#rješenje

[ljubavniromani]

Svekrva mi je savjetovala da pomiješam limun sa običnim uljem: To je savršen kućni TRIK, koristim ga svaki dan!

U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o limunu, koji je pored kiseloga kupusa, kralj vitamina C. Može se koristiti kao napitak, dodatk čaju, dodatak kuvanim i prženim jelima, i uvijek dominira sa svojim ukusom i mirisom….. Narežite limun na manje dijelove i ostavite smjesu na hladnom mjestu pet do sedam dana. Nakon što to razdoblje prođe, procijedite tekućinu i pomiješajte je s kipućom…

[adriaticpulse]

iPhone 16 Pro korisnici već u problemima s touchscreenom

Korisnici iPhone-a 16 Pro izvještavaju o problemima s osjetljivošću na dodir, gdje uređaj povremeno ne registrira neke pokrete i dodire, što značajno utječe na funkcionalnost. Problem je prisutan na iOS-u 18 i iOS-u 18.1. Smatra se da je za ovu poteškoću odgovoran algoritam za odbijanje dodira dlanom, jer je problem izraženiji oko rubova zaslona, osobito u blizini gumba za upravljanje kamerom.…

[ko-snijeg-ptica-bijela]

Kada će ljudi shvatiti da nije problem što mnogi ne vide rješenje. Problem je što mnogi ljudi ne vide nigdje problem.

[cigarete-i-poezija]

Mjesec juni,

Muško mentalno zdravlje,

Zabranjena tema,

Za mnoge,

Počevši od mene,

I moga oca,

Koji je plakao,

Onog dana,

Kada sam mu rekao,

Kada se neko ubije onda se svi pitaju,

Zašto se nije nikome obratio,

Veći strah u očima u životu nisam vidio.

I dan danas žalim te riječi,

Jer svaki njegov pogled,

Kada me gleda dok pušim cigaretu,

Ispunjen je strahom...

Dugo vremena sam razmišljao,

O tome kako bi bilo da odem,

Jer ja,

Nemam kome da pričam o tome kako sam,

Potiskujem emocije,

Kao i većina muškaraca,

I svoje traume i rane liječim,

Kroz alkohol i cigarete.

Smršao sam deset kila,

Ali dobro sam,

Nemam vremena da razmišljam o depresiji,

Jer ipak,

To bješe šala mnogima,

I zajebancija koju niko ne shvaća ozbiljno,

Jer baš tako,

Ni ja nisam shvatio zašto je alkohol rješenje,

Do onog dana kada su mi javili,

Da je čovjek,

Koji me je odgojio,

Borio se sa demonima,

Za koje ja nisam mogao ni zamisliti da postoje,

I tako to bješe,

Kroz osmijeh i veselje,

Odluči oduzeti sebi život,

U nadi da će pronaći mir,

Koji na ovoj zemlji nije mogao naći...

Ali po riječima mnogih,

To je izlaz koji koriste samo kukavice,

I naravno ja ga ne krivim,

Čak ga i razumijem zašto je to uradio,

Plakao sam,

Ne mogu reći danima,

Jer evo plačem već četvrtu godinu otkako ga nema,

Ali dobro družimo se,

Kada mogu uzmem nam po pivo,

I kutiju cigareta,

I sjedim na njegovom grobu,

I pričam mu o svemu što se događa otkako je otišao.

Molim vas,

Nemojte ići,

Ako vaše vrijeme nije,

To nije rješenje,

Ja sam mu oprostio,

A i ako ga ima nadam se i da je Bog oprost mu dao,

Plačite,

Vrištite,

Smijte se,

Zovite,

Volite,

Pričajte,

Molim vas,

Ostanite ovdje s nama,

Naći ćemo rješenje,

Zajedno ako treba,

Budite jaki,

I pustite suzu kada je teško,

Plakati je zdravo,

I pričajte s voljenim ljudima,

Pitajte kako su,

Onako iskreno a ne iz čistog bontona,

Puno ljubavi šaljem svim muškarcima koji prolaze kroz teške trenutke,

Vidim vas,

Čuvajte se i budite dobro.

[hodajuciputevimacudesa]

Proces

Nije lako biti trijezan

Od svih belaja i suvišnih briga

Ali kada život dovoljno utihne

Da možeš čuti samo kazaljke na satu

I zujanje starih kućanskih aparata

Shvatiš na čemu se zasniva

Cjelokupno tvoje postojanje

Ne bude bitna svaka panična situacija

U kojoj se nisi mogao snaći pravovremeno

Ne bude važna nemarna riječ

Koju si uputio nekom bliskom

Ne nosi težinu kakvu je nosio

Problem što te danonoćno morio

Zapravo preovlada baš taj momenat

Baš ta jedino čujna sobraćajna gužva s vana

I povremeni cvrkut ptica

Te sekunde kada uistinu postaneš svjestan

Da sve na kraju bude

Onako kako i treba biti

Svaki događaj je od početka sa sobom

Nosio i vrhunac i rasplet i kraj

Ni jedan uvod nije došao bez završetka

Ma koliko god se tebi učinio od njega

Labirint bez ikakvog izlaza

Jer to i jest život

Zavrzlama koja površno izgleda

Kao da joj ni jedan čvor ne možeš raspetljati

A zapravo sve i jedan nedogledan hodnik

Ima vrata na koja moraš izaći

Jer rješenje nekog pitanja

Mora doći uz njega

To je nerazdvojni par

A samo je vrijeme to koje ih razdvaja

I život je to vrijeme

Život je taj put od pitanja do odgovora

Od tereta do olakšanja

Te tek onda kada ga preuzmemo u svoje ruke

Kao određeni proces

A ne kao rezultat

Možemo sa svime izaći na kraj

Pa tada prevagnu oni trenuci

Kada nije samo tišina u našoj okolini

Već i u našoj glavi

[1postozagrad]

INICIJATIVA ZA POVRATAK BESPLATNE PITKE VODE NA MANDUŠEVAC

Zagreb, 31. listopada 2024.

Tomislav Tomašević

gradonačelnik Grada Zagreba

Andro Pavuna

pročelnik, Gradski ured za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost

Predmet: Povratak pitke vode na Manduševac

Poštovani,

       zaokret u upravljaju Zagrebom od kad ste preuzeli funkcije gradonačelnika i pročelnika ostavlja prostor za velike i male pomake koji se direktno odražavaju na kvalitetu života u našem gradu. Vaša nastojanja u tome smjeru cijenimo, a osobito u domeni javnih dobara i podizanja kvalitete javnog prostora na kojem počiva optimizam svakog grada.

Želimo vam skrenuti pažnju na jedno jednostavno provedivo i izuzetno korisno rješenje koje Zagrebu još uvijek nedostaje, a tiče se povratka besplatne pitke vode na glavni gradski trg i to na Manduševac gdje se taj komunalni, javnozdravstveni i civilizacijski standard nudio stoljećima.   

Danas je tamošenje prisustvo vode simbolično tj. svedeno samo na fontanu. Utoliko Manduševac traži minimalno preoblikovanje postojećeg rješenja kako bi se omogućila konzumacija besplatne pitke vode kao sadržaja koji glavnom gradskom trgu nedostaje. Vodu na Manduševcu treba moći i okusiti, a ne samo gledati. 

Godine 2026. bit će četrdeseta obljetnica ponovnog otkrića ostataka Manduševca, a 2027. godine četrdeseta obljetnica kako je Manduševac, simbolički i bez pitke vode, vraćen na Trg bana Jelačića. Nadolazeće obljetnice vidimo kao priliku da se besplatna pitka voda konačno vrati na Manduševac.

Time bi se, nakon više od stoljeća, besplatna pitka voda vratila na glavni gradski trg tj. na  Manduševac kao mjesto s velikim značenjem za Zagreb. Okrunilo bi to i nastojanja da se s pitkom vodim na glavnom gradskom trgu zaokruži nova mreža punktova za besplatnu pitku vodu koju Grad Zagreb postepeno razvija od 2017. godine.

Povijest uređenja Manduševca bilježi različite manifestacije oblikovanja. Utoliko je i njegova sadržajna nadogradnja moguća. Ono što kroz naše kampanje predlažemo kao radno rješenje je pozicioniranje četiri slavine na mjestu sadašnjih stupova koji drže lanac koji okružuje fontanu. Moguća su i druga rješenja. Pri iznalaženju rješenja moguće je konzultirati i jedinog živućeg suatora sadašnjeg rješenja Trga. U prilog restitucije govori čak i gradska legenda o Mandi koja  na Manduševcu grabi vodu - za piće. Uvođenje dodatne, „pitke“, funkcije nije tehnički zahtjevno i ne treba bitno narušiti postojeći autorski koncept.

U svom mjerilu, pitka voda na Manduševcu može doprinijeti i afirmaciji vode kao javnog dobra i ljudskog prava, a svoju ulogu ima i u turističkoj ponudi grada.  

Čitav je niz uglednih stručnjaka i stručnjakinja koji smatraju da je povratak besplatne pitke vode na Manduševac logičan, izvediv, potreban i jedan od odgovora na aktualne izazove klimatske krize. Podrška javnosti incijativi je velika.   

Tu potrebu prepoznali ste i vi, gospodine gradonačelniče, što je navedeno i u predizbornom programu vaše političke opcije gdje se navodi da ćete vratiti besplatnu pitku vodu na Manduševac. Spomenute obljetnice vidimo kao odlične prilike za realizaciju, i to ne samo iz povijesnih razloga, već zato što je besplatna pitka voda na glavnom gradskom trgu i Manduševcu dio zagrebačke urbane baštine i prije svega - stvarna potreba grada.

Stojimo vam na raspolaganju za sve dodatne informacije. 

S poštovanjem,

1POSTOZAGRAD

1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Više: https://www.facebook.com/1postozagrad

[pogledomdosrzi]

Ljubavni zastoj

Negdje između 44 glasovne

U kojima sam prepričavala naš prvi izlazak

I uporno govorila

"Joj jest mi bilo lijepo"

I priče gdje sam tebi objašnjavala

Kako si moja iz dubinskog pristaništa duše

Sigurna luka

Negdje između pomisli

Kako bi meni stajala tvoja jakna

Do nošenja tvoje trenerke na tjelesnom

Negdje između možda bi moglo da uspije

I ne dam da nam ne uspije

Dok sjedimo na podu tvoje garaže

Na starim kartonima

Razglabajući svašta nešto

Što samo ti zidovi će čut

I ni jedni drugi

Između jedne subote kad sam dala

Još jednu šansu ljubavi

Te neke daleko više sedmica naredne

Kad sam osjetila

Koliko sam se zapravo zaljubila

Nekad davno to je tako nemoguće djelovalo

A sad je tako realno

Sad je

Toliko opipljivo

U mom srcu kad poskoči svaki put

Čim te vidi u masi

U mojoj duši kad spava dječijim snom

Kao što nije smjelo ni sa kim drugim

U mom umu što se zanosi

I prenosi

Na neke nesagledive poljane

Kao kiša u ljetno predvečerje

Natapa zemlju i travu

Uzgaja raznoliko bilje

Podstiče opojne mirise

U mojim dlanovima

Što znaju da pripadaju nečemu

Tek onda kada miluju tvoju kožu

Šta ima strah da kvari

Kada počinje biće bez glasa da viče

Kako se opet zaljubilo

Prosto

Lako

Tačno jasno koliko je zapravo bilo suđeno

Da baš tada

Nadođe jedan čitav okean emocija

I ništa takvu zaljubljenost ne može opisati

Kamoli dočarati

Kada ljubav sjedi nekoliko centimetara

Ispred tebe

Raširenih ruku da možeš stati u naručje

Otkopčane košulje do pola

Da možeš naći skriveni putokaz

Kako bi se moglo pod kožu

Ljubavi zavući

I ljubav priča jezikom koji ne želim

Da iko drugi sem mene razumije

Govori mi riječi

Na način

Glasom

Tonom

Govori mi tako da se ne mogu odlučiti

Dal' da ga slušam

Upijam riječi njegove kao da su zadnje

Koje ću ikad moći čuti

Ili da ga gledam

Kao da ću istog trena zauvijek zažmiriti

Tako predivnog

Jao živote

Kako da dokučim rješenje

Ovoj muci

Kako da čujem i vidim istovremeno

Te mi ni malo ne pomogne

Kada osjetim njegove usne

Jer tada sve u životu prestaje

Što je ikad započelo mimo njega

Tada on nastaje

Opstaje onda kada je i miljama daleko

Ne znam šta se dešava oko mene

I ne želim da saznam

Zaista

Ruku na srce

Ni ne umijem

Da tada mislim i o čemu drugom

Kako da mislim

Kada na njegovim usnama

Razaznam sve i jednu zvijezdu

Što je ikad sijala u mojoj glavi

I ljubav mi kaže

Da ne bi zažalio kada ni jednu drugu

Ne bi dodirnuo do kraja života

I ljubav grlim

Milujem

Ne dam mu da mi se ispusti iz ruku

Ljubav i ja se smijemo

Kao da smo tek došli na svijet

I spoznali šta je biti sretan

Posebice zaljubljen

Šta da radim sa sobom

Onda kad mi kaže

Da izgledam kao da bih mogla biti

Majka njegove djece

Kako ću da postupim

Ako mi duša eksplodira od sreće

Ljubav mi i kad se svađamo

Jasno i glasno

Govori

Da se zaljubio

Da ne želi da ne izgubi

I ja plačem od olakšanja

Plačem od ljubavi

Sreće i straha

Plačem kao dijete malo

Jer ne želim ni ja

Da njega izgubim

Ne znam kako ćemo

Sa ovih naših

Šesnaest i sedamnaest godina

Kuda ćemo

Šta ćemo

Ali oboje smo oduvijek željeli

Od madraca i bez posteljine i daski započeti

I oboje smo zaljubljeni

Do ušiju

I preko njih

Te ne znam za njega

Ali ja znam

Da se moj dječiji

Tinejdžerski san

Obistinio

Toliko realno

Kao što i tvoje ruke na mene

A moje na tebe

Mirišu

[shekyspeare]

Sjeti se iskušenja koja su prošla. Za koje ti je Milostivi rješenje podario. Pa zašto misliš da će sa ovim iskušenjem biti drugačije. Ne zaboravi, svako iskušenje je blagodat, a Allah je na strani strpljivih.

"...A ti obraduj strpljive..." (El-Bekara, 155.)

[poeticlicense12345]

Biznis

S obzirom da se ljudi

Na ovom području

Protive Europskoj Uniji,

Moja kulturološka zadaća kao pjesnika

Je sklepati koji stih

I ljude oduvjeriti

Od pogrešnog mišljenja.

Nudim rješenje:

“S obzirom kako se

Na ovom području jako dobro

Uzgaja razna stoka i živina,

A najbolje uspijevaju jedinke iz porodica

Diktatora, mafije, političara

I bogatih neradnika,

Predlažem da ove jedinstvene proizvode

U globalnim količinama

Ponudimo Europskoj Uniji

U zamjenu za bolji standard

I besplatan tečaj izmišljanja rima.”

04.04.2004.

text author: Klaun Van Trenda

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[ljubavniromani]

Uzmite čašu PIVA, obične paste za zube i dobro sačuvajte ovaj domaći trik: Koristim ga godinama i preporučujem svima!

Za danas smo vam spremili jedan odličan trik, koji vam itekako može da pomogne u običnom životu. Naime, danas govorimo o higijeni kućnog prostora, i kako neke nečistoće da riješite uz malu pomoć paste za zube…. Nekoliko proizvoda za čišćenje u kućanstvu može temeljito očistiti i dezinficirati različite površine. Kako biste stvorili ovo učinkovito rješenje za čišćenje, pogledajte YouTube kanal…

[aristotels]

s obzirom na stanje u svitu mislin da bismo se svi tribali masovno samoubiti eto to je moje rješenje ko oće glasat za mene za precjednicu svita nek glasa ko neće laka mu zemlja

[googleoglasavanje]

Kako Google Ads Potiče Uspjeh Malih Poduzeća

Kako Google Ads Potiče Uspjeh Malih Poduzeća

U digitalnom dobu, mala poduzeća se suočavaju s izazovom kako se istaknuti u mnoštvu online konkurencije. Google Ads, kao vodeća platforma za digitalno oglašavanje, nudi ključno rješenje. Ovaj članak istražuje kako Google Ads može pomoći malim poduzećima da ostvare uspjeh u digitalnom tržišnom prostoru.

Razumijevanje Google Ads-a je prvi korak. To je alat koji omogućuje poduzećima da se istaknu na Google tražilici putem plaćenih oglasa. Ovo je posebno korisno za mala poduzeća jer pruža priliku da se natječu s većim igračima, nudeći vidljivost njihovim proizvodima ili uslugama upravo kada potrošači traže povezane pojmove.

Jedna od najvećih prednosti Google Ads-a je njegova sposobnost ciljanog doseganja publike. Možete ciljati korisnike na temelju njihovih pretraživačkih navika, geografske lokacije, i interesa. To znači da su oglasi koje prikazujete iznimno relevantni, što povećava šanse za klikove i konverzije. Takav pristup omogućuje malim poduzećima da usmjeravaju svoje resurse tamo gdje će imati najveći utjecaj.

Fleksibilnost u proračunu je još jedan ključan element Google Ads-a. Za razliku od tradicionalnih oblika oglašavanja, Google Ads vam omogućuje da kontrolirate koliko želite potrošiti. Možete postaviti dnevne ili mjesečne proračune i pauzirati kampanje u bilo kojem trenutku. Ovo omogućava malim poduzećima da ostanu unutar svojih financijskih mogućnosti, dok istovremeno maksimiziraju povrat ulaganja.

Analiza i mjerenje uspjeha vaših Google Ads kampanja su neizmjerno važni. Platforma nudi detaljne analitičke podatke koji vam omogućuju da pratite performanse vaših oglasa u stvarnom vremenu. Možete vidjeti koliko ljudi klikne na vaš oglas, koliko se konverzija dogodilo, te prilagoditi vaše kampanje na temelju tih podataka za bolju učinkovitost.

Konačno, Google Ads igra značajnu ulogu u izgradnji prepoznatljivosti brenda. S prisutnošću na Google tražilici, vaše poduzeće stvara dojam pouzdanosti i profesionalnosti. Ovo ne samo da povećava vidljivost vašeg poduzeća, već i gradi povjerenje kod potencijalnih kupaca.

U zaključku, Google Ads je snažan alat koji malim poduzećima omogućuje da se natječu u digitalnom tržištu. S njegovom sposobnošću ciljanja, fleksibilnošću proračuna, detaljnim analitičkim alatima i doprinosom prepoznatljivosti brenda, Google Ads postaje neizostavan dio digitalne marketinške strategije svakog malog poduzeća. Razmotrite Google Ads kao ključni element vaše strategije za postizanje uspjeha u digitalnom svijetu.

[zagrebjavniprostor]

Siromaštvo zagrebačkih parkova

Saša Šimpraga, 2023.

Najstariji zagrebački spomenik, Haulikov obelisk u Maksimirskom perivoju, podignut je povodom uređenja najstarijeg zagrebačkog parka. U posveti koja na spomeniku stoji, između ostaloga, navodi se da je park posvećen „(...) dušama umornim od javnih poslova i zbilje života, da se osvježe nedužnim nasladama prirode (...)“.  A da bi sve to dobili od nekog parka, nije svejedno kakav je. Bivši park Maksima Gorkog, današnji Vjekoslava Majera, uređen je s izgradnjom Zapruđa 1960-ih, po projektu Mirjane Popović. Prostorno raskošan, parku nedostaje cjelovita projektna dovršenost za koju je zakinut kad je jedne godine, na zahtjev mjesne samouprave, lišen svih grmašica. U taj park grmlje svakako treba vratiti i to bitno više i raznolikije nego je bilo ranije. Važnost grmlja za bioraznolikost, a osobito ptice je izuzetna. U tome smislu ni obližnji Bundek nije sretno rješenje budući da je i taj važni i veliki park gotovo u potpunosti bez grmova. Takva nazadna praksa proizlazi iz kapaciteta i očekivanja gradskih stručnjaka i činjenice da se mogućnosti krajobrazne struke uglavnom - ignoriraju. Opća ocjena većine zagrebačkih srednjih i malih kvartovskih parkova je da su izuzetno siromašni ambijentima, atmosferama, a time i doživljajima. Osim biljkama i mogućnostima koje zagrebački parkovi (ne)nude, mnogi često sadržavaju i dječja igrališta koja su gotovo u pravilu generička. I tu bi iskorak prema autorskim rješenjima trebao biti barem povremen, ako već ne i pravilo za makar veće parkove. Primjera nečega drugačijeg jedva da i ima, no problem je ponegdje i tamo gdje su krajobrazne zamisli odabrane na natječajima, kao što je slučaj s dječjim igralištem u parku Kate Šoljić protiv čijeg rješenja koje ugrožava sigurnost bilježimo i pobunu korisnika. Slučaj ukazuje da se ne zna ni birati. Proizlazi da Zagreb više ne zna stvarati dobre parkove, ali grmlje može pomoći. I treba ga vratiti i poticati. Grmove i niže bilje ne trebaju samo mnogi parkovi, već i različite druge zelene površine. Zeleni pojasevi uz drvorede mogli bi imati bitno više zelenila, a time i povećati klimatsku otpornost samih stabala u uvjetima suša, općenito bioraznolikost, ali i atraktivnost i ugodu ulica. Manje košnje trave je također poželjno, no javnost bi valjalo senzibilizirati. Vlaška od Vončinine do Petretićevog trga ili Matićeva sa svojim zelenim otocima između parkiranih automobila mogle bi biti prave adrese za takve male (i vidljive), ali bitne iskorake, pa i eksperimente gdje se briga za pojedine otoke prepušta zainteresiranim građanima, uz jasni set pravila. Ništa ne treba izmišljati, samo treba kopirati. Problem u gradu postoji i na razini izbora vrsta, pa tako onda kad grmlje nađe svoje mjesto u nekom parku ili zelenoj površini, vrste često budu ograničene ili neadekvatne, poput lovor-višnje koja predstavlja svojevrsnu kraljicu zagrebačkih dometa. Zanemarivo nije i da se često potpuno neprimjereno tretira, reže i radikalno ograničava u rastu, budući da u optimalnim uvjetima izraste bitno veća nego se dopušta pa bi i u tome smislu vrste trebale biti prilagođene mjestima na koja se sade. Možda je baš ta vrsta određeni simbol krajobraznog pristupa uređenju grada koje ne valja, iako je biljka nedužna, dok bi trebalo insistirati na povećanju (bio)raznolikosti i unaprijeđenju ekosustava, izbjegavanju monokultura, unošenju više autohtonih i otpornijih vrsta, i općenito višim kvalitetama i to i kod najmanjih poboljšanja kao što je jedan grm tamo gdje nedostaje. Takve su nadogradnje potrebne i jednostavne, a iziskiju i određeni senzibilitet za grad. Siromaštvo zagrebačkih parkova nije uvijek bilo praksa, a nabolji primjer je Trg (zapravo park) Petra Krešimira IV. s jednim od najznačajnijih modernističkih parkova u Zagrebu i Hrvatskoj uopće. Nekad bitno bogatiji za sezonsko bilje i nisko raslinje, sada je puno skromniji budući da se ne održava adekvatno i sukladno svom statusu trajno zaštićenog kulturnog dobra. Pohvalni pokušaj vraćanja bilja u mali tzv. Vrt za odrasle povodom obnove te izdvojene cjeline unutar parka, nažalost nije održao kontinuitet, a ne pomaže ni ponašanje vlasnika pasa koji, umjesto u parku za pse doslovno preko puta ulice, pse često puštaju u mali ograđeni park. Rješenje nije u zabrani ulaska pasa, već povocu i sprečavanju da se sezonsko bilje izgazi. U tamošnju fontanu valjalo bi vratiti i vodeno bilje koje je nekad bilo atrakcija samo po sebi, a u bazenu iste fontane za ljetnih mjeseci bile su i ribice, dok je park imao i svog čuvara. Bolje za Zagreb, dakle, nije nemoguće. Umjesto zadovoljavati se sterilnim i konfekcijskim rješenjima, od zagrebačkih parkova i zelenih površina treba početi očekivati više. No, da bi se to uopće dogodilo, prvo to treba i zahtjevati. 

_

Objavljeno na portalu H-Alter, 26. svibnja 2023.

[1postozagrad]

INCIJATIVA ZA STABLO

Mjesni odbor Petar Krešimir IV.

Javna ustanova Maksimir

Zagreb, 2. studenoga 2023.

Predmet:  povratak stabla i poštivanje kultunog dobra

Poštovani/a,

      u sklopu dječjeg igrališta na trgu Petra Krešimira IV. postoji drvored s obje strane bivšeg bazena. Drvoredu sa zapadne strane nedostaje jedno stablo. Umjesto da je zasađeno, na mjestu gdje je bila rupa za to stablo postavljena je jedna od sprava za djecu /“žaba“ te je rupa za stablo popunjena antistresnom podlogom, a kameni okvir uklonjen.  

Ovime predlažemo da se žaba premjesti, a u za to predviđeno mjesto zasadi stablo koje nedostaje.

Park na Krešimirovom trgu najvažniji je zagrebački modernistički park i ima status trajno zaštićenog kulturnog dobra RH. Utoliko je njegovo autorsko i zaštićeno rješenje potrebno čuvati u izvornom obliku. To podrazumijeva i obnovu i održavanje povijesnih drvoreda.

Na vašem ljubaznom angažmanu unaprijed zahvaljujemo.

S poštovanjem,

1POSTOZAGRAD

1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Više: https://www.facebook.com/1postozagrad

[dane-zaboravim]

Dok sam tako sjedio zavaljen u fotelji (ispred otvorenog prozora, kroz koji sam istjerivao miris Helene), palo mi je na pamet da možda znam rješenje onog rebusa koji me toliko progonio, da znam zašto je Lucija preletjela preko scene na kojoj su se odigravali događaji ova dva dana: samo zato da moju osvetu pretvori u prah i pepeo, da pretvori u paru sve zbog čega sam doputovao ovamo. Lucija, ta žena koju sam toliko volio i koja mi je na neshvatljiv način u posljednji čas izmakla, zapravo je božica izmicanja, božica uzaludne trke, božica pare; a moj je život čvrsto u njezinim rukama.

Šala, Milan Kundera