#vesna parun

[daweyt]

“Listen: I always return to myself.”

Vesna Parun, from “A Return to the Tree of Time,” tr. Vasa D. Mihailovich.

[lillyli-74]

Listen: I always return to myself.

~Vesna Parun

[ponikva]

beautiful

[red-ibis-red]

Listen, I always return to myself.

—Vesna Parun, “A Return to the Tree of Time”

[mmnemosyna]

~ Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice šumom krila što uče nas prolaznosti. Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni. Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak neće me naučiti voljeti. Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me. Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaknuti usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati.

    Vesna Parun

[pleatonitum]

VESNA JE SLUTILA ISTINU

Velika pjesnikinja Vesna Parun rođena je na današnji dan prije 102 godine (10. 04. 1922.). Mnogo je lijepih i iskrenih stihova napisala ova posebna žena. Mnogo je njih koji su poticajni za pouku, razmišljanje, razgovor, diskusiju (čega je danas sve manje)… “Čovjek je skitnica već po rođenju: ne zna otkud je došao, ni kamo se zaputio.” (V. Parun) Točno. Ne zna sam po sebi. A onda je došao među…

[mishkakagehishka]

When a simple question is on who wants to be a millionaire and the person doesn't know it and i go "GASP???"

[rokenrol]

on je prispjela rijeka. ja sam more. moje obale postaju njegove obale. moje oluje postaju njegovo uzglavlje. moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun

[pathofpatience]

„Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.

Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).

I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi

i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.“

- Vesna Parun

[mosus-tvog-bivanja]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela

čitati bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu.

Vesna Parun

[cerentari]

La casa sulla strada di Vesna Parun

Vesna Parun (1922 – 2010) è stata una poetessa e traduttrice croata. Ero stesa nella polvere sul ciglio della strada.Non vidi il suo volto.Né lui vide il mio. Impallidirono le stelle e l’aria si fece blu.Non vidi le sue maniNé lui vide le mie. L’oriente mutò in un limone verde.Ho aperto gli occhi per un uccellino. Allora seppi chi amaiper la vita intera.Allora lui seppe di chi le povere…

[mvmvmvmvmvmvmvmvmvmvmv]

Čovjek kojeg progoni vatra

Moj crni gušteru ne idi za mnom. Nitko ne smije vidjeti rupu u vinogradu u kojoj će iščeznuti moja pjesma.

S A M O G R Č S U N C A

Snivaj topla vodenice u dimu lišća U uhu ljeta, u bubnjiću šuma vode, kliktaj Praznih žrvnjeva blaženstvo snage Koju čuvaš sama sebi neotkrita Zahvalna jutru, navikla na posluh, Bezimeni žito gorko snivaj (48)

P J E S M E U M J E S T O Ž D R A L O V A Košare oceana pune se kišom i zvijezdama Svako je zrno spori kristal obećanja Vjetrovi odiskona dovlače trošnu građu Ali travi je dovoljan samo jedan zeleni spavač Pijesak koji diše ništavilo koje se bori Trebao je baciti ne koliko riječi na krtu zemlju

[amila]

ti koja imaš nevinije ruke- vesna parun you will always be famous

[izgubljenik]

Kad bi se moglo otputovati

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja i otići zauvijek, ili neku staru lađu prevariti da nas odvede iz grada, prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu. Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju. Jer koji plaču polako će se utješiti a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu. Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala. I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

- Vesna Parun

[izvitoperenavila]

//Iznikli smo pokraj drumova

i s nama rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti

našu mladost.

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi.

Oteščale i tužne.//

[slovopletilja]

1.

Ti si jedina nahranila svu moju glad

sa ono malo mesa i sna.

Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju

i dlanova.

Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa

i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile.

Voelo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove

na horizontalama tvog dna

i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju

i stanova, i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.

Ovo nije ispovest.

Ovo je gore nego molitva.

2.

Reci mi sad, kada već prošlo sve je:

časi bolni i dani dragi, lepi;

kad novi bol se starom bolu smeje;

od reči tvojih kad duša ne strepi –

reci, da l’ te je moja

tuga bolela

nekad, kad sam te mnogo,

mnogo volela?

Reci mi sad, kad me ne voliš više;

kad ti se prošloj ruga nova sreća;

i kad se dana koji nekad biše

duša ti samo kad me vidiš seća –

reci, da l’ te je moja

radost bolela

jednom, kad nisam više

tebe volela?

3.

Ja nisam tvoga kova

tebi se samo čini,

nisam iz tvojih snova

breza na mesečini.

Ti želis da se vratim

u tvoju ljubav setnu,

da tvoju dušu shvatim

i da me čuvas sretnu.

Ne treba meni nežnost

ni tvojih reči svila.

Zar mogu da se vratim

gde nikad nisam bila.

4.

U žarko crvenoj mahovini brijega

već se zapliće jesen.

Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj

kojemu dadoh svoje srce?

(A ja mu dadoh srce kao pticu ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.

O, srce moje! Ne slušaj šum trava.

U tugu će te odvesti.

Pogledaj:

voda je nestalna.

1. Epilog, Mika Antić

2. Po rastanku, Desanka Maksimović

3. Breza na mesečini, Duško Trifunović

4. Prva ljubav, Vesna Parun