#pa ne mogu reći da sam u potpunosti

[plavi]

Ne znam kaj da si radim sa crtačim tabletom. Ekran mi izbija van, iako još radi. Baterija je za ništa, traje mi 5minuta... ali mogu još na njemu crtati.

Trebala bi zapravo otvoriti narudžbe k vragu i to uz ljetni posao raditi.

[zvjezdana-the-writer]

Devetnaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje:

Chapter 19.

Jan i ja se gotovo dva tjedna nismo vidjeli. Nije mi više dolazio, niti mi je ostavljao pisma, niti bih ga dočekala pored sebe u krevetu kada bi me noću misli o njemu probudile. Osjećala sam se tako praznom bez njega. Svaki dan je postajao sve mračniji, iako je sunce sjalo. Bez obzira na jakost i toplinu sunčeve svjetlosti, moji su dani i dalje bili mračni. Bili su crni kao nevrijeme.

Nisam znala što bih više radila po danu. Jedva sam čekala završetak škole, ali sada kada je nema, nemam što za raditi. Dok sam išla u školu, imala bih učenja, zadaća i referata, a sada nemam ništa od toga. Nitko mi nije spominjao upisivanje na fakultet i putovanje u drugi grad, a umirem od želje za tim. Svugdje drugo bih radije bila nego ovdje. Ovdje se osjećam kao višak, kao da ne pripadam tu. Nisam imala prijatelje da me oraspolože ili neki film koji vrijedi gledati iznova i iznova. Knjige su me deprimirale, a televizija izluđivala.

Da barem na jedan dan mogu biti netko drugi i jedanput naučiti što sam to u svom životu učinila pogrešno. Zašto ne valjam, iako se trudim biti dobra? Ne mogu sa svojim problemima smarati nekog psihologa, jer bi on rekao kako to uopće nisu problemi, već se samo pravim važna. Ili bi jednostavno rekao kako život možda nije za svakoga.

Po cijeli dan bih sjedila u svojoj sobi i pokušavala se s nečim zabaviti, ali ništa me nije moglo ispuniti. Eva, kao da je shvatila kako pokušavam nekako iskoristiti svoje vrijeme, poklonila mi je neke svoje CD-ove.

Na jednom CD-u je pisalo Born to die od Lana Del Rey, a na drugom Ultraviolence, također od Lane Del Rey.

,,Nudiš mi nju zato što liči na tebe?“ Zezala sam je.

,,Mislim da bi te ona trebala usrećiti.“

Svaku večer i noć sam provodila u prirodi. Navečer bih šetala po šumama i livadama, dok od iscrpljenosti ne bih negdje zaspala. Ne... nisam tražila Jana. Ali, gdje je on? Zašto se skriva od mene? Jesam li nešto pogrešno učinila?

Bilo bi sve donekle normalno da on ima mobitel ili nešto pomoću čega bih ga mogla pronaći. Tako misteriozan, nestane poput duha. A ja mogu tražiti i tražiti, ali on će uvijek naći mene.

U ruci sam nosila svijeću jer se već bilo u potpunosti smračilo. Nisam imala pojma gdje idem, ali nije mi bilo ni važno.

Noć je bila tiha i tamna, a zrak topao. Ptičice su postajale glasnije što više sam zalazila u unutrašnjost šume Epping. Ne, ne namjeravam se zadržati ovdje. Ali moram proći kroz nju da bih dospjela na livadu.

Taman kada su se već mogle vidjeti latice Mjesečnih biljaka, ugledala sam Jana kako sjedi na kamenu okružen svijećama. Isprva ga nisam htjela ometati, ali usta su mi bila brža od misli.

,,Jan?“ Rekla sam tiho. Nije se okrenuo, pa sam mislila da me nije čuo. Iskoristila sam tu priliku da konačno iz šume izađem, ali spriječio me je.

,,Nemoj ići.“ Mogla sam čuti kako je naglo ustao.

Bacila sam pogled preko ramena. Stajao je okružen svijećama, s crnom kosom dugom do ušiju, crnim očima koje su bile gotovo nevidljive u mraku i crnom odjećom.

,,Sada mi odjedanput odgovaraš?“ Upitala sam, praveći se ljuta.

,,Nisi trebala dolaziti ovamo.“ I dalje mi nije prilazio.

,,Nedostajao si mi.“

,,Pa... iskorištavao sam vrijeme kako bih tražio mačke, ali nema im traga.“

,,Možda su se predali i preselili se.“

,,Ne, one se nikada neće predati.“

,,Što ćemo učiniti?“

Stavio mi je pramen kose iza uha, zamišljeno me gledajući.

,,Moram ti nešto reći, ali obećaj da me nećeš zamrziti zbog toga.“

Uznemireno sam ga uhvatila za ruku. ,,Zašto bih te zamrzila? Što si učinio?“

Izraz lica mu je bio ozbiljan i mračan, bez ijednog trunka emocija.

,,Elspeth je mrtva.“ Naposljetku je rekao.

Osjećala sam se kao da me netko privezao uz drvo i priprema strijelu koju će mi svakog trenutka zariti u srce.

,,Što?“ Upitala sam izbezumljeno. ,,Kako je mrtva?“

,,Sinoć sam se borio s Damienom, Dimitrijevim bratom. On te ujeo dok si bila dijete. Njihov plan je bio zavesti Elspeth i pretvoriti je u mačku, kako bi saznali što više informacija o tebi. Ona je bila u transu, totalno opčinjena njegovom ljepotom i sve je ispričala. Kako je Damien znao da mi nikakvu štetu ne može nanijeti, počeo me ucjenjivati. Rekao je da smijem birati između Elspeth i tebe. Ukoliko uzmem tebe, obećao je ubiti Elspeth. I uzeo sam tebe.“

,,Molim? Zašto je nisi spasio?“ Upitala sam, dok su mi se suze slile niz obraze.

,,Nije bila tu dok smo se borili. Tko zna, možda mi je i slagao.“

Jedva sam dolazila do zraka. ,,Što ta čudovišta više žele od mene? Neka me ostave na miru. Ništa nisam učinila.“

Jan me privukao k sebi u zagrljaj.

,,Ewelina, oni ne znaju što rade.“ Šapnuo mi je na uho. ,,Čine samo ono što im je Lucifer naredio. Ali obećajem ti da ću im se duplo osvetiti.“

Poljubila sam ga. Kao da je to za njega značio poziv, obgrlio me rukama oko struka i povukao k sebi, da me bolje vidi. Izvila sam vrat i zatvorila oči dok ga je ledenim usnama ljubio. Bilo je kao da mi kroz vrat prolaze hladni valovi koji se kreću od vrha do kraja.

Koža mu je bila tako hladna i mekana, kao pijesak pomiješan sa snijegom. Svaki put bih željela prestati čim bismo postajali intimniji, ali što čvršće sam ga grlila, teže ga je bilo pustiti. Osjećala sam se dobrodošlom u njegovom zagrljaju, u njegovim rukama. Nigdje nije bilo ljepše nego tu.

Još pet dana do ljeta. Jan i ja smo se viđali sve rjeđe. A i kada bismo se vidjeli, to bi bilo nekada tijekom ponoći, kada ga od umora ne bih mogla ni gledati.

Jan je došao po mene u pola dvanaest navečer. Nečujno smo se udaljavali od moje kuće. Nisam imala pojma kamo idemo. Izgledao je zabrinuto.

,,Je li sve u redu?“ Upitala sam ga. Stavila sam mu ruku na obraz, a on je podignuo pogled prema meni.

,,Moram otići.“ Rekao je odjedanput.

,,Kamo otići?“ Raskolačila sam oči.

,,Izgubio sam Magičnu vodu. Moram otići nabaviti drugu.“

,,Može ti Elspeth napraviti drugu...“

,,Elspeth ju je pravila mjesecima. Ne mogu toliko čekati. Nabavit ću Magičnu vodu i pretvoriti Damiena natrag u ljudsko biće.“

,,Koliko ćeš biti odsutan?“

,,Ne znam. Nekoliko dana ili mjeseci.“

Raskolačila sam oči. ,,Mjeseci?“

,,Radim to za tebe. Ne zaboravi to.“

,,Da to radiš za mene, ostao bi ovdje. Ne želim da se izlažeš opasnostima... želim te ovdje sa mnom. Što će mi ovo ljeto ako ti nisi sa mnom?“

Dok sam ja bila na rubu suza, on je bio potpuno ozbiljan. ,,Vratit ću se, Ewelina. Čim bude gotovo, vraćam se odmah tebi.“

,,Hoćeš li se vratiti za moj rođendan?“

Osmjehnuo se. ,,Sigurno hoću.“

Ne mogu ništa učiniti, osim šutjeti i ne praviti dramu od toga, ne praviti dramu ako mu se nešto dogodi, ne praviti dramu ako me mačak ubije prije nego što se on vrati, ne praviti dramu jer će mi cijelo ljeto biti horor priča koja se stalno nastavlja.

,,Ewelina...“ Rekao je i zatim ušutio, kao da mu se zapetljao jezik.

Duboko sam udahnula i odmaknula se od njega. ,,U pravu si. Pronađi tu... Magičnu vodu, ili kako je već zoveš. Želim ti puno sreće.“

,,Zar ćeš samo tako otići?“ Upitao je kada sam se udaljila. ,,Bez pozdrava?“

,,To je moj pozdrav.“

Čim su me mračne šume sakrile, počela sam trčati. Trčala sam, plakala, pokušavala doći do zraka. Otrčala sam kući i lupnula vratima svoje sobe, iako su svi ostali spavali. Srušila sam se na krevet, s glavom zabodenom u jastuk.

Vrata moje sobe su se iste sekunde otvorila. Ne daj Bože da je to tata. Odmah će shvatiti kako sam raskinula s Janom i mislit će da mi je nešto loše učinio.

Na svu sreću je to bila Eva. Osjetila sam to po dugoj kosi koja mi je dodirivala leđa. Maramicama mi je brisala lice, pokušavajući me smiriti.

,,Isuse, Ewelina, nisi nikada ovoliko plakala.“ Zabrinuto je rekla, držeći mi ruke na ramenima. ,,Što se dogodilo?“

Čekala je da se smirim i donijela mi vode. Nakon deset minuta sam donekle bila pri sebi. Ali bol je i dalje bila tu. Svugdje je boljelo. Ali u srcu najviše.

,,Možeš li sada normalno razgovarati?“ Upitala je.

,,Ne želim pričati o tome.“

,,Bit će ti lakše ako budeš razgovarala o tome.“

,,Otišao je. Ostavio me samu. Taj sebični... gad.“ Nisam mogla vjerovati da sam to pred njom rekla. Inače u njezinoj blizini nisam ni o kome ružno govorila.

,,Kurvin sin.“ Ljutito je rekla i zatim me zagrlila.

Da. Bio je kurvin sin. Napokon je netko to shvatio. Otkad se pojavio u ovom mjestu, sve se vrtjelo samo oko njega i njegove ljepote. Sve su djevojke u njega bile zaljubljene, a nisu ga ni poznavale. A ja sam poznavala sve njegove mane, a opet sam ga voljela.

,,Slušaj, ima toliko puno dečki na svijetu.“ Rekla je Eva, pokušavajući me utješiti. ,,Nemoj zbog jednog gubiti svoju pamet. On nije vrijedan toga.“

Da je čovjek, ne bi bio vrijedan. Ali od njega ovisi moj život. On je jedini koji me može od svih tih zala spasiti. Ne mogu se nikome drugome žaliti, jer ostali ljudi nisu dio avanture koju ja proživljavam. Oni nikada neće saznati što se sa mnom tog dana dogodilo. Odjedanput ću samo nestati i to će biti zadnja vijest koja će se o meni čuti.

Prošlo je samo dva dana otkad je Jan otišao. Dva dana, a osjećaj je bio kao da su prošla dva desetljeća. Nisam mogla ni o čemu drugome razmišljati - osim o njemu. Brinulo me dokle je došao, gdje se nalazi, što radi. Plašila sam se da se neće više vratiti.

A što je najgore bilo, mama i tata su dobili godišnji odmor, što znači da ćemo ubrzo otići na more. I naravno, ja moram ići s njima, jer ne daj Bože da mi se nešto dogodi ako sama ostanem kući. Evu su bez problema mogli nagovoriti jer je obožavala plažu, ali za mene su sunce i more bili najveći neprijatelji. Mrzila sam se skidati u kupaćem kostimu pred mnoštvom ljudi, kao što sam i mrzila druge ljude gledati polugole. Jedino što sam voljela na moru raditi bilo je navečer pobjeći iz stana i sjesti na plažu. Nebo bi bilo ispunjeno stotinama boja, oblaci bi plutali prema planinama, morski zrak bi mi mrsio kosu. Bilo bi samo lijepo kada bih bila sama.

Mama i tata su dugo vremena razmišljali o našem ovogodišnjem ljetnom putovanju. Odlučili su da ćemo prva tri dana provesti na moru, a ostalih deset kod strike i strine u Poljskoj, u selu Kazimierz Dolny. To je lijepo mjesto za odmor, ali bilo bi mnogo ljepše da sam okružena normalnim ljudima. Uostalom nemaju vode u kući, pa se stoga moram ići kupati kod vodopada.

Proveli smo tri dana u Darlowku na plaži i mogu čak reći da sam pomalo potamnila, vjerojatno zato što sam većinu vremena provela spavajući na plaži. Na kraju krajeva nije bilo tako užasno kao što sam očekivala da će biti. Ali svake noći kada bih sjedila na plaži, sjetila bih se njega. Kada bih stala na kamen pokraj mora, zamišljala bih njega kako stoji sa mnom. U svakom oblaku sam vidjela njegovo lice, kao da su oblaci uporno željeli oblikovati njegovo lice, tako da ga nikako ne bih mogla izbaciti iz glave. Nedostajao mi je, kao što mi je i Elspeth nedostajala.

Nedostajao mi je prvi razred srednje škole kada su me još mučile svakakve sitnice. Pitam se kako sam mogla biti naivna do te mjere da sebi dozvolim zabrinjavanje oko takvih gluposti. Možda ću jednoga dana reći kako je bilo glupo što su me fizika i matematika cijeli život proganjali, ali sve će to na neki način u mojim mislima ostati urezano u tužna i bolna sjećanja. Neću se rado sjećati svojih srednjoškolskih dana, kao što se neću rado sjećati nijednog dana u svom životu, osim onih provedenih s Janom i Elspeth. Elspeth sam već izgubila. Ne smijem izgubiti i njega.

Ovo je bila moja zadnja noć provedena na plaži. Sutra već idem dalje. Moram pozorno upamtiti ovaj prekrasni prizor pred sobom. Nije još bila noć. Sunce je već zašlo, ali svjetlost je i dalje obasjavala plažu. Nebo je bilo svijetloljubičasto sa tamnim, ružičastim oblacima koji su stajali tamo gdje je sunce zašlo. More se polako kretalo. Poprimilo je svijetlu boju ljubičastog neba i ponekad donijelo maleni val.

Vjetar je bio jak, mrseći mi crnu kosu. Zrak je imao miris soli i kreme poslije kupanja. Koliko bi bilo ljepše da je prizor uvijek ovakav. Da nema nikoga osim neba i mora. Ali to ljudima ne bi bilo zanimljivo. Oni moraju uništiti sve što nije nastalo njihovim radom.

Pitala sam se kako bi Jan reagirao da je ovdje pored mene. Sigurno bi mu se ovaj prizor svidio. Poput mene je volio gledati nebo i praviti mu komplimente. Trebao mi je sada njegov dodir, njegov zagrljaj, njegov poljubac. Osjećala sam se praznom bez njega.

Gledala sam kako se nebo smračuje. Rijetko bih mogla sjediti na jednom mjestu tako dugo dok ne bih mogla primijetiti kako se boje na nebu mijenjaju. Obično nisam imala strpljenja za to.

Osjećala sam potrebu za vraćanjem u stan. Ustala sam sa stijene i na trenutak ugledala sjenu kako stoji usred mora i gleda u mene. Pomislila sam kako mi se to učinilo, ali prepoznala bih ga svugdje. To je bila sjena koja se šetala po mom balkonu, koja me spasila od groma.

Potrčala sam u vodu kako bih ga zagrlila. Zatvorila sam oči i obujmila ga rukama. Ali ruke su mi ostale mokre. Nije ga više bilo. Došao je samo nakratko. Samo da me barem jednu sekundu vidi. Makar to bilo iz daljine.

Navečer smo došli kod strike i strine. Eva i ja smo dijelile istu sobu na spratu, i to baš pored strinine majke koja ponekad cijelu noć šeta iz toaleta u svoju sobu. Neprestano je mrmljala nešto u sebi i išla mi je na živce. Znala bi Evi i meni početi vikati nešto na poljskom što nijedna od nas dvije nije razumjela.

Otvorila sam prozor kako bi hladan zrak ušao unutra i provirila kroz njega.

,,Zar to tražiš Alaina?“ Upitala je Eva.

,,Koga?“

,,Alain. Strikin Radnik.“

,,Zar ste već u vezi?“

Nasmijala se. ,,Sladak je, ali nije moj tip. Uostalom ne želim dečka koji živi na selu.“

Izvadila sam kutiju cigara iz đžepa i popalila jednu. Čim se dim proširio sobom, Eva je poludjela.

,,Ugasi cigaretu. Odmah.“

,,Pusti me da pušim.“

,,Odvratna si i iskreno, sada razumijem zašto je Jan prekinuo s tobom.“

Uz jak kašalj i zamah rukom je izašla iz sobe, a vrata su se zbog vjetra zatvorila sama od sebe.

,,Hej.“ Mogla sam čuti kako netko iz daljine viče. Zvučalo je kao da glas dolazi izvana.

Nagnula sam se na prozor i ugledala Alaina. Nasmiješio se čim me ugledao.

,,Oprosti ako te ometam. Bi li mi posudila upaljač?“ Upitao je.

,,Kako si znao da pušim?“ Upitala sam zbunjeno.

,,Vidio sam kako dim izlazi kroz prozor.“

Bacila sam mu upaljač. Bez problema ga je uhvatio i sa zadovoljnim smiješkom se zahvalio. Zapalio je cigaretu i izdahnuo dugačak dim. Čekala sam da mi vrati upaljač, ali on kao da je otišao u svoj svijet.

,,Khm.“ Rekla sam nezainteresirano ga gledajući.

,,Zašto ne siđeš malo dolje?“

,,Dođi ti gore.“

Nasmijao se. ,,Doći ću. Ali neću ti vratiti upaljač.“

,,Zašto?“

,,Tvoj striko mi ne dozvoljava ulazak u kuću jer misli da mi se sviđa njegova žena.“

Protiv svoje volje sam sišla vani. Nisam nikada stajala ovako blizu Alainu. Iz blizine je bio mnogo ljepši i izgledao je mnogo mlađe. Bio je visok, tamnoput, sa kratkom crnom kosom, smeđim očima i čistim licem. Srećom je znao pričati engleski, u suprotnom bismo sigurno komunicirali pogledima.

,,Hvala ti za upaljač.“ Pružio mi ga je u ruku. U ustima mu je gorjela cigareta. Bio je stvarno sladak.

Imala sam osjećaj kao da me netko nevidljiv ošamario. To je vjerojatno bio znak da se maknem od njega. On je predstavljao seljačkog Jacoba kojeg će Edward masakrirati ukoliko ne prestanem zuriti u njega za manje od dvije sekunde. Ali bio je ljepši od Jacoba. Mnogo, mnogo ljepši.

,,Nema na čemu.“ Tiho sam rekla i uputila se u kuću.

,,Kamo ideš?“ Upitao je i dodirnuo mi ruku.

Naježila sam se. Ovaj put ne zbog hladnoće, već zbog toplote. U ovih proteklih nekoliko mjeseci me gotovo nitko topao nije dodirivao. Nijedna topla muška ruka nije ni slučajno dodirnula moju.

,,Imam... učenja.“ Promrmljala sam.

Nasmiješio se. ,,Učiš na ljeto?“

,,Pa, da...“

,,Pa završila si školu ove godine.“

,,Kako si tako siguran u to?“

,,Znam te otkad ti je petnaest godina, Ewelina.“ Osmjehnuo se. ,,A nikada se nisi promijenila.“

Je li on stvarno flertovao sa mnom? Zar ga nije bilo nimalo sram pozvati me sići i onda me zapričavati kako ga ne bih ostavila samog?

Prekrižila sam ruke na prsima. ,,Ni ti se nisi promijenio, Alaine.“

,,Dakle, saznala si i ako se zovem. Raspitivala si se?“

,,Zapravo sam pogledala kroz prozor, sestra me upitala tražim li Alaina, a ja nisam imala pojma tko je to sve dok mi nije objasnila da je to onaj šarmantni cjepač drva.“

Nasmijao se. ,,Isplati se cijepati drva ako te gospodin dobro plaća.“

,,Dvanaest dolara za dva sata?“

,,Hm, blizu si.“

Nasmiješila sam se i okrenula mu leđa. ,,Laku noć, Alaine.“

,,Laku noć, piękny.“

Zastala sam i bacila pogled preko ramena. ,,Piękny?“

,,To znači lijepa.“

Nastojala sam ne pokazivati oduševljenje jer me nazvao lijepom. Samo se glupira. Ni u snu me netko poput njega ne bi iskreno mogao nazvati lijepom.

Ujutro me probudio glas pijetla. Sunce mi je obasjavalo lice, a vrapci odletjeli s prozora čim sam se pridignula. Eva je još uvijek spavala, ili se pravila da spava. Ustala sam s kreveta i pogledala kroz prozor. Bilo je tako prekrasno. Toplo, uz hladan povjetarac koji je drvećima davao ritam. Sunce je lagano obasjavalo guste šume, grmove i sve biljke koje su se naselile ovdje.

Ogrnula sam se đžemperom, prekrižila ruke na prsima i stajala pred prozorom. Alain je upravo stigao. Ali ne s autom, već s konjem. Konj mu je bio velik, s crnom kosom i smeđim krznom. I striko je imao dva konja, ali nisu tako živahni kao Alainov. Dok sam bila malena, striko bi me učio kako jahati konja. Dobro mi je išlo, ali nije mi to bilo zanimljivo. Više bih voljela kada bi me učio strijeljanje. Tata i on su u vojsci bili najbolji u strijeljanju.

Iz dnevnog sanjarenja me vratio glas strinine majke, koja nas je pozivala na doručak. Na doručku je prisustvovao i Alain. U tom trenutku sam shvatila kako je slagao da mu striko ne dozvoljava ulazak u kuću. A ja sam pred njim stajala u piđžami, bez ijednog trunka šminke na licu.

,,Ewelina, pa ti ništa ne jedeš!“ Razočarano je rekla strina.

,,Da... nisam gladna.“ Nezainteresirano sam rekla, a Alain se nasmiješio.

,,Ma nemoj. Moraš jesti. Napravit ću ti palačinke.“

Nestala je u kuhinji, prije nego što sam joj rekla da ću radije sjediti i neprimijetno buljiti u Alaina. Striko je odmah počeo smišljati neke zafrkancije na moj račun.

,,Čim malena ne jede, znači kako se zaljubila.“ Rekao je popalivši cigaretu. Sjećam se da mi je on prvi ponudio cigaretu kada mi je bilo petnaest godina. Od tog dana nisam prestala pušiti, a tata se ozbiljno na njega naljutio i rekao mu kako je najgori mogući primjer za njegovu djecu.

Tata je otišao vani, a mama i Eva su otišle strini pomoći u kuhinji. Za stolom smo ostali samo Alain, striko i ja. I ja bih trebala zbrisati, ali palačinke moraju ući u moj želudac, inače ću se onesvijestiti. Zbog gladi mi se pogled već počeo mutiti.

,,Idem dovršiti svoj posao.“ Rekao je Alain i ustao sa svog mjesta.

,,Nemoj misliti da si završio. Imam još posla za tebe.“ Rekao je striko sa smiješkom.

Oko deset sati navečer sam otišla kod vodopada u šumu da donesem vode. Morala sam je nositi u kanticama i zatim sipati u kadu, jer nisu u kući imali vode. A kao šlag na tortu nisu kupovali nikakve šampone, jer su do trgovina morali putovati dva sata, pa bi jednostavno ubrali cvijeće i njime se kupali svaki dan. Ali samo ljeti i u proljeće, ako mi strina nije slagala.

Nisam znala koliko sam put ušla i izašla iz kuće. Moje ruke su bile tanke i slabe i jedva su nosile teške kantice pune vode, zbog kojih sam se ljuljala lijevo-desno. Da barem imaju neki bunar u blizini, bilo bi mi sigurno lakše.

Kada sam prosula cvijeće u vodu, zaključala sam vrata kupaonice i skinula se. Uključila sam radio na mašini za pranje rublja i upalila nekoliko mirisnih svijeća. Legla sam u kadu. Voda je bila hladna, zbog čega sam morala sklopiti oči i stisnuti zube. Nisam se imala kome žaliti. Morala sam trpiti ovo sve, bez obzira što mi se nije dopadalo. Nisam mogla gledati svo to otkinuto cvijeće, sve njegove mrtve i otpale latice koje su se tušile u vodi.

Kolebala sam se po kadi lijevo-desno, pokušavajući zaplakati, ali nisam mogla. Suze su ostale zarobljene u mojim očima i to me boljelo više nego kada bi izašle na vidjelo. Posegnula sam opet za cigaretama i popalila jednu. Kada sam ispuhnula dim, oblikovao je njegovo lice, njegov vrat, njegove ruke koje su se nagnule na oba kraja krade i njegove bijele oči koje su me bezizražajno gledale. Gledala sam u njegove oči od dima, ne znajući kako da reagiram. Nema svrhe reći bilo što, jer znam da neću dobiti odgovor. Stoga sam ga jednostavno dodirnula, dim je nestao, a moje oči su tek tad posuzile.

[zodijak]

autobiografska

Otvori tu kapsulu što se mojim umom zove, možda naiđeš na Džeka u kutiji, a možda te zaslijepi svjetlo sa mnom nikada ne znaš jer ni ja sam ne znam šta se ustvari krije jer toliko stvari od prije se sjetim tek kada stanem pod vrelu vodu ili par sekundi prije nego što zaspim svaka nova riječ koju čujem budi neke nove slike, ako ne probudi nove, izvuče stare crno-bijele fotografije što žive u potisnutim sjećanjima i daju im boju, pa se sjetim onoga što sam proživio, ali u potpunosti smetnuo sa uma koliko zapravo toga rizničim, ja sam sam od sebe biblioteka

česte su mi asocijacije sa dušama koje sam sretao na svom putu pa kada te uporedim sa nekim od ranije, nemoj da se uvrijediš ja sam uvijek u svakome tražio samo najbolje, pa ih se takvih i sjećam svi smo mi jedinstveni, ali svi smo stvoreni iz različitih fragmenata pa ko kaže da poneki fragmenti ne mogu da budu zajednički?

nemoj da te čudi što stalno pričam o svojim snovima, ludi su koliko sam i ja, a životopisni koju mrvicu više sanjam u bojama, a moji snovi me uvijek vode kroz život znao sam predvidjeti budućnost više puta sa istima neke koji su me previše dojmili sam ja pretvarao u realnost

uvijek imam nešto za reći, ali vjeruj da biram riječi ni najvećeg dušmana ne bih sa namjerom posjekao riječima kada shvatim da sam pogriješio, grešku priznati mi nije ispod časti jer samo onaj ko može da shvati gdje je pogriješio, može i da ispravi grešku, pa i da je ne ponavlja više

iskren sam i očekujem iskrenost, laži se ježim u kapsuli što se mojim umom zove, sve idealizmu teži previše romantizujem svakoga, ali svjestan sam toga to nije laganje samog sebe, to je vjera u Boga vjerujem da nas je stvorio sve u najboljem svjetlu moje je da gledam dobro, loši se neće provesti na drugom svijetu

vjerujem u ezel i vjerujem u poznavanje duša od prije, ako ti se brzo otvorim, siguran sam da se znamo od tamo ne volim hladnoću i ne volim hladne ljude, ne volim one koji uzimaju sebi za pravo da nekome sude svaka priča mi je zanimljiva i u svakoj tražim pouku ljudi su vječna škola i nikad sa njima nisi završio obuku

smatram da sam stvoren da stvaram, zato i mnogo pišem previše je misli u ovoj mojoj glavi, kada pišem, tada lakše dišem otvori kapsulu, možda se znamo i od prije

[posetabuvijeu]

bukvica za meteka

(14-17/10)

 14/10 četvrtak Montriše

 U biblioteku fondacije Mihalski na rubu sela Montriše odlazimo da provedemo radni dan, a potom da prisustvujemo večeri Patrika Šamoazoa. Svi u čitaonici sedaju za izdvojene stolove s pogledom na Alpe i glečere u kantonu Vale. Jedino ja sedam preko puta knjiga (i ustajem svaki čas).

Da bih dohvatio knjige Žan-Lik Sarea, na raspolaganju su mi merdevine. Ali bojim se da se popnem na njih iako su dobro pričvršćene kliznikom. Uspravljene su tik uz police, pa opet se čovek ne može popeti do najvišeg nivoa, koji je za dva rafa iznad kraja merdevina, tu gde se nalazi početak slova P. U blizini Sareovih knjiga, neposredno ispod, sa strane, nalazi se trouglasta platforma koja pripada višem spratu. Ponadam se da ona služi za dohvatanje viših naslova. Ali onda se popnem i vidim da to nije separe kakav sam zamišljao, prostor u koji se može ući, već je poput stola koji visi u praznini nad čitaonicom. Ne razmišljajući, penjem se na njega, sa sprata, desnim bokom. Nemam prostora da puzim kao zmija, jer ne znam hoću li imati dobru kontrolu nad telom. Teško je iz jednog poteza protegnuti se do Sarea. Moram da napravim bar tri zamaha, i to guzicom. Malo me je sramota od ljudi koji obilaze biblioteku, diveći se pre svega arhitektonskim rešenjima enterijera. Bojim se takođe da ću se nezgodno okrenuti i ljosnuti jer s leve strane nema nikakve ograde. Rukohvati nisu najsigurniji. Iako ih je dizajner izveo veoma smelo – prava linija se pri krajevima pretvara u nekakve kovrdže – oni se mrdaju. Slušam kako mi srce lupa, psujem u sebi i protežem se do Sareove knjige Ainsi les jours koja mi je najbliža, zahvatam je i, plašeći se da ću ceo komplet oboriti na zemlju, uspem, sva sreća, da ga privučem k sebi. Dohvatam pored nje i knjigu Autoportret odsutnog oca, prevlačim ih preko platforme na kojoj ležim, i dok mi se noge spuštaju na sigurno tlo, mislim samo: „BEŽI! ŠTURA!“

  „Noć je svačija.“ Tako piše Andre Rišo u svojoj poslednjoj knjizi Nisam mrtav (Je ne suis pas mort). U gotovo svakom njegovom delu noć ima povlašćeno mesto. Da se malo ne ponavlja? Ili je svaka rečenica koju otvara noć zavodljiva? Zrela za prepisivanje?

 „Reči su toliko nevažne da slušalac, da bi im poverovao, mora da poznaje onoga ko ih izgovara.“ (Bov, novela „Susret“, gotovo do kraja prevedena u biblioteci) 

  „Ja sam pisac bez biblioteke“, govori Patrik Šamoazo odgovarajući na prvo pitanje moderatora, uveče o dvorani fondacije Mihalski. „U antilskoj kulturi nije postojala biblioteka, samo usmeno prenošenje literature. Drugim rečima, oralitura“.

U tom trenutku prestajem da ga slušam. I žurim da zabeležim petnaest sekundi u toku kojih mi se činilo da ima da kaže nešto pametno.

  Pitanje moderatora u frankofonom svetu uglavnom je izgovor za pisca da otpočne predavanje o sebi. U tom nizanju silogizama, Šamoazou se otme da spomene neoliberalni kapitalizam. I tačno kad poželim da kaže nešto više o lažnoj individualnosti koju taj sistem stvara, on kaže „Itd., itd.“  To zove, izgleda, nas učenike da dopunimo.

 Ipak slušam i klimam blagonaklono, ali ponajviše kao detetu čije sam bolesti preležao. Tačno imam predstavu o tipu čoveka koga bi Šamoazovo žongliranje moglo da zavede. To je mlada devojka, imigrantkinja, koja doktorira na Deridi; kad joj se pričita nešto pesničko, loži se na Žabesa; a pre nego što zaspi, pospano lista Blanšoa ili Kristevu. Svaka druga reč joj je “Delez”. Osim učtivog pružanja uha, ne mogu u potpunosti da se unesem u govornikove akrobacije, upravo zato što sam imunizovan od takvog filozofiranja. Treba reći da sam sam sebe vakcinisao (pišući Aleatorij) i izlečio se od zla pseudoteoretske analogije, do koje se dolazi šetkanjem kroz muziku jezika. Poglavlje zatvoreno kao detinjstvo.

 Šamoazo koristi termin „estetska katastrofa“ (catastrophe esthétique), govoreći o snazi koja prethodi stvaralačkom činu. Ja bih taj isti termin primenio na svaku teoretizaciju koja otuđuje od jezika. 

Nervira me što sve smrdi na veoma razrađenu ideologiju (nekad se govorilo filozofiju), što je u pozadini ovog govora sistem. Govornik ne improvizuje, ne razgovara. On daje svoje zakone. Njemu ne trebaju ravni, nego apostoli.

 A onda dođe pitanje iz publike: „Ako se zapitamo, ako sebi damo dovoljno temporalnosti...“ O, škrgutanje koje me tada iznutra potresa...

  Danas slabije nego pre deset godina dopuštam mogućnost da me sopstveno uvo promeni. Daleko od toga da se pravim gluv. Ali nakon svake primljene reči protresem glavu (spolja izgleda kao da klimam) da mi primljeno ne bi ostalo u ušima, da ne bi načelo, oštetilo moju muziku, moj glas, moj dah.

 15/10 Lavinji

 Šta me je najviše odbilo sinoć kod Šamoazoa? Taj neograničeni, samozadovoljni monolog, centriran na sebe, ubeđen da će biti saslušan. Monolog koji sebi dopušta ne samo da insistira nego i da pojasni i ponovi određene važne detalje pred publikom koja, podrazumeva se, ćuti. Iza tog nastupa ne krije se samo autoerotika, već i detaljno razrađen sistem vrednosti. Pozornica se pretvara u blindirani izlog. Neko za koga smo očekivali da će s nama (ili barem pred nama) da razgovara zapravo nam predaje, predaje nam znanje i očekuje da ga pitamo za pojašnjenje ako nas zanima, a da učtivo ćutimo ako nam se jebe. U stvari, pred takvima mene najviše žulja što su mi unapred začepili usta, odustavši od modusa razgovora. Ja ne želim da se pred njima pokažem kao dostojni takmac u pripovedanju. Naprotiv, želim da ih podsetim da, negde između predavača i slušalaca, postoje sagovornici, i da mene upravo kao čoveka koji razgovara vređa njihov uporno jednostrani nastup. Svojim nagvaždanjem, izgleda, samo skrivaju da nemaju moć razgovora. Jer razgovor je reč kojoj se treba potčiniti.

 Kad prolazim hodnikom zamka do moje sobe najčešće mi zapadne za oko naslov THIS PRISON WHERE I LIVE. Slučajnost? Neka bude. 

  Da li sam izlapeo, povremeno malouman ili prosto naprosto glup, i ne samo to, nego željan gluposti kada se oduševljavam rečenicama poput : „Leti, kiša pada odozgo“? (branded by Emanuel Bov (R)) 

  Kod Bova sam stalno u iskušenju da njegove lapidarne rečenice, iako su ispisane neutralno, prevedem u usmeni registar, onaj koji sam diplomirao na pijaci. Ali (hvala bogu) nešto se (u meni?) tome konstantno opire (kao da tad dobijam rezerve strpljenja koje je uvek u nestašici), savija mi ruku, zaustavlja je u letu i umesto varijante : „Ali tad mi je došlo da zviznem“ otkucam: „Tad mi se prohtelo da zviždim“ kako Bovu i priliči. Isti taj korektor mi između redova poručuje: u svojim komentarima slobodno budi usmen do mile volje! I evo, bivam.

  Postoji jedna anomalija koja se javlja isključivo na književnim boravcima. Kad se čovek upozna s kolegama, uzbuđenje zbog upoznavanja ispari sutradan. Susreti po hodnicima potom učine svoje. Nova lica nam brzo dosade, kao i činjenica da ćemo morati da ih srećemo u inače svetim momentima, kad idemo da pišamo ili kuvamo kafu. Do kraja boravka, osim ako susretima ne predsedava alkohol, s njima se ponašamo kao s članovima šire familije na groblju, jedva čekajući da se odnekud ukaže neko nepoznato lice. Sa kakvom mučninom ih gledamo dok nešto prže, greju ili pakuju u frižider za kasnije: to osećanje je sigurno blisko mržnji. A tek kad ne možemo da ih preskočimo pošto su zauzeli uzani prolaz između šanka i mašine za suđe! E onda nastupa anomalija. Već kad se boravak približi kraju, odjednom nam ta lica koja možda više nećemo videti postanu dragocenija. Kad se raziđemo, bez obzira na svakodnevnu averziju, postajemo prijatelji: oni najbolji, koji će još neko vreme, pitajući se za zdravlje, razmenjivati pisma. Što je još smešnije: najemotivniji momenti sa novim kolegama su oni u kojima se prisećamo autora s kojima smo delili boravak ranije. A joj ako se ispostavi da su zajednički prijatelji. Ali ni njih na dnevnoj bazi isto tako nismo trpeli, i njihovih se poteza po kuhinji jasno sećamo, ali su sada, odsutni, postali važniji i bliži nego ikad. Ipak mi se čini da je u svemu tome, u tom kompleksu svakodnevnog, profesionalnog i emotivnog, najvažnije ovo: isto osećanje koje važi za drugove iz škole, iz srednjoškolskih i studentskih domova. Te ljude smo zavoleli zato što smo s njima delili duge periode običnosti, zato što smo ih videli u najprozaičnijim situacijama, u privremenom režimu. I volećemo ih dokle god nas neko ne bude naterao da izvorna iskustva s njima ponovimo.

 16/10 Ženeva

  „Majka mi je uvek govorila: « Majka mi je uvek govorila ». (Sare, I tako dani).

 Dolazim napokon u knjižaru Rameau d’or da po dogovoru sa gazdom pogledam skladište Vladimira Dimitrijevića. Tek sad, ulazeći iz drugog ugla, pored firme knjižare vidim i natpis „L’Age d’Homme“. Radno vreme počinje u pola deset. Nije ni deset kada otvaram vrata. Da ne bih poranio, išao sam peške od stanice Kornaven. Vlasnik, Frederik, i ja razmenimo nekoliko uljudnih reči, mahom o mom boravku i aktivnostima. Posle dva minuta nastupi neprijatna tišina, nakon koje domaćin, kao da smo se prethodno samo čuli preko telefona, kaže: „Dogovorili smo se, zar ne, da vam pokažem podrum?“ „Ako biste bili ljubazni“, odgovara moj pogled. Spuštamo se zajedno u suteren. Veći torbak ostavio sam na spratu, čisto da čoveku pobudim poverenje. Takoreći, ostavio torbara na pragu. „Do pre neki mesec, podrum je bio u haosu,“ kaže moj domaćin. „Moj saradnik je u međuvremenu najveći deo biblioteke klasifikovao.“ Dođe mi da pitam: „I on je Švajcarac?“ Prirodno, razočaram se. Frederik kao da ne zna da najbolje nijanse jedne nađene biblioteke nestanu prilikom raščišćavanja, čak i kad sve knjige ostanu na broju. Prođemo kroz polumračnu sobu posle zavojitih stepenica. Osim oštećenih knjiga, puna je bicikala. Frederik prilazi neupadljivim vratima bez brave, tačno ispod jugoslovenskog odeljka i blago ih gurne da se otvore. Unutra se, pod električnim osvetljenjem, ukazuje tri reda punih polica koje ispunjavaju zidove od poda do plafona. A nasred prostorije, na sreću, dvadesetak kutija, naslaganih, kako i priliči, po spratovima.

Frederik ostane na pragu.

„Ostavljam vas sad da pogledate na miru.“  

Nema vlage. Niotkud ne miriše memla. Po podu ne trče ni paukovi. Brzim pogledom prostreljam police, i ne prilazeći im (barem onima kojima se od kutija može prići), shvatim da se tu uglavnom nalaze naslovi iz kataloga L’Age d’homme. Čučnem pun očekivanja pred prvu kartonsku višespratnicu, kad – drugo razočaranje – i one su razvrstane. Po jezicima. Na većini piše „engleski“, za njim slede „nemački“ i „ruski“; tek na jednoj kutiji piše „slaves“.

Među slovenskim naslovima brže bolje preturim preko ruskih knjiga. Zašto je njihova oprema uvek bila najružnija? Možda su dizajnere zaglupljivali taktički, baš zato što su oduvek znali da su najjači u literaturi? Uključujući nekoliko opskurnih plaketica, nekoliko debelih Dobrica Ćosića (bez posvete) i istorijske studije „Četnici Istočne Srbije“ Radomira Petrovića Kenta, ne naiđem ni na šta vredno pažnje.

Poznato je da je Vladimir Dimitrijević tokom ratova devedesetih, zbog podrške Srbima, doživeo svojevrsni bojkot u Švajcarskoj i Francuskoj. Na Zapadu vam je džabe što ste tamo uvezli i prvi put preveli (hajde da prelistam katalog) Stanislava Vitkacija, Andreja Platonova, Šćepanovića i Crnjanskog, što ste spasili rukopis Vasilija Grosmana, Život i sudbina, pa i to što ste, čisto iz entuzijazma dođoša, bili najveći frankofoni izdavač i distributer švajcarskih autora, a najvažnije, što ste bili otkrivalac (Francuzi koriste reč passeur, Ameri bi rekli skaut)... Neosporno je da ste vredni. Ali čim napravite prvi gaf na političkom planu, svi će se setiti da ste metek. Onda, naravno, možete nastaviti da objavljujete remek-dela, možete početi da se inatite dajući prostor i diletantima, ali u suštini vam je džabe. Hvalospeve će vam skladati tek posle smrti. I tada raznorazni.

Napravim dva kruga po Dimitrijevom podrumu i praznih ruku izađem pred Frederika.  „Zar niste ništa našli?“ I on je bio razočaran.  „Biće da ste zaista izneli najbolji deo magacina. Ko bi rekao. Potpuno suprotno buvljačkoj logici.“ Bio sam tužnjikav. Ali nije to bila samo tuga lešinara što je došao kasno. Zamislio sam mrtvog Dimitrijevića. Sačekah da prođe švajcarski talas učtivosti pa upitah naslednika:

„Da li L’Age d’homme još postoji?“

„Postoji“, reče Frederik, „mada je sve prevedene naslove iz kataloga otkupila kuća Noir sur blanc. Firmu vodi Dimitrijeva ćerka. Objavljuju knjige, mada mnogo sporije nego Dimitri.“ Firmu Noir sur blanc, čisto kurioziteta radi navodim, poseduje Vera Mihalski, osnivačica fondacije u Montrišeu. Sjajna prilika da se prisetim razgovora sa Rozi Pinjas Delpiješ u Lavinjiju od pre neko veče. Povela se reč o osnivaču Biblioteke Plejada, Žaku Šifrinu. Ona nije izvorno nastala u okviru Galimara, najveće izdavačke kuće u Francuskoj. Šifrin ju je osnovao 1925, kao nezavisnu izdavačku kuću posvećenu kapitalnim autorima. Osam godina kasnije otkupio ju je Galimar, postavivši Šifrina kao urednika edicije. Međutim, nakon što su proglašeni antijevrejski zakoni u višijevskoj Francuskoj, 1940, Galimar je otpustio Šifrina, koji je prebegao u Ameriku, osnovao Pantheon Books i nikad se nije vratio među fašiste. Plejada je nastavila da funkcioniše u okviru francuskog izdavačkog giganta.

Šifrinov sin Andre je svoj istraživački rad posvetio malim izdavačima i na tragu očevog iskustva napisao knjigu Izdavaštvo bez izdavača. A Rozi je upravo govorila o knjizi Izdavač u egzilu, biografiji Žaka Šifrina koju je potpisao Amos Rajhman. Hoće li i Doba zrelosti Vladimira Dimitrijevića, koji je nesrećno nastradao 2011, na isti način biti oteto (sve sa isterivanjem)? Ili corporate bullshit rečnikom rečeno: rebrendirano?

  Potom, logično, produžim na Plenpale, i ispred štanda na kojem su se ovi veseli matorci okupili, pazarim poslednjeg Ervea le Telijea, Anomalie, kao i Juče Agote Krištof. Na svim knjigama stajao je pečat “Marianne Chappuis”. Ko zna zašto, prokomentarišem to sa prodavačicom, a ona će: “Pa sigurno je umrla”. U stilu: ko joj je kriv.

17/10 Lavinji

 Čudno: kad čuješ da je neko otišao, pa se ispostavi da nije ni odlazio, kad saznaš da je neko umro, a odmah potom dođe demanti, koliko god da si se obradovao ili postideo zbog greške, povratnik, iako nije mrdao s mesta, za tebe je manje prisutan, manje živ. I tu nema boga.

 Kad sam odložio flašu na policu iznad stola, perkusija koja se čula bila je potpuno u tonalitetu sa pesmom koja mi je išla u glavi (Tool: „Hooker with a Penis“).

 Postoji jedna priča iz detinjstva kojom nerviram sve oko sebe. Ona pripoveda o čiči Rakcu iz Švajcarske koji mi je, došavši jednom u Srbiju, poklonio svoju hemijsku. Otad smo brat i ja jedan drugom često govorili „doneo ti olovku čiča iz Švajcarske“, jer smo kao deca naravno očekivali nekakvu igračku iz snova.

Ali stričeva hemijska nije primer bezvrednog dara, već krajnjeg požrtvovanja. Dati jedinu olovku, i to meni? Hej, bre! Koga bih ja udostojio takvog odricanja? Uz tu priču često se pripoveda i nastavak, još tragikomičniji. Čičinu hemijsku sam pozajmio školskoj drugarici Marini. Posle izvesnog vremena otišao sam kod nje da bi mi je vratila.

Ovaj sled događaja je dragocen, potpuno nerežiran uvid u moje današnje opsesije. Nekada me je zbog tog navaljivanja bila sramota. A sada sam ponosan na sebe: kao da sam osećao dužnost da hemijska čiča-Rakca bude i moja jedina hemijska. Šteta samo što nisam sam uspeo da je poklonim.

Vredi, dakle, pokloniti samo ono što je jedino, samo ako posle poklanjanja više nemaš ništa.

  Dok sam pisao pesme, dok sam više čitao poeziju, uopšte nisam mario za ono što su mnogi autori, kao da su kritičari, zvali „pesničkom slikom“. Ipak, sad kad mi je kao autoru potpuno strana logika poezije, redosled koji čini pesmu, zbog toga što ga je definitivno zamenio rečenični tok, imam utisak da bi upravo od prezrene pesničke slike trebalo ponovo poeziju da učim.

Kako ponekad zavidim samom sebi što sam, u nekom životnom razdoblju, u potpunosti baratao „pesničkim redosledom“, a da ga nisam bio svestan. Zavist je utoliko veća što osećam da su se za mene ta vrata zatvorila. Kao što je Leopardi u jednom trenutku, ne čekajući da prođe mladost, završio svoje teftere (Zibaldone), tako sam i ja, tačno na određenoj tački, istočio poeziju.

  „Eslimi“: crtež na iranskom tepihu za koji se ne može reći gde počinje a gde se završava.

[srdjl]

Pulmolog iz Slovenije: U Srbiji je nemoguće pratiti obolele

(objavljeno na portalu nova.rs 12. jula 2020.)

"Zbog ogromnog broja obolelih u Srbiji ne postoji mogućnost bilo kakvog praćenja čak ni svih obolelih, a kamoli kontakata. Ne samo da je testiranje od samog starta očajno organizovano, nego sada ima i toliko ljudi koji imaju indikacije za testiranje da je praktično nemoguće sve ih testirati". Tako epidemiolološku situaciju u Srbiji za Nova.rs komentariše Srđan Lukić, beogradski pulmolog koji radi u Sloveniji.

U trenutku nove eksplozije koronavirusa u Srbiji, Lukić objašnjava kako se Slovenija bori i šta bi Srbija trebalo da uradi. Naš sagovornik kaže da smo ovde gde smo zbog “šarlatanskog Milano pristupa” i nema neka ohrabrujuća predviđanja niti rešenja kada je borba protiv pandemije u Srbiji u pitanju. Neki će reći: lako je njemu da pametuje i mrači iz udobne Slovenije – ipak, i njima savetujemo da pažljivo pročitaju to što doktor Lukić ima da kaže.

Koje mere Slovenija sada preduzima protiv korone i kako ih upoređujete sa Srbijom?

– U ovaj drugi nalet Slovenija je krenula iz bolje pozicije od Srbije tako što je nakon prvog naleta svela broj novozaraženih bukvalno na 0-2 po danu tako da je bilo moguće pratiti svaki novi slučaj, uraditi kompletnu epidemiološku anamnezu, registrovati sve kontakte, testirati ih i na taj način izolovati i sprečiti dalje širenje infekcije. Kada je COVID po drugi put krenuo da divlja po Balkanu, prvenstveno u Makedoniji i Srbiji, primećen je uvoz dvocifrenog broja slučajeva iz balkanskih država. Slovenija je svaki slučaj tretirala pojedinačno, kontakti, testiranja, izolacija, a donete su i mere karantina za sve koji dolaze iz nebezbednih država (ne samo sa Balkana) kako bi se predupredili novi uvozi. Srbija, za razliku od Slovenije, niti u jednom momentu nije imala kontrolu nad preostalim slučajevima nakon obuzdavanja prvog naleta, niti je imala nameru da je uspostavi već se išlo na varijantu “valjda će to da se sredi samo od sebe”. Nije se sredilo samo od sebe.

Kojom opremom raspolažu tamošnje zdravstvene ustanove i zdravstveni radnici i kakvi su protokoli za kovid?

– Nije to nikakva svemirska oprema, ista je kao i u Srbiji. Ono što se razlikuje je organizacija koja je vodila računa i o najsitnijim detaljima – gledalo se da se izbegava ukrštanje puteva između COVID i drugih pacijenata, timovi lekara i sestara koji su naizmenično radili sa COVID pacijentima su čak međusobno izbegavali jedni druge kako ne bi svi bili kompromitovani u slučaju zaraze jednog člana jednog tima.

Ako su zdravstveni radnici imali nebezbedan kontakt odmah su testirani i bili stavljani u (samo)izolaciju kako ne bi proširili dalje virus u ustanovi u kojoj su radili. Testiranje ne samo što je bilo opsežno već je bilo i brzo (testovi su u COVID ustanovama za sumnjive pacijente stizali za par sati kako ne bi opstruisali rad). Propusti su napravljeni u nekim staračkim domovima u koje se virus uvukao i najviše žrtava je i bilo u tim domovima. 55 odsto od svih preminulih u Sloveniji je bilo starije od 85 godina. Od 111 ukupno preminulih samo četvoro je bilo mlađe od 65 godina što sve govori da su bili efikasni i u lečenju, a ne samo u sprečavanju širenja epidemije. Ono što je pomoglo je i to da je Slovenija odmah na početku reagovala, nije slala svoje građane na šoping u Milano. Takođe, nije bilo disonantnih tonova u porukama koje je država slala. Građani su u svakom momentu bili sinhronizovani sa merama koje je donela država i pridržavali su ih se čak i kada su ih veoma kritikovali, kao što je to npr. bila mera zabrane izlaska iz opštine u kojoj imaju prebivalište. Sada je situacija mnogo bolja nego u prvom naletu virusa, trenutno ima samo 15 hospitalizovanih pacijenata obolelih od COVID, od kojih nijedan nije u intenzivnoj jedinici. U celoj Sloveniji samo jedna bolnica ih trenutno leči, Infekcijska klinika u Ljubljani, a od danas je i u Mariboru otvoreno jedno COVID odeljenje. I to je sve, za sad, do sada preduzete mere drže situaciju pod potpunom kontrolom.

Šta biste predložili u Srbiji, kako suzbiti rast broja zaraženih?

– U ovom momentu to izgleda gotovo nemoguće. Zbog ogromnog broja obolelih ne postoji mogućnost bilo kakvog praćenja čak ni svih obolelih, a kamoli kontakata. Ne samo da je testiranje od samog starta očajno organizovano, pa se na rezultate čeka po nekoliko dana, nego sada ima i toliko ljudi koji imaju indikacije za testiranje da je praktično nemoguće sve ih testirati. O kontaktima da i ne govorim. U takvoj situaciji ne postoji način da se ciljano i efikasno preduzimaju epidemijske mere izolacije. Jedina opcija bi bila zatvaranje svih građana na 14 dana, što je nemoguće iz više razloga, nije potrebno da to objašnjavam. Preostaje opcija da sami građani shvate da je neophodno da poštuju nekoliko prostih mera (maska, distanca, higijena ruku), ali to je još manje moguće nego da svi budu zatvoreni na dve nedelje. Ni to ne moram da objašnjam zašto. Treća opcija bi bila da vlast smisli neke konstruktivne i podsticajne mere, a ne samo da zabranjuje i preti kaznama, ali to je tek viša matematika pošto iz iskustva znamo da je vlast u Srbiji sposobna samo da uspešno osvaja izbore od nivoa mesne zajednice do predsednika. I da polugama sile dovodi građane u red kada pomisli da joj je to što je osvojila ugroženo.

Šta je, prema Vašem mišljenju, doprinelo širenju i novom porastu broja zaraženih u Srbiji?

– Ne može se to posmatrati bez šireg konteksta. Sve je počelo od šarlatanskog Milano pristupa. Zatim je tu bila patološka potreba vlasti da se pokaže kako radi najbolje od svih na svetu u organizaciji borbe protiv COVID, a što je dosta odudaralo od stanja na terenu. Setimo se, jedna od najpompeznijih akcija je bila lična isporuka respiratora novopazarskoj bolnici, a koja se prva raspala u drugom naletu virusa. Od početka je ovladavanje epidemijom bilo prvenstveno u cilju promocije vlasti, kao i uostalom sve što se dešava u Srbiji, tako da je zbog izbora proglašena “pobeda nad COVID-om”, što je dovelo do sveopšteg opuštanja uz podgrevanje festivalske atmosfere organizovanjem sportskih događaja sa masovnim prisustvom publike. Sve to niko nije ni pokušao da vrati u kolosek dok se nisu završili izbori. Nakon toga je bilo prekasno, epidemija se ponovo raširila po mnogim gradovima, a i za bilo kakve nove mere više nisu postojali uslovi jer je vlast izgubila svaki autoritet kod građana. Sve to je iz revolta otišlo i u drugu krajnost, pa su građani namerno kršili i najosnovnije mere. To je naravno dodatno pogoršalo već lošu situaciju. Trenutno se pokušava opet sa nekim zabranama, pretnjama i najavama kažnjavanja što je u potpunosti jalovo jer sam siguran da nisu sposobni ni da iskontrolišu nošenje maski u zatvorenom prostoru, a kamoli nešto više. I na kraju da dodam još jednu veoma važnu stvar, iako daleko da je to poslednja (ima toga još, ali malo je prostora sve da se navede): nastupi nekada uvaženog profesora Nestorovića su redovno urnisali šanse da se i pomisli da će kontrola nad epidemijom biti uspostavljena.

Kakva je Vaša poruka građanima kako da se ponašaju?

– Svako mora da vodi računa o svom ponašanju. To naravno nije dovoljno ako se mnogi drugi ponašaju neodgovorno, ali je osnov. Ljudi koji pripadaju rizičnim grupama da se distanciraju od drugih ljudi što je više moguće. Rodbina, komšije i prijatelji koji nisu u riziku da se organizuju kako bi ih (uz poštovanje mera, naravno) redovno snabdevali. To sve ne znači da ljudi iz rizičnih grupa treba da se zatvore u kuće i stanove – nužno je zarad psihofizičkog zdravlja svakodnevno da izlaze napolje. Šetnja uz držanje distance, prvenstveno od onih koji ne nose maske i samim tim se ponašaju bahato, ne nosi sa sobom rizik, čak naprotiv. U slučaju da saznate da ste bili u kontaktu sa nekim kome je potvrđen COVID nema mesta panici – izračunajte koliko je vremena prošlo od poslednjeg kontakta i barem do 8. ili 9. dana od tada vodite dodatno računa da nekome ne dišete u lice (i ostalo što može preneti virus). Ukoliko dobijete simptome i znake bolesti, opet bez panike, prijavite se za testiranje i odradite to (ako je moguće, naravno zbog gore pomenutih ograničenja), pošto se na rezultat čeka nekoliko dana.

Zašto ste otišli iz Srbije i da li bi ste se vratili da radite u ovdašnjem zdravstvenom sistemu?

– Razloga za moj odlazak iz Srbije ima mnogo – neki su vezani za sam posao, neki za političku situaciju, neki za samo srbijansko društvo, a neki su strogo lične prirode. Pomenuću samo ove vezane za posao, zato što su striktno vezani za temu o kojoj razgovaramo. Nakon 12 godina rada u zdravstvenom sistemu Republike Srbije mogu slobodno da kažem da je on zasnovan isključivo na entuzijazmu ljudi koji u njemu rade. Svi ti ljudi i sada nose ovu borbu protiv COVID. Sam sistem je zasnovan na dobrim, humanim principima, ali je rukovođenje rak rana. Nedostatak para jeste problem, ali to je problem bukvalno u svakom zdravstvenom sistemu na svetu. Ljudi koji rukovode sistemom, što u ministarstvu, što u fondu i njegovim komisijama, kao da nemaju nikakvog dodira sa medicinom na terenu, pa konstantno guraju ogromna sredstva na gašenje zdravstvenih požara umesto da, sa mnogo manje sredstava, spreče da do požara uopšte i dođe. Pa tako u pulmologiji, mojoj grani, nema podrške za lečenje poremećaja disanja u spavanju, što bi se svelo na jednokratnu nabavku aparata koji se koriste za lečenje istih. Ali zato kada zbog nelečenja tih poremećaja (jer većina ljudi u Srbiji sama ne može da priušti kupovinu tih aparata) dođe do kardiovaskularnih komplikacija, na lečenje istih odu višestruka sredstva od onih koja su mogla to da spreče. I onda dobijemo bolesnije ljude, koji ranije umiru nego u državama koje u vrhu zdravstva imaju sposobnije ljude nego što je to slučaj u Srbiji. Ja više nisam mogao da izgovaram rečenicu “utvrdili smo da imate tu i tu bolest, ali na žalost fond ne želi da vam plati lečenje već morate sami to da obezbedite, ako možete”. A većina ljudi u Srbiji ne može. Takvih primera ima u svim granama medicine, neki su vidljivi, kao što je to recimo (ne)lečenje obolelih od multiple skleroze, dok su mnogi nevidljivi, kao što je to slučaj sa pomenutim poremećajima disanja tokom spavanja.

I na kraju da li bih se vratio? Naravno, ako se preokrenu svi razlozi, ili bar većina, zbog kojih sam otišao. Tu čak ovi razlozi vezani za posao imaju najviše šanse – oni drugi o kojima ovog puta nisam govorio su mnogo veći i, na žalost, teško da će se promeniti u dogledno vreme, ako se ikad i promene.

[tibitrazilakise]

Čak i kad ti to nisam govorila, uvek sam te volela.

I ti si to znao.

Otežavao si mi puno puta pitanjima o ljubavi prema tebi. Bila sam naivna i zaljubljena devojčica, koja nije videla u tvojim očima to uzdizanje tebe zbog svih mojih priznanja.

4 godine sam se borila za tebe. Onako krvnički. Sa stavom da si samo ti taj, da ćeš zauvek ostati voljen.

Smem li sada da kažem to?

Bojim li se da priznam da više nisi centar mog sveta, da sam prekršila to što sam obećala samo zbog toga što nisam mogla da znam da ću jednog dana odglumeti tebe i postati osoba koja ne dozvoljava da se lako dopre do njenih emocija?

Ulepšavala sam ti veče kad bi meni dan bio upropašćen. I ja sam sve moje tuge skrivala duboko u sebi. Nisam dozvoljavala da se preko mog osmeha vidi koliko ja patim ustvari, koliko sam sjebana što samo ja dajem sve za nas koji čak ni na školskoj klupi nismo postojali. Neko bi nas gumicom obrisao. Mrzeli su kada kažem da smo sinoć bili zajedno. Mrzeli su mene što sam ti uvek izlazila u susret kad si bio bez jednog jedinog dinara i kad nisi imao nikoga da mu se izjadaš u potpunosti. Ja sam bila tu. I dešavalo se da samo ućutimo. Ne progovaramo ni reč. Mada kada sa nekim ćutiš onda to znači da umeš da pričaš i da bi rekao nešto ali od ponosa ne možeš. Tebi je ponos grizao komade tela. Prošlost koju nisi ostavio iza sebe tukla te je svaki dan. I znaš li šta? Nije te dovoljno istukla. I nikad i neće. Svaka će devojka tvoja živeti u zabludi da si se promenio a samo ja ću znati da ti nikad i ne možeš to. Takav ti je karakter.  Nikad nisam ljubomorisala na druge, jer sam uvek u svemu, i kada nisi tu,  videla tebe. Nekako u nekim momentima delovao si mi potpuno iskreno i pored toga što si ti mene debelo ranio, svima mogu da kažem da imaš dušu. A ti si sve druge nekako u svom životu voleo sem mene. I sećam se našeg poslednjeg vidjenja, poslednjeg mesta, razgovora. Sećaš li se ti kad si otišao prvi od tog mesta i nisi se okrenuo za mnom nijednom? Posle toga, sam mislila, da ćemo se sresti još milion puta jer smo mi bili takvi. Stalno nešto u krug, i jesmo i nismo. Dopuštala sam taj krug, to ponavljanje, jer sam jebeno mislila da ćeš me zavoleti i da ćeš više progledati da si pogrešio kada si odlazio njima. Njima,  koje se nikad nisu trudile da potrče dva koraka za tobom kada si u lošem stanju. Njima, koje ti se samo u postelji punoj dima predaju i sutradan zaborave na tebe. Ne znaju ti više ni ime, ni prezime. Ne pamte te kao ja. Ljubav nisu doživele, i čitale su je samo u nekim dosadnim novinama, ali ne veruju u to.

Koliko puta sam ti govorila da ne vodiš taj način života, da nam pružiš šansu samo jednu, da ti pokažem koliko umem da volim više od ovoga pa ako ne budeš pukao od ljubavi, idi, neće ti biti ni prvi ni poslednji put. Idi, promeni broj telefona, da se nikad ne usudim da te pozovem, promeni lokacije u  kojima svakodnevno boraviš da više ne ponižavam sebe u tome kada prolazim namerno pored tog lokala a ti čak ni ne pogledaš u mene. Idi onako kako najviše voliš da odeš. Bez osvrtanja.

Nisi želeo da pokušaš. Ili kad bi pokušao, samo si rekao da to ne možeš. Nikad te nije držalo mesto.

Varao si me bez srama. Uvek su tvoje potrošne robe govorile umesto tebe. Davale su meni objašnjenje za tvoja prljava dela. Jednom mi je jedna osoba rekla "Okani ga se više"

A ja sam samo odgovorila "Je l ti to on rekao da mi kažeš. Predpostavljam da ne."

Znala sam da ti nisi mogao to reći ipak nisi hteo toliko da padneš u mojim očima da te ne mogu podneti. Jer, bila bih ti potrebna kad tad. Kad sam ti već bila od koristi, morao si ponekad da pokazuješ zainteresovanost za mene da ne bi bilo toliko providno. Da ne bih progledala, jer znao si da hoću jednom, iako sam tada bila zaslepljena isuviše.

Dakle, prevara. Slušala sam tada posle tvoje prevare  "Ko te jednom prevari, opet će." Ali sam ipak opet pokleknula kada si ti bio u pitanju. Nisam mogla da ti ne oprostim. Svidjao si mi se još više. Nisam mogla da obuzdam nijednu emociju prema tebi, pa sam ti uvek govorila da mi ponos nije važan. Nikad nisam ni puno razmišljala o njemu. Stalno sam govorila da ne znam kako ga neki ljudi previše eksponiraju ako ljubav osećaju.  Gospode Bože, sada kad se setim, ja ne znam šta sam videla na takvoj osobi i dan danas, kao što si ti. Sada da me prevari neko, ma kakvi, odmah bih ga precrtala. U mom životu ne bi postojao. Pa neka sam ostane i neka ga pojede grižnja savesti.

Rado ću doći sa cvećem u rukama da ga samo podsetim da je karma još uvek prisutna.

A kad si ti bio u pitanju, vidiš nisam mogla tako. Donekle sam ti ja  i zahvalna što sam rastrgla kožu sa sebe naivne devojčice i pretvorila se u ženu koja gazi sve pred sobom. Ali, izboleo si me previše. Nekad mi nedostaju ta osećanja, te empatije koje sam imala prema svim ljudima.

U momentima nemoći tada, želela sam da zarijem svoje nokte duboko u tvoju golu kožu i da te ogrebem toliko jako da osetiš kako si me ranio.

Da te udaram u grudi najjače što mogu i da izvrištim na sav glas o svojim brigama i problemima koje sam zbog tebe zapostavljala da bi ti bio srećan.

Bio si mi na prvom mestu, radila sam suprotno od onoga što su drugi osudjivali, i govorili mi da tako ne treba, da ja vredim više od celog tebe. Ali sam se ipak ponižavala. Za mene to tad nije bilo poniženje jer sam samo činila sve za onoga ko je u mom životu voljen. Nije mi teško pala ta borba koliko mi je teško palo što si me uprkos svemu što sam napravila, bilo nekada sa greškom ili bez nje, sklanjao od sebe. Što si slušao druge ljude i krio nas.

Što te je bio blam da prodjes pored mene i da me pogledaš. A zapravo je trebalo da ja budem ta koju će biti stid zbog tebe.

Noćima nekad nisam spavala. Čekala sam tvoju poruku posle 30 mojih poslatih. Čak ni ujutru ne bih dobila odgovor na njih.

Dobila bih posle 3 dana neku skroz levu poruku, kao da prethodne nisu ni stigle, kada si u pijanom stanju i ne znaš za sebe i sve ti je do Kosova ravno. Sutradan kada saznaš da je tvoje ime takvo pravo kao što jeste, ponovo se uobraziš mojom pažnjom. Lažeš me da se ne sećaš prošlog razgovora. Lažeš da ne možeš da se vidiš sa mnom jer hoćeš da spavaš. Umoran si.

Izbegavaš me, daješ mi izgovore a ja ne pokazujem koliko nemam strpljenja, koliko želim da puknem, da odem na onaj svet.

Da li si ikad pomislio na mene ili si uvek gledao samo svoje dupe i sebi da ugodiš?

Da li si pomislio da sam ja umorna, da mi se spava, a ne mogu jer sam previše zabrinuta?

U sranju sam. Jedina si kojoj verujem, moramo da popričamo. Uživo. Stiže poruka. Znao si da će me ponovo kupiti nešto što mi nikad nisi priznao.

Da ću pasti jednostavno na to. Koristio si to što sam bila zaljubljena u tebe, jer ti je bio potreban razgovor sa nekim. Uteha. Reč koja sve rešava. Zagrljaj. Poljubac.

Kad je meni to bilo najviše potrebno ti si govorio da ne možeš. A ja sam se prisećala svega unazad sa tobom i imala te samo u snovima jer bih tako postajala jača. Tako bih mogla da izdržim sve što si mi priredjivao.Sanjala sam nas srećne, tebe kako se boriš za nas kako si konačno shvatio da sam tvoja u potpunosti..Al onda se budim i kažem da sve što sam u vezi tebe ikad sanjala da će ostati samo na snu, ni makac više od toga. Ni makac.

Bilo je gotovo sa nama onda kada si ono veče zauvek otišao. Kako sam rekla, bez osvrtanja, jednog jedinog. Ja sam te i dalje zvala da čujem odgovor na pitanje ,,zašto" iako niko od nas nije umeo da da  odgovor u celosti. Nisam ga dobila. Niti je konverzacija sa tobom bila nešto posebna. Posebnija od ostalih. Svodila se na jedno "Šta radiš" i na hiljadu seenova tvojih kada ti priznam da ne umem bez tebe. Zapravo umela sam. Samo nisam želela.

Tada sam nekim delom polako počela da te potiskujem u sebi. Samo sam nastavila dalje. Sa podignutom glavom išla sam medju iste one ljude, pune mržnje. Gledala sam im lica, kao iznenadjena.

Kako sam rekla, bez osvrtanja, jednog jedinog. Ja sam te i dalje zvala da čujem odgovor na pitanje ,,zašto" iako niko od nas nije umeo da da  odgovor u celosti. Nisam ga dobila. Niti je konverzacija sa tobom bila nešto posebna. Posebnija od ostalih. Svodila se na jedno "Šta radiš" i na hiljadu seenova tvojih kada ti priznam da ne umem bez tebe. Zapravo umela sam. Samo nisam želela.

Tada sam nekim delom polako počela da te potiskujem u sebi. Samo sam nastavila dalje. Sa podignutom glavom išla sam medju iste one ljude, pune mržnje. Gledala sam im lica, kao iznenadjena.

A ustvari sve su želeli da znaju, ceo moj i tvoj život. Da ne kažem naš. Jer mi nikad nismo ni postojali iako smo se u oči gledali i lagali. Ti mene da si moj, i da si uvek tu za mene a ja tebe da ću te uvek voleti.

Slagala sam. Nadam se samo to i ne kajem se, nisam znala šta će biti za 4 ili 5 godina a ti si znao šta će biti sutra ili za dve nedelje. Znao si da moraš da me prevariš a ja sam znala da dokle god mi da trajemo ostajem verna. Jedno jutro sam se probudila i shvatila da mi je potrebno još dosta dana da svane da bih te zaboravila.

Nisam odmah prestala da te volim jer ja nisam bila ti da svaki plamen poklonjene ljubavi i pažnje ugasim. Niti sam bila ti, zrela za pozorišnu scenu da odglumim ljubav. Ne zna gluma za taj komad.

Ne zna kako se glumi ljubav jer ljubav se oseća i u vazduhu kamoli u ljudima.

Prošlo je 5 godina i nisam te nigde spomenula. Kad te vidim, kulturno uzvratim zdravo i prodjem pored tebe kao da ne znam kakav ti je otkucaj srca. Kao da te prvi put vidim kako koračaš ovim usnulim gradom. Ne okrećem se za tobom a ti za mnom verovatno da jer na sve načine pokušavaš da dokažeš sebi da me nisi prošao jer ne želiš da priznaš koliko te boli saznanje da sam te potisnula i ostavila na istom mestu kao ti mene.

Od tolikog mog verovanja tebi, počela sam da ne verujem sebi i drugim osobama. Neke ljude čitala sam unapred. Neka dešavanja znala sam napamet. A svet u kojem sam videla samo gužvu, od kada sam izbacila tebe iz njega, više nisam mogla da podnesem. Smetao mi je svaki treptaj, čovek kad se nakašlje, red u prodavnici u kome sam deseta.

Ja sam izgubila sebe zbog tebe. Javno ću priznati i javno priznajem da u meni više nema borbe zato što mi je lepo da to činim, već je u meni zastupljena borba zbog koje moram nešto da ne bih bila ovo, ono ili da ne bih bila ništa u životu.

Sve si to napravio ti. Spalio si mi osećaje za sve, do pepela i bićeš jedini krivac do kraja svog i mog života.

I znam da ti se sve vratilo. Ne moraš to da mi kažeš. Samo nemoj više pokušavati ništa u vezi mene. Nemoj me gledati kada me neko drugi pogleda i nemoj se raspitivati da li sam sama i dalje. Nisam.

Srećna sam. Ostavi me da letim. Da živim. Da imam svoju slobodu koju si mi godinama uskraćivao. Nikad sa tobom nisam mirovala, zato me sad pusti da steknem mir u sebi prvenstveno.

Instagram: ti.bi.trazila.kise

zapratite svi 💙💙💙💙💙💙

[kubrickova]

Našla sam oproštajnu poruku koju sam napisala prije nešto više od godine dana i koju nisam pročitala otkad je nastala.

"Predugo traje. Sretna razdoblja samo su to - razdoblja, a tuga je uvijek prisutna. 30.8.2016., nakon zadnjeg pokušaja samoubojstva dobila sam malo nade kako će iduće godine u to vrijeme sve biti bolje, kako ću ja biti bolje. Nisam bolje već sam svakim danom sve gore, a ove godine nemam čak ni tu nadu da će se situacija možda dogodine promijeniti. Voljela bih reći kako nitko nije kriv, ali i sami ćete shvatiti kako je bilo načina da mi se pomogne. Nitko ne prihvaća moje stanje, osim tebe, mama, i beskrajno ti hvala na svemu. Hvala ti na svemu, životu kojeg si mi priskrbila, ali ja ga već dugo ne želim. Nemam nikakvih ambicija niti se imam čemu boljem nadati. Propala sam u svemu što sam htjela u životu jer sam krucijalne godine odrastanja provela bivajući nesretna i bezvoljna. Želim izdati zbirku poezije, no znam da neće nikada doprijeti do ljudi do kojih želim da dopre. Reakcija koju dobivam na te pjesme koje pišem je da je preteško i tužno. Možda kada god bih pokazala nekome što sam napisala nisu trebali reći "lijepo". Možda su trebali pokušati razumijeti, jer nisam znala drukčije izraziti kako se osjećam. Možda je to bio poziv u pomoć na koji nikada nije bilo reakcije. Jebeš lijepe pjesme i jebeš pisanje o procvalom cvijeću, pokušala sam opisati kako mi je. Jebeš i vašu reakciju na to i moje "hvala" na vaše "lijepo". Zalasci sunca su mi bili najdraža i najljepša stvar na svijetu, a zadnjih 5 godina idem kroz svijet i gadi mi se sve što vidim. Ljudi su mi ružni, velike grupe prijatelja su mi ružne, grad je ružan, sretni parovi su mi ružni. Preferiram misliti kako se nisam nimalo promijenila kao osoba jer iako znam da jesam, i to zbog druge osobe, a ne radi sebe, ta druga osoba to ne priznaje pa se lakše uvjeravati u suprotno i gledati na sebe kao destruktivnu osobu kakva sam bila. Dosta mi je manjka volje za životom i dosta mi je toga da se osjećam kao da sam prava ja samo dok imam depresivnu epizodu. Prazna sam i ne znam više kako je biti sretan jer mi sreća uvijek traje prekratko i ne razumijem ju u potpunosti. Žao mi je zbog svega što sam činila ljudima, što sam lagala, varala, omalovažavala i psihički maltretirala ljude zato što je to bilo rađeno meni. Žao mi je što sam bila pička koja nije osakatila ljude dok bi ju htjeli silovat već bi se ukipila i samo pobjegla dok bih našla priliku, i žao mi je što se ne znam suprotstaviti svom ocu koji mi je usrao život i samopouzdanje. Žao mi je što sam godinama nezadovoljna svojim izgledom i što nisam bez hrane mogla izdržati više od mjesec-dva pa se dan danas osjećam kao debelo govno. Žao mi je svih sranja koja sam radila dečkima jer me jedan sjebo, i što sam ljudima davala do znanja koliko mi znače dok ja njima nisam značila ništa. Žao mi je što se godinama osjećam primorano govoriti kako je sve u redu. Žao mi je što mi je majka nesretna, pogotovo ako sam ja razlog tomu. Žao mi je svog neiskorištenog potencijala i toga što nisam u stanju pokazati osjećaje iako sama to zahtjevam. Nemam volje, ni želje ni za čim, ni apetita, ni potrebe i za čim osim neke ideje o bezgraničnoj ljubavi. Nije me briga za faks, ni za budućnost, briga me samo za ljude, i onih koje volim i onih koji su mi učinili nažao, i žao mi je što ću i takve uvijek stavljati ispred sebe. Volim svoj Prag, i ono kako se tamo osjećam, slobodno, sretno, kako mi se tamo ništa ni nitko ne gadi, ni moj otac koji je tamo. Sve je bolje tamo, ja sam bolja tamo. Možda zbog neke glupe nostalgije oko toga kako je moglo biti da smo majka i ja ostale. I još uvijek imam priliku, samo što je osoba koja me sprječavala u tome da odem sada ponovno tu. Fizički, psihički nije uz mene. Mogla sam to znati i prošle godine dok nije bila uz mene dok sam umirala, već je zvala druge ljude da se brinu o tome. Očito se ne možeš pouzdati ni u osobu koja ti je cijeli svijet. Jer možda je toj osobi svijet previše i traži nekoga da joj bude samo susjedni planet."

Čitam sad ovo i ne znam dal mi se plače jer sam se tako osjećala 5 godina ili mi se smije jer ni sa čim od toga više ne suosjećam. Nedugo nakon pisma sam imala živčani slom i samoinicijativno se prijavila u psihijatrijsku ustanovu u kojoj sam onda 6 mjeseci svakodnevno provodila po 5-6 sati. I pomoglo je. Mjesecima sam bila na lijekovima, išla na individualne i grupne terapije, upoznala divne ljude sa problemima kakve si nisam mogla ni zamisliti, i takvi ljudi su suosjećali. Ti ljudi nisu omalovažavali tuđe probleme, ljudi kojima su sva djeca umrla i kojima su članovi obitelji izgorjeli pred njihovim očima, koji su izgubili sve, ti ljudi su moje probleme smatrali sasvim legitimnima i bili su dio moje promjene na bolje. Jebalo vas "sve ti je to u glavi" i "daj si nađi nešto za radit, a ne da si stalno tak depresivna". Ta glava i taj mozak su najbitnija stvar u tijelu, i ako te taj mozak svakodnevno uvjerava da ne vrijediš i da je bolje da te nema onda nikakav hobi neće to promijeniti jer nemaš snage ni za ustajanje iz kreveta niti će neki novi hobi promijeniti situaciju u tvojoj glavi. Zahvalna sam svojim doktorima, svim ljudima koji su mi pomogli da sam danas tu gdje jesam, a prvenstveno sam zahvalna sebi što sam napravila prvi korak i odlučila da je vrijeme za promjenu. I da ja nisam svoje prošle loše odluke. I da nisam one tuđe zbog kojih sam bila nesretna. I da sada vrijedim. Nakon puno godina teške depresije, anksioznosti, poremećaja ličnosti i suicidalnosti, sada volim život i ne žalim što su moji pokušaji samoubojstva bili neuspjeli. 2 godine nakon toga i godinu dana nakon ovog pisma mogu reći da sam iskreno sretna. I ponovno me vesele zalasci sunca. I ničega mi nije žao.

I molim vas, ne govorite ljudima da je to samo u glavi.

[aleksandarciricthings-blog]

Aleksandar Ćirić Ćira; Prevarant, Lopov i Narkoman Modernog Doba

Dragi gledaoci jutubera, mislite da je ono sve što ste do sada vidjeli na Balkanskoj YouTube sceni katastrofalno, loše, besramno, ne-etički, nemoralno i manipulativno?

Varate se! Pripremite se da upoznate najveću gnjidu koja je isplivala na Balkanu u posljednjem periodu.

Naime, krajem 2019. godine u našim zajednicama na YouTube-u pojavljuje se jedna osoba koja će nam kroz neko vrijeme razotkriti mnogo stvari kojima se bavila u životu, a koje su često, ako ne i uvijek, bile prevarantske prirode. 

Valjda tako žive paraziti našeg društva koji nisu sposobni za bilo šta u životu, te uvijek pokušavaju pronaći načine kojim bi izvarali nekoga, ukrali nešto i slično.

Da stvar bude još gora, ta osoba je i aktivni konzument narkotičkih sredstava kao što su marihuana, razne psihoaktivne tablete te razni “prahovi” kojima Aleksandar Ćirić zvani Ćira najvjerovatnije pokušava pobjeći od realnosti života koja ga okružuje.

Pročitajte ovo ime još jedanput, da vam dobro ostane urezano u sjećanju. Da sve dok postojite ne možete zaboraviti ime i prezime, i izgled najveće gnjide i parazita kojeg smo mi jutuberi imali prilike upoznati - Aleksandar Ćirić zvani Ćira.

TELEVIZIJSKE PREVARE

Aleksandar Ćirić, prema našim saznanjima i onome što nam je otkrio tijekom naših razgovora, dolazi iz mjesta Novi Sad, Srbija. U svojim ranim godinama, Aleksandar Ćirić započinje svoje prve prevare širokih narodnih masa na javnim radio-televizijskim servisima u Srbiji. Nije nam poznato koje konkretno TV kuće u Srbiji su u pitanju, ali direktno iz njegovih usta smo dobili informaciju da je to njegov prvi posao koji je uključivao varanje naroda i slobodno se može reći i krađu novca.

Ako se sjećate, prije nekoliko godina na TV-u ste mogli vidjeti emisije kockarskog karaktera u kojima se postavi jedna jednostavna riječ od nekoliko slova, ali se sakrije jedno ili dva slova sa ekrana, te se aktivira telefonski broj na koji gledaoci te emisije mogu pozvati tu TV kuću i pokušati pogoditi koja slova nedostaju u datoj riječi, te onaj ko bi pogodio o čemu se radi navodno bi osvojio novačnu nagradu - NAVODNO!

Te nagrade nikada niko nije osvojio. Priča nam Ćira; “Varali smo bre narod, oni majmuni zovu misleći da će da uzmu pare, a mi ih držimo na pozivu što duže kako bi im skinuli što više para i nabili telefonski račun. Naši bre ljudi stalno zovu i daju pogrešne odgovore kako bi navukli gledaoce da pozovu, i mi totalno lagano uzmemo deset hiljada evra od glupana, i na kraju opet neko naš iza emisije nazove i da tačan odgovor i on kao osvoji 200 evra. Izjebali smo narod svetski.”

Tako počinje prevarantski život ove gnjide pod imenom Aleksandar Ćirić. Njegove prve prevare dešavale se se početkom dvadesetog stoljeća, negdje u periodu 2000.-2001. godine, kako nam je on privatno ispričao.

Šta se u međuvremenu izdešavalo nismo saznali, ali jesmo saznali mnoge druge njegove prevare.

PIRATERIJA SOFTVERA, FILMOVA I SERIJA

U periodu 2008.-2009. godine, prema njegovim riječima pokrenuo je web sajt Filmovizija.com na kojem se bavio piraterijom filmova i serija, i time se bavio dugo vremena. Ako vas je zanimalo ko je autor ovog web sajta, upravo ste to saznali; njegovo ime je Aleksandar Ćirić.

Mada iskreno, sudeći po njegovoj ne-inteligenciji koju smo obzervali tijekom naših razgovora, nekako sumnjam da bi čovjek njegovih motoričkih i govornih sposobnosti bio dovoljno inteligentan za takvo nešto. Ipak da se napravi onakav sajt treba uključiti poneki kliker u glavi, dok kod njega te klikere nisam primjetio.

Sva ta priča oko Filmovizije mi više nekako liči na još jednu prevaru i laž kako bi u našim očima izgledao veći i pametniji, dok onako nadrogiran sjedi na drvenoj stolici u svojoj kuhinji veličine 2 kvadratna metra i krije kameru svaki put kada njegova razgolišena sisata žena uđe da uzme neku posudu ili nešto, a on je pogleda onakvim crvenim nadrogiranim očima iz kojih teče tuga jednog oronulog polu-djeda, pojedenog od raznih droga.

Bilo kako bilo ne držite nas za riječ što se tiče Filmovizije. To su bile njegove riječi u koje ni mi u potpunosti ne vjerujemo, ali ako je istina, to može da se doda u niz njegovih prevara u njegovom jadnom životu.

KRIZA LIČNOSTI I SAGORIJEVANJE MOZGA OD DROGE

Aleksandar Ćirić je čovjek koji često voli misliti da je opasan. Volio je pričati kako će on ovome i onome poslati neke ljude na vrata da ga jebu, da ga kolju, da mu ubiju porodicu, da sve to snimaju i slikaju kako to rade i da njemu donesu snimke i slike da on to sve pregleda.

Reklo bi se prema ovome da je ovo osoba koja ima stvarni mentalni poremećaj i koja ne bi smjela biti prisutna među nama. Možda mu je potrebna pomoć neuro-psihijatra ili neke ustanove koja se bavi liječenjem ovakvih ljudi, ali prije svega toga bi bilo najbolje da potraži pomoć za narkotike, da se skine sa droga a sve ostalo ćemo onda redoslijedom.

MANIPULACIJA DJECOM

Današnja djeca na Balkanu vrlo lako podliježu njegovim manipulacijama, jer budimo realni teška je situacija već decenijama kod nas, ali je sve teža egzistenciona situacija posljednjih nekoliko godina, kada svjedočimo da svjetski giganti iz IT i gaming industrije svakodnevno izbacuju svoje novitete i proizvode a djeca to sebi ne mogu priuštiti.

Tu nastupa Aleksandar Ćirić koji po raznim chat sobama okuplja takvu djecu za koju čak ni njihovi roditelji ne mare dovoljno da bi ih odgojili, jer budimo realni otac je doš’o s posla - dosta mu samog sebe, a majka ga gleda onako oronulog i pada u depresiju vjerovatno sa mislima; “Za koga sam se ja udala...”. Kako takvi roditelji da budu tu za svoje dijete i kako da budu djetetu uzor?

Naravno, takva djeca traže uzore u drugim ljudima, što Aleksandar Ćirić iskorištava pa ih kupuje za sitne igrice, možda neku grafičku karticu, procesorčić i slične stvari, i jeftino ih dobija i šalje po internetu da nanose štetu ljudima gdje god i kada god je to moguće.

Dakle spoznali smo još jednu u nizu Ćirinih prevara i parazitskih načina egzistencije.

KRAĐA NOVCA

2019. godine dešava se jedna novčana prevara od strane Aleksandra Ćirića i njegovog brata Alena Ćirića, a oštećena osoba je Jusuf Kvakić zvani Juka kojeg vjerovatno većina vas zna sa YouTube kanala Juka.

Naime, Juka je trebao raditi svoju pjesmu i spot. Cijeli posao trebao se obaviti u nekom muzičkom studiju u Beogradu, što se na kraju i desilo. Pjesma je snimljena i montirana, te gotovo spremna za publikaciju, ali na redu je bio spot.

Jukin partner i sponzor kanala, kompanija Hardsoft.hr iz Hrvatske bila je zainteresovana za sponzoriranje spota i htjela je da se njihov logo pojavi u tom spotu.

Za ovu suradnju kompanija Hardsoft.hr uplatila je Aleksandru Ćiriću iznos od 1.500€, jer je Aleksandar bio vođa projekta koji se na kraju nikada nije ni dogodio.

Ono što je Aleksandar Ćirić učinio jeste odlazak u Italiju i trošenje ukradenog novca u vlastita uživanja, a koji je bio namijenjen poslovnom projektu koji prema svim čimbenicima nikada nije ni planirao da odradi.

Juka je također producentu Alenu Ćiriću uplatio određenu sumu novca za otkup autorskih prava na pjesmu, ali ta prava nikada nije dobio, te bi se moglo reći da su dva brata; Aleksandar i Alen Ćirić prevaranti iste vrste. Čini se da ipak jabuka ne pada daleko od stabla.

POKUŠAJ MODERNE MANIPULACIJE

Da se ne radi o greškama u životu koje svi mi pravimo ali ih mnogi od nas i uvide, već da se radi o osobi određenih loših karakteristika, tačnije svega najgoreg što se može reći o jednoj osobi, govori i činjenica da poslije svih ovih dugogodišnjih varanja i krađa, Aleksandar Ćirić kreira jedan projekat u kome ima plan da koristeći mobilne uređaje ljudi širom Balkana, sebi “majnuje” kriptovalute i tako nastavi živjeti svoj parazitski život.

Aleksandar Ćirić kreira mobilnu aplikaciju pod nazivom “Čepovi” koja je slična staroj društvenoj igri “Ne ljuti se čovječe”, te plasira tu igru na Google Play Store.

Aplikacija se nalazi na ovom linku: https://play.google.com/store/apps/details?id=com.galactic.cepovi.ludo

Ono što je zastrašujuće za sve vas jeste što se u pozadini te aplikacije nalaze skrivene skripte koje bi koristile hardver vaših mobilnih uređaja, ili bolje rečeno zloupotrebljavale ga kako bi ovom parazitu donosili novac u vidu današnjih kriptovaluta.

Druga stvar koja se nalazi skrivena u ovoj aplikaciji je skripta koja bi bukvalno krala vaše privatne podatke koje vjerovatno mogu uključivati i vaše bankovne podatke i lozinke vaših profila na društvenim mrežama, e-mailovima i tako dalje.

Vjerujem da gnjidi po imenu Aleksandar Ćirić nije drago što smo saznali ovaj posljednji podatak. Možda nam pošalje ljude na vrata da nas zakolju. Ako se to desi i ako budemo svi poklani da znate ko je to učinio… LOL!

ZAKLJUČAK

Nakon svega izrečenog možemo zaključiti da se radi o jednom od najvećih parazita koje je Balkan vidjeo. 

Aleksandar Ćirić je osoba ništavila koja živi na socijali u Austriji, do novca dolazi svojim sitnim prevarama ljudi, a kao što smo naveli u članku i krađom novca od ljudi. 

Njegova žena ga izdržava tako što odlazi da radi vjerovatno neki pošten i mučan posao, dok on nadrogiran provodi dane na drvenoj stolici u svojoj kuhinji. 

Ponekad kada uzme veću dozu droga, uvjerava sam sebe da je opasan, da ima kontakte sa opasnim ljudima i da će na vrata drugih ljudi slati svoje ljude da nekoga ubiju, opljačkaju, zakolju, izrežu i snimaju mu to.

Aleksandar Ćirić je jedno malo NIKO i NIŠTA i on najbolje zna da će to uvijek i ostati. A sada i vi svi to znate.

[cajsagocom]

Čekajući...

Ona je čekala da joj on uputi neku naznaku da je ipak želi pored sebe. Čekala je naznaku, nežan dodir, blagi pogled, lepu reč svakog dana poslednjih 20 i nešto godina. Povremeno bi kada bi sama, nakon neprestanih svađa, došla do toga da krene ka izlazu, bila zaustavljena i to ne rečima da je željena, potrebna, nego rečima o besmislenosti napuštanja situacije u kojoj se posle dvadeset i više godina stvorila navika. I ostajala bi. Čekajući promenu, ne odustajući, jer je odustajanje poraz, Ako odustane, to je njena krivica za neuspeh.

Često biva ohrabrena ‚‚pozitivnim‚‚ motivacionim govorima o uspehu nakon bezbroj pokušaja, o tome da nikad ne treba odustati, da ipak postoji šansa da uz sve moguće pokušaje i trud, sve to uspe.

I onda se zapitamo, dokle sve to tako? Koje su granice?

Kada ostajanje i istrajavanje u jednom putu vodi ne ka uspehu, nego ka patološkom istrajavanju iz unutrašnjih nesigurnosti, odsustva samopoštovanja i sl.?

Bilo da je u pitanju posao, veza, odnosi sa drugim ljudima, bilo kog stepena bliskosti - to su prosto odnosi dve strane. Ukoliko samo jedna strana ulaže u odnos, to je i dalje jednosmeran odnos, a to nikako ne vodi napretku. Nezadovoljstvo je proizvod takvih odnosa.

Mislim da je psiholog Danijela Stojanović rekla da je na putu od 20 koraka između dve osobe potrebno da svaka od njih napravi po 10 kako bi se sastale. Ukoliko jedna osoba napravi 15 a druga 5, to prosto ne funkcioniše. Ovo naravno ne važi za odnos roditelj-dete, kada je dete malo.

Taj slikoviti opis savršeno služi za prepoznavanje prevelikog ulaganja, a najčešće i očekivanja koje imamo prema drugoj osobi. Takođe, ukoliko na početku vidimo da je takva situacija, možemo na vreme odustati od daljeg ulaganja u taj odnos. Mada iz iskustva mogu reći da za prekid takvog neželjenog odnosa uglavnom nikad nije kasno.

Međutim, često ljudi čekaju da postane ‚‚previše loše‚‚ a za svaku osobu to podrazumeva drugačije značenje, pa tako imamo radnike koji odlaze mesecima na posao, iako za taj posao ne primaju platu. Drugi pak, zbog toga što ne žele da odustanu, razviju ozbiljne zdravstvene probleme koji ih na kraju mogu čak i sprečiti da taj posao i dalje obavljaju.

Odluka o odustajanju od nečega je lična odluka i niko je drugi ne može doneti osim nas. Međutim, neki ljudi da ne bi ispali krivi, naprave situaciju koja dodatno pogoršava odnose i postojeću situaciju, samo da bi njih druga osoba prva napustila. U poslovnim okolnostima imate ono: ‚‚Ne mogu oni mene dovoljno malo da plate, koliko malo ja mogu da radim‚‚. To možemo posmatrati kao nekakav otpor situaciji, traženje izlaza, koji može da bude svestan ili ne.

A zašto ipak ne odustajemo?

Postoji mnogo razloga od kojih sam neke iznad spomenula, a takođe je važan onaj koji je opisan u knjizi ‚‚Uvek u pravu - svi greše, ali ne i ja‚‚ jer tu se govori o tome da su ljudi spremni na gotovo sve da bi opravdali to da su odluke koje su doneli u životu ipak dobre odluke, pa tako istrajavaju u njima.

Takođe, neki ljudi ne menjaju situaciju jer nisu u potpunosti sigurni da njihovi kvaliteti mogu da budu prepoznati i priznati. Pa tako osoba neće aplicirati na novi posao, jer misli da se u konkursu traže neke kvalifikacije za koje ona procenjuje da ih ne poseduje. Oni i dalje koračaju u utabanim stazama predvidljivosti.

Ono što se nepredviđeno dešava je da nam život sam nametne promene, gubitke posla, neophodnost odlaska u inostranstvo zbog drugačijeg života, prinuđenost smanjenja kvaliteta života usled smanjenja prihoda i sl. To sve izuzetno menja situaciju u kojoj se nalazimo i tera nas na promenu. Upravo naša sposobnost prilagođavanja na promenu i nadogradnju naših kvaliteta je ono što će nam pomoći i u takviim situacijama. Odluka svakog čoveka je vezana za to da li će sam upravljati koliko god je u mogućnosti sopstvenim životom time što će donositi odluke, vršiti promene ili će čekati da život sam to učini umesto njega, prepuštajući se tome da ga reka života sama nosi, Pritom retko imamo na umu da nam niko po rođenju nije obećao čistu radost, predvidljivost i ispunjenje želja u životu. Jedina sigurnost (izvesnost) u životu je sigurnost (izvesnost) promene.

Pa opet, sa velikom nadom u novi dan i nove početke mogu da Vam poručim da ‚‚Sreća prati hrabre‚‚ i da sve odluke koje su Vam teške za donošenje možete slobodno podeliti sa mnom uz Čaj sa Gocom.

Photo by Chris Lawton on Unsplash

Autor teksta: Gordana Belocić

[mentalnahigijena]

'Da, on bi': Fiona Hill o Putinu i Nukleus Putin pokušava da sruši cijeli svjetski poredak, rekao je veteran koji posmatra Rusiju u intervjuu. Ali postoje načini na koji čak i obični Amerikanci mogu uzvratiti.

Zato sam kontaktirao Fionu Hill, jednog od američkih najjasnijih stručnjaka za Rusiju, nekoga ko je proučavao Putina decenijama, radio i u republikanskoj i u demokratskoj administraciji i ima reputaciju da govori istinu, stečenu kada je svjedočila na saslušanjima za opoziv za njenog bivšeg šefa, predsjednika Donalda Trampa.

Želio sam da znam o čemu je razmišljala dok je gledala izvanredne snimke ruskih tenkova koji prelaze međunarodne granice, šta ona misli da Putin ima na umu i kakve uvide ona može da ponudi u njegove motive i ciljeve.

Hill je provela mnogo godina proučavajući istoriju, a u našem razgovoru je u više navrata pratila koliko dugi lukovi i trendovi evropske istorije sada spajaju Ukrajinu. Već smo, rekla je, usred trećeg svjetskog rata, bez obzira da li smo to u potpunosti shvatili ili ne.

„Nažalost, mi se vraćamo kroz stare istorijske obrasce za koje smo rekli da nikada nećemo dozvoliti da se ponove,“ rekao mi je Hill.

Ti stari istorijski obrasci uključuju zapadnjačke kompanije koje ne vide kako pomažu u izgradnji ratnog sanduka tiranina, obožavatelje koji su zaljubljeni u “snagu” autokrata i sklonost političara da upiru prstom unutra radi političke dobiti umjesto da zajedno rade za sigurnost svoje nacije.

Ali u isto vrijeme, Hill kaže da još nije kasno vratiti Putina, i da je to posao ne samo za Ukrajince ili za NATO – to je posao kojem obični zapadnjaci i kompanije mogu pomoći na važne načine kada shvate šta je u pitanju.

"Ukrajina je postala prva linija borbe, ne samo između demokratija i autokratija, već i u borbi za održavanje sistema zasnovanog na pravilima u kojem se stvari koje zemlje žele ne uzimaju silom", rekao je Hill. “Svaka zemlja na svijetu bi trebala obratiti veliku pažnju na ovo.”

Pred nama je mnogo opasnosti, upozorila je. Putin sve više djeluje emotivno i vjerovatno će upotrijebiti svo oružje koje mu je na raspolaganju, uključujući i nuklearno. Važno je ne gajiti iluzije — ali jednako je važno ne gubiti nadu. „Svaki put kada pomislite, 'Ne, ne bi, zar ne?' Pa, da, htio bi”, rekla je Hill. “I želi da to znamo, naravno. Nije da se trebamo plašiti i plašiti... Moramo se pripremiti za te nepredviđene situacije i shvatiti šta ćemo učiniti da ih spriječimo.”

Sljedeći transkript je uređen radi dužine i jasnoće.

Maura Reynolds: Dugo ste posmatrali Putina i napisali ste jednu od najboljih Putinovih biografija. Kada ste ga posmatrali protekle nedelje, šta ste vidjeli da bi drugi ljudi mogli da nedostaju?

Fiona Hill: Putin je obično ciničniji i proračunatiji nego što je naišao u svojim posljednjim govorima. Očigledna je visceralna emocija u stvarima koje je rekao u proteklih nekoliko sedmica opravdavajući rat u Ukrajini. Izgovor je potpuno slab i gotovo besmislen za svakoga ko nije u eho komori ili balonu propagande u samoj Rusiji. Mislim, zahtijevati od ukrajinske vojske da u suštini sruše vlastitu vladu ili polože oružje i predaju se jer njima komanduje gomila nacifašista ovisnih o drogama ? To jednostavno nema smisla. To traži maštu.

„Svaki put kada pomislite, 'Ne, ne bi, zar ne?' Pa, da, htio bi. I želi da to znamo, naravno.”

Čini se da Putin čak i ne pokušava da iznese ubedljivu tezu. Videli smo istu stvar u ruskom odgovoru u Ujedinjenim nacijama. Opravdanje je u suštini bilo „šta-o-izam“: „Vi momci invazirate Irak, Avganistan. Nemojte mi reći da ne mogu učiniti isto u Ukrajini.” Ova visceralna emocija je nezdrava i izuzetno opasna jer postoji malo kočnica i ravnoteža oko Putina. On je to istakao tokom nastupa na sednici Saveta za nacionalnu bezbednost, gde je postalo jasno da je to njegova odluka. On je na neki način preuzimao punu odgovornost za rat, a čak su i šefovi njegovih sigurnosnih i obavještajnih službi izgledali kao da su zatečeni brzinom stvari.

Reynolds: Dakle, Putina trenutno vode emocije, a ne neka vrsta logičnog plana?

Hill: Mislim da je postojao logičan, metodički plan koji seže veoma dalek put, barem do 2007. godine kada je stavio na znanje svijet, a svakako Evropu da Moskva neće prihvatiti dalje širenje NATO-a . A onda je u roku od godinu dana 2008. NATO otvorio vrata Gruziji i Ukrajini. Apsolutno se vraća na taj trenutak.

Tada sam bio nacionalni obavještajac, a Nacionalni obavještajni savjet je analizirao šta će Rusija vjerovatno učiniti kao odgovor na deklaraciju o otvorenim vratima NATO-a . Jedna od naših procjena je bila da postoji stvarni, istinski rizik od neke vrste preventivne ruske vojne akcije, ne samo ograničene na aneksiju Krima, već neke mnogo veće akcije poduzete protiv Ukrajine zajedno s Gruzijom. I naravno, četiri mjeseca nakon NATO samita u Bukureštu, došlo je do invazije na Gruziju. Tada nije bilo invazije na Ukrajinu jer se ukrajinska vlada povukla od traženja članstva u NATO-u. Ali trebali smo se ozbiljno pozabaviti time kako ćemo se nositi sa ovim potencijalnim ishodom i našim odnosima sa Rusijom.

Reynolds: Mislite li da je Putinov trenutni cilj rekonstituisanje Sovjetskog Saveza, Ruskog carstva ili nešto drugo?

Hill: To je ponovno uspostavljanje ruske dominacije nad onim što Rusija vidi kao ruski “Imperium”. Ovo govorim vrlo konkretno jer zemlje Sovjetskog Saveza nisu pokrivale sve teritorije koje su nekada bile dio Ruskog Carstva. Tako da bi to trebalo da nas zastane.

Putin je artikulisao ideju da postoji „ Ruski mir “ ili „Ruski svet“. U nedavnom eseju koji je objavio o Ukrajini i Rusiji navodi se da su ukrajinski i ruski narod „jedan narod“, „jedinstveni narod“. Kaže da su Ukrajinci i Rusi jedno te isto. Ova ideja o ruskom svijetu znači ponovno okupljanje svih onih koji govore ruski na različitim mjestima koja su u nekom trenutku pripadala ruskom carstvu.

Malo sam se šalila o ovome, ali se takođe brinem o tome potpuno ozbiljno – da je Putin bio dole u arhivama Kremlja tokom Covida, pregledavajući stare mape i sporazume i sve različite granice koje je Rusija imala tokom vekova. Više puta je govorio da su se ruske i evropske granice mnogo puta mijenjale. I u svojim govorima, on je išao za raznim bivšim ruskim i sovjetskim liderima, išao je za Lenjinom i išao je za komunistima, jer su po njegovom mišljenju razbili Rusko carstvo, izgubili su ruske zemlje u revoluciji, i da, Staljin je doneo neke od njih se ponovo vraćaju u okrilje poput baltičkih država i nekih zemalja Ukrajine koje su bile podijeljene tokom Drugog svjetskog rata, ali su ponovo izgubljene raspadom SSSR-a. Putinov stav je da se granice menjaju,

Reynolds: Dominacija na koji način?

Hill: To ne znači da će ih sve anektirati i učiniti ih dijelom Ruske Federacije kao što su to učinili sa Krimom. Možete uspostaviti dominaciju tako što ćete marginalizirati regionalne zemlje, tako što ćete osigurati da njihovi lideri potpuno zavise od Moskve, bilo tako što će ih Moskva praktično postaviti putem namještenih izbora ili osigurati da su vezani za ruske ekonomske i političke i sigurnosne mreže. To sada možete vidjeti širom bivšeg sovjetskog prostora.

Videli smo da se vrši pritisak na Kazahstan da se preorijentiše nazad ka Rusiji, umesto da balansira između Rusije i Kine i Zapada. A samo nekoliko dana prije invazije na Ukrajinu u malo zapaženom činu, Azerbejdžan je potpisao bilateralni vojni sporazum sa Rusijom . Ovo je značajno jer se lider Azerbejdžana tome odupirao decenijama. Takođe možemo vidjeti da je Rusija sama sebe postavila za konačnog arbitra budućih odnosa između Jermenije i Azerbejdžana. Gruzija je takođe marginalizovana nakon što je decenijama bila trn u oku Rusiji. A Bjelorusija je sada potpuno potčinjena Moskvi.

Ali usred svega ovoga, Ukrajina je bila zemlja koja je pobjegla. A ono što Putin sada govori je da Ukrajina ne pripada Ukrajincima. To pripada njemu i prošlosti. On će zbrisati Ukrajinu sa mape, bukvalno, jer joj nije mjesto na njegovoj mapi „ruskog sveta“. On nam je to u suštini rekao. Mogao bi iza sebe ostaviti neke krnje države. Kada pogledamo stare mape Evrope — vjerojatno karte koje je on gledao — naći ćete razne vrste čudnih entiteta, poput novopazarskog sandžaka.na Balkanu. Mislio sam, šta je to dođavola? Sve su to mala mjesta koja ovise o većoj sili i stvorena su da spriječe formiranje većih održivih država u spornim regijama. U suštini, ako Vladimir Putin ima svoj put, Ukrajina neće postojati kao moderna Ukrajina u posljednjih 30 godina.

Reynolds: Koliko daleko u Ukrajinu mislite da će Putin ići?

Hill: U ovom trenutku, ako može, ići će do kraja. Prije ove prošle sedmice, imao je više različitih opcija za odabir. Dao je sebi opciju da može da uđe u punoj snazi ​​kao što sada čini, ali je takođe mogao da se fokusira na ponovno zauzimanje ostatka administrativnih teritorija Donjecka i Luganska. Mogao je zauzeti Azovsko more, što će vjerovatno ipak učiniti, a zatim spojiti oblasti Donjecka i Luganska sa Krimom, kao i zemlje između i sve do Odese. U stvari, Putin je to prvo pokušao 2014. — da stvori „ Novorosiju “ ili „Novu Rusiju“, ali to nije uspelo kada se lokalna podrška pridruživanju Rusiji nije materijalizovala.

Sada, ako može, zauzet će cijelu državu. Moramo se suočiti s ovom činjenicom. Iako još nismo vidjeli punu rusku invazijsku snagu koja je raspoređena, on sigurno ima trupe da se presele u cijelu zemlju.

Reynolds: Kažete da ima adekvatan broj trupa za ulazak, ali da li ima dovoljno da okupira cijelu zemlju?

Hill: Ako postoji ozbiljan otpor, možda neće imati dovoljno snage da zauzme zemlju na duži period. Može biti i da on ne želi da okupira cijelu državu, da je želi razbiti, možda pripojiti neke njene dijelove, možda ostaviti nešto kao krnju državu ili veću krnju Ukrajinu negdje, možda oko Lavova. Ne kažem da znam tačno šta se dešava u njegovoj glavi. I čak može predložiti da susedne zemlje apsorbuju druge delove Ukrajine.

Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio je 2015. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji nakon aneksije Krima i rata u Donbasu. I govorio je o tome da Ukrajina nije država , ističući da u Ukrajini ima mnogo manjinskih grupa — ima Poljaka i ima Rumuna, ima Mađara i Rusa. I nastavlja u suštini skoro pozivajući ostatak Evrope da podijeli Ukrajinu.

Dakle, ono što Putin želi nije nužno da okupira cijelu zemlju, već da je podijeli. Pogledao je Avganistan, Irak, Libiju i druga mjesta gdje postoji podjela zemlje između službeno sankcionisanih snaga s jedne strane i pobunjeničkih snaga s druge strane. To je nešto sa čime bi Putin definitivno mogao da živi — razbijena, razbijena Ukrajina sa različitim delovima koji su u različitim statusima.

Reynolds: Dakle, korak po korak, na načine koje nismo uvijek cijenili na Zapadu, Putin je vratio mnoge od ovih zemalja koje su bile nezavisne nakon raspada Sovjetskog Saveza pod svojim kišobranom. Jedina zemlja koja je do sada izmicala Putinovom stisku je Ukrajina.

Hill: Ukrajina, tačno. Zato što je veći i zbog svoje strateške lokacije. To je ono što Rusija želi da osigura, ili Putin želi da osigura, da Ukrajina, kao i druge zemlje, nema drugu opciju osim potčinjavanja Rusiji.

Reynolds: Koliko je od onoga što sada vidimo vezano za Putinov izborni raspored? On je zauzeo Krim 2014. i to je pomoglo da podigne svoj rejting i osigura njegov budući reizbor. Predstoje mu još jedan izbori 2024. Je li išta od ovoga povezano s tim?

Hill: Mislim da jeste. Putin je 2020. godine izmijenio ruski Ustav kako bi mogao ostati do 2036. godine, još jedan set od dva šestogodišnja mandata. Tada će imati 84 godine. Ali 2024. mora se ponovo legitimirati kandidiranjem na izborima. Jedini pravi kandidat je mogao biti Aleksej Navaljni, a stavili su ga u kaznenu koloniju. Putin je zamotao svu potencijalnu opoziciju i otpor, pa bi se moglo pomisliti da će to za njega 2024. godine biti prava šetnja. Ali način na koji to funkcioniše sa ruskim izborima, on zapravo mora da napravi ubedljivu emisiju koja pokazuje da je izuzetno popularan i on ima afirmaciju čitave populacije.

Iza kulisa je prilično jasno da postoji velika apatija u sistemu, da mnogi ljudi podržavaju Putina jer nema nikog drugog. Ljudi koji ga uopšte ne podržavaju vjerovatno neće izaći na izbore. Zadnji put kada je njegov brend zastario, bilo je to prije aneksije Krima. To ga je vratilo na vrh ljestvica u pogledu njegovih rejtinga.

To možda nije samo predsjednički kalendar, izborni kalendar. U oktobru će napuniti 70 godina. A 70, znate, u široj shemi stvari, nije tako staro. Postoji mnogo političara koji imaju više od 70 godina.

Reynolds: Ali to je staro za Ruse.

Hill: To je staro za Ruse. A Putin ne izgleda tako sjajno, bio je prilično natečen. Znamo da se žalio na probleme sa leđima. Čak i ako nije nešto gore od toga, može biti da uzima velike doze steroida, ili možda postoji nešto drugo. Čini se da postoji hitnost za ovo što može biti vođeno i ličnim faktorima.

Možda ima osjećaj da vrijeme napreduje – ipak su to 22 godine, a vjerovatnoća nakon tog vremena da ruski lider ode dobrovoljno ili putem izbora je prilično mala. Većina lidera odlazi ili kao što je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko mislio da bi mogao otići, kao rezultat masovnih protesta, ili će umrijeti na funkciji.

Jedina druga osoba koja je bila ruski lider u modernim vremenima duže od Putina je Staljin, a Staljin je umro na funkciji.

Reynolds: Putin je došao na vlast nakon niza operacija koje su mnogi vidjeli kao neku vrstu lažne zastave - bombardovanja zgrada širom Rusije u kojima su ubijeni ruski građani, stotine njih, nakon čega je uslijedio rat u Čečeniji. To je dovelo do toga da je Putin došao na vlast kao ratni predsednik. Aneksija Krima 2014. takođe je došla u teškom trenutku za Putina. Sada vidimo još jednu veliku vojnu operaciju manje od dvije godine prije nego što se ponovo mora kandidirati na izborima. Da li grešim što vidim taj obrazac?

Hill: Ne, mislim da nisi. Ovdje definitivno postoji obrazac. Dio Putinove ličnosti kao predsjednika je to što je on nemilosrdan čvrst momak, snažan čovjek koji je šampion i zaštitnik Rusije. I zato je on potreban Rusiji. Da je sve bilo mirno i tiho, zašto bi vam trebao Vladimir Putin? Ako pomislite na druge ratne vođe – na pamet vam padne Winston Churchill – u mirnodopskim vremenima, Winston Churchill je izglasan s dužnosti.

Reynolds: Govoreći o Čečeniji, razmišljao sam da je ovo najveća kopnena vojna operacija koju je Rusija vodila od Čečenije. Šta smo tada naučili o ruskoj vojsci a sada je relevantno?

Hill: Vrlo je važno da iznesete ovu tačku jer ljudi kažu da je Ukrajina najveća vojna operacija u Evropi od Drugog svjetskog rata. Prva najveća vojna akcija u Evropi od Drugog svetskog rata zapravo je bila u Čečeniji, jer je Čečenija deo Rusije. Ovo je bio razarajući sukob koji se vukao godinama, sa dva kruga rata nakon kratkog primirja i desetinama hiljada vojnih i civilnih žrtava. Regionalni glavni grad Grozni je sravnjen sa zemljom. Žrtve su uglavnom bili etnički Rusi i oni koji govore ruski. Čečeni su uzvratili, a ovo je postalo vojni debakl na ruskom tlu. Analitičari su to nazvali „ najnižim slojem ruske vojske.” Nakon intervencije NATO-a u balkanskim ratovima u istom vremenskom okviru 1990-ih, Moskva je čak bila zabrinuta da bi NATO mogao intervenisati.

Reynolds: Šta smo naučili o NATO-u u posljednja dva mjeseca?

Hill: U mnogim aspektima, u početku nisu dobre stvari. Iako sada vidimo značajno okupljanje političkih i diplomatskih snaga, ozbiljne konsultacije i podstrek na akciju kao odgovor na jačanje vojne odbrane NATO-a.

Ali o tome takođe moramo razmišljati na ovaj način. Imali smo dugoročni politički neuspjeh koji seže do kraja Hladnog rata u smislu razmišljanja o tome kako upravljati odnosima NATO-a sa Rusijom kako bi se rizik sveo na minimum. NATO je kao masivni osiguravač, zaštitnik nacionalne sigurnosti Evrope i Sjedinjenih Država. Nakon završetka Hladnog rata, i dalje smo mislili da imamo najbolje osiguranje za opasnosti s kojima se možemo suočiti — poplave, požar itd. — ali za sniženu premiju. Nismo poduzeli adekvatne korake za rješavanje i smanjenje različitih rizika. Sada vidimo da nismo izvršili dužnu pažnju i u potpunosti razmotrili sve moguće nepredviđene situacije, uključujući i način na koji bismo ublažili negativan odgovor Rusije na uzastopna proširenja. Razmislite o Swiss Re ili AIG ili Lloyds of London — kada je opasnost bila velika, kao tokom uragana Katrina ili globalne finansijske krize 2008. godine, te osiguravajuće kompanije su ušle u velike probleme. Oni i njihovi klijenti našli su se pod vodom. I to je ono što članice NATO-a sada uče.

Reynolds: A tu je i nuklearni element. Mnogi ljudi su mislili da nikada nećemo vidjeti veliki kopneni rat u Evropi ili direktnu konfrontaciju između NATO-a i Rusije, jer bi to moglo brzo eskalirati u nuklearni sukob. Koliko smo blizu tome?

Hill: Pa, tu smo. U suštini, ono što je predsednik Putin prilično eksplicitno rekao poslednjih dana jeste da će, ako se bilo ko umeša u Ukrajinu, dočekati odgovor koji „ nikada nije imao u [svojoj] istoriji “. I stavio je ruske nuklearne snage u stanje visoke pripravnosti . Dakle, on vrlo jasno daje do znanja da je nuklearna energija na stolu.

Putin je pokušao da upozori Trampa na ovo, ali mislim da Tramp nije shvatio šta govori. Na jednom od poslednjih sastanaka Putina i Trampa kada sam ja bio tamo, Putin je rekao: „Pa znaš, Donalde, imamo ove hipersonične rakete .” A Tramp je govorio: "Pa, i mi ćemo ih dobiti." Putin je govorio: "Pa, da, na kraju ćete ih dobiti , ali mi ih imamo prvi." U ovoj razmjeni je postojala prijetnja. Putin nas je upozorio da će nuklearna opcija biti na stolu, ako dođe do pritiska da se ugura u neko okruženje konfrontacije.

Reynolds: Da li stvarno mislite da će upotrijebiti nuklearno oružje?

Hill: Stvar u vezi sa Putinom je da ako ima instrument, on želi da ga koristi. Zašto ga imati ako ne možeš? On je već koristio nuklearno oružje u nekim aspektima. Ruski operativci otrovali su Aleksandra Litvinenka radioaktivnim polonijumom i pretvorili ga u ljudsku prljavu bombu, a polonij se raširio po Londonu na svakom mestu koje je jadnik posetio. Kao rezultat toga, umro je strašnom smrću.

Rusi su već koristili nervni agens za oružje, Novichok . Koristili su ga možda nekoliko puta, ali sigurno dva puta. Jednom u Solsberiju, u Engleskoj, gde je njome protrljana kvaka Sergeja Skripalja i njegove ćerke Julije, koji zapravo nisu umrli; ali nervni agens je kontaminirao grad Salisbury i bilo ko drugi koji je došao u kontakt s njim se razbolio. Novichok je ubio britansku državljanku, Dawn Sturgess, jer su ga atentatori pohranili u bočicu parfema koja je bačena u kutiju za dobrotvorne priloge gdje su je pronašli Sturgess i njen partner. U toj boci bilo je dovoljno nervnog agensa da ubije nekoliko hiljada ljudi. Drugi put je bio u gaćama Aleksandra Navaljnog.

Pa ako neko misli da Putin ne bi iskoristio nešto što ima što je neobično i okrutno, razmisli ponovo. Svaki put kada pomislite: "Ne, ne bi, zar ne?" Pa, da, htio bi. I želi da to znamo, naravno.

Nije da se trebamo plašiti i plašiti. To je upravo ono što on želi da budemo. Moramo se pripremiti za te nepredviđene situacije i shvatiti šta ćemo učiniti da ih spriječimo.

Reynolds: Pa kako da se nosimo s tim? Da li su sankcije dovoljne?

Hill: Pa, ne možemo se sami nositi s tim kao Sjedinjene Države. Prije svega, ovo mora biti međunarodni odgovor.

Reynolds: Veći od NATO-a?

Hill: Mora biti veći od NATO-a. Ne kažem da to znači međunarodni vojni odgovor koji je veći od NATO-a, ali potiskivanje mora biti međunarodno.

Prvo moramo razmisliti o tome šta je Vladimir Putin uradio i o prirodi onoga s čime se suočavamo. Ljudi ne žele da pričaju o Adolfu Hitleru i Drugom svetskom ratu, ali ja ću o tome. Očigledno je glavni element kada govorimo o Drugom svjetskom ratu, koji je nadmoćan, holokaust i apsolutno desetkovanje jevrejske populacije Evrope, kao i naroda Roma-Sinti.

Ali hajde da se fokusiramo ovde na teritorijalni ekspanzionizam Nemačke, ono što je Nemačka uradila pod Hitlerom u tom periodu: zauzimanje Sudeta i Anšlus ili aneksija Austrije, sve na osnovu toga što su oni govorili nemački. Invazija Poljske. Ugovor sa Sovjetskim Savezom, pakt Molotov-Ribbentrop, koji je također omogućio Sovjetskom Savezu da zauzme dijelove Poljske, ali je potom postao uvod u operaciju Barbarossa, njemačku invaziju na Sovjetski Savez. Invazije na Francusku i sve zemlje koje okružuju Njemačku, uključujući Dansku i dalje do Norveške. Njemačka se na kraju upustila u nalet masovne teritorijalne ekspanzije i okupacije. Na kraju je Sovjetski Savez uzvratio. Porodica Vladimira Putina stradala je tokom opsade Lenjingrada, a ipak evo Vladimira Putina koji radi potpuno istu stvar.

Reynolds: Dakle, slično Hitleru, on koristi osjećaj masovne historijske tuge u kombinaciji s izgledom zaštite Rusa i odbacivanjem prava manjina i drugih nacija da imaju nezavisne zemlje kako bi podstakao teritorijalne ambicije?

Hill: Tačno. I okrivljuje druge za zašto se to dogodilo, a nas tjera da krivimo sebe.

Ako se ljudi osvrnu na istoriju Drugog svetskog rata, bilo je užasno mnogo ljudi širom Evrope koji su postali simpatizeri nacističke Nemačke pre invazije na Poljsku. U Ujedinjenom Kraljevstvu , postojao je čitav niz britanskih političara koji su se divili Hitlerovoj snazi ​​i njegovoj moći, jer su radile ono što rade velike sile, prije nego što su užasi Blica i Holokausta konačno prodrli.

Reynolds: I vidite ovo sada.

Hill: Potpuno vidite. Nažalost, imamo političare i javne ličnosti u Sjedinjenim Državama i širom Evrope koji su prihvatili ideju da je NATO naneo nepravdu Rusiji i da je Putin snažan, moćan čovek i da ima pravo da radi ono što radi: Jer Ukrajina nekako nije dostojan nezavisnosti, jer ili su to ruske istorijske zemlje ili su Ukrajinci Rusi, ili su ukrajinski lideri — to je ono što Putin kaže — „narkomani, fašistički nacisti“ ili kakve god etikete on želi ovdje primijeniti.

Tako nažalost, koračamo unazad kroz stare istorijske obrasce za koje smo rekli da nikada nećemo dozvoliti da se ponove. Druga stvar o kojoj treba razmišljati u ovom širem istorijskom kontekstu je koliko je njemačka poslovna zajednica pomogla da se olakša Hitlerov uspon. Upravo su svi koji su poslovali u Rusiji ili kupovali ruski gas i naftu dali svoj doprinos Putinovim ratnim prsima. Naše investicije nisu samo povećanje poslovne dobiti, niti ruskih državnih fondova i dugoročnog razvoja. Oni su sada bukvalno gorivo za rusku invaziju na Ukrajinu.

Baš kao što ljudi nisu želeli da se njihov novac uloži u Južnoj Africi tokom aparthejda, da li zaista želite da se vaš novac uloži u Rusiju tokom ruske brutalne invazije i pokoravanja i cepanja Ukrajine?

Reynolds: Shvatio sam da mislite da su sankcije koje je uvela vlada neadekvatne za rješavanje ove mnogo veće prijetnje?

Hill: Apsolutno. Sankcije neće biti dovoljne. Morate imati veliki međunarodni odgovor, gdje vlade samostalno odlučuju da ne mogu poslovati s Rusijom neko vrijeme dok se to ne riješi. Potrebna nam je privremena obustava poslovanja sa Rusijom. Kao što ne bismo vodili potpune diplomatske pregovore ni o čemu osim o prekidu vatre i povlačenju dok je Ukrajina još uvijek aktivno napadnuta, tako je ista stvar i sa biznisom. Upravo sada podstičete invaziju na Ukrajinu. Dakle, ono što nam je potrebno je suspenzija poslovnih aktivnosti sa Rusijom dok Moskva ne prekine neprijateljstva i ne povuče svoje trupe.

Reynolds: Dakle, obične kompanije…

Hill: Obične kompanije treba da donesu odluku. Ovo je oličenje „ESG-a“ za koji kompanije kažu da im je trenutno prioritet — pridržavanje standarda dobrog upravljanja životnom sredinom, društvom i korporativnim upravljanjem. Baš kao što ljudi nisu želeli da se njihov novac uloži u Južnoj Africi tokom aparthejda, da li zaista želite da se vaš novac uloži u Rusiju tokom ruske brutalne invazije i pokoravanja i cepanja Ukrajine?

Ako se zapadne kompanije, njihovi penzioni planovi ili zajednički fondovi, ulažu u Rusiju, trebalo bi da se povuku. Svi ljudi koji sjede u odborima velikih ruskih kompanija trebali bi odmah dati ostavke. Nije svaka ruska kompanija vezana za Kremlj, ali mnoge velike ruske kompanije apsolutno jesu, i svi to znaju. Ako se osvrnemo na Njemačku uoči Drugog svjetskog rata, to su bila najveća njemačka preduzeća koja su korištena kao podrška ratu. I sada vidimo potpuno istu stvar. Rusija ne bi mogla priuštiti ovaj rat da nije činjenica da cijene nafte i gasa rastu. Za sada imaju dovoljno u ratnom sanduku. Ali dugoročno, ovo neće biti održivo bez ulaganja koja dolaze u Rusiju i sve ruske robe, ne samo naftu i gas, koji se kupuju na svetskim tržištima. A naši međunarodni saveznici, poput Saudijske Arabije, trebali bi povećati proizvodnju nafte upravo sada kao privremenu kompenzaciju. Trenutno, oni također indirektno finansiraju rat u Ukrajini držeći visoke cijene nafte.

Ovo mora biti međunarodni odgovor koji će potaknuti Rusiju da zaustavi svoju vojnu akciju. Indija je bila uzdržana u Ujedinjenim nacijama, a možete vidjeti da se druge zemlje osjećaju nelagodno i nadaju se da bi to moglo nestati. Ovo neće nestati, a mogao bi biti "vi sljedeći" - jer Putin postavlja presedan da se zemlje vrate ponašanju koje je izazvalo dva velika rata koja su bila slobodna za sve teritorije. Putin kaže: „Kroz istoriju granice su se menjale. Koga briga?"

Reynolds: I ne mislite da će se on nužno zaustaviti na Ukrajini?

Hill: Naravno da neće. Ukrajina je postala prva linija u borbi, ne samo za to koje zemlje mogu ili ne mogu biti u NATO-u, ili između demokratija i autokratija, već u borbi za održavanje sistema zasnovanog na pravilima u kojem stvari koje zemlje žele ne preuzimaju sila. Svaka država na svijetu treba da obrati veliku pažnju na to. Da, možda postoje zemlje poput Kine i drugih koje bi mogle misliti da je to dozvoljeno, ali sveukupno, većina zemalja je imala koristi od trenutnog međunarodnog sistema u smislu trgovine i ekonomskog rasta, investicija i međuzavisnog globalizovanog svijeta. Ovo je skoro kraj ovoga. To je ono što je Rusija uradila.

Reynolds: On je razneo međunarodni poredak zasnovan na pravilima.

Hill: Upravo tako. Ono što mnoge ljude sprečava da se čak i privremeno povuku iz Rusije je, oni će reći: „Pa, Kinezi će samo uskočiti“. To mi svaki investitor uvijek govori. “Ako ja izađem, uselit će se neko drugi.” Nisam siguran da ruski biznismeni žele da se jednog jutra probude i saznaju da su jedini investitori u rusku ekonomiju Kinezi, jer tada Rusija postaje periferija Kine, kinesko zaleđe, a ne još jedna velika sila koja posluje u tandemu sa Kina.

Reynolds: Što više pričamo, više koristimo analogije iz Drugog svjetskog rata. Ima ljudi koji govore da smo na ivici Trećeg svetskog rata.

Hill: Već smo u tome. Bili smo već neko vrijeme. Stalno razmišljamo o Prvom svjetskom ratu, o Drugom svjetskom ratu kao o ovim ogromnim velikim scenografijama, ali Drugi svjetski rat je bio posljedica Prvog svjetskog rata. I mi smo imali međuratni period između njih. I na neki način smo to ponovo imali nakon Hladnog rata. Mnoge stvari o kojima ovdje govorimo imaju svoje korijene u rascjepanju Austro-Ugarske i Ruske imperije na kraju Prvog svjetskog rata. Na kraju Drugog svjetskog rata imali smo još jednu rekonfiguraciju i neke pitanja kojima smo se nedavno bavili sežu u ono neposredno poslijeratno razdoblje. Imali smo rat u Siriji, koji je dijelom posljedica kolapsa Otomanskog carstva, kao i Irak i Kuvajt.

Svi sukobi koje vidimo imaju korijene u tim ranijim sukobima. Već smo u vrućem ratu oko Ukrajine, koji je počeo 2014. Ljudi ne treba da se zavaravaju misleći da smo samo na ivici nečega. Dobro smo i zaista u tome već dosta dugo vremena.

Ali ovo je takođe informativni rat punog spektra, a ono što se dešava u ruskom ratu „svega društva“, vi omekšavate neprijatelja. Dobijate Tucker Carlsonove i Donalda Trumparadeći vaš posao za vas. Činjenica da je Putin uspeo da ubedi Trampa da Ukrajina pripada Rusiji i da bi Tramp bio spreman da se odrekne Ukrajine bez ikakve borbe, to je veliki uspeh Putinovog informacionog rata. Mislim, on ima dijelove Republikanske stranke — i to ne samo njih, neke na lijevoj, kao i na desnoj strani — mase američke javnosti koje govore, „Bravo na tebi, Vladimire Putine“, ili okrivljuju NATO, ili okrivljuju SAD za ovaj ishod. Upravo na to je usmjeren ruski informacioni rat i psihološka operacija. Pažljivo je zasijavao i ovaj teren. Mi smo u ratu, jako dugo. To govorim godinama.

Reynolds: Dakle, kao što svijet nije vidio Hitlerova dolaska, mi nismo vidjeli dolazak Putina?

Hill: Nismo trebali. On postoji već 22 godine, a na ovu tačku dolazi od 2008. Ne mislim da je on u početku krenuo da uradi sve ovo, inače, nego stavovi prema Ukrajini i osećanja koje cela Ukrajina pripada Rusiji, osećaj gubitka, svi su bili tamo i gradili se.

Ono što Rusija radi je tvrdnja da „možda čini dobro“. Naravno, da, napravili smo i strašne greške. Ali niko nikada nema pravo da potpuno uništi drugu zemlju — Putin je otvorio vrata u Evropi za koja smo mislili da smo ih zatvorili nakon Drugog svetskog rata.

[adibencun]

SAM(OSTALNOST)

Čuli ste to već bezbroj puta. Isto toliko puta je već opjevano da ćemo u konačnici ostati sami. Nekima se baš i ne sviđa ta pomisao pa se opiru i čak kažu da je takav stav patetičan. Ili barem nevoljko priznaju da se donekle slažu, ali ipak žele da ih zaobiđete sa takvom negativnošću.

Sve je to ispravno, jer svi smo različiti. A opet, tako smo slični, čak isti, pa nam se dešavaju i slične stvari, iako često pomislimo da je naš slučaj prava anomalija i da se često baš naše nesreće ne mogu mjeriti ni sa jednom tuđom do tada viđenom. Kako kažu, svako nosi svoj križ, i svakome je njegova muka najteža. Možda je tako i jedino ispravno.

Nije to čak ni tako egoistično i sebično kako djeluje, jer je nada da ćemo sutra istinski moći razumjeti perspektivu osobe samo ukoliko smo i mi prošli ili prolazimo kroz nešto slično, pa ćemo možda, ali samo možda, pristupiti sa više razumijevanja, empatije, i podrške, ili ćemo jednostavno odstupiti. Ponekada je i to ispravno i zapravo jedino poželjno. Samo poslušajte osobu za koju tvrdite da vam je do nje jako stalo.

Čovjek ne može, ili bar ja rijetko uspjevam, da ne pođe od sebe kada sluša svog sagovornika na bilo koju temu. Nadam se da to ne zvuči kao znak nepoštovanja sagovornika, jer očito nismo u potpunosti fokusirani na sadržaj koji nam želi podijeliti, ali naš mozak u instanci započne pretraživati datoteke sačuvane u našim iskustvima. Uzevši u obzir da je prostora tek toliko i da ne možemo sačuvati beskončano mnogo sadržaja, neophodna je selekcija između onoga što se smatra važnim i nevažnim, kao i određena klasifikacija u odnosu na različite parametre.

Tako se, za primjer, možemo sjetiti nečega što nam je ispričao poznanik na određeni datum, na određenu temu, pa da nešto od tih podataka povučemo iz njihovih odgovarajućih kutija memorije, i upotrijebimo u narednoj konverzaciji kada bude djelovalo da je to prikladno.

Iskustva pokazuju da se ljudi vrlo dobro snalaze u pretraživanju tih baza podataka kada je riječ o drugim ljudima, dok su sa drugim ljudima. Kao što smo spomenuli, sadržaj je klasifikovan i poredan po prioritetima, koji predstavljaju jedan od parametara, pa je takve sadržaje veoma jednostavno pronaći na dohvat ruke kada prilika to iziskuje, a na našu sreću, prilika je na pretek.

Kao što iz ovoga možemo zaključiti, a određeni historijski izvori to potvrđuju, pravi počeci razvoja ljudskog jezika i mašte se usko vezuju za potrebu ljudi da pričaju o ljudima, dok su sa drugim ljudima. Danas to bez naročito mnogo uljepšavanja zovemo 'ogovaranje'.

Dakle, sada kada smo se podsjetili malo historije semantike i još ponečega, možemo preći na naredni korak.

Sada, moram napomenuti da postoji 'caka' kojom smo završili prvi i uvodni dio večerašnjeg pisanja. Kao što pretpostavljam već znate, ne možemo upotrijebiti izraz "ogovaranje" ako sa drugim ljudima pričamo o ljudima u pozitivnom svjetlu. Riječ "ogovaranje" po pravilu uvijek dolazi sa negativnim prefiksom i u ovom kontekstu, "ogovaranje" (likove prikaza kojeg promatramo) dovodi do određenog raspleta fabule.

Kao što dualisti imaju običaj reći, situacija može otići u dva smjera.

1.) Osoba A ogovara osobu B pred osobom C. Osoba C time nije naročito sretna i ne želi sudjelovati. Možda joj visprenost ne dozvoljava opuštanje, jer zna koliko je tanka linija da i sama postane osoba B koju se trenutno ogovara. Možda svojim otporom to ubrzo i postane.

2.) Osoba A i osoba C podjednako učestvuju u ogovaranju osobe B, ne štedeći sočne detalje, dodatno izolujući osobu B još dalje, što ima potencijal širenja kao viralni videi u kojima su mačke glavni akteri.

Kao što možete primjetiti iz ovog prilično pojednostavljenog primjera, uloge su uvijek fluidne, i ne postoji sigurnost kojom se može tvrditi da se iz 'nadređenog' ne može preći u 'podređeni' položaj. Valjda su nas zato učiteljice u osnovnoj školi znale navesti na razmišljanje i reći: "Zapitaj se, je li smiju tebi, ili sa tobom?" Ako nisu, onda i nisu bile neke učiteljice.

No, mislim da sam se već isuviše odmaknuo od onoga što sam želio reći, ili ste ipak prihvatili moju analogiju kao nešto pitko.

U nastavku ovog, još jednog dvodijelnog teksta, donosimo još ilustracija, te se pobliže bavimo riječima "sam" i izvedenicom koja nastaje iz njenog korijena, "samostalnost".

[forrestdumb]

Postoje dani kad sam u potpunosti nesbosoban za bilo koju vrstu interakcije. Precizniji da budem, ne uspijevam naći ništa ljudsko u sebi.

Takvi dani su kao stvoreni za samoubistvo, ali kako su mi date samo oči posmatrača, oči koje su tuđe i usne koje su nijeme, sve što mogu da

radim jeste da sjedim i čekam čas kad ću se pretvoriti u gremlin i bjesomučno pokupiti sa sobom sve što diše na ovoj zemlji.

Oduvijek su mi bili smiješni ljudi koji trče. Obično nose taj neki samozadovoljni smiješak u znak idola na kojeg bismo se trebali svi ugledati

Trče da udovolje svom tijelu, jedni. Kojem tijelu, onom istom koje je prvo tu da te izda kad su tvoja zadovoljstva na vrhuncu,

onom tijelu koji je zatvor za tvoju dušu. Drugi trče ne bi li osvijestili da tamo nekom upravo na odjelu za onkologiju opada kosa i ubrzo će

mu (tijelo, isto tijelo kojim ovi trče) postati samo dobar zalogaj za crve. Ja, opet, tad više suosjećam sa vozačima otvorenog kabrioleta koji

su krenuli na more i spriječeni su u ovoj paradi kičaste empatije. Čekati, čekati, čekati – stalno nešto čekam. Lažem, trčim i ja, ali

nešto drugačiji maraton. Neku paraolimpijsku disciplinu i to u ovim danima kada nosim kuglu bola zapetu u grkljanu i ne mogu uraditi

ništa s njom. Od svega čovječnog, data mi je jedino svjesnost da je ona tu – kao rana na upaljenom zubu koji boli kao sami vrag, a ti šta radiš samo – guraš jezičinu u tu rupu kao kurac u frigidnu ženu.

Moji senzori uspijevaju zalediti trenutak kada majka fleka majicu jedući bez escajga. Pitao bih je zašto dok mi se u očima grušaju

Suze koje ne mogu vani; zadavio bih je rukama koje nemam, osnovao masovnu proizvodnju bejzbol palica u zemlji gdje se bejzbol ne igra,

a sve što mogu dok mi ova omča rastrzanih misli davi vrat koji nemam pa me ne može ni ubiti jeste nijemo gledati očima koje nisu moje.

U Sarajevu čak ni julsko sunce nije bezubo, one bar mliječne ni svilen konac ne da iščupati. Čučeći u čošku, zagledan sam kako sjena pada

Na knjigu koju sam odložio kod prozora. Lice na njemu podsjeća na Mona Lizu. Nije slučajno. Na njemu je gospon Šekspir. Odvratan čovjek.

Jednu situaciju ću vam ispričati: sjedio sam sa dvije žene u poznim godinama koje, sve što su pročitale u svom životu, bilo je par stranica

Rubrike kioske iz Dnevnog Avaza. Jedna je bila pomirena s tom činjenicom (kao i sa svim u životu poprilično, zato je i mogla da

Naskače na sve što bi joj pružilo povratnu informaciju ljubaznosti), u drugoj je, međutim, bio problem. Vidio sam ženu, koja je noći provela

Vrteći mini globus, maštajući o Parizu gdje će biti voljena, Londonu gdje će pokisnuti, jer bože-brate, nije ista kiša u londonu kao u Sarajevu

Komšijina trava je uvijek zelenija i svim gradovima koje nikad posjetiti neće. Sanjarila bi o visokim društvima (koja nisu bila visoka, samo ona to nije znala), pozivnicama za predstave koje neće razumjeti, ali će je ljudi vidjeti te zlatnim lančićem koji će biti okrunjen simbol

Svega o čemu je maštala. Kad bi se probudila, nastavljala je da živi život daleko od onog sanjanog, ali to je nije spriječilo tog dana

Da me bojažljivo upita sjetivši se svojih divljih snova: a, reče mi drugarica da ti voliš da čitaš, Hanadi. Volim, nemušto odgovaram,

nezainteresiran za svaku vrstu nastvaka ovog nerazgovora. A ŠTA?ŠTA NAJVIŠE VOLIŠ? Ljudi moji, mogao sam vidjeti prste koji se iza njenih leđa

lome, oči su gasnule sve više dok je iščekivala ono što ću reći nespremne da umru proklinjući sebe od znatiželje što su ipak se

upustile u ovo, ovo što joj je dozvoljeno samo sanjati i o čemu ne može razgovarati. Ko iz topa sam odgovorio : ŠEKSPIR.

Boja se vraćala u njeno blijedo, otpetljala je zamršene iza leđa joj ruke, oči su ponovo postale buljave, a ona mi se nasmiješila

Zahvalno poput dementnog bolesnika koji je upravo još jednu smrt nadživio. Šekspir je bio vjerovatno jedina osoba za koju je znala.

Zato trebamo tog drkadžiju, za plakate. Da pravi redove poput mona lise koja ima osmijeh jebi-a-da-ne-uđe-kako i time ostavlja

Boljim stvarima da se brže vide. Ja sam sav jedna kutija sjećanja, ne znam ni zašto sam šekspir-situaciju negdje arhivirao.

Pitajte me kako sam se osjećao, ne znam – znam vam ispričati kakav je horor film biti vječita gošća svog života.

Znao sam po cijelu noć gasiti cigare na vlastitom tijelu, grizući komade mesa sa sebe i dobio, znate šta – samo veću

Svjesnost svoje mlitave tjelesnosti koje sam se pokušavao riješiti. Voda je odnijela majkinu fleku, trenutak je trebao proći onda kad mi

Je majka pred nijemim očima skinula protezu i oprala je pod kuhinjskom česmom, ali ljudi, voljeni i oni manje voljeni – shvatite jednom

Pustite se frojdovske floskule i pitanje – gdje ode misao kad je zaboravljena, moja ne ide nigdje – ja sam samo veći i veći

Balon, ne zaboravljam, ne možete ničim spaliti ovu aleksandrijsku bibioliteku koja tinja, a nije od helijuma da me pustite

Spokojno i zaboravite onda kad vam izmaknem od vidokruga (ode vam i princip malog princa u kurac, kurac se srcem vidi, što

Oči prešute, srce nije ni memorisalo), postajem buhtla punjena suzama konobarice Belma iz Skvera, njenog trećeg jula, dana

Kad se rodila, tempa kojim moja mama je poražena činjenicom da sam voštana figura, podrhtavajućih ruku uličnog

Prodavača cvijeća kojem ne znam ime; znam se i prisjetiti kako mi osoba koju sam volio diše pa mi stvara konfuziju da je još

Volim dovoljno dugo dok se ne prisjetim da znam da I svaku sljedeću mazim po sjećanju. Neljudskom ostane samo kutija

Sjećanja. O, sjećanja, osjećanja s glave nema.

Poput pijavice egzistiram upijajući sve vaše radnje ponavljući ih retorički. Neuništiv sam sa željom da me se uništi.

Ni sebi pogotovo, često ni drugom nisam dobar. Nikakav. Mama je pokušala sanirati, ne moju, nego vlastitu dramu, jer sam na njenoj

Drami dugo parazitirao vjerujući doktorima. Dobio sam papir na kojem je pisalo ovako : GRANIČNI I BIPOLARNI POREMEĆAJ. Niko mami

Nije rekao da moje posjedovanje tog papira je objašnjeno samim papirom. Dodje vam kao metaegzibicionizam. Rado bih

Slagao da ću jednog dana staviti taj nalaz umjesto tarzanovog lista na polni organ i šetati okolo gradom kad svilenim koncem

Posljednji zub julskom sarajevskom suncu iščupam. Ali ne mogu trčati pa tako ni šetati. Mogu da posmatram

Dok svi vi ili samo ja ne nestanemo.

Znate ono kad sam rekao da i ja trčim – trčim.

Ovo su redovi bili još jedan maraton koji sam izgubio.

[thevoidbreather]

Od dragstora do zidića (antiraport o tome kako sam doživeo nastupe bendova Quasarborn, Nemesis, Larska i Divert)

Piše: Antonio Jovanović.

„Koliko mi je ovo falilo!” - Sanja Drča, Nemesis.

Kada je marta prošle godine proglašeno vanredno stanje, praćeno ukidanjem veoma velikog broja stvari koje smo svi smatrali normalnim, niko nije očekivao da će sve toliko dugo potrajati. Predugo čak, ako ćemo biti iskreni.

Sa burazerom koji već par godina živi u Kini sa porodicom sam u nekoliko navrata imao duge četove u kojima smo delili svakodnevna pandemijska iskustva, da ih tako nazovem. Upoređivali smo lockdown i prateće mere sa onim što smo doživeli tokom bombardovanja. Iako te dve situacije ni u kom slučaju nisu iste (štaviše, nije umesno praviti poređenja između njih), nismo mogli da ignorišemo neke stvari.

Mi u Požarevcu smo imali sreće da ni ne osetimo razaranja kao neki drugi gradovi, ali daleko od toga da smo bili bezbrižni. Škole nije bilo, ali smo barem mogli da budemo van kuća sve dok se uzbuna ne oglasi. Igrali smo mali fudbal na ulici, odbojku, basket po školskim dvorištima, posećivali se, slušali muziku kada je bilo struje…

I onda, više od dve decenije kasnije, se nađeš zatvorenim po 12, 24, pa 48 i više sati, blejiš u ta četiri zida, pokušavaš da misli o svemu što ti je uskraćeno satreš u korenu, pa na netu tražiš neku novu pozitivnost. Gledao sam par tih onlajn nastupa u toku onog prvog zatvaranja, prijala su – to ne sporim. Dobro su došla (na neki čudan način) i bendovima i organizatorima, ali i publici. Pandemijske kolaboracije, stare i nove pesme snimane iz spavaćih soba sa različitih strana sveta. Svaka osoba će u teškim periodima pokušati da nađe najbolji način da ih prevaziđe.

Nada da će to snalaženje uz pomoć štapa i kanapa uskoro biti gotovo je svakim danom bila sve jača i jača.

Kada je već krajem maja i početkom juna prošle godine život počeo da se koliko-toliko vraća u normalu, niko nije očekivao da će potonji talasi zatezanja i popuštanja protivpandemijskih mera biti toliko silni da će u potpunosti oduzeti svu suštinu bitisanja.

Svaka čast svima koji su uzeli udela u organizovanju onlajn festivala, svirki, podkastova – svi ti ljudi su dali sve od sebe što su mogli kako bi plamen nastavio da tinja, davali su nadu da će to neko bolje sutra doći uskoro. Bendovi jesu prihvatili da je gotovo samo studijski rad bolji nego nikakav, ali je bilo veoma jasno da je glad za nečim opipljivijim nezajažljiva.

I onda dođe taj dan da se raduješ svirci kao da ti je prva u životu na koju ćeš ići.

Odlazak do beogradskog kluba Drugstore po toplom, sparnom danu je zaista bio zanimljiv, uprkos tome što u taj deo prestonice my old lady i ja nismo imali razloga da odlazimo, pogotovo ne pešaka. Napravili smo polučasovnu pauzu za pivo ispred Boemskog srca, jedne fine kafanice sa neverovatno ljubaznim osobljem, a potom se uputili ka, kako sam nešto kasnije saznao, bivšoj klanici. Here mape su nas zamalo odvele ka pogrešnom smeru, ali su trojica mladih, lepo vaspitanih metalaca bili od velike pomoći ovom paru matoraca, te smo sa njima u društvu stigli do kluba.

Upali smo u baštu malo posle 19:00 časova, taman da se ispričamo sa par ljudi koje dugo nismo videli (neke sam dotle poznavao samo onlajn). Iako su se obilnije padavine očekivale (nama je kišica nakratko pravila društvo), videlo se na licima svih koji su bili tu da ne bi ni 5 para dali da je tornado bio na putu. U potpunosti sam ih razumeo – svima je preko glave bilo apstinencije od koncerata.

Malo smo osmotrili prostor koji je zaista delovao kul, onako ruiniran i zapušten, krpljen svim i svačim. Kao svet Pobesnelog Maksa, postapokaliptičan i u potpunosti adekvatan za jednu metal svirku posle pandemije. Ono što nas je na neki uvrnuti način oduševilo je toalet koji ostavlja utisak dungeon miksa Silent Hilla i Hostela. Šlag na tortu što se tog metal dojma tiče.

Ono što ne da nas nije oduševilo, već nas je pošteno iznerviralo, jesu cene piva. Okej, razumem ja da su ugostitelji tokom prethodnih petnaest meseci nagrabusili samo tako, da im nije bilo lako. Razumem da su cene po prestonicama, turističkim lokacijama i administrativnim centrima svuda po svetu više u odnosu na druga mesta. Ali, bre: 270 dinara za pola litra točenog piva – da li ste jebeno normalni? Nije ni neki kraft, pa da je cena opravdana, nego tipičan bućkuriš koga ima svuda.

Iskulirali smo to nekako, opalili po par selfija, pročavrljali još malo sa ekipicom koju smo znali i onda sa oduševljenjem odjurili ka bini koju je zaposela Larska nekih 12 minuta pre svog termina! Prvi put od kada idem na svirke je neki bend počeo ranije nego što je to bilo predviđeno. Sećam se da je mali milion bendova u našem (požarevačkom) klubu KB započinjao svoj set sa sat, sat i po zakašnjenja i ovo mi je bilo toliko neverovatno da mogu reći samo: VAU!

A i nastup kragujevačkih stoner grandžera je bio isto to: VAU! Pardon, jebeno VAU!!!

Čuo sam za njih ranije, ali ih nikada nisam slušao. Volim čuti stondžu i derivate, ali ne uvek i ne tako lako. To mi nikada nije bila muzika za usput, puštanje na blic jedne ili više pesama, slušanje takvih izdanja u pozadini dok spremam klopu ili šta već. Tako da nisam imao pojma kako zvuče niti sam pokušavao da nagađam. Znam da se pohvalno pisalo o njima i to je to. E, da – pre pandemije su svirali u Požarevcu, a ja nemam pojma zašto na tu svirku nisam otišao.

Elem, Larska je pokidala sa nastupom u potpunosti. Dve distorzirane bas gitare sa sijaset efeketa i bubanj se ne viđaju toliko često (ili barem ja nisam toga svestan, što je vrlo moguće). Naravno, nisu prvi bend koji tako nešto radi, ali svako iskakanje iz šablona na bilo koji način i pogotovo tako efektno ću uvek podržati i pozdraviti, makar da mi se sama muzika ne svidi. Ali, pesme ovog benda su toliko dobre, čoveče! Plus su napomenuli da je prezentovani materijal mahom nov, tako da jedva čekam da ga ovekoveče u studiju.

Tokom prve dve numere i nije bilo toliko ljudi unutar dela kluba koji je bio predviđen za svirku, tako da je bend između njih pozvao ljude da priđu bini. To je, barem se meni čini, delovalo opuštajuće, tako da se dosta posetilaca uputilo ka (u tom trenutnku) stonerskom svetilištu, obavijenom mirisom tamjana. Taj detalj je veoma efektan i ujedno i više nego upotpunjujuć, pogotovo kada se ukombinuje sa vokalom koji, zahvaljujući efektima, u isto vreme zvuči kao da dolazi iz daljine, a opet kao da govori direktno na uho slušaoca.

Već posle treće odsvirane pesme sam bio ubeđen da su ukrali ako ne šou, a ono barem veliki deo istog. Toliko su dobri bili, toliko sam mlatarao ćelom da za ostala dva benda nisam imao toliko snage. Biti predgrupa ili (u ovom slučaju) podrška nije lak posao. No, stonerski trio je svoj vremenski slot iskoristio više nego maksimalno.

Kada je pevač Luka ponovo zamolio publiku da se približi bini kako bi se napravilo mesta i pomoglo da se sa kiše sklone ljudi koji su ostali u otvorenom delu bašte, bio sam pozitivno zaprepašćen masom koju sam iza sebe video. Znao sam da će poseta biti velika, ali ne ovoliko.

Toliko ljudi iza nas, zadovoljnih onim što su na samom početku dobili samo od prvog benda... Osetilo se da je ta noć i pored kiše ne samo uspela, već je uveliko dala mnogo više nego što se moglo očekivati.

Kada su zasvirali pesmu posvećenu skejterima ona je pokrenula šutke sa visokom međusobnom dozom obzira samih učesnika. Pražnjenje nakupljene energije je bilo previsoko, ali niko nije bio besan. Ti klinci, kao i oni koji se tako osećaju, nisu u samu šutku ulazili da bi nekoga povredili (jer se tako nešto prečesto dešavalo ranije), već da bi svom adrenalinu dali oduška, podelili ga sa drugim dušama i time mu dali neki smisao. A, skupilo se toliko toga u svima nama...

Set Larske je bio stonerski dug, ali sam posle poslednjih tonova bio blago razočaran: trebalo mi je više muzike od njih. Ovaj prodigy-bastard ranog Silverchaira i Type O Negativa me je kupio za sva vremena. Kapa dole i naklon do poda.

Pauza pre Nemesis bi u nekom drugom periodu dobro došla da se čovek osveži. Međutim, kiša nije išla na ruku nama koji smo bili u obući za neko mnogo suvlje vreme. Sa druge strane, ni dosadne padavine ni bare nisu smetale solidnom broju posetilaca na otvorenom.

Melodeath gospođice su već bile na bini, a mi smo se probili do same ograde. Pošto smo bili više sa desne strane u odnosu na Larsku, zvuk nije bio toliko dobar, plus je mikrofonija umela da pošteno stavi nerve na muke. No, ako mislite da je to imalo ikakvog uticaja na auditorijum, varate se.

Ovo je treći put da smo ih gledali uživo i možda i najbolji. Nesumnjivo je već prvog puta bilo da bend kao bend vredi i da mogu napredovati u kvalitetu samo da ne posustanu. Od tog nastupa je prošlo par godina i one ne samo da nisu posustale (mada sam posle onog njihovog EP-ja bio razočaran), nego su upornim i tvrdoglavim radom dosta postigle. Dugosvirajuće izdanje je bilo šlag na tortu tog prvog perioda i čvrsto verujem da će ponesene doživljajem sa ove svirke nastaviti još silovitije.

Kao što sam već napisao, nisam imao snage da posle Larske nastavim da mlataram glavom (plus nakupljene godine, haha), tako da sam osmotrio ljude oko sebe. Toliko klinaca, veselih pre svega, presrećnih što su tu. Skaču, mlataraju kosama, pevaju! Raspust je počeo, van kuće su sa ortacima, nema zatvaranja, nema restrikcija, ali ima koncerata sa bendovima koji sviraju ono što oni vole. Zbog njihove sreće sam i ja bio srećan. Vidi se i dobrota u njima, nešto drugačije od tipične današnje socnet omladine: muka im je ekrana, tipkanja po istim i slušanja muzike preko sluški. Žele da osete metal onako kako treba, živom svirkom, interakcijom sa ostatkom mase. Da izvinite na izrazu, živo im se jebe za mikrofoniju, za pucanje matrice i za kišu napolju. Oni (ta nova omladina) i svi ostali prisutni su imali samo jedan cilj: da uživaju što više sada kada mogu, da naprave svojevrsnu rezervu srećnih sećanja ako nam ponovo opkole bastion normalnosti.

Nemesis su svirale prekratko ili mi je tako delovalo. Prebrzo je prošao njihov set, standardno dobar i ubitačan. Hemija između članica je neverovatna: koliko god da se svaka za sebe dobro zabavlja, svakoj ponaosob je još bolje kada vidi neku od svojih saborkinja u sličnoj ekstazi. Izdvojite ih u posebne odeljke, osmotrite njihove karaktere i videćete da je to pet različitih celina. Pet individua, pet egzemplara koji predstavljaju pet različitih metal fanova koji su se našli u jednom bendu, svirajući muziku koju ne samo da vole nego obožavaju.

Interesantno mi je da su Nemesis uvek umele da kontaktiraju sa publikom bez reči. Nije bilo potrebe da im bilo šta nagoveste jer bi prisutni uvek znali kako da reaguju na ono što vide na bini. Output benda je bio input za publiku i obratno. Njihova Living Dead People mi je omiljena numera, možda zato što zvuči onako kako bi Kreator zvučali da se prešaltuju na melodeath. Možda baš zbog toga i drugi vole tu pesmu toliko s obzirom na to koliko je njih ona pokrenula kada su se uvodni rifovi čuli sa razglasa. Potpuno pražnjenje pozitivne energije.

Jedan momenat me je oduševio. Pored nas se nalazila jedna gospođa koja je telefonom snimala bend. Mislio sam da možda, na neki način ima veze sa nekom od članica. Međutim, njen sin je došao i tražio joj telefon. Ona mu je rekla da je sve snimila, ali je on nastavio sa insistiranjem, verovatno da bi sam, iz prve ruke uhvatio i ovekovečio delić spokojne izolacije od jednog sjebanog sveta i vremena u kome moraju da odrastaju. Nemesis i ostala dva benda su tog četvrtka svirali himne pobune protiv nove pandemijske svakodnevice.

Kiša je rešila da malo iskulira i pusti nas da se protegnemo, popijemo po još jedno cenovno precenjeno pivce, sretnemo i pročavrljamo sa još par dragih ljudi pre nego što krene finalna sekvenca. Iako nisam ljubitelj Anthraxa, priznajem da je njihova pesma bila odgovarajuća kao predintro prestoničkim progtrešerima i svojevrsna (iz mog ugla) komparacija: evo na šta se ložite, a evo i na šta bi trebalo da se ložite. Da, to znači da zaista mislim da su Quasarborn bolji nego east coast karika Velike (američke treš) četvorke. Uostalom, suvislo je da učenik (fan) prešiša učitelja (inspiraciju).

Kod Srba i ostalih balkanskih naroda je nakaradno-normalno da se neko ko je kovan u zvezde posle nekog, često kraćeg vremena pljuje i maže onim što preistekne iz nužde broj dva. Ono što se zaista retko dešava je da neko, u ovom slučaju bend, od pičke postane srce Srbije. Da, znam da je mantra Svirajte, pičke! zajebanstska, pozitivna i nadasve podržavajuća i drugarska. Ali, vikati Quasarborn je srce Srbije je jedan novi momenat. To je ekvivalent duvanju u jedra igraču koji nosi tim na svojim plećima nazivanjem istog MVP-jem.

Koroni hvala što je odložila koncert ova tri benda jer marta prošle godine svakako ne bih bio u mogućnosti da ih čujem, haha. Šalu na stranu, mišljenja sam da mi prvi deo ovogodišnjeg godišnjeg odmora nije mogao započeti bolje.

Silovito od starta, podržano od same publike koja je pala u delirijum. Neki bendovi su jednostavno veliki samo zbog kvaliteta svoje muzike. To ni u kom slučaju ne znači da su Larska i Nemesis manje kvalitetni, naprotiv - dali su mnogo više od onoga što se od njih očekivalo, plus im je vrednost neosporna. No, Quasarborn su nešto kao prvi među jednakima jer su imali tu sreću da im prethodnici te prve julske večeri daju još više elana. A uz pomoć neverovatno naložene publike je sve bilo lako; dečja igra.

Prvi put smo ih gledali pre malo više od 4 godine u Požarevcu kada su bili predgrupa bendu Remedy. Tada su solidno pokidali i bilo je jasno da su ime na koje se može računati (tek sutradan sam guglanjem skontao kakva i koliko ozbiljna ekipa je u pitanju. U četvrtak su ne samo zacementirali moje stavove (to su uradili svojim drugim albumom), već su oko istih napravili sarkofag masivniji i postojaniji od onog na reaktoru u Černobilju.

Momci krše i lome sve pred sobom i ne obaziru se. Pardon, veoma su obrazivi: toliko da još više razuzdaju publiku koju ni pucanje matrice ne može umiriti. Zbuniti da, ali ne i obuzdati.

Znate šta je slinky? To je ona spiralna igračka sa kojom mahom dalekoistočni Azijati čine čuda. Fazon, znaju da je puste tako da se spusti stepenik po stepenik na hiljadu i više stepenika. E, tako je funkcionisala kulminacija energije tokom Quasarbornovog seta: sa bine ka publici i nazad, svakog sekunda, od početka do kraja, bez pauze, bez izuzetka. Kome treba bilo šta više od toga?

Verujem da je svako ko je bio na svirci velikom broju drugih ljudi prepričao svoju verziju doživljaja i koja bi se jednom rečju mogla opisati kao maestralna. Nisam mogao da ne pogledam na sat i da pomislim kako se njihov (zvanični) termin približava kraju. Znao sam da će imati bis i drago mi je što ga nisu veštački prolongirali.

Vranjkovića mnogi metalci obožavaju (ja baš i ne, kao ni Block Out uostalom – što ne znači da ne cenim rad i delo njega i njih), ali bih se usudio da kažem da je Dve hiljade i kusur godina pravi primer kako bi obrada trebalo da zvuči. Zašto to sad spominjem? Zato što su po objavljivanju svoje verzije te pesme po komentarima po internetu bilo ismejani od strane određenih individua. Tuđoj pesmi ne samo da su dali svoj šmek menjanjem aranžmana, tempa i mnogo još čega, nego su joj dali novi identitet i učinili je bezvremenskijom. Eto, toliko je jedan bend dobar kada od nečeg pozajmljenog napravi nešto svoje. I tek onda kada čujete njihove pesme, ne preko nosača zvuka već uživo, e tek onda možete početi da spoznajete koliko su oni jebeno veliki bend. Da su umesto ozvučenja imali samo pojačala, opet bi sve isto bilo: čuti ih uživo, makar i preko krš i lom razglasa je bolje nego ne čuti ih uopšte, a to isto se može reći i za prva dva benda.

Da li su mi srce i duša bili puni posle drugog bisa? Nisu. Na svirke ne idem zato što mi je bitno da skačem, šutiram se i na taj način praznim, već zato što volim da čujem to krčanje iz zvučnika pre nego što prava stvar počne, da ispijajući hladno pivce upijam žive tonove. Nekada su oficijalni lajv snimci umeli da nadomeste manjak koncerata inostranih imena. Ali, kada spoznaš da i naša mala scena (čiji su delovi često sukobljeni) može da ponudi vanserijske bendove, niti jedan lajv strim ne može nadomestiti pravu stvar.

Mojoj lepšoj (i svakako boljoj) polovini i meni je plan bio da dođemo na koncert u Drugstoreu, prespavamo u hotelu i vratimo se sledećeg dana nazad u Požarevac. Međutim, saznali smo da će novu sezonu svirki na zidiću ispred Doma omladine otvoriti naši sugrađani Divert, tako da smo rešili da produženjem boravka ispoštujemo i drugare iz benda, ali i prijatelje iz Beograda.

Nezahvalno je pričati o bendovima svojih drugara, zaista. Uvek se nešto u toj deskripciji može podvesti kao preuveličavanje ili kao lažno hvaljenje (pa, čak i kuđenje). Ruku na srce, mogu biti iskren i reći da relativno do skoro i nisam preterano mirisao njihovu muziku. To ne znači da je automatski bila loša, već mi nije ležala. Međutim, ljudi se menjaju, ukus za neke stvari se menja, pa  je tako i kod mene. Divertove novije stvari mi više leže od nekih starih koje pak uživo zvuče mnogo bolje nego studijski. Sa nekim novim članovima su došli i neki novi momenti, sveže ideje i možda su mi baš zbog toga postali interesantni za slušanje.

Njihova verzija alternativnog roka, nadasve eksperimentalnog i popunjenog sa sijaset efekata i matrica, mi zaista prija. Skladna je konstrukcija, a razmera klasičnih instrumenata (sa vokalom) i elektronike je takva da jedna strana ne potire drugu već se međusobno dopunjuju. Uostalom, ne treba meni verovati već svim ljudima koji su zastali ispred platoa Milana Mladenovića i odslušali makar pesmu ili dve pre nego što su nastvili put ka svom odredištu. A, uopšte nije bio mali broj takvih.

Petorica porodičnih ljudi je tog poslednjeg radnog dana u nedelji umesto popodnevnog odmora spakovala svoju opremu i zaputila se osamdesetak kilometara na sedamdesetominutnu svirku. Umor se na licima njih mogao videti, ali ga je (kao i kod bendova prethodne večeri) pobedio osećaj dobrog raspoloženja, pozitivnosti i želje da se život uopšte vrati na normalan kolosek. Sa jasnim ciljem i potpunim prepuštanjem flowu koji ritam dobre zabave i pozitivne atmosfere nosi, svi drugi koji se nađu u blizini mogu ili da produže dalje ili da se pridruže vožnji.

Uvek volim kada se vratim doma sa puta, pogotovo posle nekog koncerta. Raspakujem se, istuširam, sredim, otovorim limenku piva i krenem sa sređivanjem krš fotki i klipova sa telefona, te pisanjem ne raporta već ličnog doživljaja – kao da je to jedan upis u ličnom dnevniku.

Ali, dva dana posle svirke u Drugstoru se ne osećam tako spokojno. Više sam tužan, setan – zaboravi čovek kako je to kada putuje, gleda da uhvati prevoz, stigne na vreme za sve, bleji sa dragim ljudima koji nisu iz istog grada, priča o sijaset stvari, bitnih i nebitnih... Kao mač nad glavom stoji osećaj straha da sve ono lepo što smo u tri dana doživeli može biti uskraćeno.

[mojput-mypath]

Intervencija / Intervention

Daš 1, dobiješ 3

Najdivnije malo biće, moja draga mala prijateljica, prekrasnog imena i još ljepše naravi. Snažna, osjetljiva, dobra i tvrdoglava. Kao da gledam sebe u trećoj godini života. Jedina velika razlika je to da sam ja bila mali neurotični živac, ali ovo dijete zrači divnom mirnoćom. Briga za drugo ljudsko biće nam toliko daje. Kako tako? Daješ sve, a dobivaš triput toliko? Divno je osmišljeno ovo ljudsko postojanje. Sad će netko reći: a što je s ratovima u tom istom postojanju? Ovisi kako namjestiš pogled. I rat je prilika da se ljudi povežu, da daju, da pruže drugima pomoć, upravo onda kada je i njima najpotrebnija. Ne znam što je to toliko blago u meni da stvarno vidim lijepo i u ružnom.

Primjerice, trenutno sam posvađana sa svim bitnijim članovima obitelji i užim krugom prijatelja i suradnika, ali nekako to sve smatram dijelom svog odrastanja i igre/interakcije između svih nas. Vidim ovo sve kao priliku da staro ode, da se izriga i povuče voda kako bi nešto novo moglo izrasti. Mislim da će svi biti sretniji, jer u stagnaciji nema zadovoljstva. Mislim na stagnaciju u negativnom smislu, stagniranje u onim obrascima koje napamet znamo po cijeli život. Čini mi se da me Božanska Intervencija vozi u svom vlakiću bez svjesnog određivanja odredišta. Sjela sam sad tu, imam svoje sjedalo i idem. Vozi me. Sjedim ja tako, i gledam kako se odnosi, situacije, zavrzlame, odvijaju u krajoliku koji prolazi pored mog prozora. I ne vidim da imam izbora, vidim samo da je tako kako je. Do sada sam uvijek htjela da sve sa svima bude mir, sklad i razumijevanje. Sada vidim kroz svoje malo čišće okno da sam predugo blizinom daha na hladnom prozoru maglila ono što nisam htjela vidjeti. I naravno, kad ti se prozor odmagli, dočeka te iznenađenje. Da, ne moram se truditi da svakog zadovoljim na svoje vlastito nezadovoljstvo. Ne, ne moram se truditi svima biti prijateljica. I definitivno me ne moraju svi voljeti. Hvala ti A., ti si mi na to ukazao. Znam ja da me ne vole svi na ovom svijetu i da mnogima čak nisam ni draga, ali onaj moj neki unutarnji (nevidljiv drugima) trud da ipak budem mila svima, je čisti ego. Neprirodnost. Ajmo biti fini da nas svi vole, a iznutra zamjeramo, očekujemo. Biti iskren, prema sebi i drugima. Biti otvoren za kritiku i čak i svađu, ako je to u datom trenutku prirodno — NEKA BUDE!

Ljuta papričica

Zanimljiv dio svega je taj da sam milijun posto sigurna da će biti onako kako treba biti. Tu nema sumnje. Ako to znači nerazumijevanje, svađa, ljutnja, zamjeranje, onda i to treba biti. Sve će se to počistiti i napraviti mjesta za nove obrasce, nove vrste odnosa, nova iskustva. Veselim se promjeni! I vidim da ono što ja činim drugima ne želim da se meni čini, ali preferiram slobodu trenutka, radije nego naučeno/ suzdržano/ iz straha. Jasno mi je sada da sam često bila fina i dobra na uštrb sebe, kako bih druge poštedila i usrećila. A zašto? Iz straha od povrede, iz straha od konflikta. Odjednom nema više toliko straha. Ne znam gdje je nestao. Najiskrenije, ne znam. Kažem ti, vlakić me vozi, ja samo gledam kroz prozor i čudim se. Ranije kada bih bila u bilo kakvom konfliktu ili neriješenoj situaciji - to stanje bi me proždiralo iznutra. Samo sam planirala, sanjala i molila se da se sve riješi i završi. Sada ne. Što mi se dogodilo? Jesam li postala bezobzirna/ hladna? Ili samo malo toplija prema sebi samoj? I ja sam osoba u svom životu kojoj treba brige, pažnje i ljubavi, ne samo svima osim meni. Sad naravno treba doći do dobre vage, ne mogu ići okolo i samo se svađati sa svima. Isto tako mi se ne žuri nikome liječiti rane. Ovaj put ližem prvo svoje. Kada osjetim da treba pomaziti drugog, napravit ću to bez odgode. Svu onu pažnju koju sam posvećivala drugima, njihovim mišljenjima, manipulacijama, iskorištavanju, sada posvećujem sebi. Uh, taj srednji put djeluje tako daleko. S periferije mu mašem, djeluje mi kao da je on ekstreman, a ne ja.

Desit će se

Život je zbilja čudesan, magičan i potpuno nepredvidiv. Trebala sam provesti ljeto u ashramu, i stvarno jesam sada ovdje, tražim posao za sezonu u Njemačkoj. To je trenutni plan koji tko zna kakav oblik još može poprimiti. Iz vlaka vidim još nešto o čemu već dugo pričam kao o kakvom neostvarenom dalekom snu. Ostvarit će se jednog dana jer mora. A što to? Pare. Samostalnost. Veza. Deca. Kuća. Auto. Mora doći na tapetu, nema izbora. U nadi da će se, kao sve dosad, sve to odviti što nekonvencionalnije moguće. Pitanje dana kad će se to klupko odmotati. U međuvremenu idem na posebno mjesto koje se trenutno nalazi na teritoriju Europe, točnije u Njemačkoj, još toplije: u München-u. Hmm. A zašto? Pa ništa posebno, samo će nam Učitelj razložiti razgovor star 7000 godina između Shive i Parvati i razotkriti pogled u vječnost. Ništa više od toga. Sitnica. Najbolje mjesto na svijetu je (osim Minkena za ovaj vikend) je ono prekrasno mjesto/stanje kad osjećaš da si na pravom mjestu. Ha! Švitu ludi, volin te ka sestre šta se volidu. I ti, Gogo, i tebe volin taku lipu i šesnu. Da me nema, Bog ne bi mogao smislit s čim da me zamijeni.

Ukratko o vikendu u Minhenu: prekrasan vrt i dvorac, iznenađujuće lagan put i dobar provod sa svima s kim sam bila u interakciji. Lijepa poznanstva, zanimljive ponude, susreti s dragim ljudima. Sve je nekako lijepo teklo, bez prepreka, problema. Čak sam zasvirala u parkiću, kao što se vidi iz priloženog. A Guru i njegove pričice, igrice, ples, tehnike i mudrost - nezamjenjivo. Već neko vrijeme mislim kako su dani kad je sam Gurudev vodio programe prošli, i kako je to bilo prije, za neke druge ljude koji su u tome uživali. Moje godine u Art of Livingu su obilježili osobni susreti s njim, tu i tamo koja meditacija i lijepa večernja druženja s pitanjima i odgovorima i glazbom. Prevarila sam se. Samo ove godine sam bila na dva programa koja je on vodio u potpunosti, od početka do kraja. Čak je vodio i yogu na tečajevima na kojima obično vodi samo meditaciju tijekom dana. Baš smo ga dobili na dlanu. Svaki put je apsolutno iznenađujuće kakvo iskustvo i mudrost nam prenosi. Kao da sve što smo iskusili i naučili ovih godina spaja u jednu točku, i sve postaje puno jasnije i jednostavnije. Teško za opisati. Sretna sam što imam tu priliku učiti nove stvari i imati nova iskustva. Pored svega ostalog na čemu sam zahvalna. Iako, G kaže da je za zahvalnost potrebno dvoje koja je suvišna kad znamo da je samo Jedno. 

A-shram = Ne-napor

Mogućnost koja se otvorila za život i posao je u ashramu. Malo sam kalkulirala i vidjela da bez vrlo dobrog znanja njemačkog, vozačke dozvole i zbog ograničenosti vremenom, to ne bi bila loša opcija. Malo mi je tužno što mogu naći samo posao pakiranja u tvornici ili čišćenja soba u hotelu za hrvatsku prosječnu plaću (nešto malo više doduše, ali troškovi prijevoza/smještaja nadoknađuju svu tu ekstra zaradu). Vidjet ćemo što će se roditi iz svega ovoga. Zabavlja me taj životni tetris koji baš kao u igrici djeluje da će se prepuniti i da ću izgubiti prilike i štošta drugo, i onda u zadnjem trenu dođe ona jedna duga kockica, upadne na pravo mjesto i rasčisti mjesta za nadolazeće kockice.

I za kraj još jedna avantura. Još jedna centrifuga. Ashram uvijek ima iznenađenja za svakoga. Upakirane darove. Tek sam stigla i povezala se sa starim prijateljem. Ima to nešto u meni, što će svatko od vas reći da je nemoguće da je tako, nešto jako zatvoreno. U moj unutarnji krug ne ulazi svatko. Kao na planini Kailash na Tibetu, onaj unutarnji krug oko planine koji rijetko tko može upoznati, pristup kojem se zaslužuje posebnim dobrim djelima i pobožnošću - tako i kod mene. Ja sam tu za svijet, u tome nema sumnje. A tko je u svijetu tu za mene, je rijetkost. Ne zato jer nema ljudi, ni volje, već zato što ja ne mogu primiti svih. Kažem, jedan darak od ashrama, je taj da ta osoba već sada odlazi, da naučim kako stvarno biti sretna i biti sama. Možda nije niti stvar puštanja svakog blizu, već samo taj moment gdje se prestajem bojati samoće. Baš na ovom tečaju je to Guruji tako lijepo sažeo u par rečenica. Tko je bio, zna, a tko nije, ako želi saznati, tečaj je otvoren za sve, nema prijemnog.

Cmok svima. I prijateljima i prividnim dragim neprijateljima.

P.S. Kad je sve dobro, iskreno je sve dobro, sve ima smisla. No, kad nije baš dobro, toliko je sumnja u sve jaka, pa čak i u sve to prethodno, da li je zapravo i tad bilo loše, samo sam se dobro zavaravala.

Katja + Goga

Gordana Mariachi Tihomirović

___________________________________________________________________

Give 1 get 3 for free

The most wonderful being, my dear friend with a wonderful name and an even more beautiful nature. Strong, sensitive, kind and stubborn. As if I am seeing myself when I was three. The only difference is that I was quite neurotic, but this kid radiates stillness. Care for another human being gives so much. How is it possible? To give all, but get even three times more? This human existence is a wonderful design.

Someone will say: what about wars? It depends on how you tilt your view. War is also an opportunity for people to connect, to offer help when they themselves need it most. I am not sure what in me is so mild that I can really see the pretty in the ugly. For example, I am currently in a fight with all the important members of my family, and circle of close friends and colleagues, but I consider all this to be a part of growing up, a game/interaction between us all. I see all this as an opportunity for the old to leave, to be vomited then flushed, so something new can grow out of it all. I think that everyone will be happier, because stagnation does not bring contentment for anyone. When I say stagnation, I mean the bad kind, of being stuck in patterns that we are already so familiar with, for most of our lives. It seems to me that Divine Intervention is taking me on its train, without me deciding consciously what the destination will be. I am here now, I got my seat and here I go. I’m being driven. There I am, sitting, observing how relationships, situations, complications are being played in the scenery passing by my window. I do not see I have a choice, I just see that it is how it is. So far I only wished for peace, harmony and understanding. Now I can see through a clearer window how I have sat too long, too close to the cold window, fogging up with my warm breath what I had not wished to see. Of course, when there is no fog left, you are caught by surprise. Yes, I do not need to make an effort to please everybody at the cost of my own unhappiness, No, I do not need to make an effort to be everyone’s friend. And definitely not everyone needs to love me. Thank you A. for pointing this last one out. I know that not everyone in this world loves me, and many do not even like me, but my inner effort (invisible to others) to be dear to all, is pure ego. Unnaturalness. Let’s be sweet, so everyone can love us, and at the same time have inner resentment and expectations. To be honest to oneself, to others. To be open for criticism and even quarrelling, if that is what is natural in the moment – LET IT BE SO!

Hot pepper

The interesting part is that I am a million percent certain that it will be how it needs to be. No doubt there. If that means misunderstandings, quarrelling, anger and resentment, then that is how it should be. All will be wiped out and room will be made for new patterns, new kinds of relationships, new experiences. I am looking forward to the change! I do see how I am doing to others what I would not wish to have on myself, but now I prefer the freedom of the moment, rather than using the same learned behaviour / holding back / acting out of fear. It is clear to me now that I have often been kind and good by putting myself down, to save others from hurt and to make them happier. Why so? Out of fear of getting hurt, out of fear of conflict. Suddenly there is not so much of that fear around. I am not sure where it went. Honestly, no idea.

I tell you, the train is taking me, and I am just looking out the window and wondering. Earlier when I was in the middle of a conflict or unresolved situation of any kind – that state would be eating me up from the inside. I would just plan, dream and pray for all to be resolved and ended. Now not. What happened to me? Have I become cold and heartless? Or only a little warmer to myself? I am also a person in my life who is in need of care, attention and love, not everyone else except me. Now there needs to be a balance. I cannot go around fighting everyone. Also, I am not in a hurry to heal everyone else’s wounds. This time I will be licking mine first. Once I feel the other needs petting, I will do without delay. All the attention I gifted to others, their opinions, manipulations, taking advantage, I am now gifting to me. Oh, the middle path seems too far off. I keep waving to it, and It seems extreme, not me. 

It shall come to pass

Life is truly wondrous, magical and utterly difficult to foretell.

I should have spent the summer in the ashram, so I really am in the area, looking for a seasonal job in Germany. That is the plan so far, but who knows what form it still might take. Sitting in the train, I see something else that will come to pass, as an ancient foretold dream. It will come true, because it has to. What is it? Money. Independence. Relationship. Kids. House. Car. It has to come to pass, no choice. Hopefully, like so far, it will all come in the most unconventional way there is. Just a matter of day when the story will unfold. In the meanwhile, I will visit a special place, currently being on European territory, more accurately in Germany, even more specifically, in Munich. Hmmm. Why? Nothing special really, only the Teacher unveiling a conversation 7000 years old between Shiva and Parvati, unveiling nothing less than infinity. Nothing much really. Just a little thing.

The best place in the world is (except for Munich this weekend) is that beautiful state/place when you feel like being in the right place. Ha!

Crazy world, I love you like sister’s love

And you GoGo, love you to, so cute and pwetty.

If you weren’t already there, God could not think what to replace you with.

Shortly about the Munich weekend: a beautiful castle and garden, surprisingly smooth travelling and interaction with all involved. Nice new people, interesting offers and seeing dear old friends. Everything flowed with little or no obstacles or problems. I even played a little in the park, as you can see in the picture. Guru and his stories, games, dance, techniques and wisdom – priceless. I have been thinking for a while now how the time when Gurudev would himself conduct courses was long gone. This was reserved for some other people and a different rime. My years in Art of Living have been marked with personal meetings with him, and here and there a meditation and beautiful evening sittings with questions and answers and music. I was wrong. This year alone I attended two programs conducted entirely by him, from beginning to end. He even conducted the Yoga sessions in programs he usually only comes for meditation. We really have him all for ourselves. Every single time it is an absolutely surprising how he transfers an experience and wisdom. Like everything we experienced and learned in these past years is being connected into one point, so that everything is becoming even clearer and simpler. Difficult to describe. I am happy to have this opportunity to learn new things and have new experiences. Apart from everything else I am grateful for. Even though G says that two are needed in order to have gratitude, and it is redundant when we know there is only One. 

A-shram = Without-effort

Another possibility that opened up for my life and work is in the ashram. I calculated for a bit and saw that without fairly good knowledge of German, a driver’s licence and the duration being limited, this would not be such a bad option. It is a little sad that the only job I am offered is packaging in a factory or cleaning hotel rooms for an average Croatian pay (tiny bit more, but the transportation/accommodation expenses make up for the difference). Let us see what will come out of all this, we shall see. I am entertained by life’s Tetris, just like in the game it seems that it will come to the top and all opportunity will be lost, and then in the last moment a long brick comes along and makes space for the upcoming shapes.

Every good ending has yet another adventure to it. Another tumbling experience. Ashram always has a surprise or two for everyone. Wrapped gifts. I had barely arrived and connected to an old friend. There is something in me, and every one of you will say it is impossible, yet so true, something very shut off from everyone. My inner circle is difficult to penetrate. Like the Kailash mountain in Tibet, there is the inner mountain circle that is difficult to enter, access to which is attained with especially good deeds and devotion – the same is with me. I am here for the world, there is no doubt in that. But who in the world is there for me in the same way is rare. Not because there are no people and no will, just because I cannot contain anyone. The ashram ‘gift’ is that this person is already leaving, leaving me to learn how to truly be happy and be alone. Maybe it is not even about letting anyone super close, but the very moment of allowing myself to stop being afraid of loneliness. In this very program, Guruji explained it so beautifully, in just a few sentences. Who was there, knows. Who was not, if you wish to find out, the course is open for all, no pre-requisites.

Kisses to all. Friends and dear (seemingly) enemies.

P.S. When all is good, it is honestly good, and it all makes sense. But, when it is not so good, the doubt in everything is so powerful, even in all that seemed good before, it looks like even that was not good, but just a good cover up of an ugly reality.

[urbanidesnicar]

Orden kralja Milorada

Sve što je napravljeno u Domovinskom ratu, ravno je ČUDU. A čuda se ne događaju svaki dan. Puno se stvari mora poklopiti za takvo nešto. Danas je neprijatelj nevidljiv, tako da ni najmodernije oružje tu ne pomaže. Kažu da nam trebaju zrakoplovi. Koji će nam k*rac? Zbog Smrdije? Četnik NE SMIJE ni vrhom opanka preći granicu, jer se boji. Strahovito se boji. Na riječima su izuzetno jaki, ali su u biti obični miševi. I na koncu, što bi im ta avantura uopće trebala? Odavno su nas okupirali iznutra, uz svesrdnu pomoć "stranke desnog centra".

Prošla je i tužna obljetnica ČETNIČKOG masakra nad 12 naših redarstvenika u Borovu selu. Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća, skupina Branitelja je malo zapjevala. Samo par stihova o trofaznima, koji nisu politički korektni. U potpunosti ih razumijem. I shvaćam. Pa čak i opravdavam. Jer:"Tko pjeva, zlo ne misli." Zlikovci su još uvijek na slobodi, i dobro se zna tko su i gdje su. Umjesto da ih tražimo i procesuiramo, poslušni hrvatići osuđuju pjevanje. Žalosno...

O tim zločinima ova vlast šuti, da se koalicijski partner ne bi naljutio. To me uopće ne čudi. Ali zašto mi šutimo? Nikako ne shvaćamo jednu osnovnu stvar. Da ovoga momenta, iglom i koncem svi zašijemo usta, oni će nas opet napadati i glumiti žrtve. Taj fenomen se zove: "vekovna ugroženost". I zato se na glas pitam:"Koje se p*čke materine više ispričavamo, i dokleN?"

I dan danas se svako malo "šokiramo". A ne bi trebali. Jer je sve odavno poznato i NIKADA se neće promijeniti. Ovaj put se neka četnikuša javila uživo na Osječkoj TV, i rekla ono što njih 90% misli. A mi ko' biva iznenađeni? Idemo još jednom ponoviti gradivo. Četnici mrze nas - mi mrzimo njih. Tako je vazda bilo i bit će. Priče o nekakvoj "pomirbi" i dobrosusjedskim odnosima, su običan mit. Iluzija. 

To što sjede u vlasti i bukvalno upravljaju Hrvatskom, ne znači da su se pokajali. A što onda znači? Da su nas dragi vođa i njegova sekta IZDALI i PRODALI. Nadam se da je ovo svim normalnim ljudima kristalno jasno. Od istočnih komšija, nikada ništa lijepo doživjeli nismo. Niti ćemo. Na ćemu se onda bazira teorija, da će četalj ikada zavoljeti našu zemlju? To je čista utopija. Zaključak? "NIKAD OPROSTIT - NIKAD ZABORAVIT." Točka.

Komunjare u Americi traže brisanje granica i ukidanje policije. Kako su krenuli, na kraju će Marx ispasti "radikalni desničar" u usporedbi sa progresivnim debilima. Ima ih i kod nas. Njihovi besmisleni životi, jasno oslikavaju manjak intelekta. Što mi uopće ne smeta. Ali kad svoje idiotluke počneš nametati svima, to je već druga stvar. Ljevica u ovih 2 tisuće godina uopće nije evoluirala. A neki pojedinci su živi preslik Krapinskog pračovjeka. Tko ne vjeruje, neka samo pogleda facu Mate Kapovića.

I takvi bi sutra vladali svijetom? Mrš u 3 PM. retardirane. Najgore je to, što ih srećemo na svakom koraku. Jer se šire kao kuga. Ako vam se ovdje ne sviđa, ZBOGOM! To je isto kao da mrziš svoje roditelje, a još uvijek živiš u njihovom stanu. Lijepo spakirajte kufere i idite tamo gdje će vam biti bolje.

Ovo opće ludilo nije počelo preko noći. Bilo je dosta naznaka koje smo nažalost ignorirali. Smatrali smo da ovakvo nešto nije moguće. I zajebali se. Jasno je ko dan, da je pojam "teorija zavjere" zastario. Jer je danas apsolutno sve moguće. Da mi sad netko kaže, kako je vidio da jato gudina leti u tople krajeve, uzeo bih to sa rezervom. Ali ga ne bi proglasio ludim.

Što se u stvari dogodilo? Leftardi su konačno završili obuku i diplomirali. Odmah su dobili posao u najjačim svjetskim kompanijama: "Microsoftu, Google, Amazonu..." Oni su ti, koji danas pišu pravila i određuju tko je podoban. A nekada smo takve slali po cigare...

Jadna li je ova generacija djece. Kad završe školu, neće pošteno znati ni pisati. Olovka, teka, oštrilo, ravnalo... Što je to? Nekada smo pisali sastave, pjesme, i vodili osobne dnevnike, a danas svaka "štraca" ima svoj blog. Pa i ja...

Prošla je i "ćopava" obljetnica. Uz vrhunsku zajebanciju, šalu i pošalicu s naše strane. Kmere nisam pratio, ali vidim po komentarima da su polagali vijence i cvijeće drugu bravaru. Potpuno očekivano. Žalosti jedna stvar. Dobar dio štovatelja Titinog lika i djela, je rođen poslije 1980. Što znači da su im mater i ćaća pričali kako je #prije bilo bolje. I dok oni svoje laži prenose s koljena na koljeno, dosta naše djece nema pojma o Domovinskom ratu. Tu ne da smo falili, nego smo promašili "ceo fudbal". Uzdali smo se u obrazovni sustav, koji je već odavno u rukama jugoslavenčina. Tko je kriv? Isključivo MI. Jer smo im svojim pasivnim ponašanjem to dozvolili.

Zdrav razum je danas na cijeni, jer ga je sve manje. Nekada je to bila vrlina ali danas je mana. Jer silom prilika moraš živjeti sa onima koji ga nemaju. "Blago budalama...", davno je rekao netko razuman.

Nakon par "oštrijih" tekstova, primijetio sam da su se neki ljudi distancirali od mene. Posve razumljivo. Netko se naljutio, netko se boji a jedan dio ljudi se ne slaže sa napisanim. Još uvijek smatram da svatko ima pravo na svoje mišljenje. A dok je tako - dobro je. Osim kmera. Jer nisu relevantni. Neće meni jugoslavenčina propisivat, što ću pisat i što ću snivat. Zajebi to pajdo...

Kad bolje analiziram stvari, vidim da moj riječnik nije ništa gori od onoga koji koristi srpski ministar unutarnjih poslova Aca Vulin. U njegovom vokabularu ne postoji riječ Hrvat. Samo Ustaša. I to krvoločni. A na takve provokacije, "naši" uporno šute. Kako to objasniti? 

O "domoljubima" što mi rade iza leđa, pričaju laži i prijavlju me, neću trošiti riječi. Zato što su jadni i nesretni. Možda im jedan dan objavim imena, pa će im biti lakše.

Često pređem granicu dozvoljenog, jer MORAM napisati ono što mi je na srcu. Bude mi lakše. Ali još nisam naučio jednu bitnu stvar. Kako odvojiti emocije od činjenica? Sve se može editirati. I zamotati u celofan da ljepše izgleda. Ali zašto bi to radio? Svakodnevno trpimo uvrede sa svih strana. A kad mi ispričamo našu verziju, onda je to "ekstremno i nepodobno". Neće moći, drugovi tifusari.

Imam osjećaj da se ponavljam. Nekad mi jednostavno fale riječi za opisati neke stvari. A pisanje pro forme nema smisla. Budi originalan ili šuti. Sve se više držim ovoga drugoga. Jer: "Čuko koji bezveze laje, nije dovoljno skuhan", rekli bi Kinezi.

Primjer? Volio bi nešto smisleno napisati o nadolazećim izborima. Ali poučen dosadašnjim iskustvom, nemam ideje. U 90% slučajeva pobjeđuje onaj, koga guraju Soroševi mediji. To se najbolje vidi na primjeru Zagreba. Mladi kmer i njegova ultra-ljevičarska stranka, već mjesecima iskaču iz paštete. Čak su nadmašili i Ellu Dvornik, skupa s materom i susjedima. Dobro naštimane ankete nas uvjeravaju, da Boško Buha iz ZG ima ogromnu prednost. Cilj? Stvoriti percepciju u javnosti, kako je "dete kreten" daleko najbolji izbor. Žalosno je što će neki u to i povjerovati. Jednom su radili anketu o ruskom ruletu. Od 6 ispitanika, njih 5 je reklo da je to potpuno bezopasna igra.

Postoji i drugi razlog. Jednostavno ne vjerujem više u poštene izbore. Mogu oni pričati što hoće i kleti se u neku demokraciju, ali me uvjeriti ne mogu. Ovo nije lokalni, nego globalni problem. Sve se unaprijed zna, a prividna neizvjesnost koju nam plasiraju u medijima, je obična laž. Demokracija je odavno mrtva, samo nam to nitko nije javno rekao.

Stanje u Americi? Gore nego kod nas. Bauk komunizma se širi od Aljaske pa do do Meksika. "Dijete izbačeno iz škole, jer se reklo da postoje samo dva spola. Profesor dobio otkaz, jer je nazvao "miroljubivi" BLM terorističkom organizacijom. Sveta Misa prekinuta i svećenik uhapšen, jer je citirao riječi iz Biblije..." Ovo su samo neki od svakodnevnih primjera, boljševičko-sotonističkog ludila. Trenutno su na udaru domoljubi i konzervativci, bez obzira na podrijetlo i boju kože. A takozvani "patrioti" su i dalje na aparatima. Njihova je šutnja glasnija čak i od one Hrvatske. Ali tješiti se tuđom nevoljom, ne vodi nikuda.

Američki brod je u Zadru istovario vojnu opremu. U sklopu vojne vježbe "Obranimo Europu". Od koga ili čega? Koji K. komunistička vojska radi u našim krajevima? Nekada smo bili partneri, ali više nismo. Jer su i NATO i EU u globalističkim rukama. Tko su nam onda prijatelji? NITKO. Uzdaj se u se, i u svoje kljuse. I po mogućnosti surađuj sa članicama Višegradske skupine. Posebice sa Poljacima, koji nam mogu biti uzor. Jasno je da od toga nema ništa, sve dok je na vlasti Vazelin bojna. 

Vjerujem da dolaze bolji dani i da nas čemo imati povod za veselje. Jer 11. Lipnja počinje EP u nogometu. Teško je bilo što prognozirati. Bitno je da naši ostave srce na terenu, a onda je uz malo sreće sve moguće. Netko će reći:"To je samo sport." Nije točno. To je puno više od igre. Jer svaka naša pobjeda, je strahovit udarac onima što nas mrze. Samo se nadam da protiv Engleza nećemo klečati. To bi me dokrajčilo. Ipak je Dalić preveliki Domoljub da bi tako nešto dozvolio. Ako ga se išta bude pitalo?

A i korona će od lipnja do kolovoza biti na godišnjem. Dolaze nam turisti, tako da ćemo opet biti "sigurna" zemlja. Voljeni premijer će se ponovo obratiti naciji i reči da smo pobijedili pandemiju. Po drugi put. Malo je država koje imaju ovako uspješnu vladu. A perfektno stanje u zdravstvu ne treba ni spominjati. Kako im se odužiti? Svim visokim funkcionerima, treba dati "Orden kralja Milorada sa zlatnim pimpekom". To je najmanje što možemo učiniti za naše heroje.

Evo već drugo ljeto za redom, ne mogu ići na Havaje zbog PLANdemije.

A prije toga nisam išao, jer nisam imao love... 

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[balkantimes]

Za Kuds 5 : Govor lidera Islamske Republike Irann na Šestoj konferenciji podrške Palestini 2017

Nelegitimna egzistencija cionističkog režima imati će mogućnost kontinuiteta ukoliko bude ustanovljena na ruševinama identiteta i egzistencije Palestine. Upravo zbog toga očuvanje palestinskog identiteta  i čuvanje svih obilježja ovog prirodnog i istinskog identiteta je stroga i nužna obaveza i jedan sveti džihad. Sve dok bude uzdignuto ime Palestine, spomen Palestine i rasplamsana baklja svestranog otpora ovog naroda, nema mogućnosti da se učvrste temelj okupatorskog režima.

Govor lidera Islamske Republike Irann na Šestoj konferenciji podrške Palestini 2017

Prije nego što započnem svoje obraćanje, pošto je danas dan šehadeta Malkolma Iks, lidera crnih muslimana Amerike, poštovane prisutne molim da prouče fatihu i ihlaas zapred dušu ovog šehida.

                               U ime Boga Milostivog Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova i neka je Božiji blagoslov i milost na Muhameda i njegovu čistu porodicu i njegove uzorite ashabe.

Kaže Allah Mudri u jasnoj Knjizi: „I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“  „I ne budite kukavice i ne nudite primirje kad ste jači, jer Allah je s vama, On vas neće nagrada za djela vaša lišiti.“

Na početku samtram potrebnim da vam svima dragim gostima, poštovanim predsjednicima parlamenata,  liderima različitih palestinskih grupa, misliocima, istknutim i odabranim ličnostima islamskog svijeta i drugim slobodoumnim ljudima izrazim dobrodošlicu i čestitam na učešću u ovom cijenjenom zasijedanju.

Priča puna bola o Palestini i srceparajuća potlačenost ovog strpljivog i otpornog naroda uistinu muči svakog istinoljubivog, slobodoumnog i pravednog čovjeka i u grudima stvaraa veliku tugu i žalost. Historija Paalestine i njena nasilnička okupacija i progonstvo miliona ljudi i hrabri otpor ovog herojskog naroda prepuni su uspona i padova. Proniciljvo proučavanje u historiji pokazuje da niti u jednom periodu historije, nijedan narod na svijetu nije bio suočen sa ovolikom patnjom, tegobama i nasilničkim postupcima, da se jedna zemlja u jednoj nadregionalnoj zavjeri u potpunosti okupira  i da se jedan narod protjera iz svojih domova i sa ognjišta i da se umjesto njega na to mjesto, sa drugog mjesta u svijetu, dovedu drugi ljudi; da se jedan istinski entitet zanemari i da se na njegovo postavi lažni entitet. Ali ovo je još jedna od nečistih stranica historije koja će, kao i druge prljave stranice, uz Božiju dozvolu i pomoć biti zatvorena. Jer.“ Laž, zaista, nestaje!" ,  i kaže: „Zemlju će Moji čestiti robovi naslijediti.“

Vaša konferencija se održava u jednim od najtežih regionalnih i globalih uvjeta. Naša regija koja je uvijek bila podrška Palestini u njenim borbama protiv jedne svjetske zavjere ovih dana je zahvaćena različiti krizama i nemirima.  Postojeće krize u nekoliko islamskih zemalja regiona su uzrokovale da oslabi podrška Palestini i svetom idealu oslobđenja Kudsa.

Ako obratimo pažnju za rezultat ovih kriza biće nam razjašnjeno koje sile od toga imaju koristi. Oni koji su stvorili cionistički režim u ovoj regiji kako bi nametanjem jednog dugotrajnog sukoba spriječili stabilnost, konsolidaciju i napredak regije i sada se nalaze iza postojećih zavjera. Zavjere koje su uzrokovale da se potencijali naroda regije troše u besmislenim i uzaludnim sukobima radi neutralizacije jedni drugih i kada se svi istroše onda se stvara prilika za što veću dominaciju uzurpatorskog cionističkog režima.  Također, u svemu tome, svjedoci smo dobronamjernih, razumnih i mudrih u islamskom umetu koji samilosno nastoje riješite nesporazume, ali na žalost kompleksne zavjere neprijatelja su uspjele da, koristeći se nemarom nekih država, nametnu unutarnje ratove narodima  i okrenu ih jedne protiv drugih i smanje utjecaj dobronamjernih u islamskom umetu. Ono što je zavrijeđuje pažnju je slabljenje značaja pitanja Palestine i pokušaj da se ono isključi iz prioriteta.

Uz postojanje sporova koje muslimanske zemlje imaju jedne sa drugima od kojih su neki prirodni, neki drugi su zavjera neprijatelja, neki opet proističu  iz nemara, ipak i dalje ime Palestine može i treba biti osovina jedinstva svih njih.

Jedan od rezultata ovog vrijednog zasijedanja je iznošenje prvog prioriteta islamskog svijeta i slobodoumnih u svijetu, znači pitanja Palestine i stvaranje atmosfere empatije za ostvarivanje uzvišenog cilja podrške narodu Palestine i njegovoj pravednoj i istinitoj borbi. Nikada ne treba zanemariti političku podršku narodu Palestine koja danas u svijetu ima poseban prioritet. Muslimanski i slobodarski narodi, bez obzira na ukus i metodu, mogu da se okupe oko jednog cilja a to je Palestina i nužnost nastojanja na njenom oslobađanju. Sa pojavom znakova dekadence cionističkog režima i slabosti koja je zavladala njegovim glavnim saveznicima, posebno Amerikom, zapaža se da, malo po malo, atmosfeta u svijetu također teži prema suprotstavljanju neprijateljskim,  nelegalnim i neljudskim postupcima cionističkof režima. Naravno još uvijek svjetska zajednica i zemlje regije nisu uspjele da djeluju u skladu sa svojom odgovornošću prema ovog humanom pitanju.

Divljačka represija nad narodom Palestine, opsežna hapšenja, ubistva i pljačka. Uzurpacija teritorija ovog naroda i izgradnja naselja u njima, pokušaji na promjeni izgleda i identiteta svetog grada Kudsa i Mesdžidul aksaa i drugih svetih islamskih i kršćanskih mjesta u njemu, uskraćivanje osnovnih prava građana  i mnoge druge nepravde se i dalje nastavjaju i uživaju svestranu pomoć Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zapadnih zemalja i nažalost ne nailaze na adekvatnu globalnu reakciju .

Narod Palestine je počašćen time što je Bog na njega spustio milost i na njegova pleća položio veliku misiju odbrane svete zemlje i Mesdžidul aksaa. Ovaj narod nema drugog puta osim da, osloncem na Uzvišenog Gospodara i osloncem na svoje prirodne kapacitete, odlučno i dalje drži rasplamsan plamen borbe, i uistinu je do sada tako činio. Intifada koja je po treći put upravo počela na okupiranim teritorijama je tlačenija od prethodne dvije intifade, ali svijetlo i s nadom se kreće i, uz Božiju dozvolu, vidjeti ćete da će ova Intifada označiti veoma značajnu fazu u historij borbe i nametnuti novi poraz uzurpatorskom režimu. Ova rak rana od početka je rasla u fazama i pretvorila se u sadašji problem pa i njeno liječenje treba biti u fazama. Nekoliko intifada i ustrajni i kontinuirani otpor su uspjeli ostvariti veoma značajne faze, i dalje poput udara ide naprijed kako bi ostvarila druge svoje ciljeve do konačnog oslobođenja Palestine. Veliki narod Palestine koji sam, na svojim plećima vuče teški teret suočavanja sa svjetskim cionizmom i njegovim oholim sponzorima je strpljiv i izdržljiv, ali čvrsto i ustrajno je svim umišljnima dao priliku da svoje tvrdnje praktično iskuse. Onog dana kada su kompromisni planovi ozbiljno prezentovani od strane njihovih zagovornika pod pogrešnim tvrdnjma o objektivnosti i nužnosti prihvatanja minimalnih prava kako bi se spriječio njihov nestanak, narod Palestine i čak svi pokreti za koje je od ranije potvrđena neispravnost ovog gledišta, dali su im priliku. Naravno Islamska Republika Iran je od samog početka ukazivala na neispravnost ovih kompromisnih metoda i napominjala njihove negativne efekte i teške štete. Prilika koja je data procesima kompromisa praćena je destruktivnim efektima na putu otpora i borbe naroda Palestine, ali jedina korist od toga bilo je dokazivanje pogrešnosti zamisli i objektivnosti u praksi. U osnovi metod i način formiranja cionističkog režim je takav da ne može odustati od ekspanzionizma, represije i slabljenja istinskih prava Palestinaca; jer je njegovo postojanje i identitet poveazan sa postepenim uništavanjem identiteta i egzistencije Palestine. Nelegitimna egzistencija cionističkog režima imati će mogućnost kontinuiteta ukoliko bude ustanovljena na ruševinama identiteta i egzistencije Palestine. Upravo zbog toga očuvanje palestinskog identiteta  i čuvanje svih obilježja ovog prirodnog i istinskog identiteta je stroga i nužna obaveza i jedan sveti džihad. Sve dok bude uzdignuto ime Palestine, spomen Palestine i rasplamsana baklja svestranog otpora ovog naroda, nema mogućnosti da se učvrste temelj okupatorskog režima.

Problem procesa kompromisa i pomirenja nije samo u tome što napuštajući prava jednog naroda uzurpatorskom režimu daje legitimitet, što je i samo velika i neopromostiva greška, nego je problem u tome što u osnovi nema nikakve saglasnosti sa sadašnjim uvjetima palestinskog pitanja i ne uzima u obzir ekspanzionistička, represivna i pohlepna svojstva cionista. Ali ovaj narod je koristeći priliku uspio dokazati neispravnost tvrdnji zagovornika  kompromisa i kao rezultat toga oblikovana je jedna vrsta nacionalnog konsezusa u vezi ispravnih metoda za ostvarivanje legitimnih prava naroda Palestine. Tako je narod Palestine u svom proteklom trodecenijskom iskustvu iskušao dva različita modela otpora i shvatio nivo njihove usklađenosti sa uvjetima u kojima se nalazi. Na suprotnoj strani od procesa kompromisa nalazi se herojski i kontinuirani otpor svete Intifade koja je imala velike rezultate za ovaj naarod. Nije bez razloga to što ovih dana svjedočimo da poznati centri napadaju „Otpor“ ili dovode u pitanje „Intifadu“. Od neprijatelja se ništa drugo i ne očekuje; jer je potpuno svjestan ispravnosti ovog puta i njegove plodnosti. Ali ponekad svjedočimo da neki od tokova pa čak i država koje naizgled tvrde da slijede pitanje Palestine, u suštini nastoje da skrenu ispravni put ovog naroda i napadaju na otpor. Njihova tvrdnja je to da otpor tokom nekoliko decenija svoga postojanja još uvijek nije uspio ostvariti slobodu Palestine pa je stoga potrebno preispitati tu metodu! U odgovoru treba reći: Tačno je da Otpor još uvijek nije uspio stići do svog krajnjeg cilja, znači oslobođenje cijele Palestine, ali otpro je uspio da pitanje Palestine održi u životu. Treba vidjeti, u kakvim bi se uvjetima nalazili da nije bilo otpora? Najznačajnije ostvarenje otpora je stvaranje temeljne prepreke pred cionističkim projektima. Uspjeh otpora je u nametanju jednog iscrpljujućeg rata neprijatelju, znači uspio je da uvuče u poraz glavni cionistički program a to je dominacija nad cijelom regijom. U ovom procesu treba istinski pohvaliti suštinu otpora i ratnike koji su u različitim periodima i od samog početka izvođenja predstave osnivanja cionističkog režima pristupili otporu i, poklanjajući svoje živote, čuvali uzdignutom zastavu otpora i prenosili je sa genercije na generaaciju. Uloga otpora u periodima nakon okupacije nikome nije skrivena i sigurno se ne može zanemariti čak i uloga otpora u uspjehu, čak i minimalnom, u ratu 1973. godine. I od 1982. godine kada je otpor praktičnno pao na pleća ljudi unutar Palestine, Islamski otpor Libana – Hezbollah – je pristigao kako bi bio pomoćnik Palestincima na putu njihovih borbi. Da otpor nije zaustavio cionistički režim sada bi mi bili svjedoci njegovog dosezanja do drugih teritorija regije; od Egipta do Jordana, Iraka, Perzijskog zaljeva i Gaze. Da to je veoma značajno ostvarenje, ali  nije to samo ostvarenje otpora, oslobođenje juga  Libana i oslobođenje Gaze su postignuta dva  značajna etapna cilja u procesu oslobođenja Palestine koji su uspjeli da obrnu proces geografskog širenja cionističkog režima. Od početka 80- ih godina na dalje cionistički režim, ne samo da nije bio u stanju se proširi na nove teritorije, nego je počelo njegovo vraćanje sa ponižavajućim povlačenjem sa juga Libana i nastavljeno je drugim sramotnim napuštanjem Gaze. Niko ne može negirati temeljnu i odlučujuću ulogu otpora u prvoj Intifadi. U drugoj Intifadi također uloga otpora je bila temeljna i istaknuta. Intifadi koja je u konačnici primorala cionistički režim da napusti Gazu. 33-dnevnni rat u Libanu i 22-dnevni, 8-dnevni i 51-dnevni  ratovi u Gazi, svi predstavljaju svijetle stranice aktivnosti Otpora koje su na ponos svim narodima regije, islamskog svijeta i svih slobodoumnih ljudi svijeta.  U 33-dnevnom ratu praktično su bili zatvreni svi putevi dostave pomoći narodu Libana i herojskom otporu Hezbollaha, ali uz Božiju pomoć i osloncem na veličanstvenu snagu naroda Libana, cionistički režim i njegov glavni sponzor, znači Sjedinjene Američke Države, podnijeli su skandalozan poraz tako da se više neće olahko usuditi da napadnu  na tu zemlju. Kontinuirani otpor u Gazi koji se sada pretvorio u nepobjedivu tvrđavu otpora, u nekoliko uzastopnih ratova je pokazao da je ovaj režim slabiji od toga da ima snagu ustrajnosti u suočavanju sa voljom jednog naroda. Glavni heroj ratova u Gazi je ratnički i otporni narod koji, podnoseći nekoliko decenija ekonomske blokade, ali oslanjajući se na snagu vjere, i dalje brani utvđenje. Prilika je da se izrazi pohvala i zahvalnost svim grupama otpora Palestine, doma Kudsa, od Pokreta islamskog džihada, Brigade Izudin Kasam, Hamasa, Brigade šehida Al-Aksa, Brigade Abu Ali Mustafa do Narodnog fronta za oslobođenje Palestine koji su imali vrijedne uloge u ovim ratovima.

Drai gosti!

Opasnosti koje proističu iz prisustva cionističkog režima nikada ne treba da budu zanemarene i zato otpor treba raspolagati svim potrebnni sredstvima za kontinuitet svojih aktivnosti i na tom putu svi narodi i države regije i svi slobodoumni u svijetu imaju obavezu da obezbijede osnovne potrebe ovog hrabrog naroda jer osnovni temelj otpora je ustrajnost i čvrstina naroda Palestine koji je sam odgojio revnosne i ustrajne sinove. Osiguranje potreba naroda Palestine i otpora Palestine je značajna i životna obaveza i svi treba da djelujemo prema njoj.  U tom procesu ne treba zanemariti osnovne potrebe otpora na Zapadnoj obali koji sada podnosi najveći teret Intifade. Palestinski otpor također treba, uzimanjem pouke iz svoje prošlosti, obratiti pažnju na bitnu činjenicu da su „Otpor“i „Palestina“ značajniji i uzvišeniji od toga da se upliće u razdore između islamskih i arapskih zemalja ili u unutarnje razdore u državama ili u etničke i mezhebske razdore. Palestinci i posebno grupe otpora trebaju shvatiti svoj vrijedni položaj i ne ulaziti u ove razlike. Islamske i arapske zemlje i svi islamski i nacionalni tokovi su dužni da budu u službi ideala Palestine. Podrška otporu je dužnost svih nas i niko nema pravo da u zamjenu za pomoć od njih bilo šta posebno očekuje. Da, jedini uvjet pomoći je to da se ove pomoći utroše u smjeru jačanja izdržljivosti naroda Palestine i strukture otpora.  Privrženost ideji ustrajnosti naspram neprijatelja i otpora u svim njegovim aspektima garant je kontinuiteta ovih pomoći. Naš stav u odnosu na otpor je jedan principijelan stav i nema veze sa nekom posebnom grupom. Svaka grupa koja na uvom putu bude ustrajna, mi smo uz nju i svaka grupa koja napusti ovaj put, udaljila se od nas.  Dubina našeg odnosa sa grupama islamskog otpora isključivo zavisi od nivoa njihove privrženosto načelu otproa.

Sljedeća stvar na koju treba ukazati je razlika između različitih palestinskih grupa. Različitost gledišta zbog raznovrsnosti ukusa u jednom skupu je prirodna i razumljiva stvar i sve dok ostaje u tim granicama, čak može uzrokovati intenziviranje i obogaćivanje borbe naroda Palestine. Ali problem nastaje onda kada ove razlike rezultiraju svađom i, ne daj Bože, sukobom. I u tom slučaju različiti tokovi, neutralizirajući sposobnost i moć jedni drugih, praktično kreću putem koji je želja zajedničkog neprijatelja svih njih. Upravljanje različitostima i različitim pristupima i ukusima je vještina koju treba da koriste svi glavni tokovi i na jedan način planirati svoje različite programe borbe tako da samo na neprijatelja vrše pritsak i uzrokuju jačaanje borbe. Nacionalno jedinstvo na osnovu programa džihada je nacionalna nužnost Palestine i očekuje se da svi različiti tokovi trude u onom pravcu koji je praktično ostvarenje cijelog naroda Palestine.

Otpor je ovih dana također suočen sa još jednom zavjerom, a to je pokušaj kvazi prijatelja koji nastoje da otpor i Intifadu naroda Palestine skrenu sa njenog puta i da to predstave kao cijenu svojih tajnih trgovanja sa neprijateljem naroda Palestine. Otpor je oprezniji od toga da upadne u ovu zamku, posebno zato što je narod Palestine istinski lider borbe i otpora i protekla iskustva pokazuju da ovaj narod, precizno razumijevajući uvjete, postaje prepreka ovakvim skretanjima i devijacijama i ako, ne daj Bože, neki od tokova otpora upadne u ovu zamku, ovaj narod kao i u prošlosti može ponovo ostvariti svoje potrebe. Ako neka grupa zastavu otpora spusti na zemlju sigurno je da će se iz srca naroda Palestine pojaviti druga grupa i tu će zastavu uzeti u ruke.

Sigurno će te se vi, cijenjeni prisutni na ovom skupu baviti samo Palestinom jer, nažalost u proteklih nekoliko godina bilo je nedostataka i slabosti  u pogledu potrebnog i neophodnog interesa prema tome.

Sigurno je da postojeće krize u regiji i islamskom umetu zaslužuuju pažnju, ali ono što je povod ovom okupljanju je pitanje Palestine.

Ovaj skup sam može biti uzor i model da, ugledajući se na njega, malo po malo, svi muslimani i narodi regije mogu, oslanjajući se na svoje sličnosti, obuzdaati sporove i rješavajući jedan po jedan uzrokovati intenzivno jačanje umeta Muhameda (s.a.v.a.).

Na kraju smatram potrebnim da se još jednom zahvalim na prisustvu svih vas cijenjeni gosti. Također zahvaljujem se predsjedniku Parlamenta islamskih vijeća i njegovim saradnicima u desetom sazivu Parlamenta zbog truda koji su uložili u organizaciju ove Konferencije.

Od Uzvišenog Boga molim da vas pomogne u službi palestinskom pitanju kao temeljnom pitanju islamskog svijeta i osovini jedinstva svih muslimana i slobodoumnih ljudi svijeta.

Šaljem Božije selame na sve šehide islama i posebno uzvišene šehide otpora protiv cionističkog režima i također sve borce fronta otpora i na čistu dušu osnivača Islamske Republike koji je najveću pažnju poklanjao pitanju Palestine.

Želim vam svaki uspjeh.

Vesselamu alejkum ve rahmetullah ve berekatuhu

Izvor: www.balkantimes.net