#dariodzamonja

[antisocijalnikaktus]

" Tako ti je to, moj brate.

Pošteno da kažem - nije mi ga žao... Al’, opet... šta ja znam, možda... Mora da je i njega u životu nešto klalo... Svakog nešto kolje... Jebi ga. "

-Dario Džamonja, Ptica na žici

[cvjetovi-zla]

I Bog stvori ženu

Bomba je, naginjući sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bi je imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle­dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgo­voru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se pro­mjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje­bavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje­govu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc­varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed­nom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti­na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

Dario Džamonja

[helianthus-annuus-nb]

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta...

Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:

"Pa, što se ne vratiš?""

[helianthus-annuus-nb]

"Zajedno smo bili te zime, i proljeća, i ljeta... U jesen sam već izgubio svaki osjećaj za proteklo vrijeme i činilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio s tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe ništa nije bilo, a poslije tebe - jednostavno nije ni postojalo u mojoj glavi. Navikao sam se na tvoj miris u čaršafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, šampone, bočice... Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, činilo mi se da im je baš ti mjesto i da nema te sile koja će ih odatle pomjeriti... Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjećivao da na tvom satu kazaljke klize, primiču se trenutku kada će isteći ona zadata dvadeset i četiri sata. Došla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti sladak, da me mnogo i jako voliš, opeglala mi košulje, oprala suđe, ispraznila pepeljare, izračila sobu, a onda počela da u torbu trpaš svoje karmine i maskare, šalove, knjige... Sa alke na privjesku si otkačila ključ od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me... Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zaključila da nisi - osim mene - ništa zaboravila, otišla..."

[helianthus-annuus-nb]

Teško nama

Tebi je lako. Ti imaš svoja putovanja u inostranstva, prijatelje širom svijeta koji ti često pišu da dođeš i posjetiš ih, ti imaš svoje ‘samsonite’ kofere, koje možeš da spakuješ u svakom trenutku i kreneš kuda te volja, tvoj pasoš je pun pečata, a viza ovjerena, na deviznom računu se uvijek nađe koja stotina maraka ili dolara…

I meni je lako. Ja prolazim ovim gradom i zdravim se sa svakim trećim čovjekom, kada je prenos neke važne utakmice, sa stotinu strana dobijam pozive da gledam baš kod njih i meni je teško da se odlučim, svi moji prijatelji stanuju na potezu od Marindvora do Baščaršije, a ako se neko od njih već preselio na Dobrinju, vazda se mogu zboksati pare za taksi…

Ti imaš svoja buđenja, svoju jutarnju toaletu, doručak uz ‘Wedgwoodov pribor za čaj’, aerobik, pune ormare haljina i teške dileme šta da obučeš danas, imaš svoj novčanik od krokodilske kože i u svakom trenutku znaš koliko para u njemu imaš…

A ja se budim, suhim kruhom stružem preostatke sinoćnje paštete iz konzerve, perem zube solju, dugo buljim u svoje lice u ogledalu i jedva nalazim neke sličnosti sa samim sobom, oblačim jedinu čistu košulju i trkeljam džepove da vidim koliko mi je para ostalo od sinoć – vazda se nešto nađe…

Tvoj dan je planiran, ti znaš šta treba da obaviš danas: otići ćeš do biblioteke, do fakulteta, slikati se za tramvajsku kartu, posjetiti zubara, koji će konstatovati da je sa tvojim zubima sve uredu, sjedićeš s prijateljicama u ‘Collegiumu artisticumu’, piti kafu i tiho voditi neke razgovore, koji su nama muškarcima nedokučivi i za koje bismo pare dali da ih bar jednom prislušnemo…

I ja ću izaći iz kuće i zamisliti se malo kuda da krenem: niz Kranjčevićevu ili Tvrtkovu? Hodaću žustro, kao da negdje strašno žurim i kao da me negdje čeka neki neodložan posao, a, ustvari, pojma neću imati kud sam krenuo, sjetiću se da sam ti obećao da ću danas ‘svakako’ otići zubaru, a onda ću to odmah, bez imalo grižnje savjesti, zaboraviti, sjediću negdje sa svojim prijateljima i pričaćemo o vama, ženama, a vama bi bolje bilo da nikad ne čujete šta se tom prilikom izgovori…

Tebe čeka ručak kod kuće, izvođenje rasnog psa u šetnju, ‘kreativni’ popodnevni odmor, pripreme za večerašnji izlazak, za sastanak sa mnom…

Ja ću taj ručak preskočiti bez ikakvih posljedica, neko će me izvesti iz takta, otići ću kući i svaliti se kao mrtvo tijelo na krevet, koji još od jutros stoji neraspremljen, spavaću nekoliko sati kao klada i kad se probudim u predvečerje, neću imati blage veze je li to jutro ili sumrak što dopire kroz prozor, plaknuću se hladnom vodom, pogledaću na ‘iskrin’ sat na ‘Park’ kafani i vidjeti da je 18:59, a kako smo sastanak zakazali u 19:00, svratiću na hladan ‘tuborg’ u ‘Korzo’, tako da ću na tramvajsku stanicu stići taman na vrijeme (19:20) da zapalim još jednu cigaretu i da te dočekam…

Ti ćeš mi cijelo veče, stišćući mi grčevito ruku, gorljivo pričati o svojim nadama, a ja ću te slušati i neću te prekidati. Kad dođem do riječi, ja ću mirno i staloženo da ti izložim sve svoje strahove. Na kraju će tebi, ipak, ostati tvoje suze, a meni moji strahovi. Zato, kažem ti: lako je tebi, a i meni je lako. Ali, teško nama zajedno!