#kraj godine

[blackkmoonlight]

2022. pozdrav 🤍//

Zahvalnost za 2022. što me vratila staroj meni,

što me naučila da sebi budem na prvom mestu,

što mi je pokazala koga treba da ostavim u njoj,

a koga treba da povedem sa sobom u 2023.

Zahvalnost za lepe trenutke, ali i one manje lepe,

za divne ljude,

ali i one koji su mi pokazali da zaista postoje ljudski ološi,

za lepe zalaske sunca, tople zagrljaje,

duge kafe i razgovore, a najviše zahvalnosti

što smo svi tu, što smo živi i zdravi.

Jako sam srećna što sam otvorila oči za mnoge stvari,

a isto tako otvorila srce za prave ljude.

Ponosna sam na sebe šta sam uradila u 2022.,

šta sam prošla i kako sam se ponašala,

kako sam podnela kako su se neke stvari odvile,

zahvalna Bogu na ukazanom putu,

na ukazanim pravim odlukama,

na vraćanju na pravi put.

Hvala ti 2022. godino,

bila si turbulentna,

završila sam sa nekim poglavljima svog života,

naučila da živim na drugačiji način,

upoznala sebe još više,

zagrlila ljude još jače,

smejala se slobodnije i glasnije,

bila si lekcija,

ali si na kraju bila zaista lepa.

Pozdrav i pamtimo se.

🤍🍀.

—

[blissign]

jedna za kraj godine

[hodajuciputevimacudesa]

Zemljotres umnih razmjera

Ako te uhvatim čvrsto za ramena

Protresem kao besvjesnog čovjeka

Da li ćeš tada razumjeti šta ti želim reći

Ploviš oblicama

Hvataš sunce golim rukama

Kitiš se zvijezdama

Napajaš se kišom

A ovdje na zemlji

Ovdje se sve svodi na prašinu

Što prolazi kroz prste

Nema tih riječi kojima bih ti blaže

Nježnije mogla opisati

Ti tako krhka

Razumiješ suviše blago tople

I površne riječi

Dok ti govorim kao što si ti mene upućivala

Na isti način

Sličnim šablonom riječi realnosti

Zašto se pitaš odakle mi da tako govorim

Naučila sam od najboljih

Nisam ti rekla

Ništa što bi porekla

Jer ni ne možeš

Negdje u dubini duše znaš da sam u pravu

Ili se bar nadam da znaš

Zagrli sebe ali ne daj da te radi osjetljivosti

Raščarupaju kao čopor vukova

Zaplovi morem

Ali ne potapaj samu sebe valovima

Neće ti niko reći iskreno

Kao što ću ja

Jer ja te i volim najviše

Ja ti i želim najbolje

Nije život leptirići i cvijeće

Ove prolazne godine

Se nalaze između rođenja i smrti

Nauči ih izbalansirati

Ne pretvaraj početak u kraj

Ne sakrivaj se pod strehe

Koje nisu namijenjene za skrivalište

Kad bi progledala kroz moje tamne oči

Možda bi shvatila šta ti govorim

[zodijak]

Zivotna

svaka odluka je bitna za ishod zivota

svaka odluka, koliko god sitna bila

vodi u novi rulet desavanja

igra kojoj se ne nazire kraj

zivot je igraliste, pa se igram

svaki momenat je bitan

jer svaki vodi u neki svijet

nijedan momenat nije bitan

jer svakako svaki vodi u neki svijet

ako ja sjedim na jednom kraju klackalice

zar je bitno ko je na drugom

il je to najbitnije od svega

ko umire da bi zivio

a ko zivi samo da bi umirao

jel se zivotom zove izdah i uzdah

il se zivotom zove druga osoba

koja je mogla i da ne bude tu nikad

da neka druga osoba nije kasnila

da nije pala kisa i da nije bio petak

da li je sve slucajno ili planirano

precizno i tacno da bude strasno

jer sve sto necu vise nikad

totalno sam ponovo

i sve sto sam morao da ponovim

totalno nisam nikad

neki dozivljaji su ljepsa slika

nego sjecanje u glavi

neka su sjecanja predobra

ali slike su zaista ocajne

ciklicnim putevima se vozam

cetiri godine treba za puni krug

na kruznom punom rupa od zivota

sve cu vam priznat

nije me sramota

samo niko nema muda

da pita ono sto stvarno zeli da zna

kad bih govorio sta zelite da cujete

usao bih u film gdje nisam protagonist

u toj mocvari se necu okupat

puna su vam usta mene i mojih

tarifa gibeta za mene je skupa

dodji u lice reci sve sto se skuplja

otvori sebi novi ili neki stari put

zivot je igraliste

igraj se do kraja

[belog-grada-crna-princeza]

Ima neka tajna veza.

Opet temperatura. I to nije ništa novo jer ovo stanje traje već tri ipo godine. Spiritualni učitelji kažu da je bolest lekcija. Pa šta mi to promiče? Šta to u svemu ovome ne shvatam? Kada je deka umro, pre tačno šest meseci, svi smo, uz ogromnu tugu i bol, osetili i olakšanje jer.. bar se više ne muči. Da li je to bila lekcija, njemu? I ako jeste, je li kažnjen što je nije adekvatno savladao? Ljudska bića sve gledaju kroz prizmu nagrade i kazne, drevno uverenje utkano u kolektivno nesvesno kroz ideju o grehu, Raju i Paklu. Šta ako nema lekcije od nekog sveznajućeg i svemoćnog Boga? Šta ako je sve ovo samo nasumično kolo sreće koje nikako da se okrene u tvoju korist? Ja nisam kockar ali gubim... Ne, ne, nama je potrebna kontrola. Ili makar iluzija iste. Bez toga si gotov. Naše pozitivne i negativne misli, naše molitve i stepen u kom pratimo nekih 10 pravila, (a što baš 10?), naša dobra ili loša karma... Ako ćeš Zemaljskije, Ti, tj neki skriveni, tajanstveni deo Tebe zvani Podsvest, koji te gura ka razvoju i celovitosti jer mu je tesno u ovoj psihičkoj realnosti. Ili, položaj zvezda i planeta? Program kompjutera i ništa drugo do (dis)funkcije u kodu? Lepo je, utešno, verovati da si deo nekog višeg plana, da u vrtlogu besmisla ipak postoji smisao. Sa ovim pulsiranjem u slepoočnicama, dok za svaku koščicu u telu imam utisak kao da je lome iznova iz sekunde u sekundu, teško je prepustiti se tim mislima. Pogotovo kad to traje i traje i ne nazire se kraj. Pitam se da li ću živeti tom punoćom kojom je on živeo i odisao, pa kada me u 85. godini jednog popodneva samo ne bude bilo, da li će neka voljena bića na koja sam ostavila neizbrisiv trag ipak odahnuti saosećajno: bar se više ne muči. Ili mi samo sutra neće osvanuti, pa će se oko rake okupiti lica nekih stranih, a poznatih ljudi i žaliti neku koja nikad nisam bila i onu koja nikad nisam postala?

Kad smo kod tih tajnih veza... Sinoć se tuširam u jedan ujutru i najednom na tren ne prepoznajem ni svoje kupatilo, ni tuš kabinu, gledam u svoje šake, a vidim zaseban entitet. I u glavi, brzinom svetlosti, dolazi i nestaje slika: mog beživotnog tela koje izvlače. U tom trenutku, vraćam se u prostoriju, Spotify u pozadini tiho pušta: Oprosti mi pape. Počinjem da plačem iz dva razloga: prvi, jer je šest meseci od kada nema deke. Drugi, jer još jedan od nekolicine ljudi zbog kog ostajem na ovom svetu nikad ne bi oprostio moj odlazak. I tu me prekida, kucanje na vrata. Kaća, jesi li dobro? Nešto si dugo unutra. I ja se naježim od glave do pete.

Ima neka tajna veza...

-Katarina

[neshvaceni-pisac]

Do sad sam mislio da su me ljubavi slomile. Sve suze do sada isplakane mislio sam da su najteže. Mislio sam da mi je srce pocjepano na milion dijelova. Mislio sam to je kraj.

A onda je došla ona.

Ljubav me slomila kao nikada. Oplakao sam ljubav dok sam bio uz tu ljubav. Toliko tuge nisam do sada osjetio. I nije mi srce bilo pocjepano kako sam ja to mislio. Ovo čak nije bilo ni blizu kraja.

Sada dišem kao biljka. Nepomično. Zar sam sve ovo zaslužio? Nakon svega.. da li sam baš sve ovo ovako zaslužio? Odrastao sam i moje godine to potvrđuju, ali nikada nisam dovoljno star da saznam i shvatim neke odgovore na neka pitanja.

[pogledomdosrzi]

Moja mama, moj ponos

Zar ne znaš da je gledanje u majku ibadet, pa šta reći za dobročinstvo koje joj činiš?

Pročitala sam taj citat danas

I ništa kao to mi u zadnje vrijeme

Nije zaparalo uši

Znaš mama, ja nisam osoba

Koja puno vazi o svojim osjećanjima

Ja nemam običaj pričati kako i koliko

Nekoga volim

Jer ja sam uvijek najviše umjela pričati

O svojim emocijama prema nekome

Do koga mi nije toliko stalo

Za voljene koji su mi se krili najdublje u srcu

Njih sam najrađe voljela u tišini

Četiri zida svojih misli

Pa tako i tebe

Ali najviše mi je uvijek bilo žao

Što nisam često zapravo pričala

O tome koliko tebe volim

I to nikad nije bilo jer nisam htjela

Već jednostavno nisam znala kako

Neke stvari kao i neke emocije

Su toliko jake

Da se teško daju opisati riječima

I ja sam vječito teško pronalazila početke

Od kojih bih kretala kad sam pričala o tebi

Ali mogu u stihovima to lakše dočarati

Ti mama znaš da sam ja dijete velikog srca

I uživam slušati o tuđim uspjesima

Zadovoljstvima i sretnim trenucima

Ali nikada ti nisam rekla

I zato sada govorim

Ali meni bi se srce uvijek na dva

Ogromna dijela prepolovilo

Kada sam slušala kako druge žene uživaju

Bilo to da li u godišnjim odmorima

Poslovnim unapređenjima

Ili jednostavno dolasku kući u miru

Jer je to bila prva stvar koju sam

Oduvijek željela za tebe

Da imaš život kakav zaslužuješ

I znam ja da je za svakog sudbina

Drugačije krojena i da ovo nije kraj

Ali nema te stvari koje ja ne bih dala

A da ti živiš svakodnevnicu

Kakva priliči tvom postojanju

Tvom srcu i duši

Da s rahatom dođeš kući

Bez pretjerane brige

Da me vodiš na ručak kad dobiješ platu

I da idemo na more svakog ljeta

Te kad god bi rekla da ti je krivo

Što uskraćuješ meni ljeto

Za par dana u Hrvatskoj

Ja nisam imala snage da ti kažem

Kako mene ne interesuje ni to more

Nit putovanje

Da je meni jedino krivo

Što ti ne možeš otići sa mojim ocem

Na par dana da se odmoriš od svega

I unatoč svim uskraćenjima tvojim

Ja rijetko kad da sam upoznala osobu

Koja manje misli o sebi a više o drugima

I zaista se iznerviram

Kada kažeš da ne želiš sebi kupiti nešto

A ti si ta koja zapravo to najviše zaslužuje

Ti si mama najnesebičnija osoba

Koju ja znam

I najbrižnija rekla bih

Pa makar mi ta tvoja briga ponekad

Bila pretjerana i bez naročitog razloga

Nikada me nije prestalo fascinirati

Odakle ti snaga i volja

Da se toliko sikiraš oko najbezazlenijih situacija

Odakle je Bog uzeo toliko djelića

Da napravi samo tvoje srce

Od čega je ono građeno

Kada ima toliko ljubavi u sebi

I od čega je to tvoje tijelo sastavljeno

Kada ima jačinu da nakon svakog

Umornog dana dođe do mene

I najsnažnije već što je bilo koje

Ljudsko biće do tada moglo

Zagrli nekog

I to baš mene

Ja nisam ničim zaslužila takvu ljubav

A kamol takav zagrljaj

Ali zato mama moja znaj

Ja možda nisam osoba za zagrljaje

Mada svake noći ću leći

I od svih momenata tog dana

Sjetit ću se prvo tvog dodira

Te možda se tebi ne čini veliko

Ali svakim poljupcem u obraz

Koji nježno spustim

Namjeravam reći

Hvala ti za sve

Ne samo jer si mi se nasmijala pri dolasku

Ne samo jer si mi oprala veš

Niti donijela čašu vode

Hvala ti što postojiš

Što si tu da budeš uzor u svakom aspektu

Mog života

Hvala ti što si žena kakva želim

I ja da budem

Hvala ti što se osjećam ponosno

Kada mi neko kaže da ličim na tebe

Hvala ti što ne odustaješ od bilo čega

Hvala ti što si takva kakva jesi

Za kraj ja ti mogu jedino reći

Kako mi je jako krivo

Što život ne daje šansu

Da se čovjek barem jednom u životu

Ne vrati željene godine unazad

Jer ja znam gdje i kad bih se vratila

Vratila bih se u tvoje djetinjstvo

Gdje bih pokušala da maloj Kiji

Kažem da ne shvata ozbiljno majkinu priču

Da je najljepša djevojčica

Koju je do tada vidjela

I kako će ako je ikako moguće

Odrasti u još divniju ženu

Kojom će se njeno dijete ponositi

I meni nema većeg cilja u životu

Od tog da se za 20 godina

Pogledam u ogledalo

I vidim tvoj osmijeh i tvoje oči

Jer najdraži dijelovi mene

Su mi oni koje sam naslijedila

Isključivo od tebe

Hvala ti na njima

I hvala ti na svemu

Volim te mama najviše

[poeticlicense12345]

Po prvi put ne pišem o tebi, valjda vreme odradi svoje kao i u svakoj ljubavnoj priči gde je kraj jedina destinacija,godine su prošle pa i moja se potrošila inspiracija...vreme, naš najveći neprijatelj!

A evo priznajem i sebi i tebi...stihovi su navirali kao nabujala reka dok mi po kosi provlačiš promrzle prste,jer bila je zima..

I evo priznajem da i sada te u mislima i snovima ima,samo ne tako često,ne tako jako...

Danas smo samo tek tako

deo uspomene prošlog života..

nekad izustim pa kažem,,ma ipak je bolje ovako,,! Bog zna što tako treba!,,

a u sebi ištem silno to parče plavog neba

nad ,,našim,,krovom...

Ali ne! Ipak, nije se dalo.

Ne želim da trunem u mraku koji se imenom tvojim zove,

Ja imam predivnu kćer tebi prizivam sinove!

nadji pod ovim suncem komadić sreće svoje,

Kada mi nismo znali čuvati se za nas dvoje...

Šteta,nije se dalo.

text author: Olivera Marković

[trazeci-spokoj]

Zarez je primoran da bude tačka?

Pročitah nedavno jednu izjavu koja kaže da se možda možemo promijeniti bez da nestanemo, da sačekamo oluju i prođemo kroz nju. Nakon oluje, možemo shvatiti da smo još uvijek živi. Iskreno, razmišljam o tome. Da li je to hrabrost? Ostati i suočiti se sa onim što nam dolazi? Ali možda ne želim da budem hrabar. Možda ponekad poželim da budem efemeran kako bih bar na momenat bio bliži onima koji su tu duhom sa nama. A datumi prolaze i dolaze. S datumima dolaze i snovi, dolaze mirisi koji me podsjećaju na tebe. I tako, datumi prođu, ali mirisi ostanu u meni. Sa datumima me i uspomene nakratko napuste, kao da i one znaju da su teške, da zbog njih nisam u stanju da dišem. Pa me napuste, hvala im. Pogledam mamu, i tad shvatih da nisu oči ogledalo duše. Suze su. Takođe spoznah još nešto. Ponekad, kada nam ponude nježnost, to nam se čini kao dokaz da smo uništeni.

Moram da priznam, vrijeme je stalo te godine. Kao da sam ostao u tom momentu, u toj sekundi, i još uvijek čekam da sat otkuca sljedeću sekundu. Ali ništa. Mislim na posljednji dan kada sam te vidio, kao da je tada sve izgubilo boju. Ptice koje su dolazile na onaj orah ispred kuće, one tvoje ruže o kojima se i danas brinem, čempresi koji su se uzdizali kao divovi. Svijet je postao siv. Nikome to nisam mogao reći. Ne znam pokazati emocije… ili ne želim, ne znam. Poželio sam da dišem. Nisam dugo. Možda ne želim da pustim ovu bol jer bi to značilo da puštam tebe, da se opraštam sa ljudskim dijelom mene koji si uzgajala i oblikovala. Kaže Egziperi, 'Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.' Ja sam ta ruža, bakice. U toj boli koju osjetim kada da se prisjetim tebe, pronađem i snagu za novi korak. Iako se još uvijek nadam da će sat otkucati sljedeću sekundu.

Kažu mi neki da ne postoji drugi svijet, da se nećemo ponovo sresti. Pitam sebe, kako mogu? Aplaudiram im na toj hrabrosti. Ja ne mogu. Nazovi to kukavičlukom, ali pomisao da ćemo se opet nekada vidjeti… I to je smisao za nekoga. Želim da budem bolja osoba, želim da me pogledaš i da pomisliš kako utrošeno vrijeme na tvoju ružu nije uzaludno. Možda će ona sekunda otkucati kada se ponovo sretnemo, tamo negdje. Možda samo nastavimo tamo gdje smo stali. Ti me pitaš da li želim doručak dok ti prepričavam reprizni sadržaj indijske serije. Najdivnija jutra propraćena mirisom čaja ubranog iz tvog vrta uz tvoj ispečeni, hrskavi hljeb za koji smo govorili da je lijep kao 'duša', dok nas cvrkut ptica podsjeća gdje je dom. Ponestaje mi riječi. Ne znam kako, jer sam o tebi uvijek mogao pisati. Kao i uvijek, suzdržavam se da ne pokažem bol pred mamom. Ali osjeti. Valjda na to misle kada kažu da ljudi dijele bol. Ipak, to je nešto što ne mogu da podnesem. To je moja granica. U mračnoj prostoriji se teško suočiti sa sobom. Iz tog razloga, želim ti laku noć, bakice najumiljatija. Za kraj, želim da postavim pitanje. Nije li to najtužnija stvar na svijetu, mama? Zarez je primoran da bude tačka?

[zvjezdana-the-writer]

Svi imamo svoje snove. I svi bismo željeli živjeti svoj san.

Nekako se prvo čovjek vrati u djetinjstvo i pomisli o čemu je tada sanjao. Kada bih na televiziji vidjela reklame gdje ima more, palme, pijesak, to bi me asociralo na romantično ljetovanje. Cijeloga života sanjam o tome da sa voljenom osobom odem na more. Taj neprocjenjivi osjećaj kada sanjaš kako se ujutro budiš kraj te osobe, u nekom apartmanu na moru, daleko od svih obaveza i nedaća.

Isto tako, sanjam već godinama zimovanje na planini. Nebitno kojoj, samo da konačno osjetim zimsku idilu sa voljenom osobom. Tako često maštam o odlasku na planinu, snijeg koji pada oko nas, stan u kojem se budimo uz zagrljaj i toplu čokoladu.

Ali evo, za skoro 25 godina svog života to još nisam doživjela. Svake godine osjećam isti grč u sebi kada vidim objave u kojima ljudi masovno sa svojim voljenima idu na ljetovanje i zimovanje. Gledam djevojke mojih godina koje su to sve već imale, dok ja i dalje mogu samo sanjati o tome i nadati se čudima.

Bilo kako bilo, to su moji snovi. I ja živim za dan kada ću ih konačno ostvariti.

[putovanja-i-osecanja]

Feliks Romulijana

Carska palata Feliks Romulijana, smeštena je kod sela Gamzigrad 11.5km od Zaječara, predstavlja jedan od najbolje očuvanih rimskih spomenika u Srbiji.Rimski imperator Gaj Valerije Maksimilijan Galerije sagradio je velelepnu utvrđenu palatu u pitomoj dolini kraj Crnog Timoka i nazvao je Feliks Romulijana, u čast svoje majke Romule. Put do ovog skrivenog bisera je više nego dobar sa vidno obeleženim putokazima. Ispred kompleksa nalazi se uređen pakring. Inače karta košta 500 din i za istu dobijate i priču o nastanku i značenju ove palate. U septembru 2007. godine na Felix Romuliani – Gamzigradu, značajnom kulturno-turističkom središtu Srbije, zaviorila se zastava UNESCO-a, budući da je ovaj kasnoantički arheološki lokalitet stavljen na listu svetske kulturne baštine.

. . . #serbia #serbiaphoto #srbija #instaserbia #serbianature #obidjisrbiju #srbijauslikama #instagramsrbija #mojasrbija #serbiatravel #serbiatourism #myserbia #vidisrbiju #seeserbia #turistickaorganizacijasrbije #upoznajsrbiju #lepotesrbije #beautyserbia #discoverserbia #turizamsrbija #istrazisrbiju #exploreserbia  #visitserbia #posetisrbiju #despotovac #dozivisrbiju #zajecar #gamzigrad #feliksromulijana

[felix-trot]

Nema više, gorko-slatki kraj! Kraj jedne ere. :( Višnja Pentić i Hrvoje Krstičević pričaju o kraju "Prozora", serije mikroeseja o hrvatskoj dokumentaristici do osamostaljenja. Prvi tekst objavljen je 4. travnja 2016., a posljednji 7. kolovoza 2023. godine.

[impossibledinosaursworld]

Danas je dan borbe protiv tumora na mozgu i ovom prilikom želim upozori sve na simptome koje sam imala i nisam ih shvaćala ozbiljno. Imama 21 godinu i saznala sam da imama tumor prije 4 mjeseca ,a moja borba sa glavoboljama , nesvjesticama , vrtoglavicama traje više od 2 godine. Imala sam konstantne bolove u glavi i često sam znala padati u nesvijest. Kako je moj tumor napredovao tako su simptomi bili sve više izraženiji . Uočila sam veliku promjenu u svome ponašanju ponekad bih svoje raspoloženje znala promijeniti u minut i to sve bez razloga . Znala sam biti u jednom trenutku toliko bijesna i nasilna ,a u drugom toliko smirena i sretna . I to je imala jako veliki utjecaj na moj život i moje bližnje. Također uz to sve je bio i teški oblik aksioznosti i depresije. Kako osobe koje boluju od tumora izgledaju jako zdravo tako ni ja nikada nisam pomislila da mi može biti nešto tako sve do trenutka dok nisam otkrila da nešto ne štima i da imam ne pozvanog gosta u svome tijelu . Od dana kada sam saznala nije mi bilo svejedno i iskreno nisam imala volje da nastavi dalje ,ali na kraju sam shvatila da moram prihvatiti to i boriti se . Danas živim i dalje svoj život , uživam u svakom trenutku naravno svi simptomi su i dalje tu možda ih je sada više ,ali ja se ne predajem. Izgubljenost, gubitak pamćenja i teško učenje za ispite je jako utjecalo na mene i moj fakultet ,ali i dalje sam nastavila i nadam se uspiješnom završetku. I zato zelim svima koji polaze kroz to da budu svjesni da nije kraj i da uvijek postoji razloga za sve. Ja sam svoje tumor kasno otkrila i teško da ću se izvući iz svega toga ,ali sam i dalje sretna jer znam da se sve događa sa razloga i da na kraju postoji onaj mali sretni završetak gdje će moj (ne)prijatelj odustati i pustite da i dalje nastavljamo sa svojim životom .I zato slušajte svoje tijelo i nemojte trpiti bol ! A ja vam i moj mali (ne)prijatelj šaljemo veliku podršku i znajte da niste sami 💛

[belog-grada-crna-princeza]

18. februar ove godine, rečenica u dnevniku: super si im dok mogu da te gaze, kad više ne mogu postaješ zver i nakaza.

9. decembar je, ja mislim o tome, o projekcijama. svemu što sam dozvolila ljudima i na kraju potvrdila sebi svoju moć u nemoći. moćna sam jer dobro predviđam da ću biti nemoćna. moćna sam jer znam početak, sredinu i kraj.

Malo si samo promjenila glumce, al' isti je komad, isti zaplet i kraj. uvek sam volela te stihove, uvek sam razumela o čemu pričaju. verovala da su mi dodeljene uloge i predstava u kojoj se ja ne pitam bog zna šta i crpela snagu u tajnovitosti, u tome da vam serviram iluziju ispod koje nećete videti. sve dok se granice nisu.. malo previše zamaglile.

ja ostajem pri stavu da sebe ne možemo lagati uspešno i dugoročno. to su istine koje te probude uz lupanje srca u gluvo doba i parališu te, učine te taocem sopstvenog zatvora sačinjenog od krvi i mesa. nemaš kud.

cele godine shvatam da nestajem. iz jednog unosa u dnevnik u sledeći zaključak je : nestajem. možda je to osećaj smrti koji me prati na dnevnoj bazi. mislim da umirem i u psihološkom smislu, u pravu sam. iz toga prirodno proizilaze i su*cidalne misli jer iz ovog stanja fizička smrt deluje kao jedini izlaz.

slušam u podkastu psihijatra, kaže, svaki čovek ima neku svoju priču, svaka priča je važna. doktore, meni drugi kroje priče od kad znam za sebe. moj glas ne postoji, on je tihi krik koji ostaje nečujan i meni samoj. nema me. možda me nikad nije ni bilo. doktore, ima li vas? ili ste i vi projekcija?

u psihozama čovek više ne razlikuje subjektivnu od objektivne stvarnosti, objektivna je pritom ona oko koje se većina slaže. borderlajn pacijent je tu negde. jednom nogom u ovoj, drugom u onoj realnosti. Ni na nebu ni na zemlji, što kaže dada.

ja sam osoba koja voli da donosi zaključke i u izvesnom smislu da mudruje. to sam možda nasledila od mojih omiljenih ljudi - bake sa majčine i deke sa očeve strane. ako ikad doživim starost, gotovo sigurno ću biti od onih starih ljudi koje klinci karakterišu kao daveže. podmićivaću ih mentol bombonama ukoliko budu još uvek postojale i pričaću priče koje, kao, mogu jedino ja da ispričam. možda će neko nešto izvući iz njih. verovatno će samo krišom prevrtati očima i pitati se je li bombona uistinu bila vredna ovoga.

a možda će nas do tad sve pokositi neka apokalipsa.. volimo mi ljudi da mislimo da smo neuništivi, zaboravljamo koliko smo u istoriji postojanja mladi i zeleni. rekla bih čak: nebitni. doći će neka druga bića kojima mi nećemo ni biti na mapi, ako se to već nije desilo.

vidite? dokle dosežu moje misli. i šta sam sve u stanju da pomislim i da izmislim da bih opravdala sebi osećaj apsolutne izolovanosti koji mi je utkan negde duboko u dnk.

Neki će razumeti, rekao je Buda. danas je budizam jedna od najrasprostranjenijih religija u svetu. ali on je svom učenju ostao dosledan. ja nemam šta ni da prihvatim ni da odbacim.

nisam tu. nema me.

sve je iluzija.

-Katarina

[shekyspeare]

"Nema više moga tijela!

Postoji samo duša koja živi za islam!"

Omer Stupac, rođen 1927. u Mostaru, član Mladih Muslimana ubijen 1949. godine od strane komunističkih vlasti.

Kraj rešetki šutjele su

sjenice i leptiri,

Od Omera umrloga

bježali su ćafiri!

Allah će vam silu slomit',

a Islam će pomoći!

Kad ja umrem, brojna braća

mojim putem će poći!

[mosus-tvog-bivanja]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela

čitati bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu.

Vesna Parun