#sarajevsko

[mybeerdaily]

Sarajevo beer 🍺

[bentectravels]

Typical food you can find in Bosnia and Herzegovina...

[gorskivijenac]

Serbian woman from the vincinity of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina.

[zanimljivaekonomija]

Predstavljena knjiga "Od Drvara do Ledenog mora" Branka Tomića

U Press centru Udruženja novinara Srbije, novinar i publicista Branko Tomić predstavio je svoju knjigu "Od Drvara do Ledenog mora". U tome mu je pomogao takođe istaknuti novinar i publicista Vladimir Stanković, koji je kolegu Tomića upoznao 1969.godine, nikada nisu radili u istoj redakciji, ali su im se putevi često ukrštali, pogotovo kada su pratili iste sportske događaje i takmičenja.

Tomić, rođen u Drvaru 1. januara 1948., bio je dugogodišnji novinar i urednik u sarajevskom "Oslobođenju", te dopisnik ovog lista iz Beograda i Novog Sada. Već duže vreme živi i stvara u Švedskoj.

Kao publicista objavio je deset autorskih knjiga, od kojih je za "Olimpijski spomenar" 2017. godine dobio specijalnu godišnju nagradu Međunarodnog olimpijskog komiteta. 

Knjigom "Od Drvara do Ledenog mora" Tomić osvetljava važne događaje koji su ga pratili od rodnog kraja, preko Beograda, Novog Sada i Sarajeva do izbeglištva u Švedskoj. Mada pisana u prvom licu, emocijom vrlo brzo postaje i naša, jer nas njen sadržaj itekako dotiče.

Tomić je promociju knjige “Od Drvara do Ledenog mora” već imao u rodnom Drvaru, Sarajevu i Novom Sadu. Ovoj beogradskoj promociji prisustvovali su pre svih njegovi Drvarčani koji žive u Beogradu, sportisti i sportski radnici sa kojim je Tomić sarađivao tokom novinarske karijere, pa sve do vašeg izveštača  kome je Tomić bio prvi urednik u sportskoj redakciji “Oslobođenja”.

[travesuras-de-la-gaga-mala]

sarajevsko nebo

[radiogornjigrad]

DIKENSOVI LITERARNI JUNACI I SARAJEVSKO PREMIJUM PIVO

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM . Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima obilje rana, obilje časti, obilje tuge. Naroda što ima višu a plemenitu moć, ravnicu i more, knjige i anđele. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što ima najveće groblje, najveću glavu, vjetar i tminu. Naroda što je rasut, što živi dugo na sjeveru i jugu, u srpu mjeseca. Doći će vrijeme blagog naroda. Onog što…

[medmedeni]

“You can take me to heaven and understand I was a G Did the best I could, raised in insanity or send me to hell 'Cause I ain't beggin' for my life...”

[profesors]

◾Serbian girl dressed in Serbian traditional clothes from Sarayevsko polye ( srb. Сарајевско поље/ lat. Sarajevsko polje) 🇷🇸

◾By Pavel Surovi

[tokyo-animism]

Dinner is served ~ Baked Seafoods, Olives & Herbs 😋🍽🦑 #xandriaiscooking #mostar #bosniaandherzegovina #bosnia #foodie #travelforfood #beertasting #sarajevsko #travelgram #iphonography #travelblogger #XandriaBosnia2019 (at Mostar) https://www.instagram.com/p/Bz3lQt6B2zz/?igshid=g9hh5dx9yxeg

[amazing-planet-amazing-planet]

McDonald's Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

[mamaterrafilms]

SarajevSKO' Bosnia in Croatia'' #mamaterrafilms #mamaterra #beer #bosniaherzegovina #bosnia #croacia #croacia #balcanes #balcantrip #balcans #sarajevsko #cerveza #lupulo #playa #playaycerveza (en Croatia)

[gorskivijenac]

Serbs from Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, early 20th century.

[cvjetovi-zla]

I Bog stvori ženu

Bomba je, naginjući sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bi je imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle­dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgo­voru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se pro­mjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje­bavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje­govu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc­varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed­nom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti­na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

Dario Džamonja

[icyplumpirate]

Painting session in Kino Bosna (Prvi Maj), Sarajevo

Last year I spend Christmas and New Years Eve in my families home city Sarajevo.

My uncle brought my sister and I to an old cultural pub in Sarajevo because someone was organizing a “painting session” and I am an artist.

We drank some Sarajevsko beer and I painted this picture.

An international student who was studying in Sarajevo came up to me and asked me why I drew the guy holding the girl in his arms and not the other way round. I didn’t have a real answer back then but now I can say that I drew it that way because I wanted the attention of a certain guy at that time and this was my way of expressing this desire.

This painting doesn’t showcase any real love but the desire for love.

[marlboro-sa-jagodom]

Daci

To sarajevsko ljeto bilo je, žali bože, kišno i tmurno i nije bilo onih vrelih dana i augustovske žege koja te u isto vrijeme tjera u stan i poziva te da joj budeš na nišanu. Noći su bile i hladnjikave, kao proljetne ali su bile ugodne za šetnje i odlaske do prve pivnice, eventualno nekog bara sa dobrom uslugom da se kao čovjek ispričaš u ruci vrteći vrlo malo tekućine čisto šmekerski. I bez obzira sto nas ljeto nije počastilo svojim najboljim adutima, ili se možda prosto postidilo, ljudi je na sarajevskim ulicama bilo kao mrava i bio je pravi patriotski užitak gledati ih nasmijane kako uživaju ljepote ovog grada u najljepše vrijeme godine. Zaneseni razgovorom svi su djelovali opušteno i lagodno, odmarajući se od svakodnevnih obaveza poput posla i pronalazeći trunku radosti u sitnicama poput te bosanske kafe na Baščaršiji ili sladoleda kraj Miljacke koju su nekako, kroz godine, iole detoksifikovali i sada nije imala onako neugodan miris. Ja nisam pio kafu, sladoled jesam poželio ali mi je bilo isuviše mrsko da odem po njega pa sam samo sjedio na metalnoj klupi na obali Miljacke ubacajući u nju kamenčiće i razmišljao. Razmišljao sam koliko sam ja zapravo volio ljeto i koliko sam ga iz dubine duše, klišeidno mrzio. Kao mahalsko dijete koje je ezan tjerao u kuću i koje je hranu krvoločno trpalo u usta samo da što prije izađe i nastavi igru sa rajom vani, bio je veliki šok odrasti i jednog dana se posljednji put igrati sa komšijinim sinom pucanja. Posljednji put praviti klizu od snijega koji je stari nagomilao lijevo od ulaznih vrata, tako da je koriste sva djeca iz mahale, po mojim sjećanjima, vrlo bučno. Jedno jutro si već odrastao čovjek i dok u rani sabah, hiperbolišem žargonski, pališ automobil koji će te odvući do tvog radnog mjesta i vidiš djecu na dnu ulice kako se već okupljaju shvatis da si daleko od tih dana i sve što ti je ostalo su uspomene i onih par ljudi koji nisu pobjegli u inostranstvo, trbuhom za kruhom. A nemam ni srca ni duše poreći, i ja bih da dobijem šansu otišao, koliko god me Sarajevo okovima u sebi zadržavalo. Nakon završenog fakulteta, zaposlenja, propale vjeridbe i gubitka prijatelja, Sarajevo kao da je za mene svaki dan spremalo nešto gore i nešto okrutnije, a ja mekušac, vječno zaljubljen u svoj grad sve dočekivao otvorenog srca. Tako sam recimo otvorenog srca dočekao i bivšu zaručnicu i iskreno da vam kažem, tek sad kada sam sjedim na obali Miljacke, sa dvadeset i sedam godina sprcanih negdje razumijem da me bog i nije dao ni za šta drugo osim da pišem. Volio sam ja nju, bože mi oprosti, volio sam je više nego Sarajevo i sebe i boga i sve skupa, ali se ona plašila toga da ta ljubav ne pukne brzo jer pisci te vole dok u tebi imaju inspiraciju. Mada, iako sam po svemu ostalom ličio na ostale pisce, samce nesretnike, nju sam čuvao za one dane kada me i Sarajevo prestane oduševljavati i kada poglede zaljubljenih ne budem imao načina opisati, samo što sam ja bio čovjek od pisane ne usmene riječi i to joj nikad nisam rekao. Možda će mi oprositi to, i to što prsten još čuvam kući za slučaj da joj se mišljenje i konačna odluka promjene, ali ja se potajno, pjesnički nadam da će shvatiti da je volim više nego svoj grad a on me nikad i nije ostavio. Bježim od toga kao đavo od krsta, ali mi ona dolazi u priče i počinjem iz nje crpiti inspiraciju svjestan da ako presuši, nikada mi se više zanosno neće prošetati umom.

Oprosti mi Daco, noć je bila previše tamna, a vjetar previše zao pa me ni misli o gradu i ljudima u njemu nisu sačuvale. Daco, iako sam obećao da neću nikada, prošla si mi umom i mahnula zlatnom kosom dok ti je haljina lelujala na blagom povjetarcu kajanja i ostao sam nedorečen pored riječi i eto, desilo se. Napisao sam ti pjesmu.

[radiogornjigrad]

SJENKE NAD BALKANOM - KRIV SI, ŽELJKO

SJENKE NAD BALKANOM – KRIV SI, ŽELJKO

  O jednoj džamiji gdje joj mjesto nije   Piše: Marko Raguž   Sa prozora i balkona kuće u sarajevskom naselju G. Pofalići sam mogao posmatrati kako se gradila lokalna džamija. Prošlo je od gradnje ove bogomolje podosta vremena (petnaestak godina), ali tamne sjenke su ostale sve do danas. Pofalići su jedno lijepo sarajevsko prigradsko naselje sa puno zelenila. Tu, u blizini moje kuće ima jedna,…