#Jelena Petrović Njegoš

[hippography]

AK Famiglia Reale a Racconigi, Königsfamile von Italien zu Pferd

Alte Ansichtskarten.

[princessvictoriamelita]

Princess Elena of Montenegro around the time of her marriage to Victor Emmanuel, Prince of Naples, 1896.

[gorskivijenac]

Jelena Petrović-Njegoš, Princess of Montenegro (future Queen of Italy), dressed in a Serbian traditional costume from Old Herzegovina.

[mentalnahigijena]

O zabataljenoj zaostavštini Jelene Savojske u potkrovlju Vladinog doma

Pronalazači

Šerlok će svakako odgovoriti i kako to da su ovih dana podnešene još dvije krivične prijave protiv muzeja, ali ne s moje strane, već inspekcije, po službenoj dužnosti, zbog neprijavljivanja nestanka nekog oružja i umjetničkih radova? Tako čuh sa pravog mjesta. Loše navike se ne eliminišu tako lako.

Mlatim tako prije neki dan po portalu, najviše iz dosade i nemogućnosti da zbog prijeteće međunarodne zaraze sa nekim sjednem i popijem kafu, kad tamo iznenađence - prenešeni tekst iz Pobjede u vezi sa “pronalaženjem” zabataljene zaostavštine Jelene Savojske u potkrovlju Vladinog doma, ništa manje nego “normalnih” 36 godina nakon što je kao poklon uručena Narodnom muzeju. Taman “temeljito” završili reviziju i baš im ona promakla, da je sram bude.

Ovo i ne bi bila neka vijest, pogotovo ne da bi se neko njome pohvalio, da nijesu u pitanju predmeti za koje je od strane muzejskih “stručnjaka” do juče kategorički tvrđeno kako “nikad” nijesu stigli na Cetinje, pa zato nijesu mogli biti obrađeni i zaštitićeni, a kamoli prijavljeni kao manjak ili makar problematična stavka u spisima epohalne decenijske revizije (đe ih uopšte nema, kao ni mnogo čega drugog), iako je Ambasada Republike Italije ovaj poklon Sandra Pertinija ganjala preko Ministarstva kulture posljednje dvije godine.

Tako se dogodilo čudo Njegoševskih razmjera: “bilo je ono što biti ne može” i nakon revizije “pronađeno” ono čega “nikad nije bilo” i “saznalo” se što je odavno bilo poznato, sve zahvaljujući diplomatskom pritisku i, kako veli novinar, tromjesečnoj “upornosti” glavnog pronalazača u liku zamjenika direktora, koji zato zaslužuje glorifikaciju, a po meni i titulu “muzejski Šerlok”, što ću predložiti čim prije budem mogao.

Međutim, u ovom podužem melodramuletu, post revizioni istraživačko-pronalazački poduhvat nije bio moguć samo zahvaljujući “upornosti”, niti tradicionalno raskupusanoj i nepouzdanoj muzejskoj dokumentaciji, već u prvom redu usmenoj tradiciji jedne umirovljene starine, koja se sad “sjetila” da joj je kolega prije 36 godina ostavio neku kašetu u potkrovlje po povratku iz Rima.

Što ti je usmena tradicija, pa me to podsjeti i na bivšeg “direktora” Istorijskog muzeja, sada takođe umirovljenika, koji je na zahtjev Uprave za kulturna dobra 2016. godine zbog konstatovanih manjkova pozvan da saopšti podatke o ustanovi koju vodi, nakon što je 30 ljetah vodio i muzejsku dokumentaciju, odgovorio da o tome “nema podataka ili nijesu još pronađeni”, kao i da je “o svemu saznao od starijih kolega”. Iako u muzejskom arhivu ima čitav jedan raf sa buljukom fascikli, svom administrativnom i tehničkom dokumentacijom koja je pratila ovaj veliki poduhvat. Tako je to na mjestu đe se tradicija čuva …

Pa i pored svega, čak i ove 36-to godišnje bruke, zamjenik direktora i pronalazač “kolegijalno” ustvrdi kako je odnos prema pomenutim predmetima bio “odgovoran i profesionalan”, rušeći tako Ajnštajnove postulate opšte i posebne teorije relativiteta.

Nakon svega pade mi na pamet, kako to da mnogohvaljeni, koji je isprva bio pomoćnik ministra kulture, član državne komisije, pa neka vrsta “posrednika” između mene i tzv. “državne komisije”, bivši predsjednik “radne grupe” sa vremenom poluraspada od par mjeseci, kojoj sam podnosio dokumentaciju o manjkovima, nije tokom revizije “pronašao” i ono što je bilo mnogo očiglednije kroz dokumentaciju od rečene diplomatske kašete?

Valjda, jer nije bilo diplomatskog pritiska.

Međutim, ja imam nepokolebljivu vjeru u Šerloka da će napokon viđeti što prije nije, pa će javnosti objelodaniti što se dogodilo sa “pečatima guvernadura”, koji su bili jedinstveno kulturno dobro, zatim đe je zaglavio “zlatni pečat dvorske kancelarije”, ko je odnio silno oružje iz Istorijskog muzeja, Dvora i Etnografskog muzeja, među kojima su 2 topa koja fakat jesu zabilježili, ali i 8 koje su eskivirali na svaki način iako ih “ima” u ugovorima i primopredajama? Zatim teški mitraljezi, puške i gomila istorijskih i drugih pištolja, kao oni iz Etnografskog muzeja br. 573, 591, 602 ili 606? Dva su ukradena tokom revizije.

Đe zaglavi onaj silni etnografski namještaj, tronošci, stolovači, trpeze, kolijevke, kreveti, pod inventarskim brojevima 1113, 1679, 1683, 1694, 1697, 1699, 1867, 2303, 2305, 2307, 2310, 2311, 2305, 2307, 23018, 2319, 2320, 2321, 2325, 2326, 2327, 3376, 3975, 4050 ... što ne moće stati u kašetu, već samo u kamion? Kao i čunovi br. 3355, 3356 i 3357?

Što je bilo sa “Njegoševim namještajem iz Biljarde” i onim iz “Njegoševe rodne kuće”, koju već zovu “robna kuća”? Tokom revizije nijesu ga konstatovali ni u manjak ni u otpis, a ima ga u inventarima... Vele, nije Njegošev nego “iz Njegoševog vremena”. Nije šija nego vrat.

Kako i kada su po riječima muzejskog portparola, kojem se ne može zamjeriti jer priča što mu se naredi, pa izgleda kao da je pod teškom muzejskom anestezijom, 1.142 nedostajuća predmeta iz Biljarde “proglašena pomoćnim materjalom”, i to od “stručne muzejske komisije”, kada se na tom spisku nalaze “potvrda o štampi Luče mikrokozma”, “Prepis iz 1846. Gorskog vijenca starim pravopisom”, “Njegošev namještaj” i registrovana kulturna dobra, čiji status nema pravo da preinačava bilo kakva “muzejska ekipa”. Jednostavno jer nema nadležnost koja pripada Upravi za kulturna dobra.

I, ko je to proglasio 125 nedostajućih grafika Anastasa Jovanovića “prigodno poklanjanim preštampanim materjalom”, pozivajući se na Sava Vukmanovića, koji je suprotno tvrdnji “portparola” rekao da se radi o “vrijednom materjalu na kojeg treba obratiti pažnju”. Ukratko, ko se to tamo bavi muzeolagijom?

Šerlok će svakako odgovoriti i kako to da su ovih dana podnešene još dvije krivične prijave protiv muzeja, ali ne sa moje strane, već inspekcije, po službenoj dužnosti, zbog neprijavljivanja nestanka nekog oružja i umjetničkih radova? Tako čuh sa pravog mjesta. Loše navike se ne eliminišu tako lako.

Na kraju, “pronalazač” će svakako odgovoriti i koja je sudbina “Njegoševe fotelje” pod starim dvorskim inventarnim brojem 304. Ovo će ga svakako zanimati jer znam da prema foteljama gaji poseban afinitet, a ako tačno odgovori, ovo mu može biti odskočna daska da, umjesto “vezira”, postane “kalif umjesto kalifa”. Uvijek je imao talenta da se “prilagodi”.

A, dok budemo čekali odgovore, sudiće samo jednom čovjeku. E, pa, ne bih se složio.

Aleksandar Berkuljan

[chaletnz]

Great Montenegro Tour

I’d booked myself on the Great Montenegro tour for my second day, feeling as though I’d seen most of what Kotor had to offer. It was the perfect day to leave the city because 5 cruise ships were due to arrive today and each one brings about 2000-3000 people. Our tour guide Jelena told us that there are around 3000 people living in Kotor and with the regular live in tourists this number sits at around 5000-7000 people in the city at any given time. The city can comfortably handle about 10,000 so one or two cruise ships can be managed but more than that and the Old City becomes very overcrowded very fast. As we began our drive up into the mountains our guide introduced herself to us as a Serbian native that had lived in Montenegro for the last 10 years, and our driver was a Montenegrin guy called Stefan who never spoke to us so it’s still unknown whether he understands English! We climbed up the old Austro-Hungarian road from 1884 in a winding zig zag pattern with the views getting better as we approached higher serpentines in our tour bus. It was originally the path constructed to connect the “black mountains” (literal translation of Montenegro) to the empire below it on the coast. Unesco has declared the Austro-Hungarian serpentines a world heritage site and so their shape and size cannot be changed, however the roads were paved with asphalt to make them safer for the many tours driving this route on the daily. From the top we had some amazing views of Boka Bay and the Bay of Kotor and we could see them all interconnecting. Jelena mapped out the course to the open sea that the cruise ships would need to male to get in and out of Kotor. As we drove Jelena gave us a breakdown of facts about Montenegro - it has been independent since 2006 when the citizens voted 52% in favour of becoming independent. They officially speak Montenegrin, however this language is more or less the same as Serbian, Bosnian and Croatian which have only minor differences in dialect. The population is around 600,000 people in an area of 14,000km2 which is comparable to the size of the city of Beijing (16,000km2). We arrived at a small local village Njeguši where we were escorted into a smokeroom and given a strong shot of local rakija, then we were invited to get some breakfast of prosciutto and cheese sandwiches made and served right here in this village since 1881 when the restaurant became the first in Montenegro to be approved for a restaurant license. After the small restaurant became overrun by a busload of Germans and a busload of Israelis it was time for us to drive onward to Lovćen Park. On the way up Jelena rattled off a timeline and facts about Petar Petrović Njegoš II who was the most respected leader in Montenegrin history. He died of tuberculosis but before he did, he built himself a small chapel to be buried in way up in the mountains. The citizens of Montenegro decided this wasn’t enough to honour him and so they built a steep railway to transfer materials for a mausoleum. It’s now the highest mausoleum in the world at 1160m and includes a 28 tonne statue of Petar II with an eagle on his shoulder and a ceiling mosaic of pure gold tiles that was a gift from the Italian government. Our next visit in the afternoon heat was the old capital city of Cetinje with over 500 years of history. Jelena took us on a short walking tour through the main pedestrian street and gave us some time to buy a fresh pomegranate juice for just €1 and a nice chocolate dipped ice cream for €1.50. We visited the Cetinje Monastery up on the hill that was founded at the end of the 17th century. The monks eyeballed us tourists as we took a quick glance around, inside was the right hand of Saint John the Baptist and a fragment of the cross used in Jesus’ crucifixion however Jelena warned us that a lot of churches and monasteries all over the world claim to have a part of the holy cross and people often say that if you put them all back together you could build a boat not just a cross! Stefan picked us up after Jelena led us back onto a Main Street of Cetinje and we drove on the windiest, narrowest road yet. It was dangerously tight getting down the curves, some he needed to do three point turns to get around without plunging us into the river below. We reached the lookout point though and I stood on a small X to get my photo taken with the river of Crnojević in the background. The water forms a blue horseshoe around a green island in the centre. In summer there is another bright green layer in the water from the lily pads but now it was too late in the season. In the background we could see mountains from Skadar Lake National Park in Albania with the river flowing into the Skadar Lake. We drove further down to the rivers edge to have our lunch at about 4pm at a nice restaurant there. I sat with a Spanish couple and picked their brain about Spain travel tips as we ate our lunch of fish soup, salad, grilled fish and potatoes and a chocolate crepe each for dessert. To let our food settle we all hopped on a boat and floated down the river with a plastic cup full of some local wine. It was far too cold to swim at the end of the ride so we all just touched a lily pad (apparently that’s a thing!) and headed back on the sunset. Our drive back to Kotor took us through Budva for a quick look at the city under night lights but unfortunately it was too dark to see Saint Steven peninsula so we skipped it and made our back through the hills to Kotor where we all said goodbye.

[annalaurendet70]

King Nicholas l of Montenegro and his relationship to the Romanovs.

Nikola I Petrović-Njegoš Никола I Петровић-Његош

25 September 1841 (7 October 1841 N.S.)– 1 March 1921 was the ruler of Montenegro from 1860 to 1918, reigning as prince from 1860 to 1910 and as the country's first and only king from 1910 to 1918.

He had 12 children

•Princess Zorka of Montenegro (23 December 1864-28 March 1890) she married the then Prince Peter Karađorđević, later King Peter I of Serbia,on 1 August 1883. They had five children,including Jelena,who married into the Romanov family,taking the name of Princess Elena Petrovna Romanova of Russia.

•Princess Milica of Montenegro (26 July 1866-5 September 1951) she married Grand Duke Peter Nikolaevich Romanov of Russia on 26 July 1889. They had four children.

•Princess Anastasia of Montenegro (4 January 1868-15 November 1935) she married George, Duke of Leuchtenberg on 16 April 1889 and they were divorced on 15 November 1906.They had two children. She remarried Grand Duke Nikolai Nikoaevich Romanov of Russia (the Younger) on 29 April 1907.

•Princess Anna of Montenegro (18 August 1873-22 April 1971) she married Prince Franz Joseph of Battenberg, son of Prince Alexander of Hesse and by Rhine and Julia Hauke,Princess of Battenberg, on 18 May 1897. They had no children.Franz Joseph is a nephew of Empress Maria Alexandrovna of Russia.Prince Alexander of Hesse and By Rhine is Empress Alexandra Feodorovna of Russia's Great uncle.

[naishtedikur]

Shkëmbimet midis Mbretëreshës së Italisë dhe Esat Pashë Toptanit, në ballon e oborrit mbretëror italian

Shkëmbimet midis Mbretëreshës së Italisë dhe Esat Pashë Toptanit, në ballon e oborrit mbretëror italian

Nga Aurenc Bebja*, Francë – 12 Janar 2020

“Le Matin” ka botuar, të mërkurën e 18 shkurtit 1914, në faqen n°3, një shkrim në lidhje me shkëmbimet Esat Pashë Toptanit me mbretëreshën e Italisë (Jelena Petrović-Njegoš) në ballon e oborrit mbretëror, të cilën, Aurenc Bebja, nëpërmjet Blogut “Dars (Klos), Mat – Albania”, e ka sjellë për publikun shqiptar : 

Dialog midis Mbretëreshës së Italisë…

[crnagorakraljevina]

Crnogorka Jelena Petrović Njegoš Majka Naroda, Kraljica Italije, Etiopije, Albanije ! Foto 1900 god.

[prolazimulicomtvojom]

Zora

Duchess Ljubica-Zorka  Karađorđević (Cetinje, 23 of December 1864 – Cetinje, 15th of March 1912) was the daughter of Montenegro duke (later king) Nikola I Petrović Njegoš and duchess Milena, wife of king Petar I Karađorđević and mother of king Aleksandar I Karađorđević.

Biography

Zorka is the eldest of the twelve children of montenegro duke Nikola I Petrović Njegoš.  She spent her childhood on Cetinje and attended school until she was eleven. She was taught by teachers from Cetinje and swiss teacher Mrs. Nikom, but she also attended a girl’s school Carica Marija on Cetinje. After that, she continued her education for seven years in  the insitute „Smoljna“ in Sankt-Petersburg in Russia where russian emperor provided education for her and her sisters using his own money, and they were given a treatment offered exclusively to royal children. Princesses received special apartments, separate dining room, clearance to attend court celebrations and using court carriages, expensive toilettes. When she was 19 years old, she got married to duke Petar Mrkonjić Karađorđević (the grandson of king Karađorđević) who was 20 years older than her. Wedding was done on 30th of July in 1883 after which the married couple took up residence on Cetinje (because Karađorđević family were forbidden from entering Serbia at that time) and later they moved to Bar where they build a new residence and named in Topolica after Petar’s birthplace Topola in Serbia. The duchess becomes very proactive in plans to make her husband the king of Serbia.

Zorka gave birth to five children: Jelena, Milena, Đorđe, Aleksandar and Andrija. The duchess died two days after giving birth to fifth child and Andrija died 20 days later. The duchess Zorka never saw Serbia. She was buried on Cetinje near the monastery of Saint Petar. When Oplenac, foundation of king Petar, was built, the remains of her body were transferred from Cetinje and laid into the first tomb next to the altar apse.

Zorka in poetry

Many poets had written poems about important moments in her life, such as her birth, christening, wedding, illness, death and the transferring of the body. Jovan Sundečić has written a poem to honour the birth of duchess Zorka. He also wrote a poem to honour her christening during which her godfather was the Serbian ruler at the time, duke Mihailo Obrenović. A song under the title of „Happy moment of christening of the duchess Ljubica Zorka Petrović Njegoš on the day of Saint Sava serbian in 1865“ was published in Montenegro yearbook „Little eagle“  in 1866. A longer poem in decasyllable, titled „Marriage of duke Petar Karađorđević and duchess Ljubica Zorka“ which was written by Đuro Petrović, was saved in its entirety. „At the foot  of Lovćen that wide epic intimacy of the entirety on nation’s people came together. People sang and the hills around Cetinje answered their song.“ – wrote the chronicler of wedding celebration and duke Nikola gave the blessing to everyone with a poem. According to the account made by Đura Petrović, duke Petar Karađorđević gave an answer to the blessing of his son-in-law, duke Nikola with another poem. It is assumed that duke Nikola wrote the poem about his daughter’s illness. This poem was sung by many: Ksenija Cicvarić, Mirko Rondović, Branka Šćepanović, Merima Njegomir, Ana Bekuta and Tanja Šeter. Jovan Sundečić also wrote an elegy about death of duchess Zorka. Radoje Roganović also wrote an elegy about her death, which was published in Cetinjski vjesnik on 14th of March in 1912. Many other writers wrote poetry about her, such as Jovan Lipovac, Flip Kovačević and others.

Monument

First monument for a woman in Serbia was built for duchess Zorka on 3rd of June in 1926. The monument, a work of a sculptor Stamenko Đurđević, was built by „Duchess Zorka“ society. The monument lay on the Big Kalemegdan. The monument was removed and probably destroyed after World War 2. The gypsum model of first version remained and is being kept in History museum of Serbia.

Street

One of the smallest streets on the outskirts of Čukarica, Zora’s street also exists in Vrčin, Kanjiža and Lugavčina. Duchess Zorka got a street on Vračar which was called „Zorina street“ by the people. After World War 2, the name of the street was changed into the street of Ivan Milanović. After 50 years, the name of Duchess Zorka was restored. The street of Duchess Zorka exists in Belgrade in municipalities Vračar and Kaluđerica, in Šabac and Topola.

Literature

Sekulic, N. (2014). Birth aspects of public urbane area (based on the example of the analysis of Belgrade street names). Sociology, 56(2), 125-144.

Outside links    

Duchess Zorka Karađorđević, Mira Sofronijević

https://www.rastko.rs/istorija/zaduzbinari/msofronijevic2003/msofronijevic-zorka.html

http://plavazvijezda.com/svitanje-rujne-zore-zorka-petrovic-karadordevic-122-godine-od-njene-smrti/

http://www.politika.rs/sr/clanak/260773/Beograd/Potraga-za-izgubljenim-skulpturama-sa-Beogradske-tvrdave

http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/nikola1/zorna_zorka_zivot_i_smrt_najstarije_kcerke_knjaza_mikole_m_jovicevic.html

http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/nikola1/crnogorske_princeze_evropske_diplomate_snezana_sekulic.html

https://www.youtube.com/watch?v=EDFtVmVM92g

https://www.youtube.com/watch?v=7Ajw4M_BjvU

[mentalnahigijena]

Jelena Crnogorka, poštovana kraljica Italije U braku sa Victorom Emmanuelom III iz Italije i majkom petero djece, pričamo priču o njenom životu!

Jelena Crnogorka (1873-1952) je vjerovatno italijanska suverena koja je pobrala najviše divljenja i poštovanja u transalpskoj zemlji. Za razliku od svog supruga, Victora Emmanuela III iz Italije (1869. - 1947.), koji se iz političkih razloga smatra kontroverznom povijesnom ličnošću, kraljica Elena ostaje u sjećanju Talijana kao diskretna, velikodušna i duboko podržavajuća žena, posebno u boriti se protiv raznih bolesti, poput tuberkuloze ili dječje paralize. Danas smo ove redove posvetili ovoj družini šefa države Italije više od četrdeset i pet godina, majci petero djece i promotorki nebrojenih dobrotvornih djela, italijanskoj kraljici Jeleni.

Buduća italijanska kraljica rođena je 8. Januara 1873. godine u prestonici Crne Gore, Cetinju. Crnogorska princeza Jelena Petrović-Njegoš bila je peta ćerka kralja Nikolaja I (1841-1921) i njegove supruge Milene Vukotić (1847-1923). Princezino djetinjstvo je sretno prošlo, kad su njeni roditelji, koji su se brakom pridružili iz strateških razloga - Jelenaina majka pripadala je najvažnijoj porodici zemljoposjednika u Crnoj Gori - odlučili, za dobro njihove djece, voditi gotovo idiličan porodični život bez sukoba bilo koje vrste.

LJUBAV NA PRVI POGLED

Poput svoje braće i sestara, Jelena je stekla visoko obrazovanje, kad su njeni roditelji težili da se njihovo potomstvo, koje je dostiglo dob zaslužne, oženi drugim jevropskim kraljevskim kućama, što bi se u stvari i dogodilo. Postoje dvije verzije sastanka crnogorske princeze i njenog budućeg supruga, još uvijek napuljskog princa. Prvi se odnosi na ples održan u Veneciji, gdje bi se dvoje mladih upoznalo, dok drugi navodi da bi se prvi sastanak dogodio u Sankt Peterburgu, konkretno na zabavi koju je organizovao Nikolaj II iz Rusije (1868-1918), koji je u to vrijeme tražio ženu. Iako će konačno biti izabrana Njemica Alix de Hesse (1872.-1918.), Jedno vrijeme na jevropskim sudovima se za ime Jelena čulo kao moguća carica. Bilo kako bilo, ovo putovanje u Rusiju omogućilo bi Jeleni da upozna svog budućeg supruga, Victora Manuela. Sve se kronike u svakom slučaju slažu da su se dvoje mladih brzo zaljubili jedno u drugo.

U principu, dvije porodice su odobrile vezu svoje djece. Na primjer, poznato je da bi kraljica Margarita Tereza Savojska (1851.-1926.), Majka mladoženje, podstakla svog sina da se vjenča sa Crnogorkom kako bi obnovio krvnu liniju italijanske dinastije., pun brakova između rođaka. Međutim, kada se razgovaralo o uvjetima braka, pojavio se problem religije supružnika. A to je da je Jelena krštena i obrazovana u pravoslavnoj veri. Italijanska kraljevska kuća pritisnula je do iznemoglosti da se mlada žena odrekne svog verovanja i prevede na katoličanstvo, kao što se to napokon i dogodilo. Ovo je bilo toliko trnovito da bi majka mladenke, ogorčena onim što je smatrala nepodnošljivim zahtjevom, odbila prisustvovati vjenčanju svoje kćeri.

Dana 24. Oktobra 1896. godine, par se venčao u Rimu - na mladenkinom putovanju u Italiju, obavljenom brodom, održala bi se ceremonija prelaska na katoličanstvo -. Od samog početka, mlada princeza zarobila je srca Talijana, ne samo zbog svoje egzotične i suptilne ljepote, već i zbog svoje prirodne simpatije i očite poniznosti. 1900. godine anarhist je u Monzi ubio kralja Humberta (1844.-1900.). Njegov sin Víctor Manuel je tako postao kralj i Jelene crnogorske kraljice.

1901. godine kraljica Jelena rodila je svoje prvo dijete, princezu Yolandu (1887-1977), koju bi slijedila Mafalda (1902-1944), koja bi tragično umrla u nacističkom koncentracijskom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata, Umberto (1904- 1983), buduća italijanska kraljica Juana (1907-2000), koja će postati kraljica Bugarske udajom za Borisa III (1894-1943) i Mariju Franciscu (1914-2001). Uprkos političkim problemima u Italiji, Suvereni bi uvijek održavali krajnju vjernost - kralj bi svaki dan svog života slao ruže svojoj supruzi - i oni bi se podržavali u svim stvarima, što bi izazvalo divljenje njihovih podanika.

KRALJICA SOLIDARNOSTI DO EKSTREMNIH Kraljica Jelena nije bila zadovoljna time što je bila supruga, već se predala svim vrstama solidarnosti . Tako je 1908. godine, kada je sicilijanski grad Mesina bio žrtva vrlo jakog zemljotresa, Suveren ni trenutka nije oklijevao preseliti se na mjesto tragedije, pomažući ranjenicima na zemlji, poput samo još jedne medicinske sestre. Divljenje njegovog naroda bilo je od tog trenutka maksimalno.

Tokom Prvog svjetskog rata, kraljica je bila uključena u pomaganje žrtvama rata, pretvarajući palatu Quirinal, de facto Kraljevsku palatu, u bolnicu, a novac za njen rad osiguravala je iz vlastitog nasljeđa - Reine, žene male zainteresirani za bogatstvo, došli su službeno predložiti prodaju kolekcije nakita talijanske Kraljevske kuće i taj novac iskoristiti za pomoć najugroženijima -. Više od jedne decenije kraljica bi bila vidljiva glava talijanskog Crvenog krsta.

U međuratnom periodu, talijanski suveren nastavio je biti uključen u borbu protiv velikog broja bolesti i podržavao je razne projekte usmjerene na poboljšanje socijalno-sanitarnih uslova Talijana. Zapravo, kraljica je počela studirati medicinu. Isto tako, potrudio se pružiti dostojanstven život ratnim veteranima i njihovim porodicama. Svi ovi napori bili bi nagrađeni 1937. godine, kada mu je papa Pio XII (1876. - 1958.) dodijelio Zlatnu ružu, najviše odlikovanje Katoličke crkve i čije porijeklo datira iz 1049. godine.

Kraljica ne bi simpatizirala talijanske fašiste i dobrovoljno bi ostala nesvjesna talijanske politike od dolaska Musolinija (1883.-1945.) Na vlast. U stvari, izbijanje Drugog svjetskog rata bio je ogroman udarac za kraljicu, ženu pacifističkih uvjerenja. Suverenica bi išla toliko daleko da bi napisala pismo svojim jevropskim kolegama kako bi na sve načine pokušala izbjeći krvoproliće predviđeno na kontinentu.

KRAJ ITALIJANSKE MONARHIJE Mnogi istoričari tvrde da je kraljica bila ključni faktor puča koji bi završia Musolinijevu diktaturu 1943. Bilo kako bilo, jednom kad je kralj najavio primirje sa saveznicima u Septembru 1943. godine i plašeći se represalija od Nijemaca, kraljevska porodica napustila je Rim za Brindisi. Kraj rata značio je i kraj monarhije u Italiji- Kralj Victor Manuel abdicirao je svog sina nadajući se da će ovaj gest omogućiti kontinuitet državnog modela - nakon referenduma 1946. godine koji je državu pretvorio u Republiku. Kraljevi Victor Manuel i Elena otišli bi u progonstvo u Egipat. Kralj će umrijeti samo godinu dana kasnije, u Aleksandriji, sahranjen u crkvi Santa Catalina u egipatskoj metropoli. Poslednje godine kraljičina života prošle su uz finansijske probleme i uz stalnu bol izgnanstva. Jelena Crnogorka kraljica Italije umrla je u francuskom gradu Montpellieru 28. Novembra 1952. u dobi od 79 godina.

[crnagorakraljevina]

Crnogorka Princeza Jelena Petrović Njegoš, Kraljica Italije i Albanije Elena di Savoia, Regina Elena, zvali su Majka Naroda!

[crnagorakraljevina]

Umrla je Majka Kraljica Naroda Crnogorka Jelena Petrović Njegoš - Regina Elena, 28. Novembra 1952. godine. Sahranjena je, po njenoj ličnoj želji na gradskom groblju Montpellier, zajedno sa siromašnima koji su oduvijek voljeli! Godine 2017 njeni posmrtni ostaci preseni su u Santuario di Vicoforte,u pokrajini Cuneo Italija.

[crnagorakraljevina]

Jelena Crnogorka, kraljica naroda!

28.Novembra obilježava se tužni događaj kao posebna: smrt kraljice supruge Italije, žene kralja Vittorio Emanuele III, Elena Crne Gore. Princeza Jelena Petrović Njegoš rođen 8 Januara 1873 u skromnom Cetinju, glavnom gradu male balkanske kneževine. Šesta kći kneza Nikole I., proveo prve godine svog života u maloj palači - kuća malo veći od ostalih domaćih kuće - s obitelji. Kao i sve princeze, ona je otišla na studij u Petersburgu   cijeli tekst pročitajte na