#Jeziku je svejedno

[forrestdumb]

Tatin sin (Dino Pešut)

Ja sam uspio živjeti u Berlinu pola godine. Nakon 6 mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan. Odlučio sam to biti u Zagrebu, gdje mi je frustracija svakako bila komotnija, u manjim udaljenostima, s povoljnijim cijenama rente stana i na hrvatskom jeziku. Shvatio sam da je odrastanje prije svega klasno pitanje. Odrastaju oni koji moraju. Moji su prijatelji još uvijek razigrani dječaci i djevojčice, u otporu, na igralištu one izgubljene djece čiji roditelji iz prigovaranje ipak uplate mjesečnu stanarinu. Prestao sam biti ljubomoran. Moja samostalnost ima cijenu i kompromis, ali je moja. Ne postoji obiteljsko bogatstvo koje treba akumulirati, nema oporuke kojom me se može ucjenjivati.

*U jednom je danu svatko za svoj život imao plan, osim mene. Kao da su svi moji prijatelji slijedili svoje snove. Jedni da postanu uspješni umjetnici, drugi da spavaju s pet tisuća prezgodnih frajera, treći da se više ne boje za svoj život, Zoja da prekine agoniju odraslog života. U jednog godini, kao da su svi koje poznajem ili koje sam poznavao krenuli ostvarivati svoj potencijal, dekodirati poruke velikog svemira, osim mene. Jedino je meni budućnost izgledala kao bijeli šum. Od mojih dvadesetih kao da ostaje rijeka mogućih života koje sam propustio, od kojih sam odustao ili na koje sam zakasnio. Stojim gol i odgađam, i tuširanje i drkanje. I samo se gledam u ogledalo, moje tijelo je samo još jedan neostvaren potencijal. Tako je bilo oduvijek. Lijen sam, bez radnih navika, niskog samopouzdanja, nepouzdan i pesimističan. Svi su, na kraju, ispali u pravu, moj stari, Janko, naši profesori. Svijet je u jednom danu postao učinkovit. Svatko je postao gospodarom svoje sudbine. U svijetu krize svatko je postao svoj mali biznis, hram i zabavni park. Odjednom su se konzultirali tator-majstori i astrolozi, gurui i učitelji, osobni brojevi i numerologija, autogeni treninzi, koristili minerali i kristali, nerijetko napunjeni energijom, čitala su se dvadeset i dva prošla života, pila spirulina pa kurkuma pa crni kim, obična pljuga zamijenila se zdravijom, tehnološki naprednom, e-cigaretom, odjednom se mikrodoziralo LSD-om i makrodoziralo svime drugim, pića su postala gusta i zelena, voćke trule i kruh napunjen orašastim plodovima, odmor se koristio za detox, sve se očistilo od loše energije, prostori i misli, a pogotovo ljudi. Osim mene. Ostao sam energetski zablokiran, vibriram na nižoj frekvenciji, nisam iskoristio moć sadašnjeg trenutka, osam sam nejasnih ciljeva, bez dnevnih afirmacija. (...) Sam samcat, neambiciozan, nerealiziran i ciničan peder. Smirujem se slabašnim svršavanjem.

*Opravdanja. Riječ me ne napušta. Zauzima prostor. Moja je kuća od opravdanja. Mogu pisati beskonačne popise opravdanja, za oca, za Berlin, Zagreb, za svoju karijeru, za samoću, za odustajanje, za dvojku iz matematike, za svaku od propalih veza i svaku neobjavljenu pjesmu. Imam opravdanje za svaki dan. Imam dovoljno opravdanja za čitav život. Strah i sram, strah i sram, strah i sram. Moja dva suputnika. Iza svega stoje strah i sram. I sada se sram razbio, razlio.

Od očeva se uči oponašanjem, nasilnici o nasilju, pijanci o emocijama, romantici o varanju. I ja samo oponašam znanje svoga oca, o ljubavi, izmicanju, izbjegavanju, kako biti ledeniprinc. Oprosti - napišem, više u strahu da ne postajem svoj otac nego zato što mi je žao.

*Tvoja generacija...Netko, uglavnom roditelji i lijeni učitelji, biflaju vas da ste omnipotentni i ultratalentirani za sve što pogledate. Vi ste hobby-generacija. Roditelji bi vas upisali na tečaj engleskog i nakon dva tjedna vas se proglasi Shakespeareom. Sa sedmodnevnog košarkaškog kampa se vraćate kao LeBron James, jebote, i crni i spol metra kurca na sebi. Jedno polugodište glazbene, mali Rahmanjinov. Za boga miloga. Često zaboravim Goravnov humor. -Evo ti malo savjeta. Većina ljudi nema nikakvog talenta. Služe za rađanje, za građenje, pa da budu i odvjetnici, potpisuju papire, sastanče, loču. Eto tako, prtežive, naprave neku djecu. Ti nisi Whitman, nisi Baudelaire, ali nekog talenta imaš. I to malo je tvoja odgovornost. I volio bih da vidim malo tog talenta u svijetu, prije nego što umrem. Ili prije nego što ti umreš. Znaš... Tjeskoba. -Tako sam nekako razmišljao. To želim od tebe. Prije tridesetog rođendana. Obećaj mi. Neću. -Obećaj mi. Neću. -Tko te jebe. Ne mogu. To je istina, ne mogu. Odjednom tišina, kao da sam u bolnici kod svog oca, kojeg neko vrijeme nisam nazvao. Preplavi me osjećaj krivnje jer uvijek biram odabranu obitelj naspram biološke. Ponekad je biti sin sinonim za osvetu. -Probaj progovoriti. Ti si prije pričao. I onda si zašutio. Probaj progovoriti. Kažem ti jer znam da imaš puno toga za reći. Nisi pametniji ako šutiš. Djeluješ uplašeno. Vjeruj mi. Šutnja stvara puno problema svima. Nemoj to zaboraviti. Prije svega, budi lažne nade. Nekome se sviđaš, ti zašutiš, onda taj misli da si ti nešto mističan, zaljubi se. A ti zašutiš zašto što ne znaš reći da se bojiš. Nemoj to raditi. Progovori. Progovori o mami. O svemu. Netko će te slušati. Ali moraš progovoriti. Kimam glavom. Imam osjećaj da mi je ovo sve izgovoreno prekasno. -I objavi tu knjižicu. Nećeš ništa zaraditi. Sve će ostati isto, osim tebe.

*Glupost - odbrusi David. Pogleda me. - Ti misliš da to ne zaslužuješ. To si izbij iz glave. I ja sam bio takav. Da sam barem čuo ovo kad sam imao 15, da mi je barem netko rekao - ti zaslužuješ svoj talent.

*Kući se vraćaju propalice, razmetnici, razvedenice, mamini sinovi i tatine princeze, serijske ubojice, oni kojima se nije posložilo, kockari, psihički bolesnici, oni na samrti, liječeni alkoholičari. Kući se vraćaju oni koji su pokušali i nisu uspjeli. Ja nisam uspio. U krevet sam legao s osjećajem neuspjeha, izdaje. Moj otac izgovori moje ime, blago, razočarano: -Ja nisam s tobom napravio bogzna šta... Ne mogu reći da sam nešto bio tu u tom tvom životu. Priznam. I nisam se nešto pretjerano trudio. Ali jednu stvar sam uspio. Našao sam načina da te pustim da živiš svoj život, da ne živiš moja sranja. To znam da sam uspio. Od toga sam te zaštitio. Od svih tih sranja.

*Radije bih plesao. Glava mi je neposlušna, njiše se s pjesmom. Pridružuju se ramena, kralježnica se leluja. Strah me. I plače mi se. I bojim se. I ne bih volio da umre. (...) Plesao bih. Dizao bih ruke u zrak i podizao kosu s očiju. Razbio bih se ekstazijem i razlio u serotoninu. Pričao bih s ljudima koje ne poznajem o problemima koje ne razumijem. Flertao bih i jebao bih se. Sve bih to radio. Kao da je dezinfekcijsko sredstvo čaroban duh. Ispisujem mentalni popis želja. Nenadana erekcija, možda na zadah smrti. Plesao bih. Onkologija je Berghain za smrt, pucketa prstima i ludo se zabavlja s frendicama. Tako mi se čini. Živio bih. (...) Plesao bih. Ljubio bih se. I upoznao bih svog oca prije nego što umre.

*Sva ta ljutnja, i bijes, i na kraju svega, sram ulazi u nesanicu, među plahte, ispod jastuka. Kamo sa svom tom ljutnjom? Legnem na leđa. Otvorim oči. Iznad mene, ravnodušni bijeli strop. Jesu li ovu točku gledali i moji roditelji za vrijeme ili taman nakon seksa? Je li u ovu točku gledala moja majka rastopljena u alkoholu? Kamo sa svim bijesom, sramom? Što sa ovim nejasnim osjećajem? Trebao bih biti tužan, ali sam ljut. Trebao bih osjetiti strah, ali me preplavljuje sram. Što sa svim tim suviškom srama? Ne znam što bih sa sobom. Paraliziran sam. Ne mogu plakati, ne mogu se ni derati. Možda bi se trebalo posvađati, pojebati. Napišem Vanji poruku - hej, jesi budan? - s njim bih mogao i jedno i drugo. Možda čak i istovremeno. Sram, toliko srama iz toliko mržnje. Da, ja mrzim svoga oca. Čovjeka kojeg je nemoguće ne voljeti. Muškarca od stakla, perja i snijega. Oca koji je tvrdio da je tu uvijek za mene, koji je morao toliko raditi kako bih ja živio svoj život. Oca koji nije htio stvarati probleme, nametati se. Oca koji je sve prihvatio, koji me nije izbacio na cestu, koji je redovito slao džeparac. Muškarca koji me tužno gleda i čeka da ostvarim susret, kontakt. Muškarca koji sada očekuje da se brinem za njega, da ga tješim, pomažem mu i da ga volim. Ja mrzim svog oca koji je uvjeren da mu sin nešto duguje. Da, ovaj sram dolazi iz mržnje. I ove tihe, potisnute želje da umre i da se ja više ne moram time baviti, da napokon ostanem sam i da me se napokon pusti na miru. Kada bi umro, ja mu više ništa ne bih predbacivao. Sa sobom bi, kao haaški optuženik, ponio sve svoje zločine. I svijet bi mogao naprijed. I ja se više ne bih morao baviti time zašto me je ostavio s alkoholičarkom, zašto me nije zaštitio od emocionalnog zlostavljanja, zašto me nije htio izvući i zašto mi nikada nije vjerovao. I ne bih se više morao baviti prometnom i zašto joj je uopće ostavio ključeve od auta kad je znao u kakvom je stanju. Kada bi samo umro. Onda ga više ne bih mogao potajno optuživati za svoju samoću, za strah od ljubavi, ne bih mu mogao predbaciti što sam ledena kraljica. I kada bi samo umro, ja više ne bih imao ovaj unutarnji osjećaj da još nešto moram, neuspjeha. Kada bi umro, možda bi i nestao ovaj osjećaj me nitko nikada neće voljeti. I kada bi umro, možda više ne bih imao ovaj strah da postajem on. Da svake godine sve više nalikujem na njega, da svake godine šutim još koju minutu duže, da sam samo još malo neprisutniji u većim društvima i da je samo još malo više nokta odgrizeno. Možda bih to prihvatio kao znak da treba ići drugim putem, ostaviti mrtve pod zemljom, i nju i njega, i sam, napokon sam, probati nešto drugačije, neki novi život. Možda bih se onda usudio. Ovako sam talac njegovog života, njegovih odluka i tajni, zarobljenik svega što ga je sram priznati. I ne preostaje mi drugo nego da se oslobodim. Ja ga moram ubiti. Zažmirim. Nesanica me razbudila. Poruka nije viđena. Ne znam ni kako bih u ovo doba došao do Zagreba. Otvorim oči. Udahnem. Ne osjećam ništa, napokon. Nitko mi ne treba. Sve sam do sada napravio sam, tako ću i nastaviti. Smislit ću. Ja sam štakor, mogu s malo, u mraku i strahu. Mogu sve sam. Ništa mu ne dugujem. Ni on meni. Napravit ću plan. Snaći ću se. I onda će opet sve biti u redu. Tako će biti. Šaljem poruke, ne razmišljam previše što pišem. No, ne bojim se. I sam je rekao da moram pokušati. Vrijeme je da barem pokušam.

*Drkam. Pokušavam drkati. Nabijam kurac kao da mi duguje pare. Drkam kao da razvlačim tijesto za pizzu. Drkam za novac. Making it rain. Drkam jer mogu više zaraditi na svom genetskom materijalu nego na talentu. Drkam, jer se priroda zajebala. Pederu je dala plodnost. Moja sperma postiže bolju cijenu na tržištu od mog intelektualnog rada. Ili fizičkog rada moga oca. Drkanje kao rad, fizički rad, rad rukama, iskapanje rude. Drkam i filozofiram. Samo drkaj! Osjećam se kao pornografska gospođa Dalloway. Drkaj! Gledam u plastičnu posudicu na stoliću. Moj penis je Alisa u zemlji čudesa, smanjuje se. Ostavlja tanku sluz. (...) Drkam za sebe. Drkam jer nemam bolji plan. Pitam se nastaju li sva djeca ovako, u deficitu mašte, plana i hrabrosti. I ja sam nastao na mjestu gdje se trebalo usuditi živjeti. Drkam. Kako bi izgledao svijet kada bi roditelji priznali svojoj djecu da su nastali zbog straha od samoće, za utjehu. Hana je u pravu. Dijete je transakcija, razmjena za puštanje na miru, obiteljski mir, za ispunu malih i većih samoća. Drkam i filozofiram. To, dakako, dovodi do impotencije. (...) U nekom trenutku mog puberteta moj otac mi je rekao da uvijek moram paziti da mi manja glava ne bude glasnija od veće. I da uvijek moram znati kojom razmišljam. Moj otac nije znao da je moja veća glava napunjena tjeskobom, strahom, da će mi zaustaviti svaki od pokušaja, svaki od pokušaja sreće. Nikad nisam ni probao. Drkam. Znam i zašto. Veća je glava odlučila za manju. Drkam i radim popis razloga zašto drkam. Zbog novca, dovoljno novca da mogu dati ocu za oporavak. I zbog sebe, da se napokon mogu odseliti. Drkam, nisam ništa ni pokušao u životu. Drkam, jer sam sve propustio i jer se osjećam prestaro da bih započinjao. Drkam, jer je lijepo imati neki viši razlog, smisao za življenje. Drkam, jer je cijeli svijet pun loših očeva. Zašto ne bi nastao još jedan? Drkam, jer je očinstvo izbor, a ne život. Drkam, jer sam donio odluku, hrabru odluku, usudio se. Drkam.

**Popijemo dvije tekile i popizdim, počnem plakati. Ništa ne pratiš. Pričam ti o svome ocu koji je bio teško bolestan. Ili je, ne znam. I o krivnji, toliko krivnje, jer ne osjećam nništa, nije mi žao, nije me strah, nego samo to opterećenje, opterećenje, tu i tu, tu i tu, i ja ne mogu više o tome razmišljati, meni je toga dosta i ja ne mogu više i ne znam što da radim s time jer je to pritisak, stalno pritisak, toliki pritisak da sada moramo razgovarati i sve to nešto riješiti, a ja ne znam kako, taj čovjek je stranac, ja ga ne poznajem i ne znam što da radim s njime, a to mi sjebava sve drugo, sve drugo, jer koliko se bojim njega, toliko se bojim svega drugoga, muškaraca, te svoje jebene poezije, svega... I znam da je to povezano, ali ne znam kako da to riješim.

**Ovo znam. Mi postajemo ono što nam se očevi srame priznati. I zato ti hoću sve reći. I mene je bilo strah. Kada su oni otišli, ja sam postao Srbin. Njihov je odlazak bio dokaz da sam ja Srbin. A šta sam ja znao o tome? Kako se to mjeri? Sve to, to mjere drugi. Mržnju određuje onaj koji mrzi. I tako odjednom, moj život je postao strah. Strah da će se meni nešto dogoditi, da će se nešto dogoditi mami ili tebi. U ratu nema smisla za homor. Šala je prijetnja. I ljudi prijete kao da se šale, u prolazu, usput. Moj život je postao bezvrijedan. I u to sam i sam povjerovao. Samo je trebalo dovoljno vremena i samo sam moram ušutjeti. Ja još uvijek to živitim. Nekad se zamislim i odlutam, nestanem. Tako sam nestao iz tvog života. I samo želim da znaš da to nije zbog manjka ljubavi, nego zbog straha, i što sam stariji, uvjeren sam da je to isti osjećaj. Ja sam skupio snage da se izborim da nam ostane stan i da radim. I ja sam si obećao, ja ću se pobrinuti za tebe, da imaš sve i da ti ja ne ujebem život. Ti ne moraš biti Srbin, ti ne moraš živjeti to sranje. A ti si... Ti si tako bio drugačiji. I ja sam se tako bojao da ću te ujebati, da sam krivi otac za tebe. Tako sam se osjećao. Da sam krivi otac za tebe i da ti nikako ne mogu pomoći, osim novčano i da ti stalno govorim da sam tu za tebe i da sam ponosan na tebe. Ja sam stvarno mislio da je to dovoljno jer je meni to nedostajalo. Meni je moj stari išao na živce jer mi to nikada nije rekao, što god ja napravio. I pustio sam te s njom jer sam mislio da ste slični i da će vam biti bolje ako se ja maknem. I ona je bila drugačija. Rat sve sjebe. Rat je i nju sjebao. Rat najviše sjebe maštovite, osjećajne ljude. Tako u svom svijetu. I kad se to dogodilo... Ja se nisam znao nositi s time. S njenim cuganjem. I pustio sam je da vozi. Nikad sam uzeo ključeve. A trebao sam. Ali nisam htio o tome razgovarati. Ja sam znam da sam kriv. Mene je bilo strah njene depresije jer bih se morao baviti svojom. Ja sad idem na psihoterapiju i to sam saznao. I meni je žao zbog toga. Meni je toliko žao. I gledao sam te kako rasteš, isto u tom svom nekom svijetu. I ja sam stvarno mislio da bi od tebe moglo biti nešto i da baš zato se ne smijem miješati, da te ne ujebem, da ne postaneš idiot kao i ja, da završiš školu i budeš što god poželio biti. Znao sam da si drugačiji i nikada me to nije smetalo. Znao sam da si mali peder otkad si imao pet godina. I bilo me strah toga. Ne zbog tebe, nego zbog ove jebene okoline, ovog jebenog društva koje ne dopušta... I onda sam jedan dan vidio. Netko ti je tamo u školi, dok si čitao, dreknuo da si peder. I ja sam se smrznuo. I stajao sam ispred toga i pomislio, jebem ti mater, zar sve mora biti isto? Ti si pio kao moj stari, to znam. I onda još hodaš po gradu i ljudi ti govore pederu iza leđa, kao što su meni govorili Srbine. Znao sam da hodaš i da se bojiš i da te je strah. No, tada je već bilo kasno. I oprosti mi. Na meni je bilo da ti o tome govorim. Ja sam se povukao kao pička jer nisam znao kako s time svime. A onda se dogodi upravo ono što si pokušao izbjeći. Ti si postao jednako sjeban kao i ja. To je jedino što nikad nisam htio da se dogodi. Oprosti mi. Postao si jednako zasran pred svijetom, gledaš samo kako da negdje pobjegneš. Bojao si se sebe, ljubavi, svojih talenata. Ja pričam tri strana jezika, a sram me govoriti. I kad se sve ovo dogodilo, taj rak i to sve, ja više nemam vremena, preživio ili umro. Ja nemam vremena. Ova knjiga... Ti ne znaš koliko to znači. S tobom staje sve ovo. Ti si prvi od nas koji je stao iza svog imena i prezimena i rekao ovo sam ja, majku vam jebem, ovo sam ja. Ovo mislim. Ovako se osjećam. Ovako volim i ovako se zaljubljujem. To je velika stvar. Jer ti onda ne mogu ništa, ne mogu odlučiti za tebe što si i koliko mržnje trebaš progutati. To oni ne mogu. A ti se bojiš najmanje... To sam ti htio reći. Jer imaš pravo znati. Volim te. Pišem na prvu stranicu današnji datum i onda "za sve naše pokušaje. Voli te tvoj sin." -Jebote, ovo sve je kao neki roman. -Tata, to ti je jedva stranica i pol. -I bolje, mater mu jebem. Više nije ni zaslužilo. Očevi ujebu sinove. Slažu im, sve im slažu. I onda ovi uzmu puške u ruku i sjure se u rat. Ili neku drugu smrt. Samo zato što su im ovi stari lagali. -Peder poeta neće u rat. -Stranica i pol je dovoljna za sve smrti. I stanka. -I nadam se da ćeš sada početi jebati frajere svojih godina. I sasvim mala pukotina za humor. Položimo madrac. Legnemo. -Evo vidiš, možeš i dva dečka imati ovdje. -Bit ću sretan ako i jednog nagovorim. -Još tebe čeka puno ljubavi u životu. -Kad ti kreće kemoterapija? -Sutra.

[jazicharnica]

Јазичен мит: „Фала не е македонски збор“

„Аман веќе со тие србизмите, не се вели закаснив на македонски, туку задоцнив!“

„Што ти значи тоа фасцинантен? Преведи го на македонски!“

Вакви коментари се дел од нашето секојдневие, било во живо, било на социјалните мрежи. Често се среќаваме со луѓе што изразуваат грижа дека странски зборови го уништуваат „нашиот убав македонски јазик“ и што се залагаат за исфрлање на зборовите што не се од домашно потекло.

Таквиот пристап кон јазикот се ��арекува јазичен пуризам. Овој став е близок на прескриптивизмот, односно се фокусира само на една „правилна“ варијанта која треба да се користи, а ги отфрла сите други како „неточни“ или спротивни на духот на јазикот. Пуризмот и прескриптивизмот немаат никаква научна основа, туку претставуваат целосно субјективен политичко-идеолошки однос кон јазикот што се користи во едно општество. Ваквите пристапи се маскирани како грижа за јазикот, но нивната ригидност е всушност многу штетна за него и за неговите зборувачи. 

Јазичниот пуризам води кон осиромашување на зборовниот фонд на еден јазик и намалување на неговите потенцијали за изразување на различни концепти. Што би се случило кога англискиот јазик би се отарасил од сите зборови од француско и латинско потекло? Неговите зборувачи би ги изгубиле скоро сите зборови поврзани со готвењето, управувањето на државата, правото, војската, религијата, филозофијата… Покрај тоа, знаеме колку е важно еден јазик да располага со синоними, кои се најчесто од различно потекло; ако настојуваме да ги употребуваме само домашните зборови, ќе ги изгубиме нивните синоними што изразуваат слични значења. Навлегувањето на зборови од туѓо потекло во еден јазик е сосема природен процес што отсекогаш се случувал во сите јазици. Ниту еден јазик не е „чист“, бидејќи секогаш доаѓа до контакт меѓу луѓето што зборуваат различни јазици, а тоа води кон позајмување на зборови (па дури и на граматички особини).

Корените на пуризмот и прескриптивизмот се длабоки и тесно поврзани со прашањата на идентитетот на една заедница, која се труди да го разграничи сопствениот јазик од јазикот на другите заедници. Таквите ставови веќе со векови доминираат насекаде во светот и се дел од нашата култура, образование и воспитување. Застапувањето на антипрескриптивистички (дескриптивистички) став е сѐ уште ретко, иако сѐ поголем број лингвисти го креваат својот глас и укажуваат на неговата научна издржаност и објективност. Во нашиот регион е позната состојбата со хрватскиот јазик и неговиот развој во последните неколку децении, па интересно е дека постои еден понов антипрескриптивистички проект на група хрватски лингвисти што се бори за поинакво сфаќање на јазикот. Книгата на Анѓел Старчевиќ, Мате Каповиќ и Далиборка Сариќ „На јазикот му е сеедно“ (”Jeziku je svejedno”) е достапна бесплатно во електронска верзија.

Кога станува збор за македонската јазична култура, еден добар пример за илустрација на сегашната состојба е групата на Фејсбук Пуздер правам… од македонскиот јазик!, со која многу од нашите читатели се сигурно веќе запознаени. Од основањето на групата во 2012 година до денес, таа има прераснато во платформа на која секој може да започне дискусија во врска со македонскиот јазик, да се посоветува во врска со употребата на јазикот или, пак, да посочи на добра или лоша употреба на јазикот во медиумите и сл. Меѓутоа, и покрај добронамерната цел на групата и на нејзините администратори, многу корисници на Пуздер... изразуваат ставови што поттикнуваат пуризам и прескриптивизам, а го прават тоа исмејувајќи ги нестандардните варијанти и претворајќи го секое прашање за совет во предавање за тоа што е „правилно“, а што не. 

Администраторите на групата прават сѐ што можат да ја одржат комуникацијата на соодветно ниво и тоа е нагласено во правилата на групата, но сепак не се мешаат во дискусиите во кои често се шират ваквите пуристички и прескриптивистички ставови (што е добро, бидејќи тоа би било цензура). Сепак, сметаме дека е потребно отворено да се обесхрабрува јазичниот пуризам, односно да се поттикнува и негува широк и толерантен однос кон сите варијанти и зборови на јазикот. 

Да се вратиме ��ега на насловот, односно на зборчето фала, кое го користиме секојдневно кога се заблагодаруваме. Зборот на прв поглед изгледа како србизам, но всушност води потекло од прасловенската именка хвала (со значење пофалба, чествување, слава), од која се разв��ле и голем број сродни зборови во сите словенски јазици. Интересно е дека во сите други словенски јазици се задржал почетокот на хв-, а само во македонскиот тој во сите дијалекти се променил во ф- (за оваа специфична особина на македонскиот јазик зборувавме тука, во втората точка). Истиот корен го делат и зборовите пофалба, фалење, фалбаџија и пофалница; фала е всушност домашен македонски збор.

Сосема легитимни зборови во македонскиот јазик се и останатите зборови во примерите на почетокот на овој текст. Тоа што некој збор е нестандарден или од туѓо потекло не значи дека не е македонски; ако голем број луѓе го употребуваат, тогаш е дел од јазикот, сакале ние или не. Покрај тоа, факт е дека секој има право во својот говор да ги користи само зборовите што му се допаѓаат, но тоа не значи и дека смее да го осудува или поправа јазикот на другите луѓе. Како што пишува и во правилата на Пуздер…, јазикот ни припаѓа на сите!

[nepoznati-poznanik]

Mali Životopisi: Meni su sve boje lijepe

Negdje u onim mjesecima pred Zimsku olimpijadu, i poslije, nakon velikih snjegova, moj drug Grof je molovao stanove u Sarajevu. A posla je tih godina bilo toliko da mu je trebao i pomoćnik. Od mojih zanatskih vještina baš i nije imao neku ozbiljnu korist, ja sam u to vrijeme završavao studij književnosti, pa je Grof preko studentskog servisa, na moje ime, mogao naplatiti svoje molerske usluge. Zbog toga sam bio od koristi. I znao sam napraviti kapu od dvolisnice “Oslobođenja”, tako da glave zaštitimo od zidne boje.  

Nije mi bilo mrsko ulaziti u nepoznate stanove, upoznavati ljude i slušati njihove priče. Kad bismo se pojavili u novom stanu, Grofovo prvo pitanje je bilo:

“U koju boju želite da ofarbamo?”

I uvijek bi se tu pojavio neki neobičan zahtjev. Ali, svejedno koja je farba bila izbor, vlasnici stana su na kraju najčešće imali neki prigovor. Nikada to ne bi bila boja kakvu su u svojoj glavi zamislili. Grof je to znao, pa je zbog toga imao određene predradnje da sebe osigura. Nakon prvog nanošenja boje, recimo, dok se još sve da popraviti, tražio bi pristanak da nastavi dalje farbati. Da li je ovo farba koju tražite? Čudan je naš svijet. Jedan je penzioner na Marijin Dvoru zahtijevao da mu se zidove oboji u paprat zelenu. Ali sve zelene koje smo probali, nisu imale tu nijansu koju je on zamislio.

Grof je i u svom molerskom poslu bio umjetnik. U svakom stanu, na onim skrivenim mjestima, tamo gdje je uz zid bio kredenac, ili neki drugi dio namještaja koji bismo privremeno izmakli, on bi krišom naslikao neku minijaturu, koja se, po njegovom osjećaju, ticala osobe koja tu stanuje. Onda bi to na kraju sakrio, tako da vlasnik stana za njegov rad ne bi znao. Nekom bi zagriženom pušaču na zidu naslikao njegovu kutiju “drine”. Jedna je vlasnica stana u Napretkovoj zgradi na Titovoj ulici, nasuprot svog ogledala u spavaćoj sobi na zidu imala uramljenu svoju crno-bijelu fotografiju. A Grof je iza ogledala hiper-realno naslikao istu fotografiju. Više je vremena potrošio na njeno slikanje, nego na molovanje cijelog stana. Ali to je bio pravi umjetnički rad. Možda sam ja malo pristrasan, ali ne znam da je ikada neki umjetnik tako funkcionalno upotrijebio ogledalo u svome radu. Neke njegove odluke nisam razumijevao. Iza zidnog sata u jednom stanu na Višnjiku, recimo, naslikao je argentinsku zastavu. Nije imao objašnjenje zašto je napravio taj izbor. “Tako mi došlo,” rekao je. A nekada, ako bi ga stanari činili ravnodušnim, na zidu bi naslikao bananu, jer je bio opsjednut Warholom. Jednom je, u stanu nekog političkog funkcionera nacrtao crvenu petokraku i u nju zakucao hrđav ekser.  

U svakom stanu iza Grofa je tako ostajala po jedna tajna koja je to mjesto, nakon našega odlaska, u najmanju ruku činila zanimljivijim.

U jednoj od onih uskih ulica koje od hotela Evropa idu prema obali Miljacke, u jesen 1984. godine ušli smo u staru austrijsku zgradu, i na drugom spratu nas je dočekala nasmijana starica. Upustila nas je i odmah nudila čajem. A kad je Grof pitao u koju boju da farbamo?, ona se nasmijala, raširila ruke i rekla:

“Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Zvala se Minka. Mogla je imati sedamdeset, možda sedamdeset i pet godina. Bila je usamljena, započinjala bi priču da nas uvuče u razgovor, nudila kafom i kolačima. Nije mi dozvoljavala da je persiram. Usporavala nas je u poslu, Grof je malo gunđao, a meni je razgovor s njom bio zabavan. Prvo, sa zidova smo skinuli neke zanimljive slike. Dva mala Ljubovićeva ulja, jedan pariški crtež Ismeta Mujezinovića, bili su radovi kojima sam odmah poznao autorstvo. Sve smo slike pažljivo zaštitili najlonom. Drugo, izbor knjiga na njenoj polici bio mi je neobičan, prije svega zbog toga što su bile na različitim jezicima. Galimardova izdanja Camusovih knjiga. Becket. I kad je vidjela da se zanimam za njenu biblioteku, prišla je i s police pokupila Andrićevu “Travničku hroniku” i otvorila da mi pokaže posvetu. Malo se razlilo mastilo piščevog pera, pa ispod “Dragoj Minki”, nisam mogao razaznati sve riječi, ali se posveta završavala sa “Tvoj Iv. An.” To sam upamtio. Kad sam je pitao kako se desilo da su se njih dvoje sreli i zbližili, ona je odmahnula rukom i rekla: “To je bilo davno…” A kad sam je zadirkivao kako je tu sigurno bilo neke njihove uzajamne simpatije, ona se smijala i ponavljala: “Ne, ne, ne… Gluho bilo! Znaš, on je bio moj komšija, u ono vrijeme dok je živio u Sarajevu.” I svi moji kasniji pokušaji da saznam nešto više o njenom poznanstvu s Andrićem nailazili su na zid, ona bi odmah mijenjala temu. Jednom nas je nudila čajem, pa sam pristao. “Ivo je najviše volio ovaj od šipka,” rekla je.

Želio sam znati što će Grof tajno naslikati u Minkinom stanu i iznenadio sam se kad je priznao da zapravo neće ništa, zato što mu se “nije otvorila”; “ništa o njoj nemam da kažem”; “ona sve o sebi krije”. Meni je njegovo objašnjenje bilo zanimljivo. Obično se hvalio kako on s uvježbanim okom umjetnika vidi više od drugih, a sada je prvi put priznao da ima problem sa svojim slikarskim vidom.

U  stanu nije bilo televizora, pa sam staricu pitao za razlog. Rekla je da nju vijesti iz svijeta ne zanimaju. “To je u redu,” kazao sam, “ali bi mogla pogledati neki film i zabaviti se.” “Ja sam nekada išla u kino, ali nema više dobrih filmova. Kao Casablanca, ili Doktor Živago. Sada imaju samo ove nasilničke iz Vijetnama, a ja to ne volim. Ja nisam voljela ni one naše partizanske,” objasnila je.

Naš molerski posao u njenom stanu trajao je tri, možda najviše četiri dana. Završavali bi prije prvog mraka, a kad bi skupljali alat i kante, Minka je od mene tražila da njenu tešku zelenu fotelju pomjerim do prozora, što sam ja poslušno obavljao. Nakon toga, ona bi se pojavila obučena u novu haljinu i s knjigom u krilu utonula u fotelju i jedno vrijeme gledala kroz prozor. Ja sam to doživio kao večernji ritual usamljene starice.  

Zadnjeg dana, počistili smo sve, slike vratili na zidove, namještaj i svaki predmet vratili na svoje mjesto. Grof je već bio na vratima. Bio je 7. novembar, njemu se više nego meni žurilo, jer je Željo te večeri igrao uzvratnu utakmicu protiv švicarskog Siona u Kupu UEFA. Kad sam na kraju namjestio fotelju uz prozor, Minka se pojavila u bijeloj haljini, kao da se spremila za večernji izlazak u grad; nije imala ogrlicu, niti naušnice, već samo zlatni broš kao jedini ukras. “Eto te,” rekao sam, “spremna za vjenčanje.” Ona se smijala.

U susjednom stanu je neko upalio svjetla. Tek tada sam primijetio kako je razmak između zgrada s jedne na drugu stranu ulice prilično mali. Na zidu sobe u stanu preko puta vidio sam veliko platno, portret neke lijepe djevojke, u bijeloj haljini. I onda sam shvatio. To je razlog zbog kojeg na kraju dana pomjeram fotelju do prozora. “Ono si ti!” – rekao sam. Minka je potvrdno klimnula glavom, sretna da sam je prepoznao. “Ono sam ja, kad sam bila mlada.” Pokazala je rukom prema prozoru iza kojeg je bio njen portret, a onda je vrhovima prstiju dodirnula svoj broš na grudima i rekla: “Ovo je ista ona almasli grana sa slike.” I mislim da je u tom trenutku bila spremna da mi ispriča svoju priču. Ali meni se žurilo. Zašto portret nije na zidu njene sobe? Ko je vlasnik stana u zgradi preko puta? Koji slikar je naslikao Minkin portret u bijeloj haljini? Ništa od toga nisam saznao. U žurbi sam se oprostio od starice i prazne kante od boje iznio iz njenog stana. I nikad je više nisam vidio.

Puno je vremena od tada prošlo. Godinama se spremam da ovaj događaj opišem, i da možda izmaštam nedostajuće dijelove. Ali ja imam strah od izmišljanja. Kako starim sve više volim ono što je nedovršeno. Slike koje nisu završene, nedopisane knjige. I sve sam manje sklon onome što već u sebi ima i svoj kraj. Po navici godinama već svraćam na kafu u hotel Evropa, i uvijek kad nađem stol pored prozora, tako da gledam na usku ulicu, koja je u međuvremenu sigurno već promijenila ime, i onu zgradu u kojoj je stanovala Minka, ja pomislim, a nekada i glasno za sebe kažem: “Almasli grana.” Dvije riječi koje su se baš lijepo sastale. Naše je sjećanje zarobljeno u jeziku.  

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”  

[covjek-casopis]

PREŽIVLJAVANJE NOĆI

Sjediš i gledaš kroz prozor, osjećaš li me? Hodaš i kličeš s gomilom, želiš li me? Ja sam nedovršena knjiga, puknuta vrpca i preteška misao, ja sam režanje u mraku i šum drveća u parku, kako ćeš se sakriti? Okreni se k zidu i piši, stisni se uz krevet i plači dok u noći miriše pecivo, ja sam ti u ustima, moji ti prsti klize niz vrat. Ti zatvaraš oči ja iskačem i množim se kao bakterija, ja ti uzimam kisik, ja te pečem kao dim i oči su ti crvene, i ne možeš me istrljati. Ja sam suzavac, pendrek i izdaja, čime ćeš me izbrisati? Nalijevaj se rakijom i pjevaj, otruj se nikotinom i šuti, telefoniraj, peri i struži. Raspolućeno tijelo ponudi kao jabuku, neka se hrska i grize, neka ga jedu, neka ga raznose, gdje ćeš završiti? Krvariš a dani se ruše kao domina, sve ubrzava toliko da izgleda kao da usporava. Neboderi, nepoznati i prividi ljubavi, sve ih posjećuješ, pričaš, psuješ, lažeš, u ustima sam ti, u ustima sam ti.

A kako je mirno u snu. Jedno ljeto, jedna kuća, azurnoplava ploha dana koji bi mogao biti četvrtak ili bi mogao biti nedjelja. Nekoliko prijatelja, otok, lubenica i svejedno. Korica soli na voljenim usnama i Hrvatska koja se nikome ne gadi. Na rubu novina nacrtali smo brodić, a kasnije ćemo čitati. Na terasi pišeš razglednicu. Prijateljica rola pljugu, nedavno smo ručali. Posjeti nas, susjede, ima i za tebe. S granja kapa hladovina. Grliš me iz zezancije. Nije nam muka potrošiti novaca i kroz godinu marljivo radimo. Gledaš me. Ljubav nas oblizuje kao uzbuđeni pas. Ovo je idila. Nismo se još upoznali, brojat ću do tri, hajde da se otisnemo.

I što je opet ispred? Ništa. Ujutro obuješ cipele, a vrata stana odzvone u hodniku. Dani se sastoje od tuđeg trunja. U želucu diše strah, na jeziku pokušaj otpora. Usne se žele sjetiti. Žalosno tvoje tijelo živi bez tebe. Gdje sam ja? Svejedno je, ne vidiš me, ne znaš me, plutaš. Kako ćeš se usidriti? Žalosno malo tijelo ide i ne vidi. Treba platiti režije, treba posjetiti prijatelje, treba obići knjižare. Ništa, hvala. Kao da napuhuješ preveliki balon koji ne puca ma koliko se trudiš, polako se onesvješćuješ napinjući misli da izazoveš događaj. Stvari su oduvijek izvan kontrole onih koji su u njih vjerovali. U ustima okus kalodonta i praznog želuca. Sve blijedi, tome se još možeš nadati. Sve se može promijeniti, to je ono što želiš željeti. To je ono zbog čega želiš željeti.

HRVOJE TUTEK (Karlovac, 1984.), iz zbirke pjesama "Smrt i druga istraživanja", Treći trg, 2018.

[radiogornjigrad]

Pero Kvesić: Jezik je naš a ne mi jezikovi

Pero Kvesić: Jezik je naš a ne mi jezikovi

O knjizi ‘Jeziku je svejedno” Daliborke Sarić, Mate Kapovića i Anđela Starčevića, Sandorf, Zagreb 2019.

Otkako se pojavila knjiga „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić nemoguće je biti intelektualac, javni djelatnik, političar ili novinar u Hrvatskoj, a ne biti svjestan onoga što se u toj knjizi nalazi. Naravno, ako to netko ionako zna, nije nužno pročitati knjigu, no – da bi znao zna li –…

[tajna-skrivena-u-uglu-usne]

Neuzvracena ljubav apatiji

Na mom jeziku je so

I ja lizem tvoje rane

Dok cekas da svane

Tvoj oklop potpuno je go

Molis da ne prestanem

A tvoja krv ledi mi vene

Sobi od dima mi smo sene

Sa njom se stapam, nestajem

Tvoja koza nema oziljaka

Jer ti je svaka rana otvorena

Prizivas bol kao da je zaboravljena

Moja svaka pesma je od mraka

Mi smo stranci ovom svetu

Odavno zalutali na Plutonu

Odbaceni i od planeta u sutonu

Trazimo snagu u preokretu

Volimo li apatiju ili ona nas

Ne prihvata neuzvracenu ljubav

Komfor je nasmejan i lukav

Sudi nam kako smo ostavili spas

Postojimo li uopste mi

Ili postojis ti i ja pomalo

Koliko je mene preostalo

U vakuumu gde su uspavani sni

Putanju ka celini trazim sama

Jer ne mogu zaceliti tvoje rane

Dok su moje noci neprospavane

Isti smo smer, pravac mi nije tama

Uzivanje u pozudi uz svetlo crveno

Agresivno i strastveno i prazno

Jer postaje naporno i zarazno

Ne traziti dubinu, jer mi nije svejedno

Dajes mi mrak, ali to nije dubina ta

Ne ona koja pruza nebesa i sirinu

Nju vec poznajem, ona se kupa u vinu

Ne zeli da nestane jer je napojena i sita

A ja zelim misticnost ali ne na dnu

Plovim rekom Stiks a zelim visine

Povukla bih te da trazimo istine

Ali tvoje vreme bira da bude u snu

Ne mogu da cekam a cekala bih

Jer ne znam zelis li uopste krila

Nisam vise tvoja, ali znaj da sam bila

Iz vakuuma izlecem, ali cuvam nas stih.

-moja

[mentalnahigijena]

VUČIĆ NA PET MINUTA TENKOVSKE VOŽNJE’! Ubojita objava trese cijelu regiju: ‘Porfirije izaziva rat u državi s kojom nema veze!’ Operna diva Margit Tomik-Levy često komentira politička zbivanja u Bosni i Hercegovini i regiji. Njene objave su uvijek oštre i bez dlake na jeziku. Ovaj put je komentirala događanja u Crnoj Gori gdje su Srbi na silu ustoličili mitropolita SPC-a u manastiru svetom za Crnogorce i tako uvrijedili cijelu naciju izazvavši teške društvene potrese u zemlji koja je bila na pragu ulaska u Europsku uniju. Margit Tomik-Levy poručuje kako se svi trebalo zapitati što je sljedeće ako Crna Gora padne u ruke Aleksandra Vučića. Njenu objavu prenosimo u cijelosti. “POLITIKA +RELIGIJA = KURVA NA KVADRAT Nisam vam ja neki veliki vjernik po mjerilima Crkve. Njima ne vjerujem ništa. Bez ikakvog njihovog uplitanja vjerujem u Boga jedinoga. U sve ove u koje Crkva vjeruje, ne vjerujem i ne priznajem ih uopćte. Dakle, smatram da je Crkva najveće zlo na ovoj planeti. Možete misliti kakva je njihova vjera u Boga kad drže mise Paveliću, Musoliniju, Hitleru, Praljku, (samoubojicama ne dozvoljavaju ni sahranu na groblju, a ovom samoubojici i mega zlikovcu drže mise) Luburiću, Draži Mihajloviću… “Odlučili su ubiti sve crnogorsko” Ne vjerujem ni političarima taman da sjednu golom guzicom na vreo šporet fijaker. Posle tolikih prevara, korupcije, pljačke i ratova koje su izazvali ne vjerujem ništa što je iz njihovih usta izgovoreno. E, sad zamislite kad se udruže kurva politika i kurva Crkva pa se navale na kosti slabom demokratskom društvu, krhkom i interesantnom jednoj zločinačkoj velesili. E, to je strefilo naše susjede iz Crne gore. Dva – tri luđaka sa sofisticiranom podrškom centrale u Moskvi uz pomoć domaćih izdajnika Krivoglavić Bezmozgovića, smrdljivog đubreta Abazovića i četnićkog korpusa, odlučili su ubiti sve crnogorsko u toj državi. Porfirije se naguzio Moskvi i Vučiću pa JE pristao da ga ustoliče na Cetinju. Cetinje je crnogorska Meka. “EU i NATO samo gledaju” Ne da bi opoganili svetinju nego bi crnogorski narod sveli na nevažnu manjinu u vlastitoj državi. Kurva EU i njihovo vanbračno dijete NATO to gledaju kao tursku seriju i čekaju sljedeću epizodu… “Jednom nas je ta guja ujela” Svako zlo je moguće u ovakvoj situaciji. Ni mi u BiH nismo sigurni. Ako se lažov i dibidus lud čovjek, A. Vučić, dokopa Crne Gore, eto ga u RS, 5 minuta tenkovske vožnje do predsjedništva BiH. Nemojte se smijati. Jednom nas je ta guja ujela. Niste valjda zaboravili ili, ne daj Bože, kao gradonačelnica Sarajeva im oprostili? Sad se ja pitam, kakvo je smeće od čovjeka Prvoslav Perić, moj susjed iz Bečeja, koji se predstavlja kao Porfirije. Vidi kakvo je uznemirenje izazvao i unatoč tome ne odustaje od toga da se ustoliči bilo gdje samo da bude s mirom. Što se Boga tiče, može i u tramvaju, njemu je svejedno. Kakav si čovjek Prvoslave dabogda se ustoličio u gaće. Tisa plače budalo glupa zbog tvoje pokvarenosti. Ni jedno njeno dijete nije bilo toliko zlo. “SPC oduvijek podržava najgore” Pravoslavnoj Crkvi se ne čudim. Oni oduvijek petljaju i podržavaju najgore. Patrijarh Gavrlo V je blagoslovio četnike Draže Mihajlovića, Pavle je blagoslivljao tenkove koji su kretali u BiH na izlet `92, a ovaj nesretni Porfirije izaziva rat u državi sa kojom nema nikakve veze. Sve u duhu vjere u svog boga zla i užasa”, piše u objavi.

[urbanidesnicar]

Patuljci pojma nemaju

Nu rujna, žalosna mu majka. Već čeka iza kantuna, ničim izazvan. Ni najstariji ne pamte, kad je zadnji put iza kolovoza došao rujan. Biće da su u pitanju klimatske promjene. Što Greteni na ovo kažu? Da skratim. Turisti polako odlaze a nova pasmina kineske gripe dolazi. Unatoč silnoj propagandi, razumnim ljudima je jasno, da su njihove brojke čista fikcija. Iliti LAŽ. Kažu da je moguć novi soj, koji će biti otporan na sva cjepiva. Što to u praksi znači? TOTALITARIZAM do kraja života! E neš' više majci. Dosta je bilo zajebancije.

Tko su ti "matematičari" koji upravljaju stožerima diljem svijeta? 1."Svjetski ekonomski forum", koji se pod budnim okom Klausa Schwaba svako malo sastaje u Davosu. 2."Svjetska zdravstvena organizacija, koja je korumpirana do srži.

Što nas čeka nakon VELIKOG RESETA? Evo samo jedne točke iz njihovog programa: "HRANA ĆE BITI TRETIRANA KAO PRIVILEGIJA, A NE KAO LJUDSKO PRAVO"!? Pitanje je vremena, kada će zrak i voda postati luksuz? Nevjerojatno. Korporacije i bilijunaše koji stoje iza svega, se vrlo lako može naći. Treba provesti par sati za računalom, uključiti perspektivni VPN i znati što tražiš. Ni slučajno ne koristiti "ugledni" Google, nego neku od manjih i sigurnijih tražilica.

NOVI LIDER slobodnog svijeta Viktor Orban, najavljuje izlazak Mađarske iz EU. Bravo legendo. To je jedini način za očuvanje integriteta i suvereniteta jedne države, i garancija slobode njenim građanima. Glogov kolac u srce sotonističke sekte, koja vlada ovom nakaradnom tvorevinom. Samo na ovaj način i mi možemo skinuti okove. I ponovo imati onu Hrvatsku iz 95.

Kažu da ne možemo opstati sami. U redu. Alternativa je Višegradska skupina. Ali samo na načelu ravnopravnosti. Dakle, po mišljenje se neće ići u Budimpeštu ili Prag, nego će se isto kreirati u Zagrebu. Ili u Čavoglavama. Svejedno je...

Ali... Trenutno u Saboru nemamo NITI JEDNU relevantnu stranku, koja bi pokrenula ovu inicijativu. Što nam ostaje? Referendum ili državni udar. Meki ili tvrdi, nije bitno. Na referendumu ZA ulazak u EU je glasovalo samo 30% građana. Što je sa ostalima? Znamo da su promijenili zakon i da će nas ponovo probati pokrasti. Upravo zato treba skupiti DUPLO više glasova nego što je potrebno.

Ekipu koja je organizirala zadnji referendum, treba zamijeniti novim mladim ljudima. Lovro ga je po nalogu očalinka, ukrao sa osmijehom na licu. Ovaj neće sigurno. Sad se radi o golom opstanku i budućnosti naše djece. Još uvijek postoje pošteni ljudi koji: znaju, mogu i hoće.

J*bali vas više: euri, krediti, pederi, zeleni, pedofili, migranti, i sve boleštine koje nam silom namećete. Kap je prelila čašu i vrijeme je da Hrvat opet bude svoj na svome. Prvi korak? Soroša Đorđa i sve njegove suradnike i zaklade, nabiti nogom u shupack i doživotno im zabraniti ulazak u NDH. Zašto NDH? Jer vračamo državu na tvorničke postavke.

Jugo-četnički mediji bi automatski propali, i ne bi imali 'leba da jedu. Konačno bi bez straha mogli uzeti daljinski, i pogledati Hrvatske vijesti na Hrvatskom jeziku. Isto vrijedi i za tisak i web portale. Nestala bi i kineska gripa, jer nas više ne bi imao tko lagati. Ovo nam je zadnji vlak ka slobodi i ne smijemo dozvoliti da nam utekne.  

Dok stvari ne legnu na svoje mjesto, trebat će nam Vlada nacionalnog spasa. Nestranačka. Sastavljena isključivo od Domoljuba i stručnjaka. Na čelu sa Poglavnikom, pardon Generalom Glasnovićem. Ministar zdravstva bi na početku bio ja. Glavom i bradom. Nisam doktor, ali barem ne lažem. Kako bi izgledala moja konferencija za tisak? Otprilike:

- Dobar dan Zvonko.

- Za Dom Spremni. I nisam ti ja Zvonko, nego gospodin ministar.

- Koliko danas imamo zaraženih?

- Od čega?

- Od korone.

- Što ti je to sinko?

- Onaj virus.

- Kako izgleda?

- Ne znam.

- Kako ne znaš?

- Pa nisu ga još izolirali.

- Dakle nema ga. Koji medij predstavljaš?

- N1 TV.

- Gazda vam je Dragan Šolak. Čedo iz predgrađa Kragujevca?

- Da, ali ima on i "Švajcarski pasoš". 

- Odjebi dete u skokovima, i ne naginji se kroz prozor...

I Slovenci imaju problema sa svojim komunjarama. Ali zato imaju pravog PREDSJEDNIKA. Gosp. Janša (glede "izbjeglica") kaže: "Nije naša dužnost pomoći svima koji bježe, umjesto da se bore". Svaka čast care. Tako se brane interesi nacije.

Zna li itko što se događa u Rumunjskoj? Većina vjerojatno nema pojma, zahvaljujući cenzuri. Da ne dužim. Cijepilo se 26% pučanstva i onda je sve stalo. Zašto? Jer je preko 70% Rumunja decidirano reklo NE. Odgovor države? Nikakva sila, ausvajsi i mjere nisu ni razmatrani. Zatvorili su SVE centre za cijepljenje, a preostale doze prodali drugim državama. Broj zaraženih? U konstantnom padu i skoro zanemariv. Još jedan primjer NARODNE VLASTI.    

Prate li domaći izdajnici što se događa u EU susjedstvu? I vide li da se politika može voditi i bez tube Vazelina u džepu? Vide k*rac moj...

S obzirom da je kredibilitet EU i SAD ravan nuli, pitanje je što će biti sa BiH? Jer je ta čudnovata tvorevina pod patronatom istih. Dok su prava Hrvata mislena imenica, tisuće džihad ratnika u Bihaćkom kantonu spremno čeka zapovijed. Bakir ima Tursku, Dodik Rusiju a Hrvati NI-KO-GA. Osim ako netko Zorangutanovo "domoljublje", nije shvatio ozbiljno? Imajući ovo u vidu, nije teško pretpostaviti što nam se vrlo lako može dogoditi.  

Crnom Gorom šetaju uniformirani pripadnici srpske vojske, sa zadatkom da vrate "drugo oko u glavi". U rječniku se taj pojam zove okupacija. Gdje je sad NATO da zaštiti svoju članicu? Kao što sam rekao, ta organizacija više ne postoji. U najboljem slučaju mogu poslati "oštro priopćenje", koje će četnike ganuti do suza. Budimo ozbiljni...Ali što ja imam pisati, kad su tu ugledni stranački "analitičari", koji će nam pojasniti zašto je sve ovo dobro. Patuljci i onako pojma nemaju...

Odjednom se svi čude debaklu SAD, primjećuju da je sve poskupilo (ne samo kod nas) i da više ništa ne funkcionira kako Bog zapovijeda? Razlog? Gospodari kaosa su nam silu nametnuli "zeleni marksizam". A tu ne znaš tko je luđi, zeleni ili komunjare? Od histeričnih klimatskih aktivista pa do suludih ideja Marksa i Engelsa. Čista utopija.. A upravo je to i cilj SEKTE. Sjebi sve do temelja, ne bi li lakše ovladao svijetom.

Želimo li izbjeći ovaj katastrofalni scenarij, treba raskinuti sve štetne ugovore koje su potpisale domaće Jude. Što nam mogu? Da nas ne bi slučajno napali ili tužili? NATO više nije u stanju "osloboditi" ni San Marino, a neovisno sudstvo je relativno nepoznat pojam.

Ne možemo cijeli život savijati kičmu pred vlastodršcima. Treba se ponekad i uspraviti. Zadnji put smo smo to učinili 91. a izgleda da ćemo morati opet. U međuvremenu ih treba j*bavati na sve moguće načine. Pasivnim (i aktivnim) otporom, širenjem istine i inatom. A posebice: humorom, sarkazmom i ironijom. Jer debili nemaju algoritam za zajebanciju. Ne postoji inteligentan kmer. Može biti obrazovan i završiti 2 fakulteta, ali limitirani mentalni sklop ga sprječava da racionalno razmišlja.

Ubiše nas pričom o trans spodobama. Jesu li normalni? Normalno da nisu. Po njima i muškarac može roditi dijete i dobiti menstruaciju? Čim netko započne razgovor o ovoj imbecilnoj temi, odmah mu treba obuči Armanijevu košulju što se veže iza leđa. Lanac sa željeznom kuglom oko noge, i doživotni smještaj u podrumu se podrazumijevaju.

BOG je stvorio muškarca i ženu. Adama i Evu. I tu sva priča završava. I u drugim religijama je slično. Po islamu je Allah stvorio Muju i Fatu. I nigdje se ne spominje Haso, niti je itko čuo za njega. Tko ne vjeruje neka ode u bilo koju islamsku zemlju i bori se za Hasina "prava". Sljeduje ga 100 udaraca bičem i odsjecanje "one stvari".

Oni Kuran shvaćaju doslovce, isto kao i Šerijatski zakon. U to vjeruju i do toga drže. Ne pada mi na pamet ići tamo. Ali isto tako, ne ću ni da mi dolaze ovdje. Ako su u nevolji, neka ih braća prime. Svakako ne znaju što će od nafte i love. Katar, Oman, Emirati, Saudijska Arabija...Gdje je zapelo?

Plan NWO je ipak malo drugačiji. Svaki "migrant" ima Visa karticu u džepu, novi iPhone i kartu EU. Njih se planski naseljava, dok je Kršćana sve manje. Jednoga dana ćemo se probuditi u Europskoj džamahiriji a onda nam nema nazad.

Ali zato mi imamo "moderne" svećenike, na čelu sa drugom Franjom. Koji primanje eksperimentalnog cjepiva, naziva "činom ljubavi"!? Oni bi i Bibliju ponovo pisali, jer nije dovoljno "progresivna". Zajebi to kume. BOG je jedan a ovi miševi su obični smrtnici. Jednostavno ih treba ignorirati. I da ne zaboravim. Kardinal Alojzije Stepinac je SVETAC. U očima vjernika i dragoga Boga. A hoće li ga CK Vatikana (nakon konzultacija sa Porfirijem) i službeno priznati, uopće nije bitno.

Ako jednoga dana covid putovnice ipak budu obvezne, to se mene ne smatra. Jer ja sam već odavno cijepljen. 

Od pameti...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[kuroljub]

Izmišljena priča

Bio je to još jedan od onih likova s kojima se dopisuješ, pričaš im najperverznije stvari koje te pale ali si skeptičan po pitanju vidjanja, jer po njihovom ponašanju vidiš da će sve na dopisivanju i da ostane. Tako je bilo i ovaj put. Bili smo jako otvoreni i o svemu pričali jer smo znali da se u stvarnosti nećemo videti i da će sve na dopisivanju da ostane.

Bar sam ja mislio da je tako. Posle mesec i po dana intenzivnog dopisivanja, razmenjivanja golih fotkica, videa, glasovnih poruka i čega sve ne, šalje mi poruku: "Keva je kod dečka, mogao si da dodješ da te isprobam i uživo pičkice.".

Ostao sam blago zabezeknut. Bio sam ubedjen da je on samo još jedan napaljeni klinac koji bi da izdrka preko kamere ili videa sa starijim poslušnim muškracem ali prijalo mi je da me neko tako tretira, pa makar i na taj način. Odmah sam odgovorio potvrdno iako sam negde duboko u sebi imao osećaj da će me u poslednjem momentu ispaliti. Možda zbog straha od neiskustva jer kako sam kaže nikad nije bio sa muškarcem, ili samo zato što mu se može da ispali matorog pedera jer zna da ću mu se i posle toga skidati i guziti na kameri, slati fotke u vešu i raditi sve što poželi, ali imao sam taj osećaj da će u zadnjem momentu da otkaže. Svejedno spremio sam se i čekao da mi pošalje adresu gde da se nadjemo.

Dok sam čekao, razmišljao sam o njemu. Ima 19 godina, visok 190cm, težak 80kg, smedj, maljave noge, lepo gradjen. Kita 20cm, osrednje debela, povijena na gore, glavić velik, jaja još veća i maljava. Stopala br 45, guza lepa čvrsta, jako malo maljava. Kako sam kaže, najebao se i klinki i matorki ali sa tipom nikad nije bio a voleo bi da proba. Jako me je palio jer je bio jako bezobrazan, drčan, znao je šta želi a šta ne. Ukratko, mladi Alfa! Oko 20h javio mi je gde da dodjem. Odvezao sam se autom i dalje ubedjen da će da me ispali. Izašao sam iz auta i onda mi je stigla poruka da će da kasni par minuta. "Da, odlično, mogao si i ranije da me ispališ a ne kad sam skoro došao do cilja"-pomislio sam. Al nema veze. Ložilo me je i što me je ispalio, taman ću kući da izdrkam na činjenicu kolika sam pederčina jadna, gledajući njegove snimke kako drka, svršava i kako me vredja preko glasovnih poruka. Lep plan za petak veče. Zapalio sam cigaretu, i kad sam bio pred sam kraj on se pojavio.

Nisam mogao da verujem. Bio sam ubedjen da me ispalio, tako da je njegov dolazak sada delovao kao da me je neko polio kantom ledene vode. Nisam mogao da progovorim od čuda, a on mi je samo tiho rekao "Šta je kurvice, pojela maca jezik?". Brzo sam se sabrao, reč kurvica me odmah otreznila i postavio sam se na svoje mesto.

-"Ma ne, sve ok, ume kurvica i da priča i da se dere ako treba."

-"Ovde pričaj a draćeš se kući kad te budem karao." rekao je kroz smeh.

Jbt kako divan osmeh ima. Zao, sexi, širok osmeh. Ćelav, tačnije ošišan na keca, brada od dva dana. Na njemu trenerka siva, ona jebeno napaljiva što nekim čudom još više ističe činjenicu da je mali kurat i rodjen da bude Alfa, dukserica, patike. Odmah sam se napalio zamišljajući se pod ovim klincem kako me jebe onako kako mi je u porukama i snimcima govorio da hoće.

-"Ako hoćeš, idemo kod mene, sam sam večeras. Ako nećeš, razilazimo se, zaboravljaš u kom si kraju bio i nastavljamo da se dopisujemo kad mi se digne opet a ako se ikad negde sretnemo nećeš mi se obraćati kao da me znaš. Slušam. Šta si odlučio?"

-"Idem sa tobom pa makar samo da te gledam."

Nasmejao se ponovo i krenuo put gajbe.

-"Toliko te radim, a?"

-"Ne možeš ni da zamisliš." odgovorio sam mu.

-"Mmm ćalac, da smo u tvom kraju terao bih te da klekneš ispred mene ovde nasred ulice, samo da vidim da li te baš toliko radim."

-"Veruj mi mali da bih to i uradio."

-"Ne mali, rekao sam ti da ćeš me zvati sine i to ozbiljno i mislim."

-"U redu sine."

-"Tako, svidja mi se što si poslušan i lako te je dresirati."

Samo sam se nasmejao najgluplje što umem, kao one glupačice kad im se udeli kompliment. Ubrzo smo stigli ispred zgrade, otključao je i ušli smo u lift. Čim su se vrata lifta zatvorila krenuo sam rukom ka njegovoj kiti ali me je odmah dočekao šamar sa rečima:

-"A gde si to krenuo pičko? Ovde smo zbog mene a ne zbog tebe. Ruke sebi i slušaj šta ti pričam!"

Kita mi se momentalno digla i samo sam izustio "U redu sine."

Nasmejao se, pomazio me po faci i rekao "Dobra pička". Stigli smo na njegov sprat, izašli smo i ušli u stan. Ulazimo u hodnik, on zaključava vrata, okreće se, gleda me, hvata me za glavu i obara na pod.

-"Ajde pičko, izuj me i posluži se mojim stopalima, da vidim šta umeš!"

Mmmmm odmah sam mu izuo tike i krenuo da mu njuškam stopala, prvo jedno pa drugo, da udišem taj božanstveni miris mladog muškarca koji me toliko pali. Navalio se na vrata, podigao jedno stopalo u vis i krenuo da me njime lagano šamara po faci dok sam ja na svaki njegov udarac stenjao. -"Jebote kakva si pederčina ne verujem!" -kroz stenjanje i smeh je progovorio. Pogledao sam mu u budžu, bila je ogromna, kita mu se digla skroz, uživao je u ovome. Nastavio sam da stenjem i da mumlam dok sam mu lizao čarapu, sisao prste preko čarape, nabijao mi je petu u usta i šamarao me stopalom. -"Mmmm idemo u sobu da vidimo šta još umeš pičko." Četvoronoške sam krenuo za njim a kad je video to samo je uzdahnuo i rekao "Au jebote ti nisi normalan mmm!" Puzao sam za njim, gledao ga odozdo kao kuja, napaljen kao retko kad do tada. Mislim da sam se tresao od uzbudjenja dok sam ga tako pratio. Ušli smo u dnevnu sobu, zaseo je u ogroman trosed, raširio noge, izuo čarape i mazio se po kurčini preko trenerke. Gledao me je odozgo dok sam klečao ispred njega, čekajući dalje naredbe.

-"Mmm brzo učiš kujo, svidja mi se što znaš gde ti je mesto!"

Nasmejao sam se najkurvinskiji što umem, a verujte mi da umem, na šta je on samo uzdahnuo i nabio mi gola stopala u facu. Mmm krenuo sam da ih ližem oba istovremeno, pa jedno po jedno, pa prste, pa oba palca u usta, pa tabane da ližem, sve vreme stenjući i mumlajući od zadovoljstva. Ja sam bio na sedmom nebu od zadovoljstva, konačno da imam u ustima ova stopala koja sam do sada samo na fotkama gledao. Posle par minuta ustao je, izvadio kitu iz trenerke i rekao:

-"Ajde ćalac, jebeno me ložiš kolika si pederčina, ne mogu više da izdržim!"

U jednom pokretu sam se digao na kolena u visine njegove dignute kurčine i iskusno je progutao do jaja. Bila je prosečne debljine ali dugačka 20cm tako da sam je osetio duboko u grlu. Uhvatio me je za glavu i glasno počeo da urliče dok me je bukvalno jebao u grlo.

-"Uhh to pederu, gutaj kurčinu, u jebote šta radiš pa jel to realno mmmmmm! Kakva si pušačica kurca mamu ti jebem pedersku uhhhhhhh!..."

Ja sam za sve to vreme držao njegovu lepu čvrstu mladu bulju u rukama i navlačio ga još više na sebe, da mi se zabije što dublje može u grlo. Posle par minuta besomučnog karanje mog grla izvadio ga je balavog i kao kamen tvrdog i krenuo da me lupa njime po faci.

-"Au jebote, kad si ovako dobar u pušenju, kakav li si tek kad te jebu?"

Ja sam bio isplažen u pokušaju da osetim njegov glavić na jeziku dok me šamara kitom ali skoro bezuspešno. Samo sam mu promumlao "Videćeč sine kakva je ćale jebulja kad mi ga nabiješ u gladno dupence."

-"Mmm pederu kako si željan kurca, bukvalno ti viri iz očiju jebeno!"-rekao je i onda se nagnuo iznad mene, rekao mi da ga pogledam i da zinem.

Gledao sam ga odozdo dok mi je telo drhtalo a usta zinula gladna kurca. Otegao je sočnu pljuvačku i zafrljačio mi je pravo u usta. Kad me je dodirnula po isplaženom jeziku, počeo sam da svršavam bez da sam pipnuo svoj kurac. Stenjao sam dok sam svršavao, tresao se, uvijao, sve vreme gledajući ga u oči dok sam mu bio ispod kurca. Nije mogao da veruje. Pitao me jesam li stvarno svršio, a ja sam samo zavukao ruku u gaće i izvadio ruku umazanu spermom i pokazao mu je sa osmehom na licu.

-"Uuuu jebote pa jesi li realan!?"-proderao se uzbudjen ovim što je video, zgrabio me za uši obema rukama, navukao mi glavu na svoju kurčinu do kraja, zabio mi ga dva tri puta i krenuo da svršava direktno u moje grlo! Urlao je, derao se glasno, videlo se da je baš imao orgazam i to takav kakav do tada još nije imao. Istresao je sve u moje grlo, nije mi dao priliku da se izmaknem, a iskreno ne bih to ni uradio. Gutao sam svaku kap njegove sperme, slatke kao najsladji nektar, direktno iz te božanske klinačke kurčine. Držao ga je neko vreme u mom grlu i ustima dok se tresao, jedva je stajao na nogama. Polako je krenuo da ga vadi ali mu nisam dao, uhvatio sam ga rukama za bulju i krenuo da mu ga stežem usnama. Malo se opirao ali je odustao, prepustio mi se a ja sam kao kuja prava nastavio dalje da ga sisam, cvokćem, dudlam. Posle minut ili dva izvadio ga je i rekao da usporim, treba mu vremena da se povrati. Klečao sam i dalje ispod njega gledajući ga pohotno, mazio sam mu tabane i povremeno lizao listove i unutrašnjost butina.

-"Nisam verovao da sex sa muškarcem može da bude ovako dobar."-rekao mi je.

-"Ne sa muškarcem. Sa muškom kurvom. Velika je razlika." odgovorio sam mu smejući se dok sam jezikom kretao ka njegovim jajima.

Nastavak? 

[forrestdumb]

Moja mama je bila u nekim ranim dvadesetim kad su po Sarajevu pljuštale granate.

Moja mama je nagluha žena;

nije rođenjem nego nikad zaliječenom glupošću svojih staraca koji temperaturu skidaju krompirom i rakijom.

Slabo čuje, odlično govori i poznaje znakovni.

Ja sam zdravo dijete, nije me nikad tom tihom jeziku nije naučila.

Za moje dobro, mislila je - ne želeći od djeteta napraviti mašućeg anksioznog majmuna.

Ja mislim - bolje da jeste : sad bih imao vještinu, ovako imam neurozu.

Mama se u ratu orijentisala po kerovima.

Oni mirni - mirna Bosna, tj.mirni vandali.

Jedno jutro išla je kako se uvijek ide u neznanju - lepršavo i samodovoljno dok frajer ispred nje, jedan uglađeni gospodin nije ubrzao korak.

Tad je ubrzala i moja mama prateći njegovo osluškivanje u strahu od granata, jer svoje nije mogla: završila je ispred njegove kancelarije. Gospodin je kasnio na posao, ispostavit će se.

Svejedno, i dalje je hodala. I sutra i prekosutra i dan poslije toga i danas.

Ali tada je nisu prozivale pičke sakrivene po podrumima: nesreća je uvijek samo tvoja, vivre est un acte egoiste. Ko se nije skrio, magarac bio!

Danas je sasvim drugačije:

Koronavirus će pokazati zašto.

[ljubime]

Jelena II.

Presretna svojom vezom s Nathanielom, jer iako je daleko, ipak sam ga dosta često viđala. Dolazi je stalno. Njegova putovanja je često financirala firma za koju je radio, pa je dosta često mogao doći do njemačke, a ja u grad u koji je dolazio. Mama mi je dosta često pravila probleme, jer nije lijepo da cura stalno ide momku... i ostale priče, bla bla bla... Na jedno uho su mi sve te priče ulazile, a na drugo uho izlazile. I ona sama je dosta greški radila, i ako pravim grešku, htjela sam da je pravim jer mi je bilo prelijepo s njim svaki put kad se vidimo. Uvijek je odsjedao u lijepim hotelima, uvijek je bio lijepo obučen. Malim sitnicama mi je pokazivao koliko mu je zapravo stalo do mene. Kupovao mi je najdraže čokoladice, na story je objavljivao moju omiljenu pjesmu, učio njemački da razumi o čemu se u njoj pjeva, slao mi iz različitih gradova magnete i razglednice. Sve male sitnice koje su me osvajale. 

Javio mi je da dolazi u Stuttgart za par dana i već sam počela pakovati svoje kofere. Rekao je da ostaje tu 7 dana i da će doći po mene, ako mogu da upišem godisnji pa da i ja budem s njim tih 7 dana. Odmah sam pitala za godišnji, ali su mi rekli da ne mogu dobiti. Zovem ga s pauze i govorim mu da od godišnjeg nema ništa jer je previše posla ali premalo radnika. 

“Daj otkaz.” rekao je jednostavno, kao da su to neke obične dvije riječi. 

“Ali ljubavi, kako da dam otkaz, to mi je jedini posao. Znaš da bi opet imala probleme s mamom.” 

“Molim te Jelena, poslušaj me ovaj put, stvarno mi trebaš tih 7 dana. Vjeruj mi da ćeš naći drugi posao, puno bolji. Pomoći ću ti ja.” 

Vraćam se u firmu, ulazim u ured i dajem otkaz. Nitko ne može da vjeruje. Dolazim kući i govorim mami da ću raditi još 7 dana kao otkazni rok i da onda idem s Nathanielom 7 dana u Stuttgart. Kao što sam i očekivala svađamo se, galami da nisam normalna, da opet prebrzo donosim odluke radi ljubavi. Nekako mi je bilo svejedno šta priča. Jedva sam čekala da ga vidim. 

Dolazi po mene u Land Roveru. Izašao je da se pozdravi s mojom mamom, ona vidno razočarana jedva da me i ispratila. Uzeo je moje stvari i krećemo. Dolazimo u Stuttgart. Zaustavlja auto ispred još jednog prelijepog hotela, na što nisam iznenađena. Ovaj put je rezervirao veliki apartman s prelijepim pogledom na grad. I dalje nesvjesna činjenice da sam napustila posao samo da bi bila s njim, uživala sam u svakom trenutku, u svakom danu s njim. Prvih par dana je imao dosta duge sastanke, a ja sam cijele dane provodila s drugaricom čekajući ga. Četvrti dan je bio slobodan i taj dan mi je odma ujutro obećao da će to biti samo naš dan. Naše telefone smo ostavili u hotelu i krenuli hodati po gradu. Uglavnom smo se glupirali hodajući gradom, smijali se, jeli različite fast food... Bilo mi je malo žao što sam i ja ostavila svoj telefon jer sam htjela imati što više slika s njim, da kad se vratim ipak imam nešto što će me držati dok ga sljedeći put vidim. Sjeli smo u park da malo odmorimo. Zapalila sam cigaru i tad mi je ozbiljnim glasom rekao: 

“Jelena, moram ti nešto priznati.” 

Pogledala sam ga. Imao je jako ozbiljan pogled. Odjednom mi je u želudcu bila ogromna nervoza, ruke su mi se počele tresti.

“Reci.” progovorila sam pomalo nesigurno, bojeći se toga što treba reći. Bilo me strah čuti bilo šta. 

“prije svega volim te. A sad ti moram reći pravu istinu. Cijelo ovo vrijeme sam te lagao oko jedne stvari.” zašutio je, kao da ne zna kako da nastavi. Samo sam sjedila pored i čekala da nastavi, dok mi se stomak grčio, kao da je sve željelo izaći iz mene. Oči su mi već bile pune suza.

“Ne znam kako ćeš reagirat na ovo, ali želim ti reći da svi hoteli u kojima smo bili su moji. Naslijedio sam ih od oca. I veliko bogatstvo. Imam hotele po cijelom svijetu. Nisam znao kako da ti kažem, i oprosti radi toga.” ušutio je. Sjedila sam tu pored, ali kao da sanjam. Nisam bila svjesna svega što mi je rekao. Nisam znala šta da odgovorim. Osjetila sam ogromno olakšanje, jer to nije loša stvar kao što sam imala već milion priča u svojoj glavi. I dalje sam šutila i razmišljala o tome što mi je rekao. Gledao je u mene i očekivao moju reakciju. 

“Volim i ja tebe.” od svega samo sam to uspjela odgovoriti. 

“Ne znam više šta da ti kažem. Ne znam kakav odgovor očekuješ od mene. Razočarana sam jer mi nisi odmah rekao, ali ipak da sam u takvoj situaciji kao i ti, možda bih jednako postupila. To su tvoje pare. Drago mi je zbog tebe. Ja te volim kako god, s parama ili bez njih.” odgovorila sam. Gledao je u mene pomalo iznenađen. Poljubio me i zagrlio najjače. Kleknuo je pred mene.

“Udaj se za mene. Budi samo moja. Znam da je prebrzo ali ja ne želim provesti ni jednu sekundu više razdvojen od tebe.” 

Počela sam plakati, sad se sva ona nervoza pretvorila u uzbuđenje. Prvi put su niz moje lice potekle suze radosnice. 

“Da, da, da, da...” počela sam vrištati. Oko nas su se ljudi okretali i gledali šta se dešava. Kad su shvatili da sam upravo postala njegova zaručnica svi su počeli aplaudirati i čestitati nam. Nisam mogla vjerovati da je taj dan bio stvaran, a ne samo san i da je sve stvarno. Gledala sam u svog zaručnika s najljepšim očima koje sam ikad vidjela. Nisam mogla vjerovati da je on moj i da želi da sam i ja samo njegova. 

Vratili smo se u hotel, istuširali se i spremili se za večeru. 

“Znaš, mislio sam te tek večeras zaprositi, uz večeru, ali mislim da je to već odavno postalo nekako dosadno i standardno. Ni u parku nije bilo savršeno i onako kako ti zaslužuješ..” prekinula sam ga.

“Bilo je savršeno. Najsavršenije.” Poljubio me snažno. 

“Mislio sam da je to pravi trenutak i da ne trebam ništa čekati.” 

“Hvala ti ljubavi.” 

Prošli su i ostali dani koje smo bili skupa. Već je došlo vrijeme da me vrati u moj grad. Nazad u stvarnost, pomislila sam. 

“Želio bih da ubrzo pređeš kod mene u New York živjeti.” rekao je dok smo se vozili.

“Nadam se da hoću što prije.” i jedva sam čekala. Nisam mogla vjerovati da je taj momak što sjedi pored mene moj zaručnik. Bojala sam se mamine reakcije. Tatine. Zaustavlja se ispred moje kuće. 

“Hoćeš li ući?” pitala sam ga. 

“Jel misliš da je to dobra ideja? Hoćeš li ipak sama mami da kažeš?” 

“Gledaj, voljela bih da uđeš. Hoću da zna da je sve ovo ozbiljno.” 

Parkirao je auto bez da je i riječi rekao. Osjetila sam da je i on nervozan. 

Ulazimo u kuću. Bili su i tetka i tetak tu. Super, pomišljam sarkastično u sebi. Nate ih pozdravlja, pruža im svima ruke. 

“Mama Nate je ušao jer imam nešto da ti kažem. Odnosno imamo nešto da kažemo.” 

“Šta je bilo?” govori, iako i dalje osjećam ljutnju u njezinom glasu. 

“Evo dok ste i vi tu” pogledam u tetku i tetka i nastavim “ Nate me zaprosio u srijedu. Nisam hjela nikom ništa pisati, htjela sam vam lično reći. Molim vas da nikom ništa ne javljate, hoću ja svima da javim i kažem, a pogotovo tati da pokušavate uhvatiti muštuluk ili tako nešto.”�� Svi su bili iznenađeni. Gledali su u mene pa u njega. Osjećam da u sebi svi misle kako je nakon 9 mjeseci to ipak prebrzo. 

“Pa čestitamo vam.” progovori tetka prva. Priđe mi i zagrli me. “Daj da vidim prsten.” reče.Ponosno sam im pokazala prsten i nasmijala se stidno. Pogledala sam svog zaručnika koji nije skidao pogled s mene ni sad a ni dok sam govorila. Osjetila sam da se njegova nervoza makar samnjila. Maa mi priđe te me zagrli jako. 

“Jelena sine, jesi li sigurna?” šapnula mi je na uho. 

“Nikad sigurnija mama.” odgovorih joj. Znala sam da je on onaj pravi. 

Mama je prišla i Nathanielu i čestitala mu. 

“Hvala.” odgovori prvi put na našem jeziku. Tu nas je sve iznenadio. Sjedio je još par minuta kod nas a zatim se ispričao i rekao da mora ići. Imao je let za New York ubrzo. Izašla sam iz kuće kako bi ga ispratila. 

“Jelena, kad dođem u New York prvo počinjem sređivati papire za tvoj dolazak tamo. Ne želim više čekati. Želim da skupa putujemo. Volim te najviše mila. Čuvaj mi se dok me nema.”

“volim i ja tebe najviše. Javljaj se.” Poljubio me jako i otišao. Ulazim u kuću, spremna na sve komentare. Gledam u sve i svi gledaju u mene zbunjeno, očekujući od mene nešto da kažem. Uzimam svoj kofer i krećem prema sobi kad me mama zaustavila riječima...

“Ti si to znala, zato si i dala otkaz, zar ne? Kako planiraš Jelena to? Šta radiš sa svoje budućnosti ? Još uvijek je prerano za to... Vi se znate manje od godinu da...” Prekidam je .

“Mama, prvo nisam znala ništa. Znala sam da želim biti s njim. Posao mogu uvijek ovdje naći. Ali sad ne planiram više ništa tražiti. Vjeruj mi moja budućnost će biti jako dobra s njim. Nije prerano. Imam 22 godine, sigurna sam da ga volim i da me voli. Šta hoćeš ti više? On ima doba posao, to si mi uvijek govorila da gledam. Ima para. Voli me mama i to mi je najbitnije. Ne želim više živjeti tako da svaki put kad kažem da idem s njim za vikend, da me gledaš kao da se idem kurvati. Ne želim više da se svađam s tobom. Udajem se. Trebaš biti sretna radi mene. “ Oči mi se pune suzama.

“Ako si ti sretna i ja sam.” 

“Nisi me ni pitala kako je uradio to, ništa. Odma si me počela napadati. Toliko o tome koliko te zanima o mom životu.” 

“U pravu je Jelena.” dodao je tetak. “Nije ni izašla iz kuće odmah ste počele s komentarima. Trebate biti sretne radi nje makar malo. 

“Sretne smo mi. Ali Jelena on stalno putuje. Bog te pitao gdje hoda i šta radi. Šta, odvest će te u New York i ti ćeš tamo biti sama. Ovdje si makar imala nas. On će putovati po sastancima, a ti ćeš sjediti i čekati ga.” rekla je tetka. 

“Putovat ću i ja s njim.” 

“Ma  jel. Hoćel i tebi njegov šef plaćati što ideš s njim. Zamisli...” 

“Zapravo on nema šefa. On je vlasnik lanaca hotela po cijelom svijetu. Raddison Blue. Ukucajte na internetu pa ćete vidjeti. Otac mu je ostavio sve.”

Svi su ostali u šoku. Nisu ni riječi progovorili. 

“Hajde sad da čujem komentare. Sad kad znate istinu hoćete li sad biti sretne ? “ 

“Jelena...” progovori mama 

“Nemoj mama ništa govoriti. Neću se više raspravljati, dosta mi je toga. Idem tatu nazvati. Sve sam vidjela koliko se brinete i sikirate za mene sad. Jedva čekam da odem.” 

Ljuta jer su uspjeli uništiti moje raspoloženje,odlazim u sobu i zovem tatu. Jedini koji je iskreno bio sretan radi mene i koji mi je odmah čestitao i rekao da mu je drago radi mene. Koji je rekao da je on dobar momak za mene bez da sam mu rekla koliko para ima. 

[zagrebjavniprostor]

Foto: Detalj središnjeg spomenika na Dotrščini, Katrina Zlatec / Virtualni muzej Dotrščina

Opomenik ustaškog terora

Saša Šimpraga, 2019.

Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama ustaškog režima zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je protokolarna reaktivacija postojećih i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz institucionalni revizionizam.    

Svoj prvi spomenik žrtvama fašizma Zagreb je dobio 1954. godine na Zelenoj potkovi tj. južnoj strani Strossmayerova trga, preko puta Umjetničkog paviljona. Reljef nazvan „Strijeljanje talaca“, rad Frana Kršnića, postavljen je na lokaciju na kojoj je od 1895. do tad stajao spomenik Petru Preradoviću, a koji je premješten na Cvjetni trg gdje se nalazi i danas. Ne slučajno, novi spomenik posvećen žrtvama fašizma smješten je u tadašnjoj Ulici 8. maja 1945., nazvanoj po datumu oslobođenja grada. Taj Kršinićev rad, iako korektan, ne ističe se po kvaliteti, no njegova važnost je u tome da je s njim Zagreb, manje od deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, i na taj način, u svoj javni prostor upisao podsjetnik na masovna stradanja tijekom fašističke okupacije. 

Spomenik Petru Preradoviću na izvornoj lokaciji.

Otprilike desetljeće kasnije uređeno je i spomen-područje Dotrščina, kao autentično mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba, odnosno kao lokacija gdje je od strane ustaškog režima strijeljano nekoliko tisuća građana, ponajviše Zagrepčana i Zagrepčanki i osoba iz okolice grada, ali i drugih. Dotrščina je jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.

Pri uređenju današnjeg spomen-parka angažirani su neki od ponajboljih stručnjaka, Vojin Bakić, Josip Seissel i Jure Kaštelan i ta prva faza uređenja završena 1968. godine i danas predstavlja izuzetni primjer tretiranja mjesta sjećanja, poštivanja krajobraza i konačno materijalizacije i doprinosa izgradnji politika pamćenja.

Dotrščina je kasnije prošla i druge faze koje nisu dosegle onu incijalnu, pa čak i neke konceptualne nadogradnje iz mjesta stradanja u „park revolucija“, što je u osnovi promašaj, iako su za neke od planiranih tema odabrana sjajna spomenička rješenja od kojih nijedno nije realizirano (izuzetak je spomenik revolucionarima prije rata).

Za trajanja socijalističke Jugoslavije sjećanja na fašističke zločine i veličinu i važnost otpora čiji su nositelji bili pripadnici antifašističkog pokreta predvođenog Komunističkom partijom, upisano je još na niz lokacija po gradu kroz spomenike, spomen-ploče i imena ulica od kojih je znatan dio preimenovan i uništen dolaskom na vlast HDZ-a 1990-ih godina i radikalnim zaokretom prema povijesnom revizionizmu koji traje i danas. Dovoljno je podsjetiti na neke od najsramotnijih epizoda kao što je bilo preimenovanje tj. ukidanje zagrebačkog Trga žrtava fašizma ili odluku tzv. Vukojevićeve, saborske (!), komisije koja je sve dotrščinske žrtve ubijene od ustaša jednostavno pripisala partizanima.  

Rezultat takvih politika - institucionalnog revizionizma - je i aktualna namjera gradskih vlasti da Zagreb dobije spomenik žrtvama Holokausta koji je problematičan u svim svojim aspketima: od teme do tretiranja lokacije, odnosno samog na recentno provedenom javnom natječaju odabranog rješenja.

Posveta spomenika žrtvama Holokausta sam po sebi ne bi bila sporna, no nemoguće je izostaviti vrijeme i kontekst zemlje i grada u kojoj se spomenik podiže. Zemlje u kojoj je jedno od najprisutnijih političkih pitanja ono Drugog svjetskog rata i u kojoj dominantni problem nije antisemitizam, već mržnja usmjerena na Srbe. Utoliko je takav spomenik i u službi

izmjene narativa koji problem ustaškog zločina u lokalnom kontekstu prebacuje na onaj opći, načelni, bez da se lokalni i gorući adresira.

No, prije svega, treba se zapitati čemu aktualna gradska uprava uopće probjegava spomeniku žrtvama Šoe dok se istovremeno u potpunosti, desetljećima, ignorira spomen-park Dotrščina - daleko najvažnije mjesto masovnog stradanja u povijesti glavnoga grada Hrvatske? Lokacija na kojoj su masovno ubijani i zagrebački Židovi.  

Dotrščina koja je već od samog kraja Drugog svjetskog rata rata postala mjesto komemoracija, od 1990-ih nije dio protokola predstavnika republičkih i gradskih vlasti o važnim datumima i to neovisno o tome kojem političkom spektru pripadali (izuzetak je kvartovska stranačka razina, budući da lokalni SDP, uz lokalne antifa organizacije, kontinuirano komemorira žrtve na Dotrščini). U tome smislu Dotrščina, odnosno kultura zaborava i sustavno brisanje iz kolektivne memorije koje karakterizira lokaciju u tuđmanizmu, najbolje ukazuje na stanje stvari hrvatskog društva. I spomenuti centralni spomenik žrtvama fašizma na Strossmayerovom trgu uopće nije mjesto komemorativnih praksi vlasti (nije tome ni prilagođen).  

Dotrščina je po svom profilu, značenju i važnosti prvo mjesto u Zagrebu koje bi neizostavno trebalo biti dijelom državnog protokola o prigodnim datumima. U izostanku toga, podizanje još jednog spomenika čija je uloga pritom ona zamagljivanja lokalnog karaktera ustaškog zločina, samo doprinosi tome da se sva postojeća mjesta sjećanja, poput Dotrščine, dodatno marginaliziraju i izbrišu.    

Doprinos tome je i promašeni rezultat javnog natječaja tj. recentno odabrani prijedlog za spomenik žrtvama Holokausta koji je u raskoraku sa suvremenim tendencijama. Spomenik koji je isprazan i u vizualnom jeziku i posredovanju značenja, i koji ne unosi ništa novo, koji ne doprinosi lokaciji i koji je po svom ukupnom profilu zapravo - a to je ključno - neučinkovit.    

Notorna je činjenica da je spomenička plastika i pristupi njenom oblikovanju u Hrvatskoj opala na niske grane (čime precizno odražava svoje vrijeme). Čak i oni spomenici koji se ponekad ističu kao iskoraci, u objektivnoj procjeni ne predstavljaju nešto osobito, već jednostavno pomak u odnosu na banalna i nazadna rješenja koja karakteriziraju duh vremena, razdoblje, a često i teme. Na natječaju odabrani spomenik žrtvama Holokausta samo je nastavak takve prakse koja kaska za naprednijim shvaćanjima izgradnje memorijala.    

Pobjedničko rješenje autora arhitekta Krešimira Rogine (člana stranke Milana Bandića) i kipara Dalibora Stošića.Više o radovima pogledajte ovdje.

Jedan od najveći propusta rješenja koje bi se imalo izgraditi je izuzetno slab doprinos lokaciji. Zamišljen je na dobroj lokaciji - platou između Glavnog kolodvora i pošte u Branimirovoj - koja je, međutim, potpuno pogrešno tretirana.

Rad koji je odabran ne gradi mjesto, tek ga ispunjava pritom poništavajući potencijal.  

Naime, mjesto za koje je namijenjen vapi za reprogramiranjem, a njegove koordinate – ne i njegovo sadašnje stanje - upućuju na potencijalno izuzetnu točku u samom središtu grada. Ona doslovno dotiče perone Glavnog kolodvora, mogući je pa i izgledni koridor za Gredelj i Trnjansku cestu te ima direktnu vezu sa Zelenom potkovom. Takvo sjecište zaslužuje primjereniji, sveobuhvatniji i pametniji odnos. Uputno bi bilo tamo formirati javni park koji će komunikacijski spajati sve navedeno, ali i nuditi jednu zagrebačku osobitost, a to je peron u parku. Novi park pritom ne isključuje i dodatne sadržaje, poput onih memorijalnih (koje sad već dijelom i ima, samo neoznačene. Tamošnja lokomotiva, prenesena iz logora Danica, služila je i za deportacije.).  

Kod promišljanja totala mjesta, što bi se trebalo i podrazumijevati, doista nema razloga da ikoji spomenik ima prednost pred gradom, odnosno uspješni odnos ide na ruku i jednom i drugom.

Nasuprot višestruko promašenom rješenju koji se planira izgraditi, recentno se od strane grupe pojedinaca i nevladinih organizacija pojavila i ideja da Zagreb dobije spomen-obilježje koje bi podsjećalo na ustaški teror. Kao incijativa zahtjev je u konačnici formuliran na način da traži preprogramiranje naziva i teksta već odabranog spomenika i to na način da se umjesto žrtvama Holokausta, memorijal posveti žrtvama ustaškog režima te da to bude i upisano na nekoliko jezika naroda žrtava (dobra ideja Žarka Puhovskog). Ta incijativa, međutim, ne dovodi u pitanje samo rješenje spomenika koji se npr. naslaganim koferima referira na deportacije. Činjenica je da mnogi građani uopće nisu deportorani, već ubijani i na niz lokacija po gradu, a njih čak nekoliko tisuća na Dotrščini.  

 Ulice Zagreba (Jurišićeva) tijekom fašističke okupacije.

Spomen-obilježje koje bi ukazivalo na ustaški teror Zagrebu i Hrvatskoj treba, no nije svejedno kako će se zvati, gdje će se nalaziti i kako će izgledati. Sve to direktno i presudno utječe na njegovu uspješnost ispunjavanja zadaće s kojom se podiže. Kako sve počinje na razini govora, valjalo bi odmah u startu demonstrirati preciznost ali i višestruki otklon od zastarjele terminologije koja prati sam termin spomenika. S obzirom na temu i namjeru, moguće je posegnuti za terminom „opomenik“ koji se koristi u njemačkoj kulturnoj tradiciji. S druge strane, i kako se tema odnosi na podsjećanje na horor ustaške strahovlade, tu činjenicu ime bi trebalo odražavati kratko, jasno i nedvosmisleno. Takvo ime moglo bi biti Opomenik ustaškog terora. Takvo spomen-obilježje imalo bi intervenirati u kolektivnu memoriju društva s dijagnozom i ukazivati da budućnost ne možemo graditi na relativizaciji ustaškog zločina, već se prema njemu jasno i uvijek odrediti kao prema notornom zlu.    

Uz ime ili temu kao temeljni, drugi ključni segment odabir je lokacija u javnom prostoru glavnog grada Hrvatske gdje bi se takav objekt imao nalaziti. Općenito je odabir lokacije doslovno podjednako važan kao i izbor samoga djela. Pri izboru lokacije važnu ulogu igraju parametri zadatka, budući da izgradnjom spomen-obilježja koje trajno ulazi u javni prostor, istovremeno stvaramo i sam grad, tj. odnose koji će ga određivati, društvenost na koju će utjecati i poruku koju će odašiljati. Moguće je naći lokaciju koja ima naglašeni gradotvorni element, a neovisno o kojoj točki u gradu se u konačnici radilo, taj moment bi svakako trebalo osigurati za svako spomen-obolježje većeg mjerila. Specifičnost zadatka pritom nameće ponešto drugačija očekivanja od npr. onih spomen-obolježja koja nešto slave. Ono što upozorava treba nuditi drugi set emocija, ali ne zanemarivati da je dijelom javnog prostora koji ima i svoje simultane upotrebe.    

Utoliko je zadatak složen – od pripreme programa, izbora lokacije i konačno izbora djela. Pritom bi temeljno polazište trebalala biti suvremenost i progresivno shvaćanje zadaće. I ovdje je potrebno posegnuti za pristupima koji se odmiču od autoferefentnih objekata u prostoru tj. odustati od spomeničkih praksi 20. stoljeća i pribjeći onima 21. stoljeća. Dakle, svemu onome što planirani zagrebački spomenik žrtvama Holokausta nije, neovisno o tome kako se njegova posveta u konačnici definirala.  

I konačno, Zagrebu ne treba novi veliki spomenik žrtvama fašizma zato jer takve spomenike grad već ima, ali se oni sustavno ignoriraju. Ono što treba je primjereni civilizacijski odnos -  protokolarna reaktivacija postojećih, i eventualno novo spomen-obilježje koje će opominjati na ustaški teror koji se danas u Hrvatskoj relativizira kroz kontinuirani institucionalni revizionizam. U potonjem slučaju, takav kompleksni zadatak traži vrijeme i kompetencije, a glavna razlika u rezultatu je ta da li ćemo dobiti tek neki spomenik, ili učinkovito spomen-obilježje koje daleko nadilazi svoju fizičku formu. Oba scenarija su moguća, a ključ je u procesu.        

_

  Tekst je objavljen na portalu H-Alter, 16. srpnja 2019.    

[asweetjane]

Da li mi možete napisati svoje iskreno mišljenje o ovoj priči s obzirom da je moj dečko mrzi?

MOMO KAPOR (UNO karte)

 - Imaš najlepše grudi koje sam ikada video.

- Male su.

- Nisu male. Savršene su.

- Bez ljutnje, ali... Koliko ste ih vi uopšte videli do sad?

- Nedovoljno.

- Znala sam da ćete to reći.

- To bi svaki muškarac rekao. Šta je s tim persiranjem? Je l' ti to tvoja malograđanska pristojnost ne dopušta da mi kažeš „ti“?

- Preskočiću to pitanje...

- Ili ćeš već nekako promeniti smer razgovora...

- Kada mi se ne sviđa to što me pitate, uvek ću preskočiti pitanje ili promeniti smer...

- Povećaću ti fond časova ako prestaneš da me persiraš.

- Plus dva?

- Neće ti se to toliko dopasti. Na prvoj godini su kreteni.

 Sećam se dana kada mi je majka tutnula u ruke žutu knjigu sa ožuljanim koricama i listovima iz kojih su ispadale napadno podvučene rečenice, nacrtana srca, i podebljani uzvičnici. Smatrala je kako imam dovoljno godina da bih saznala po kojoj sam književnoj junakinji dobila ime. Nisam imala dovoljno godina. Ni život ni ljubav nisam poznavala dovoljno da bih mogla da uzdišem za kuhinjskim stolom čitajući Kaporove rečenice, onako kao što je to radila moja majka, u pauzama između brisanja podova i razvijanja testa. Sve što sam mogla bilo je da prepišem lepe citate u svoj dnevnik, i da se mazim na opise vođenja ljubavi kada nikoga nije bilo kod kuće. Knjigu sam zaboravila nakon nekoliko meseci.

Setila sam se Kaporove „Une“ poslednjeg semestra studija, kada sam shvatila da nemam dovoljno visok prosek da bih ostala na fakultetu, niti kakve političke izlete, ni rodbinske veze. Znala sam da ima mnogo podesnijih od mene za mesto asistenta na predmetu Poslovne finansije. Odgovornijih, vrednijih, pa i pametnijih. Komplikovani projekti i ulagivanje profesorima nisu bili moja stvar. „Mora da postoji neki Mišel Babić i na mom fakultetu“, pomislila sam. Maštala sam o snažnom intelektu i britkom jeziku profesora koji puši ispred fakulteta sa studentima na pauzama, i otkopčava jedno dugme svog sakoa svaki put pre nego što počne da priča anegdote iz svojih studentskih dana. Maštala sam o izveštajima sa svetskih berzi i otkrivanju malih tajni velikih kompanija. Maštala sam o zavisti koleginica-štreberki, onih sa višim prosekom i dužim suknjama.

 - Ti si meni otkrio sve svoje karte i pre nego što smo počeli igru. Sećaš se, onda ispred kabineta?

- Sećam se. Uska suknja, rolka i crveni karmin.

- Jesi se zaljubio?

- Promenio sam sve boje.

- Zeleno lice, plavo lice, žuto lice, crveno lice.

- Jesi se ti zaljubila?

- Imaš pedeset i četiri godine, a i dalje živiš sa majkom...

- Šta god bih ja rekao, ti si ponavljala. U svemu si me pratila. I boje svojih sukanja si podešavala po mojim kravatama.

- Zašto si onda hteo da mi daš šesticu? Da me poniziš?

- Tebi je to bilo svejedno. Šestica ili devetka. Za mene je to bilo pitanje časti.

- Opet menjaš boju. Ja idem dalje.

- Ne možeš da ideš dalje. Moraš da uradiš ono što ja hoću.

 Bio je smotan i smušen, sa svojim smešnim kravatama i preširokim pantalonama. Zastao bi u pola rečenice, zaboravivši o čemu je počeo da govori. Ispadala su mu stakla naočara. Umeo je da pobesni na studente kada bi mu se smejali. Ni sama ne znam zašto sam odabrala baš njega kada nisam mogla da nađem ništa lepo na njegovom licu, izrovarenom još od pubertetskih bubuljica, večito umornom i prestarelom. Imao je tužan osmeh, jedan od onih koji je izazivao udvornički smeh studenata, i neprestano je duvao nos u maramicu, starinsku, belu, posle čega se žalio na prolećne alergije, a njegov nos bivao nabubreo i crven. Bilo mi ga je beskrajno žao. Nisam se iznenadila kada sam shvatila da je nevin.

 - Neću da upoznam tvoju majku!

- Ti bi da me ostaviš, oslobodiš se...

- Nije ljubav ako samo jedan vuče. Gušiš me, stari, previše je toga na meni, teraš me da uđem u novi krug, dodaješ mi još zadataka, povećavaš fond časova, povisuješ svoja očekivanja, plus dva, plus četiri!...

- Mislio sam da si to i htela.

- Previše je.

- Hajde odustani onda! Baci sve što smo imali!

- Što smo imali? Šta pričaš, stari?! Prebrzo svršavanje, neprijatnosti na naučnim konferencijama, ruganje tvojih kolega... Ne mogu više!

- To ne zavisi od tebe, mala moja Una. Ovu igru prvi završavam ja.

 Sećam se, jednom me je pitao da li bi moja majka bila ponosna kada bi znala koliko zapravo ličim na njenu omiljenu književnu junakinju. Rekla sam mu - jebi se.

 - Una...

- Šta je, stari...

- Voleo sam te... Voleo sam te više nego išta na ovom svetu.

- Ne budi patetičan. Jesi li me zbog toga ubio?

- Dobila si sve što si htela! I novac, i časove, i vikendicu na Kosjeriću!

- Nisi shvatio pravila igre…

- A šta bih ja da si se ti oslobodila?

- Ćuti, stari... Gotovo je sad. Predvideo si dobro. Ti si završio ovu igru prvi.

[covjek-casopis]

književna pretpremijera: NOVA ZBIRKA PJESAMA ĐORĐA MATIĆA "LINGUA IGNOTA", 2019, u tisku; tri pjesme

MOLITVA BALKANCA

Daj mi Bože izlizani crveni spaček s krovom na otvaranje, ručno, nego kako, u njemu, izgužvanu ispresavijanu auto-kartu Francuske i muziku naravno: naše pjesme, da pjevam putem naglas, danju, na šljunčanoj cesti usred vinograda Bordoa i Bulonje, i noću, kad me uhvati strah

I cigareta mi daj, s bijelim filtrom - i dovoljno, a ne kao onda. Benzinski upaljač, srebrni, mat, napunjen termos s kavom koja se pije iz plastičnog poklopca. I lambruska, najslađeg što ima, a da je ipak vino, i da pijem, od pasjaluka i od dišpeta, to jeftino talijansko usred Provanse. I olovke i papir daj mi, plave blazirane skupe blokove na linije da zapišem sve

I tu jednu, napokon, davnu, a kao prvu, koja voli s dubljim znanjem i nema ništa od ovdašnje naučene ljubavne mehanike jednu bez samosvijesti, kao da nikad nije vidjela nijedan od prljavih malih filmova već samo klasike iz osamdesetih, i one ranije I neka bude plavokosa i plavooka ili smeđa, ne marim sa Sjevera, ajde, recimo baš odavde ili niže i sunčanije, iz Firence ili Sijene, svejedno da bude tanka i žutovlasa, pjegava kao Twiggy ili tamnokosa i bujna kao Sicilijanka Ma nek bude kakva god bila (ne tražim mnogo) - samo da je lijepa! Samo da se u refleksu retrovizora malo oglednem, u njenim očima, i da mi se jednom bar dopadne što tamo vidim

***

IRITACIJE I SAN

/u stilu starih kolega/

U hipotetičkim situacijama već, a nad osobnom ovom novom erom – zamor karakterom: njihove isturene karaktere i personalne historije, prije nego se okreneš, zamorne.

Kao napad - kao teror, čini mi se. Ne karaktere – hoću prononsirane sise! – ne napuhane bagaže, neinteresantnu prošlost i storije, sve duže, i sporije baš me briga za bekgraund i vazda iste lične priče - Nije oholost, stvarno, nego kako samo jedna na drugu liče...

Objekt a ne osobnost, stil a ne sadržaj, tijelo a ne duh Jer nemam živaca više. Ali zato imam njuh - namirišem zamku i bježim. I ne gledam više kroz prste nijednoj. Nema više mjesta za samopredavanja te vrste.

A, jedno mi nije jasno pa eto, pitam (makar već bilo kasno): gdje je onaj spontani seks bez preambule, što se vidi u filmovima? Ono divno p’jano, s ‘vatanjem po javnim mjestima i parkovima? Ne to, ne prljavo, ili odraslo, s tehnikom – nego s odsjajem doživljenog i željenog; mlado, neopterećeno znanjem, sve još ponekad buđeno snovitim bijelim sjajem onoga doba, onoga Tada kao svjetlom, i zvukom, nekad istinski sretnog grada.

Još na tren slika, istinita!, zgođena! – zajedno pod kabanicom plastičnom, žutom. Naša mokra koža, miris, i tople ljetne kiše Samo to (bar još jednom želim). Ništa više.

***

DOM

Živi u prašnjavoj kući punoj knjiga i uspomena, muška Miss Havisham nije ostavljena, sama pobjegla s vjenčanja

Vrata od starudije, jedna za drugima na taktičkim mjestima, na skrivenim čukama stana prašnjave šlape, uzorci šampona, stare torbe, osušeni sapuni lijekovi isteklog roka trajanja plastične nanule vaga i polomljeno staklo za vratima sobička u koji rijetko ulazi na podu uz bijele police, prislonjene krhotine u velikim komadima iz okvira za sliku koji je pao ne zna više kad opasni oštri vrhovi kao prozirni uspravni glečeri. Nikako da to staklo baci; zaboravlja ili ostavlja ga tamo kao upozorenje možda kao kockanje

Da se jednom tako spotakne i padne pravo na oštricu ne bi ga pronašli danima u jezeru krvavog sirupa misli, i zatvara vrata za sobom

_____________________________

ĐORĐE MATIĆ (Zagreb, 1970), pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Studij engleske i talijanske književnosti završio je na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je suradnik tjednika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes. Objavio je sljedeće knjige: Lingua franca (poezija, Prosvjeta Zagreb), Tajni život pjesama (eseji, Antibarbarus Zagreb), Tajne veze (Sandorf Zagreb; Heliks Smederevo), Historija i savremenici (Prosvjeta, Zagreb). 2016. godine izašla mu je nizozemska zbirka poezije Haarlem Nocturne. Priprema i knjigu eseja na francuskom i poezije na talijanskom jeziku. S producentom Dragim Šestićem surađivao na više albuma “world” i “etno” muzike. 2013. osnovao je muzičku grupu Gadjo orkestra u kojoj pjeva i svira udaraljke. Član je Hrvatskog društva pisaca. Miličin tata i Elenin muž. Živi u Hillegomu, Nizozemska.

[balkantimes]

Intervju: Skoro kao da države više nema

Zašto Saksonija važi kao tvrđava neonacista? I zbog čega se desničarski ekstremisti često susreću na uvijek istim mjestima? Politolog Maximilian Kreter o „Pull-efektu“ – i djelotvornim protumjerama.

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

SPIEGEL: Gospodine Kreter, prema Uredu za zaštitu ustava u Saksoniji  neonacista ima najviše od 1993. godine. Je li Saksonija uporište desničarskog ekstremizma?

Kreter: Tako jednostavno to nije. Rezultati knjige „Saksonija – uporište desničarskog ekstremizma?“ pokazuju diferencirani rezultat.

SPIEGEL: Šta bi to bilo?

Kreter: Naravno da je Saksonija naprimjer bastion desničarskih udruženja i desničarske rok muzike. Međutim, kod stavova stanovništva to izgleda drugačije: U istočnonjemačkim saveznim zemljama ekstremno desničarsko ubjeđenje je raširenije nego na zapadu republike, ali u poređenju sa Meklenburg – Pomeranijom i Tiringenom, Saksonija se ne ističe.

SPIEGEL: Na čemu zavisi da je situacija u Saksoniji isto tako alarmirajuća kao u drugim saveznim zemljama?

Kreter: Meni se ne radi o tome da problem umanjujem. Ekstremni desničarski stavovi nisu međutim samo saksonski ili istočnonjemački problem kako se često predstavlja u medijima. To je njemački problem.

SPIEGEL: Ali Vi sami kažete da u Saksoniji postoje čvrste ekstremno desničarske strukture: udruženja, pokreti kao Pegida, ekstremistička društva i partije.

Kreter: Mora se praviti razlika između stavova i ponašanja. U Saksoniji ljudi sa ekstremno desničarskim pogledima nalaze brže priključak u relevantne grupe i organizacije nego drugdje jer one proteklih decenija nisu pravovremeno suzbijane. To onda vodi pull-efektu.

SPIEGEL: To znači?

Kreter: Ušvršćene desničarsko ekstremističke strukture privlače dalje simpatizere. Tako su u Saksoniji nastala mjesta koja se figuriraju kao tačke privlačenja te scene.

„Vlast nije konsekventno djelovala protiv takvih struktura“

SPIEGEL: Da li ovaj efekt vodi tome da se stvarnost u Saksoniji polako prilagođava lošoj reputaciji da zemlja stvarno postaje uporište desničarskog ekstremizma – jer ljudi sa desničarskim stavovima se upravo tamo osjećaju potvrđenim i dobrodošlim?

Kreter: Jasno je da tu može biti nešto. I medijski izvještaji o desničarsko ekstremističkim društvima i grupama na primjer pojačavaju privlačnu snagu te scene. Ali to samo nije dovoljno za objašnjenje, kako to pokazuje primjer Saksonije – Anhalta: Već nekoliko godina gomilaju se izvještaji o desničarskom intelektualnom publicisti Götz Kubitscheku i njegovom tamošnjem „Institutu za državnu politiku“ – pritom on postoji već 20 godina. To je dosta vremena da se postane čvrsti sastavni dio ekstremnih desničarskih struktura.

SPIEGEL: Kako funkcionišu takve strukture?

Kreter: Jedan primjer je neonacistička mreža „Blood & Honour”: Ova grupa je zabranjena od 2000. ali je faktički ostala da postoji i ima naprimjer vrlo usku povezanost sa NSU. To je bilo samo moguće jer vlast nije konsekvetno djelovala protiv takvih struktura. U Tiringenu se to već prije izvjesnog vremena promijenilo, u Saksoniji se tek sada dešavaju prvi koraci.

SPIEGEL: Je li u Saksoniji zakazala država?

Kreter: Moglo se desničarskom ekstremizmu sigurno još ranije suprotstaviti. Pull-efekat funkcioniše upravo tamo gdje se niti uredi niti stanovništvo ne postave protiv.

SPIEGEL: Imate li primjer?

Kreter: U Štaupicu, jednom gradskom dijelu Torgaua u sjevernoj Saksoniji održavaju se desničarski rok koncerti sa dozvolom mjesnih ureda – i građanima je uglavnom svejedno. Ili Ojbin kod Citaua: Tu društvo „Jedan posto“, thinktank Götza Kubitscheka, planira relativno nesmetano jedan desničarski stambeni projekat.

SPIEGEL: Funkcioniše li to posebno dobro u ruralnim područjima?

Kreter: Da, i zato jer se država upravo tamo povlači sa javnim službama. Dakle, ukidaju se autobuske linije, zatvaraju bolnice i obdaništa, mladima se ne daju nikakve ponude. Onda opada životni standard i cijene nekretnina dok izborni rezultati desničarskih partija rastu. U nekom momentu država se jedva osjeća – skoro tako kao da je više nema. Ali korelacije ne odslikavaju obavezno uzročnost. Ovi efekti se moraju pojedinačno i preciznije ispitati da se ne bi sjedilo na lažnoj korelaciji.

SPIEGEL: Koji su to ljudi i organizacije koji to koriste za sebe?

Kreter: To je regionalno različito. U Vogtlandu je to „Treći put”, u istočnoj Saksoniji “Jedan posto“. Za cijelu Saksoniju je prije svega važan jedan akter: AfD.

SPIEGEL: Partija, koja drži trećinu sjedišta u zemaljskom parlamentu.

Kreter: Da, AfD se pokazuje demokratski i u političkom okruženju je odavno etablirana. Ali rezultati istraživanje redovito pokazuju da postoje raznovrsni kontakti i preklapanja sa lokalnom desničarsko-ekstremističkom scenom. Primjer iz Saksonije – Anhalt pokazuje to sasvim dobro: Političar AfD-a Hans-Thomas Tillschneider ima svoj politički biro u istoj kući kao i „Identitarni pokret“. To naravno nije slučajnost.

SPIEGEL: Je li pull-efekat čisto istočnonjemački fenomen?

Kreter: Ima mnogo primjera iz Brandenburga, Tiringena i Saksonije. Ali i u Donjoj Saksoniji i Sjevernoj Rajni – Vestfaliji, naprimjer u Dortmund – Dorsfeld, ima takvih mjesta – iako ne tako često. Osim toga najviše tih centara scene u zapadnoj Njemačkoj imaju manji društveni uticaj.

SPIEGEL: Koju ulogu igraju socijalni mediji?

Kreter: Vrlo veliku, i to pokazuje primjer iz Saksonije: Desničarski teroristi iz „Grupa Freital“ su se preko socijalnih medija kontaktirali, umrežili i radikalizirali. Oni su se na Facebook-u i u chat grupama mobilizirali za akcije, često kratkoročno i to su tada online koordinirali.

SPIEGEL: Postaju li okupljanja, naprimjer na desničarskim rok koncertima, nevažni za tu grupaciju?

Kreter: Ne. Preko socijalnih medija desničarski ekstremisti djelotvorno šire svoje dezinformacije. Sa druge strane koncerti služe osobnim dogovorima i povezivanju, oni su za tvrdo jezgro grupe veoma važni. I upravo za desničarsku rok scenu je Saksonija uz Tibingen žarište – to se vidi na veličini i učestalosti takvih koncerata, na profesionalnim prodajnim strukturama, na potencijalnu muzičku grupu i pristaše. I tu se opet pokazuje snaga privlačenja.

SPIEGEL: Kako to?

Kreter: U Brandenburgu se to može sasavim dobro vidjeti. Tu država konsekventno nastupa protiv scene i koristi sve zakonske mogućnosti. Tamošnje desničarske rok grupe proizvode i sviraju prije svega u susjednim saveznim zemljama, među njima i u Saksoniji.

SPIEGEL: Kako može biti da tamošnji bendovi tamo još uvijek nemaju problema?

Kreter: Dobro pitanje ali morate ga postaviti politici. Rezultati istraživanja pokazuju da bi više faktora moglo zaustaviti ovaj razvoj: demokratske strukture, jako civilno društvo – i bolje javne službe i u ruralnim područjima. Tamo gdje postoji jaka, demokratska pravna država desničarski ekstremisti imaju malo šanse.

Maximilian Kreter, 1989. godište, je politolog i saradnik instituta Hannah Arendt za ispitivanje totalitarizma na Tehničkom univerzitetu Drezden. Studije je apsolvirao u Frankfurtu na Majni i finskom Turku. On istražuje posebno temu desničarskog ekstremizma, u njegovom promotivnom projektu radi se o desničarskom roku na njemačkom jeziku. Nedavno je surađivao na knjizi „Saksonija – uporište desničarskog ekstremizma?“.

spiegel.de

Izvor 

[jollycherryblossomwombat]

Rasplakali gledaoce! (FOTO, VIDEO)

U poslednjoj epizodi nove verzije serije "Vil i Grejs", dogodilo se nešto neočekivani - smrt jednog od voljenih likova! Kućna pomoćnica Rosario je preminula, što je gledaoce šokiralo i rastužilo. Rosario Ines Konsuelo Jolanda Salazar nije se ni pojavila u novoj sezoni serije, i to zbog odluke glumice Šeli Morison da se povuče iz glume. Zbog toga, producenti su odlučili da Karen sazna da je Rosario u bolnici, i da nedugo zatim čuje da je umrla. Mnogi kažu da će monolog kojim se inače "bezosećajna" pijana bogatašica oprostila od Rouzi doneti Megan Malali prestižne glumačke nagrade. Thanks everyone for watching, tweeting, laughing & crying with us tonight. ❤️ Te amo, mami. #WillAndGracepic.twitter.com/da1jlChVKE— Will & Grace (@WillAndGrace) November 3, 2017 *all of us right now* #WillAndGracepic.twitter.com/yMhwQr1fOD— Will & Grace (@WillAndGrace) November 3, 2017 "Tugu" je podelila i glumica Debra Mesing, koja igra Grejs u seriji. "Ja sam znala kako se epizoda završava, ali sam svejedno plakala," napisala je ona. Ok, I’m crying again. And I️ knew how the episode ended! Wow. Rosario. Shelley. We love you and miss you. Te amo. ❤️— Debra Messing (@DebraMessing) November 3, 2017 Izvor: YouTube A Megan Malali (Karen) je podelila fotku sa Šeli. heyo. this is me and my fren #shelley morrison AKA #ROSARIO. for more, may i gently suggest u check out #WillandGrace#Tonight#9pm@nbcpic.twitter.com/WeK8fxtsjJ— Megan Mullally (@MeganMullally) November 2, 2017 THIS MOMENT. #WillAndGracepic.twitter.com/mQuC3JQDGk— Will & Grace (@WillAndGrace) November 3, 2017 Morisonova (81) je bila omiljeni lik, uglavnom zbog toga što je svoju šeficu bez dlake na jeziku postavljala na mesto. Pojavila se u više od 60 epizoda serije, ali nije mogla da učestvuje u novoj verziji. "Šeli nam je teškog srca saopštila da se povlači iz glume, i da neće moći da bude deo novog projekta. Poštujemo njen izbor i želimo joj sve najbolje," rekao je autor serije Maks Mačnik. Podsetite se Rosario! Izvor: YouTube Let's block ads! (Why?)