#kratke priče

[zvjezdana-the-writer]

Svi imamo svoje snove. I svi bismo željeli živjeti svoj san.

Nekako se prvo čovjek vrati u djetinjstvo i pomisli o čemu je tada sanjao. Kada bih na televiziji vidjela reklame gdje ima more, palme, pijesak, to bi me asociralo na romantično ljetovanje. Cijeloga života sanjam o tome da sa voljenom osobom odem na more. Taj neprocjenjivi osjećaj kada sanjaš kako se ujutro budiš kraj te osobe, u nekom apartmanu na moru, daleko od svih obaveza i nedaća.

Isto tako, sanjam već godinama zimovanje na planini. Nebitno kojoj, samo da konačno osjetim zimsku idilu sa voljenom osobom. Tako često maštam o odlasku na planinu, snijeg koji pada oko nas, stan u kojem se budimo uz zagrljaj i toplu čokoladu.

Ali evo, za skoro 25 godina svog života to još nisam doživjela. Svake godine osjećam isti grč u sebi kada vidim objave u kojima ljudi masovno sa svojim voljenima idu na ljetovanje i zimovanje. Gledam djevojke mojih godina koje su to sve već imale, dok ja i dalje mogu samo sanjati o tome i nadati se čudima.

Bilo kako bilo, to su moji snovi. I ja živim za dan kada ću ih konačno ostvariti.

[carica-ficus]

Recenzija: Tamnije od Zgrušane Krvi

Autor: Viktoria Faust

Datum: 28/11/2024

Ocjena: ⭐⭐⭐

_________________________________________________

Ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljna svojim ulovom na Interliberu, ali pronalazak djela Viktorie Faust odmah na početku obilaska sajma mi je definitivno jedna od svjetlih točaka. Njezini "Vampirski Snovi" prošle su me godine oduševili, no onda sam se razočarala saznavši da knjiga više nije nigdje dostupna za prodaju. Baš zato sam znala da ne mogu propustiti priliku ugrabiti "Tamnije od Zgrušane Krvi" - još jednu kolekciju kratkih priča od kojih je većina (ako ne i sve) horor tematike.

Kolekcija obuhvaća 20 kratkih priča koje je Faust pisala početkom 20. stoljeća. Neke od njih slane su na natječaje, dok su prva i zadnje dvije priče dobitnice književnih nagrada. Priče se dotiču različitih tema, najčešće zalaze u znanstvenu fantastiku, a svaka nosi misterioznu, ponekad sablasnu notu.

Narativ predstavlja radnju na pomalo maglovit na��in kakav je uobičajen za starije radove spekulativne fikcije. Detalji nisu jasno izrečeni niti objašnjeni, čime se više vremena pridodaje tijeku priče, a ne izgradnju svijeta u kojem se ona odvija. Takav pristup dobro djeluje za formu kratke priče, no u ovoj kolekciji ponegdje ispada previše nejasno. Nedostatak razrade onemogućuje čitatelju da se potpuno udubi u priču i time oduzima od njezina doživljaja, umjesto da stvori misterij koji će ga podrobnije uvući u radnju.

Vrlo se lako očituje da Faust ima specifičan stil pisanja i karakterističan pristup svom stvaralaštvu, ali veliki broj priča u ovoj kolekciji negativno djeluje na izbor njihovih tema jer djeluju repetativno. Dok je u jednom radu glavna ideja izvrsno realizirana i zanimljivo predstavljena, u drugom djeluje nezgrapno i nedorađeno. Time se doista zanimljive priče gube među onima koje su slabijeg doživljaja.

Nažalost, nakon "Vampirskih Snova" moja su očekivanja za "Tamnije od Zgrušane Krvi" možda bila malo previsoka i knjiga mi nije sjela onako kako sam očekivala da bude. Ipak, ovo je zanimljiva kolekcija i vjerojatno će oduševiti mnoge ljubitelje spekulativne fikcije, a pogotovo one koji su u vjerni hororu.

[jelenajt]

Kratke priče i dugo sećanje.

[weekly-tea]

17.6. - 24.6.2024.

Europsko nogometno prvenstvo

HBO:

Bail Jumpers

Novo. Došlo mi u prijedloge i odmah sam zagrizla. Sviđa mi se format, epizode kratke, razne persone, brzo se pogleda i upije.

The Price of Glee

Algoritam zna što preferiram. Naravno da se moralo pogledati, jer me ta serija obilježila.

Taylor Swift Vs Scooter Braun: Bad Blood

Još jedan od celebrity sukoba. Ko fol dvije priče, a moglo se reći u sat vremena jedne.

Netflix:

Outstanding: A Comedy Revolution

Queer comedy. Koristan topic.

How to rob a bank

Trejler nije obećavao, ali sam doku film je baš dobar, u mjeri i drži pažnju.

Knjiga:

Rick Rubin: Kreativni čin - Način postojanja

Nije da je neš prezanimljivo, ali zbog same njegove aure je dovoljno privlačno i poprilično intrigirajuće.

[djolens72]

NEKI NOVI

Očekujući literarni konkurs da proglasi moralne pobednike i ove godine donosi stare i nove ideje uvijene u kratke priče svojih autora poznatim svima..A ono glavno pijedastal i mesto ostavljeno za nekog novog realističnog romantičara i sanjara sa zvucima starina na stepeniku koje ništa ne znači osim njemu samom ?! Puno truda uloženog na neudobnoj stolici bez naslona sve ove godine je tu negde i…

[knjigeobradovic]

OFF (vrlo kratke priče) - MOMO KAPOR

[gtaradi]

Mladi! Humoristično-satirički e-magazin "Uh!Aha" poziva vas na suradnju

Pozivamo učenike sklone humorističnom izričaju da nam šalju svoje šaljive radove

Pozivamo učenike sklone humorističnom izričaju da nam šalju svoje šaljive radove (kratke priče, anegdote, humoreske, statuse i misli, aforizme, smiješne crteže, parodije, šaljive pjesme, karikature) u naš humoristično-satirički e-magazin “Uh!Aha” jer pokrećemo rubriku posvećenu mladim talentima. Teme su proizvoljne, a duljine učeničkih radova neka budu do jedne stranice A4 formata.     Više o…

[emilsinkler]

Lopov života

Vodim tuđi život dok neko drugi vodi moj!

Obraćam Vam se sa pomalo čudnovatom molbom. I pre nego što me proglasite ludom, saslušajte moje rezonovanje i ako se ikada osećate otuđeno od svoga života, možda ćete me i razumeti.

Naime, skoro sam došla na ideju da sam možda ja nekome otela život, pre nego što sam i dobila pravo na bilo koji, možda je moja majka ili čak neki drugi davno zaboravljeni predak oteo nekome ovaj moj život i dao ga sa najboljom namerom meni. Možda je čak u mojoj porodici postojao neki svojevrsni lopov života, neki lakrdijaš, jer to ide ruku pod ruku -krasti i smejati se- koji, kako je živote i sudbine tako lako krao, nije ni shvatao koliki značaj oni imaju! I tako je svoju dosadu jednog dana ubijao zamenjivanjem života! A možda je i složenije od toga i ova moja zamena je posledica jednog pravednog pijanstva! I moj je predak toga dana bio kivan na sebe i na život koji mu je dodeljen jer je upoznao čoveka koji je dobio njemu namenjen život i taj je čovek vodio pored sebe najlepšu ženu i najdražu decu dok je ovaj moj naručivao jeftinu brlju od još jeftinije konobarice. I tad se razbesneo i shvatio koliko mu je podao zanat kada samo svoj život ne može da izabere i odlučio da zavrne i nas ostale! I onda je jednostavno ukrao sve živote koje je mogao i podelio ih kako je stigao! I tako sam ja dobila ovaj život, koji sada ni ne smem da nazovem svojim.

I sada kada ste čuli moje sumnje, molila bih da mi se javite ako ste čuli za slučajeve slične meni ili ako znate postoji li negde oglasna tabla za izgubljene i nađene živote, jer silno želim da predam ovaj namenjenom vlasniku i da isprobam neki drugi. Ovaj je dobar, ne shvatite me pogrešno, ali tuđi. A tuđi život je kao tuđa cipela - kratko se da nositi. A mene moj već dugo žulja i često ga nakratko izuvam da dobijem predaha i svaki put sve ga teže navlačim nazad. I plašim se da ću uskoro morati da ga se rešim, a nemam prava na to, jer on ni ne pripada meni, a ne bih ni želela da ožalostim istinskog vlasnika!

[covjek-casopis]

KONZUMIRANJE

Na ulazu u veliku trgovinu čula je neobičan zvuk. Nešto poput talasanja i škripe goleme površine metala. Od sinoć je puhao snažan vjetar s juga. Parkiralište je bilo sparno i neobično pusto čak i za sredinu kolovoza. Asfalt je užegao od jake vrućine i pritiska, a nešto malo okolnog zelenila poprimilo je spaljenu, crno-smeđu boju. Bila je nedjelja poslijepodne i nebo je postajalo sivo. Kvart je sa zapada opkolio zid sivo-plavih oblaka. Puno trgovačkih kolica bilo je zataknuto jedno o drugo i formiralo veliku metalnu zmiju ispred parkirališta. Na terasi vanjskog kafića koji se spajao s parkiralištem sjedio je tek jedan starac. Izgledao je kao voštana figura pape Ratzingera sa sunčanim naočalama. Nije se pomicao. Vjetar je proizvodio jezivi zvuk u dodiru s metalnim blokovima. Kada je podignula glavu u potrazi za izvorom zvuka, vidjela je da se iznad nje opasno klima veliko početno slovo riječi KONZUM. Iz hipnotiziranog promatranja iznenada ju je prenuo snažan stisak ruku koje su je obavile oko struka. Ispred njezina se lica ni iz čega stvorila velika plišana maska. Nešto poput slona i mutiranog insekta. Masku su pratile dvije djevojke. Hihotale su se i slikale je mobitelom dok ju je spodoba doticala svojim velikim plišanim pipcima. 'Ja sam komarac', progovorio je glas ispod maske. 'ZZZZZZZZZZZ. Ja sam muškarac'. Nije ju ispuštao iz ruku. Djevojke su joj u nekoj nezaustavljivoj histeriji smijeha tutnule u ruku dva promotivna uzorka insekticida Autan. Komarac-muškarac je nije prestajao bosti po torzu svojim debelim plišanim rilcem koje mu je visjelo iz glave kao izduženi nos. Nije se snašla u tom iznenadnom prepadu. Muškarac ju je lascivno ubadao rilcem, a djevojke su ga zadirkivale, 'e jesi uboo, e jesi je uboo' i sagibale se prema koljenima od smijeha. Naglo se istrgla iz tog iznenadnog promotivnog silovanja, bacila vrećicu Autana na pod i potrčala prema vratima trgovine koja su se pred njezinim tijelom spasonosno otvorila. Spodobe su ostale iza stakla iza kojeg je gledala njihove grimase i grčeve smijeha kao u kakvom nijemom horor-filmu. Trgovina je bila prazna i ledena kao grobnica. Nije se čuo onaj uobičajeni zvuk promotivnih pjesmica, 'baš za mene' i sličnih pitomih melodija, kao ni zvuk bipkanja skenova na blagajni. Na ulazu je bila postavljena kartonska maketa nasmiješenog Konzumovog manekena u nešto većoj veličini od pravih ljudskih dimenzija. Ispod kartonskog čovjeka pisalo je: 'Konzum - s vama kroz život', a do njega nešto izlizan natpis 'Konzum - hrvatska riječ za supermarket'. Od živih bića u cijeloj trgovini bila je tek jedna jedina blagajnica, krupnija, plave valovite kose, nešto viša od kase ispred sebe. Imala je u ruci čokoladicu koju je taman namjeravala zagristi. Nije ni primijetila da je itko ušao u trgovinu. Pogled joj je bio usmjeren prema stropu na kojem su se lagano njihali nazivi prodajnih sekcija obješenih o lance. 'Mesni proizvodi, Mliječni proizvodi, Sanitarije, Kruh, Piće'. Uzela je u ruke jednu manju crvenu košaricu jer nije namjeravala kupiti previše, tek nekoliko osnovnih namirnica da preživi do sutra. Jogurt, mlijeko i kakvo pecivo. Osvrnula se oko sebe ne bi li vidjela još nekoga tko je došao u trgovinu. Pod u trgovini je bio prljav, pun sitnog smeća i otisaka stopa. Izgleda da ga nisu čistili danima. Police nisu odisale uobičajenim obiljem. Puno je proizvoda bilo na akciji zbog skorog isteka roka valjanosti. Svežeg voća i povrća gotovo i nije bilo osim ako se računaju gotovo posve pocrnjele banane i jedan omekšani i naborani krastavac. Agrokor je tonuo sve dublje iako je taj dućan i dalje bio jedini dućan u kvartu. Nekad sjajni Konzum pretvarao se u već davno pokorene Dionu, Slaviju i Union čije su police netom prije zatvaranja zjapile prazne kao da je na pomolu kataklizma. Jedino je knjiga bilo u izobilju na rotirajućoj polici ispred kasa. Blještale su u sjajnim plastificiranim omotima, neke su imale dodatak - kreme za sunčanje ili vrećicu instant-kave. Dok je hodala između redova polica prazne trgovine, osjećala je nelagodu. Nadala se da je bar netko još unutra osim nje i blagajnice. Između aleja proizvoda svako bi malo uputila pogled prema kasama. Blagajnica se gotovo i nije pomaknula otkad je ušla. Tako nepomično iz daljine je izgledala kao čokoladica svetog Nikole u crveno-zelenoj foliji. Čini se da je jednu takvu i žvakala. Cijeli jedan red na slatkišima bio je ispunjen upravo takvim čokoladicama, raznim Milkinim djedicama, Lindtovim zečevima, sobovima, jajima i pilićima, zaostalima još od Božića i Uskrsa. Krenula je u smjeru odjela s kruhom. Odjednom se začula neka buka. Ispred nje je prohujao čovjek u crvenoj Konzumovoj odori s kolicima punim pića. Bio je neobično mršav, blijed i suh, nimalo nalik onom kartonskom manekenu. Vukao je pića kao mrav prevelik teret u nekakvoj panici, a nju izgleda nije ni primijetio tako da ju je zamalo oborio pretrpanim kolicima. U zadnji tren je ustuknula prema frižideru sa suhomesnatim proizvodima. Zastala je na trenutak pred frižiderom. I on je bio neviđeno prorijeđene ponude. Tek nekoliko tvornički zapakiranih ambalaža pršuta, mortadele i šunke. Stiješnjeni i vakuumirani komadi mesa nisu imali žarko ružičastu, slasnu boju s ambalaža, već su bili u nekim zagasitim nijansama sive i smeđe. Većina ih je bila polijepljena žutim etiketama na kojima je crvenim slovima bilo napisano AKCIJA. Zagledala se u te komade mesa kao da je na tragu otkrića nekog misterija. Zastala je. Gladila je pakiranja u kojima su bili stiješnjeni komadi mesa. Iz misli ju je iznenada prenuo drhtavi muški glas koji ju je pitao: - A jel vi volite papati meseka? - Bio je to starac kojeg je maločas vidjela u kafiću ispred trgovine. Kako li samo nije primijetila da je ušao unutra i ušuljao se blizu nje. Imao je otkopčanu košulju i sunčane naočale. Nije htjela zuriti, ali učinilo joj se da mu je i šlic bio otkopčan. Zanijemila je. A onda ju je pitao: - A jel vi volite dedeke? Nijemo je krenula u smjeru mliječnih prerađevina s nekom nevidljivom pljuskom na licu. Starac se kretao sporo i slabašno. Utrpala je u košaricu jedan voćni jogurt i uzela mlijeko u tetrapaku koje je stajalo izvan frižidera. Samo da još uzme kruh i napusti ovo trulo mjesto čim prije. Tišinu u trgovini naglo je prekinula narodnjačka glazba koja je zvučala kao da je netko pušta preko mobitela. Čula je uskoro i pjevušenje. U trgovinu je ušao mladić kojeg je dobro znala iz viđenja tu iz kvarta. Mogao je imati kojih 18 godina i uvijek ga se moglo vidjeti na ulici. Često bi glasno pjevao na klupici u parku, dovikivao prolaznicima i tako skretao pažnju na sebe. A onda je naglo utihnula muzika s mobitela. Mladić je glasno ispsovao bateriju i mobitel. Približavala se odjelu s kruhom. Mladić koji nije bio u njezinu vidokrugu svako malo bi nešto zavikao. Poslao u kurac ovo ili ono, jebao mater mlincima, kavi, tavama i nečemu čega nema. Naposljetku je spomenuo Todorića, da ga jebe u šupak lopovski. Po zvuku njegova glasanja mogla je razaznati na kojoj je udaljenosti. Onda je počeo nešto pjevušiti u narodnjačkom melosu. Isprva tiho da nije mogla razaznati riječi, a onda sve glasnije. Trgovinom je odjekivalo njegovo skandiranje 'Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje, kao stoka svi ćemo na klanje!' Stajala je na odjelu s kruhom dok joj se sve više približavao zvuk mladićeve pjesmice. 'Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje'. Na odjelu s kruhom nije bilo ni žive duše. Nije bilo čak ni svježe ispečenih peciva ni kruha. Samo neki vakumirani američki tostovi s dugim rokom trajanja. 'Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje'. Čekala je za pultom ne bi li se netko pojavio. Mladić je bio sve bliže, sad ju je uočio i išao ravno u njenom smjeru. 'Kon-zu-mi-ra-nje, Sra-nje, U-mi-ra-nje'. Stajala je nepomično ispred odjela za kruh. Mladić je prestao pjevušiti i stao sasvim blizu nje. Mogla mu je osjetiti dah. Mirisao je na cigarete i zapuštenost. Okrenula se i pogledala ga u oči. Bjeloočnice su mu bile prošarane sitnim crvenim munjama. Bio je nekako neobično podbuhao u licu. Stajali su tako u napetoj tišini jedno pored drugoga. Onda se iznenada začuo stakleni zvuk boca koje su zaplesale negdje na drugom kraju trgovine. Protrnula je. Potrčala je iznenada u smjeru blagajne. Natpisi odjela s robom iznad nje su se počeli njihati. Na blagajni nije bilo blagajnice. Čula je samo glas koji ju je pitao ima li Multiplus karticu. Gledala je u čudu odakle dolazi taj slabašni ženski glas. Kao da je dolazio iz otopljenih mrvica čokolade obavijene crveno-zelenom folijom.

MAŠA KOLANOVIĆ (Zagreb, 1979.), iz zbirke kratkih priča "POŠTOVANI KUKCI", Profil, 2019.

[zvjezdana-the-writer]

Petnaesto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" je ovdje:

Chapter 15.

Sutradan, poslije škole, Jan me zaustavio na kampusu, nakon što ga jučer cijeli dan nisam vidjela. Bila sam još uvijek rastresena zbog onog natpisa i nisam znala trebam li mu to spomenuti ili ostaviti za sebe. Plašila sam se njegove reakcije. Nisam željela da naudi nekome, osim ako to nije Mindy.

,,Jesi li dobro?“ Upitao je prešavši mi prstima po obrazu. ,,Izgledaš kao da imaš temperaturu.“

,,U redu sam.“

,,Nisi.“ Rekao je zabrinuto. ,,Što je bilo?“

,,Dobro sam, stvarno.“

,,Nisi dobro.“ Sada se nasmiješio. ,,Hoćeš li da se sakrijemo negdje gdje možemo biti sami?“

,,Sada bih voljela biti sama.“

,,Ali ja želim biti s tobom.“

,,Moram učiti.“

Uzeo me za ruku. ,,Idemo kod mene. Obećajem kako neću biti dosadan.“

Otvorila sam vrata i ušla u njegovu sobu, a on je ušao direktno iza mene i obgrlio me rukom oko struka. Okrenula sam se prema njemu, želeći mu se požaliti, ali on me usnama ušutkao i zaključao vrata.

Moj kaput je završio na podu, kao i njegova jakna, a nas dvoje na krevetu. Ljubio me svom snagom, kao da me godinama nije vidio. Poželjela sam njegove usne na svom vratu, njegov dah na mojim grudima, način na koji su mu ruke milovale moje tijelo.

,,Mače moje.“ Prošaptao je i očnjacima mi prešao po vratu.

Gledala sam u njegove crne oči, u njegove dugačke trepavice koje su pri trepćanju proizvodile zvuk. U njegove tamne usne koje imaju ukus tajni. Tajni zbog kojih sam ga se trebala odreći. Ali nisam. Niti ga se mogu riješiti, niti to želim.

,,Netko mi je poderao gaćice.“ Brzo sam rekla, ali izraz njegova lica nije bio nimalo smekšan kada sam to rekla. Očito je odmah pomislio na nešto perverzno.

,,Tko?“ Upitao je.

,,Ne znam tko je. Poslije tjelesnog odgoja sam se morala istuširati. Kada sam se vratila u kabinu, ugledala sam svoje poderane crne gaćice. Netko ih je škaricama poderao u obliku slova koja su govorila: prekini s njim ili ću te ubiti, kurvo.“

Zamišljeno je zurio u moje oči i hladnim prstima mi stavio pramen crne kose iza uha. ,,Jesi li vidjela nečiju dlaku?“

,,Ne. To je bilo jako dobro i precizno osmišljeno i učinjeno. Samo mi nije jasno zašto bi to netko učinio.“

,,Imam osjećaj kako bi to prije učinio neki dečko, ali bolje mi je ne razmišljati o tome.“

Nasmiješila sam se. ,,Opet si ljubomoran?“

,,Nemaš pojma koliko.“

Utisnula sam mu poljubac na usne. Hladna ruka mu je kliznula ispod moje majice, zbog čega sam se naježila. Podignuo ju je do mojih grudi i spustio ledene usne na moj trbuh. Zatvorila sam oči, no onda se začuo njegov glas.

,,Kada si se tetovirala?“ Zapanjeno je upitao.

Otvorila sam oči i napravila zbunjen pogled. ,,O čemu pričaš? Nikada se nisam tetovirala.“

,,Imaš tetovažu. Ovdje na rebrima.“

Pridignula sam se i pogledala na svoja desna rebra. Zaista sam imala tetovažu. Bio je to Dreamcatcher svijetlozelene boje.

,,U redu je, ne moraš se brinuti.“ Rekao je i zavratio svoju majicu. Ovog puta mi se oči nisu raširile zbog njegovog savršenog tijela, već zbog tetovaže na istom mjestu kao i u mene.

,,Nas dvoje smo povezani otkad imam moć nad tvojim snovima.“ Nastavio je. ,,Tetovaža ti se pojavi zbog moje blizine. Kada se odvojimo, nestane.“

Dok sam na velikom odmoru iza drveta pušila cigaretu, mobitel mi je zazvonio. Jedva sam dohvatila cigaretu koja mi je umalo ispala. Pitala sam se tko me zove.

Bio je to Dimitri.

,,Zdravo, Ewelina.“ Glas mu je bio iritantan i zavodljiv kao i prošli put.

,,Kako si?“ Dodao je kada ništa nisam odgovorila.

,,Dobro.“ Nezainteresirano sam rekla. ,,Što trebaš?“

,,Prije bih rekao da tebi nešto treba. Kao, primjerice, instrukcije iz fizike.“

,,Četrnaeste veljače mi je kontrolni.“ Rekla sam dok mi je cigareta u ruci trunula.

,,Pa to je već sljedeći tjedan.“ Veselo je rekao. ,,Kada ćemo vježbati?“

,,Kada god tebi bude odgovaralo.“

Opet se nasmijao. ,,Meni odgovara uvijek. Ali pitanje je gdje ćemo to odraditi.“

,,Kod mene nas nitko neće smetati.“

,,Dobro. Budi spremna.“

,,Čekaj. Odakle znaš gdje živim?“

,,Razrednica mi je rekla.“

Glupa Rosemarie. Što li mu je još sve o meni napričala? Nisam glupa da mu ne mogu sama objasniti gdje stanujem, iako me nimalo ne veseli što će me on sutra posjetiti, a još manje me veseli što ću dobiti jedinicu na Valentinovo ako mi Dimitri ne pomogne.

Jana cijeli dan nisam vidjela. Sunce je sjalo punom parom. Ništa nije moglo pokvariti njegov sjaj. Nijedan oblak mu nije smetao.

Voljela bih da jesen i zima traju zauvijek. Da atmosfera oko mene vječito bude tužna i nebo po nekoliko puta dnevno zaplače. Da vrane pjevuše svojim bizarnim glasovima i led pokrije sve staze. Samo na taj način bi naša ljubav zauvijek trajala. Ali, naravno, uvijek neke prepreke moraju postojati i potopiti sve moje želje i snove.

Sutradan se Dimitri sa mnom vratio kući. Mislila sam da će se Jan odnekud stvoriti i opet me optužiti kako ga varam, ali nije ga bilo.

Kada sam stisnula kvaku svojih ulaznih vrata kako bih ih otvorila, bila su zaključana. A ja nisam imala ključa kod sebe. Kvragu, gdje li je Eva otišla?

Već sam počela gubiti nadu, ali onda su se vrata otvorila. Ali nije ih otvorila Eva, već Jan. Izgledao je opušteno kao da je ovo njegova kuća.

,,Jan.“ Rekla sam ljutito. ,,Što radiš ovdje?“

,,Čekao sam na vas.“ Rekao je sa smiješkom. ,,Upravo kuham ručak. Hrana vam mora dati energiju.“

Nestao je u kući prije nego što sam stignula bilo što reći. Dimitriju je bilo neugodno, što mu se oslikavalo na faci.

Povela sam ga unutra, zatim uz stubište, ravno u svoju sobu. Sjeli smo za moj pisaći stol. Otvorila sam bilježnicu, knjigu i priručnik gdje su mi se nalazile sve formule.

Sve je išlo glatko. Ali onda je ovaj krasni trenutak morao pokvariti Jan, koji nam je usred rješavanja zadatka upao u sobu.

,,Kako napreduje?“ Upitao je sa širokim smiješkom.

,,Zasad dobro.“ Opušteno je rekao Dimitri.

,,Ewelina pamti ama baš sve.“

Podignula sam pogled prema Janu koji je uporno gledao Dimitrija. Na usnama mu je neprestano lebdio osmijeh serijske ubojice.

,,Ne pamtim baš sve tako detaljno.“ Ubacila sam se iz nekog razloga.

,,O, da, pamti.“ Obraćao se samo Dimitriju. ,,Pamti čak i neke događaje iz djetinjstva. Kao kada ju je crni mačak ujeo u šumi Epping, pa je završila u bolnici. Ali liječnici, nažalost, nikada nisu saznali što bi mogao biti uzrok tome. A gle, prije samo nekoliko mjeseci je crvena mačka srušila mljekaru. Imaš li možda neko objašnjenje, Dimitri?“

,,Jan, ušuti.“ Ljutito sam rekla.

Moj ljutiti glas ga je čak natjerao da me pogleda. Prije nego što je otišao iz sobe, rekao je: ,,Ručak je gotov.“

,,Dimitri, oprosti što je tako bezobrazan.“ Promrmljala sam. ,,Ne znam što mu je. Nisam ga nikada vidjela ovako čudnog.“

,,Nema veze.“ Odgovorio je sa smiješkom. ,,Ali, iskreno, ogladnio sam.“

Protiv svoje volje sam s Dimitrijem otišla u kuhinju gdje je Jan već servirao sirnicu. Sav beštek je bio serviran, počevši od tanjura do šoljica u koje nam je nasuo kiselo mlijeko. Također nam je stavio i maramice.

Janova sirnica se nije mogla usporediti ni s jednom koju sam dosad pojela.

,,Evo i torte.“ Veselo je rekao Jan i stavio je na stol.

,,Uh, torta izgleda ukusno, ali pun sam.“ Umorno je rekao Dimitri, te se potapšao po napuhanom trbuhu.

,,Ajoj, brate. Samo jedan komad.“ Nagovarao ga je Jan.

,,Ne mogu. Zaista sam sit.“

,,Možeš barem probati. I Ewelina će.“

Duboko je udahnuo prije nego što je rekao: ,,Dobro.“

Oboje smo dobili po jedan komad, a Jan je dodatno pravio kavu. Cijelo vrijeme sam ga htjela pitati zašto nas ovoliko hrani, ali valjda ću s vremenom saznati razlog. Očito samo gleda da budemo u njegovoj blizini, kako bi bio siguran da mi se Dimitri ne nabacuje.

,,Kakva ti je torta?“ Upitala sam Dimitrija.

,,Pa... bila je ukusna, dok nisam došao do sredine.“ Rekao je pomalo uplašeno.

Skrenula sam pogled na njega i zatim shvatila na što je mislio. Miš. Debeli miš mu je ležao usred torte, siv i krvav. Došlo mi je da povratim.

,,Jan!“ Viknula sam i doslovno skočila sa stolice.

,,Što je bilo, draga?“ Došao je do nas i bacio pogled na Dimitrijev komad. ,,Ajoj, zar je to i miš bio gladan? Trebao si ga pojesti.“

U meni je prekipjelo.

,,Izađi iz kuće. Odmah.“ Naredila sam donekle mirno. Stavila sam mu ruke na leđa i vodila ga prema ulaznim vratima.

,,Ewelina, ne razumiješ...“

,,Doviđenja, Jane.“

Gurnula sam ga iz kuće, ni ne pogledavši gdje je završio. Vratila sam se u kuhinju, kako bih se u Janovo ime ispričala Dimitriju za njegovo ponašanje, ali nije ga bilo. Kuhinja je bila prazna. Čulo se samo mlijeko kako kaplje.

Mlijeko. Dlake. Svugdje su se nalazile crne dlake. Ogromne, dugačke dlake.

,,Nebula?“ Zazvala sam, ali nije mi odgovorila. Da je bila u blizini, čulo bi se njezino predenje. I vjerojatno bi mijaukala.

,,Dimitri?“ Rekla sam, plašeći se da se uplašio Jana. ,,Hej... Jan je otišao. Neće nas više smetati. Možemo se slobodno u sobu vratiti i nastaviti vježbati. Sada smo sami.“

Pretražila sam dnevni boravak, kuhinju, svoju sobu, ali nigdje ga nije bilo. Nekako je pobjegao. Ali gdje? I zašto? Zar ga je Jan toliko izludio da više nije mogao izdržati?

Osjećala sam jezu, jer je odjedanput sve bilo tako tiho. Uputila sam se prema vratima da vidim je li Jan još tu, ali onda mi je nešto skočilo na leđa, toliko teško da sam mislila kako ću se ugušiti. Nisam mogla vrisnuti, ni pomaknuti se. Bila sam zarobljena.

Nisam mogla doći do zraka. Mogla sam samo prošaptati: ,,Ustani s mene. Ugušit ćeš me.“

Čudovište je divljački zarežalo i ogrebalo me po obrazu. To nisu bili obični nokti, već kanđže koje su sjekle kožu. Krv mi je potekla niz obraz.

Već mi se sav zrak oteo iz pluća. Zatvorila sam oči. Jedino što sam vidjela bilo je crnilo. Ne. To je bila neka mješavina između crnog i bijelog. Halucinirala sam. Mogla sam vidjeti kako crna sjena razvaljuje vrata.

Probudila sam se u svom krevetu. Nosnice mi je ispunio miris cvijeća. U jednom trenutku sam pomislila kako je ono čudovište koje me napalo bilo samo san.

,,Er sieht aus wie ein Engel, aber in der Seele ist er ein Teufel.“

Glasovi u mojoj glavi su samo recitirali nešto na njemačkom što nisam mogla razumjeti. Bila sam ošamućena. Na obrazu sam imala zalijepljen flaster. Tu me je čudovište ogrebalo.

,,Jan?“ Zazvala sam glasno. Nije me valjda ostavio samu u kući?

Njegova glava je automatski provirila kroz vrata. Zatim je polako zakoračio unutra i sjeo pored mene na krevet. Izgledao je pomalo uznemireno, ali i sretno.

,,Zar je već noć?“ Upitala sam.

,,To sada nije bitno.“

,,Što se dogodilo?“

,,Imala si rondevu s mačkom.“

Raskolačila sam oči. ,,Ono čudovište je zapravo bio mačak?“

Kimnuo je. ,,A taj mačak je zapravo bio Dimitri.“

,,Znala sam kako nešto s njim nije u redu.“ Prošaptala sam nakon nekog vremena. ,,Rosemarie je kriva za to što se dogodilo“

,,Ona nema nikakve veze s tim. Pretpostavljam kako je te cijelo vrijeme pratio, ne samo na putu kući, nego i u školi. Kroz prozor. Ispod drveta. Kada je prikupio sve bitne informacije, prišao ti je i namamio te. Ali zaboravio je kako takve poput tebe uvijek imaju svoje zaštitnike.“

Nasmiješila sam se i položila mu dlan na obraz. ,,Gdje je sada?“

,,Nije bitno.“ Pritisnuo mi je usne na čelo i neko vrijeme me samo promatrao. ,,Morat ćemo ih nekako eliminisati.“

,,Jednog si već ubio. To je taj jedini, zar ne? Ili ih ima još?“

,,Sumnjam kako je on jedini. Ima crvena mačka. I ima još jedan crni mačak koji je još opasniji.“

,,Što žele od mene?“

,,To su Luciferovi poslanici koji su te dužni ubiti i privesti u pakao, kako bi jednog dana mučila grešnike onako kako sam i ja to činio.“

Progutala sam knedlu. ,,Jesi li siguran?“

,,Apsolutno. Ali to se neće dogoditi, stoga ne razmišljaj o tome. Njihova tijela variraju od vremena do vremena. Kada ih raniš, pretvore se natrag u ljudska bića. Kada im rane zacijele, ponovno se pretvore u mačke. Začarani su. Shvaćaš li o čemu ti govorim?“

Kimnula sam, osjećajući kako ću se onesvijestiti. Zašto mi trebaju ova bizarna događanja i lude priče? Zašto se stalno trebam brinuti hoću li ostati živa ili ne? Mrzim ovaj život. Mrzim svoju sudbinu.

,,Eva je otišla u London.“ Rekao je nakon nekog vremena.

,,I prepustila je tebi kuću?“

Nasmiješio se. ,,Naredila mi je da pazim na tebe. Vratit će se tek na ljeto.“

,,Lijepo.“ Odvratila sam pogled.

,,Je li ti žao što je otišla?“

,,Žao mi je što smo sestre koje žive dva apsolutno različita života.“

,,Neće zauvijek biti tako.“ Uzeo mi je ruku i poljubio je. ,,Ti si jaka. Ti sve možeš.“

Bila sam u njegovim rukama cijelu noć. Mama i tata su kasno došli s posla i kao i obično su računali na to da spavam. Već ih gotovo pet dana nisam vidjela. Kada se ujutro probudim, oni su već otišli na posao. A navečer, kada se vrate kući, obično ili učim, ili zaspim. Oni nemaju pojma kako mi je, što proživljavam i što uopće danju radim.

Mogla sam čuti kako se vrata kupaonice u prizemlju zatvaraju i kako se koraci nastavljaju uz stubište.

,,Sakrij se.“ Panično sam prošaptala i pogurala Jana, koji je nestao u mraku.

Pravila sam se da spavam kada je tata upalio svjetlo. Polako je zatvorio vrata, te je sjeo na krevet. Prstima mi je prolazio kroz kosu.

,,I dalje si malena curica kojoj je kosa duža od tijela.“

,,Vjerojatno jesam. Ali sam ipak tvoja curica.“

,,Naravno.“ Zatim je podignuo pogled i zbunjeno upitao: ,,Kakve su ovo dekoracije?“

Podignula sam pogled. Dreamcatcheri su visjeli posvuda.

,,Izgleda kao ona čuda koja su indijanci pravili kako bi ih štitili od ružnih snova.“ Dodao je.

,,To su Dreamcatcheri.“ Rekla sam.

,,Nemoj mi samo reći da vjeruješ u te gluposti.“

,,U koje gluposti?“

,,Da te oni stvarno štite od zlih snova.“

Progutala sam knedlu. ,,Naravno da ne vjerujem. To je samo ukras. No, zašto si uopće došao ovamo?“

Odvratio je umorni pogled i uzdahnuo. ,,Ovo si izgubila u školi.“

Iz đžepa svoje jakne je izvadio moje poderane gaćice na kojima je jasno stajao natpis PREKINI S NJIM ILI ĆU TE UBITI KURVO. Kako bi me još više izazivao, uhvatio je gaćice za oba kraja i raširio ih pred mojim očima kako bih imala još bolji pogled na ta velika slova. Progutala sam još jednu knedlu.

,,Odakle ti to?“ Upitala sam.

,,Pedagogica me nazvala danas i rekla da dođem po to.“

,,Zar nije mogla nazvati mene?“

,,Očito je ovo više bilo nešto što se ticalo roditelja. Što ti kažeš na to?“

Što reći? Nisam mogla vjerovati da su izvadili moje poderane gaćice iz kantice za otpad. Koliko čovjek mora biti lud to učiniti? Sada ću sve morati priznati. Pa tako i moju vezu s Janom.

Spustila sam pogled i rukama obujmila koljena. Osjećala sam se poput curice kojoj su oteli barbiku bez ikakvog razloga.

Tata je spustio moje gaćice, te mi je stavio ruku na rame. ,,Tko je on, Ewelina?“

,,Zar ti to već nisu ispričali?“

,,Jesu. Ali želim čuti tvoju verziju istine.“

Čvrsto sam zaklopila oči i odmahnula glavom. ,,Zajedno smo već od desetog mjeseca, ako ne onda i prije. Svi to znaju.“

,,Pa zašto nam to nisi rekla, Ewelina?“

,,Zato što je profesor, a i zato što isprva nisam mislila kako će ta veza potrajati, ali iz nekog razloga je potrajala.“

,,I tko je još u njega zaljubljen, pa ti takve poruke ostavlja na unutrašnjem rublju?“

,,Ne znam. I ne zanima me to više.“

Na praksi nisam ni riječ s tatom progovorila. Pravila sam se da ga ne vidim. Nisam znala kako bih drugačije reagirala. Svi iz mog razreda su me izbjegavali.

Protiv svoje volje su me poslali u sobu 104, gdje bih nekoj djevojci trebala dati vakcinu. Ali kada sam ušla unutra, bilo je deset djevojaka, ne jedna. Imale su otprilike četrnaest ili petnaest godina, još uvijek nevine i djetinjaste, što im se ukazivalo na licu.

,,Dobar dan.“ Promrmljala sam. ,,Je li sve primate vakcinu?“

Kimnule su.

,,Onda, koja će prva?“ Upitala sam sa spremnom vakcinom u ruci.

Razmijenile su nervozne poglede. Čim su vidjele iglu, odmah su se uplašile. Jedna je izgledala kao da bi mogla skočiti kroz prozor.

,,Hajde, djevojke.“ Pokušala sam ih ohrabriti. ,,Gore je meni nego što je vama. Neće vas boljeti ako budete mirno sjedile.“

I dalje je vladala panika. Nakon gotovo deset minuta sam napokon uspjela nagovoriti jednu od njih. Nakon što je ona primila vakcinu i razglasila kako ne boli, odmah su se opustile.

Nakon prakse sam se uputila kući. Usput sam sebi naručila i dvije velike vegeterijanske pizze i ponijela ih sebi kući. Glad je preuzela kontrolu nad mnome i natjerala me da kupim dva sladoleda od jagode i čokolade. Nisam bila bez razloga gladna. Upravo sam osjetila kako su mi se gaćice navlažile od krvi. Dobila sam mjesečnicu nakon gotovo pet mjeseci. Mjesečnica mi je odsustvovala i odsustvovala, a ja protiv toga ništa nisam poduzimala. Pravila sam se da me to ne brine. A iskreno, bilo mi je baš lijepo bez nje.

Prevrnula sam očima i vratila se u trgovinu kako bih kupila uloške. Srećom sam imala crne hlače na sebi, pa mi se krv na hlačama nije mogla ni primijetiti.

Kada sam došla kući, najprije sam otvorila pizze. Bila sam nenormalno gladna. Ali onda se oglasilo zvono. Otvorila sam vrata i ugledala Jana.

,,Opet ti.“ Rekla sam sa smiješkom.

,,Želiš da odem?“

,,Ne. Uđi slobodno.“

Legli smo jedno pored drugog na fotelju. Nebula je na podu pronašla neku ljubičastu lopticu, te se neprestano s njom igrala. Htjela sam se uživjeti, ali leđa su me ubijala od boli.

,,Leđa me bole.“ Prošaptala sam.

,,Izmasirat ću te.“

Sjela sam ispred njega i pokušavala se uspraviti, kako bi me mogao masirati. Stisak mu je bio težak, ali to mi je i trebalo. Mogla sam čuti kako mi kičma puca poput balona. Zvuk je preplašio i njega i mene.

,,Možda bih te trebao češće masirati.“ Rekao je. ,,Ali bez majice. I bez grudnjaka.“

Spustila sam pogled. ,,Misliš kako bi bez grudnjaka napravilo neku razliku?“

,,Naravno. Više ću ti kožu rastegnuti ako je gola. Ovo s odjećom je baš bezveze.“

,,Bezveze jer mi ne vidiš grudi.“

Mogla sam čuti kako se nasmiješio. ,,Već sam ih vidio.“

,,Hajde. Nemoj se plašiti.“

,,Što ako ne prođe kako treba?“ Zapanjeno je upitao Jan dok sam ga vodila hodnicima bolnice. Izgledao je zaista zabrinuto.

Stala sam ispred vrata iza kojih se nalazio moj otac. Jutros mi je rekao da želi upoznati Jana. To je bio najluđi i ujedno najkraći razgovor koji smo ikada vodili.

,,Nema potrebe za time, tata. Zaista nema.“

,,Želim samo biti siguran kako je on pravi za tebe.“ Ležerno je odgovorio tata dok se spremao za posao. Bilo je tek pola sedam ujutro, a već je izgledao kao da mu je pola dana prošlo.

,,Da nije pravi, ne bih bila s njim. Uostalom on ne voli upoznavanja.“

,,Ne voli upoznavanja? Kakav je to muškarac ako ne voli upoznavanja? Mora upoznati tvoju majku i mene ako planira biti s tobom. Svejedno ti je danas praksa. Neka dođe s tobom. Samo ćemo se upoznati.“

Nestao je kroz vrata, prije nego što sam stignula osmisliti neki izgovor.

Sada stojim pred vratima sobe sa brojem 11 i ne znam trebam li ući ili pobjeći. Osjećala sam mučninu, ne samo zato što će se tata rukovati s demonom, za kojeg nikada neće saznati da je demon, a i zato što sam Jana natjerala da dođe ovamo. Bilo mu je nenormalno neugodno. Razumjela sam njegov strah. I ja sam se plašila upoznavanja.

S dubokim uzdahom sam se okrenula prema Janu koji je istovremeno podignuo pogled prema meni.

,,To je samo moj tata.“ Promrmljala sam. ,,To će trajati jednu minutu. Nakon toga možemo ići kod tebe.“

I dalje nije izgledao kao da je ubijeđen kako je ovo dobra ideja.

,,Hajde.“ Ohrabrivala sam ga tužnim glasom. ,,Moraš to učiniti. Za mene.“

Uzdahnuo je i potom kimnuo. ,,Dobro.“

Taman kada sam krenula otvoriti vrata, dotaknuo mi je ruku i rekao: ,,Čekaj. Prvo ga pitaj ima li vremena. Možda izvršava neku operaciju.“

,,Dobro.“ Rekla sam i zakoračila unutra.

No, ovo nije bila operacijska soba, već soba u kojoj se daju injekcije. Tata je stajao ispred stolića sa dezinfekcijom, odjeven u bijelu kutu, a na očima je imao naočale iz kemijskog laboratorija.

,,Zašto si sama?“ Upitao je, ne gledajući me.

,,Jan je na hodniku. Željela sam se samo uvjeriti da si tu. Može li ući?“

Odvratio je ozbiljni pogled od mene i stavio najdužu moguću iglu u injekciju. Zatim je zamahnuo njome u ruci kao da je pištolj i rekao: ,,Uvedi ga.“

Duboko sam udahnula i otvorila vrata. Isprva nije bilo nikoga. Zatim se Jan polako pojavio na vratima, i dalje prilično ukočen, ali se trudio izgledati što opuštenije.

Tata je proučavao svaki detalj na njemu. Njegov crni đžemper. Njegove crne hlače. Kada je proučio odjeću, bacio je pogled na njegovo lice, na njegovo tijelo. Bio je smrtno ozbiljan.

Obojica su šutjela, a mene je hvatala jeza. Jan je, na svu sreću, učinio prvi korak, te mu se približio dovoljno samo kako bi mu mogao pružiti ruku.

,,Zdravo. Ja sam Jan.“ Rekao je opuštenim glasom.

Tata ga je i dalje bez teksta gledao, sa sitnim, ozbiljnim očima i licem koje nije naslućivalo na bilo kakve emocije. Pitala sam se koji vrag izvodi. Zar misli kako će mu ovo provociranje pomoći u nečemu?

,,Nijemac si?“

,,Jesam.“

,,Koliko ti je godina?“

,,Dvadeset šest.“

,,Koliko godina si studirao?“

,,Pet.“

,,Gdje si studirao?“

,,U Berlinu.“

,,Otkad već radiš kao profesor?“

,,Ne znam točno.“

,,Zašto si se doselio ovamo?“

Progutala sam knedlu i bacila pogled na Jana. I dalje je bio opušten.

,,Mojoj sestri je bila obijena kuća početkom devetog mjeseca, pa sam došao ovamo kako bih se brinuo o njoj. Plaši se sama ostajati u kući, jer živi na brdu, gdje nema nikoga.“

Tata je ispustio injekciju iz ruke te mu je prišao. Još više sam se uznemirila dok sam stajala po strani, gledajući kako mu se tata približava.

,,Moraš navratiti jednom kod nas. Najbolje sutra.“

,,Sutra?“ Iznenađeno sam upitala.

,,Da, sutra. Lali će spremiti savršenu večeru. Najest ćemo se kao ljudi i ujedno ćeš upoznati i Ewelininu mamu.“

,,Ja sam zapravo vegeterijanac.“ Izvlačio se Jan.

,,Kakva slučajnost! Ni ja ne volim jesti meso. Stoga će nam Lali nešto izvrsno pripremiti, ali na vegeterijanski način.“

,,Tata, kvariš nam samo našu subotu navečer.“ Razočarano sam rekla.

,,Pa svejedno je vikend. Nemate nekih posebnih obaveza, zar ne?“

,,Nemamo, ali sutra je Valentinovo. Želimo ga provesti sami. I ti i mama biste mogli uzeti noć samo za vas dvoje.“

,,Hmm.“ Zakolutao je očima. ,,Evo jedan prijedlog. Neka Jan dođe sutra oko osam sati i neka ostane do pola deset. Zatim smijete raditi što god želite.“

,,Može.“ Rekao je Jan umjesto mene, a mene je uhvatila mučnina.

Večera s mojim roditeljima. Moj dečko večera s mojim roditeljima. Moj dečko koji je demon, koji ne jede i ne pije ništa osim moje krvi.

[carica-ficus]

Recenzija: Odmor od Kulture

Autor: Dinko Kreho

Datum: 31/07/2023

Ocjena: ⭐⭐⭐⭐

_______________________________________________________

Iako mi se u zadnje vrijeme nekako baš čitaju romani fantastike, ipak sam na godišnji morala ponijeti i poneku knjigu drugog žanra. Srećom, netom prije odlaska na more dobila sam zamolbu da pročitam knjižicu sa slike i moram reći da me nije razočarala.

"Odmor od Kulture" je kolekcija 14 kratkih priča od kojih svaka na neki način zalazi unutar granica znanstvene fantastike - od neobičnog susreta sa vanzemaljskom inteligencijom do neobjašnjive psihološke reakcije prema religijskim ustanovama. Svaka priča nudi nešto drugačije, no pristup glavnim idejama je vrlo sličan, čime se stvara određena povezanost među njima.

Znanstvena fantastika najčešće se temelji na jednom od dva različita principa. Jedan postupno upoznaje čitatelja sa nepoznatim konceptima, a drugi ostaje nedorečen i namjerno ostavlja čitatelja u neznanju, čime se naglašava složenost predstavljene ideje. "Odmor od Kulture" u cijelosti iskorištava drugi pristup, što savršeno odgovara strukturama kratkih priča koje nudi. Objašnjenja nisu potrebna jer bi u ovom slučaju ona narušila bit kolekcije. Drugim riječima, teme priča upoznaju čitatelja sa potencijalnim fenomenima budućnosti i namjerno ga potiču na stvaranje vlastitog mišljenja i zaključaka.

Priče su pisane iz prvog ili, rjeđe, trećeg lica, a glavni likovi su uvijek tek posredni sudionici stvarnom misteriju. Time spisatelj na vrlo jednostavan i učinkovit način prenosi intenzivan osjećaj nedostatka kontrole koji se očituje kroz neupućenost, neznanje ili jednostavnu zbunjenost likova. Čitatelj ne može iz teksta dokučiti objašnjenje za razvoj događaja, no ne mogu niti likovi jer su oni također tek upoznati sa situacijom. Nerazjašnjene pojave i njihova uznemirujuća priroda povezuje čitatelja sa likovima te na taj način sa sâmom pričom.

Jezik i stil su veoma opušteni, što omogućava lako i brzo čitanje. Česta upotreba posuđenica i nestandardnog jezika odaje dojam kao da lik prepričava radnju nekom prijatelju, što ponovno pridodaje osjećaju povezanosti sa djelom. Doduše, jezik ponekad ipak djeluje previše ležerno pa do određene razine smanjuje ozbiljnost priča.

Ono što svakako odvaja kolekciju od ostalih je to što Kreho uzima slobodu promijeniti strukturu svojih priča i ne drži se striktno pripovijedanja, već koristi druge načine izražavanja. Posebno se ističe priča koja koristi formu elektroničke pošte kako bi postupno prenijela radnju. Sa druge strane, priče pisane u klasičnom obliku ponekad djeluju nedovoljno razrađene i pomalo zamršene. Više se pozornosti predalo glavnom konceptu, umjesto radnje koju je on potaknuo.

Sve u svemu, "Odmor od Kulture" je kolekcija koja ima podosta za ponuditi, a jednostavan stil čini je pogodnim i za osobe koje inače ne čitaju znanstvenu fantastiku. Osobno mi se iskazala kao izvrstan izbor za plažu - lagana, zanimljiva, upečatljiva i simpatična.

[fantasticnivodic]

Praznik Crvenog boga I    Izbiće rat, Učitelju, ako to uradimo.             Hoće, momče. Lažni Bogovi su pali u ratu, tako mora da prođe i Bratstvo, ukoliko želimo da sve krene napred.

[djolens72]

MART JOŠ JEDAN

Prazan ekran na mom stolu istu šolju mi smo gledili ispijen čaj sa ukusom nane i limuna i tanjir mrvica od prženica napraviše nam ranice u ustima izdereše nam desne a mi sa osećajem nemoći i slabosti sa bolovima u kostima sa mišlju šta bi napisali u naše kratke priče i šta se dešavalo poslednjih dna ?! Smorilo nas ovo martovsko odvratno veme, čas toplo, čas ladno sa čudnim vrtlogom i osećajem…

[emotivaaac]

Čudna je to žena, misle.

Sklapaju svoje šatro priče.

Vele, procjenjuju dobro ženski rod.

Čudo je to od žene, mislim.

Daleko je ta od vaših običnosti.

Životom i danima koji se vrte u krug.

Jedno, te isto.

Ona je malo na svoju ruku.

Ruku, vrijednu vezivanja.

Ako dušu imaš, naravno.

Često u svom svijetu.

Od sitnica, život pravi.

Ta ljubav pogledima crta.

A njenoj sreći,

od nje niko preči.

To je ono

što ti o njoj sigurno mogu reči.

Malo da voli, ne razumije.

Tačnije, ne zna.

Reče mi jednom

kako su joj današnje ljubavi

većinom komedija.

Svega ima,

samo najmanje onoga što treba.

A nervoza joj uz dušu ide.

Odmah nokte gricka,

gleda da što manje progovori,

inače da se kasnije ne kaje.

Mrzi svoje kratke fitilje.

Nekad prebrzo plane,

brz jezik joj zavlada umom.

Izgovori i ono

što neko ni u jednom satu,

ne bi uspio da smisli.

Zato bi prešućene riječi,

radije mijenjala za one zagrljaje.

Tišinu.

Malo mira, pobogu.

Ne bježi ona od sebe.

Bježi od svijeta.

Malo da zaluta mislima.

Da joj taj hedonistički duh oživi.

Čisto da prodiše punim plućima.

Jer, eto,

ona je ostala izvan onih ostalih,

koji sebe u sve i svašta dadoše,

pa isti bez sebe ostadoše.

Blesa,

mudro je čuvala sebe.

Za sebe - ponajviše.

Znam da bi i dan danas

i u najobičnijem kafiću,

dan provela.

Bez neke elite.

Pričaj joj o nečemu tamo desetom.

Spomeni joj današnji horoskop.

Nasmij je malo,

dok ti iz tog osmijeha, kao iz topa,

ne uzvikne kako ništa u to ne vjeruje.

Zamisli,

prva žena koju znam,

da joj je horoskop budalaština.

Pohvali joj kovrđavu kosu

oko koje se cijelu noć vrtjela da napravi.

Bijeli cvijetić u kosi

kao najdraži detaljčić.

Po rukama neke narukvice,

sat i po koji prsten

da je podsjeti na nešto tamo,

što samo ona u sebi pamti.

Crno joj uz osobnost ide, veli.

Crna košuljica,

kolutanje očima

i spremna za sve Oktobarske revolucije.

Njena malenkost satkana

u dušu moje,

izgledala je kao najvrijedniji artifakt.

Muzejska umjetnost.

Kroz sve vijekove.

Mirisala je na novi početak.

Specifično je to da se ljubi.

Spektakularna u svojim dobacivanjima,

šalama, koje bi samo ona razumijevala,

dok je mene smotanim nazivala.

I apsolutno zna da voli.

I apsolutno je najljepša kad joj se isto uzvrati.

Pričam ti ovo,

dok te čekam sa žutom ružom u rukama.

Pojavi se.

Zapamtio sam da ti je ovo najdraži cvijet.

I onaj, nek izvini komšija

što skoro svake nedelje,

ostaje bez par žutih ruža pored puta.🤍

#emotivaaac

[odbjeglopero]

Nije meni trebao momak.

Nisam željela vezu.

Ni zaljubljivanje.

Ni ljubav.

Trebao mi je onaj

Da mi kaže da sam lijepa i sa svezanom kosom,

Da zvukovi ne ubijaju, da ih se džaba bojim.

Da bubamara ne ujeda, da sam to izmislila.

Da me ubijedi

Da je "Hell" bolji od "Fast" enerdžija.

Da shvati

Zašto mrzim matematiku i da se smije

Kad pričam

Kako sam jedva dvicu imala.

Da voli čitati moje priče,

Da mi pokaže kako su duge ceste sa njim kratke

Da mi ne zabrani da

Skinem patike

I stavim noge na sjedište.

Da ožiljak na grudima koji ne postoji

Prestane postojati u glavi sa njim.

Da govori

Kako mi cigarete ne stoje.

Da upamti parfem,

Jedan jedini od kojeg me glava ne boli.

Da me hrani kikirikijem

U pms-u.

Da priča,

Iako je mnogo šutljiv.

Da shvati

Koliko volim kafu.

Da zna da volim ruksačiće, ne torbice.

Da se ne boji pokisnuti sa mnom.

I da me navede

Da volim sebe. I njega.

Momak, veza, zaljubljivanje i ljubav dobiješ u paketu s tim gore očito.

@odbjeglopero

[jaksamjaitocedameubije]

Sutra kada me budu pitali o ljubavi Biću fina i ljubazna Reći ću da je nekad bilo teško ali da je uzaludno pričati o tome Zarad svih lepih stvari Svih neobičnosti i magije Kada me sutra budu pitali za ljubav Neću reći da i danas prva asocijacija jeste tvoj lik Osmeh koji je metafora većine ovih pesama i vešto poređanih slova Reći ću da je ljubav za mene jedan muškarac Koji ne priča mnogo o slatkim stvarima Ali pokazuje sve što je bitno Muškarac koji je nežna sigurnost u čitavom egzistencijalnom neminovnom stradanju koji svi živimo na ovaj ili onaj način Ljubav ima tamne oči i snažne ruke Koje su me jedne večeri uhvatile u glavnoj ulici Čula se neka muzika u pozadini Prolaznici su izbledeli Ali okruženje nije Jer to je bio i ostaće naš grad Ljubav je taj grad koji neću imenovati Iako svi već znaju ko je Zašto se ne bih pravila luda? Ljubav je muškarac koji je pravio greške I devojka smeđe kose koja nije ostala dužna I kada sutra budu pitali Neću pričati o bolnim stvarima Već da ljubav uvek prevazilazi sve besmislice nehotičnog ponašanja Iako je istina da ne pobeđuje uvek Nekad postoje drugi planovi sa nekim drugim ljubavima Biću fina i ljubazna I neću reći da ne smem otići na neka mesta Na kojima sam bila tamo sa tobom Uzaludno je prisećati se da nećeš više na taj način biti uzbuđen i srećan I ne žalim se Ne shvatite me pogrešno Zahvalna sam zbog svega što je bilo Ali imam potrebu reći i nešto o ljubavima koje su bile neverovatne i kratke Iako znam da ih ne bi smatrali dugim ma koliko god da su trajale Kada me pitaju sutra za ljubav Oh… Da, biću fina i smerna I prećutaću kako si više puta hteo da me staviš u džep i otmeš od svih koji me poznaju Da me imaš samo za sebe i upiješ svaki deo ove kože Da se stopiš sa mojim postojanjem U svakom smislu I zato kada me budu pitali Neću smeti da zanemarim ljubavi koje nisu imale priliku I dok svi govore kako ne postoji pravo vreme Jer sve se dešava sada i mi krojimo kako i šta nadalje To je jedna strana novčića i medalje Pa ipak Nije uvek baš sve tako jednostavno I neke priče koje ne uspemo da ostvarimo u ovom životu nikad ne postanu zapravo lakše Samo se pomirimo sa tim Zato kada pitaju za ljubav Videće na mom licu tihu pomirljivost Jer moje staze su ružičaste, plave i tamne Ali uvek idem bosim korakom Jer kada znaš kome ideš Dobro je svud Samo nekad u životu neke priče ne dobiju pravu priliku I zato kada me sutra bilo ko bude pitao za ljubav Biću gluva za bilo koje propovedi vezane za tajming Za pravo vreme Da to ne postoji nego se kreira Ne bih rekla I neka… Neka nismo dobili prilike Reći ću da nas čeka nešto drugo da učimo u ovom životu Ali slagaću ako budem rekla Da sledeći put neću odabrati da umesto bosom nogom idem štiklom I da idem kroz svaki zid i vrata da oživim jalove puteve Da ih prelazim i dajem motiku u ruke da se prave novi Jer nije baš uvek sve tako jednostavno kao što umeju da kažu Nešto ni pesnici nisu u stanju da shvate I zato kada pitaju za ljubav Biću ljubazna Uzaludno je objašnjavati onima koji nisu doživeli Da nije baš sve uvek crno na belo I zato kada me pitaju Biću mirna I pomenuću da je magija uvek prisutna u planinama I nekim drugim svakodnevnim trenucima Jer kada se jednom nešto doživi što moraš da pustiš Nekad kada sever zove Šta god drugi mislili i rekli Ne može da se ide na jug…