#Petrović Njegoš

[dreamconsumer]

Elena of Savoy, Queen of Italy. By Tancredi Scarpelli.

[hippography]

AK Famiglia Reale a Racconigi, Königsfamile von Italien zu Pferd

Alte Ansichtskarten.

[tiny-librarian]

Royal Birthdays for today, December 19th:

Philip William, Prince of Orange, 1554

Dorothea Sophia, Abbess of Quedlinburg, 1587

Christiane Eberhardine of Brandenburg-Bayreuth, Queen of Poland, 1671

Philip V, King of Spain, 1683

Marie Therese Charlotte, Duchesse d’Angouleme, 1778

Darinka Petrović-Njegoš, Princess of Montenegro, 1838

Phongpraphai, Princess of Thailand, 1867

Pauline of Württemberg, Princess of Wied, 1877

Bahurada Manimaya, Princess Debnariratana, 1878

Abhakara Kiartivongse, Prince of Chumphon, 1880

[postcard-from-the-past]

Nikola I Petrović-Njegoš, King of Montenegro inspecting soldiers in Cetinje, Montenegro

Montenegrin vintage postcard

[venicepearl]

Princess Zorka Karađorđević (23 December [O.S. 11 December] 1864 – 16 March [O.S. 4 March] 1890), born Princess Ljubica of Montenegro, was the eldest child of Prince Nicholas I and Princess Milena of Montenegro, who later became the country's king and queen consort. In 1883, Ljubica married Prince Peter Karađorđević and she changed her name to Zorka (and her surname to Karađorđević). She died in childbirth while giving birth to Prince Andrija on 16 March 1890. Prince Andrija died shortly thereafter. Zorka's husband later became king of Serbia as Peter I.

[thatstroubling]

Sonička

Inspired partially by this fanart but especially @lightprkdraws fanart, it was so fantastic that it made me kinda obsessed with the aftermath of SDR2 again :)

[radiogornjigrad]

„GORSKI VIJENAC“ – NJEGOŠEVE STAZE BESMRTNOSTI

Pokoljenje za pjesmu stvoreno vile će se grabit o vjekove da vam vjence dostojne sapletu vaš će primjer učiti pjevača kako treba s besmrtnošću zborit. ………………………………………… Blago tome ko dovijeka živi imao se rašta i roditi. …………………………….. Bez muke se pjesma ne ispoja bez muke se sablja ne sakova. ……………………………………. Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može. Na groblju će iznići…

[mentalnahigijena]

Za razliku od svinjara od Srbiju, Vladarska kuća Petrović-Njegoš su Vazda vlastela bila i ostala! Kuća Petrović Njegoš su direktni potomci - Herak, srednjovjekovne plemićke kuće Heraković, nadgrobni spomenik je " stećaka" - koji potvrđuje da su Iliri, se nalazi na groblju Boljuni - Stolac, podatak o precima Petrovića uzet je iz V. Nova Zeta 1889! Srednjovjekovno  plemićke groblje je pod zaštitom UNSKO i BiH države navod Nacionalni spomenik BIH "  Po broju natpisa, ukupno 19, Boljuni pružaju historijske podatke i podatke važne za kulturnu historiju Bosne i Hercegovine. U natpisima se spominju imena sahranjenih Bogavca Taraha Boljunovića, umro prije 1477; Radića Vladisalića; Heraka i Radoslava Herakovića koji leže “na svojoj plemenitoj”; Petra Vukića i njegovog brata i drugih. Neke od tih ličnosti su i historijski dokumentirane. Dakle, tu su sahranjeni pripadnici grupe Boljuna - Vladisalića, koji su pripadali Donjim Vlasima." Dakle Petrovići su znali ko su!

[uraandri]

i sometimes forget that nikola petrović njegoš had descendants. motherfuckers live in paris

[mikimeiko]

Day 10 - Zabljak>Cetinje

It's a lovely sunny day, but still so cold! I'm happy I'm moving to someplace warmer today.

Last time in Podgorica! (Only to change buses, but still). I will miss you strange small capital <3

The hills/mountains on the way to Cetinje remind me of the northern part of Sardinia.

My arrival in Cetinje is not in the best of circumstances: I'm hungry, I have to pee, the place I'm staying is much further from the bus station than I thought and it's also all uphill D: Google maps brings me to a road that is CURRENTLY UNDER RENOVATIONS, and I can't find an entrance to get to the location.

A lady outside a shop sees me looking around with my luggage and signs me to go back and turn around; she is right, and I finally find my hostel, which is not as welcoming on first impression as I would have liked (the host is very nice though, he doesn't speak English but he translates everything with his phone). After a moment of deep despair (I'm also premestrual, yay) I go outside to find something to eat and make the most of this sunny afternoon that is the only time I have in Cetinje (well, I also have tomorrow morning but after seeing how far the hostel is from the center and the bus station I don't think I'll be going back and forth tomorrow).

And well, I'm actually so glad I decided to come here! Cetinje used to be the capital of Montenegro before Podgorica, and while very small it has that vibe of a place that used to be central. There's also something about it that reminds me of the difference between Bucharest and Timisoara in Romania, between a place that has been rebuilt in the 20th century and a place that kept its historical roots (though for very different reasons).

At the Biljarda (a museum dedicated to king Petar II Petrović Njegoš) there's a giant tridimensional map of Montenegro! It was built for strategic/invasion reasons, but it's an incredible reproduction in bronze of the country, the only one at the scale of 1:10000.

Sadly museums and shops close at 5, but there's a beautiful park and it's warm enough that reading on a bench is pleasant.

Sometimes I forget how coffee-biased Italy is. Coffee (espresso at least) is cheaper than in almost any other European country, but tea is ridiculously expensive by comparison. So I generally just don't drink tea outside of my house, because it makes me mad to pay so much for something I can do myself, using better tea. So here I was, not really knowing what to do before I get dinner, a bit cold now that the sun is setting... and I decided to "splurge" on a cup of tea. Only of course it wasn't splurging. It was the same price of coffee, or maybe just a tiny bit more!

I have dinner in a tiny place, good food and inexpensive; I might come back tomorrow for lunch before leaving!

[aelita-code-lyoko]

Blago Andrij’ đe je poginuo –

divne ga li oči oplakaše,

divna li ga usta ožališe…

Gorski vjenac, Petar Petrović Njegoš

[dirjoh-blog]

A Montenegrin Prince in Limerick

This is not a fairy tale. It is a fascinating chapter of history—what one might call “History at your doorstep.” It’s a tale that connects both sides of the Atlantic Ocean and ancient mainland Europe. Milo Petrović-Njegoš (1889–1978), a prince of Montenegro, was a direct descendant of Radul Petrović, the brother of Prince-Bishop Danilo I. Born into privilege, Milo never knew poverty. However, as…

[postcard-from-the-past]

Petar II Petrović-Njegoš, Prince-Bishop of Montenegro

Austrian vintage postcard

[checkitoutjoe]

I Lovćen nasjonalpark vitja me masoleumet til Petar II Petrović-Njegoš (1813-1851). Han var Montenegros leiar ei kort periode då han samla Montenegro til ein stat og la ein del av grunnlaget for det som seinare blei Jugoslavia. I tillegg til politikk skreiv han lyrikk og står bak nokre av dei mest kjende hymnene frå Balkan.

[crnagorakraljevina]

Crnogorsko pitanje od 1916. do 1919.

1916: Prva polovina crnogorskog pitanja.

Jedno od "pitanja" koje je oživljavalo diplomatsku scenu tokom prve polovine 1916. godine bilo je crnogorsko.

Crna Gora je – treba istaći – bila zemlja koja je na neki način pripadala italijanskoj sferi uticaja, i nakon nedavnog braka kćerke kralja Nikole, princeze Elene, za Vitorija Emanuela III. Nasuprot tome, Srbija bi volela da ga uvuče u svoju orbitu; naprotiv, on bi je volio anektirati. A upravo je to bila sudbina koju su beogradski stratezi planirali za bližu budućnost, kada će – kada se rat završi – početi stvaranje južnoslovenske, odnosno „jugoslovenske” države.

Što se Italije tiče, nezavisna Crna Gora je i dalje bila aksiom njene jadranske politike, posebno pod pretpostavkom da se podjela Albanije nakon rata ne može izbjeći. Sa stanovišta Rima, u stvari, opasnost od jake i dobro pozicionirane Srbije na istočnoj obali Jadrana apsolutno je morala biti izbjegnuta, pa bi stoga – da se podjela Albanije pokazala neizbježnom – svakako bi bilo bolje da većina (i najzapadnija) Gornja Albanija pripisana je Crnoj Gori, a ne Srbiji.

Osnažen i takvom konjunkturom, kralj Nikola I Petrović-Njegoš je - iako je njegova zemlja bila potpuno napadnuta od strane austrijske vojske - nastavio da traži od svog pariskog izgnanstva ambiciozni plan Velike Crne Gore, koja ne samo da će održati njenu nezavisnost, već i inkorporirao Hercegovinu na sjeveru, a Scutarino i druge regije Schipeta s katoličkom većinom na jugu. pripremajući sve elemente koji bi – nakon rata – mogli biti prepreka italijanskoj dominaciji nad Jadranom, koju su čak i nekoliko mjeseci ranije preuzeli na sebe. A prvi od ovih elemenata bili su upravo jačanje Srbije i ukidanje Crne Gore.

Naravno, budući da su Engleska i Rusija bile veoma udaljene od jadranske regije, Francuska je pala da preuzme zadatak ubijanja nezavisnosti jedne prijateljske i savezničke zemlje, zadatak koji je izvršila s velikim licemjerjem, pokušavajući isprva prikriti svoje namjere.

Početkom 1916. Francuska je izgledala velikodušno pro-crnogorska: čak je ponudila Pariz kao sjedište crnogorske vlade u egzilu i obavezala se da će doprinositi 200.000 franaka mjesečno za troškove njenog rada. Ali čim je kralj Nikola stigao u Pariz i odmah počeo da radi na brzom povratku u domovinu, počeli su problemi. Prvi neuspjeh dogodio se kada je suveren zatražio od Francuza da usmjere izbjeglice i zarobljenike crnogorske nacionalnosti u "legiju" koja je trebala biti zametak buduće rekonstituisane crnogorske vojske koja će se boriti uz Antantu, baš kao i rekonstituisana srpska vojska. Francuzi su se zgurali, zastali,

U ovom trenutku stvari su bile jasne: Francuska je, zajedno sa ostalim saveznicima (isključujući Rim), bila protiv formiranja crnogorske legije , jer je to – kada se rat završio – moglo predstavljati prirodnu barijeru protiv srpske invazija je očigledno već planirana.

Za Italiju – deset mjeseci nakon potpisivanja Londonskog pakta – to je bilo prvo zvono za uzbunu.

1918: Srbija skida masku. U skoro savršenoj podudarnosti sa događajima na Fiumanu, bilo je i drugih dešavanja u crnogorskom pitanju. Sastojci dve krize bili su isti: italijanski dinamizam, srpski ekspanzionizam, francuski filosrbizam i odbijanje saveznika da primene princip narodnog samoopredeljenja.

Crnogorsko pitanje najavljivano je, pažljivije, još od 1916. godine, kada je, kako smo vidjeli, otkriven francuski plan da zemlju preda Srbiji i da je ukloni italijanskom uticaju.

Sada – u posljednjem dijelu 1918. godine – scenario krize više nije bio parisko izgnanstvo, već vojna okupacija Crne Gore. Odlukom savezničkog vrha utvrđeno je da to podjednako treba izvršiti britanske, francuske i italijanske snage. Ali – kao što ćemo vidjeti – to neće biti slučaj.

Kralj Nikola I, sa svojim dvorom i svojom Vladom, i dalje je u suštini bio zarobljenik vlade u Parizu, koja mu je odbila da se vrati u Crnu Goru. Nasuprot tome, sami su Francuzi slali crnogorske eksponente nazad u domovinu uz njihovu platu, sa zadatkom da rade na brzoj srbizaciji zemlje.

Na terenu je situacija bila paradoksalna: Francuzi su se transformisali u snage za podršku srpskoj vojsci, koja je - bez ikakvog mandata međusavezničke komande - napredovala u forsiranim fazama sa istoka; dok su Italijani držani na marginama zone okupacije, u suštini ograničeni na primorske krajeve i spriječeni da stignu do glavnog grada Cettinjie "narodnim" demonstracijama koje je organizovala srpska stranka. Na čelu je bio bivši premijer Andrija Radović i imenovan je Crnogorski odbor narodne zajednice ; na to su se pozivala i četnička štićenicaCrnogorci su se upisivali u srpsku vojsku, kao i mjesne odbore koje su Srbi formirali u svakoj oblasti koju su okupirali. Radović je - da se zna - bio krajnje dvosmislen lik ( "odmetnuti član prvog dvora kralja Nikole" a sada "usko povezan sa srpskim premijerom Pašićem" koji je od 1916. pravio od sebe instrument ekspanzionističkih Srba.

Upravo su se Radovićevi ljudi – apsolutno ne reprezentativni za volju naroda – sastali 24. novembra na konferenciji u Podgorici (a ne u glavnom gradu, koji je bio jasnije neprijateljski raspoložen prema bilo kakvoj aneksionističkoj hipotezi), preuzimajući dostojanstvo i funkcije Ustavotvorna skupština. Ova pseudoskupština odredila je svrgavanje Nikole I, pad dinastije Petrović-Njegoš, pripajanje Crne Gore srpskoj državi i potčinjavanje dinastiji Karajiorjijevića. Jasno, ovo nije bila manifestacija parlamentarizma, ma koliko plemenskog, već antidemokratskog državnog udara, koji su organizovali srpski premijer Pašić i njegov bivši crnogorski kolega Radović. Sve to, pod dobronamernim okom Francuza, koji je dao svojevrsnu notarsko ovjeru o demokratskoj vrijednosti podgoričke skupštine. Ovu demokratsku vrijednost potvrdio je lično komandantArmée d'Orient , taj general Franchet d'Esperey za kojeg se znalo da je u prijateljskim odnosima sa princom-regentom Srbije, koji je bio najdirektnije zainteresovan za okončanje crnogorske nezavisnosti.

Italijani nisu mogli sebi dozvoliti (podvrgnuti američkoj ekonomskoj ucjeni) potpuni raskid sa saveznicima, ali su bili svjesni da je posrbljavanje Crne Gore protiv njihovih interesa i spremali su se da učine sve što je u njihovoj moći da to spriječe. Tako su – iako su favorizovali agregaciju nacionalističkih elemenata u područjima pod njihovom kontrolom – već 30. novembra poslali u Kotor tajnog agenta Giovannija Baldaccija sa zadatkom da na licu mesta organizuje pokret za nezavisnost.

Nekoliko dana kasnije - 3. decembra - italijanski načelnik Generalštaba general Pietro Badoglio je ministru inostranih poslova Soninu predstavio ustanički plan za Crnu Goru, koji je odobren i upućen na implementaciju komandi italijanskih ekspedicionih snaga u Kotoru.

U zavisnosti od toga, Baldači (čiji brat Antonio će kasnije biti predsednik Italijanskog komiteta za nezavisnost Crne Gore ) dogovorio je sa šefom stranke za nezavisnost – drugim bivšim premijerom Jiovanom Plamencem – plan ustanka koji bi snimati u roku od nekoliko dana.

Srbi i srbofili - međutim - nisu sedeli skrštenih ruku. Dana 22. decembra, uoči ustanka, crnogorska privremena vlada je uhapsila stotine nacionalističkih eksponenata, gotovo sve vođe pobune. Pobuna je zaustavljena, makar - kao što ćemo vidjeti - samo na nekoliko dana.

1919: Neučestvovanje Crne Gore na Pariskoj konferenciji.

Iako su vođe crnogorske zavjere skoro svi pohapšeni, Jiovan Plamenac nije odustajao i 4. januara 1919. predvodio je nekoliko hiljada neregularnih snaga u jurišu na glavni grad Cettinjie, koji je bio pod opsadom.

Ali pobuna je trajala samo četiri dana, potučena ne od strane Srba, već zbog nedostatka zaliha sa italijanske strane. Tako je 8. januara Plamenac bio primoran da povuče svoje ljude - izgladnjele i bez municije - i da ih skloni iza italijanskih linija u Gornjoj Albaniji.

Rim je propustio dobru priliku da uz malo truda ugura u srce balkanske zavere Srba i Francuza.

Tačno deset dana kasnije – 18. januara – u Parizu je otvorena Mirovna konferencija. Legitimna crnogorska vlast je sa jednim od svojih delegata uspela da učestvuje samo na prvoj sednici Vrhovnog saveta i da uruči spomen obeležje,„dok je u stvari, kao što je poznato, isključen iz rada i odluka Konferencije, niti su njegovi zahtjevi ikada uzeti u razmatranje, osim kao zahtjevi i zahtjevi jugoslovenske delegacije“.

Očigledna je zamisao da se predstavljanje Crne Gore pripiše Vladi Beograda, u očekivanju da se sa scene u potpunosti izbriše neugodna crnogorska vlast u Parizu. Kralj Nikola je reagovao daljim učvršćivanjem svojih pozicija, pa je 6. februara imenovao samog Plamenca za premijera, možda crnogorsku ličnost koju Srbi i Francuzi najviše ne vole. Nadalje, dobio je da Italijani daju azil njegovim neregularnim formacijama, koje će u stvari biti organizovane u crnogorsku legiju stacioniranu u Gaeti.

Ali sve je bilo beskorisno i - krajnje licemjerje - Mirovna konferencija je namjerno ostavila u zaboravu pitanje predstavljanja Crne Gore, čije pripajanje Srbiji još nije bilo sankcionisano, ali čije je pravo na nezavisnost. Sve - naravno - u ime principa nacionalnosti i samoopredjeljenja naroda.