sjeme koje se izlijevalo iz mene.

Bio je mrtav. Više ga nije bilo ni za kojeg svijeta.

“Zašto si ovo dopustila?” pitam je.

“Djevojčice”, rekla je, potišteno, tiho, “ja sam samo vještica, sjećaš se?”

A ja prinesem jabučicu ustima.

    6.

  “Kosa”, izjavim naposlijetku grimiznih usta. “Tvoja je.”

“Zašto mene nisi ubila?” pitala je. “Mogla si.”

“Babetino”, nasmijem se. “Ti si već mrtva. Kosa je tvoja, za tu izgorjelu glavu. Zaveži si je za nju kao turban, ako hoćeš. Zaveži si je oko vrata i skoči s mosta, ako ti je volja. Radi što hoćeš.” Ponovim: “Ti si svakako mrtva. Mrtva si za čitav svijet.”

    7.

  Nisam se vraćala gore. Vještica jest, ali nije me bilo briga. Ja sam ostala gdje jesam.

I gledala kako trbuh raste.

Smješkala bih se. Šaputala: ljubavi, ljubavi, ljubavi…

Izvalila bih se na travu u Svijetu bez zmija i krpelja. Ovaj svijet nije bio stvoren za umiranje.

A opet…

Svjetla su se u gradu od kristala pogasila, sunca stala i smrkla se, kada sam počela vrištati od bolova. Ali nije bilo bitno. Vrištala sam i od smijeha.

“Ljubav mamina”, rekla sam mu dok mi je bio na sisi.

“Mama, mamice”, vikao je,” mama, sunca, sunca, sunca!”

I zaista, opet su zasjala.

“Kreni prvi”, doviknula sam mu dok sam ležala na visokoj travi.

I on krene.

Bodež je bio hrđav od krvi. Stare, drevne krvi. A tako, tako mlade.

Kad bih razmišljala o ljubavi, vidjela bih preklanu svinju nad poljem visibaba. Ljubavi… Na trenutke, visibabe pocrvene. Ali kapi krvi bi se s njih slijevale i niže. Dođi mami, dahne svinja na umoru. Dođi mami…

Dođi mami.

Krenem za veselim dječakom.

Tako me boli, rekla bi svinja praščiću dok joj se crijeva poput klupka zmija spuštaju na tlo.

“Dođi mami. Dođi da mama nešto vidi…”

 I eto: triput. Triput ga smaknem.

Na kraju sam razmišljala o tome kako sam gladna. I o juhi. Nisam se mislila vraćati gore. Svakako sam izgubila svaki svoj Život.

U potok bacim nož i dva zelena oka iz kojih su izvirivale male, bijele ručice.

Mama, spasi me, mamice—

Spasi ti mene, mače, ako je svijet poslije išta bolji.

[blogerica13]

KAKO DO ZDRAVE KOSE?

Nakon dugogodišnjih pohoda po zagrebačkim "fancy" frizerskim salonima i bačene poveće svote novaca, odlučila sam uzeti svoju kosu u svoje ruke i prestati vjerovati u čuda. U samo nekoliko mjeseci čudo se dogodilo.

Od nepotrebnih bojanja do šišanja kojim sam vrlo rijetko bila zadovoljna, a da ne spominjem feniranja i frizure nakon kojih bih došla doma plačući i odmah s ulaznih vrata išla ponovo prati kosu sama. Već doživjeli?

Živjela sam u uvjerenju tješeći se da je problem u meni i mojoj kosi. Kako baš nitko nije dobar? A šamponi i preparati, od A do Željeza! Da sam bila pametna otvorila bih dućan s preparatima za kosu i dala sve po 3 kn. Obogatila bih se!

Moja je kosa nakon svih tih godina specijalnih tretmana izgledala ko polovna metla. Ispucali vrhovi – skoro do korijena ;) Drastično suha i oštećena! A nisam koristila ni uvijač ni peglu!

Tako je došao dan kad sam odlučila da se više neću bojati dok ne posijedim. I da se neću šišati, nikad, nikad više! I neću ići kod frizera! A kosu ću prati sama. I fenirati. I sve ostalo.

Pomno sam proučila sve Kerastase proizvode i odabrala njih nekoliko za svoje potrebe. Kroz samo nekoliko mjeseci sam vidjela promjene. Sad nakon gotovo dvije godine promjena je drastična – kosa mi je neprepoznatljiva – zdrava, sjajna, nahranjena, prirodna i predivna.

I ipak ju šišam, jednom godišnje u kontroliranim uvjetima ;) Nemam potrebu češće jer su mi vrhovi napokon zdravi i vidi se "rez škara" kao da sam netom izišla iz salona.

Svakako ću vam preporučiti da probate njihove proizvode ili neku od divnih linija po svom tipu i potrebama kose. Naručiti možete preko Feeluniquea, dijelim link http://www.feelunique.com/brands/kerastase?q=&filter=fh_location=//c1/en_GB/brand%3d%7ba339%7d/!exclude_countries%3E%7bhr%7d/!site_exclude%3E%7b1%7d/hair_type%3E%7bnormal%7d/%26fh_sort_by=-$rc_featured%26fh_view_size=36

Pa da navedem proizvode koji su spasili moju kosu i one koje trenutno koristim:

Kérastase Densifique Shampoo, Conditioner & Treatments linija

Kérastase Volumifique linija

Kérastase Nutritive Bain Satin 2 šampon

Kérastase Nutritive Masquintense Cheveux Fins maska za kosu

Kérastase Nectar Thermique zaštita od topline

A ja Vas molim da mi preporučite odličnog frizera u Zagrebu, kako bih ga pronašla dok ne počnem sijediti!

[covjek-casopis]

književna premijera: ROMAN ANDREE POPOV MILETIĆ "PIONIRI MALENI, MI SMO MORSKA TRAVA", Treći trg, 10/2019, ulomak

Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu. Zagrljaje i poljupce ćeš naći negde drugde, ali neke priče ostaće neispričane. Desilo se nešto što ti ni Morgan Friman ne može objasniti. Umrla je tvoja baka Mica. Negovala je u vašoj porodici matrijarhat, iako ona nije bila ta koja ga je uvela. Jednog dana je uletela u kafanu i prevrnula kartaroški sto i viknula: “Dosta!” i deka više nije na karte trošio platu. I tog dana kad je umrla šetala te je po kiši ovamo-onamo i zadavala zadatke. Kada si birala kovčeg, čula si je: „Iiiju, ne taj!“ Taj je previše tvrd, ovaj je tmurne boje, ovaj je prevelik, glomazan je, ukrasi su previše kitnjasti, ne idem na vašar itd. – Ne taj čvornovati! – Šta ti to uopšte znači? – Da je više za dede. Kada si postavljala stolnjak za daću, čula si je: „Ne taj novi, ima starih, šta stavljaš taj, taj je nov-novcat, ja kupila u Stoteksu, tu će da se puši i da se nešto prospe, stavi neki bilo kakav, ovaj se čuva.“ Kad si se oblačila jutros pred sahranu opet si je čula: „Čupava si ko pevaljka“, pa si stavila neku šnalu. Jedino oko čega ste se u životu slagale je da je pelinkovac baš dobro piće i da s decom treba mnogo i strpljivo razgovarati, a jedino što ste imale zajedničko je nizak krvni pritisak (90 sa 60) i nizak rast (160cm, tvrdoglavost i probirljivost pride). Osuđivala je tvoju sklonost ka sanjarenju i dekadenciji. Tokom raznih operacija koje je preživela (šipke u ruci, bruh, jajnici i materica, „miom veliki ko dečija glava“) odstranili su joj i sve centre za humor, maštu i hedonizam. Ostala je bez ćerke, pa bez muža, pa bez brata. Kad ti je mama umrla, uselila si se kod nje šokirana: tamo se nije smelo doručkovati u pidžami ni psovati, vlast se kritikovala od nula do mestimično umereno, seks je bio tabu i služio je isključivo supružnicima da dobiju decu, razgovaralo se samo o logistici dana. Alkohol, cigarete i trava za nju su bili ravni heroinu, pa si se brže-bolje posvetila svojoj tabletomaniji, osamljivanju i čitanju. "Možeš li nekad da pokucaš mogu li ja ovde imati malo privatnosti to ovde ne možeš imati rekla je mrtva hladna i stišaj te drekavce". Sa 18 si se odatle iselila što je isprva teško podnela, ali ste se kasnije više volele. Da je u nešto ubediš, trebala bi ti državna televizija. Spasila ti je život već prvih dana života. Iako si se rodila zdrava i čupava, rekli su: dobila je infekciju, sva je modra, stanje se pogoršava, umreće. Iznela te iz porodilišta („Dete je aspiriralo, zar Vi kao doktorka ne znate kako to izgleda?“) i istina, u Dečijoj bolnici izvukli su ti iz dušnika pun špric mleka. Na doktorku je bacila strašnu kletvu. Iz Trsta ti je donela lutku što plače koju si nazvala Sonja. Hladnokrvno je prošvercovala veću sumu novca od dozvoljene u džepu džemperića prebačenog preko ruke. Imala je jednog kanarinca, koji je, kao svojevrstan medicinski fenomen, poživeo 16 godina, pa mu je na kraju pipetom davala lekove i vodu („А on otvorio usta, izbečio oči, sva mu se ona njegova kosa slepila“). Vodila te na Zlatibor uvek u isti hotel najmanje osam puta. Jednom je u sobi bio miš, ustanovile ste po izgriženom keksu, pa su vam uz izvinjenje dodelili drugu sobu. Povela te sa sobom i u kamp kod Omiša. Sećaš se: prvi put vidiš narandže po drveću; devojčicu koja ti je otela lutku krvnički grabiš za konjski rep i vrtiš oko kamp prikolice dok je nije pustila. Baka je jednu Nemicu istrajno iz dana u dan učila da pliva. Prosjacima što zvone na vrata uvek bi namazala hleba i paštete i dala punu kesu jabuka. Svi su ljudi na svetu isti. Bila je ćerka stolara, pa su ona i braća imali gradsku odeću, lepu, čak i igračke u ono vreme, a tata joj je pravio mali nameštaj za lutke. Oca su odveli u Jasenovac, pa je majka pokupila decu i napunila jednu torbu. Krili su se najpre po groblju, pa po Fruškoj gori, bežali po šumi. Kad su prepešačili od Sr. Karlovaca do sela Jazak (u Karlovcima su ih maltretirale ustaše, a po obodu Fruške gore, na glavnim putevima, pretnju su predstavljali Nemci) uspeli su da neprimećeno dođu do tetkine kuće. Tetka je imala pekaru koja je krišom distribuirala hleb partizanima. Bakin otac se posle vratio iz logora kao pola čoveka, ali to je neka druga priča. Sa 17 je radila kao negovateljica u sirotištu daleko od kuće, u Aleksincu, brinula o ratnoj siročadi. Časne sestre bi joj dale šolju mleka i kajmaka da nagrebe (o tome je do tada mogla da sanja) ako dobro izriba lonce. Posle je radila u obdaništu u Miletićevoj ulici. Tad su žene iz fabrike na pauzi dolazile u jaslice da doje svoju decu. Vodila je grupe od 30-oro dece na more. Kad zasvira pištaljkom svi bi po komandi morali da izađu iz vode, ali je izvesni debeljko pravio probleme, pa mu je prepustila pištaljku da bi se osećao važnim i od tad se popravio. Do penzije je radila u porodilištu gde je polagala ispite i postala pedrijatrijska sestra. Neka porodilja koja ni sveže porođena nije mogla zanemariti svoj novinarski poziv napisala je tekst pun hvale o baka Micinom predanom radu. Baka je ženama lečila mastitis, bila spretna i ljubazna, a noću samoinicijativno prala, sušila i peglala bebeće benkice da bi bebe ujutru stigle čiste kod svojih mamā na podoj, pa je pohvaljena i častili su je odmorom (kuda drugde nego na Zlatibor). Bake se smanjuju dok potpuno ne nestanu tako da ih više ne možemo naći u njihovim tako poznatim i inače netaknutim stanovima iz kojih su, gle, samo one isparile, otrgnute, iščupane, a mi, ostaci, zbunjeno ih tražimo na fotelji, u krevetu, dozivamo ih na terasi, zavirujemo u kuhinju, vičemo: „Jesi li u špajzu?“, u uobičajenoj staračkoj scenografiji sačinjenoj od tepiha, zavesa, tapeta, miljea, figurica, fotografija, novina, oraha koji se krckaju, rezanaca koji se suše, šljiva koje se cepaju, ručkova i poslastica, smeha i podignutog tona, preglasnih zvukova koji dopiru iz televizora kao da sutra ne postoji. Prirodni tok života se objavljuje u svoj svojoj običnosti i neoriginalnosti, ali “nikad više” lebdi po sobi, “nikad više” vrišti iz zidova, pokućstva, upražnjenog mesta, greškom postavljenog tanjira za koji se ispostavlja da je višak. (zvuk pištaljke)

ANDREA POPOV MILETIĆ (Novi Sad, 1985.)

[hendmejdcom]

Kosa ima posebno mesto u životu svake žene. Ona govori mnogo o njenom stilu, karakteru, i bez sumnje je simbol ženstvenosti. Pored toga što je važno da bude negovana i zdrava, kosa ima pregršt modnih detalja, napravljenih specijalno za nju. Šnale, gumice, krune, rajfovi, češljevi, neki su od detalja, koje pripadnice ženskog pola ponosno nose u svojoj kosi. U želji da budu drugačije, posebne, često se opredeljuju za aksesoar ručne izrade, a vešti i kreativni hendmejderi su tu da za njih osmisle i naprave neponovljive ukrase za kosu. ____________________ #hendmejdcom #hendmejd #rukotvorine #handmade #rucnirad #rucniradovi #ručnirad #ručniradovi #ukrasizakosu #kosa #frizura #snale #šnale #rajf #gumice #trake https://www.instagram.com/p/B3WchlRoi24/?igshid=15zhyl0os3hej

[ljekovitakopriva]

Kopriva

Kopriva je iznimno bogata vitaminima i mineralima, posebno kalcijem i željezom pa stoga pomaže kod jačanja kostiju i zglobova kod djece, odličan je lijek protiv anemije, te pomaže u liječenju artritisa i reumatizma.

Koristi se kao tonik za reproduktivni sustav kod muškaraca (prostate) i žena (PMS-a, smanjenja teškog menstrualnog  krvarenja i drugih menstrualnih tegoba). Često se upotrebljava u trudnoći, a dojiljama kopriva pomaže kako bi povećale razinu majčinog mlijeka.

Kopriva potiče protok mokraće, stoga je vrlo učinkovita pomoć u otklanjanju bubrežnih kamenaca.

Može se koristiti  kod podizanja energije kada ste premoreni nakon posla ili kada osjećate umor u tijelu, te također može pomoći u borbi protiv raznih alergija i peludne groznice.

Ima iznimno snažan alkalizacijski učinak na tijelo, smanjuje sluz, poboljšava rad probavnog sustava, koristi se za povećanje cirkulacije, te zaustavlja krvarenje.

Zbog svojih detoksikacijskih svojstava, koristi se kod problema sa kožom, a također je korisna i često se upotrebljava za bolje zdravlje kose.

Kopriva se još upotrebljava kao pomoć kod respiratornih poremećaja, astme, bronhitisa, upale pluća, kašlja, prehlade i gripe, liječenju gihta, išijasa, loše probave, te bolesti jetre, žuči i slezene. Smanjuje krvni tlak, brzinu otkucaja srca i šećer u krvi, a upotrebljava se još kao sredstvo za čišćenje krvi, razne rane, ubode i osipe.

[tijanabakic1]

Salon Ljepote "ERGOLINE" Mogu da se pohvalim vrhunskim Aparatima i preparatima koji njeguju ,stite i cuvaju vasu kosu 🤗🤗🤗 Fen koji pomijera granice u feniranju i sto je najvaznije ne ostecuje vasu kosu ,Pegla koja ispusta vitamin E i Avokado ulje prilikom peglanja kose i tako njeguje vasu kosu , Professional auto-curling za savrsene i zavodljive lokne takodje od savrsenog materijala koji ne przi asu kosu ,Klimazon -Profesionalna kvarcna lampa za ubrzanje procesa bojenja ,blajhanja i za njegu kose 👌👌👌🤗Ponosna do neba i nazad i uskoro jos mnogo toga zanimljivog u predivnom Salonu Ljepote "ERGOLINE" I ZAPAMTITE ,SAMO ZDRAVA I NJEGOVANA KOSA JE UVIJEK U TRENDU I UVIJEK IN !!! 😉👌🤗🤗🤗 #salonljepoteergoline #my #hairdresser #beauty #salon #dysonhair #remington #philips #maletti #happy #lovemyjob #lovemylife #beautifulday #motivation #inspiration #positiveenergy #instagram #instapic #instadaily #😉 #❤ #🤗 (na lokaciji SALON LJEPOTE * E R G O L I N E *)

[jedimolivolicom]

Naša kosa kao i svaki drugi dio našeg tijela, treba posebnu njegu i pažnju, a lijepa i gusta kosa san je svake žene. Donosimo vam nekoliko načina za dodavanje volumena vašoj kosi i kako joj pomoći da raste zdrava i lijepa.

[mndstz]

10 godina PIJE URIN: Osećam se sjajno, koža mi blista

Rubi Kario (30) iz Merilenda pije svoj urin i utrljava ga na kožu otkako je imala 19 godina. Zbog ove kontroverzne prakse, poznate i kao "urinska terapija", Rubije je bila predmet izrugivanja, ali je bez obzira na to odlučna da govori o tome. "Moj otac mi je rekao za terapiju urinom kada sam imala 19 godina. Rekao je, 'ako želiš da bude kraljica lepote, koristi mokraću za lice i telo'. Kada se probudim, svakog jutra namažem urin na lice i koristim ga za hidrataciju. Možete da ga ostavite da deluje nekoliko sati ili celog dana", kaže ona. "Možete i da ga stavljate na lice svake večeri pred spavanje. Možda će vam prvih nekoliko dana lice izgledati loše, jer sve nečistoće izlaze na površinu, ali zatim će postati čistije. Dobro je za ožiljke i bubuljice", tvrdi Rubi. Pored toga što mokraću nanosi na lice, kaže i da pije po 150 mililitara urina dva puta nedeljno, ujutro. "Može da snizi nivo šećera u hrvi i holesterol i da pomogne kod dijabetesa. Moja koža sija otkako koristim mokraću. Nedavno sam pravila malu pauzu i odmah mi je koža postala suva. Osećam se i izgledam mlađe kada koristim urin". Rubi ističe da ljudi ne žele da pričaju o tome, smatraju da je odvratno, "ali onda odu i jedu hot dogove, a nemaju pojma šta sve ima unutra". "Znamo šta urin sadrži i znamo da je važan za telo. Želim da vam ukažem na to da može da vam promeni život bez korišćenja hemikalija koje se nalaze u kupovnim proizvodima", brani Rubi svoju bizarnu praksu ulepšavanja. Ova žena tvrdi i da je njenom 56-godišnjem dečku koji je počeo da ćelavi, nakon samo dva meseca ispijanja sopstvene mokraće, kosa ponovo počela da raste. Ona dodaje i da je zdrava, vegetarijanska ishrana važna kako bi se "maksimizirali efekti terapije urinom". "Morate da unosite čiste stvari u telo, dok radite ovu terapiju. Preporučuje se i da ne pušite". Svesna da ova "terapija" zvuči vrlo bizarno, Rubi priznaje da joj se ljudi često smeju i rugaju zbog ove rutine. "Ljudi isprva misle da je to čudno, ali kada im objasnim koliko se sjajno osećam, postanu zainteresovani. Ne bih lagala ljude, ne bih im savetovala da rade nešto što je loše za njih, ali ovo zapravo pomaže", ubeđena je ona. (Njene fotografije možete da pogledate OVDE) Šta vi mislite o "terapiji urinom"? Let's block ads! (Why?)

[mndzdr]

Kada su mi rekli da imam rak…

Ovako… Imam 46 godina. Osećam se zdravo i puna sam snage. Celog života se bavim sportom, rekreativno. Završila sam Nižu baletsku školu, trčala sam polumaratone, trudim se da se hranim zdravo, ne pušim. Moji poroci su čaša, dve crvenog vina povremeno, kao i uživanje u životu: u putovanjima, pozorištu, koncertima, druženju sa onima koje volim i koji me vole. Međutim… "Ma, nije to ništa. Verovatno masno tkivo ili nešto slično. Da niste tako vitki ne biste to ni primetili", rekla mi je doktorka, ginekolog u jednoj privatnoj beogradskoj klinici kada sam joj pokazala šta sam napipala visoko iznad leve dojke - kuglicu veličine graška. Tačno godinu dana kasnije dobila sam sasvim drugačiji odgovor od ginekologa u gradskom domu zdravlja. Promenila sam posao i nova firma mi nije, kao prethodna, plaćala privatno zdravstveno osiguranje, a moje "bezazleno zrno graška" je za 12 meseci poraslo toliko da se već moglo videti golim okom. Foto: MONDO/Dragana Todorović OVO MORA ODMAH NAPOLJE "Ovo mora odmah napolje", rekla mi je doktorka nakon ultrazvučnog pregleda. "Verovatno je fibroadenom, benigni tumor. Zakazala sam vam operaciju na Onkološkoj klinici, kod prvog hirurga koji je bio slobodan." LENJOST JE NAJOPASNIJA BOLEST Nemojte da vas mrzi da idete na preventivne preglede. "Nećete to mene" je izgovor glupih. Takođe, mišljenje jednog lekara nije dovoljno. Da posle prvog ginekologa nisam otišla kod drugog, možda biste od mene, umesto ovog teksta dobili žito. Razumete? "Onkologija?! Operacija?! O čemu priča ova žena?!", mislila sam u sebi. "Ja sam zdrava, ništa me ne boli, redovno radim sve preventivne preglede, otkud to da idem 'pod nož', makar i na rutinsku intervenciju? Nemoguće!" Čim sam izašla iz ordinacije ukucala sam u Google na telefonu: fibroadenom. "Fibroadenom dojke (Fibroadenoma mammae) je mešoviti fibroepitelni benigni tumor koji nastaje proliferacijom i epitela i fibrovaskularne strome. Čini 7% svih nodularnih promena (čvorića) dojke. Najčešće se javlja kod žena od 30. do 40. godine. Nastaje usled dugotrajnog relativnog ili apsolutnog povećanja nivoa estrogena u krvi, što dovodi do trajne proliferacije, bez normalne involucije u tkivu dojke. Fibroadenom dojke nije sklon malignoj alteraciji." "VAŠ TUMOR JE MALIGNI" Glavni utisak tokom boravka u bolnici je ljubaznost osoblja, ali i vedar duh žena sa kojima sam delila istu muku. U sobi broj 3 na Onkološkoj klinici u Beogradu atmosfera je bila toplija nego u banci gde sam dan ranije podizala svoj novac. "Srećno!", mahale su mi cimerke kada su me sestre povele u operacionu salu, a jedna od njih je odvrnula česmu u sobi - za sreću! Bol od rane se oseti tek uveče, kada anestezija skroz popusti, a tada sam shvatila i da imam dve rane, ne jednu! "Morao sam da te isečem i ispod miške jer je tumor iznad tvoje dojke ipak bio maligni, ali se nije dalje proširio. Na sreću i sve ispod miške je 'čisto'", rekao mi je moj onkolog. Isto je pisalo i na otpusnoj listi, kada sam sutradan krenula kući. Kako sam se tada osećala? Ne postoji reč da se to objasni, mogu samo da vam opišem fizičke manifestacije: utrnule su mi usne i prsti na rukama. Zanemela sam. Ok. Sad kad znam ko je taj uljez, da vidim kako ću ga se otarasiti. Pre svega - uz čiju pomoć? Ispostavilo se da poznajem hirurga kod kojeg sam imala zakazano. Zvuči neverovatno, ali reč je o doktoru sa kojim sam pre tri godine radila intervju! Rak dojke: Od "napipala sam nešto" do dijagnoze Slučajnost? Sudbina? Nije važno. Bitno je da je reč o vrhunskom stručnjaku kojem verujem. Ušetala sam u njegovu ordinaciju opuštena i spremna da "ovih dana, na brzaka izvadimo to čudo, pa da nastavim svoj lepi, srećni, normalni život". Tako sam mu rekla, a on meni… "Da li je fibroadenom ili ne, da li je benigni ili maligni tumor, znaćemo tek nakon operacije. I ne ide se istog dana kući. Operacija se radi u totalnoj anesteziji, traje nekoliko sati", objasnio mi je moj doktor, a kao da me je polio kofom ledene vode. Šta ako je rak, ako se ne probudim iz anestezije, da li će mi iseći dojku i ZAŠTO JA? Brzo sam dobila odgovore na sva pitanja, čak i na poslednje, ali je put saznanja bio bolan. Prvo sam morala da se suočim sa pacijentima na Onkologiji koji svakoga dana vode najteže bitke. Sa devojčicama i dečacima kojima je opala kosa usled hemioterapije, sa majkama koje nakon zračenja trče kući da doje svoje bebe. Gledala sam u njihove perike, mršava tela, bledu kožu… Više nisam pitala ZAŠTO JA, već ZAŠTO BILO KO? Ali, kukanje ne leči već borba, vera u lekare, kao i vedar duh. Mada, i štikle i crveni karmin mogu da pomognu. "Pa, ti nikad bolje nisi izgledala! Baš si jaka, svaka ti čast, nikada ne bih rekla da imaš rak", govorili su mi tih dana. Ne znam da li sam bila jaka, ali jesam bila uspravna, a suze sam krila koliko sam mogla. "Ljudi plaču ne zato što su slabi, već zato što su bili jaki predugo", navodno je rekao Džoni Dep. E, pa, Džoni, ja sam plakala, mnogo, u naletima. Plakala sam kada strah nadjača razum, kada samosažaljenje savlada samopouzdanje. Sve drugo je bilo manje-više normalno. Na posao sam se vratila pet dana nakon operacije, a prvog vikenda sam napravila "Bye, bye kancer party", kada sam u društvu onih koje najviše volim proslavila što sam zdrava i na nogama izašla iz bolnice, a rak ostao u nekoj kanti za đubre. Foto: MONDO/Dragana Todorović Optimizam je ključ svakog uspeha "Ponekad deluješ kao da te se sve ovo oko karcinoma ne tiče. Kao da posmatraš eksperiment iz nekog balončića", rekla mi je drugarica. I bila je, donekle, u pravu. Biće šta će biti, govorila sam često sebi. Kao što nisam "kriva" što sam imala rak, tako od mene ne zavisi ni šta će dalje biti u vezi s tim. Moje je bilo da ga na vreme otkrijem i izvadim, a sada da se nadam i verujem u najbolji ishod. ZRAČENJE ISPOD OBLAKA "Neverovatno je koliko snage je duša u stanju da pozajmi telu", pročitala sam negde i imala priliku da se u to uverim. Naime, operacija je samo prvi korak borbe protiv karcinoma. Sledeći je zračenje. Skoro dva meseca sam svako veče, osim vikendom, išla u bolnicu na zračenje. Dugo, naporno, frustrirajuće. "Pojačajte ishranu, radite na svom imunitetu, jer zračenje ne boli ali iscrpljuje organizam. Nakon jedne terapije vaše telo se oseća kao da je izgubilo nekoliko hiljada kalorija", rekao mi je radiolog, a ja ga nisam ozbiljno shvatila. Živela sam normalno, opušteno. Izlazila sam uveče, radila preko dana i pravila se kao da sve mogu. A nisam mogla, bez obzira na dušu koja mi je davala snagu. Smršala sam dosta i svaki virus u gradu me je "zakačio", ali nije mi žao. To je bio moj način da se izborim sa zelenim zidovima bolnice koje sam morala da gledam svako veče, sa bolnom kožom koja je postala bordo nakon dve nedelje zračenja, sa nesnosnim svrabom potom. Na plafonu sobe u kojoj se radi zračenje nalaze se fotografije oblaka. Pronašla sam jedan u obliku srca. Za mene je to bio znak da će sve biti u redu. Optimizam je ključ svakog uspeha, pa i borbe protiv karcinoma i mnogih drugih bolesti. Shvatila sam to u bolnici diveći se ženama koje su se šalile na račun svoje "asimetrije" posle operacije, herojima čiju snagu sam upijala. Nikada to neću zaboraviti. Nikada neću zaboraviti ni podršku svoje porodice, prijatelja, kolega. Moje kume, moje dobre vile, bile su uz mene na konzilijumu kada sam saznala da ću sledećih pet godina piti lek Nolvadeks, da ću tri godine primati LHRH terapiju, kao i da ću, ipak, morati na zračenje. Išle su sa mnom na previjanje rana, kupovale su mi meleme protiv ožiljaka, zvale me telefonom da mi kažu da napolju duva vetar i da stavim kapu kada krenem da šetam psa, a moja ćerka, koja ima 17 godina, se naljutila što sam posle prvog zračenja otišla na kobasice i pivo, umesto da dođem kući "kao svaka normalna žena". "Mislim na tebe", "Izdrži lavice", "Volim te", "Srećno mala"… i slične poruke koje sam svakodnevno primala mnogo su mi značile. Zato sada i pišem ovaj tekst - da objasnim kako od raka, ipak, ne mora da se umre, kao i da kažem HVALA onima koji su me tokom tog preživljavanja bodrili. Svi znaju da je karcinom smrtonosan, ali ne i da je podrška okoline lekovita. Imajte to na umu kada vam neko kaže od čega boluje. Čak se i nazeb lakše preboli kada imate nekoga da vam skuva čaj. Zar ne? Ja sam imala sreću da dobijem mnogo više od čaja. Nikada neću zaboraviti podršku kolega na poslu, njihovo razumevanje za moju rasejanost. Nikada neću zaboraviti ukus kesten pirea sa šlagom koji sam jela sa komšijom nakon što mi je pravio društvo tokom zračenja. Najčešće me je na to "sunčanje" vodila mama. Hvala je slaba reč koju mogu da kažem i napišem za svu njenu brigu i trud oko mene. Zahvaljujući svemu tome dobila sam odgovor na pitanje "zašto ja?". Zato što je život rešio da mi pokaže koliko sam srećna i bogata, koliko sam blagoslovena jer imam oko sebe ljude koje volim i koji me vole, zato što je rešio da me podseti na sledeće stihove: "Sretoh čoveka bio je slep. Čovek mi reče - život je lep. Zar baš lep? Videćeš sinko kad budeš slep." Pročitajte i ovo o raku dojke: Let's block ads! (Why?)