#moja fotografija

[razdragana]

Šta nedostaje na slici

- da klupa nije prazna

- da ne fotografišem ja

- da sam u tvom zagrljaju

[radiogornjigrad]

Marijan Grakalić: Moja Zemlja

Fotografija Zoran Filipović, Ston 1991. Moja Zemlja Ispod koprena dima osjećam njezino crnilo. Tvrdo se mjesecu krije, njeno pamćenje je humus. U rovovima bez riječi čelo nam je proplanak. Zemlja ne napušta usne, gola tišina je u očima. Moj dah na duši počiva poput zemlje kad sniva.

[irisjankovic]

Ramblings

TRANSKRIPCIJA GLASOVNIH PORUKA IZMEĐU MARIJE I IRIS

Marija: 

,,A ti si me pitala koji je moj pristup tome, kako ja pristupam tome (arhiviranju digitalnih fotografija)? Ja u stvari često razmišljam o tome. Razmišljala sam o tome kako je to za mene veoma složen problem - problem skupljanja sjećanja na jedno mjesto, nefizičkih sjećanja, odnosno digitalnih slika, digitalnih medija svih vrsta. Mislim da bi to za mene bio ozbiljan projekat i da ja nemam energije da razmišljam o tome. I onda nekako pasivno puštam da ili ode u zaborav mijenjanjem uređaja ili prebacim određeni dio (sinhronizujem). Ali u nekoj hipotetičkoj budućnosti u kojoj se icloud izgubi ili se potpuno promijeni vrsta arhiviranja digitalnih informacija - it will all be lost. Ne pazim da čuvam sjećanja i osjetim neku prazninu zbog toga - kao da je sve potpuno efemerno, što nije slučaj sa fizičkim stvarima koje posjedujem. “

Iris :

,,Da, bukvalno to, sve što si rekla - exactly my thoughts. To se sve gomila I gomila i sama pomisao da se čovjek obračuna s tom količinom materijala je uznemirujuća. Čovjek je doveden pred svršen čin i ostaje mu samo da pusti sve to i da se prepusti slučaju. Postoji mogućnost da sve što kreiramo i  stvaramo ode u zaborav. Postoji i svijest o tome da svaki trenutak koji pokušavamo da uhvatimo je nebitan i nevažan i da ne postoji način da ga sačuvamo. Dok pričam naglas o ovome, razmišljam kako je to možda u stvari prava priroda sjećanja - efemernost. Ali opet, kao što ti kažeš, određena vrsta praznine u meni pobija tu misao. Kada nešto fotkam imam impuls da nešto zabilježim, da nešto sačuvam, ali već naredne sekunde znam da to nije moguće. Čovjek bez sjećanja je čovjek bez identiteta. S druge strane, sjećanja stvarno postoje i ne moraju biti vezana za materijalne predmete, ali možda je digitalizacija pružila mogućnost da uvijek budemo novi i preosmišljavamo sami sebe jer ne postoje fizički predmeti koji bi te podsjećali na ono što jesi.”

Marija : 

,,A osim toga, sušta količina i lakoća stvaranja ,,sjećanja” - sad koliko su to zapravo sjećanja, svaka glupa slika hrane ili nekog prozora. Da li bih ja sve to uopšte slikala da sam ograničena na fizički medij, na film koji plaćam, fotoaparat koji plaćam, bateriju za fotoaparat koju plaćam. I onda kad zamisliš sve to, svu tu masu podataka koju ti imaš sačuvanu i kad ih zamisliš, transponuješ u nešto fizičko to bi bio čitav stan fotografija i to je toliko strašno. Almost colonizing. I imam osjećaj kao da je drugačija kategorija, kao da ne gledam na isti način kao na neke uspomene koje sam sačuvala - karte za film u kinu, slike koje sam izradila i kao da su to stvarne uspomene, a ovo što imam digitalno je samo nešto što tako postoji. Uznemiruje me. Sve me to digitalno uznemiruje na neki način. Možda zato što je sve tako haotično i neorganizovano kao što si rekla. Ne znam. Postoji kao neka potpuno neprijateljska kategorija u mojoj glavi as opposed to fizička sjećanja, fizičke slike. Čak bih se osjećala slobodno kad bih sve samo obrisala. Na primjer, moja prepiska s X. - da su to bila ljubavna pisma kojih sam se ja riješila osjetila bih fizički gubitak, tjelesni gubitak, žiganje i bol, ali bilo je tako lako obrisati našu čitavu prepisku, dvije i po godine svakodnevne prepiske. Hiljade, desetine hiljada poruka. I samo u jednom trenutku je postojalo, a u drugom nije. Nije bilo ceremonije paljenja pisama, nego je samo bilo tu, a onda više nije. Kao da je obezvrijeđeno, kao da je naša komunikacija..It was never meant to be this way, we were never meant to be this way..”

Iris:

,,Pričala sam i ja tri minute bez ikakve poente i onda sam shvatila da mi se telefon ugasio tako da ću sad ponoviti samu sebe, ovo će biti malo kraća poruka. Mnogo mi je bila smiješna vizija sobe ispunjene izrađenim fotografijama, a u isto vrijeme mi je bilo i sablasno i uznemirujuće. I to me onda asociralo na ono što si pomenula o besmislenosti fotki hrane i prozora i onda sam pomislila da je to možda danas funkcija fotografije. Možda je vrijednost u tom umjetničkom aspektu fotografije iako lične fotografije ne moraju imati umjetničku vrijednost po difoltu,  ali i mogu. Možda je ta umjetnička vrijednost fotografije sama po sebi poenta. Fotografija kao playground, kao proces vježbanja oka, možda je to pozitivna strana digitalizacije. Možda je sve ovo u stvari i generacijska stvar. Mi ne možemo da zamislimo da posmatramo sjećanja bez tih nekih fizičkih artefakata koji su u stvari neki provodnici sjećanja za nas i kao ostalo nam je sve toliko efemerno i fleeting i možda jednostavno ne možemo da se prebacimo na drugi način razmišljanja jer smo odrasli na jedan način iako dugo već živimo u kulturi koja na taj način pohranjuje sjećanja. Možda mlađe generacije mogu da pojme sve to, možda mogu da posmatraju milione fotki na icloudu kao neku vrstu riznice sjećanja, možda imaju neke tehnike neke kako se odnose prema tom sjećanju. Ne znam..”

[dijete--svemira-blog]

Zdencostalgija. (na lokaciji Mali Zdenci, Bjelovarsko-Bilogorska, Croatia)

[innerstructures]

Day 87

construction site

you build a new world it will change my skyline forever no more will I see the clouds of the north slowly sneaking upon the mountains

I will entrust others to peruse my view to enjoy the landscapes I once knew

next I will forget the clouds and the mountains and will not seek beyond the glass…

I'm jealous of you there's no dirt on my hands no wind in my hair no sun burns my forehead I create no foundation just calculate how much and how less there are empty days in which my life is being re-built re-shaped deconstructed and I who once was now am slowly gradually disappearing

[s-ljubavlju-t]

Njegova Dženi.

Imao je jednu ljubav, onu pravu. Takvu ljubav, ako čitate knjige, tamo ćete pronaći, ili u filmovima. Možda ste je već proživjeli, ne želim ulaziti u to. Bila mu je centar svijeta, nešto što bi samo on mogao objasniti, ja ne umijem. Njegova Dženi.⁽ˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀ⁾Tako ju je zvao. Skoro da smo joj pravo ime i zaboravili. Ona je jednostavno bila njegova Dženi. Divnog osmijeha i predivnih očiju, a još ljepšeg srca. Naravno sada ide ono ali... Ali, prestalo je. Jednog decembra, došao mi je pijan, mokar i uplakan na vrata, i govori:

"Nema je više, nema je, otišla je, moja Dženi je otišla, ja...ja sam je tražio, ali nema je. Našao sam ceduljicu na kojoj je pisalo izvini, izvini..."

Pod mojim nogama drhti tlo, a kako je tek njemu. Nisam ga pitao ni zašto, ni da li su se posvađali, jer već mi je rekao da ne zna. Tu noć, puštao je njihove pjesme, i pjesmu Olivera Dragojevića- Dženi. Plakao je kao malo dijete, a ja sam ćutao, riječ rekao nisam, samo sam nam sipao piće. Pili smo do jutra, on je zaspao, a i ja sam.

"Dženi..tu si", kroz san govori.

On je preživljavao, vucarao se po gradu, tražio nju ili neku bar nalik njoj, ali uzalud. Sve što je našao bile su žene koje su mu pravile društvo noću, ali znao sam da ih u spavaću sobu nije pustio. Tamo još uvijek stoji fotografija njegove Dženi i njen široki osmijeh.⁽ˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀ⁾Još uvijek su na stolu četkice za šminku i bezbroj šminke koju je mrzio, jer najljepša mu je bila ujutru kada bi se probudila. Na prozoru ka pogledu na grad stajao je štafelaj, njegova umazana košulja koju je ona nosila kada bi slikala i slikarski pribor. Tamo niko nije ušao. Kladim se da je i on spavao na kauču, jer u spavaćoj je ona cijela. Njegova Dženi.

Saznao sam gdje je ona, saznao sam šta se desilo. Dvoumio sam se da li da mu kažem. Pijanom usta mi se otvoriše i sve mu rekoh. On baca čašu, razbija, psuje mene, psuje konobara, galami i plače. Vrišti.

"Vodi me kod nje, vodi me kod nje..."

Sjedamo u auto,⁽ˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀ⁾ja ga unosim u isto i dolazimo kod nje. On prilazi, nosi bijele ruže. I gleda:

"Jelena B.

Njegova Dženi (1989-2019) "s ljubavlju, T.

[ultravioletna]

Cesto cujem da nakon ljubavi ne ostane nista sem praznih fotografija na kojim su dvoje ljudi, sad vec bezlicni i bezbojni, da od ljubavi nakon ljubavi ne ostane nista a od ljudi ostane samo ono sto ga naizgled cini covekom. Telo.

Da li posle ljubavi ostane jinjang? I da li kada kazemo “Idi!” mislimo da ce ljubav stvarno otici? Cesto sam govorila da ne verujem u ljubav iako sam svakoga dana vidjala istu. U sudbinu, to povezivanje, telepatija.. sve mi je nekako bilo strano i nemoguce. Pa da li sam ja luda ako ti kazem da nakon tebe verujem da vozovi kasne samo kada znaju da nema ko da ih saceka sa druge strane prozora. Mogu se mali milion puta vaditi na alkohol i na tvoje oci koje su prekrasno sjajile sinoc, na tvoju harizmaticnu dusu i bol u glasu. Na tvoje “Zasto onu najskuplju!!!?” kad cujes svoju pesmu i na tvoj stisak ruke dok mi lazno predstavljas emocije u koje sam zaljubljena.

Koliko god da cirkulises mojim venama i koliko god da osecam dim iz tvojih pluca kako prelazi u moje telo dok delimo cigaretu shvatam da jedino tako mozemo da budemo jedno. Da jedino tako dok je medju nama galama, dim, mozemo biti sve ono cega se ti plasis da cu ti biti i sve ono o cemu ja sanjam da ces ti meni biti. Ljubim te bez poljupca i osecam te bez dodira. Sve ono sto sam tebi, ti si meni triput vise.

No, mislim da nece biti previse od mene ako ti nesto zatrazim.

Nemoj vise da me pratis u stopu, nemoj da budes moja senka. Nemoj, jer nemam snage. Nemam snage da volim ma koliko te volela. Dolazi zima, sreco, a znas da sam je jedino sa tobom prezivljavala. Ako me pustis i vidis da mogu sama, hoces li mi obecati da mi se neces vratiti?

Ne moram da ti kazem, ti vec sve znas.

I ne moram da te pogledam, kad ti vec to osecas. Ali ako umremo jedno od drugog, za koje ideale smo se onda borili?

Imaj me kad sam pijana.

Imaj me kad je u sobi dim.

Imaj me i bez dodira, ali imaj me samo to vece.

Eto, pusti me. Bar sam toliko zasluzila.

Posto me ne volis i nikada i nisi, pusti me.

Ako ne sacuvam sve ono sto si bio, znaj da je to zbog toga sto si me ubio.

[rokenrol]

tebe fasciniraju stara pisma

uvijek si htjela da na tvoju adresu stigne jedno

"draga djevojčice, moja djevojčice"

uz pismo fotografija

baš kao ona stara pisma tvojih roditelja koja si zadržala

ti nosiš šarene suknje, široke i lepršave

znam te, djevojčice

ubereš cvijet i staviš ga u kosu

fasciniraš me time

zavrtiš piruete nasred ulice, smiješ se prolaznicima

znam te, djevojčice

ustat ćeš ujutro, ranije nego što treba

smjestit ćeš se u naslonjač

topla kava i Momo Kapor

sljedeće jutro tvoj Jergović

narednih dana samo zuriš u prazno

glas Vlade Divljana te smiruje

na svako njegovo "sleteo sam ti u snove" protrneš

želiš da ti je netko otpjeva

ja ne umijem

...

bojim se

djevojčice,

srećem te na ulici

nosiš zeleni džemper i nesvjesno stavljaš kosu iza uha

volim tvoje navike

ja ih pamtim

znam da svratiš na štand, kod Azre

najdraže mjesto u tvom gradu

Azra prodaje knjige

fasciniraju te posvete na njima, zanima te gdje su ljudi kojima su te knjige pripadale

ležiš na travi

zaželiš želju kada ugledaš avion

voliš osmijehe i zagrljaje

i žute tulipane

koračaš sigurno

kupuješ cvijeće i kolače

zastaješ i svakog pozdravljaš

rado razgovaraš

i čudo si

jer učiniš da se svaki put osjećam drukčije

samo na pomisao tvog postojanja

fasciniraš me

ostavljaš bez teksta

i evo ga

pismo za tebe, moja djevojčice

[covjek-casopis]

ne propustite: JOŠ JEDNA PJESMA IZ "VODIČA KROZ POŽARE" (LOM, 10/2019), NOVE ZBIRKE OGNJENKE LAKIĆEVIĆ

ZIMA

1. zima nas je uvredila, ponizila odsekla nam noge zaratila u nama nema u meni ničega za druge u meni nema ničega zima nas je izmrcvarila, ismejala, uznemirila, ogulila do srži a onda i srž oduzela nam mekoću, ispucala kožu, pretvorila udahe u drhtaje drhtaje u tremor tremor u epileptični napad zima je sećanje na pločice kupatila koje drže glavu treba imati podno grejanje, mislila sam i kad umirem razborita sam gotovo ljubazna

2. zima je tihi razbojnik, opljačkala nas je, brutalna, svirepa, kao i sve tiho izjela nam zanoktice, pokidala nokte, iskrvarila nas, unakazila, donela je veliki kašalj, hroničnu upalu pluća tužna pijanstva bez trenutka zaborava nisam imala imunitet nisam imala čime da se štitim

šest meseci sretala sam unesrećene zima im je, kao i meni, oduzela sve šest meseci sretala sam srećne ljude skretali su pogled s mojih nezaraslih krasti šest meseci spavala po tuđim kućama prijatelji su nudili utočište sama u sobama nepoznatih jastučnica moj stan više nije bio dom već ekstravagantno groblje, luksuzni logor, muzej u kojem si sve dotakao mrzela sebe svakodnevno s doktorima, u razgovorima, probala hipnozu, meditaciju ništa nije ublažilo užas tuge pričala sama sa sobom šest meseci pričala nepoznatima o tebi, o tvom preobražaju o nagloj neosetljivosti koja je preko noći izrasla iz tvog tela obukla ga, pripremila za zimu pričala bih uopšteno onda slučajno izgovorila ime usledio bi atipični anafilaktički šok idiosinkratična reakcija gušenje i crvenilo u žaru objašnjavanja plakala sam pred neznancima zbog tvoje kose uvek si me zasmejavao šest meseci vukla ljude za rukav krvarila im preko stolova prvo s osmehom kako bi ih ubedila u sve u šta sebe nisam mogla šest meseci je sneg padao i topio se dok sam izazivala sažaljenje a onda odbojnost narednog dana mamurluk od otvaranja pred drugima navede me na stid pa te branim mene je nemoguće voleti nikada nisam naglas rekla pijanstvo me nije anesteziralo tih šest meseci stida šest nasilnih meseci gotovo me ubilo jedino se radovao samoubica u meni

3. zima je svakome učinila nešto polomila nam različite kosti tako sam mislila ali tebi nije bilo ništa nije te ni okrznula dala ti je svežinu obraza omogućila da postaneš ti učtiv, uglađen, hladan meni nepoznat možda ti nisu rekli, imam veštačko plućno krilo, nemam jednu nogu koža mi je puna promrzlih opekotina od ledene vatre tvoje neosetljivosti opalo mi je dosta kose, u pramenovima, hormoni su se pobunili, spavala sam u kolima, oglasila stan za prodaju, odećom sakrivala ožiljke, prala zavese mirila se s prolaznošću, svakog jutra i večeri vežbam zaborav, sva tvoja obećanja nećeš me prepoznati kada me vidiš ali sigurna sam da ja tebe hoću prepoznaću drugima neprimetnu hladnoću u najtoplijem danu

4. zima se završila za sve osim za mene svi u kratkim rukavima, raskopčani, omekšali a ja – smrzavam se godinu dana već nemam ruke noge kožu fali mi parče lica stomaka uzalud nekoliko operacija popila sam tableta koliko nisi video u životu samo da bih dobila dva sata sna bez košmara proleće nije došlo ali ovo je bila zima mog života kako nisam umrla, i dalje je čudo znam samo da u meni postoji nešto neko ko mi nije dao da umrem neka žena koja me hranila dizala s poda pridržavala mi noge prala i češljala kosu vezivala pertle menjala posteljinu palila svetlo u sred mog košmara govorila sve je u redu sve je u redu čekala sam da me napusti kao ti ali nije se odvajala od mene ludača vozila je auto kada nisam bila u stanju presvlačila me, vodila na posao kada više nisam htela da budem na bolovanju

5. zima nas je uvredila, ponizila odsekla nam noge ali ta smirena, strpljiva žena, moja suprotnost jedva sam je poznavala ne znam zašto nikada nikada nije odustala od mene i kaže mi niko nije vredan tih suza ne boj se zajedno ću s tobom u novu zimu

_________________________________

OGNJENKA LAKIĆEVIĆ rođena je u Beogradu, gde i dalje živi. Završila Filološki fakultet na katedri za anglistiku. Zbirke: Ispod stepeništa (2002, Mali Nemo), Ulubljenja (internet izdanje), Troje (2016, Samizdat, grupa autora), Ljubavna pisma Guglu (Književna radionica Rašić, 2017.) i Vodič kroz požare (Lom, 2019.) Članica alternativne rok grupe Autopark. Zabrinuta otkad zna za sebe.

fotografija: Sonja Leković

[zvijezde-placu-za-namaa]

Još jedan proljetni dan sam odlučila provesti kod svoje tetke na Grbavici. Bilo mi je zadovoljstvo provesti praznike u njenom okruženju. Tetka Alma je imala četrdesetak godina. Život je međutim nije mazio i bila je poput neke nikada do kraja pročitane knjige. Svakog puta me izenađivala svojim životnim pričama. Tog veselog proljetnog jutra, sjednemo tetka i ja na njen balkon, odmah tu u visini probeharale trešnje čiji zanosni miris je nadjačao i miris tek skuhane kahve. Spušta tetka Alma tacnu na drveni stolić. Nekoliko trenutaka smo šutile i uživale u ljepoti koja nas okružuje. Slušale smo pjesmu ptičica sa trešnje, zujanje pčelica i smijeh djece iz obližnjeg vrtića. Primijetim da tetka gleda u mene. Smaknem pogled sa behara i vidim kako brzo rukom sklanja suze sa očiju. Odlučim da je ne ispitujem šta je, jer znam da će tetka i sama reći ako je vrijedno znanja. Potom se naslanja na stolicu i izbaci zrak iz pluća kao da se želi riješiti nečega što je već dugo u njoj. Podsjećaš me na mene, kada sam bila u tvojim godinama, izusti Alma. Išla sam u Treću gimnaziju. Bila sam mlada, lijepa poput slike, bila sam sretna. Znala me škola pritisnuti, ali znaš to je nešto što uopće ni ne pamtiš. Nećeš nikada se sjećati praskozorja koje si dočekala uz knjigu, niti neke glupave lekcije iz Hemije, niti ćeš zaplakati zbog neke slabe ocjene u dnevniku, ali ćeš se uvijek sjećati onog praskozorja koje ćeš dočekati sa rajom uz alkohol i cigarete, i onog belaja kojeg ćeš napraviti sa društvom da ne odgovarate i ne radite kontrolni, sjećat ćeš se prvog prijateljstva, a zaplakat ćeš na pravu ljubav. Tetka Alma, duboko udahnu kao da skuplja snage za ono što slijedi. Nijemo sam gledala u pticu što je cvrkutala na grani, pticu nisam ni vidjela zapravo, već sam zamišljala slike svoje tetke iz srednjoškolskih dana, nju još ljepšu nego sad i bez sitnih bora pokraj modrih očiju. Prokleta nek je gimnazija i dan kad sam je upisala, proklinjala je tetka Alma, i onaj dan kad sam ga vidjela na klupi pokraj Miljacke. Zvao se Mirza, šta sam tada imala, možda šesnaest godina i jedva da sam znala šta mi se desilo kad sam ga ugledala na klupi sa rajom. Pušio je cigaru na klupi ispod drveta odmah preko puta Treće, imao je kosu crnu poput uglja, a furao je neki stil opasnog momka. Znaš kakve su djevojke, uvijek traže nekog kretena, da izgleda opasno i da ti niko ne prilazi jer si ti djevojka onog opasnog momka. Prolazim ja sa Selmom i Lejlom, one se fol slatko smijulje i gledaju ga, a ja se pravim luda kao da ga ne primijetim, gledam negdje gore u nebesa ili u pod. U meni sve kuha, ma kakvi leptirići draga moja, to je meni u stomaku čitava mašinerija proradila. Kaže Selma Lejli da nas gledaju i proizvode neke visokofrekventne zvukove, a ja nijemo hodam pokraj njih i kudim ih što su tako glupe i lahke djevojke. Sljedećeg dana na velikom odmoru sam se odvojila od njih dvije i sjela na klupu u dvorištu škole. Namjestila se taman onako da kad gledam malo iznad knjige mogu vidjeti njega na klupi kod Miljacke. I tih nekih petnaestak minuta velikog odmora ja sjedim kao kakva budala, sama i pravim se da čitam neku ludu knjigu za lektiru, a nisam ni slova pogledala. Gledam u Mirzu i čim on pogleda u mene brže-bolje spustim pogled na lektiru, pa uzmem olovku kao ja podvlačim nešto. Pred samo zvono za kraj odmora uhvati meni Mirza pogled, u meni prokuha sve i porumenim sva, brzo pokupim stvari i uletim u školu brzo poput vjetra. I tako prolazili su dani, ponekad bih nijemo prolazila pokraj njega poput kakve mumije zajedno sa drugaricama, a nekad bih mu u hodniku između dva časa i pogled uhvatila. U međuvremenu sam dobila neku bolešćinu i završila na Koševu. Svako nekoliko dana bi neka drugarica došla u posjetu da mi donese ono što su radili u školi. Dugo sam ostala u bolnici i nakon skoro pola mjeseca, dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, dvadesetog u maju u gluho doba noći probudi me neko iz sna. Trznem se naravno ne znajući šta je, otvorim oči i ni pet ni šest nego Mirza. Stavio prst na usta i govori mi da budem tiha. Naravno da se prepadnem, šta budala radi u noći u bolnici i kako je uspio doći, ali nisam bila luda da ostanem tu ležati i praviti se bolesna kad mi momak kojeg sanjam došao tu. Izvuče on mene iz bolnice i bez riječi, ja još u nekim krpicama, pobjegnemo do prodavnice. Kupi on tu Drinu i sok od jabuke. Meni da sok i zapali cigaretu, ja se zahvalim. Tu se i upoznamo. Pitam ga otkud on tu, a on mi kaže kako je shvatio da mu je nešto u školi nedostajalo. A ja, pravim se luda, a kažem ti meni fabrika čitava u stomaku, kažem mu da je lud što je dolazio u ova doba. Napravim se važna, kao da sam kakav rauber i zatražim mu dim cigarete. Nikada prije nisam dimu ni prišla, a i sama znaš da bi me tvoj dedo izbacio iz kuće kad bi saznao. Da on meni cigaretu i gleda me dok vučem svoj prvi dim, nagutam se onog duhanskog dima i počnem kašljati, a on mi se nasmije i pita me što sam luda da povlačim tako jako. Nije mi rekao da zna da mi je prvi put da baratam sa duhanom, a znala sam da zna, tješila sam se da nije shvatio. Stajali smo tako na Koševskom brdu dobrih sat vremena, a ja glupa stala mu pokazivati sazviježđa jer nisam znala šta da mu pričam. Gledao je nijemo u mene dok sam mu rukom pokazivala Malog medvjeda i objašnjavajući mu kako da nađe Sjevernjaču, eto kao da će se on izgubiti u sred noći pa da se može snaći. Kasnije smo se smijali, i on je davao imena zvijezdama na nebu. Vidio je najveću tada i rekao je da se zove Alma, a ja opet kao da njega eto zanima to što Alma nije zvijezda nego planeta i to Jupiter, a on mi kaže da mu je ljepše to da se zove Alma. Ispratio me do bolnice, i negdje oko tri sam ležala u bolničkom krevetu i gledala u Jupiter osmjehujući se i ponavljajući ime Mirza. Svaku noć nakon toga bi dolazio po mene u bolnicu oko jedan sat poslije ponoći, otišli bismo u tu obližnju prodavnicu koja je radila 0-24. Tu bi kupio meni sok od jabuke, a sebi cigarete. Kasnije sam mu tražila cigarete, a on mi je govorio da ne želi da se trujem. Svaku večer bismo tražili zvijezde, a ako mi se posreći da puše vjetrić dao bi mi i svoju jaknu. Jedno večer me poljubio, nije znao da mi je prvi poljubac, kasnije sam mu priznala, drhtala sam nakon toga sat vremena i još nisam mogla zaspati do same zore. Nekada na raspustu sam izašla iz bolnice i nismo se toliko čuli, sjećam se da mi je poslao pismo sa mora. Napisao je da svako večer traži Sjevernjaču i Almu i da ih posmatra. U septembru smo se vidjeli u školi, veliki odmor smo proveli sa druge strane Miljacke i tad mi je poklonio knjigu o planetama u kojoj je Jupiter bio prekrižen, a iznad njega dodano Alma. Zaokružio mi je dio o Jupiteru gdje je pisalo da nas štiti jer sebi privlači velike meteore koji bi mogli razoriti Zemlju. Kasnije sam saznala da mu je mama radila u bolnici i da je svaku večer njoj u noćnoj smjeni donosio hranu, a usput dolazio meni. Tople noći smo provodili vani posmatrajući noćno nebo. Nekad bih ga uhvatila da zuri u mene dok mu pokušavam objasniti zašto se Venera čini toliko velikom. Govorio mi je da sam ljepša od noćnog neba. Jedne noći pod zvijezdama smo i krenuli dublje u vezu, sjećam se mlakog vjetra što nam je mazio golu kožu. Dugo smo bili zajedno, čak je on i na fakultet krenuo dok sam ja završavala posljednje godine srednje. Bio je dogovor da vjenčamo kada završi on fakultet. I tvoj dedo je saznao za Mirzu, na samom početku mu nije bilo drago ali kasnije se navikao i draže mu bilo kada sam vrijeme provodila s njim nego sa drugaricama. Govorio je kako Mirzi vjeruje da će me štiti. Tetka ispruži drhtave ruke i pogleda u njih, a onda udahnu duboko. Počeo je rat. Ja sam sa svojima pobjegla u Austriju, a Mirza mi je rekao slati pisma svaki mjesec. Svakog petnaestog u mjesecu, na vrata bi pokucao poštar i donio pisma. U jednom mi je poslao stranicu one knjige i dopisao kako sam njegov Jupiter koji kao da ga štiti od metaka koji svakodnevno prolijeću oko njega. A onda sljedećeg mjeseca pismo nije došlo. Mislila sam da nije stigao poslati, ali ni sljedećeg mjeseca pisma nije bilo, a onda tri mjeseca nakon mi je stiglo pismo njegovih roditelja. Almi se sporo spusti suza niz obraz, a zatim još jedna i još jedna, nije se trudila obrisati ih, znala je da neće uspjeti. Skupi snage i reče mi, ubili su ga na liniji i poslali su mi fotografiju iz novčanika, bila je to iskružena fotografija Jupitera. Tetka Alma zanijemi, uze maramicu i obrisa suze sa lica. Šmrcnu još koji put, okrenu mi se i nasu nam kahvu koja se ohladila. Bez izgovorene riječi sam primijetila da više ptičice na stablu nema, a onda uzela gutljaj gorke kahve.

[razdragana]

Proživljavam stalno isto

Na mostu stojim

Skačem

U paralelni univerzum

Padam tebi u ruke

Da li me držiš

Zaustavljaš muku?

Ili ti klizim iz ruku

I kao staklo razbijem

Kad stvarnost dotaknem

[radiogornjigrad]

Ana Nikvul: POČETAK SVEGA

fotografija ognjen karabegović POČETAK SVEGA . Na počinak nosim okrunjen kamen iz neke crkve. Molim se. Doći će neko i od kamena će opamučiti noć. Moja drugarica spava vešto. U krevet nosi par sećanja na jednog muškarca, kaže. A kad legnem, od kamena postane jednačina bez nepoznatih. Jesen je dopuzila, pomislim. Osećam ljubav u vazduhu. Tok moje svesti smeša se sa dušom. Tako počinje…

[piezasdealma]

Kažu da je početak uvek najteži. Ja bih dodala: pogotovu ako je u pitanju pisanje.

Dobrodošli na moj maleni blog posvećen svima koji su osetili nešto od onoga o čemu, većinom, pišem iz ličnog iskustva.

Između ostalog, pošto sam fotograf (i ova fotografija gore je moja :) ), objavljivaću i fotografije koje pronalazim zanimljivim, te za koje smatram da bi se i vama dopale.

Možete me pronaći i na: Instagramu: @delici_duse Twitteru: @delici_duse

[mind-over-looks]

I ništa nema takav sjaj kao moja fotografija

[dijete--svemira-blog]

"A sunset is the sun's fiery kiss to the night." #CristalWoods