#Đorđe Matić

[radiogornjigrad]

Đorđe Matić: Sudbina i komentari, uz odlazak Vave Petkovića

U ono šturo, očajno doba sredine devedesetih u emigraciji, u nedostatku svega a naročito knjiga, “Sudbina i komentari” bili su vjerojatno prvo djelo nastalo u tom vremenu nad kojim je čovjek mogao osjetiti zadovoljstvo i nešto preživjelog ponosa što pripada literaturi ovoga jezika. Roman koji nije izgubio ništa od svoje inventivnosti, pameti, igre s drugom književnošću, propusnosti žanrovske i…

[covjek-casopis]

književna pretpremijera: NOVA ZBIRKA PJESAMA ĐORĐA MATIĆA "LINGUA IGNOTA", 2019, u tisku; tri pjesme

MOLITVA BALKANCA

Daj mi Bože izlizani crveni spaček s krovom na otvaranje, ručno, nego kako, u njemu, izgužvanu ispresavijanu auto-kartu Francuske i muziku naravno: naše pjesme, da pjevam putem naglas, danju, na šljunčanoj cesti usred vinograda Bordoa i Bulonje, i noću, kad me uhvati strah

I cigareta mi daj, s bijelim filtrom - i dovoljno, a ne kao onda. Benzinski upaljač, srebrni, mat, napunjen termos s kavom koja se pije iz plastičnog poklopca. I lambruska, najslađeg što ima, a da je ipak vino, i da pijem, od pasjaluka i od dišpeta, to jeftino talijansko usred Provanse. I olovke i papir daj mi, plave blazirane skupe blokove na linije da zapišem sve

I tu jednu, napokon, davnu, a kao prvu, koja voli s dubljim znanjem i nema ništa od ovdašnje naučene ljubavne mehanike jednu bez samosvijesti, kao da nikad nije vidjela nijedan od prljavih malih filmova već samo klasike iz osamdesetih, i one ranije I neka bude plavokosa i plavooka ili smeđa, ne marim sa Sjevera, ajde, recimo baš odavde ili niže i sunčanije, iz Firence ili Sijene, svejedno da bude tanka i žutovlasa, pjegava kao Twiggy ili tamnokosa i bujna kao Sicilijanka Ma nek bude kakva god bila (ne tražim mnogo) - samo da je lijepa! Samo da se u refleksu retrovizora malo oglednem, u njenim očima, i da mi se jednom bar dopadne što tamo vidim

***

IRITACIJE I SAN

/u stilu starih kolega/

U hipotetičkim situacijama već, a nad osobnom ovom novom erom – zamor karakterom: njihove isturene karaktere i personalne historije, prije nego se okreneš, zamorne.

Kao napad - kao teror, čini mi se. Ne karaktere – hoću prononsirane sise! – ne napuhane bagaže, neinteresantnu prošlost i storije, sve duže, i sporije baš me briga za bekgraund i vazda iste lične priče - Nije oholost, stvarno, nego kako samo jedna na drugu liče...

Objekt a ne osobnost, stil a ne sadržaj, tijelo a ne duh Jer nemam živaca više. Ali zato imam njuh - namirišem zamku i bježim. I ne gledam više kroz prste nijednoj. Nema više mjesta za samopredavanja te vrste.

A, jedno mi nije jasno pa eto, pitam (makar već bilo kasno): gdje je onaj spontani seks bez preambule, što se vidi u filmovima? Ono divno p’jano, s ‘vatanjem po javnim mjestima i parkovima? Ne to, ne prljavo, ili odraslo, s tehnikom – nego s odsjajem doživljenog i željenog; mlado, neopterećeno znanjem, sve još ponekad buđeno snovitim bijelim sjajem onoga doba, onoga Tada kao svjetlom, i zvukom, nekad istinski sretnog grada.

Još na tren slika, istinita!, zgođena! – zajedno pod kabanicom plastičnom, žutom. Naša mokra koža, miris, i tople ljetne kiše Samo to (bar još jednom želim). Ništa više.

***

DOM

Živi u prašnjavoj kući punoj knjiga i uspomena, muška Miss Havisham nije ostavljena, sama pobjegla s vjenčanja

Vrata od starudije, jedna za drugima na taktičkim mjestima, na skrivenim čukama stana prašnjave šlape, uzorci šampona, stare torbe, osušeni sapuni lijekovi isteklog roka trajanja plastične nanule vaga i polomljeno staklo za vratima sobička u koji rijetko ulazi na podu uz bijele police, prislonjene krhotine u velikim komadima iz okvira za sliku koji je pao ne zna više kad opasni oštri vrhovi kao prozirni uspravni glečeri. Nikako da to staklo baci; zaboravlja ili ostavlja ga tamo kao upozorenje možda kao kockanje

Da se jednom tako spotakne i padne pravo na oštricu ne bi ga pronašli danima u jezeru krvavog sirupa misli, i zatvara vrata za sobom

_____________________________

ĐORĐE MATIĆ (Zagreb, 1970), pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Studij engleske i talijanske književnosti završio je na sveučilištu u Amsterdamu. Objavljivao je u brojnim medijima s područja bivše Jugoslavije. Stalni je suradnik tjednika Vreme i zagrebačkog časopisa Prosvjeta. Urednik je i koautor Leksikona Yu mitologije i koautor (s Merimom Ključo) trojezičnog muzičkog priručnika Eastern European Folk Tunes. Objavio je sljedeće knjige: Lingua franca (poezija, Prosvjeta Zagreb), Tajni život pjesama (eseji, Antibarbarus Zagreb), Tajne veze (Sandorf Zagreb; Heliks Smederevo), Historija i savremenici (Prosvjeta, Zagreb). 2016. godine izašla mu je nizozemska zbirka poezije Haarlem Nocturne. Priprema i knjigu eseja na francuskom i poezije na talijanskom jeziku. S producentom Dragim Šestićem surađivao na više albuma “world” i “etno” muzike. 2013. osnovao je muzičku grupu Gadjo orkestra u kojoj pjeva i svira udaraljke. Član je Hrvatskog društva pisaca. Miličin tata i Elenin muž. Živi u Hillegomu, Nizozemska.

[cuckingfrazy]

[manitat]

Goranka Matić: Đorđe Balašević

[sami-do-zvijezda16]

Korzo je imao svoj red, neki svoj uhodani sled…

Uvek se dobro se znalo ko probija led.

Melanija Matić, tačna ko satić…

Korakom rimske božice prošeta duge nožice.

Pa druga zvezda serije iz pravca kafeterije…

Na opštu radost društva s periferije…

Veronika Bačić… Meden kolačić…

U tesnoj suknjici od zmijske kožice.

Al’ kad se spusti moja dragana ko ruska balerina lagana…

Korzo se zanjiše, špalir se nadiže…

Sve se Venere pomere za jedno mesto naniže.

Bela haljina u višnjama… Ma, najlepša je bez razmišljanja.

Crven kaiš a strukić stišnjen… Ej, te su višnje bile svevišnje.

Kod apoteke obično beše klaustrofobično jer to je mesto s kog se vidi odlično…

Mia Radenković, uobraženković…

Kada u stilu ludice prošeta besne dudice…

I najzad, s letnjim pegama, od mnogih tajno čekana…

U pratnji brata prebildanog zvekana…

Lela Doronjski… Dug repić konjski…

I one skandalozne bež bermudice.

Al’ kad se spusti moja dragana ko ruska balerina lagana…

Ej, korzo se zanjiše, špalir se nadiže…

Sve se Venere pomere za jedno mesto naniže.

Bela haljina u višnjama… Ma, najlepša je bez razmišljanja.

Onaj mali crven kaiš a strukić stišnjen…

Te su višnje bile svevišnje.

(Ej, komšinice, seko… Javi se nekad…)

Al’ kad se spusti moja dragana ko ruska balerina lagana…

Korzo se zanjiše, špalir se nadiže…

Sve se Venere pomere za jedno mesto naniže.

Bela haljina u višnjama… Ma, najlepša je bez razmišljanja…

Crven kaiš a strukić stišnjen, ej, te su višnje bile svevišnje.

Bela haljina u višnjama, ma, najlepša je, bez razmišljanja…

I čim se pogled tako zlati znam da ćemo opet višnje obrati.

***

Đorđe Balašević-Ljerka(Korzo)

[1postozagrad]

PONOVLJENA INCIJATIVA ZA UREĐENJE JAVNOG PARKA U JURKOVIĆEVOJ ULICI

Mjesni odbor Petrova

Vijeće gradske četvrti Gornji grad – Medveščak

Gradski ured za mjesnu samoupravu

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Ured gradonačelnika

 Zagreb, 4. studenoga 2018.

 Predmet: Nužno uređenje javnog parka u Jurkovićevoj ulici

 Poštovani/a,

    ovime (ponovo) molimo da se zeleni prostor u Jurkovićevoj ulici koji je GUP-om predviđen za javni park, kao takav i uredi.

S istim zahtjevom već smo se opetovano obraćali svim nadležnim tijelima, počevši od 15. travnja 2016. i ponovljenom incijativom od 9. listopada 2017. godine.

Po našim saznanjima od tad su neki koraci napravljeni, no park do danas nije uređen.

Radi se o zelenoj površini koja je desetljećima zapuštena, a 2015.  godine je raščišćena, no budući da nije i uređena kao javni park, u međuvremenu je ponovo potpuno zarasla te kontinuirano ostaje nedostupna. Tu izuzetno vrijednu lokaciju bi konačno trebalo urediti kao javni park kakav kvart, četvrt i grad zaslužuju.  

U Generalnom urbanističkom planu taj je prostor u Jurkovićevoj ulici upisan kao javni park i to kao “posebno vrijedna cjelina – parkovna arhitektura”, a s obzirom na neke od katakteristika prostora i načina na koji je već ranije (kaskadno) oblikovan.  

Parcela je u vlasništvu Grada Zagreba i u tome smislu ne postoje prepreke da se konačno uredi.

Prostor je bio korišten za različite namjene. Do 1970-ih godina tamo su se nalazile barake za potrebe obližnje (bivše) bolnice, a jedno su se vrijeme kaskadne terase koristile i kao sunčališta za korisnike bolnice. Prostor je svojevremeno sadržavao i dječje igralište, a ima ga i danas, u izdvojenom i održavanom dijelu parcele koju sada koristi dječji vrtić. Cjelina (budućeg) parka je, međutim, potpuno zanemarena i nikad odgovarajuće uređena kao javni park i to treba ispraviti.    

Radi se o mjestu s izuzetnim postojećim krajobraznim obilježjima koje uključuju ostatke elemenata urbane opreme poput dobro očuvanih stuba. Sve to tek treba afirmirati kvalitenim krajobraznim projektom te konačno aktivirati kao javni park.

Potencijalno je riječ o jednom od najzanimljivijih i naosebujnijih zagrebačkih parkova, s obzirom da je prostor kaskadno oblikovan.

Slijedom ove incijative koju od 2016 godine supotpisuje i niz osoba, između ostalih i uglednih stručnjaka iz disciplina bliskih pitanjima prostora, molimo da se konačno pristupi uređenju ciljanog prostora kao javnog parka.

Od nadležnih tijela očekujemo i molimo da se što prije dovrši proces izrade projektno-planske dokumentacije te da se proračunom osiguraju sredstva za uređenje javnog parka budući da se nedvojbeno radi o javnom interesu.

Predlažemo da uređenje predmetnog parka bude uvršteno (i) u Male komunalne akcije za 2019. godinu. Eventualno ponovno raščišćavanje prostora nije dovoljno, već ga treba i cjelovito urediti kao javni park.  

Temeljem analiza prostora i njegovih (logičnih) potreba, navodimo i neke programske smjernice za buduće uređenje parka:

- Predlažemo da budući park dobije dva ulaza: južni iz Jurkovićeve ulice i zapadni sa stuba Mije Slavenske. To je potrebno kako bi park bio jednako dostupan iz svih smjerova kretanja, odnosno kako bi se otvorili logični komunikacijski pravci i osigurala dinamika prostora.

- Svakako je uputno izbjeći i ekstenzivno opločenje koje bi nepotrebno smanjilo zelene površine, ali i nepotrebno poskupilo uređenje. Sipina je rješenje koje je ranije postojalo i koje se može razmotriti opet.  

- Uz ostalo, budući park je potrebno opremiti i klupama, a tu skrećemo pažnju da bi to svakako trebale biti klupe s naslonom.

- Predlažemo da javna rasvjeta u parku bude diskretna, a svakako i -   sukladno zakonskim propisima - prilagođena smanjenju svjetlosnog onečišćenja. Ne treba inzistirati na jakoj ni gustoj rasvjeti budući da se radi o o zelenoj površini koja je i stanište brojnih životinjskih vrsta. Diskretna, a dovoljna rasvjeta, parku daje i intimniji karakter, što predmetnom prostoru i odgovara.

- Predlažemo i da, sukladno standardu suvremenih parkova, park dobije punkt s besplatnom pitkom vodom. Na takvom sadržaju treba inzistirati pri uređenju svakog novog javnog parka, a predstavlja komunalni, javnozdravstveni i civilizacijski standard.

- Imperativ je pri budućem uređenju sačuvati sva stara, formirana, debela, stabla, osobito na potezu uz Jurkovićevu ulicu gdje su planski zasađena, odnosno uz stube Mije Slavenske gdje doprinose javnom prostoru i stuba i budućeg parka.  

- S obzirom da je dio nekadašnjeg javnog dječjeg igrališta na dijelu površine budućeg parka sada dan na privremeno korištenje obližnjem dječjem vrtiću za malo igralište, očekujemo da se i taj dio uključi u projekt cjelovitog krajobraznog uređenja parka, a korisnici dječjeg vrtića u budućnosti će imati na raspolaganju čitav javni park.

- Novi javni park bi i u svako doba morao biti dostupan budući da se radi o javnom prostoru tj. ne treba ga zatvarati noću.   

- U budućem krajobraznom uređenju svakako treba izbjeći tipski pristup koji je primijenjen u segmentu prostora koji privremeno koristi dječji vrtić. Radi se o rješenju (loš izbor opločenja i loše odabrana vrsta grmašica) koje ne doprinosi ostvarenju mogućnosti koje budući park ima. 

S obzirom na izuzetni potencijal mjesta i u urbanističkim planovima zavedeni status “posebno vrijedne cjeline - parkovna arhitektura” imperativ je da budući park bude uređen cjelovito i na osnovu kvalitetnog programa te po mogućnosti temeljem javnog krajobraznog natječaja. 

Pritom je potrebno voditi računa o tome da je park i utočište za životinje, a ne samo da služi ljudima, pa utoliko treba projekt oblikovati i održivo te sukladno suvremenim trendovima u krajobraznom projektiranju.  

Novi bi park uopće trebao doprinijeti životu u gradu društveno odgovornim oblikovanjem prostora što se postiže dobrim programom i posljedično dobrim krajobraznim rješenjem koje će stvoriti visoke ambijentalne i boravišne kvalitete mjesta. 

Uputo je prije implementacije projekta uređenja, isti predstaviti javnosti s mogućnošću korekcija. Takav pristup predstavljao bi i demokratski iskorak za Zagreb, a kakav je uobičajen u nekim europskim zemljama. Demokratizacija procesa planiranja vodi iznalaženju što kvalitetnijeg prijedloga, odnosno postizanju više kvalitete javnog prostora koji se uređuje.  

Molimo da adresirana tijela javne gradske uprave, slijedom ove incijative, provedu aktivnosti u smjeru nužnog i kvalitetnog uređenja javnog parka u Jurkovićevoj ulici.

Na vašem ljubaznom angažmanu na poboljšanju Zageba unaprijed zahvaljujemo.

Inicijativu za uređenje javnog parka u Jurkovićevoj pokrenuta je u organizaciji volonterske platforme 1POSTOZAGRAD i volonterskog edukativno-aktivističkog programa SEMINAR ZA HODAČE, a podržava je nekoliko stotina stručnjaka, stanara Jurkovićeve i okolnih ulica te drugih građana i strukovnih i drugih organizacija.  

S poštovanjem,

1POSTOZAGRAD

+ lista potpisnika incijative iz 2016. godine koju čine stručnjaci različitog profila, stanari kvarta i drugi građani:

 prof.dr.sc. Tihomir Jukić, arhitekt

prof.dr.sc. Nikica Gilić, filmolog

Tihana Böhm, dr. med.

Seminar za hodače

Maroje Mrduljaš, kritičar arhitekture i dizajna

prof.dr.sc.Jesenko Horvat, arhitekt

izv.prof.dr.sc. Karin Šerman, arhitektica

prof. Goran Rako, arhitekt

Damir Ivanković, dr. med., MBA

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata

Mario Jukić, krajobrazni arhitekt

Andrea Knez, krajobrazni arhitekt

Petra Pavleka, studentica krajobrazne arhitekture

prof.dr.sc. Ognjen Čaldarović, sociolog 

prof.dr.sc. Sonja Butula, krajobrazna arhitektica

dr.sc. Goran Andlar, krajobrazni arhitekt

Matea Lončar, krajobrazna arhitektica 

Mirjana Miloševski Ntontos, arhitekt

Jelena Šimat, arhitekt

Tanja Udovč, krajobrazna arhitektica

mr.sc.Vesna Koščak Miočić-Stošić, krajobrazna arhitektica

Nikolina Krešo, krajobrazna arhitektica

dr.sc. Tamara Bjažić Klarin, arhitektica

Tomislav Tuškan, fizičar

mr. sc. David Kabalin, arhitekt

Vladimir Tarnovski, arhitekt

prof.dr.sc. Sanja Filep, arhitektica

Magdalena Došen, prof.

Aleksandar Hut Kono, pjesnik i libretist

Antonio Kiselić, umjetnik

dr.sc. Snježana Banović, redateljica i publicistkinja

Đorđe Matić, pjesnik

mr.sc. Tamara Buble, sociologinja

mr.sc. Iva Klak Mršić, biologinja

Tajana Jaklenec, arhitektica

Ana Dana Beroš, arhitektica

Zelena akcija

Pravo na grad

Sindikat biciklista

H-alter, portal

Pogledaj.to, portal

Kulturflux, portal

Kulturni lift

Transmeet TV, web video platforma o modernoj umjetnosti i urbanoj kulturi

Zagrebački kutak, portal

Korina Barišić, arhitektica

Danijela Stanojević, novinarka i spisateljica

doc.dr.sc. Ivan Šamija, molekularni biolog i pjesnik

Jagoda Radojčić, magistrica teologije

Marina Kelava, novinarka  

Tanja Vujasinović, mag. art, umjetnica

Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti

Saša Danon, dipl.ing.

mr.sc. Igor Ekštajn, arhitekt

mr.sc. Lana Bunjevac, novinarka

Jelena Pašić, povjesničarka umjetnosti

Zlatan Vehabović, slikar

Ljerka Vučić, arhitektica

Zrinka Kolarić, aktivistica

mag. art. Ana Elizabet, umjetnica

mr.sc. Nataša Bodrožić, kulturna radnica

Saša Šimpraga, publicist

Tamara Brixy, arhitektica

Morana Rozić, arhitekica

Antonija Komazlić, novinarka i aktivistica

Kata Mijatović, umjetnica

Diana Magdić, sociologinja  

mr.sc. Nikola Bojić, povjesničar umjetnosti i umjetnik

Pero Mrnarević, MPhil (Cantab), akademski slikar-grafičar

Zorislav Antun Petrović, koordinator projekata Instituta za kulturu i etiku

Robert Grubišić, arhitekt

Sonja Leboš, urbana antroploginja

dr.sc. Snježana Koren, povjesničarka

Branka Cvjetičanin, umjetnica

doc.dr.sc. Una Bauer, teatrologinja

dr.sc. Marta Andrić, prevoditeljica

Stranka ZA GRAD  

Petra Milički, dizajnerica

Veronika Rešković, novinarka

dr. sc. Enis Zebić, novinar

mr.sc. Igor Pavlović, arhitekt

prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina, povjesničar

Mirna Šimat, prevoditeljica

Nora Verde, spisateljica

Lidija Butković Mićin, povjesničarka umjetnosti

Ladislav Tomičić, novinar

Zrinka Mustać, arhitektica

Robert Bošković, akademski glumac i redatelj

Vera Ružić, arhitektica

Iva Marčetić, arhitektica

Rada Borić, aktivistica

Marijan Crtalić, umjetnik

Ana Ogrizović, scenografkinja

Tin Vrban, fotograf

dr.sc. Vjeran Kursar, povjesničar i turkolog

Katerina Duda, sociologinja i umjetnica

Svjetlana Lugar, spisateljica i aktivistica

Bojan Krištofić, dizajner

Igor Juran, umjetnik

50 Poems for Snow, međunarodni pjesnički festival

Jana Grgasović, arhitektica

Petar Cvahte, arhitekt

Goran Čolakhodžić, pjesnik

Morana Matković, povjesničarka umjetnosti

Vedrana Ivanda, arhitektica

Virna Jeričević, studentica

Nina Ivaniš, urednica

doc. dr.sc. Zlatan Krajina, sveučilišni nastavnik

dr.sc. Nataša Mataušić, povjesničarka

Ivana Meštrov, povjesničarka umjetnosti

Goran Kerić, fotograf

Vanja Rister, arhitekt

Nives Krsnik Rister, arhitektica

Katerina Duda, sociologinja i umjetnica

Tara Ivanišević, umjetnica

dr.sc. Petar Puhmajer, povjesničar umjetnosti

Dunja Mandić, arhitektica

Neda Mrinjek Kliska, arhitektica

izv. prof. art. Božica Dea Matasić, umjetnica

Jorge Hernandez Carezo, arhitekt

Dafne Berc, arhitekica

Petra Vidović, fotografkinja

Aneta Mudronja Pletenac, arhitektica

izv. prof.dr.sc. Tomislav Pletenac, etnolog i kulturalni antropolog

Vanda Kuspilić, prevoditeljica

doc.dr.sc. Mia Roth Čerina, arhitektica

George Stegic, mag.ing.građ.

Tamara Opačić, novinarka

Ivana Rogar, spisateljica

mr.sc.Tomislav Soldo, arhitekt

Lovro Skoblar, arhitekt

Sonja Sić, arhitektica

Iva Batina, arhitektica

Josipa Smoljo, arhitektica

Vedran Pavlović, arhitekt

Matija Bubić, arhitekt

Viktorija Madunić, lektorica

Zrinka Madunić, ekonomistica

Melita Hrčan, lektorica

Ivan Jergović, sociolog

Stipe Sladoljev, sportski novinar

Saša Kalanj, arhitekt

Jadranka Gable, dipl.oec., savjetnica u Nacionalnom vijeću za konkurentnost

Vesna Alvir, dipl.inf

Maja Ujević, glumica

Vanja Radovanović, inženjer i autor bloga Nepoznati Zagreb

Ana Jeinić, arhitektica

Renata Poljak, umjetnica

Tomislav Pavelić, arhitekt i umjetnik

dr.sc. Ines Prica, etnologinja

dr.sc. Vlasta Zajec, povjesničarka umjetnosti

Iva Raič Stojanović, mag. hist. art.

Dalibor Kiseljak, mag. educ. Art

Antun Maračić, kustos i multimedijalni umjetnik

Irena Šimić, povjesničarka umjetnosti

Sanja Horvatinčić, povjesničarka umjetnosti

Ivana Curić, dipl.ing.arh

prof. Ante Tonči Vladislavić, teoretičar mode i dizajner

Matko Matija Marušić, povjesničar umjetnosti

Petra Šlosel, povjesničarka umjetnosti

Matko Matija Marušić, povjesničar umjetnosti

Marijana Paula Ferenčić, povjesničarka umjetnosti

Nevenka Šarčević, povjesničarka umjetnosti

Jelena Svilar, spisateljica i novinarka

Zorana Protić, arhitektica

Latica Friedrich, dr. med. Irena Čaček, dipl. iur. Nemanja Bačić, dipl. iur. Davor Rukonić, dipl. iur.

Ana Zubak, umjetnica

Tena Škiljević, novinarka/PR

Sven Popović, književnik

Minja Josić, dipl. ing. arh. Tanja Haraminčić, mag. arh.

Maja Francuz, mag. arh.

Sonja Halapir, mag. arh.

Irena Bakić, mag. arh.

Jelena Prokop, mag. arh.

Iva Pauzar, mag. arh.

Vinka Jelavić, mag. iur.

Tea Dabić, mag. iur.

Zrinka Požar, mag. oec.

Andrea Pavlek, mag. iur.

Martina Burćul, mag. iur.

Nikola Brlek, mag. arh.

Hrvoje Spudić, mag. arh.

Dora Stipaničić, mag. arh.

Jure Živković, mag. arh.

Marko Dabelić, mag. iur.

Marija Benedikta Čičak, mag. iur.

Dora Ljevar, mag. iur.

Maja Hrgović, spisateljica

Barbara Vujanović, povjesničarka umjetnosti

Leila Topić, povjesničarka umjetnosti i kustosica

Jurana Puljić, dizajnerica Neven Jacmenović, programer Vlatka Magjarević, dipl.ing.arh. Kristina Marković, dipl.ing.arh.

Sanja Bachrach Krištofić, dizajnerica

Mario Krištofić, fotograf

Sabina Sabolović, kustosica

Dragana Šimić, dipl.ing.arh. Silvija Čobanov, dipl.ing.arh. Maja Tutavac, dipl.ing.arh. Davor Plavšić, dipl.ing.arh.

Dario Dević, dizajner Hana Grebenar, arhitektica

Sonja Hlapir, arhitektica Goran Jovanović, umjetnik Maja Kolar, dizajnerica

Mladen Majstrović, arhitekt Niko Mihaljević, dizajner i umjetnik Aleksandra Poljanec, arhitektica

Dinka Pavelić, arhitektica Damir Sekulić, arhitekt Nikica Zdunić, studentica režije

Ante Senjanović, arhitekt

Iva Maria Jurić, arhitektica

Nikolina Manojlović Vračar, umjetnica

Snježana Došen, odvjetnica

Anela Đukan, arhitektica

Ines Matulić, MBA

Kristina Andlar, prof.soc.fil/dipl.bibl

Matija Tomšić, slobodni umjetnik

Paula Zore, aktivistica

Ivan Ivković, sportski novinar

Anamaria Drožđan Kranjčec, pravnica Matea Popov, psihologinja

Jelena Čaušević, ekonomistica

Luiza Bouharaoua, radnica u kulturi

dr.sc. Maja Šimpraga, znanstvenica

Goran Košarić

Siniša Puhak Igor Mijić Edina Ćoralić Marko Brajković Andreja D. Milonjić

Marina Francuz Gaćina

Goran Gaćina

Miroslav Francuz

Ljiljana Lipovac Francuz

Iva-Marija Šafranko

Goran Burek Ana Sladić Hrvoje Vindakijević Robert Ćurić

Tajana Pajalić

Zeljko Pajalić Tena Pajalić Brigita Vinek Fran Pajalić Tvrtko Pajalić Juraj Pajalić Ljiljana Gluhak Boris Gluhak

Branka Matijašević

Svetislav Matijašević

Vanja Šimpraga

Mirela Šavrljuga Petra Emarcora Marija Vurušić Antica Vulić Ivan Frleta Igor Kuduz Ivana Barišić Tea Tošić Petra Radetić

Danijel Dubičanac

Vera Gunjac

Maja Flajsig

Dinko Duančić

Ema Ćerimagić

Marina Grubišić

Martina Zeković Đurđica Valadžija Ana Marija Bojko

Andrija Škare

Ivan Meniga

Ljubica Kocijan

Marko Stančec

Tomislav Nakić Alfirević

Bernardica Stipić

Marijo Mačinković

Mirna Puškaš

Mia Popović

Jasminka Klemenčić

Dominik Etnlinger

Ivana Nikolić

Vladimir Konjević

Ana Lozančić

Lidija Nonveiller

Mia Krkač

Martina Pašić

Marina Mayer

Nevena Opačić

Mislav Kurtela

Ivana Tomašević

Tamara Šandor

Ivana Mrkić

David Tarandek

Tamara Dugandžija

Renata Santo

Boris Štromar

Eugen Divjak

Maja Flajsig

Mateja Štokan

Kristina Grubiša

Romana Ličina

Ana Brajković

Tena Filetin

Bruno Lang-Kosić

Goran Bobinac

Zlatko Mraković

Nikolina Andrijanić

Dora Peternel

Ana Mjadak

Đurđica Ivković

Nives Dujmović Bayer

Vid Vince

Filip Levar

Lucija Lacković

Vladimir Golubić

Iva Ogrizović

Ivan Zelenić

Ivan Brnčić

Ivan Zidarević

Natalija Ryznar

Duška Boban

Mato Pavličević

Matea Kolendić

Kristina Lauš

Nikolina Barić

Marija Borovičkić

Katarina Ivče Farnell

Meri Madunić

Bojan Mucko

Martina Pekčec

Petra Šlosel

Eugen Vuković

Tia Glavočić

Svjetlana Zorić

Markita Franulić

Iva Ušćumlić

Bruno Mezić

Silva Vretenar

Maja Bucić Grabić

Karla Paliska

Ivana Franka Kolonić

 1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Kontakt: 1postozagrad@gmail.com

http://1postozagrad.tumblr.com/

https://www.facebook.com/1postozagrad

[mentalnahigijena]

Počelo je počelo srpsko svojatanje Istre. Nemoralno i sramotno,  u  Istri su doseljenici Grci i Crnogorci postali Srbi! p-portal.net objavio je 6.Februara 2022.godine tekst prepun insinuacija, obmana, poluistina sa krajnjim lažnim zaključkom o viševjekovnom prisustvu Srba u Istri! Osnovne teze koje se provlače kroz tekst,  izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima((Crnogorci = Srbi), pravoslavlja sa srpstvom,  (pravoslavlje = srpstvo) su neodržive, jer pored srpske postoje i druge autokefalne pravoslavne crkve, a Srbi i Crnogorci su dva odvojena naroda, svaki sa svojom storijom, tradicijom i kulturom i svojim jezikom. Napisane su studije o perojskom govoru iz kraja od kuda su došli.  Crnogorci su u Peroj došli iz Srmice 1657. godine, a perojski govor pripada cetinjskoj podgrupi, crnogorskog jezika. Knjige Josipa Ribarića „O perojskom govoru“ i profesora Milorada Nikčevića „Ogledi, studije, susreti – apologetika crnogorskog jezika“ naučno to potvrđuju.

Grci i Crnogorci su došli u Istru, a ne Srbi! I to je istina! Sve ostalo je plod autorove manipulacije,  obmane i lažne srpske mitologije. Zbog punog razumijevanje citiram članak u cijelosti: 06/02/2022 Srbi u Istri – vjekovi prilagođavanja i samoodržanja

Piše: Đorđe Matić                            

Srbi u Istri

Već pri prvoj pomisli na Istru, gotovo svima će asocijacija vjerojatno biti otvorenost i odsustvo međunacionalnih i svakih drugih netrpeljivosti. Za ovu, najslobodniju od hrvatskih regija, većina ima neku vrstu pozitivne predrasude, daleke predodžbe o mentalitetu kao blagom i nenasilnom, i disponiranosti ka drugim nacijama, odnosno, današnjim rječnikom – multikulturnom principu suživota i tolerancije kao istaknutim osobinama. Ta se predodžba, uz ponešto izuzetaka, potvrdila i kroz historiju, pogotovo ovu recentnu, a potvrđuje se u stvarnosti i danas. Oni koji pokušaju proniknuti i misliti o razlozima takve otvorenosti, najvjerojatnije će njene korijene vidjeti prije svega u suvremenom pozitivnom nasljedstvu i tekovini života u multietničkoj sredini, a kao naslijeđu iskustva polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, na epohu kad se zbog ekonomije, razvoja industrije i poglavito turizma, ali i brojnosti vojske u ovoj pograničnoj regiji što je, „pripala Matici” tek nakon Drugog svjetskog rata i NOB-a, kroz tih nekoliko decenija „zlatnog doba” doseljavalo mnogo ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, pa tako i Srba kao najbrojnijih. Nakon teškog iskustva protekle tri decenije, kod Srba u Hrvatskoj gotovo refleksna pomisao u vezi s Istrom bit će najčešće ona o mjestu gdje su pripadnici ovoga naroda u usporedbi s ostatkom Hrvatske mogli preživjeti bez većih posljedica ili čak komotno poživjeti u najgora vremena. Razlozi i moguća objašnjenja kod većine će se vezati ponovo za period Jugoslavije u kojem su se stvorili uvjeti za takvu toleranciju.

Srbi u Istri – vjekovi prilagođavanja i samoodržanja Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku. Na iznenađenje mnogih, radi se o historiji višestoljetnoj, i kao u našom sveukupnom povijesnom iskustvu, mučnoj također, no, ponovo, ako se poredi s drugim krajevima gdje se rasprostirao i gdje još opstoji ovaj narod, moglo bi se reći ipak znatno manje mučnoj. Njegova sreća, u smislu latinske „fortune” ili „dobre kobi”, jednako kao i njegova tragedija, za razliku od stravične krvave historije našeg naroda u drugim dijelovima ovoga prostora, leže drugdje i drugačije su se očitavale. Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova

Još u vrijeme Bizanta doseljavali su u Istru Grci s Cipra i poluotoka Peloponeza. Pripadnost kulturnim i vjerskim korijenima je ostajala, pa su ti doseljenici u Puli dobili i jednu ranohršćansku crkvu koja će biti osveštana, a u njoj će sve do kraja 17. vjeka bogosluženje vršiti sveštenici Grci. Taj sakralni objekt, Crkva svetoga Nikolaja neprekinuto postoji od, što je nevjerojatan podatak, šestoga vijeka. U kasnijim vjekovima zbog sve većega naseljavanja slovenskih pravoslavaca, odnosno uslijed asimilacije Grka, napokon godine 1794., kao dio Istarske eparhije kojom su upravljali dalmatinski episkopi – postaje srpska bogomolja. Kao takva, ona postoji i danas, kao sveto mjesto i kao „materijalizirana metafora” opstojnosti ovoga naroda. No, da bi se on održao potrebno je bilo proći bezbroj iskušenja na tom putu, od samoga početka već. U srednjem vijeku i kasnije, Istra je kao mletačka provincija bila opustošena kugom, pa je venecijanska vlast okolnim porobljenim narodima nudila da nasele napuštena sela i gradove gdje bi im se darovala ili davala u zakup zemlja. Na toj politici počinje i istorija Srba u Istri. Koloni su dovođeni u velikim grupama: najprije grupe koje su dijelile religiju s Mlecima, katolici iz Dalmacije, priobalja i zaleđa. Kompletne obitelji iseljavale su, kako pseudoneutralnim i eufemističkim jezikom povijesna znanost uglavnom piše „u potrazi za boljim uvjetima života”, iako se radilo o najbazičnijem spašavanju žive glave ili bijegom od padanja u ropstvo ili kmetstvo pred surovim i neciviliziranim zavojevačem. Nije isto biti podanikom, makar i na visini koja je među najnižima, jedne evropske napredne i razvijene države koja po svojoj povijesti i strukturi nema paralele, ili biti podčinjen u neljudskim, anticivilizacijskim uvjetima azijatske sile koja ti briše povijest, pali crkve i mošti svetaca, uništava pisanu, materijalnu i duhovnu kulturu i mijenja bez sumnje evropski identitet nastao na razmeđi dvije ogromne kulture, okrećući to nasiljem u pravcu surove, neevropske, korumpirane i nezdrave satrapije. Slovenski katolički živalj čine Morlaci i Hrvati, a s njima i za njima stižu i pravoslavni žitelji obale i unutrašnjosti. Naseljavani su i jedni i drugi po raznim tačkama Istre, uglavnom po napuštenim i slabo naseljenim selima, ali se prisustvo Srba od 1583. godine bilježi i u Puli. Pedeset čudesnih obitelji

Crnogorski element Problem imenovanja i pripadnosti stari je i razumljiv problem. U periodu prvog i drugog dolaska, s prostora Crne Gore poglavito, može se govoriti u terminima protonacionalnog, budući da se političke nacije razvijaju mnogo kasnije, pripadnici naroda što ga danas zovemo srpskim stizali su u Istru i nakon tog sudbonosnog 16. vijeka. I u danas nezaobilaznoj knjizi „Srbi u Hrvatskoj”, izdatoj pred sam rat 1990. godine, istaknuti povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. vijeku kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale. Dio seoba naroda s istoka, iz unutrašnjosti, određen je previranjima i interesima habsburške politike i carstva, dok su seobe s priobalja potpuno pod utjecajem Venecije, s oba moćna centra u dinamici njihovih međusobnih sukoba i trajnih antagonizama u epohi gotovo u potpunosti određenoj ratovima s Otomanskim carstvom. Ti su se tokovi našeg naroda miješali, kako pokazuje Roksandić, odnosno bili u „kružnim kretanjima“, a što će imati utjecaj i na seobe u Istru. Ovaj povjesničar dodaje pak kako je „bogatstvo srpskih migracijskih iskustava u velikom nerazmjeru s etnodemografskom ukorijenjenošću srpskih skupina u istarskom plurietničkom ambijentu” – jednostavnijim riječima rečeno: migracije su nesrazmjerno velike, ali se naš narod u obliku zajednica malo primio na tlu gdje je stigao. Specifikum Srba u Istri, karakteristika što će se u vanjskim previranjima i okolnostima zadržati do danas, kako i Roksandić ističe, jest izražen crnogorski element, što je jedinstvenost u čitavom hrvatskom prostoru gdje je taj element također historijski gledano prisutan, ali se ne izdvaja u odnosu na samu srpsku etniju kako se ona definirala kroz stoljeća. Srbi u Istri, stigli medijacijom Venecije, najvećim dijelom migriraju i stižu zaista iz Crne Gore, ali i iz Hercegovine, kao i s prostora takozvane „Mletačke Albanije”, što danas kao pojam može zazvučati egzotično, no radi se zapravo o prostoru u čijem se centru tada nalaze najvažniji naši gradovi na obali – Boka Kotorska i Budva s okolinom. Ove se migracije poklapaju s periodom kad Venecija gubi moć nad, kako se u spomenutoj knjizi navodi, „albanskim etničkim prostorom”, a pod habsburškim utjecajem ta moć slabi i na drugim prostorima gdje žive Srbi. Povijest ove migracije, bez obzira na mnogo pisanih dokumenata što se nalaze po arhivima koje je gotovo do savršenstva dovela mletačka vlast, nedovoljno je i malo istraživana. Kako apostrofira i prof. Roksandić, ono što jest istraženo dugujemo najboljem poznavatelju ovoga dijela srpskog korpusa u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, istarskom povjesničaru Miroslavu Bertoši, koji je do ovih dokaza došao unutar drugačijeg kadra, istražujući povijest hrvatskog, odnosno slavenskog katoličkog puka na liniji pak istarske multikulturalnosti. Prelazak na katoličku vjeru

Kako god bilo, činjenica je da su koloni u 17. stoljeću zatekli prostore pogođene depopulacijom. Doseljenicima je kolonizacija donosila i stanovite beneficije, kao što su takozvane „podložničke obaveze” i odgađanje na više godina plaćanja najma. Kolonisti su, istina, dobivali zemlju, no ta je zemlja često bila škrta i zapuštena, puna kamenja, kao što je u velikim dijelovima Istre i danas. Današnjim jezikom i ponešto ironično rečeno, ove mletačke „subvencije” uzrokovale su dijelom i prve konflikte, kroz odbacivanje novih stanovnika od strane već domicilnog stanovništva koje je odmah razvilo neprijateljstvo prema novim, pa još k tome i pravoslavnim doseljenicima. Postojao je i dodatni, a krucijalan problem: pravoslavci s Juga i Istoka davali su prije polaska obećanje da će prijeći i na katoličku vjeru. Postoji zapisana, fascinantna rečenica, izrečena u sedamnaestom stoljeću – rečenica koja odzvanja nama tako poznatim, sramnim ehom koji smo slušali i slušamo trajno ovdje: „To su skupine koje starosjedioci doživljavaju kao barbarski svijet, željan da se dočepa oranica i vinograda koje su drugi obradili…“

Tužan je podatak i kontrast koje iznosi Bertoša u vezi toga dijela naše historije: budući da su pravoslavni samo prelazili na katoličanstvo, taj proces nije detaljnije dokumentiran „kao što je to bio slučaj s pokrštavanjem nekih porodica albanskih muslimana u Poreču, turske djece u Rijeci ili muslimanskih veslača-sužanja na galijama u Puli.” Drugim riječima, pravoslavni su „šaptom padali” i brzo nestajali u okvirima rimskoga obreda i drugačijeg identiteta koji će ostati kao trajnost.

Ali nije uvijek uspijevalo. Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.

Bertoša navodi između ostalog i jedan fascinantan, upravo zapanjujući izvor iz toga doba, nađen njegovim izuzetnim trudom u Državnom arhivu u Veneciji. To je pismo – „izvještaj centrali”, rekli bismo kasnijim političkim rječnikom – što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. Taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati:

„Prejasni Kneže, svojim sam prijašnjim poniznim pismom od 25. kolovoza prošle godine upoznao Vašu Prejasnost s koliko spremnosti nastojim izvršiti primljene upute i dukale o smještaju u ovoj Pokrajini trinaest porodica, došlih iz Crne Gore, i što sam sve učinio da ih prehranim, budući da je većina njih oboljela. Učinilo mi se prikladnim da za njihove potrebe posudim novac iz ovoga Fontika (javnog spremišta), pa molim Vašu Prejasnost da se udostoji vratiti taj novac (što dosad nije učinjeno); osim toga, moram nastaviti pomagati doseljenike zbog njihova sažalnog stanja i opasnosti da umru od bijede. Morao sam, prisiljen potrebama jer u Fontiku više nema novaca, da izvršim dalje posudbe iz blagajne bratovština. Budući da su se doseljenici oporavili i vrijeme popravilo krenuo sam u Puljštinu gdje se, kako sam obaviješten, nalazi prikladno mjesto za njihov smještaj. Poslije uobičajenog pregleda i objave proglasa, odlučio sam da rečenih trinaest porodica, s ukupno 77 duša, što muškaraca, što žena i djece, naselim na mjestu na kojem nekoć bijaše selo zvano Peroj, već puno godina pusto i nenastanjeno, u distriktu Pule, udaljeno dvije milje od Fažane. I davši im to mjesto i kontradu na njihovo zadovoljstvo i na način kako je to uobičajeno činiti najnovijim stanovnicima (habitanti novisssimi), dodijelio sam im državno zemljište – i to u tolikoj količini koja će biti odgovarajuća i prikladna da naporom i radinošću mogu izvući plodove za svoju ugodu, a da pri tom nikoga ne oštete. Pretpostavljajući da bi stari podanici i vlasnici mogli izraziti svoje nezadovoljstvo odjahao sam na samo mjesto i pomno pregledao dobra svakog posjednika i s popustljivošću im dopustio da uživaju i one parcele koje već mnogo godina nisu obrađivali; no, pri tom sam im naložio da ih brzo počnu raditi i obrađivati. Davnom sam mjerniku naredio da izmjeri neke od parcela, ali uz sudjelovanje starih stanovnika čiji posjedi graniče s onima koji će biti ucrtani u mapu posjeda doseljenika, kako nikada ne bi došlo do pometnja i mržnja između staroga i novog žiteljstva, već da dobra uživaju u miru i u skladu s odredbama koje ću izdavati i koje treba da poštuju i najnoviji došljaci. U njima sam otkrio sjajnu naklonost da ustraju u naporima kako bi ostvarili urode, a da ne nanose štetu starim podanicima.

Pristiglih 100 stara kukuruza i 50 sirka već sam podijelio u Peroju, vodeći računa o broju glava u obiteljima; isto sam tako podijelio 300 dasaka, čavala, te motike i pijuke, a opskrbio sam ih i manjom količinom drveta, koje se može upotrijebiti za Kuću Arsenal, kako bi mogli podići nastambe. To će im lako poći za rukom, jer u rečenome selu Peroju ima dosta urušenih i napuštenih kuća. Preostaje još da im što prije nabavim stoku za rad, jer su oni tako bijedni da nemaju ništa. Bez stoke i ne mogu započeti obrađivanje zemlje, a to je glavni temelj njihovog izdržavanja, jer sve ono što je dosad učinjeno i svi izdaci koji su dosad isplaćeni, bez stoke ne bi ništa koristili.

Kada budu sve dovršili ostat će oni zaduženi u javnim knjigama i morat će vratiti dug na uobičajeni način.”

Iz jedne nesreće u drugu

Siromašan je dakle taj svijet doseljeni, pobjegao iz jedne nesreće, a došao u drugu, nešto manju, no osjetnu i trajnu. Roksandić citira i građu o doseljavanju pravoslavnih koja svjedoči o ljudima „punim bijede“, „loše obučenim i bez ičega na velikoj hladnoći“, „u lošem stanju i bolesni(h), koji trpe oskudicu“, koji „sa sobom nose samo gole živote“.

Kapetan Priuli spominje i konfesionalni problem, odnosno pitanje mjesta za bogosluženje: „Neke se crkve nalaze na rečenome selu, pa sam, budući da oni žele da dobiju jednu od njih, razgovarao s monsinjorom vikarom iz Pule; on mi je najprije davao nadu”, a zatim mletački oficir iznosi poteškoće i nastavlja ispisujući ključnu rečenicu o našemu doseljenom svijetu, jedno neoborivo svjedočanstvo o krucijalnoj distinkciji: „njihov obred nije isti kao onih Grka koji se nalaze u gradu.”

Eto, to su zasade naših predaka koji, iako dijeleći pravoslavlje s Grcima, imaju svoj vlastiti, slavenski, pravoslavni identitet i obrede.

Priuli zabrinuto nudi rješenje: „Zato bi bilo potrebno da Vaša Prejasnost izda naredbu kako bi im bila dodijeljena neka od crkvi u kojoj bi vršili svoje propovijedi.“

Strašna je ironija historije ovdje, u suočavanju s tim dokumentima i istinom koju prikrivaju: narod u grupama putuje daleki put, iz Crne Gore, s brda, s obale i planina, put pun opasnosti, a onda kad stigne u, doslovno i metaforički, „obećanu zemlju”, započevši život kolona, tu međutim odmah nastaje vjerska polarizacija, kako sa starosjediocima, tako i, mnogo gore, sa svojom braćom, po jeziku, krvi, običajima, i po nesreći, ako hoćemo, braćom od koje je dijeli druga konfesija. Amblematska je priča o dvije grupe doseljenika, pravoslavnih i katoličkih,  o naseljavanju pravoslavnih porodica iz Mrkojevića koje je u 17. stoljeću u Istru doveo izvjesni pop Jovan. Zajedno s njima stižu i katoličke porodice čiji je glavar franjevac Poruba. Mletački rektori pokušavaju ih „uđuture” smjestiti na područja Novigrada i Umaga, ali starosjedilačko stanovništvo se buni. Bez obzira na pripadnost jednoga dijela istoj vjeri, protiv doseljenika je i novigradski biskup.

Ako su se dotad grupe naših ljudi s dvije konfesije i držale zajedno, vezane kulturom i navikama, vezane jezikom, tada dolazi do rascjepa: fra Poruba svoje familije odvaja od onih popa Jovana, s objašnjenjem da ovi „žive po katoličkom obredu, dok su ostali pravoslavni i nikad ne bi mogli zajedno opstati u slozi”. Razdvajaju ih u dva mjesta: katolike u sela oko Poreča, Srbe i Crnogorce u zaboravljeni Jural. Finalnu historijsku presudu opisuje Bertoša: u sredini u kojoj je dominirao venetski i stari hrvatski čakavski sloj, kao i doseljenici iz ranijih seoba (takvi, znamo, umiju biti najtvrdokorniji protiv novih doseljenika) — naši ljudi iz Mrkojevića bivaju, Bertošinim eufemizmom rečeno, „podvrgnuti činiteljima akulturacije”. Prostije rečeno: postepeno se stapaju (ili utapaju?) „s ostalim žiteljstvom”.

Kroz četiri epohe

Kolonizacije Srba i Crnogoraca nastavljaju se u 17. vijeku poslije još jedne epidemije kuge. No, umjesto obećane zemlje mnogi pravoslavni ne izdržavaju u Istri i bježe dalje. Navodi se primjer grupe pod glavarom Nikolom Jovanovićem iz Obrovca s „32 porodice i oko 200 duša”, koja u Istri dobiva i zemlju i sve potrebno za rad, žitarice za hranu i sjetvu, ali se u Istri ne zadržava i s venecijanske zemlje tajno se prebacuje preko granice, na posjed Zrinskih – grofove su povlastice veće naprosto – opet dakle u kontinentalne predjele, tamo gdje će naš narod postati sinonimom za te prostore. Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla”.

Bilo je i sukoba katoličkih i pravoslavnih doseljenika kod raspodjele i dijeljenja zemlje, a zaboravljena činjenica jeste i to da nisu svi pravoslavni doseljenici bili samo zemljoradnici, koloni ili pak zanatlije – bilo je tu i hajdučkih glava, čak i grupa.

Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju.

Mada, na kraju, osim u Peroju, nigdje u Istri nema ukorjenjivanja srpsko-crnogorskih zajednica, i iako se one pohrvaćuju – ipak, i ključno, kako ističe Bertoša, te grupe dolaznika „u istarsko biće unose dio svojeg etnosa i svoje kulture”.

U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.

Tako su u raznim promjenama, osipanjima i upornim nastojanjem i borbom za opstanak doživjeli – skoro tri decenije kasnije od ostalih Južnih Slavena – i zajedničku državu, Jugoslaviju, drugu, republiku, u kojoj će Istra pripasti hrvatskoj federalnoj jedinici.

Činilo se da su svi problemi riješeni i da unatoč porušenosti, žrtvama (proporcionalno manjim naravno u odnosu na svoju braću u ostatku prve Jugoslavije), osiromašenosti, zaostalosti i svim drugim izazovima – ipak počinje bolje vrijeme.

Decenijama i jeste bilo tako. Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu. Za one koji su se svim snagama tukli protiv asimilacije, propadanja, sporog nestanka, ekonomskih i svakih drugih teških okolnosti, to mora da je bila gotovo neshvatljiva promjena i uspostavljanje jedne neusporedive nove stvarnosti.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine

Poništavanje u cijelosti   Matićevih teza o stoljetnoj srpskoj prisutnosti u Istri

Bajkovito slatkorječiv i sugestivan  način pisanja samog teksta neću komentirati, jer svaki autor ima svoju osobnost i svoj način pisanja. Držati ću se činjenica.

Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije 2.svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji.

Predsjednik  Udruge Srba Istre Miomir Jeremić  kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-tih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini, čak i koju godinu ranije sa JNA, jer je poznato da su Srbi bili najviše zastupljeni  u JNA od svih naroda u Jugoslaviji.

U uvodu  Srbi u Istri,  multietničnost Istre pripisuje se Jugoslaviji, kao „zlatnom dobu“ polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji u kojoj se razvilo gospodarstvo i turizam. Znači veličanje Jugoslavije i zasluge njene vojske što je Istra“ pripala matici“

Đorđe Matić vješto zaobilazi ulogu Istarskog katoličkog svećenstva u pripojenju Istre tadašnjoj FNRJ. Istra je duboko prožeta katoličanstvom. Uz mnogobrojne crkve, ima svugdje križeve krajputaša i mnogo malih kapelica, kao  dokaz katoličkog duha Istre, da se istarski čovjek i uz put kada nije blizu kuće,  može pomoliti. Još mudrije  zaobilazi multietničnost Istre prije Jugoslavije i prešućuje egzodus  istarskog stanovništva pretežno talijanskog nakon 1947.godine, iako je bilo zastupljeno i Hrvata i Slovenaca,  koji nisu htjeli ostati živjeti u komunističkoj Jugoslaviji.

Dakle tekst je počeo sa obmanom da bi izveo premisu :“ Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku.“

„ Opstojanje Srba na istarskom poluotoku“?  Ma kojih Srba?  Kako to ne može dokazati sugestivno  nastavlja sa pravoslavljem, jer je to istina, koju se može povezati, pa opet u toj istini pravoslavlje nije srpstvo..

Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova. Nije točno, nego od 1583.godine! Čemu laž?

Ovo je pak vrhunska manipulacija . A istina je da je to bila Katolička crkva posvećena Maloj  Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije), do  1583. godine kada je posvećena Sv. Nikoli, jer  je  crkva dodijeljena pravoslavnim Grcima naseljenima na pulskom području za vrijeme i nakon dovršetka višedesetljetnog mletačko-turskog rata zaključenog Lepantskom bitkom 1571. i mirom iz 1573. godine.

U dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba doseljenicima je 1579. ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Tako je utemeljena jedina grčka pravoslavna općina u dijelu Istre pod mletačkom upravom.  Kako u pulskoj skupini nije bilo nijednoga pravoslavnog svećenika, zajednica je već 1578. poslala u Veneciju Calcerana Rechisiusa i Pietra Muscona da zajedno s vlastima riješe pitanje vjerskoga službenika. Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je 1920.godine prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Dakle nije 15 stoljeća, nego 5! Zbog čega  manipuliranje, obmanjivanje i laži?

A tek ovaj dio teksta:

Pedeset čudesnih obitelji

„Nakon već stoljeća pod turskim barbarstvom i dekulturalizacijom nastavlja se val dolazaka s područja što će kasnije činiti suvremenu Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Tako, desetljećima prije Velike seobe 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem III, u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu” usred potpuno talijanizirane okoline. Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore“

Opet manipuliranje :“ u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu”

Kult ugroženog srpstva

Ne razumijem tu  nevjerojatnu potreba Srba da izigravaju ugroženost.“ Kult ugroženog srpstva“  Jer kao došla je jedna grupa i zbog maltretiranja se morala vratiti, pazite neprovjerena priča, ali važno je da se napiše kako bi se u gomili sto puta napisanih laži pretvorila u istinu:“ Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla“

Zatim zlonamjerna zloupotreba riječi prof. dr. sc. Miroslava  Bertoše osude,  jer su jadni doseljenici bili izloženi asimilaciji!? ;

„Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju“  

Dalje:

„ U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovanu  starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od Godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“

Evo opet obmane zamotane u nekoliko točnih podataka.

Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u  dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba  1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci ( Sveti Nikola grčki) Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)

Doselili su se Crnogorci 1657.godine, koji su do danas zadržali svoj jezik i svoje tradicijske običaje.

Srba nigdje nema, to su Grci i Grčka pravoslavna crkva, i Crnogorci sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom! Ali da bi obmana uspjela u tekstu se onako usput napiše „Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“ A došli su samo Crnogorci! Sugestivna obmana, da bi autor napisao da srpsko prisustvo u Istri datira od 1657.godine. Čista laž!

Srpska politika fige u džepu

Nehotimično ipak je Đorđe Matić sam sebe razotkrio. Optužujući Mletačku politiku očuvanja katoličanstva napisao je:“ . Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj.  ”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.“

Naš narod!? Peroj su naselili Crnogorci!

Stalno miješanje i izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima, trebalo bi kod čitatelja izazvati dojam da je to jedan te isti narod! A nije! Nije i u tome se očituje sva prijetvornost i obmana koju autor Đorđe Matić  provlači kroz cijeli tekst!

Crnogorski element. To je autor morao priznati, jer ne može stalno negirati postojanje Crnogoraca kao naroda, ali onda sa ciljem dokazivanja srpske prisutnosti u Istri mora obmanjivati i manipulirati. Pa tako spaja Crnogorski narod sa srpskom pravoslavnom crkvom „, otac Danilo Ljubotina u intervjuima i pisanju pokazuje da ta, više geografska nego nacionalna odrednica, ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“

A točno je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Carigradska patrijaršija, kao majka pravoslavne ekumene (ekumenski patrijarh – pravoslavni vrhovni poglavar, najviši dostojanstvenik Pravoslavne Crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznala je autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve još 1851.godine.

Od 1860. godine poglavare Crnogorske pravoslavne Crkve imenovao je knjaz/kralj Nikola I. Tako da nikako ne stoji činjenica o pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi „ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“ Eto čiste manipulacije ii laži. Posrbljivanje  crnogorskog narod preko pravoslavne vjere.  POKVARENO i SRAMOTNO!

Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. – 1918.

Sveti Sinod Crnogorske Crkve je imao osam članova: predsjedavao mu je mitropolit, a članovi su bili episkop zahumsko-raški, upravitelji cetinjskog i ostroškog manastira, tri svećenika višeg ranga i tajnik Svetoga sinoda.

Uloga Crnogorskog Sv.Sinoda definirana je općom odredbom u članku 1. Ustava Sv.Sinoda (citat kao u izvorniku)

“Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”.

Člankom 13. bilo je propisano da se članovi Crnogorskoga Sv.Sinoda “postavljaju na službu ukazom njegovog kraljevskog visočanstva knjaza Gospodara”.

Isti članak propisivao je i zakletvu koja će 1918. biti pogažena:

“Ja NN zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu Gospodaru NN svagda vjeran biti… “.

Ulaskom Crne Gore u Kraljevinu Srba, Hrvata , Slovenaca ,  po dekretu Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. oduzeta je autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920.godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. juna 1920.godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”

Ustav Crne Gore iz 2007. godine, napisan kao najviši pravni akt nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske neovisnosti, sada uopće ne definira koja o dvije pravoslavne Crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.

Još su žive slike helikopterskog desanta pod oružjem na Cetinje!

Nije u slavu Boga živoga, to je bogohuljenje, skrnavljenje Boga!

Srpska pravoslavna crkva priredila je predstavu  iz akcijskih filmova.  Sa specijalcima pod punom ratnom opremom, sa pancirnim  pokrivačima spustili su se u  Cetinjski manastir patrijarh SPC Porfirije Perić i vladika budimljansko nikšićki Joanikije Mićović radi ustoličenja vladike Joanikija za metropolita crnogorsko-primorskog.

Sramotne neviđene scene helikopterskog desanta radi ustoličenja,  ne priliče niti jednoj vjeri, ni Crkvi, ali kada je Srpska pravoslavna crkva u pitanju ništa nas ne treba iznenaditi. Kao ni ovo obmanjivanje i laganje o srpskom prisustvu u Istre.

Da bi što više zamaglio i zamutio autor Đorđe Matić koristi kao „dokaz“ nezaobilaznu knjigu  „Srbi u Hrvatskoj”, izdanu  pred sam rat 1990. godine, u kojoj  povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. stoljeću  kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale, opet ne dokazujući ništa konkretno, misleći valjda da su povijesni dokaz njegove riječi o „ rubnom području srpskih seoba!

Tipično mitomansko, lažno dokazivanje.

A osobito je nemoralan pokušaj diskreditacije prof.dr. sc. Miroslava Bertoše u svrhu dokazivanja ugroženosti doseljenika od Mletačke republike koja im je davala zemljište, sjeme, alatke da se mogu prehraniti i preživjeti.

Takav besramni, obmanjujući i lažljivi diskurs je neukusan i pomalo gadljiv. Pitam se koju debljinu obraza ima pisac ovoga teksta? Toliko neistina, obmana i manipuliranja u jednom tekstu da se dokaže nedokazivo, je naprosto nemoralno i sramotno!

Nevjerojatna nedosljednost

Matić  citira pismo „ što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. „I sam kaže da je taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati. Rašporski kapetan jasno piše „o pitanju Crnogoraca u Peroju“ da bi Matić u slijedećoj rečenici napisao da su Srbi preživjeli Veneciju, Napoleona ….“ Pa dokle?

„U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.“

Na kraju teksta potvrđuje se taj sramotan diskurs, jer su ipak preživjeli istarski Srbi, zamislite „istarski Srbi“ a ne Crnogorci:“ :“ Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu…“!

Što je stvarno prevršilo svaku mjeru razumnog promišljanja!

Đorđe Matić uzaludan vam trud u pokušaju dokazivanja  povijesne neistine. Definitivno su  u prošlosti u Istru došli  Grci i Crnogorci pravoslavne vjere, ali ne i Srbi! Srbi su se doseljavali nakon 2.svjetskog rata, kao što je predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić rekao 60-tih godina prošlog stoljeća i naravno nisu ugroženi , dapače nikakve diskriminacije nema.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Dodatak : o Peroju

Istrapedija-istarska enciklopedija

Peroj, naselje kraj Fažane , administrativno pripada pod  Grad Vodnjan. Nalazi se na cesti Fažana – Barbariga, oko 1 km od mora.

Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (brončanodobno naselje na rtu sv. Grgura, gradine), antici (više arheoloških lokaliteta rimskih rustičnih vila na obali i u unutrašnjosti) i ranom srednjem vijeku (crkva sv. Stjepana/Stipana, najvjerojatnije X.-XI. st.). U pisanim povijesnim vrelima prvi se put spominje u ispravi Rižanske skupštine (804.), i to kao casale Petriolo.

Godine 1197. zabilježen je (Petroro) kao posjed ravenskih nadbiskupa, a već 1198. prelazi u ruke obitelji Morosini, potom obitelji Castropola (XIV. st.). Nakon što je kuga 1561. potpuno opustošila naselje, mletačke su ga vlasti neuspješno pokušavale oživjeti naseljavanjem nekoliko obitelji iz Bologne, a zatim i grčkih obitelji. U trećem pokušaju, 1657. naseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji iz Crmnice, pa se ta godina drži godinom osnutka današnjeg Peroja. Novim doseljenicima bilo je s vremenom dopušteno ispovijedanje pravoslavne vjere, pa su svoj etnički identitet u velikoj mjeri održali do danas (crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju, crnogorska štokavština Peroja). Pravoslavna parohijska (župna) crkva sv. Spiridona na groblju sagrađena je na mjestu ruševne katoličke kapele sv. Jerolima, koju su Perojci kupili i 1788. na njezinu mjestu izgradili novu crkvu. Vrijedan inventar crkve (XVI.–XIX. st.) čine ikonostas, crkvena ruha, obredna platna, liturgijsko posuđe i knjige te ikone iz XIV. i XV. st. Privatna kapelica pulske obitelji Matijašević na groblju vrstan je primjer arhitekture neogotičkog sloga. Crkva sv. Stjepana (pred)romanička je izdužena jednobrodna crkva zaključena trima pravokutnim upisanim apsidama, koje pomoću trompa prelaze u polukalotu. Unutrašnjost joj je devastirana nakon 1834., kada je nacionalizirana i prodana mještanima te pretvorena u štalu. Oko nje i u njoj otkriveni su antički, ranokršćanski i predromanički ulomci. Bila je ukrašena freskama s prikazima likova svetaca iz X.-XI. st. te drugim slojem iz XV. st., no one su tek neznatno sačuvane. Grad Vodnjan otkupio je objekt 2000., a restauracija je završena 2013. S ciljem očuvanja kulturne i usmene zavičajne baštine u mjestu od 2000. djeluje Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”.

Počelo je počelo srpsko svojatanje Istre. Nemoralno i sramotno,  u  Istri su doseljenici Grci i Crnogorci postali Srbi!

[zasvepare]

DNEVNIK SVEŠTENIKA SAVE RISTIĆA III DEO: LOGOR CAPRAG

Donosim treći odlomak iz dnevnika sveštenika Save Ristića iz Rogatice, koji pokriva njegov boravak u logoru Caprag kod Siska, gde je odveden sa ćerkama Dragojlom i Božanom. Poglavnikova odluka iz juna 1941. predviđala je da srpsko sveštenstvo bude proterano iz NDH u Srbiju (a onima koji preostanu bilo je zabranjeno služenje). To je bilo dogovoreno sa Nedićevom vladom. Capraški logor je bio tranzitni i likvidiran je do sredine Drugog svetskog rata. Da ne opterećujem tekst fusnotama, dopisao sam imena onih koje sam uspeo da identifikujem pomoću drugih izvora. (Delove navedene u italiku autor je dopisao naknadno, običnom olovkom.)

     15/VII 41 iza pola noći krenemo u marvenim vagonima, sa našim pratiocima iz Mesića u izgnanstvo. U Mesićima smo osjetili, da smo otrgnuti od kuća. —

     Izmučili smo se, prebijajući se u tjeskobi. U zoru stignemo u Sarajevo. Tu nas premjeste u dva vagona. Pratioci, naši sve stari znanci, bili su pažljivi prema nama. Mi smo ih čašćavali. Oko 6 sati krenemo brodskim vozom. Prolazimo kroz porobljenu Bosnu. Nigdje našeg čovjeka. Na maglajskom i dobojskom gradu velika pismena Ž A P. Prođosmo pored Bilješeva, gdje je pala prva žrtva, i Lašve, gdje je pobijeno 26 Srba sa učiteljem Simićem i pobacano u vodu.

Ž A P je skraćenica za „Živio Ante Pavelić“. U zborniku dokumenata Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu (Vojnoistorijski institut, Beograd, 1998) navodi se da je tada ubijeno i bačeno s mosta u Lašvu dvadeset Srba.  

      Iza podne stigli smo u Bos[anski] Brod. Žega. Poslije kraćeg zadržavanja u bosanskom prevozu na kamionu u Slavonski Brod. Tu se osjeti da smo u Hrvatskoj. Željni vode pred stanicom se oprasmo. Upitah šefa stanice o polasku voza. Šuti. Vele, da sam ga upitao o vremenu polaska „vlaka“, da bi mi odgovorio. Naši pratioci nisu bili prema nama grubi. Zbog toga smo ih pozvali na zajedničku večeru. Smjestimo se sa stvarima u dva vagona III klase, a iza pola noći, 16/VII 41 krenemo put Siska. Vozili smo se kroz hrvatske krajeve. Nijesu nas oduševljavala rodna polja sa žutim klasjem, modro zeleni vinogradi, šume i gajevi. Krstili smo se jureći pored crkava samo okrenutim istoku.

     16/VII 41 rano izjutra u Sisku odvoje naše vagone, i odvojenom prugom Sisak-Petrinja dovezu nas do želj[ezničke] stanice Caprag. Iz voza smo ugledali na jednoj poljani silni narod, kao u banji ili vašaru. Tu se razmilele ustaše. Mlađi sveštenici isturiše naše stvari na poljanu, s poljane prevezoše na kolima u logor, pred ustaški stan, a odatle sa stvarima na pregled u ustaškom stanu. Pretres lični i stvari vrši posebna komisija, za muške muška, za ženske ženska, u kojoj ima cipelara, krojača, brojača i t. d. Ti stručnjaci pronalaze stvari (novac, nakit i dr.) za koje je njihov jadni vlasnik držao da će ih sačuvati. U tome su primenili metod zaraćenih naroda. Pri ličnom pregledu ženskinju su raspletali kosu, zavlačili ruku u vaginu (i himen rastrzali!) Muškim su parali đonove i obode na šeširima i haljinama da nađu sakriveni novac, satove i nakit. Naše otete satove i nakit kasnije smo viđali na ustašama, a šunke, mast, zejtin i brašno u ustaškom magazinu. Nama su oteli 1 kantu Marinkovog zejtina (5 kgr.), mliva, skupi jedeći pribor (escajg i dr.). Pratioci naši s nama se oproste. Iza pregleda upute nas u logor. Tu zatečemo mnoštvo našega svijeta, sveštenika i kaluđera (oko 300), trgovaca, zanatlija, činovnika, bankara, kelnera –ca, pomoćnica, paora sa ženama i djecom, iz svih krajeva Jugoslavije. U Capragu se rafinirao za j[ugoslovensku] vojsku benzin a glavno skladište bilo je u zgradama, koje su pretvorene u logor za iseljenike, upravo izgnanike. U tome tužnom sabiralištu ogledala se slika stradanja naroda srpskog i sloma državnog: Tegobne žene, sa nekrštenom djecom, nemoćni starci i starice, bolesni, dr. Đorđe Sterio, umro u Sisku), paori, učenici i učenice, bogati sveštenici kojima je sve razgrabljeno (J[ovo] Marjanović, S[tevan] Dušanić i dr.), profesori, katihete, sudije i dr. Svi orobljeni, opljačkani. No niko nije izgubio glavu niti nadu, niti da ko digne ruku na se. (Samo što se objesio u Aranđelovcu prota M. [Dimitrije] Vasić, penz[ionisani] sudija crkv[enog] suda u Banja Luci.)

     Smjeste nas u drvenu baraku. Na podu, po slami namjestimo svoju postelju, do nas porodica svešt. Jose Bogdanovića pa D[ušana] Veselinovića i t. d. U tome logoru je bilo oko 400 duša. U logoru, pod komandom kapetana [Draga] Dogana i Seselja (zločestog) vladala je ustaška disciplina. S nama se postupalo kao sa internircima i zarobljenicima. Ustajalo se u 6 a lijegalo u 22 časa. Patnja je bila sa nužnicima. Bila su dva, po 1 za muške i ženske, a podignuta blizu mjesta, gdje su za vrijeme sloma poubijani srpski vojnici. Sjedala nisu bila odijeljena i moralo se dugo čekati na red. I time da nas unize! Logor je bio ograđen žicom a na 4 strane postavljeni su prema logoru mitraljezi, na kojima su se smjenjivali ustaški vojnici. U logoru je bio zatvor, ograđen žicom, t. zv. „Žica“. Kažnjeni su morali tu na pripeci otstajati po 2 ili više sati. Među prvima došao je u Žicu proto U. Jovanović i majka jednog sveštenika, što po noći nisu svršili u nužniku malu nuždu. Kasnije su mladiće, koji su se krili od rada, vezivali o stubu na sred logora ili se kažnjeni paori, sveštenici (i. Slavko St.) i kaluđeri pred barakom, pod komandom čuvenog Pere ustaše, duže vremena moraše spuštati i dizati.

Kapetan Drago Dogan i Ljubomir Sesseglia (Seselja) bili su satnici capraškog logora. „Čuvenog Peru ustašu“ nisam uspeo da identifikujem; nisam siguran da autor misli na Peru Brzicu, ustašu koji se u raznim izvorima navodi kao „kralj Srboklanja“ u Jasenovcu, gde je navodno u takmičenju „prerezao grlo 1360 zatočenika specijalno konstruisanim koljačkim nožem zvanim Srbosjek“. (Vikipedija)

      Svi smo morali raditi, od djece do staraca, i pored ljek[arske] poštede za starice. Djeca su kupili papiriće i meli puteve; ženske plijevili, radili u kuhinji, prali sude, raspremali ustaške postelje; jedni, pod pratnjom (većinom sveštenika Bašić, o. Marko i dr.), dovlačili u buradima vodu, drugi donosili u korpama hljeb ili u kazanima donosili jelo; jači su pravili u varoši cestu (o. Miloš Jevđ[ević], o Velimir M. i dr.), a starije gonili na lakše poslove. Jednom je jedan ustaša, iz Siska, napastvovao „vodare“ (o. Josu, Veljka i Božića) i tukao ih u samom logoru. Jednom sam s o. Jankom krčio travuljinu i šiblje sa poljane, na kojoj su poubijani srpski vojnici, a njihove humke polivene katranom; drugi put sam sa starim sveštenicima: o. Tanom [Atanasijem Kosorićem], o. Lj[ubomirom] Vlačićem, o. D. Kandićem, o. M. Borojevićem, o. Petrom Bosancem, o. J. Obradovićem, Mih[ailom] Savićem, Trkuljićem, Skakićem, i dr. prenosio teški kamen sa poljane pred ustaški stan a jednom sa o. M. Savićem i M. Borojevićem prenosio namještaj (teške ormare i stolove) iz usta[škog] stana u boln[ičku] ambulantu. Namještaj težak a nisu nam dali da ga podelimo i da se odmorimo.

     Vodu i hranu primali smo poređani u dvojnim redovima sa bazama i porcijama u rukama, koju su donosili u kazanima „kazandžije“ popovi i dr. I tu je dolazila do izražaja sebičnost ljudska: da se dođe ranije do vode, dobije masnije i više hrane, i više ljeba, na 20 d. 40 gr. dnevno. Usled toga dolazilo je do objašnjavanja i svađanja, naročito između popova i lajika (osobito Zagrepčana: o. Dušan V i Zagrepčani) koji su optuživali popove da su sve uzeli u svoje ruke. Ustaše koji su imali svoje dostavljače-ce između nas, ili između popova i lajika, podržavali razl[az], intervenisale su da lajike odbiju od popova i privole za prelazak na katoličanstvo.

     Postojale su sobne starješine i oni, koji su nas snabdjevali voćem i namirnicama. Oni su to činili po odobrenju ustaša. N. pr. brat o. Mih. Savića, Kal[uđera] Apolinarija i dr. U tom pogledu važio je kao ustaški povjerenik neki Dušan Klipa, sveštenik iz Hrvatske. On je u ustaškom stanu krojio sudbinu našu, određivao transporte (njemu su davali po 300-500 din. da uđu u Sisak za prvi transport)

 „Ustaški poverenik“, sveštenik Dušan Klipa, navodi se kao „Paroh Starog Sela, opština Gradusa“ u knjizi dr Dušana Koraća, Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji (Školska knjiga Zagreb, 1986)

      Osim toga među lajicima, iz Hrvatske (naročito iz Zagreba) bilo je nemoralnih. Svi su predavali molbe za pokatoličavanje. Stariji sveštenici širili su slogu i ljubav, ukazujući na zajedničkog neprijatelja, stišavali su nezadovoljstvo.

     Bilo je i prijatnih trenutaka. To je bilo iza doručka, ako nas ne otjeraju na rad i iza večere, do 10 sati. Iza doručka smo se svrstavali u dvojne redove. Ustaša Međo izdvojio bi koga je htjeo na razne radove. Ako nas stare ponovo poštedi i ne odredi na rad, uputi nas u Žicu. Mi, „žicari“ zahvaljujući Međi, sa zahvalnošću uputimo se u Žicu, prostor, ograđen žicom, određen za slobodno kretanje. Tu bi se sabrali i do ručka zabavljali. A ugodna je bila i večernja šetnja (iza večere) od drvene barake do nužnika. Bilo je oko 300 sveštenika iz dabro-bos[anske], banjaluke, zagrebačke, sremsko-gornjokarlovačke. U logoru su se sreli prvi put školski i klasni drugovi (P. Ratković, Borojević, Mih. Savić), sabrali se mnogi čuveni sveštenici i tribuni kao Nikola Bosanac, D[ušan] Kecmanović (kome su često spominjali njegovo prijateljevanje sa Hrvatima i „punktacije“) važni Milan Petković, katiheta i bogoslov, pisac Matić [?], smjerni Lj[ubomir] Dučić (koga su Hrvati natjerali da za crkvene pare obori spomenik žrtvama iz 1914 god.)[3], katihete D. Grbić, penz. sudije Dim[itrije] Vasić (koji se zbog oskudice objesio u Aranđelovcu) i Aleksa Jerković; bogataši: Stevo Dušanić iz Teslića, čiji je imetak vrijedio 7 miliona din., i Jovo N. Marjanović (kome su ustaše oduzele rakije oko 50 hektolitara). S nama je bio i D[ušan] Mačkić, paroh i arh. namjesnik iz Banja Luke. Za njega se govori, da je bio u prijateljstvu sa srpskim ubicom Gutićem[4], po čijem je naređenju pogubljen vladika Platon i prota D[ušan] Subotić. Čudnovato, da je i on dospio s nama u logor.

 Prema Vikipediji, „Viktor Gutić (1901-1947), poverenik NDH za Vrbasku banovinu, odgovoran je za ubistva mnogih Srba u Banjaluci, kao i sveštenih lica Platona Jovanovića i Dušana Subotića, koje je po njegovom nalogu ubio Asim Ćelić. Prema Enveru Redžiću: Posle sloma NDH povlači se u Austriju pa u Italiju, gde ga je u Veneciji prepoznao banjalučki Jevrejin Mosko Kabilјo, nakon čega je i uhapšen. Početkom 1946. izručen je jugoslovenskim vlastima i u Banjoj Luci osuđen na smrt vješanjem“. Ristić ga navodi kao “srpskog ubicu” što treba shvatiti kao “ubicu Srba”.

U vezi sa ocem Ljubomirom Dučićem i rušenjem crkve u Doboju, navodim deo iz članka na Vikipediji: „U Doboju su srušeni spomenik i kosturnica Srba, pomrlih u internaciji u Doboju 1915-1916 godine, za vreme Prvog svetskog rata, a podignuta 1938 godine.Dr Dragutin Kamber župnik iz Doboja i ustaški funkcioner, uoči Spasovdana 28. maja. 1941. Godine poslao je akt proti Dučiću tražeći od crkvenog odbora da u svojoj režiji i o svome trošku sruše spomenik, a sav materijal od spomenika da se prevuče pred župnikov dvor. Crkveni odbor je oklevao da izvrši naredbu o rušenju spomenika. Ali kad se Kamber podrškom iz Zagreba, utvrdio na vlasti u Doboju, još je energičnije zahtevao da se spomenik sruši. Možda po Kamberovom nagovoru prijavio se kamenorezac Feliks Bogdanović, koji je spomenik i postavio, da će ga bez ikakve štete porušiti tako da se kasnije može opet postaviti. On je najmio radnike, postavio oko spomenika skele, ali nije mogao naći čekrk pomoću koga bi skidao ogromne teške delove spomenika. Crkvenu opštinu ovaj posao stajao je 9.000 dinara. Ali kako opština nije imala novca da plaća rad oko rušenja spomenika, to je demontiranje spomenika obustavljeno. Sada se lično ponudio graditelj spomenika Nemac Franc Štumpf, koji je rukovodio građenjem crkve u Doboju, i predložio da se spomenik minira. Jer od toga neće biti velike štete, pošto je on sagrađen od tvrdog kamena granita. Eksploziv za rušenje dala je nemačka vojska, kao i svoje vojnike za rad, te je tako spomenik oboren 27. VI 1941.“ (Vikipedija, Zločini ustaša u Drugom svetskom ratu)

      U Žici i šetajući uvečer, vodili smo ugodne razgovore. Iako smo bez igdje ikoga, izgnani iz zavičaja, opet nijesmo očajavali. U zajedničkoj nevolji, održavala nas je nada. Mlađarija bi u večer pjevala. Jedne večeri, uoči nedjelje su svi sveštenici pjevali crkvene pjesme. Tu je bilo divnih pjevanja. To ustašama nije bilo pravo, i zbog toga je pooštren režim. Strožija disciplina u logoru zavedena je i zbog jednoga prečanskog sveštenika, koji je kupio podatke o sveštenicima. Inače, a naročito iza toga živjeli smo u strahu. Jedne noći čulo se puškaranje oko logora. Govorilo se o mogućnosti komunističke navale na logor, da nas partizani oslobode. Sutri dan čitali smo u sisačkom listu, da je pogubljeno u Sisku 7 komunista. Jedne večeri izopijali se ustaše (rakijom, koju su oduzimali iz naših paketa)... Pjevali i galamili su u nevrijeme oko logora, ulazili s bodežom u baraku i zabavljali sa sumnjivim ženskinjem iz logora. (Među takvim je bilo i popadija) n. pr o. Veljka Grg., Gorana Ristića i dr.)

     I pored muke i patnje, borbe oko nekoliko kapi vode za žiće i pranje, i pored nevolje sa zajedničkim nužnikom, opet se nije očajavalo. Uživali smo u zabavljanju u Žici i radovali se k’o djeca kad smo u dvojnim redovima pošli na vodu Kupu, na kupanje. (Tom prilikom, izlivajući se, udaljio sam se od granice, nisam čuo da me ustaša poziva i za malo nije na me pucao, što sam se više odvojio od drugih. Željno smo očekivali prozivanje za primanje cedulje za „kruh“, služili su nam ga „porcijama“ da prije primimo sa vrha ranu iz kazana (čorbu sa pasuljem, pirinčem i taranu i drugu zelen; kuvarica Marija u tome je prema nama bila obazriva). Govori se, da su „ulogorenici“ po naređenju ustaškom opljačkali srpske vrtove i to služili za našu hranu. Tako su po baštama brali kajsije, kasnije krastavaca i paradajs i to preko o. Dušana Klipe, kaluđera Apolinarija i dr. nama prodavali. Sretni smo bili, kad bi nas zapalo da toga voća i zeleni makar i po skupe pare kupimo. Sve bude i prođe a čovjek je tvrđi od kamena.

     Govori se, da će nas „tranportima“ prebaciti u Srbiju. Zbog toga nas je „Hrv[atski]  Narod“ nazvao „povratnicima“. I zbilja, jednog dana narediše, da iznesem na poljanu naše stvari, da se očiste za druge predstavnike barake (no uzalud). Željno se očekivao dan odlaska. Jednoga dana sabraše nas sve i prozivaše spisak lica koji će prvim transportom krenuti u Srbiju. No ni taj transport nije na urečeni dan došao. A mi smo se bojali navale na logor. U Sisku nisu navedena lica po redu stizanja u logor nego po volji o. D. Klipe, koji je primao pare i rakije za uvrstenje u spisak. Ovi iseljenici dobili su u redu brojeve koje su morali staviti na prsa. Primili su legitimacije. I jednog ranoga jutra otputuju na stanicu. No, ponovo se povrate u logor. 31-VII-41 ipak otputuju.

     Dođe čas i našega oslobođenja i odlaska iz logora. 14-VIII-41 krenemo na prugu, gdje nas je čekao voz sa vagonima. Moj domovinski broj i na stvarima bio je 374, Dragojlin 375, Božanin 376. Podijeliše nam suvu hranu i djeci mlijeko. Pozdravljanjem 2 satnika i ustaša, utrpamo se u voz. Na papučama vagona s jedne i druge strane stajali su ustaše s puškama. Voz je krenuo. Tužno su nas pozdravljali oni koji su ostali u logoru da čekaju kad će i njih transportovati u Srbiju. Mlađi sveštenici počeše pjevati. Putovalo se preko Sunje. Na domak bosanskih planina tužno je odjekivala pjesma: „Ao Bosno, sirotice kleta... Sad u Bosni više popa nema, sad u Bosni ni vladike nema“. Voz juri posavskom ravnicom. U Vinkovcima nas ženske poslužiše vodom, a slabe i nejake hljebom. U Zemunu čajem. Pjesma se ori. U Zemun smo stigli po noći. Voz je dugo čekao. Javiše nam, da će tu biti oduzimanje preko 500 din. Poslije mučnog iščekivanja voz je krenuo oko 10 sati. Kad smo prešli preko zemunskog mosta, zaori se pjesma „Oj Srbijo majko mila“.

     Oko 11 sati stignemo u Topčider. Tu se operemo, do mile volje napijemo i posjedimo za večeru. Mnogi su se sastali sa znancima, mnogi su krenuli za Beograd. Komesar za izbjeglice pozdravio nas je, rekao, da nas Srbija raširenih ruku dočekuje i u koliko mogne od okupatora (tada sam prvi put čuo tu riječ) ublažiće nam naše teško stanje. Dao nam je potrebna uputstva i uputio za Aranđelovac.

     Petog avgusta osvanemo u Mladenovcu sa čuvenom ljek[ovitom] vodom „selters“.

[overthedoors]

Cos’è e cosa non è il giornalismo investigativo

Cos’è e cosa non è il giornalismo investigativo

Illustrazione di Đorđe Matić Di cosa si occupa, come praticarlo e quali sono le difficoltà incontrate dal giornalismo investigativo. Ne parla Branko Čečen, direttore del Centro di giornalismo investigativo della Serbia (CINS) (Originariamente pubblicato dal portale CINS ,il 7 agosto 2017) Il giornalismo investigativo di solito viene spiegato giustapponendolo a quello informativo. Quest’ultimo è…

[radiogornjigrad]

Đorđe Matić: Fredric Jameson (1934. - 2024.)

Umro je veliki mislilac, upravo titanski intelektualac. Ostalo je ono što je i za njegova fizičkog života vrijedilo: slagali se s njime ili ne, svaki put kad bih ga čitao ukazalo mi se koliko nam je u kritici kulture nedostajao takav ili sličan ne-ekskluzivistički nedogmatski marksist otvoren prema suvremenim umjetničkim gibanjima, bez postmodernističkog relativiziranja. Iako poststrukturalist…

[zanimljivaekonomija]

Dodeljene godišnje estradno-muzičke nagrade

Beograd, 18.12.2018. - Savez estradno-muzičkih umetnika Srbije u saradnji sa Samostalnim sindikatom estradnih unetnika i izvođača Srbije sada već tradicionalno organizovao je dodelu godišnjih estradno-muzičkih nagrada. Svečana sala Saveza samostalnih sindikata Srbije bila je krcata brojnim muzičkim umetnicima, koji su došli ili da prime nagradu ili da pozdrave svoje kolege - dobitnike.  Međa 36 nagrađenih za životno delo našle su se i Lepa Brena, Lepa Lukić, Snežana Đurišić..., koje su lično primile nagradu i pozdravljene aplauzima kolega i svih prisutnih. Takođe su estradno muzičke nagrade za životno delo primili i Dragan Aleksandrić, Vojkan Borisavljević, Biljana Krstić, Snežana Savić, Darinka Matić Marović, Minja Subota, Tihomir Paunović, ansambl „Renesans“, Goca Lazarević, Dragoslav Mihajlović Kanarinac, Jasna Kočijašević, Ljubo Kešelj, Novica Negovanović, i drugi. Pojedini dobitnici nisu bili danas prisutni, među njima i Miroslav Ilić, Milutin Popović Zahar, Gvozden Radičević. Olivera Katarina, Selimova-Želčevski, Radmila Smiljanić,... Prilikom nedavno održanog humanitarnog koncerta u Kombank dvorani nagrade za životno delo primili su Đorđe Mrajanović i Predrag Živković Tozovac. Dodeljeno je i nekoliko priznanja za životmo delo posthumno. Za 32  estradna izvođača dodeljene su diplome o statusu umetnika, posle ispunjavanja uslova, pre svega kada je u pitanju estradni staž (za muškarce 30 godina, za žene 25 godina). Ovo priznanje dobili su i prisustvovali svečanosti, između ostalih, Slavko Banjac, Goca Božinovska, Ivan Milinković, Hasan Dudić, Žika Antić, Mina Kostić...Estradno muzičke nagrade za izuzetan doprinos u estradnoj muzičkoj delatnosti dobile su i tv voditeljke Dragana Katić, Violeta Papić, te Nina Mudrinić koja nije prisustvovala dodeli. Novoustanovljene nagrade za vrhunsku medijsku prezentaciju nacionalne muzike „Zlatna ptica“ dobili su RTS (za spektakularne koncerte povodom 60 godina televizije), zatim glavna urednica Zabavnog programa RTS Olivera Kovacević,emisija RTS "Luda noć" i Miroljub Mića Janković, umetnički rukovodilac Narodnog orkestra RTV Vojvodina. Posle dodele nagrada druženje muzičkih umetnika nastavljeno je na prigodnom koktelu.

[stripanimacijavaljevo]

I ovde smo učestvovali!

„Zagor iz našeg sokaka“ predstavlja postavku zbirke crteža grupe autora, originalnih strip tabli, kolekcionarskih primeraka stripa i ostalih eksponata čiji je zajednički činilac univerzum Bonelijevog strip junaka Zagora-te-neja.  Povodom velikog jubileja, 50 godina od kada je novosadski  „Dnevnik“ pokrenuo  ediciju  „Zlatna serija“, u okviru koje su izlazile epizode sage o Zagoru, u  zrenjaninskom Narodnom muzeju biće upriličena izložba ovih eksponata.

Zbirka crteža nastala je zahvaljujući ideji  Miodraga Ivanovića Mikice i dobroj volji strip crtača sa ovih prostora u poslednje 4 godine. Kao što je čuvena „Zlatna serija“ izlazila na celoj teritoriji bivše SFRJ, tako su i u zbirci crteža zastupljeni autori iz svih bivših republika i pokrajina. Nazivu izložbe kumovao je Jovan Gvero prilikom njene premijerne postavke na „Novosadskom strip vikendu“ 2017. godine. Originalne italijanske table i ostali kolekcionarski eksponati deo su kolekcije Andjelt, Andjel Svetozara iz Zrenjanina.

Na dan otvaranja izložbe biće održana i panel diskusija čiji učesnici su:  Bane Kerac (jednini ne-italijanski strip crtač koji radi na Zagoru u okviru Boneli izdavačke kuće), Aleksandar Đukanović (profesor istorije i autor „Zagorijane“ enciklopedije o Zagorovom univerzumu), Dušan Mladenović (Glavni urednik izdavačke kuće „Veseli četvrtak“), kao i strip analitičari Zoran Stefanović i Nikola Dragomirović.

Mesto održavanja je zrenjaninska Gradska narodna biblioteka, gde će biti izloženi i izabrani crteži na internim konkursima, polaznika strip škola iz Novog Sada, Pančeva, Kikinde, Valjeva, Leskovca, kao i nagrađeni crteži konkursa „Bleja uz Te-neja“ organizovanog 2017. godine u Kragujevcu od strane udruženja „Svet stripa“. Na otvaranju izložbe biće upriličen i tzv. live art, uživo crtanje Miodraga Ivanovića Mikice.

Katalog koji će besplatno biti deljen posetiocima na otvaranju izložbe, ujedno predstavlja i fanzin časopis u kome  ćete pročitati tri kratke priče, napisane povodom ovog događaja i četiri autorska teksta. Autori kratkih priča su poznati strip scenaristi, Svetozar Toza Obradović, Goran Skrobonja i Milko Peko, dok su ostala četiri teksta delo Aleksandra Đukanovića, Gorana Stefanovića, Dijane Tokić i Dušana Mladenovića.

Strip autori čiji crteži će biti prikazani na izložbi su,  Branislav Bane Kerac (Novi Sad); Miodrag Ivanović (Srpski Miletić); Radič Miša Mijatović (Novi Sad); Sibin Slavković (Novi Sad); Leonid Pilipović (Subotica); Stevan Brajdić (Novi Sad); Dejan Nenadov (Novi Sad); Stevan Subić (Zrenjanin); Bojan M. Đukić (Beograd); Franjo Straka (Beočin); Jovan Ukropina (Beograd); Branko Đukić (Zrenjanin); Borivoje Grbić (Beograd); Saša Arsenić (Beograd); Mladen Oljača (Novi Sad); Stefan Katanić (Zrenjanin); Marko Somborac (Beograd); Velibor Stanojević (Niš); Miroljub Milutinović Brada (Loznica); Štef Bartolić (Zagreb); Siniša Radović (Beograd); Sabahudin Muranović (Prijepolje); Slaviša Ševrt (Beograd); Ivica Sretenović (Trstenik); Goran Begenišić (Obrenovac); Damir Hamidović - Dam Sel (Minhen); Dragiša Krčmarević (Smederevo); Dalibor Dado Pehar (Split); Dubravko Šimić (Mostar); Nikola Dragaš (Pančevo); Igor Jovčevski (Skoplje); Milivoj Vukojević (Kikinda); Andrea Vukojević (Kikinda); Marko Zečević (Beograd); Ivan Matić (Kragujevac); Zlatko Milenković (Novi Sad); Milosav Ostojić (Prijepolje); Milivoj Kostić (Novi Sad); Toni Radev (Niš); Iztok Sitar (Ljubljana); Gani Sunduri (Prizren); Ana Karan (Sisak); Maja Opačić (New Jersey); Zdravko Jandrić (Dvor); Saša Blagojević (Ćuprija); Siniša Banović (Beograd); Igor Krstić (Pirot); Nada Serafimović (Beograd); Pavel Koza (Bački Petrovac); Slavko Pejak (Novi Sad); Milan Alašević (Celje); Midhat Kapetanović (Sarajevo); Milan Rogulj (Novi Sad); Saša Dimitrijević (Niš); Toni Anastasovski (Skoplje); Aleksa Gajić (Zemun); Ana Gezi (Zagreb); Damir Pavić Septik (Subotica); Darko Bogdanov (Vinica); Ivana Karanović (Temerin); Luka Cakić (Podgorica); Mileta Poštić (Novi Sad); Milorad Vicanović Maza (Laktaši); Miloš Slavković (Beograd); Mimi Cortazar (Bihać); Nebojša Bačić (Novi Sad); Nenad Cvetičanin (Inđija); Nenad Barinić (Vukovar); Robert Solanović (Zagreb); Vibor i Vjeran Juhas (Pula); Vladan Nikolić (Zrenjanin); Vladimir Aleksić (Šabac); Danijel Babić (Novi Sad); Dušan Vukojev (Novi Sad); Đorđe Ljubojević (Bosanska Krupa); Spasoje Kulauzov (Mokrin); Željko Manojlović (Beograd); Osman Hajdarević (Jezerski grad); Mihajlo Dimitrovski The Mičo (Bitola); Zoran Aladžić (Subotica); Dražen Kovačević (Beograd); Geza Šetet (Tavankut).

Originalne table iz stripova koje će biti izložene su nacrtali,  Gallieno Ferri; Franco Donatelli; Francesco Gamba; Marco Torricelli; Alessandro Piccinelli; Branislav Bane Kerac ; Gianni Sediola; Mauro Laurenti; Walter Venturi; Massimo Pesce; Gaetano Cassaro; Alessandro Chiarolla; Domenico e Stefano Di Vitto; Marcello Mangiantini, kao i probne table neobjavljenih stripova Branka Plavšića i Miodraga Ivanovića Mikice.

Dođite da zajedno evocirati uspomene na lepa detinjstva koja dugujemo, između ostalog, i deliocu pravde iz Darkvuda i njegovim uzbudljivim avanturama.

PROGRAM:

Jubilej, 50 godina od izlaska prve epizode čuvene strip edicijeZlatna Serija ( izdavač Dnevnik, Novi Sad). Strip edicija u okviru koje su objavljivane avanture junaka italijanske izdavačke kućeBoneli, uz koje su odrasle mnoge generacije. U organizaciji Narodnog muzeja i Gradske narodne biblioteke „Žarko Zrenjanin“ u petak 29.06.2018. biće upriličen niz događaja pod nazivom „ZAGOR IZ NAŠEG SOKAKA“ • LIVE ART RADIONICA (Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“ , Domaćini Vlada Tot i Tanja 16:30h) Uživo će crtati i radionicu voditi Miodrag Ivanović Mikica strip crtač iz Sombor. Mikica je autor epizoda licencnog YU Velikog Bleka, Nindže, kao i mnogih naslovnica epizoda Zlatne Serije i Lunovog Magnus Stripa. Tom prilikom, izlaganjem najboljih crteža, biće predstavljene i strip škole iz Novog sada, Pančeva, Kikinde, Valjeva, Kragujevca i Leskovca. • OTVARANJE IZLOŽBE (Narodni muzej, zaduženi kustos Dušan Marinković  18:00h) izložbu čine Zbirka crteža grupe od 82 strip autora iz svih republika i pokrajina EX SFRJ. Samo neki od njih su Bane Kerac, Sibin Slavković, Pavel Koza, Leonid Pilipović, Istok Sitar, Sabahudin Muranović, Igor Jovčevski Takođe, i zrenjaninski strip autori Stevan Subić, Vladan Nikolić i Branko Đukić. Zbirka originalnih tabli 14 italijanskih autora kao što su Galieno Feri, Franko Donateli, Frančesko Gamba, Marko Toričeli ... Ukupno, grupu čini 96 autora, što je okrugao stripovski broj. Tom prilikom biće izložene i različite retke „relikvije“ iz sveta strip kolekcionarstva. • Na samom otvaranju izložbe posetiocima će biti podeljen besplatan fanzin časopis, koncipiran po uzoru na Darkvud Monitor, prvi italijanski fanzin časopis posvećen Zagorovom univerzumu. Pored crteža koji će biti izloženi u Narodnom Muzeju, u našem fanzinu se nalaze i 4 autorska teksta i 3 kratke priče poznatih strip scenarista, Svetozara Toze Obradovića, Gorana Skrobonje i Milka Peka, koji su ove priče napisali baš za naš fanzin. • PANEL DISKUSIJA (Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, Domaćini Vlada Tot i Tanja 19:00h) učesnici diskusije su: Branislav Bane Kerac – legenda naše strip scene i autor koji trenutno crta epizode Zagora za Boneli izdavačku kuću. Aleksandar Đukanović – profesor istorije i autor „Zagorijane“, enciklopedije o Zagorovom univerzumu. Dušan Mladenović – glavni urednik Veselog Četvrtka, izdavača koji je nosilac prava za većinu Bonelijevih junaka za Srbiju. Zoran Stefanović – strip analitičar Nikola Dragomirović – strip analitičar

• Nakon panel diskusije biće upriličen skroman afterparti

Događaj podržali Regionalni centar za talente i Kancelarija za mlade

[dotkomnecenzurisano]

Šta su čitali, gledali, slušali čitaoci DOTKOMa u 2017.-oj godini...

Šta su čitali, gledali, slušali čitaoci DOTKOMa u 2017.-oj godini…

Saznajte kakav je ukus naših čitalaca i šta im se najviše svidelo u prošloj godini…

Đorđe Matić, LONDON

Albums 2017. Najbolji medju najboljima ove godine: Bloodclot! – ” Up In Arms “

Ostali in no particular order…

Career Suicide – ” Machine Response “; Truth & Rights – ” Lies & Slights “ Burn – ” Do Or Die ” ; Backtrack – ” Bad To My World “ Strife – ” Live At The Troubadour” ; 

[sumnjivalica-blog]

Kritika uživo

Danas u okviru Bitefa od 18-24: reakcije, razmišljanja i osvrti učesnika programa Sumnjiva lica, na predstavu Quizoola!. Mladi kritičari svoje učešće na festivalu započinju kritikom uživo.

Kritika uživo je forma kritike nastala kao odgovor na predstave dugog trajanja - mogli bismo je nazvati kritikom dugog trajanja. Tekstovi se objavljuju odmah po pisanju, piše se samo u toku trajanja predstave, a kolektiv kritičara ima slobodu da odgovara na tekstove drugih autora iz grupe, piše u dva, tri ili četiri glasa, eksperimentiše formalno, na nivou sadržaja itd. Dugo trajanje, koje suštinski utiče na iskustvo publike, zahteva mentalnu i fizičku izdržljivost, i stvara posebnu vrstu veze između publike i glumaca, tako postaje i bitna odrednica kritike.

Publika predstave kritičare će moći ne samo da čita već i da vidi - jer će se pisanje odvijati u foajeu Bitefa.

Sumnjiva lica su: Ivona Janjić, Đorđe Kosić, Borisav Matić, Marija Milovanović, Milica Petrović, Irena Plaović, Mina Stanikić i Andrej Čanji.

- Bojana

[superbmakerzombie]

OLIVEROVA 'CESARICA' KAO FILTER PROTIV MISAONIH GADOSTI Suvremena glazba zapravo je utočište velikih pjesnika – poručuje necinično Đorđe Matić

OLIVEROVA 'CESARICA' KAO FILTER PROTIV MISAONIH GADOSTI Suvremena glazba zapravo je utočište velikih pjesnika – poručuje necinično Đorđe Matić

Zbirka eseja, mini eseja, osvrta “Tajne veze” kritičara, novinara, a prije svega pjesnika i glazbenika Đorđa Matića puna je, poslužit ću se parafrazom Kunderine misli, prijatnih osjećaja čežnje, sitnih boli, nemilosrdne nostalgije spram realnosti. Knjiga donosi deset tekstova koje možemo čitati kroz nekoliko žanrovskih kodova: esej, autofikcija, pseudodnevnička forma, kritika, osvrt. Tekstovi (Na…

[1postozagrad]

PONOVLJENA INCIJATIVA ZA UREĐENJE JAVNOG PARKA U JURKOVIĆEVOJ ULICI

_

Mjesni odbor Petrova

Vijeće gradske četvrti Gornji grad – Medveščak

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

 Zagreb, 9. listopada 2017.

 Predmet: Ponovljeni zahtjev za uređenje javnog parka u Jurkovićevoj ulici

 Poštovani/a,

    u proljeće 2016. pokrenuli smo incijativu da se zeleni prostor u Jurkovićevoj ulici - koji je predviđen za javni park - kao takav i uredi.

Slijedom naše incijative pokrenute su neke od procedura, no park do danas nije uređen. Molimo da se predmet aktivira kako bi park konačno bio uređen.    

Radi se o zelenoj površini koja je desetljećima zapuštena. Godine 2015. prostor je raščišćen, ali i dalje ostaje neuređen i nedostupan, a trebalo bi ga konačno urediti kao javni park.

U Generalnom urbanističkom planu taj je prostor upisan kao javni park i to kao posebno vrijedna cjelina – parkovna arhitektura, s obzirom na neke od katakteristika prostora i načina na koji je već ranije (kaskadno) oblikovan.  

Parcela je u vlasništvu Grada Zagreba.

Taj je prostor bio korišten za različite namjene. Do sedamdesetih godina tamo su se nalazile barake za potrebe obližnje (bivše) bolnice, a jedno su se vrijeme kaskadne terase koristile i kao sunčališta za korisnike bolnice. Prostor je svojevremeno sadržavao i dječje igralište, a ima ga i danas, u izdvojenom i održavanom dijelu parcele koju sada koristi dječji vrtić. Cjelina (budućeg) parka je, međutim, potpuno zanemarena i nikad odgovarajuće uređena kao javni park i to treba ispraviti.    

Radi se o mjestu s izuzetnim postojećim karakteristikama, pa i ostacima elemenata urbane opreme poput stuba. Sve to tek treba afirmirati kvalitenim krajobraznim projektom te aktivirati kao javni park.

Potencijalno je riječ i o jednom od najzanimljivijih i naosebujnijih zagrebačkih parkova.

Slijedom naše incijative koju supotpisuje i niz osoba, između ostalih i uglednih stručnjaka iz disciplina bliskih pitanjima prostora, molimo da se pokrene ili ubrza postupak uređenja ciljanog prostora kao javnog parka.

Od nadležnih tijela očekujemo i molimo da što prije započne proces izrade projektno-planske doumentacije te da se proračunom osiguraju sredstva za uređenje javnog parka budući da se nedvojbeno radi o javnom interesu.

Predlažemo i da budući park dobije dva ulaza: južni uz Jurkovićeve ulice i zapadni sa stuba Mije Slavenske. To je potrebno kako bi park bio jednako dostupan iz svih smjerova kretanja, odnosno kako bi se otvorili logični komunikacijski pravci.

Predlažemo i da, sukladno standardu suvremenih parkova, park dobije česmu s besplatnom pitkom vodom. Na takvom sadržaju treba inzistirati pri uređenju svakog novog javnog parka. Pristup besplatnoj pitkoj vodi predstavlja komunalni, javnozdravstveni i civilizacijski standard.

Uz ostalo, budući park je potrebno opremiti i klupama, a tu skrećemo pažnju da bi to svakako trebale biti klupe s naslonom.

Predlažemo i da javna rasvjeta u parku bude minimalna i diskretna, a svakako prilagođena smanjenju svjetlosnog onečišćenja.

Kod uređenja parka uputno je izbjeći ekstenzivno opločenje koje bi nepotrebno smanjilo zelene površine. Za kaskadne površine predlažemo sipinu.  

Pri budućem uređenju svakako bi trebalo sačuvati i sva stara, debela, stabla, osobito na potezu uz Jurkovićevu ulicu i stube Mije Slavenske.

Kod uređenja apeliramo da se izbjegne tipska sadnja, već projektom, izborom vrsta i prostornim dispozicijama, stvore dinamični i kvalitetni ambijenti za što predispozicije na lokaciji postoje, a krajobrazni projekt ih treba prepoznati, afirmirati i aktivirati.    

S obzirom da je dio nekadašnjeg javnog dječjeg igrališta na dijelu površine budućeg parka sada dan na privremeno korištenje obližnjem dječjem vrtiću za malo igralište, očekujemo da se i taj dio uključi u projekt cjelovitog krajobraznog uređenja parka, a korisnici dječjeg vrtića u budućnosti će imati na raspolaganju čitav javni park.

Novi javni park bi i u svako doba morao biti dostupan svima jer se radi o javnom prostoru.   

U budućem uređenju svakako treba izbjeći tipski pristup koji je primijenjen u segmentu prostora koji sada koristi dječji vrtić. Radi se o rješenju (izbor opločenja i vrsta grmašica) koje ne doprinosi ostvarenju mogućnosti koje budući park ima. 

S obzirom na izuzetni potencijal mjesta i u urbanističkim planovima zavedeni status “posebno vrijedne cjeline - parkovna arhitektura” imperativ je da budući park bude uređen cjelovito i na osnovi kvalitetnog programa te po mogućnosti temeljem javnog krajobraznog natječaja. 

Pritom je potrebno voditi računa o tome da je park i utočište za životinje, a ne samo da služi ljudima. 

Novi bi park uopće trebao doprinijeti životu u gradu kvalitetnim i odgovornim oblikovanjem prostora što se postiže dobrim krajobraznim rješenjem koje će  stvoriti visoke ambijentalne i boravišne kvalitete mjesta. 

Molimo da s projektom uređenja javnost bude upoznata prije implementacije te da se omoguće eventualne korekcije slijedom uvida javnosti u projekt.  

Molimo da adresirana tijela javne gradske uprave, slijedom ove incijative, pokrenu aktivnosti u smjeru nužnog uređenja javnog parka u Jurkovićevoj ulici.

Na vašem angažanu unaprijed zahvaljujemo.

Inicijativa za uređenje javnog parka u Jurkovićevoj pokrenuta je 2016. godine u organizaciji volonterske platforme 1POSTOZAGRAD i volonterskog programa Seminar za hodače, a podržava je nekoliko stotina stručnjaka i stanara Jurkovićeve i okolnih ulica, drugih građana te strukovnih i drugih organizacija.  

S poštovanjem,

 1POSTOZAGRAD

Seminar za hodače

prof.dr.sc. Tihomir Jukić, arhitekt

prof.dr.sc. Nikica Gilić, filmolog

Tihana Böhm, dr. med.

Maroje Mrduljaš, kritičar arhitekture i dizajna

prof.dr.sc.Jesenko Horvat, arhitekt

izv.prof.dr.sc. Karin Šerman, arhitektica

prof. Goran Rako, arhitekt

Damir Ivanković, dr. med., MBA

Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata

Mario Jukić, krajobrazni arhitekt

Andrea Knez, krajobrazni arhitekt

Petra Pavleka, studentica krajobrazne arhitekture

prof.dr.sc. Ognjen Čaldarović, sociolog 

prof.dr.sc. Sonja Butula, krajobrazna arhitektica

dr.sc. Goran Andlar, krajobrazni arhitekt

Matea Lončar, krajobrazna arhitektica 

Mirjana Miloševski Ntontos, arhitekt

Jelena Šimat, arhitekt

Tanja Udovč, krajobrazna arhitektica

mr.sc.Vesna Koščak Miočić-Stošić, krajobrazna arhitektica

Nikolina Krešo, krajobrazni arhitekt

dr.sc. Tamara Bjažić Klarin, arhitektica

Tomislav Tuškan, fizičar

mr. sc. David Kabalin, arhitekt

Vladimir Tarnovski, arhitekt

prof.dr.sc. Sanja Filep, arhitektica

Magdalena Došen, prof.

Aleksandar Hut Kono, pjesnik i libretist

Antonio Kiselić, umjetnik

dr.sc. Snježana Banović, redateljica i publicistkinja

Đorđe Matić, pjesnik

mr.sc. Tamara Buble, sociologinja

mr.sc. Iva Klak Mršić, biologinja

Tajana Jaklenec, arhitektica

Ana Dana Beroš, arhitektica

Zelena akcija

Pravo na grad

Sindikat biciklista

H-alter, portal

Pogledaj.to, portal

Kulturflux, portal

Kulturni lift

Transmeet TV, web video platforma o modernoj umjetnosti i urbanoj kulturi

Zagrebački kutak, portal

Korina Barišić, arhitektica

Danijela Stanojević, novinarka i spisateljica

doc.dr.sc. Ivan Šamija, molekularni biolog i pjesnik

Jagoda Radojčić, magistrica teologije

Marina Kelava, novinarka  

Tanja Vujasinović, mag. art, umjetnica

Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti

Saša Danon, dipl.ing.

mr.sc. Igor Ekštajn, arhitekt

mr.sc. Lana Bunjevac, novinarka

Jelena Pašić, povjesničarka umjetnosti

Zlatan Vehabović, slikar

Ljerka Vučić, arhitektica

Zrinka Kolarić, aktivistica

mag. art. Ana Elizabet, umjetnica

mr.sc. Nataša Bodrožić, kulturna radnica

Saša Šimpraga, publicist

Tamara Brixy, arhitektica

Morana Rozić, arhitekica

Antonija Komazlić, novinarka i aktivistica

Kata Mijatović, umjetnica

Diana Magdić, sociologinja  

mr.sc. Nikola Bojić, povjesničar umjetnosti i umjetnik

Pero Mrnarević, MPhil (Cantab), akademski slikar-grafičar

Zorislav Antun Petrović, koordinator projekata Instituta za kulturu i etiku

Robert Grubišić, arhitekt

Sonja Leboš, urbana antroploginja

dr.sc. Snježana Koren, povjesničarka

Branka Cvjetičanin, umjetnica

doc.dr.sc. Una Bauer, teatrologinja

dr.sc. Marta Andrić, prevoditeljica

Stranka ZA GRAD  

Petra Milički, dizajnerica

Veronika Rešković, novinarka

dr. sc. Enis Zebić, novinar

mr.sc. Igor Pavlović, arhitekt

prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina, povjesničar

Mirna Šimat, prevoditeljica

Nora Verde, spisateljica

Lidija Butković Mićin, povjesničarka umjetnosti

Ladislav Tomičić, novinar

Zrinka Mustać, arhitektica

Robert Bošković, akademski glumac i redatelj

Vera Ružić, arhitektica

Iva Marčetić, arhitektica

Rada Borić, aktivistica

Marijan Crtalić, umjetnik

Ana Ogrizović, scenografkinja

Tin Vrban, fotograf

dr.sc. Vjeran Kursar, povjesničar i turkolog

Katerina Duda, sociologinja i umjetnica

Svjetlana Lugar, spisateljica i aktivistica

Bojan Krištofić, dizajner

Igor Juran, umjetnik

50 Poems for Snow, međunarodni pjesnički festival

Jana Grgasović, arhitektica

Petar Cvahte, arhitekt

Goran Čolakhodžić, pjesnik

Morana Matković, povjesničarka umjetnosti

Vedrana Ivanda, arhitektica

Virna Jeričević, studentica

Nina Ivaniš, urednica

doc. dr.sc. Zlatan Krajina, sveučilišni nastavnik

dr.sc. Nataša Mataušić, povjesničarka

Ivana Meštrov, povjesničarka umjetnosti

Goran Kerić, fotograf

Vanja Rister, arhitekt

Nives Krsnik Rister, arhitektica

Katerina Duda, sociologinja i umjetnica

Tara Ivanišević, umjetnica

dr.sc. Petar Puhmajer, povjesničar umjetnosti

Dunja Mandić, arhitektica

Neda Mrinjek Kliska, arhitektica

izv. prof. art. Božica Dea Matasić, umjetnica

Jorge Hernandez Carezo, arhitekt

Dafne Berc, arhitekica

Petra Vidović, fotografkinja

Aneta Mudronja Pletenac, arhitektica

izv. prof.dr.sc. Tomislav Pletenac, etnolog i kulturalni antropolog

Vanda Kuspilić, prevoditeljica

doc.dr.sc. Mia Roth Čerina, arhitektica

George Stegic, mag.ing.građ.

Tamara Opačić, novinarka

Ivana Rogar, spisateljica

mr.sc.Tomislav Soldo, arhitekt

Lovro Skoblar, arhitekt

Sonja Sić, arhitektica

Iva Batina, arhitektica

Josipa Smoljo, arhitektica

Vedran Pavlović, arhitekt

Matija Bubić, arhitekt

Viktorija Madunić, lektorica

Zrinka Madunić, ekonomistica

Melita Hrčan, lektorica

Ivan Jergović, sociolog

Stipe Sladoljev, sportski novinar

Saša Kalanj, arhitekt

Jadranka Gable, dipl.oec., savjetnica u Nacionalnom vijeću za konkurentnost

Vesna Alvir, dipl.inf

Maja Ujević, glumica

Vanja Radovanović, inženjer i autor bloga Nepoznati Zagreb

Ana Jeinić, arhitektica

Renata Poljak, umjetnica

Tomislav Pavelić, arhitekt i umjetnik

dr.sc. Ines Prica, etnologinja

dr.sc. Vlasta Zajec, povjesničarka umjetnosti

Iva Raič Stojanović, mag. hist. art.

Dalibor Kiseljak, mag. educ. Art

Antun Maračić, kustos i multimedijalni umjetnik

Irena Šimić, povjesničarka umjetnosti

Sanja Horvatinčić, povjesničarka umjetnosti

Ivana Curić, dipl.ing.arh

prof. Ante Tonči Vladislavić, teoretičar mode i dizajner

Matko Matija Marušić, povjesničar umjetnosti

Petra Šlosel, povjesničarka umjetnosti

Matko Matija Marušić, povjesničar umjetnosti

Marijana Paula Ferenčić, povjesničarka umjetnosti

Nevenka Šarčević, povjesničarka umjetnosti

Jelena Svilar, spisateljica i novinarka

Zorana Protić, arhitektica

Latica Friedrich, dr. med. Irena Čaček, dipl. iur. Nemanja Bačić, dipl. iur. Davor Rukonić, dipl. iur.

Ana Zubak, umjetnica

Tena Škiljević, novinarka/PR

Sven Popović, književnik

Minja Josić, dipl. ing. arh. Tanja Haraminčić, mag. arh.

Maja Francuz, mag. arh.

Sonja Halapir, mag. arh.

Irena Bakić, mag. arh.

Jelena Prokop, mag. arh.

Iva Pauzar, mag. arh.

Vinka Jelavić, mag. iur.

Tea Dabić, mag. iur.

Zrinka Požar, mag. oec.

Andrea Pavlek, mag. iur.

Martina Burćul, mag. iur.

Nikola Brlek, mag. arh.

Hrvoje Spudić, mag. arh.

Dora Stipaničić, mag. arh.

Jure Živković, mag. arh.

Marko Dabelić, mag. iur.

Marija Benedikta Čičak, mag. iur.

Dora Ljevar, mag. iur.

Maja Hrgović, spisateljica

Barbara Vujanović, povjesničarka umjetnosti

Leila Topić, povjesničarka umjetnosti i kustosica

Jurana Puljić, dizajnerica Neven Jacmenović, programer Vlatka Magjarević, dipl.ing.arh. Kristina Marković, dipl.ing.arh.

Sanja Bachrach Krištofić, dizajnerica

Mario Krištofić, fotograf

Sabina Sabolović, kustosica

Dragana Šimić, dipl.ing.arh. Silvija Čobanov, dipl.ing.arh. Maja Tutavac, dipl.ing.arh. Davor Plavšić, dipl.ing.arh.

Dario Dević, dizajner Hana Grebenar, arhitektica

Sonja Hlapir, arhitektica Goran Jovanović, umjetnik Maja Kolar, dizajnerica

Mladen Majstrović, arhitekt Niko Mihaljević, dizajner i umjetnik Aleksandra Poljanec, arhitektica

Dinka Pavelić, arhitektica Damir Sekulić, arhitekt Nikica Zdunić, studentica režije

Ante Senjanović, arhitekt

Iva Maria Jurić, arhitektica

Nikolina Manojlović Vračar, umjetnica

Snježana Došen, odvjetnica

Anela Đukan, arhitektica

Ines Matulić, MBA

Kristina Andlar, prof.soc.fil/dipl.bibl

Matija Tomšić, slobodni umjetnik

Paula Zore, aktivistica

Ivan Ivković, sportski novinar

Anamaria Drožđan Kranjčec, pravnica Matea Popov, psihologinja

Jelena Čaušević, ekonomistica

Luiza Bouharaoua, radnica u kulturi

dr.sc. Maja Šimpraga

Goran Košarić

Siniša Puhak Igor Mijić Edina Ćoralić Marko Brajković Andreja D. Milonjić

Marina Francuz Gaćina

Goran Gaćina

Miroslav Francuz

Ljiljana Lipovac Francuz

Iva-Marija Šafranko

Goran Burek Ana Sladić Hrvoje Vindakijević Robert Ćurić

Tajana Pajalić

Zeljko Pajalić Tena Pajalić Brigita Vinek Fran Pajalić Tvrtko Pajalić Juraj Pajalić Ljiljana Gluhak Boris Gluhak

Branka Matijašević

Svetislav Matijašević

Vanja Šimpraga

Mirela Šavrljuga Petra Emarcora Marija Vurušić Antica Vulić Ivan Frleta Igor Kuduz Ivana Barišić Tea Tošić Petra Radetić

Danijel Dubičanac

Vera Gunjac

Maja Flajsig

Dinko Duančić

Ema Ćerimagić

Marina Grubišić

Martina Zeković Đurđica Valadžija Ana Marija Bojko

Andrija Škare

Ivan Meniga

Ljubica Kocijan

Marko Stančec

Tomislav Nakić Alfirević

Bernardica Stipić

Marijo Mačinković

Mirna Puškaš

Mia Popović

Jasminka Klemenčić

Dominik Etnlinger

Ivana Nikolić

Vladimir Konjević

Ana Lozančić

Lidija Nonveiller

Mia Krkač

Martina Pašić

Marina Mayer

Nevena Opačić

Mislav Kurtela

Ivana Tomašević

Tamara Šandor

Ivana Mrkić

David Tarandek

Tamara Dugandžija

Renata Santo

Boris Štromar

Eugen Divjak

Maja Flajsig

Mateja Štokan

Kristina Grubiša

Romana Ličina

Ana Brajković

Tena Filetin

Bruno Lang-Kosić

Goran Bobinac

Zlatko Mraković

Nikolina Andrijanić

Dora Peternel

Ana Mjadak

Đurđica Ivković

Nives Dujmović Bayer

Vid Vince

Filip Levar

Lucija Lacković

Vladimir Golubić

Iva Ogrizović

Ivan Zelenić

Ivan Brnčić

Ivan Zidarević

Natalija Ryznar

Duška Boban

Mato Pavličević

Matea Kolendić

Kristina Lauš

Nikolina Barić

Marija Borovičkić

Katarina Ivče Farnell

Meri Madunić

Bojan Mucko

Martina Pekčec

Petra Šlosel

Eugen Vuković

Tia Glavočić

Svjetlana Zorić

Markita Franulić

Iva Ušćumlić

Bruno Mezić

Silva Vretenar

Maja Bucić Grabić

Karla Paliska

Ivana Franka Kolonić

/1POSTOZAGRAD je volonterska platforma usmjerena na

poboljšanja grada i javna dobra.

https://www.facebook.com/1postozagrad