#haljine

[jazbina]

this barbie cute af

[pleatonitum]

I svjetlo svjetli u tami i tama ga ne obuze

BC ‘Betanija’, 23.9.2018. UVOD: Vjerujem da imate Bibliju sa sobom. Možemo zajedno otvoriti Evanđelje po Ivanu 1. poglavlje. Pročitat ćemo i razmotrit danas prvih 13 stihova. Iv 1:1-13 Pročitaj! Prošle nedjelje započeli smo s proučavnjem Evanđelja po Ivanu, kada smo naglasili da je Evanđelje dobra, radosna, vesela vijest jer je sadržaj vijesti dobar i radostan.  Sadržaj Evanđelja otkriva da…

[zauvjek-svoja]

Voljela je valove.

Merlinove pjesme.

Svjeze pomarandze.

Crveni ruz i bijelo vino.

Toplu kozu u hladnom moru.

Kratke haljine za duge noci.

[tenjenedvadesete]

"Lijepa si." Slagao me lako. "Obišao sam svijet, vidio čuda koja su me ostavila bez daha i teksta. I kao čovjeka i kao vjernika." Kratko je udahnuo, pa dlanom primio moje lice kako pogled ne bih maknula s njegovih očiju: "Nadmašila si ih sve." Osmijehnuo se za sebe. "Ljepša si od Istanbula, ljepša od Bosfora i naše Bosne." Prstom je povukao bretelu moje haljine, istovremeno se naginjući kako bi usnama obilježio moj vrat i novootkriveno mjesto. "Do Đavola, mila-" duboko je udahnuo miris moje kože- "Ljepša si mi i od Aya Sofije."

[lifeinbooks]

"Rujan je kraj i početak.

Niti ljeto, niti jesen.

Nešto na pola.

Rujan je pokrivanje poplunom, šalica čaja prije izlaska iz kuće, zakopčana jakna.

Rujan su uspomene.

Haljine koje se pakiraju i koferi koji se raspakiravaju.

Rujan je brisanje prašine s kutija i života.

Rujan je topla čokolada, uz film, s nekim koga voliš.

Rujan je miris prvih kestena, prve tople čarape.

Miris vjetra koji donosi melankoliju.

Rujan je materijal za depresiju i filmske životne drame.

Sat koji najavljuje novo doba na kalendaru.

Rujan je korak do ljeta, I korak do zime.

Zlatna sredina koju potajno volim. I pomalo mrzim.

Rujan je razglednica na kojoj piše - zbogom." ���🍁

[tvoja-tt]

Volela je Italy, jadransku oazu.

Volela je chardonnay.

Volela je Beograd i hotelska jutra u dvoje.

Volela je izlaske, kratke haljine i štikle.

Volela je glasnu muziku.

Volela je moje špagete.

Volela je Fudbalski i Košarkaški Klub Partizan.

Volela je i mene, samo ja ne znam da li sam ikada stvarno voleo nju.

Mislim da je nisam nikada ni preboleo.

Tvoja.t.t.

[belog-grada-crna-princeza]

//ne mogu da te vodim, a neću da te pratim.//

Kako bih volela da ostavim te misli po strani i da udahnem život dok još mogu. Da budem živa kao pre i da osećam krv u venama koju sam otrovala da im ne bi uprljala bele haljine i odela, ispod kojih su crne duše. Duše koje sam izmislila, a u stvari, nisu ni crne, nema ih. Nema ništa ispod, a ja cepam svoje meso da im dokažem i da shvate.. a kako će, kako bi? Kod njih postoji samo fasada i ništa drugo. Ispod su prazni.

Kako bih volela da se pojavi neko s kim ću stati rame uz rame. Ko će moći da mi parira u svemu, ko će me prevazići. Neko zbog koga ću ja morati da povećam ulog. Ne mogu više da igram za siću. Ne volim sigurice, ne volim sitne rizike.. ne volim igrice.

Providno. Sve je toliko providno, razočaravajuće. Dosadno mi je u ovom svetu, dosadno i usamljeno jer nema nikoga ko bi me naterao da pogledam izvan okvira ringa gde se odigrava ova bedna borba. Nema nikoga na mojoj strani i opet sam jača od svih njih. Bar da su jači saborci ili veštiji neprijatelji, ali ja ih samo umišljam takvima. Ja im pružam i previše moći, stavljam ih na tron koji im ne pripada i na kom se ne snalaze. Jer nisu vladari, nego podanici.

I sve je to bedno, kad pogledam unazad, to je sve što vidim. Sve je tako sitno, da mi je muka. Sve je instant, površno, prazno. Valjda je takvo vreme.

//a ja uvek od ničega sve očekujem, i to košta me//

I sednem tako sama sa sobom, na parket, uzmem beli list papira i na njemu napišem neku drugu i drugačiju priču. Koju bih podnela. Jer je ona prava, istinita priča - toliko obična, otrcana, izlizana da me je sramota. I onda uzmem gumicu i brišem, brišem sve i pišem stvarnost jer drugo nemam. I ne mogu imati. I žalim jedino što sam im dopisala to što ni sami sebi ne bi mogli, ni umeli. A oni... su ništa.

-Katarina

[ti-i-ja-mozda-nekada]

ŠTA OSTAJE KAD PADNU HALJINE

Day 34: Ostaje da se čovjek sjeća riječi, svega što je bilo, svega što bi ispravio da može da dobije drugu šansu u životu. Kad je bio voljen, kako je bio voljen, šta je sve urađeno, šta nije... Neke se riječi urežu u srce a najviše je zaboljelo da nekom niste potrebni i da može sam.. 💔

[nekonepostojan]

Večeras negde u tami,

Posle flaše crvenog vina,

Svlačiš bretele satanske haljine,

U nadi da će njegovi dodiri

Obrisati moje tragove.

[prava-ja]

Umjesto haljine, skinuo si mi osmijeh s lica.... Doživotno...

[leylaslittleworld]

Nekim danima poželim da me nema,

da na ovaj svijet nikad nisam postala.

Zatim noću, ta želja za sekundu bude veća, a moja nesreća još teža.

Kao mala, mislila sam da će život biti puno ljepše mjesto i da je svijet satkan od vila i šarenih jednoroga,

zatim sam odrasla.

Voljela bih da sam negdje na jugu Španjolske, da bosa koračam po pijesku, stijenama, nosim bijele haljine, šešire, marame, markirane torbice, i puno nakita.

Budila bih se uz sunčeve zrake i pila prvu jutarnju kafu s pogledom na mirno more

Zatim bih započela dan u Cordobi, obilazeći znamenitosti, dzamije i male uličice koje pišu svoju priču,

a već sljedeće jutro našla bih se u Sevilli, gradu koji je poznat po tome da filmski klišei ipak postoje. Kako kažu : “ Sevilla je grad flamenca, fešti i strasti”, idealna za popodnevni sok od naranče uz laganu muziku.

Sljedećih par dana, a ko zna, možda i mjeseci provela bih istražujući Mallorcu. Znate, cijelog života sam se pitala da li postoji mjesto za mene na ovom svijetu?.. zatim sam vidjela sliku Mallorce.

Podsjeća me na mir u ovom užurbanom svijetu kaosa, a ko zna, i kao mala sam željela pobjeći na ostrvo i dopustiti sebi da budem slobodna, svoja i sretna.

Potom, svako sljedeće odredište bi bilo nevažno , jer bi moja stopala bila uništena od ljepota, duša od slobode, tijelo od sunca, dobre hrane i mnoštvo uspomena.

Nekim danima poželim da me nema,

ali onda se sjetim da još nisam gledala zalazak na jugu Španjolske.

[polu-mjesec]

sve haljine joj moje daj daj daaaaajjjjj

op op

[big-dreamer10]

Ritual

živeli smopo principima drugihkatkad samoinicijativnootvarali delove sebekoji su vikalida je ponoćritualiples nepoznatih ljudiodvlači nas u neistraženonosimo šarene haljine upoznajte sebe u rukama drugih ostavljamo svoju senku moji motivi prelamaju sepreko tvojih prstiju i prave krug oko ramena od pojasa do noguželim da progledam kažemkako sam juče ponovo brojala tvoje korake. Mila Jojić Image…

[brbljivica]

Četiri poljupca da spasemo svetupoznajte ga

kada pali cigaretu

izgleda kao kuća

koju su mačke napustile

u ljubav se zaletao

kao stršljen u staklo prozora

mislio je uzima

a odnosile su deo po deo

jedini način da se sastavi

jeste da se izgradi ponovo

nek se javi neka koja ume

ja nemam skupe haljine

nemam haljine uopšte

često gricnem živac ispod nokta

držim laktove na stolu

nisam ti ja neka dama

a on to zaslužuje

ako si ti ta žena

ako ćeš nositi najlepše haljine

prikladan mejkap

jesti dagnje ispravno

svideti se njegovom tati

i kad zaspi, ako ne bude ceo

reci mu neka se javi

odvela bih ga u tri

pičke materine i tamo ljubila

Rasmila Petrović - Moja mama zna šta se dešava u gradovima

[aranel-vardamir]

Moja Milica voli lale

Voli žute lale i žute suncokrete

Podsećaju je na neke ljude koje je volela

Volela i izgubila

Moja Milica voli stare knjige

Stare knjige i stare gradove

Pune duše i stranih ljudi koji ne znaju ko je

Moja Milica voli tišinu, vruću kafu i sunce

Tišina je spokojna i sigurna

Vruća kafa i sunce miluju

Grle je toplinom

Moja Milica je puna duše i često pati

Pati zbog vremena u kom raste i živi

Ono je nije vredno

Moja Milica je za polja žutih lala i suncokreta

Moja Milica je za duge haljine i cvetne parfeme

Moja Milica je za džentlmene koji znaju da joj poljube ruku i otvore vrata

Moja Milica je za druga vremena

A mi imamo sreću da je volimo sad

[belog-grada-crna-princeza]

Stvarnost: on/off.

Nisam tip žene koja ume da egzistira, igde, osim u snovima, nisam tip žene koja dobro podnosi realnost. Nisam znala, godinama, kako da priključim kablove u tu utičnicu, svaki deo mene toliko se razlikuje od svakog dela nje. Ipak, maski i kostima imam za hiljadu maskenbala. Zadiviću sve dvorane osim nje; one s kojom ostajem kad pogase se sva svetla u palati. Njoj ne mogu da podvalim blef, nikakav kec u rukavu ne deluje, sve trikove zna, sve ih je videla. Pokušala sam da je ugušim jastukom, nije se opirala, ja sam ta koja je vrištala i plakala i šutirala i lomila sve oko nas. Zapalila bih celu jebenu palatu do pepela, a sutra bi me dočekali kafa i kolači i nežan dodir tople ruke. Slabost ili snaga, nikad nisam umela da ocenim šta je od ta dva zapravo opisuje. Nova strategija: pretvaraj se da nije tu. Ne pridaj joj na značaju, pleši sa najvažnijim grofovima i vojvodama i prinčevima, dok ona podiže čašu i nazdravlja ti sa drugog kraja prostorije. I taj pogled od kog ne mogu da pobegnem. Zatvori oči, nasloni im glavu na rame, nju oteraj iz svesti. Ljubi ih dok ti ne pripadne muka; ljubi ih, dok ti ne zavuku ruku ispod haljine i izvade je pobedosno mašući tvojim srcem poput trofeja; ljubi ih dok sve ne izbledi i tvoj svet se ne svede na hladnu i mračnu tamnicu u kojoj su te zaključali i zauvek tu zaboravili. I tako godinama. Ne udaraj o vrata, ne pokušavaj da se iskradeš kroz prozor, ne zovi upomoć. I onda jednog jutra, otvorim oči i ona je tu, obila je bravu i stoji iznad mene, pružajući ruku koju sam toliko puta ugrizla. Ništa ne očekuje zauzvrat ali u meni se budi novo, strano osećanje, neka čudna lojalnost i dug prema njoj. Nije ovo prvi put da se scenario ovako odigra, ali prvi put pišem ovakav epilog. Novi maskenbal. Silazimo niz stepenice, rame uz rame, svi pogledi uprti u nas. Ista je kao i svih ovih godina, ali ja sam ta koja je drugačija. Puna garderoba najrazličitijih kostima, puna ostava svih maski koje možeš da zamisliš i ni jedna koja i dalje pristaje. Na dnu stepeništa, gledam ka njoj, prvi put zatiče me prazno mesto. Ne prati me pogledom iz ugla sobe, nije zaboravljena negde u mraku moje psihe, ne čeka me više, usamljena i ostavljena. Dodirujem rukama lice. Smešim se s olakšanjem. Okrećem se i izlazim iz dvorane, ignorišem šapate, ništa nije važno. Nalazim veličanstveno ogledalo u predvorju; i nalazim - nju. Uzvraća mi iskrenim osmehom.

- Katarina