#vrelina

[pogledomdosrzi]

Moj momak motorista

Moj momak motorista

Zvuči kao da se hvalim

Malo umišljeno

Ali ne kažem s tim namjerama

Ne kažem to svakom

Možda katkad

Ponekim ljudima

Dvoje do troje samo

Pretežno mami

I kad god mi se ta fraza

Ispušta s jezika

To biva kao dijete kada ga mati

Napokon pred akšam

Nakon što vrelina ispari iz asfalta

Dovede na igralište

Eh baš tako

Ta jedna rečenica jedva čeka

Izaći iz mojih usta

Pluća

Baš taj jedva dočekani izraz

Je definicija za mene

Kada se kaže

Izgovorila je to punih usta

Tako ja kažem

Moj momak motorista

I ne kažem ja to da se pohvalim

Niti da uzdignem svoje

Ljubavno stanje u životu

Bog mi je svjedok

Da kada god kažem

Prepadnem se

Jer šta ako baš tako mila rečenica

Meni prisilno bude oduzeta

Šta ako mi te život ukrade

Baš zbog te nepromišljene fraze

Malo suludo o tome misliti

Ali šta ako

Ne želim ni pomišljati to

Na svakom ćošku strijepim

Da te sa druge strane zida neću sresti

Da me nećeš u prolazu kod beka

Čekati ti

Na svom motoru

Kad god prva dođem

Pomislim

A šta ako on nikako ne dođe

To praktički nije moguće

Jer smo se dogovorili da se nađemo

I moja je krivica što sam došla ranije

Ali šta ako jednom dođem ranije

A ti ne zakasniš

Već uopšte ne dođeš

Toga se uvijek pribojim

Kada kažem

Moj momak motorista

Ne želim da mi ne dođeš

Jer nisam znala skromno da te čuvam

Jer sam previše puta to rekla

Ali iskrena namjera u mom srcu

To vapi iz mojih usta

Samo Bogu da se zahvali

Jer sam landarala mislima naglas

Po svačijim ušima

I govorila kako želim momka motoristu

Govorila sam to tako naporno

Dosadno

Bezbrižno

Beznadežno

Ni sa gramom pretjerane vjere

Da ću zaista naći svoju glavu

Pola frčkave pola valovite kose

Ispod kacige

Nabrajala sam kako su to samo oni moji snovi

Koje svaka djevojčica ima

Makar znala zasigurno

Da se nikad neće obistiniti

Ali moj jest

Moj se pojavio na nebu kao zvijezda

I zasijao

Poput Evangeline na nebu

U filmu Princeza i žabac

I još uvijek sija

Iz dana u dan jače

I meni još uvijek ne dopire do svih

Stanica u mozgu

Kako sam jednog prvog maja

Došla kući

Čula nakon dugo vremena pjesmu

Nešto lijepo treba da se desi

Pjevušila je na prozoru

I osjetila nešto snažno u grudima

Znala sam da će moje nešto lijepo

Trebat da se desi

U skorije vrijeme

I zaista jest

Već do kraja maja sam dobila sliku

Motora koji voziš

I od tad

Moj momak motorista

Je samo još jedna indirektna zahvala Bogu

Što sam uspjela da živim dosanjani san

Zahvaljujući tebi

24.07.2023.

[radiogornjigrad]

Đoko Erić: ŠTA ONI SAD RADE

ŠTA ONI SAD RADE . U kasno ljeto kad vrelina mine I naveče se spusti dobra kiša Obraduju se ljudi i živine A šuma žedna samo se utiša . Šta rade naši ispod crne zemlje Prija l’ im svježina nakon dana vrela Ili se još boje vlage i memle Što im je davno kosti obuzela . Budi li ih munja što nebo para I tišinu im zasluženu ruši Il’ sanjaju dalje ispod zemnog šara Spokojni sasvim u tijelu i…

[spectatorzg]

Održana je sjednica Gradskog odbora SDP Zagreba

Vrelina ljetnog predvečerja spržila je pločnik na Iblerovom trgu. Titrav zrak stvarao je čudne slike, poput fatamorgane. Ljudi izlomljenih udova koračali su polako, bezvoljno pločnikom, pritisnuti vrelim zrakom i brigama. Jedan za drugim ulazili su u staklenu zgradu, košulja slijepljenih za leđa, pa nagli drhtaj u jako klimatiziranom prostoru. Sjeli su bezvoljno, svjesni negdje duboko u sebi…

[nemanjak]

[psihicki-poremecaj]

Da li vrelinu, što nosiš u sebi, kad nekoga voliš, umeš da daš?

Osvajači

[belog-grada-crna-princeza]

Sa mnom ne traži luku.

žao mi je što su ti talasi moje ljubavi

potapali lađe

vrelina ove krvi ostavlja opekotine

na ljudima prozirne kože, ali ni upola

koliko prži moje iznutrice

do pepela, a spolja sam kao svi

kao ti

ali ti nisi kao ja

ne možeš biti

zato će uvek postojati zid

bezuspešno ga rušiš,

pre ili kasnije

odustaćeš

ja ću zapisati još jedan poraz

ne tvoj

svoj

sama sam i to je jedina konstanta

menjaju se samo lica

scenario ostaje isti

pružam ti pojas za spasavanje

meni i onako

ne bi pomogao

jedini uslov je da

kad stigneš do obale

nikad više

ne poželiš moje bure.

- Katarina

[bojesvemira]

Mijenjam nju za Pariz

Znate kako uvijek mi pisci imamo posebne stavri o kojima volimo da pišemo. A za mene je to bila ona i Pariz, o njima sam uvijek mogla da vadim riječi iz dubine svoje duše. Međutim kada je otišla rijetko mogu da se sjetim njenog lica, ponekad te smijalice na desnom obrazu i smeđih očiju ali tako maglovito sjećanje da bih sjela i pisala satima, a onda? Mjenjam je sa Parizom. Mijenjam njene ruke i njihov topli osjećaj sa trpanjem stvari u kofer, slaganja sve po sitoj boji i nijansi u njega kao što je voljela, i morala. Mijenjam njene riječi “čuvaj se” za čekanje leta na velikom Sarajevskom aerodromu za predivni Pariz. Mijenjam njen hod za hod stranaca u predivnoj Pariškoj ulici Rue de Rivoli Mijenjam njene trenerke i patike za stari stil prolaznika u dugim bež kaputima i crnim plitkim cipelama Mijenjam i njen čudni položaj dok sjedi i puši cigaretu jednu za drugom za položaj nogu ljudi koji sjede u Luksemburškom vrtu ispred velike palače upijajući jesenji vjetar u kosi.  Mijenjam njene večernje zagrljaje i pjevanje Miladina Šobića za sebe i moju knjigu od Lauren Cohan u ovoj praznoj sobi čitajući o tom vremenu kada je ljubav bila zabranjena u ovom velikom romantičnom gradu. Mijenjam njeno “ Dobro jutro lipotice” i 102 poljubca za jutarnje krofne i trljanje očiju na ovom malom balkonu posmatrajući ljude koji se drže pomno za ruke iz kojih izbija vrelina njihove ljubavi.   Kupujem crnu kafu dok razgledam sve te umjetnine u ovim prelijepim Muzejima mijenjajući taj osjećaj za onaj koji bi mi ona pružila kupujući mi šarenu slatku vatu i vodeći me u diznilend. Mijenjam i njeno kupovanje buketa suncokreta za samo hladan pogled prema cvijećari jer ne vidim sebe u tom raskošju.  I ono njeno tu sam da te mazim i pazim i čuvam od tih malih pčela koje lete prema tvojoj mirišljavoj kosi za to da zatvorim prozore, zavežem kosu i milujem pčele jer čak me ni njih više nije strah.  Mijenjam sve, osim sebe i činjenice da sama sebe lažem da je se ne sjećam jer sve što vidim u ovom gradu ljubavi me podsjeća na nju i ona maštanja kako ćemo najljepše dane provesti tačno ovdje gdje sada koračam sama i bez topline u ruci. I svi dobro znamo da bih mijenjala sve Pariške kapije za njen topli zagrljaj i poljubac u potiljak, ali ništa drugo mi ne preostaje nego da mijenjam sjećanja za jesenjske dane u Parizu i da mijenjam cijelu nju za ovaj romantični grad. Jer znate sve ovo što sada gledam je ona, u mojim očima Pariz sjajan i romantično divan u bilo koje doba noći i dana. Opet kažem mijenjam nju za Pariz kako bih preživjela oči boje karamele i sama sebe lagala da ih se ne sjećam, opet kažem mijenjat ću nju za Pariz dokle god mogu da preživim. Jer sve ono u meni što je ostavila Pariz je. 

[putovanja-i-osecanja]

Užičanstveni Stari grad

Od Potpećke pećine nastavljamo dalje ka Užicu. Vrelina i otežan saobraćaj nas usporavaju, ali mi ne odustajemo od našeg cilja. Sada nam je prioritet da posetimo čuveni užički Stari grad, nemamo navigaciju ali slučajni prolaznici nam pomažu da uspešno dođemo do cilja. Do Starog grada prolazimo pored užičke plaže koja nam svojom lepotom pleni poglede i želju da se na trenutak bućnemo. Nemamo vremena za to jer su zacrtani ciljevi u prioritetu. Ostavljamo motor nedaleko od plaže i liftom preko mosta na Djetinji ulazimo u svet fantazije. Ipod mosta pogled nam privlači hidrocentrala  napravljena 1900.godine i koja je jedan je od simbola grada Užica. To je prva električna centrala podignuta po Teslinim principima u Evropi i druga u svetu, svega pet godina posle podizanja iste takve na reci Nijagari u Americi. Putem, pešaka i kroz vlažne tunele klisurom Djetinje idemo ka Velikoj brani koju ćemo vam predstaviti u sl. objavi.

Ukoliko ste zainteresovani da vas posetimo i predstavimo ljubiteljima prirode i turizma kontaktirajte nas porukom - Putovanja i osećanja -

#serbia #serbiaphoto #srbija #instaserbia #serbianature #obidjisrbiju #srbijauslikama #instagramsrbija #mojasrbija #serbiatravel #serbiatourism #myserbia #vidisrbiju #seeserbia #turistickaorganizacijasrbije #upoznajsrbiju #lepotesrbije #beautyserbia #discoverserbia #turizamsrbija #istrazisrbiju #exploreserbia #serbianadventures #visitserbia #srbijaavanture #posetisrbiju #uzice #djetinja

[samomezagrli]

Vedrije nebo pre i nakon te večeri u životu videla nisam. Čini se kao da mi je srce otkucajima kroz par sati izbrojalo sve zvezde koje su se našle iznad nas, a bilo ih je.

Sedela sam mu toliko blizu da je sva vrelina njegovog tela bila na mojoj koži. Dodirivao me tako nežno da mi je dah zastajao, a telo se neprestano ježilo.

Svaki njegov poljubac toliko je prijao, da sam svakim novim poželela da se ta noć nikada ne završi.

Svu strast i vrelinu osećala sam na vrhovima njegovih prstiju kojima me milovao, kao da sam najsvetija stvar u njegovom životu. Baš tako sam se uz njega uvek i osećala.

Te noći čitavo zvezdano nebo obrušilo se nad nama.

Kao da je sami Bog govorio da su sve želje naše.

Želela sam ga koliko i on mene - za razgovore, za osmehe, za dan, za noć, za čitav život...

#14Avgust2020 ✨

[sve-sto-nikad-neces-cuti]

O bolu u grudima

Imam podstanara u svome tijelu. Tu živi besplatno već godinama. Ne znam kako da mu na pravi način kažem da ga više ne želim tu. Ne bih da budem nekulturna, no jako mi je loše kad se pojavi. Dođe svaki put, posjeti tebe - svog prijatelja u mojim mislima, i nastavlja raditi posao koji si ti započeo. Živi čudnim stilom života, voli da me uznemirava, dođe u najbitnijim momentima i ne dopušta mi da ostanem mirna, voli da stvara neugodne situacije i teško ga je kontrolisati. Ponekad kada zaplačem ili udaram stvari, on osjeti veliki naboj energije te tada odluči da istupi. Vrelina suza i udaraca postane nepodnošljiva za njega pa pokušava da se spasi. Bori se da ostane što duže na mjestu koje mu je postalo dom. Svaki put preživi. Nestane, pa se vrati još jači. Hrani se tvojim slikama, našim uspomenama i pjesmama koje me sjećaju na tebe. Najdraži obrok mu je tvoja majica, a cigareta poslije jela mu je izlazak na naše mjesto. Od kada tebe nema, na to mjesto izlazim sa njim. Tu je u punoj snazi. On je moj bol u grudima.

[odbjeglopero]

Oni stihovi "pa da s nekim svijem gnezdo ljubavi, da i meni dođe onaj pravi" što ih Ceca gotovo kroz suze otpjeva za mene su najljepši što je njen glas ikad pustio, bez imalo tuge.

Za mene predstavljaju jedan jedini kôd koji je riješen, jedino pitanje za koje imam odgovor bez razmišljanja.

Kao lastavica skrila sam se pod lice tvoje, smjesrila tu kofere i kutije snova što ih je žensko, uplašeno srce skrivalo i od drugih i od sebe ponajviše,

S tobom su prestali biti tako daleki i neostvarivi.

S tobom mogu i bez selidbe, kad oktobarski vjetar zaprijeti ledenim prstima da se svijem uz tvoje srce u našem gnijezdu i da me grije vrelina tvog dodira.

S tobom mogu, ovakva nježna, u koštac sa orlom da se uhvatim, jer sa tobom sam snaga kakvu malo ko posjeduje. Hranio si me ljubavlju i pažnjom, sigurnošću i nježnošću, pa se lastavica u sokola pretvorila.

S tobom ona mrvica postaje nesto ogromno, šetnju pretvaraš u put oko svijeta, poljubac u obraz postaje potpis i pečat, pogled obećanje, izgovorena riječ odlomak bajke.

Mi smo jedna golema nepravlinost.

Nema ni balansa ni simetrije, nije što ne možemo

Već

Što će nam,

U ovom našem haosu je već sasvim okej.

@odbjeglopero

[asweetjane]

14. jun 2015. ... Jer postoje dani Kad jedan Zna A drugi se pusti Jer postoje dani Kada bude sunce i vrelina Pa oluja A oluja uvek razjasni stvari Oluja uvek razbistri misli Oluja uvek donese nešto ...

Staša Vukadinović, “Ja sam Staša”

[radiogornjigrad]

Božica Jelušić: SLIKE S JEZERA

SLIKE S JEZERA (Sans Lamartine) . Utjehe nema u krajoliku. Vrelina titra. Raspelo teret sipke modrine uvis diže. Među tanane vrbe zakvačila se citra, I od njezina zvuka duša nirvani je bliže. No, tu je prošao metak. Suncokret slomljen. Najljepše stablo nad vodom nagnuto bočno. Jastrebov kljun s visine na moje srce okomljen. Jezero mir ne pruža. Dvaput ste ciljali točno. . 15. srpnja 2023.…

[spectatorzg]

Danas je Carev rođendan. Osamdeseti!

Osamdeset godina. Cijeli jedan život. Danas je rođendan. Caru. Najvećem. Bogu. Sjećam se, bilo je davno San Francisca. Prepjeva Scott Mckenzijeve pjesme, koja je zvučala brat bratu pet puta bolje od originala. TEKST SE NASTAVLJA NAKON GALERIJE Sjećam se vrelih ljetnih dana, poslije podne, oko tri ure, u malom dalmatinskom mjestu, dok se vrelina spustila na prazne ulice, pucketavog zvuka starog…

[dotkomnecenzurisano]

"Skloni zavese, sa Dunava..."

“Skloni zavese, sa Dunava…”

Kao iz Balaševićeve pesme smo se te subote spustili do “kišnog potoka” kod Ledinaca. Ako neko zna gde je Novi Sad, možda je čuo i za Ledince, a i za ostrva naspram njih. Mi smo do ” Mačkovog spruda”, po kome je već neki, “mačor”, dobio ostrvo, stigli za 10 laganih minuta, čamcem po mirnom Dunavu.

Stigli smo u kamp. Nije naodmet pomenuti da je to samo jedan od hrpe malih kampova, splavova i svih…

[solnero]

Priđi malo bliže. Tu - kao snoviđenje. Moram da ti šapućem, ne želim da drugi čuju. Večeras si mi došao u san. Ili smo došli jedno drugome u mome snu. Nisam sigurna, ali sigurna sam da je vrelina u mojim očima topila pahulje koje su nas obasipale, dok sam te gledala. Otvorila sam usta krenuvši da izustim nešto, više se i ne sjećam šta, ali si me preduhitrio.

"Dođi."

Moja ruka u tvojoj. Vodiš. Hodamo našim stazama. Nisam stigla ni prizvati neku racionalnu misao, već smo bili na terasi sa savršenim pogledom. Nestao si na deset sekundi.

"Znam da ne piješ, ali nazdravi sa mnom..."

Pružio si mi čašu bijelog vina, čak se malo i iznenadio kad sam je bez riječi prihvatila. Nazdravila sam, ne znajući čemu. Možda je to bio razlog što nisam popila ni gutljaj.

"Zašto...?"

"Zato što je čarobna večer, ti si još čarobnija..."

"Ne mislim to, nego zašto...?"

"Znam, samo ćuti. Nemamo mnogo vremena."

Nesvjesno sam stavila ruku na tvoju kosu. Prstima sam prolazila kroz nju, kao da baš i nisam sigurna u kojem li sam dijelu tebe ostavila svoje snove i čežnje. Nekoliko sijedih me je opominjalo da su prošle godine. Tvoj nesiguran stisak moje druge ruke me podsjetio na sve prokockane šanse. Ipak, susret naših pogleda me podsjetio zašto smo tu gdje jesmo.

U daljini, a potom sve bliže, čujem dobro poznatu melodiju. Zimsku čaroliju svojom magijom upotpunjuje Oliver Mandić: "Dođavola sve,

dođavola sav bol

odlazim, a volim te..."

Na posljednji stih sam zgrabila i tvoju drugu ruku, znao si da strahujem.

Vatromet se prolomio iznad nas.

"Sretna Nova godina."

Blag dodir kojim si maknuo pramen moje kose sa lica, jednako blag poljubac, blag - gotovo tužan osmijeh koji si mi poklonio... a i stisak ruke više nije bio stisak. Kao da si iščezavao.

Nisam stigla da ti uzvratim na čestitanje. Nisam stigla da popijem vino. Nisam odgledala vatromet do kraja. Ni tebe se nisam nagledala.

I Mandić se kradomice udaljavao, dopustivši mi da čujem samo posljednje stihove:

"... ne krivi me,

ne krivi me."

Objasni mi, kako da ti se ne nadam?