#radni prostor

[ljubavniromani]

Mere higijene na radnom mestu

Kada je virus COVID-19 u pitanju nema opuštanja. ⚠ Ni kod kuće, a ni na radnom mestu. Mora se voditi računa o čistoći i higijeni više nego ikada i to više nije stvar preventive, već je stvar zakona. S obzirom da je 11. jula stupio na snagu novi pravilnik o preventivnim merama za zdrav i bezbedan rad jako je važno da se higijena na radnom mestu shvati kao obaveza kojoj se mora pristupiti…

[listcomputers]

Uživajte u neverovatnom vizuelnom doživljaju sa Dahua LM34-E330C gejming monitorom!

https://www.list.rs/proizvod/dahua-34-inca-lm34-e330c-gaming-zakrivljeni-monitor-mon02758

Monitor Dahua LM34-E330C, sa zakrivljenim 34-inčnim ekranom, pruža izuzetno iskustvo igranja i rada. Ovaj ultraširoki QHD monitor sa rezolucijom od 3440x1440 piksela, brzinom osvežavanja od 165 Hz i vremenom odziva od 1 ms, idealan je za gejmere i profesionalce koji traže maksimalnu preciznost.

Poboljšani kontrast i živopisne boje osiguravaju da svaki detalj na ekranu bude jasno prikazan, dok AMD FreeSync tehnologija eliminiše kidanje slike i osigurava glatku akciju bez zastoja. Zakrivljeni dizajn ekrana omogućava potpuno uranjanje u sadržaj, pružajući udoban pregled čak i tokom dužih sesija korišćenja.

Pored vrhunskih karakteristika za gejming, Dahua LM34-E330C je savršen izbor za multitasking, zahvaljujući širokoj radnoj površini koja vam omogućava da radite na više zadataka istovremeno. Moderan dizajn i ergonomska prilagodljivost čine ga idealnim dodatkom za svaki radni prostor.

Nadogradite svoj vizuelni doživljaj – izaberite Dahua LM34-E330C i otkrijte svet kristalno čistih boja i uzbudljivih performansi!

#dahua #gamingmonitor

[namestaji]

CENA: [price_with_discount] DIN. [caption id="" align="alignnone" width="393"] Luksuzni konferencijski sto sa stolovima za odlaganje i drvenom policom u obliku slova L za efikasan radni prostor.[/caption] window.adminAccountId=2672522551; #Luksuzna #konzola #Konferencijski #uredski #stolovi #Sto #pohranu #Drvena #polica #obliku #slova #Studijski #kutak #Mesa #Escritorio #Uredski #dodaci

[nowiswhatmatters]

Svakome treba dobar Feng Shui.

Nekoliko običnih principa Feng Shui-a:

Ukloniti nepotrebne predmete - radi Stvaranja Protoka, Otvaranje Prostora

Kaotičan dom kreira kaotičan život. Kaotičan um.

Počisti ormar i ormarić. Otpusti stvari koje vise ne trebaš.

2. Svaki put kad sjedite negdje, u uredu, na sastanku, dok večerate, pobrinite se da uvijek vidite ulazna vrata. Kreativnost, poštovanje. Kraljica vrata prostora. "You got the power."

U perifernom vidu - Vrata, želim biti sigurna da sam u području Moći

Vrata - usta Chi-a, kreiranja osjećaja dobrodošlice, kreiranje Svemira sa sobom. Želimo Svemiru dati do znanja energije dobrodošlice. Narančasta, bež, zelena. Boje napretka - obilja

3. Predmeti zlatne boje - Always

Zlatna boja

- boja obilja, osjećaj širenja, osjećaj prelaska na sljedeću razinu (u uredu)

4. Spavaća soba - kakve slike ? Što visi iznad uzglavlja? Ne: voda (emocionalna ravnoteža) i samci

5. Ogledala - reflekcija kreveta

6. Biljke - kreiraju Yang i aktivnu energiju - dnevni, blagavaonica, radni prostor, kuhinja

Biljke s iglicama - otrovna energija

Jugoistok/istok životnog prostora - tamo najaktivnije vibracije i najviše će nas podržavati, cvijeće

Vaše okruženje priča priču. Podsvjesno stalno u interakciji.

3 Oskara. Ona je rekla Svemiru da je ona spremna za njih. Ljude/klijente s više Oskara.

Vaš Dom ima svoj Vlastiti Um.

Vaš Dom i dalje šalje signale Svemiru, štogod vam se događa.

Prednost Feng Shui-a - nije potrebna disciplina, jedino nastaviti čistiti stvari koje nam više ne služe.

30 dubina, 210 visina, 180 širina - idealne dimenzije za novu komodu koja će zamijeniti stare ormare u spavaćoj sobi s ogledalima

Marie Diamond

Marie Diamond jedna je od najtraženijih Feng Shui majstorica na Zapadu. Ona koristi svoju intuiciju i duboko poznavanje energetskih sustava, zakona privlačnosti i radiestezije te ih kombinira sa znanjem kvantne fizike, Feng Shuija i meditacije kako bi usmjerila pozitivnu energiju u domove pojedinaca, obitelji, pa čak i velikih korporacija.

Marie je međunarodna autorica bestselera, govornica i savjetnica – ne samo za Feng Shui, već i za iscjeljivanje karme, manifestaciju i druge grane drevne mudrosti. Također je značajno i njeno pojavljivanje u hit filmu Tajna, koji je postao najprodavaniji DVD u povijesti.

[1postozagrad]

PROŠIRENJE PARKA OTTI BERGER

Mjesni odbor Mašićeva

 Zagreb, 18. rujna 2022.

 Predmet:  Uklanjanje velike asfaltne površine iz parka Otti Berger  

Poštovani/a,

        ovime (ponovo) molimo se iz istočnog dijela parka Otti Berger ukloni velika i nepotrebna, štetna i zapuštena asfaltna površina te zamijeni zelenom površinom s formiranim šetnicama.  

Važni argument u prilog ovog prijedloga je činjenica da istočni (neslužbeni) dio parka nije u GUP-u zaveden kao javni park, već građevinska parcela na kojoj je moguća gradnja. U tome smislu smatramo da je izuzetno važno predmetni prostor afirmirati kao sastavni dio postojećeg javnog parka koji bi se time i znatno povećao. S obzirom da se radi o jedinom javnom parku na prostoru Mjesnog odbora Mašićeva, time incijativu vidimo i još važnijom.

Predlažemo i da navedenu promjenu u korist javnog parka, Mjesni odbor samostalno predloži u sklopu najavljenih izmjena GUP-a.    

Aktualna fotografija lokacije je u prilogu, kao i naš radni prijedlog mogućeg krajobraznog rješenja predmetnog dijela parka, a koji u konačnici trebaju odrediti mjerodavne gradske stručne službe i po mogućnosti u konzultaciji sa zainteresiranim stranama.    

Usvajanjem ovog prijedloga, ujednačilo bi se ukupno krajobrazno oblikovanje parka koji je u svom zapadnom dijelu korektno uređen, dok istočni dio neizostavno traži poboljšanje.      

Sadašnja asfaltna površina zauzima znatnu površinu istočnog dijela parka i de facto je bez ikakve funkcije te bitno zakida park za njegov potencijal. Upravo zbog predmetne asfaltne površine koja je nastala kao improvizacija, ambijentalne i boravišne kvalitete mjesta bitno su smanjene. To je moguće ispraviti krajobraznim uređenjem sada neodgovarajuće definiranog dijela parka, tj. uklanjanjem asfalta i uvođenjem zelene površine sa šetnicom na logičnim pješačkim pravcima.  

Argument u prilog zelene površine umjesto asfalta je i činjenica da bi time postojeći park dobio svoj kontemplativni, pejsažni dio, kakav mu sada nedostaje. Naime, uređeni zapadni dio parka u cjelosti je posvećen djeci i dječjim igralištima, dok miriji dio parka nedostaje. Vrlo je važno da javni parkovi imaju mjesto za sve tipove upotreba i - sve generacije. Istovremeno, uputnije je da se djeca mogu igrati na većoj travnatoj livadi, nego na sadašnjem zapuštenom i nepotrebnom asfaltu koji je i nakon kiše pun lokvi.  

Dodatni argument za uklanjanje beskorisne asfaltne površine je i njen mikroklimatski utjecaj, osobito u ljetnim mjesecima.

Kako bi park, s krajobraznog stanovišta, imao određenu vizualnu i ambijentalnu dinamiku u sva godišnja doba, a oslanjajući se upravo na njegovo dosadašnje uređenje, predlažemo da istočni dobije još nekoliko listopadnih i zimzelenih (npr. jele) stabala te niz raznolikih grmašica. Dodatna sadnja je osobito potrebna na krajnjem istočnom rubu parka tj. prema parkiralištu u ogranku Rendićeve.  

Za novoformirane šetnice predlažemo da budu od sipine, a nipošto asfalta budući da se radi o parku i materijalu koji je već korišten na zapadnom dijelu istoga parka. Opločenje je potpuno nepotrebno.  

Također molimo da se u novo krajobrazno rješenje uključi i punkt s besplatnom pitkom vodom. Pristup besplatnoj pitkoj vodi, posebno u javnim parkovima, predstavlja ne samo komunalni i civilizacijski, već i javnozdravstveni standard te je dio zagrebačke urbane tradicije. S obzirom na ogroman broj korisnika parka, osobito djece i mladih, taj standard je svakako potrebno osigurati.

Točnu lokaciju punkta s pitkom vodom unutar parka trebaju odrediti gradske stručne službe, no predlažemo da ga se eventualno smjesti u središnji dio parka kao naglasak tj. na lokaciju odakle je potrebno ukloniti asfaltnu površinu (na skici naznačeno plavom bojom). 

Važnost parka Otti Berger kao jedinog javnog parka pripadajućeg mjesnog odbora nalaže da se on konačno primjereno i cjelovito uredi i time poveća kvaliteta života u kvartu, četvrti i gradu, a istoremeno bitno smanji negativni mikroklimatski efekt asfalta.

S obzirom da se ova tehnički jednostavna i financijski nezahtjevna intervencija zagovara već nekoliko godina, apeliramo da se konačno i ostvari.

Na vašem angažmanu na poboljšanju Zagreba unaprijed zahvaljujemo.        

O poduzetim  koracima molimo da nas povratno informirate u zakonskom roku.

S poštovanjem,  

 1POSTOZAGRAD

 1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

Kontakt: 1postozagrad@gmail.com

https://www.facebook.com/1postozagrad/

[posetabuvijeu]

bukvica za meteka

(14-17/10)

 14/10 četvrtak Montriše

 U biblioteku fondacije Mihalski na rubu sela Montriše odlazimo da provedemo radni dan, a potom da prisustvujemo večeri Patrika Šamoazoa. Svi u čitaonici sedaju za izdvojene stolove s pogledom na Alpe i glečere u kantonu Vale. Jedino ja sedam preko puta knjiga (i ustajem svaki čas).

Da bih dohvatio knjige Žan-Lik Sarea, na raspolaganju su mi merdevine. Ali bojim se da se popnem na njih iako su dobro pričvršćene kliznikom. Uspravljene su tik uz police, pa opet se čovek ne može popeti do najvišeg nivoa, koji je za dva rafa iznad kraja merdevina, tu gde se nalazi početak slova P. U blizini Sareovih knjiga, neposredno ispod, sa strane, nalazi se trouglasta platforma koja pripada višem spratu. Ponadam se da ona služi za dohvatanje viših naslova. Ali onda se popnem i vidim da to nije separe kakav sam zamišljao, prostor u koji se može ući, već je poput stola koji visi u praznini nad čitaonicom. Ne razmišljajući, penjem se na njega, sa sprata, desnim bokom. Nemam prostora da puzim kao zmija, jer ne znam hoću li imati dobru kontrolu nad telom. Teško je iz jednog poteza protegnuti se do Sarea. Moram da napravim bar tri zamaha, i to guzicom. Malo me je sramota od ljudi koji obilaze biblioteku, diveći se pre svega arhitektonskim rešenjima enterijera. Bojim se takođe da ću se nezgodno okrenuti i ljosnuti jer s leve strane nema nikakve ograde. Rukohvati nisu najsigurniji. Iako ih je dizajner izveo veoma smelo – prava linija se pri krajevima pretvara u nekakve kovrdže – oni se mrdaju. Slušam kako mi srce lupa, psujem u sebi i protežem se do Sareove knjige Ainsi les jours koja mi je najbliža, zahvatam je i, plašeći se da ću ceo komplet oboriti na zemlju, uspem, sva sreća, da ga privučem k sebi. Dohvatam pored nje i knjigu Autoportret odsutnog oca, prevlačim ih preko platforme na kojoj ležim, i dok mi se noge spuštaju na sigurno tlo, mislim samo: „BEŽI! ŠTURA!“

  „Noć je svačija.“ Tako piše Andre Rišo u svojoj poslednjoj knjizi Nisam mrtav (Je ne suis pas mort). U gotovo svakom njegovom delu noć ima povlašćeno mesto. Da se malo ne ponavlja? Ili je svaka rečenica koju otvara noć zavodljiva? Zrela za prepisivanje?

 „Reči su toliko nevažne da slušalac, da bi im poverovao, mora da poznaje onoga ko ih izgovara.“ (Bov, novela „Susret“, gotovo do kraja prevedena u biblioteci) 

  „Ja sam pisac bez biblioteke“, govori Patrik Šamoazo odgovarajući na prvo pitanje moderatora, uveče o dvorani fondacije Mihalski. „U antilskoj kulturi nije postojala biblioteka, samo usmeno prenošenje literature. Drugim rečima, oralitura“.

U tom trenutku prestajem da ga slušam. I žurim da zabeležim petnaest sekundi u toku kojih mi se činilo da ima da kaže nešto pametno.

  Pitanje moderatora u frankofonom svetu uglavnom je izgovor za pisca da otpočne predavanje o sebi. U tom nizanju silogizama, Šamoazou se otme da spomene neoliberalni kapitalizam. I tačno kad poželim da kaže nešto više o lažnoj individualnosti koju taj sistem stvara, on kaže „Itd., itd.“  To zove, izgleda, nas učenike da dopunimo.

 Ipak slušam i klimam blagonaklono, ali ponajviše kao detetu čije sam bolesti preležao. Tačno imam predstavu o tipu čoveka koga bi Šamoazovo žongliranje moglo da zavede. To je mlada devojka, imigrantkinja, koja doktorira na Deridi; kad joj se pričita nešto pesničko, loži se na Žabesa; a pre nego što zaspi, pospano lista Blanšoa ili Kristevu. Svaka druga reč joj je “Delez”. Osim učtivog pružanja uha, ne mogu u potpunosti da se unesem u govornikove akrobacije, upravo zato što sam imunizovan od takvog filozofiranja. Treba reći da sam sam sebe vakcinisao (pišući Aleatorij) i izlečio se od zla pseudoteoretske analogije, do koje se dolazi šetkanjem kroz muziku jezika. Poglavlje zatvoreno kao detinjstvo.

 Šamoazo koristi termin „estetska katastrofa“ (catastrophe esthétique), govoreći o snazi koja prethodi stvaralačkom činu. Ja bih taj isti termin primenio na svaku teoretizaciju koja otuđuje od jezika. 

Nervira me što sve smrdi na veoma razrađenu ideologiju (nekad se govorilo filozofiju), što je u pozadini ovog govora sistem. Govornik ne improvizuje, ne razgovara. On daje svoje zakone. Njemu ne trebaju ravni, nego apostoli.

 A onda dođe pitanje iz publike: „Ako se zapitamo, ako sebi damo dovoljno temporalnosti...“ O, škrgutanje koje me tada iznutra potresa...

  Danas slabije nego pre deset godina dopuštam mogućnost da me sopstveno uvo promeni. Daleko od toga da se pravim gluv. Ali nakon svake primljene reči protresem glavu (spolja izgleda kao da klimam) da mi primljeno ne bi ostalo u ušima, da ne bi načelo, oštetilo moju muziku, moj glas, moj dah.

 15/10 Lavinji

 Šta me je najviše odbilo sinoć kod Šamoazoa? Taj neograničeni, samozadovoljni monolog, centriran na sebe, ubeđen da će biti saslušan. Monolog koji sebi dopušta ne samo da insistira nego i da pojasni i ponovi određene važne detalje pred publikom koja, podrazumeva se, ćuti. Iza tog nastupa ne krije se samo autoerotika, već i detaljno razrađen sistem vrednosti. Pozornica se pretvara u blindirani izlog. Neko za koga smo očekivali da će s nama (ili barem pred nama) da razgovara zapravo nam predaje, predaje nam znanje i očekuje da ga pitamo za pojašnjenje ako nas zanima, a da učtivo ćutimo ako nam se jebe. U stvari, pred takvima mene najviše žulja što su mi unapred začepili usta, odustavši od modusa razgovora. Ja ne želim da se pred njima pokažem kao dostojni takmac u pripovedanju. Naprotiv, želim da ih podsetim da, negde između predavača i slušalaca, postoje sagovornici, i da mene upravo kao čoveka koji razgovara vređa njihov uporno jednostrani nastup. Svojim nagvaždanjem, izgleda, samo skrivaju da nemaju moć razgovora. Jer razgovor je reč kojoj se treba potčiniti.

 Kad prolazim hodnikom zamka do moje sobe najčešće mi zapadne za oko naslov THIS PRISON WHERE I LIVE. Slučajnost? Neka bude. 

  Da li sam izlapeo, povremeno malouman ili prosto naprosto glup, i ne samo to, nego željan gluposti kada se oduševljavam rečenicama poput : „Leti, kiša pada odozgo“? (branded by Emanuel Bov (R)) 

  Kod Bova sam stalno u iskušenju da njegove lapidarne rečenice, iako su ispisane neutralno, prevedem u usmeni registar, onaj koji sam diplomirao na pijaci. Ali (hvala bogu) nešto se (u meni?) tome konstantno opire (kao da tad dobijam rezerve strpljenja koje je uvek u nestašici), savija mi ruku, zaustavlja je u letu i umesto varijante : „Ali tad mi je došlo da zviznem“ otkucam: „Tad mi se prohtelo da zviždim“ kako Bovu i priliči. Isti taj korektor mi između redova poručuje: u svojim komentarima slobodno budi usmen do mile volje! I evo, bivam.

  Postoji jedna anomalija koja se javlja isključivo na književnim boravcima. Kad se čovek upozna s kolegama, uzbuđenje zbog upoznavanja ispari sutradan. Susreti po hodnicima potom učine svoje. Nova lica nam brzo dosade, kao i činjenica da ćemo morati da ih srećemo u inače svetim momentima, kad idemo da pišamo ili kuvamo kafu. Do kraja boravka, osim ako susretima ne predsedava alkohol, s njima se ponašamo kao s članovima šire familije na groblju, jedva čekajući da se odnekud ukaže neko nepoznato lice. Sa kakvom mučninom ih gledamo dok nešto prže, greju ili pakuju u frižider za kasnije: to osećanje je sigurno blisko mržnji. A tek kad ne možemo da ih preskočimo pošto su zauzeli uzani prolaz između šanka i mašine za suđe! E onda nastupa anomalija. Već kad se boravak približi kraju, odjednom nam ta lica koja možda više nećemo videti postanu dragocenija. Kad se raziđemo, bez obzira na svakodnevnu averziju, postajemo prijatelji: oni najbolji, koji će još neko vreme, pitajući se za zdravlje, razmenjivati pisma. Što je još smešnije: najemotivniji momenti sa novim kolegama su oni u kojima se prisećamo autora s kojima smo delili boravak ranije. A joj ako se ispostavi da su zajednički prijatelji. Ali ni njih na dnevnoj bazi isto tako nismo trpeli, i njihovih se poteza po kuhinji jasno sećamo, ali su sada, odsutni, postali važniji i bliži nego ikad. Ipak mi se čini da je u svemu tome, u tom kompleksu svakodnevnog, profesionalnog i emotivnog, najvažnije ovo: isto osećanje koje važi za drugove iz škole, iz srednjoškolskih i studentskih domova. Te ljude smo zavoleli zato što smo s njima delili duge periode običnosti, zato što smo ih videli u najprozaičnijim situacijama, u privremenom režimu. I volećemo ih dokle god nas neko ne bude naterao da izvorna iskustva s njima ponovimo.

 16/10 Ženeva

  „Majka mi je uvek govorila: « Majka mi je uvek govorila ». (Sare, I tako dani).

 Dolazim napokon u knjižaru Rameau d’or da po dogovoru sa gazdom pogledam skladište Vladimira Dimitrijevića. Tek sad, ulazeći iz drugog ugla, pored firme knjižare vidim i natpis „L’Age d’Homme“. Radno vreme počinje u pola deset. Nije ni deset kada otvaram vrata. Da ne bih poranio, išao sam peške od stanice Kornaven. Vlasnik, Frederik, i ja razmenimo nekoliko uljudnih reči, mahom o mom boravku i aktivnostima. Posle dva minuta nastupi neprijatna tišina, nakon koje domaćin, kao da smo se prethodno samo čuli preko telefona, kaže: „Dogovorili smo se, zar ne, da vam pokažem podrum?“ „Ako biste bili ljubazni“, odgovara moj pogled. Spuštamo se zajedno u suteren. Veći torbak ostavio sam na spratu, čisto da čoveku pobudim poverenje. Takoreći, ostavio torbara na pragu. „Do pre neki mesec, podrum je bio u haosu,“ kaže moj domaćin. „Moj saradnik je u međuvremenu najveći deo biblioteke klasifikovao.“ Dođe mi da pitam: „I on je Švajcarac?“ Prirodno, razočaram se. Frederik kao da ne zna da najbolje nijanse jedne nađene biblioteke nestanu prilikom raščišćavanja, čak i kad sve knjige ostanu na broju. Prođemo kroz polumračnu sobu posle zavojitih stepenica. Osim oštećenih knjiga, puna je bicikala. Frederik prilazi neupadljivim vratima bez brave, tačno ispod jugoslovenskog odeljka i blago ih gurne da se otvore. Unutra se, pod električnim osvetljenjem, ukazuje tri reda punih polica koje ispunjavaju zidove od poda do plafona. A nasred prostorije, na sreću, dvadesetak kutija, naslaganih, kako i priliči, po spratovima.

Frederik ostane na pragu.

„Ostavljam vas sad da pogledate na miru.“  

Nema vlage. Niotkud ne miriše memla. Po podu ne trče ni paukovi. Brzim pogledom prostreljam police, i ne prilazeći im (barem onima kojima se od kutija može prići), shvatim da se tu uglavnom nalaze naslovi iz kataloga L’Age d’homme. Čučnem pun očekivanja pred prvu kartonsku višespratnicu, kad – drugo razočaranje – i one su razvrstane. Po jezicima. Na većini piše „engleski“, za njim slede „nemački“ i „ruski“; tek na jednoj kutiji piše „slaves“.

Među slovenskim naslovima brže bolje preturim preko ruskih knjiga. Zašto je njihova oprema uvek bila najružnija? Možda su dizajnere zaglupljivali taktički, baš zato što su oduvek znali da su najjači u literaturi? Uključujući nekoliko opskurnih plaketica, nekoliko debelih Dobrica Ćosića (bez posvete) i istorijske studije „Četnici Istočne Srbije“ Radomira Petrovića Kenta, ne naiđem ni na šta vredno pažnje.

Poznato je da je Vladimir Dimitrijević tokom ratova devedesetih, zbog podrške Srbima, doživeo svojevrsni bojkot u Švajcarskoj i Francuskoj. Na Zapadu vam je džabe što ste tamo uvezli i prvi put preveli (hajde da prelistam katalog) Stanislava Vitkacija, Andreja Platonova, Šćepanovića i Crnjanskog, što ste spasili rukopis Vasilija Grosmana, Život i sudbina, pa i to što ste, čisto iz entuzijazma dođoša, bili najveći frankofoni izdavač i distributer švajcarskih autora, a najvažnije, što ste bili otkrivalac (Francuzi koriste reč passeur, Ameri bi rekli skaut)... Neosporno je da ste vredni. Ali čim napravite prvi gaf na političkom planu, svi će se setiti da ste metek. Onda, naravno, možete nastaviti da objavljujete remek-dela, možete početi da se inatite dajući prostor i diletantima, ali u suštini vam je džabe. Hvalospeve će vam skladati tek posle smrti. I tada raznorazni.

Napravim dva kruga po Dimitrijevom podrumu i praznih ruku izađem pred Frederika.  „Zar niste ništa našli?“ I on je bio razočaran.  „Biće da ste zaista izneli najbolji deo magacina. Ko bi rekao. Potpuno suprotno buvljačkoj logici.“ Bio sam tužnjikav. Ali nije to bila samo tuga lešinara što je došao kasno. Zamislio sam mrtvog Dimitrijevića. Sačekah da prođe švajcarski talas učtivosti pa upitah naslednika:

„Da li L’Age d’homme još postoji?“

„Postoji“, reče Frederik, „mada je sve prevedene naslove iz kataloga otkupila kuća Noir sur blanc. Firmu vodi Dimitrijeva ćerka. Objavljuju knjige, mada mnogo sporije nego Dimitri.“ Firmu Noir sur blanc, čisto kurioziteta radi navodim, poseduje Vera Mihalski, osnivačica fondacije u Montrišeu. Sjajna prilika da se prisetim razgovora sa Rozi Pinjas Delpiješ u Lavinjiju od pre neko veče. Povela se reč o osnivaču Biblioteke Plejada, Žaku Šifrinu. Ona nije izvorno nastala u okviru Galimara, najveće izdavačke kuće u Francuskoj. Šifrin ju je osnovao 1925, kao nezavisnu izdavačku kuću posvećenu kapitalnim autorima. Osam godina kasnije otkupio ju je Galimar, postavivši Šifrina kao urednika edicije. Međutim, nakon što su proglašeni antijevrejski zakoni u višijevskoj Francuskoj, 1940, Galimar je otpustio Šifrina, koji je prebegao u Ameriku, osnovao Pantheon Books i nikad se nije vratio među fašiste. Plejada je nastavila da funkcioniše u okviru francuskog izdavačkog giganta.

Šifrinov sin Andre je svoj istraživački rad posvetio malim izdavačima i na tragu očevog iskustva napisao knjigu Izdavaštvo bez izdavača. A Rozi je upravo govorila o knjizi Izdavač u egzilu, biografiji Žaka Šifrina koju je potpisao Amos Rajhman. Hoće li i Doba zrelosti Vladimira Dimitrijevića, koji je nesrećno nastradao 2011, na isti način biti oteto (sve sa isterivanjem)? Ili corporate bullshit rečnikom rečeno: rebrendirano?

  Potom, logično, produžim na Plenpale, i ispred štanda na kojem su se ovi veseli matorci okupili, pazarim poslednjeg Ervea le Telijea, Anomalie, kao i Juče Agote Krištof. Na svim knjigama stajao je pečat “Marianne Chappuis”. Ko zna zašto, prokomentarišem to sa prodavačicom, a ona će: “Pa sigurno je umrla”. U stilu: ko joj je kriv.

17/10 Lavinji

 Čudno: kad čuješ da je neko otišao, pa se ispostavi da nije ni odlazio, kad saznaš da je neko umro, a odmah potom dođe demanti, koliko god da si se obradovao ili postideo zbog greške, povratnik, iako nije mrdao s mesta, za tebe je manje prisutan, manje živ. I tu nema boga.

 Kad sam odložio flašu na policu iznad stola, perkusija koja se čula bila je potpuno u tonalitetu sa pesmom koja mi je išla u glavi (Tool: „Hooker with a Penis“).

 Postoji jedna priča iz detinjstva kojom nerviram sve oko sebe. Ona pripoveda o čiči Rakcu iz Švajcarske koji mi je, došavši jednom u Srbiju, poklonio svoju hemijsku. Otad smo brat i ja jedan drugom često govorili „doneo ti olovku čiča iz Švajcarske“, jer smo kao deca naravno očekivali nekakvu igračku iz snova.

Ali stričeva hemijska nije primer bezvrednog dara, već krajnjeg požrtvovanja. Dati jedinu olovku, i to meni? Hej, bre! Koga bih ja udostojio takvog odricanja? Uz tu priču često se pripoveda i nastavak, još tragikomičniji. Čičinu hemijsku sam pozajmio školskoj drugarici Marini. Posle izvesnog vremena otišao sam kod nje da bi mi je vratila.

Ovaj sled događaja je dragocen, potpuno nerežiran uvid u moje današnje opsesije. Nekada me je zbog tog navaljivanja bila sramota. A sada sam ponosan na sebe: kao da sam osećao dužnost da hemijska čiča-Rakca bude i moja jedina hemijska. Šteta samo što nisam sam uspeo da je poklonim.

Vredi, dakle, pokloniti samo ono što je jedino, samo ako posle poklanjanja više nemaš ništa.

  Dok sam pisao pesme, dok sam više čitao poeziju, uopšte nisam mario za ono što su mnogi autori, kao da su kritičari, zvali „pesničkom slikom“. Ipak, sad kad mi je kao autoru potpuno strana logika poezije, redosled koji čini pesmu, zbog toga što ga je definitivno zamenio rečenični tok, imam utisak da bi upravo od prezrene pesničke slike trebalo ponovo poeziju da učim.

Kako ponekad zavidim samom sebi što sam, u nekom životnom razdoblju, u potpunosti baratao „pesničkim redosledom“, a da ga nisam bio svestan. Zavist je utoliko veća što osećam da su se za mene ta vrata zatvorila. Kao što je Leopardi u jednom trenutku, ne čekajući da prođe mladost, završio svoje teftere (Zibaldone), tako sam i ja, tačno na određenoj tački, istočio poeziju.

  „Eslimi“: crtež na iranskom tepihu za koji se ne može reći gde počinje a gde se završava.

[torobox-self-storage]

Manjak raspoloživog prostora je problem koji u nekom trenutku zadesi svakoga. Uslovi života u gradu su takvi da nam je životni i radni prostor često skučen, a rešenja poput sopstvene garaže ili podruma skupa ili jednostavno neizvodljiva.

Nedostatak prostora je ujedno i neželjena situacija koja može i da vrlo naglo iskrsne u uslovima selidbe, renoviranja stana, kuće ili poslovnih prostorija. Tada se postavlja pitanje kako organizovati skladištenje nameštaja, pokućstva ili opreme za rekreaciju. Nasleđivanje brojnih ili kabastih stvari koje su vredne, a koje nemamo gde da smestimo unutar prostora kojim raspolažemo, je takođe posebno nezgodna situacija koja nam se može desiti.

Pročitajte više na Skladištenje stvari.

[yugovina]

Dizajn centar u Beogradu

[gradskimagazin]

MOGUĆNOSTI UREĐENJA VAŠEG RADNOG PROSTORA

Svaki kutak doma potrebno je uređivati sa velikom pažnjom, ljubavlju i posvećenošću. S vremena na vreme se pokaže potreba da svoje radne obaveze moramo da obavljamo ili završimo upravo iz radnog prostora svog doma. Da bi taj prostor bio što prijatniji, dizajneri Forma Ideale su predstavili nekoliko rešenjakako da preuredite, oplemenite detaljima i učinite ga funkcionalnijim i pogodnijim za rad od…

[mozgoderina]

Bezizlazni praznik

Postoje u svačijem životu određeni sudbonosni momenti kada se zacrtana putanja uvija i kida, nudeći priliku da se nastavi drugačije. Obično su to veliki potresi koji nas čupaju iz mlakog zagrljaja rutine.

Toliko je zasigurno znao. Kao i uvek, mučilo ga je ono što nikako nije uspevao da rasvetli. Ako je smrt supruge jedan od tih sudbonosnih preokreta koji se odigrao sa nekakvom svrhom, šta je trebalo promeniti? Mogućnost da se nešto tako krupno odigralo bez ikakvog višeg razloga, odbacivao je jednostavno kao – besmislicu. To je barem jasno. Time što je osvetlio jednu stranu ogromnog zida koji mu je preprečio život, činilo mu se da je jače zamračio onu drugu stranu na kojoj je stajao sam. Jutros je neobično jako osećao upravo taj mrak.

Šta je trebalo da učini pre četiri godine? Zahvaljujući praktičnoj pomoći malobrojnih prijatelja (od kojih je manji broj ubrajao u svoje a veći u prijatelje svoje supruge), i pomoći rodbine sa kojom je do tada još uvek održavao nekakav kontakt (opet uglavnom zahvaljujući supruzi), uspeo je da prebrodi prvobitni šok. Narednih godinu dana proveo je u izmenjenom stanju svesti, uvek na oprezu, otupeo od potresa i bola. Neprestano očekujući sledeći udarac nemilosrdne sudbine, pregurao je nekako i taj period kojeg se slabo seća i kojeg ne želi da se seća.

Trebalo je mnogo snage samo da preživi te dane, a nakon što se umorio od čekanja, umorio od umora, nastavio je da bitiše kao i pre. Isti stan, isti posao, isti grad. Isti ljudi. Iste priče. Isti problemi. Danas ga je opet čekalo sve isto.

Izronivši iz košmarne mučnine, jedna nova, do tada nepoznata ili svesno nepriznata spoznaja, ledenom rukom steže njegovo napaćeno srce. Kriv je što ništa promenio nije! Mogao je, a nije. Štaviše, morao je, a nije. Duh supruge ga verovatno posmatra kroz prozor. Neupokojen. Zapitan. Zašto je podnela toliku žrtvu? Nije načinio nešto vredno od svog života. Nešto zbog čega bi osetili ponos. Nešto što bi pridobilo naklonost ljudi i iskupilo kratkotrajno postojanje na ovom svetu. Sa toliko talenata imao je mnoštvo mogućnosti, a on je izabrao da se svim snagama grčevito bori za istu jalovu svakodnevicu. Obuze ga stid. Koliko proćerdanog vremena!

Na trgu ispred zgrade zaustaviše se šareni tramvaji, narod se slivao u gomilu koja ga je netremice promatrala. Strahoviti osećaj krivice popusti u trenu dok su se ljudi pomerali da oslobode prostor ispod prozora. Nebo se naoblači, sunca nesta a prijatan vetar povuče zavese iz sobe, te su se vijorile svečano, poput zastava. Supruga mu pruži ruku, strpljivo i nežno, sa puno razumevanja za predstojeći čin. On po prvi put odvažno i samouvereno prihvati ponuđeni izlaz. Držeći ruku voljene u svojoj ruci, pope se prvo na stolicu pa na okvir prozora i ne oklevajući ni za tren, zakorači u vazduh bez oslonca, ispunjavajući opštu volju, za koju je on, eto, poslednji saznao.

Hologramska slika supruge ispari u trenu. Drage ruke i njenog oslonca nesta. Oseti na licu kratkotrajno osvežavajuće zahlađenje dok je sve brže padao ka trotoaru.

Razrešenje! Kraj patnje i preispitivanja. Smirenje?

Približivši se popločanom ivičnjaku, polako je usporavao, da bi se tik iznad tla zaustavio u ugodnom lebdećem položaju.

Tek je tada sasvim jasno uspeo da razluči čuvare života i mira od običnog građanstva. Androidi su razmakli okupljenu masu ispred zgrade. Androidi su smireno izlazili iz šarenih tramvaja koji su uz dozvolu vlasti lagano nastavljali privremeno prekinutu vožnju. Na ulici se uspostavljao ustaljeni red. Androidi su zainteresovanim pojedincima nešto dugo i strpljivo objašnjavali, dok su ih neprimetno udaljavali od poprišta događaja.

Dva androida već su i njemu prilazila. Prihvatili su ga nežno dok su se uznemireni antigravitacioni generatori stišavali. Androidi različitog virtuelnog pola. Koji je lepši? Nije lako utvrditi koji je ljubazniji. Ili mlađi? Nije osećao umor. Nije osećao razočaranje. Bilo mu je svejedno. Štaviše, počeo je da oseća priželjkivano smirenje dok su pametne igle tragale za praznim prostorom za još jednu penetraciju na rukama prekrivenim ubodima.

Nema bega. Nema kraja. Nema sudbine i iskupljenja! Red i mir!

… hvala svevišnjem androidu… na preciznim statističkim metodama… predviđanja postupaka neuračunljivih ljudi… hvala mudroj nauci… na tehnikama neprekidnog nadzora… i kontrole hirovitih misli… hvala vladi… trajnog blagostanja… na velikom broju… mudrih androida… hvala usavršenim… virtuelnim opijatima… na bezbolnom… zaboravu…  

Izbledela misao konačno je utekla iz svesti.

Isti stan, isti posao, isti grad. Isti ljudi. Iste priče. Isti problemi. Sutra ga je opet čekalo sve isto. Ali, tek sutra. Sutra je regularan radni dan.

Danas je praznik i vreme odmora.

Pripovedio i grafički opremio: JovAN JoNA pAvLović → Estetska inspekcija: pLETisANkA TANkA → Ilustracije: (1) Antony Gormley [UK] (b 1950) ~ 'Transfuser IV', 2002. Mild steel rings (209 × 63 × 45 cm). (2) Antony Gormley [UK] (b 1950) ~ 'Slip I', 2007. (3) Antony Gormley [UK] (b 1950) ~ 'Matrix II', 2014. Digital rendering. Moderator: MozGoDER vELičANsTvENi → 

✓ svAkE NEDELJE TAčNo u 09H - oD 1. JANuARA 2017! →

✓ EkoNoMski EpiLoG: DoNiRAJTE BLoG @ pAyPAL.ME →

✓ A DNEvNicu čuvAJTE za pRoDAvNicu @ REDBuBBLE →

✓ pHoTocRowD FoToGRAF →  ✓ FAcEBook sTRANicA →  ✓ piNTEREsT TABLA →  

MozGoDERiNiNA pEsNičkA MiLiNA → ✓ Balada o najsrećnijem čoveku →  ✓ Iskušenja instant iskupljenja →  ✓ Rodbinska konspirologija → 

oBELEžENA TRAsA NA puTu Do spAsA → ✓ Mahniti mesečar (Ortega i Gaset) →  ✓ Diskvalifikovanje mišljenja (Bodrijar) →  ✓ Kraj poverenja (Nevidljivi komitet) → 

[zoranphoto]

AUSTRIJSKI LIST “KURIER”: Međunarodne turbulencije zbog Karnerova Veta za ulazak Hrvatske, Rumunjske i Bugarske u Schengen

Pod naslovom “Karnerov Schengen – Veto prouzročio međunarodne turbulencije”, austrijski dnevni list “Kurier” danas poslijepodne izvještava na svom portalu kako je “blokiranje ulaska Hrvatske, Rumunjske i Bugarske u Schengen od strane austrijskog ministra unutarnjih poslova Gerharda Karnera, zbog politike Europske unije prema izbjeglicama, imalo kao posljedicu nekoliko hektičnih telefonskih razgovora”.   Iz Beča piše: Snježana Herek “Ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner (ÖVP), od vikenda je u Hrvatskoj najpoznatiji političar iz austrijske savezne vlade. Otkako je u petak najavio Veto za proširenje Schengena, tamo je u središtu kritike”, piše Kurier. Isti izvor u nastavku pojašnjava kako je Hrvatska pokraj Bugarske i Rumunjske “jedna od tri balkanskih država, za koje je predviđen 1. siječnja prijem u schengenski prostor. U savez europskih država, unutar kojega putovanja moraju biti moguća bez graničnih kontrola”. “S tim u vezi, za vikend je bio dugački telefonski razgovor između Karnera i njegovog hrvatskog kolege Davora Božinovića. Isto tako s tim je konfrontiran i češki ministar unutarnjih poslova Vit Rakušan, čija zemlja trenutačno predsjeda EU-om”, ističe Kurier. Na kraju izvještava kako još ovaj tjedan u Hrvatsku stiže austrijski savezni kancelar i čelnik Narodne stranke (ÖVP) Karl Nehammer. Dakle, Karnerov šef u Vladi. A od njega Hrvati sigurno očekuju informacije “iz prve ruke”. Austrijski dnevni list “Der Standard”, ali i neki drugi mediji, među kojima i privatna TV “Puls24” prenijeli su jučer vijest kako kancelar Nehammer odbio komentirati protivljenje svog ministra Karnera proširenju Schengena i njegovu izjavu, prije svog puta u Hrvatsku. A izjava glasi: “Ne može funkcionirati proširenje jednog sustava koji sam ne funkcionira. Zato je moj stav kao ministra unutarnjih poslova i osobe zadužene za sigurnost, iz sadašnje perspektive, “jasno ne” proširenju Schengena”, poručio je Karner u svom razgovoru za javni servis Radio ORF-a.  Domaći mediji navode kako razloge Karnerovog odbijanja proširenja Schengena treba tražiti u “propaloj” zaštiti vanjskih granica EU-a i najezdi ilegalnih migranata s Istoka. Kako je u subotu javila Austrijska novinska agencija APA, Nehammer stiže u radni posjet Hrvatskoj u srijedu 23. studenoga. Dva dana nakon toga održat će se i sastanak ministara unutarnjih poslova zemalja članica EU-a na temu migracije. Možda nakon toga i Schengen ipak “proradi”. I  8. i  9. prosinca na sastanku Vijeća EU u schengenski prostor uđu tri nove države članice.  Među njima i Hrvatska! Fenix-magazin/MD/Snježana Herek Foto : Christopher Dunker / BKA Read the full article

[namestaji]

CENA: [price_with_discount] DIN. [caption id="" align="alignnone" width="393"] Moderan U-oblik Izvršni Kancelarijski Sto sa Fiokama - Luksuzan Dizajn za Vaš Radni Prostor[/caption] window.adminAccountId=2676482031; #Izvršni #kancelarijski #stolovi #Uoblik #Radne #stanice #Ladice #Luksuzni #radni #sto #Kancelarijski #sto #Moderni #Escritorio #Blanco #Kućni #namještaj

[moteltrogir]

Foto: Saša Šimpraga, 2018.

Afričke kupole hrvatskog arhitekta

Saša Šimpraga, 2018.

 Iako kontinuirano prisutan u Hrvatskoj i susjednim zemljama, arhitekt Ivan Prtenjak najveći je dio profesionalne karijere proveo u Bruxellesu. Obrazovan je u Zagrebu, neko je vrijeme radio na Institutu za povijest umjetnosti, da bi 1968. otišao u Belgiju. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s niz realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta .

Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, a fokus ima na tuniskim projektima arhitekta Prtenjaka te njegovim afričkim i drugim vaneuropskim realizacijama - osobito turističkom kompleksu u tuniskoj Kelibiji u sklopu kojega je izgradio „Kuću pokraj mora“ koja je 1995. godine bila nominirana  za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.  

Vaš prvi i najveći projekt u Tunisu je turističko naselje u Kelibiji nazvano „El Mansourah“ kako se zove i plaža uz koju se nalazi, a građeno je od 1969. do  1971. godine u neposrednoj blizini Cap Bona, najisturenije točke te zemlje prema Europi. Kako je došlo do tog projekta, što vas je inspiriralo i što on podrazumijeva?

Početkom  1968. ušao sam u „Groupe Structures“, najveći i najznačajniji urbanističko-arhitektonski ured u Belgiji. Primio me je arhitekt Jacques Boseret koji je studirao u Beču kod Josepha Hoffmanna. Nije pogledao moje diplome, projekte i crteže nego me je procijenio po poznavanju arhitekture Beča i Zagreba na početku stoljeća, a naročito po poznavanju Hoffmannovog djela. Kao profesor arhitekture i vrstan pedagog, procjenio je da mi može povjeriti idejne projekte za mnogobrojna vanserijska zdanja sa specifičnim sadržajima.

Početkom 1969. godine u Tunis se iz Bruxellesa uputila velika ekipa političara, investitora, urbanista i arhitekata u informativnu misiju o mogućnostima turističke izgradnje u mjestima kao što su Sidi Rais, Kelibia, Nabeul, Hamammet itd. Arhitekt Boseret uklopio me kao najmlađeg člana u ekipu. Za taj put proučio sam detaljno arapsku arhitekturu općenito, kao i podatke o lokacijama koje smo planirali posjetiti pa sam se na licu mjesta istaknuo kao ekspert te je odlučeno da mi se povjeri projekt turističkog naselja Kelibija.          

Kuća pokraj mora

Nedaleko od luke u Kelibiji, zaštićene velikom mletačkom tvrđavom, nalazi se velika plaža s bijelim pijeskom, ispred kamenih stijena i divlje vegetacje koja je te 1969. godine bila netaknuta. U tom ambijentu predviđala se izgradnja samostalnih kuća, kuća u nizu, manjih vila te hotela, restorana i trgovina. U urbanističkoj koncepciji želio sam ponajprije sačuvati izvorni katakter krajolika s plažom. Kreirao sam 15 „otoka“ zaokruženih vegetacijom u koje sam uklopio isključivo prizemne kuće. U pozadini, iza tih objekata integriranih u prirodu, situirao sam restorane, trgovine, sportske objekte, hotele...

Tom gradacijom od manjeg prema većem, od individualnog prema zajedničkom, želio sam stvoriti harmoničnu cjelinu u kojoj glavni element ostaje priroda i revalorizirana „rajska plaža“.  

 Kuća pokraj mora

Prvi realizirani objekt  u sklopu kompleksa u Kelibiji bila je „Kuća pokraj mora“. Kako ste u jednom našem razgovoru naveli, tu  ste kuću već pri prvom dolasku na lokaciju skicirali u pijesku na mjestu gdje će i biti izgrađena. Kakva je to kuća?

Uz samu plažu, investitor je želio izgraditi jedan objekt koji bi svojim sadržajem i oblikom bio ogledni primjer tipologije arhitekture budućeg naselja. Program je predviđao uređenje restorana s maurskom kavanom i stanom pa je prostor trebalo organizirati na dva načina života: zapadnjački za turiste i tradicionalni za tunisku obitelj. Prostor restorana s velikim staklenim stijenama otvoren je prema plaži i moru, dok je onaj za obitelj artikuliran oko poluzatvorenog patija. Ta dva različita prostora povezana su jednim neutralnim prostorom koji ljeti služi kao salon za turiste, a zimi kao dnevni boravak za obitelj. Te su funkcije oblikovno jasno izražene: tri velike kupole za kavanu, tri manje kupole za obitelj, te veći volumen dnevnog boravka natkriven križno-bačvastim svodom. Zidovi servisnih prostora u pomacima prate prirodni ritam kamenih stijena.

Kuća pokraj mora

Arhitektura „Kuće pokraj mora“ nastala je na osnovu suvremene interpretacije tradicionalne arapske arhitekture. Ona se uklapa u u tradiciju moderne arhitekture, ali bez „modernizma“. Prostorna igra volumena proizlazi iz jednostavne muzičke kompozicije: tri velike i tri male kupole u kontrapunktu s križno-bačvastims vodom, u skladu s ritmom zidova u pomacima.

Kuća pokraj mora

„Kuća pokraj mora“ bila je 1995. godine bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.

Nominacija za prestižnu Aga Khanovu nagradu za arhitekturu dogodila se četvrt stoljeća nakon što je kuća izgrađena, što pokazuje da je prepoznata kao djelo trajnih vrijednosti.

Bez vašeg znanja, kasnije je izgrađena kopija „Kuće pokraj mora“ i to neposredno pored izvorne. Postoje li neke razlike i što mislite o njihovom suodnosu?

Razlika između originalne kuće i njene kopije je u odnosu prema kamenim stijenama. Dok zidovi u pomacima prve kuće prate prirodni tijek stijena, druga kuća nema taj kontakt. No, na plaži one tvore jedinstveni arhitektonski niz.        

Izvorna i identična kopija Kuće pokraj mora/ foto: Saša Šimpraga, 2018.      

U sklopu čitavoga kompleksa u Kelibiji je, kako ste i naveli, predviđen i dijelom realiziran još niz drugih kuća u različitim varijantama. Čime ste se tu vodili u procesu stvaranja?

Prostor natkriven kupolom u tradicionalnoj tuniskoj arhitekturi toliko me impresionirao da sam ga koristio kao osnovni modul za stvaranje suvremenih oblikovnih struktura. Kao poveznica prostora  kvadratnog tlocrta natkrivenih kupolom i onih pravokutnog tlocrta natkrivenih bačvastim svodom, koristio sam ravne krovove različitih oblika. Na ta tri tipa volumena nadovezuje se četvrti prazan prostor omeđen zidovima – mediteranski patio. Dok kuće na padinama katakterizira kupola kao glavni izražajni element, kuće u nizovima uz plažu prepoznatljive su po bačvastim svodovima postavljenim okomito prema horizontu mora. Grupe kuća na padini komponirane su, ovisno o reljefu i orijentaciji, svaki puta u drugačijim međuodnosima. Razlog stvaranja horizontalnih nizova  kuća natkrivenih bačvastim svodom, bila je upravo nepredviđena izgradnja druge „Kuće pokraj mora“. Tako je uz plažu stvoren jedan arhitektonski kontinuitet kupola, bačvastih svodova, križno-bačvastih svodova, patia i terasa natkrivenih pergolom koji se otkrivaju šetnjom uz more.  

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Od kuća po padini, bitno je drugačiji projekt nikad dovršeni hotel monumentalnijih dimenzija koji se nalazi na rubu kompleksa. U odnosu na kuće, i tipološki i vizualno radi se o posve različitoj arhitekturi. Kako ste zamislili to zdanje?  

Svi projekti kuća i restorana s maurskom kavanom, kao i njihova dispozicija na terenu, proizišli su iz detaljnih studija. U to doba, a i kasnije, u Tunisu, kao i u Maroku, bile su u turističkoj izgradnji najčešće prisutne dvije koncepcije: replike europskog modernizma ili imitacije tradicionalne arhitekture koje su često vodile u kič. U tom kontekstu, moj pristup je bio inovatorski jer je bio svjesni nastavak lokalne tradicije, ali ne prijepisom oblikovnih detalja, nego istraživanjem dubljih strukturalnih sazvučja te krajnjom jednostavnosti kojom se postiže monumentalni dojam i kod malih zdanja.  

Za hotel, predviđen za drugu vrstu posjetilaca, želio sam stvoriti zdanje koje je „in“. U to doba bio je u hotelskoj izgradnji trend reljefnog raščlanjivanja fasada. Primjer takve arhitekture u Hrvatskoj je Hotel Barbara (1970.) pokraj Zadra arhitekta Bregovca. Projektirao sam jednu varijantu hotela te tipologije pa to u suštini nije moja arhitekura jer nije proizašla iz osobnih izvora. Arapski ugođaj, u osobnom arhitektonskom rječniku, želio sam postići u unutrašnjosti, no taj je projekt nakon izgradnje betonske strukture zaustavljen i takav stoji do danas.

Čitav kompleks nikad nije dovršen i tek je dio radio kraće vrijeme.  Što je sve od zamišljenoga ostvareno?  Kad je prekinuta gradnja, što je bio razlog i koji je status svega danas?

Kuća pokraj mora / foto: Saša Šimpraga, 2018.    

Osim dviju „Kuća pokraj mora“ izgrađeno je nekoliko raznolikih sklopova kuća  s kupolama na padini i nizovi kuća s bačvastim svodovima uz plažu. Izgradnja turističkog naselja je zaustavljena nakon promjene vlasti i kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa. Naselje sam posjetio 1995 godine povodom nominacije „Kuće pokraj mora“ za Aga Khanovu nagradu. Dio izgrađenog naselja je izvrsno funkcionirao.Terase i plaže bile su pune, a vegetacija uz nizove kuća njegovana u kontrastu s divljom vegetacijom neizgrađenog dijela. Na „Kući pokraj mora“, na zidu križno-bačvastog svoda, stajao je veliki natpis Bar u tunisko-plavoj boji. Sve mi je djelovalo je kao mali raj za turiste i stanovnike Kelibije. Sadašnje, zapušteno stanje, vidio sam samo na fotografijama. Slike divlje vegetacije iz koje izviru bijela zdanja s kupolama i bačvastim svodovima djeluju mi ponekad kao nadrealistička likovna djela.    

U Hamammetu ste projektirali turističko naselje u sklopu kojega je i bila zamišljena i natkrivena tržnica. Koja je katakteristika tog naselja i što je od toga realizirano?

Zadatak ispitati mogućnost turističke izgradnje na velikom terenu nedaleko od povijesnog grada Hamammeta dobio sam nakon uspješnih realizacija u Kelibiji. Teren ima dvije plaže, jednu uz more i jednu uz veliku rijeku, „oued“, (lokalni naziv za „tip“ rijeke, op.S.Š.), koja presušuje u sušne dane.

Radio sam cjelovitu studiju s paralelnim urbanističkim kompozicijama u koje sam uklapao moderne modularne strukture: kuće, nizove vila, mala naselja i hotelska zdanja. Među tim projektima bila je i kreacija idelanog „souka“ tj. arapske tržnice. Svi objekti bili su u istovjetnim modulima kojima je baza bila kupola promjera od 360 do 480 centimetara te odgovarajući bačvasti svodovi. Na osnovu te unikatne studije investitor je odredio program te sam projektirao cjelovito naselje, uz suradnju na hotelu s kolegom Leopoldom Vanderputteom.

Maketa projekta tržnice u Hammametu

Za razliku od naselja u Kelibiji, uklopljenog u prirodni okoliš, naselje u Hamammetu imalo je sadržajno i oblikovno gradski karakter. Svi objekti, uključujući i hotel, bili su projektirani u istoj arhitektonskoj tipologiji koja je bila određena u mojoj studiji. No, tradicionalna urbana tržnica zamijenjena je u programu modernim trgovinama. Taj projekt kasnije su preuzeli tuniski investitori i ne znam što je realizirano.        

Varijante kuća za Hammamet

Kako je došlo do projekta Vile Essaouira u Sousseu 1972. godine i kakav ste projekt tamo izveli?

U toku rada na projektu u Hamammetu, jedan investitor iz Genta želio je izgraditi modernu vilu s velikim transparentnim prostorima uz plažu pokraj Sousse-a. Za mene je taj projekt bio kreativni nastavak mog dotadašnjeg rada realiziranog u Kelibiji i sistematiziranog u Hamammetu. Želio sam stvoriti sintezu između „miesovski“ prozračnih prostora i tradicionalne arapske arhitekture. Ulazni hol, blagavaonica, dnevni boravak i biblioteka uz veliki mediteranski patio omeđen staklenim stijenama, preljevaju se jedan u drugi. Ti su prostori prekriveni serijom spojenih bačvastih svodova koji se produžuju iznad velike terase. Veza između dnevnog i noćnog dijela je uspostavljena velikim unutrašnjim vrtom bogate vegetacije u koji je, u arapskoj tradiciji, uklopljen i element vode. Četiri kupole iznad soba uz taj vrt u kontrapunktu su s kupolom kuhinje na drugoj strani. Sklad između arhitekture otvorenih prostora  i one zatvorenih očituje se kao sinteza između moderniteta i tradicije. Transparentno otvorena prema horizontu mora, vila je potpuno zatvorena prema ulici. Omeđuje je dugi bijeli zid, dužine 38 metara, na kojem su naglašena samo ulazna vrata u tunisko plavoj boji. Za prolaznike kuća je gotovo nevidljiva, tj. misteriozna.

Vila Essaouira

Moje djelovanje u Tunisu započelo je projektom „Kuće pokraj mora“ 1969. godine u kojoj su načete sve buduće arhitektonske teme, a završava projektom sinteze koju utjelovljuje vila Essaouira 1972. godine.

Vila je kasnije devastirana dogradnjom kata.

Vila je dobila ime po gradu Essaouira u Maroku što na arapskom znači „lijepo nacrtana“. To je bitan razlog zašto sam odbio nastaviti projekt nakon što je investitor želio na dio vile nadodati jedan kat, koji nisam mogao „lijepo nacrtati“. Ne znam koja joj je sudbina. Meni je ostala njena maketa.  

Vila Essaouira

Element kupole ponavlja se kroz varijacije u većini vaših tuniskih projekata. Kako doživljavate kupole koje ste okarakterizirali i „dvostrukim sadržajem“? Koje je njihovo mjesto u vašoj arhitekturi?

Kupolu sam prvi put primijenio na mom prvom projektu u Bruxellesu 1968. godine. Bila je to mrtvačnica, koju sam tretirao kao sakralno zdanje uz jednu fukcionalističku bolnicu. No, pravo otkriće kupole dogodilo se u Tunisu kada sam saznao da „jedan tuniski zidar, s jednim radnikom, izgradi jednu kupolu za jedan dan“.

Nakon primjene u tuniskim projektima, temom kupole bavio sam se na različite načine  i u mojim hrvatskim i belgijskim projektima. Želio sam „prizemljiti“ njezin simbolični i dekorativni značaj. Primjerice, u projektu obnove katedrale u Dubrovniku 1985. godine promijenio sam radikalno organizaciju prostora koristeći baroknu kupolu na sjecištu glavne lađe i transepta kao moderator. Oltar, koji je prije bio u dubini lađe postavio sam ispod svjetla kupole. Time je jednosmjerna crkva postala trosmjerna, a vjernici su polukružno raspoređeni oko oltara, kao u tlocrtnoj dispoziciji suvremenog kazališta.

Kupolom sam se bavio i na zgradi „La Prévoyance Sociale“ u Bruxellesu koja je izgrađene u stilovima Art Nouveau i Art Deco, i gdje je kupola bila samo estetski element, simbolični znak bez dodira s unutrašnjim prostorom. Unutar obnove i modenizacije objekta od 1998. do 2002. tu sam kupolu najprije minuciozno renovirao, a zatim probio strop krovne konstrukcije. Time ona danju osvjetljava veliki ured uprave, a noću postaje svjetlosni arhitektonski znak u urbanom krajoliku Bruxellesa.

U mom djelovanju, naročito u Tunisu, kupola je bila element arhitektonske igre, koje su počinjale studijama, a rađene maketama na kojima su presječene ping-pong loptice glumile kupole.  

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018. 

Sakralna arhitektura čini značajni dio vašeg opusa. Najviše takvih realizacija imate u Hrvatskoj. Čime ste se vodili kod oblikovanja sakralnih prostora?

Oblikovanju sakralnih prostora pristupam na isti način kao oblikovanju „profanih“ prostora. To se najbolje iskazuje u projekima moje serije „Crkva od sobe do grada“, koja se sastoji od pet potpuno različitih mediteranskih zdanja. Prva Crkva- soba je „Kapela svjetla“ na otoku Šipanu iz 1975. godine koju je Jasna Galjer opisala kao „minijaturu crkve kao model svijeta“. Druga, Crkva-kuća je u Petrovu selu pored Dubrovnika iz 1986. godine. To je moderna interpretacija gotičke arhitekture. Treća, Crkva-gradska četvrt iz 1977. godine nalazi se na Boninovu u Dubrovniku. To je moderno slojevito zdanje koje se uklapa u povijesni prostor i stvara novu urbanu jezgru uz grad. Potom, arhitektonska interpretacija strukture Dubrovnika osnova je „Crkve-grada“ na Lapadu projektirane 1982., koja nije izvedena (izvedena je druga na tome mjestu, op. S.Š.). I konačno, Crkva-priroda, kao otvoreni sakralni prostor u kršu Hercegovine s velikom gromadom kamena kao oltarom, koji je natkriven nebom.

Neizvedeni projekt crkve na Lapadu u Dubrovniku.  

Svjetlost je glavni element koji određuje sakranost moje arhitekture, ponajprije u projektima crkava ali i u projektima kuća, muzeja i memorijalnih prostora. Drugi važan element je utemeljnost na trajnim, povijesnim vrijednostima, uključujući i modernitet, a kako bi se postigle skladne, bezvremenske kreacije. I na kraju, korištenje trajnih materijala, naročito kamena. Počevši od belgijskog „plavog“ kamena, pa do indijskog svjetlozlatnih nijansi u svojim sam zdanjima koristio 50-ak vrsti kamena iz 20-ak regija u Europi, sjevernoj Africi i Aziji. Čini mi se i da je kamen sam po sebi prirodno sakralno zdanje.                  

Kakav dojam imate o gradu Tunisu u kojem ste i boravili neko vrijeme, s uredom u središnjoj Aveniji Habiba Bourguibe?  

Od svih arapskih gradova, Tunis ima najbolje uspostavljenu ravnotežu između povijesti i suvremenosti. Na izvrsno sačuvanu povijesnu jezgru, barem u to doba kada sam tamo bio, nadovezuje se prostrana avenija Habiba Bourguibe. Naš ured bio je na početku avenije, na broju 29, na spoju starog i novog, nasuprot čuvenog Hotela Afrika, onda središta poslovnog života, u kojem smo često imali radne sastanke. Taj ured bio je zapravo jedan veliki stan u kojem je dnevni boravak služio za rad, a tehnički ured bio je u obližnjoj ulici 18. siječnja 1952., na broju 2.

Sjećam se bogatog društvenog života u prostorijama „Pariškog kluba“. Bio je to klub arhitekata, inženjera i likovnih umjetnika koji su studirali u Parizu. Kao pravi mediteranci, diskutirali smo žustro duboko u noć, uz „boukhu“, tunisku rakiju od smokava. No, najviše su mi ostale u sjećanju večernje šetnje uz drvored avenije Bourguiba, kao nekada na Stradunu u Dubrovniku ili na Elizejskim poljanama u Parizu. Samo što su tuniske djevojke, tada u mini suknjama, bile ljepše.  

Projekti na kojima ste radili izvedeni su u još nekoliko arapskih zemalja. Tu je stambeno naselje u Rijadu (Saudijska Arabija) gdje ste kreirali moderne modularne strukture na osnovi tradicionalnih tlocrta. Autor ste i privremenog radničkog naselja u Akabi (Jordan), u sklopu kojega ste izveli i privremenu džamiju. Projekt džamije je s jedne strane bio minimalan, budući da nije bio ni predviđen, a s druge strane efemeran. Možete li reći nešto više o tom projektu ali i o vašem shvaćanju arhitekture dugog trajanja i one koja nema tu namjeru. Je li ljepota i u tome da stvari ponekad i prestanu postojati?    

Projekt privremenog stambenog naselja u Akabi za radnike iz Jemena i Pakistana radio sam kao i arhitekturu dugog trajanja, kao „grad kontejnera“ koji se tretira kao „grad kuća“. U njegovom stambenom dijelu, grupe od 14 prefabriciranih baraka složene su u 14 malih urbanih jezgri eliptičnog tlocrta. Kako bi svaki radnik prepoznao svoj kvart, grupe baraka obojane su u različite tople boje, od svijetlo žute do tamno smeđe. Tako se dobio koloristički sklad u naselju postavljenom na pijesku. Tamošnji jedini zidani objekt bila je džamija. Iako će se i ona, nakon demontaže kontejnera, vjerojatno srušiti, želio sam da u čvrrstom materijalu iskazuje trajnost. Svojom bjelinom, ona se izdvaja od naselja u bojama, kao posebno, zajedničko zdanje za sve radnike. Želio sam najjednostavnijim oblicima, tlocrtom svedenim na znak, kreirati trajno sveto mjesto. Radnici, dovedeni izdaleka, tako mogu barem djelomično „biti kod kuće“ u toj minimalističkoj, pročišćenoj džamiji. Slažem se da ljepota može ponekad biti i u tome da stvari prestanu postojati, pod uvjetom da smo ih kreirali kao da će biti trajne.        

Stambeno naselje u Rijadu

Uz Kelibiju, vaš prvi afrički projekt je iz 1969. godine za hotel pored rijeke Kongo u Kinšasi (Demokratka Republika Kongo), koji ste projektirali s belgijskim arhitektom Guyom Gorsenom. O kakvom se projektu radi?

Pokraj veličanstvenog vodenog toka rijeke Kongo, kasnije se zvala i Zaire, predviđena je izgradnja reprezentativnog interacionalnog hotela. Dugi horizontalni objekt postavili smo okomito na tok, kao bi sačuvali okoliš uz rijeku. Hotel ima tlocrt riblje kosti, tako da sve sobe pod kutom od 45 stupnjeva imaju pogled na vodeni krajolik. Restoran smo postavili,dijelom konzolno, uz sam rub visoke padine obale, tako da gosti imaju osjećaj lebdenja iznad uzburkane vode. Hotel smo oblikovali kao moderno „corbusierovsko“ zdanje u golom betonu i velikim staklenim stijenama. Ograde na balkonima terasa predvidjeli samo od plemenitog afričkog drva.

U Bruxellesu sam bio impresioniran drvenim elementima arhitekture Victora Horte, čiji su bogati oblici mogli biti izvedeni jedino od drva iz Konga. Tako sam, očaran tim drvom, crtao i originalne drvene vile unutar zelenog pojasa uz veliko jezero Kivu, s pogledom na daleku obalu Ruande. Ti crteži služili su kao ilustracija detaljnog urbanističkog plana turističke zone jezera Kivu koju smo radili 1970. godine.

 Hotel u Kinšasi

Puno ste projektirali i gradili, a kako ste u jednom od ranijih razgovora spomenuli, neke objekte nikad niste vidjeli dovršene. Primjerice autor ste urbanističkog rješenja luke u Libiji, a pri nekom slijetanju na aerodom u Frankfurtu prepoznali ste poslovni neboder koji te projektirali, a za koji uopće niste znali da je izgrađen. Možete li reći nešto više o vašoj velikoj produkciji i stvaranim i izgubljenim vezama s projektima koji su, očito, imali svoje sudbine?

Kao i za jezero Kivu, često sam crtao idejne projekte arhitekure kao ilustracije za urbanističke planove u kojima sam sudjelovao, a najznačanije je turističko naselje „Baia delle mimose“ na Sardiniji.

U Libiji sam, nadovezujući se na inženjerski plan nove luke, projektirao, mali grad za istog investitora kao i u Jordanu, kod kojeg je ostala dokumentacija.

Za mnogobrojne investitore koji su dolazili u „Groupe Structures“ često sam radio provizorne projekte, koji su služili za realniji proračun investicije, a ja sam ih shvaćao kao arhitektonske „stilske vježbe“. Dva značajna objekta u središtu Bruxellesa, koje su izgradili drugi arhitekti, proizašla su iz mojih „stilskih vježbi“. Tako mi se nedavno, leteći avionom iznad Frankfurta, „ukazala“ slika monumentalnog nebodera koji izgleda kao maketa mog projekta koji sam radio 1970-ih godina za jednog američkog investitora. Još kao student vidio sam u Düsseldorfu 1965. godine jedan manji neboder koji se sastoji od dva plošna volumena u pomacima. Tu sam temu razradio za neboder u Frankfurtu, nadodavši središnju jezgru.

Još danas ne znam gdje se nalazi prva kuća koju sam realizirao u Belgiji prije pola stoljeća. Bila je to transformacija stare farme s uklapanjem velikih staklenih stijena u okolici Bruxellesa za obitelj Debras – van Hove. Na gradilište su me vozili navečer nakon posla tako da se ne sjećam puta, a ni imena mjesta. Françoise, javi se!

Ima i projekata koje bi želio sakriti jer su ih korisnici unakazili, no danas je to teško. Na internetu sam, pod mojim imenom, pronašao dva takva objekta. S druge strane, na internetu se nalaze objekti koje uopće nisam radio. Najznačajniji je lansirala Deutsche Welle pod naslovom „Hrvatski arhitekt autor zaštitnog znaka NATO-a“, a ja sam samo postavio skulpturu/znak između dva objekta koja sam projektirao.

Prije nekoliko godina sreo sam u Bruxellesu Leopolda Vanderputtea, koji se vratio iz Rijada. Rekao mi je: „Srušili su tvoju džamiju.“ – „Koju džamiju?“ Sjetio sam se da sam crtao jednu džamiju uz naselje koje sam projektirao, ali nisam znao da je bila izgrađena.      

U dosadašnjoj karijeri projektirali ste čak 16 muzeja. Koji bi od tih projekata izdvojili i zašto?

Od devet  izvedenih muzejskih prostora izdvajam tri potpuno različita: jedan u Hrvatskoj, jer sublimira prošlost, jedan u Bosni, jer iskazuje sadašnjost, i jedan u Belgiji, jer najavljuje budućnost. Muzej dominikanaca u Dubrovniku iz 1985. godine prvi je pravi, cjeloviti, suvremeno koncipirani muzej u gradu. Cijelo istočno krilo samostana pretvoreno je u muzej. Prostore samostana koji su sami po sebi umjetnička djela, trebalo je obnoviti i revalorizirati. U toku obnove otkrio sam unutar zida originalni renesansni lučni otvor koji je postao žarišna točka muzeja. Municioznim studijama postava postignuta je sljubljenost izložaka s povijesnom arhitekturom. Želio sam stvoriti dojam da su svi ti izlošci oduvijek bili na tom mjestu.

Drugi projekt je Galerija Šimun u Dubravama pored Brčkog iz 2010. godine za zbirku moderne hrvatske i bosansko-hercegovačke umjetnosti koju je u pola stoljeća prikupio fra Stjepan Pavić. U projektu sam se vodio geslom „Priroda je prirodna, a umjetnost je umjetna“. Apstraktni prostori „labirintske jasnoće“ omeđeni su zidovima u pomacima koji su izvedeni u prepečenoj rustičnoj opeci i dugim ravnim zidom u kamenu bogate kolorističke i taktilne živosti.

Treći projekt je Muzej biotehnologije Sveučilišta u Bruxellesu iz 2005. godine i dio je Centra za znanstvenu kulturu koji sam projektirao u zaštićenom parku prirode. Za razliku od Centra, koji je otvoren prema prirodi, izložbeni prostor muzeja projektirao sam kao zatvorenu kružnu čeliju u kojoj je audiovizualnoprezentiran misterij evolucije života kao i najnovija istraživanja u biotehnologiji. U središtu te čelije kreirao sam kružnu jezgru, mali patio, u kojem je postavljeno „drvo života“ s kronološkim redoslijedom pojave bioloških vrsta na Zemlji.

Sličan koncept proveo sam i u projektu Galerije Rabuzin u Ključu 1973. godine. I tamo je, u zatvorenoj kružnoj čeliji, u obliku razvedenog svijeta, bila predviđena kružna jezgra. No, umjesto teoretskog „drva života“ u njoj je trebalo biti zasađeno pravo cvijeće.    

Pohađali ste, kasnije ukinuti, Iblerov studij arhitekture pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Možete li reći nešto više o tome i koja su neka od vaših sjećanja na sam studij, ljude i to vrijeme općenito?

Slavna Iblerova arhitektonska škola na Likovnoj akademiji (osnovana 1926. i djelovala do 1943. op. S.Š.) obnovljena je 1959. godine, ali je nakon godinu dana bila zatvorena. Bivši Iblerovi učenici, Drago Galić i Lavoslav Horvat te njegov statičar Drago Verner predavali su „čisto“ arhitektonske predmete u kontinuitetu predratne škole, a novi duh donijeli su „Diša“ Radić, gotovo religiozni teoretičar dizajna i Zlatko Bourek koji je vodio predmet „Likovne vještine“. No, najveću novost donio je Milan Prelog u predavanjima o povijesnoj baštini i o njenom uklapanju u suvremenost. Drago Ibler, koji je prije bio temelj čitave nastave, u novoj školi bio je samo pokretač, zaštitno lice i vrlo rijetko se pojavljivao na Akademiji. No, svakodnevno, u 11 sati, moglo ga se vidjeti u Kazališnoj kavani ispred koje je parkirao svoj crveni mercedes.

Nakon ukidanja škole, koja legalno zapravo nije ni postojala, svi bivši studenti napravili su zavidne karijere na područjima vezanim uz dizajn, a jedino sam ja postao arhitekt.

Upravo na Likovnoj akademiji sam upoznao profesora Preloga koji me zaposlio, kao prvog namještenika u novoosnovanom Institutu za povijest umjetnosti, zaduženog za dokumentaciju hrvatske urbanističke i arhitektonske baštine na jadranskoj obali. To je obilježilo čitav moj profesionalni život u kojem je odnos starog i novog bio dominantan.

Vrijeme mog obrazovanja i odrastanja, pedesetih i šezdesetih u Jugoslaviji, bilo je zlatno doba hrvatske kulture i umjetnosti. Kao nikad prije u povijesti, bili smo dio onog najprogresivnijeg na europskoj sceni. To se najbolje očitavalo u urbanističkom planiranju koje je danas u Hrvatskoj zaboravljena djelatnost, ali i arhitekturi, dizajnu, slikarstvu i kiparstvu te u muzici - spomenimo samo Muzički bijenale - kazalištu, crtanom filmu pa i poeziji. U svim tim djelatnostima sudjelovao sam indirektno, a u nekima i direktno. Jedna riječ, danas rijetko korištena, sintetizira to radoblje, a to je - optimizam.          

Makete izložbenog paviljona Heysel i Trga Rogier, Bruxelles  

Budući da se bavite i jednim i drugim, na koji način se u vašem shvaćanju prožimaju slikarski i arhitektonski prostor?

Slikarske, imaginarne, prostore počeo sam kreirati mnogo ranije nego projektirati realne arhitektonske prostore. U očevoj stolarskoj radionici bilo je raznovrsnih pigmenata koji su se miješanjem s vodom, alkoholom ili uljem pretvarali u boje za drvo. Na ostacima dasaka radio sam s tim pigmentima pokuse te sam rezultate primjenjivao na papiru. Usavršio sam otkrivenu tehniku i počeo stvarati osmišljene slike imaginarnih prostora. U međuvremenu sam slikao, a kasnije izlagao portrete, npr. seriju „Dafne“ od 1958. do 62. i transformacije starih natpisa u kromatsku memoriju materije od 1964. do 1968, no to je bilo „čisto“ slikarstvo, nevezano uz arhitekturu.

Svi moji projekti novih zdanja započinju kao skice u boji koje u početku izgledaju kao apstraktne slike. Iz tih slika nastaju mnogoborojne varijante iz kojih se kristalizira projekt. Precizni nacrti su gotovo uvijek prezentirani sa površinama u elementarnim čistim bojama, zbog čitkosti i brze komunikacije. Perspektivne prikaze vanjskih i unutarnjih prostora radim više slikarski nego arhitektonski, nastojeći da slika ima svoj osobni, neponovljivi pečat. U mom djelovanju slikarstvo i arhitekura se prožimaju na tri načina: u kreaciji, prezentaciji i realizaciji.

Na koji način tretirate boju u vašim projektima?

Boja je često prisutna u mojim zdanjima, ali isključivo u izboru materijala, a ne u aplikaciji na materijal, osim u rijetkim iznimkama za sekundarne elemente. Boja materijala bitno sudjeluje u doživljaju slike mojih prostora, a često ima i svoju dodatnu priču. U mom projektu sjedišta belgijskog telekoma u Monsu, boja je konstitutivni element urbanističke i arhitektonske koncepcije. Zdanje je cijelo obloženo svijetlo sivo-plavim burgundskim kamenom, koji je u skladnom dijalogu s plavim belgijskim kamenom kojim je izgrađen srednjovjekovni grad Mons. Na, taj sivo-plavi kamen, iz regije glasovitog bijelog vina Chablis, nadovezuje se u unutrašnjosti kamen toplih bež boja s crvenkastim preljevima iz regije najboljeg burgundskog vina „Nuits-Saint-George“.

U memorijalnom parku „Polje hrvatskih mučenika“ u Villefranche-de-Rourgue u Francuskoj postavio sam 2006. godine jedan veliki monumentalni zid bogate taktilne i kolorističke živosti na mjestu pogibije Hrvata 1943. godine. On se sastoji od trinaest kamenih monolita grube teksture, s crvenim, crnim i smeđim slikarskim oblicima. Ti monoliti, koje samo vadili iz obližnjih stijena, u kromatskoj memoriji materije iskazuju svu dramatiku tragičnog događaja. 

Natječajni rad, 2001.

Koji vam je vaš projekt najdraži i zašto?

„Kapela svjetla“ uz renesansnu kuću u Suđurđu na Šipanu koju sam izveo 1975. godine. Projekt izdvajam zbog originalne koncepcije, zbog participacije stanovnika mjesta u njenoj izvedbi, zbog načina korištenja, zbog njene internacionalne reputacije i na kraju, zbog njene tragične sudbine rušenja koju su proveli katolički integristi.

„Kapela svjetla“ je prvo moderno sakralno zdanje na dubrovačkom području i moj prvi projekt sakralne arhitekture. Na osnovi te realizacije naručen mi je projekt crkve Sv. Petra na Boninovu i mnoga druga sakralna zdanja.

Uz veliku renesansnu kuću, koja je služila kao franjevački samostan časnih sestara, nalazila se neugledna prigradnja korištena kao skladište koje sam minimalističkim postupkom pretvorio u najčišći sakralni prostor. Određuje ga samo jedan polukružni zid ispred postojećeg prozora. On stvara prostor mini-sakristije, zaklanja vjernicima pogled kroz prozor i, što je najvažnije, omogućuje difuzno osvjetljenje prostora svetišta. Tri vertikalne kamene ploče ambona i glatka horizontalna ploča oltara, postavljena na grubi kameni blok, označavaju svetište. Najjednostavnijim oblicima postiže se arhetipska simbolika.

Zidari, klesari, soboslikari, stolari, ekletričari...iz mjesta, kapelu su izgradili dobrovoljnim radom. Željka Čorak poklonila je profinjenu drvenu skulpturu raspela. Kapelu su časne sestre koristile za jutarnje mise i večernje molitve.

Najveće priznanje dobila je na svjetskom simpoziju „Sacred Places in the Modern Age“, u organizaciji RIBA (Royal Institute of British Architects) u Londonu 1993. gdje je bila komparirana sa slavnom „Kapelom svjetla“ Tadaa Anda nastalom kasnije, 1988. godine. No, jedna katolička sekta iz Međugorja, koja je zakupila samostan, pretvorila je kapelu u sobu s kupaonicom. Franjevačka hijerarhija blagoslavila je taj zahvat za „mir i dobro“.        

Ako je lokacija temelj arhitekture, što je njena bit?

Više od pola stoljeća gradio sam kuće, vile, stanove, muzeje, crkve, memorijalne prostore, javne objekte i to u dvadesetpet gradova i petnaest regija, u deset zemalja na tri kontineta. Izlagao sam svoje radove, samostalno ili grupno u prestižnim muzejima i galerijama u Bruxellesu, Zagrebu, Parizu, Veneciji - gdje sam i bio na dva Bijenala, za Hrvatsku i Belgiju - Munchenu, Londonu, Potsdamu, Ateni, Bologni, Rimu i Dubrovniku. Držao sam predavanja o arhitekturi u važnim europskim institucijama u Bruxellesu, Londonu, Stockholmu, Berlinu, Valladolidu, Zagrebu i Dubrovniku. Pisao sam o arhitekturi u mnogobrojnim stručnim časopisima te objavio knjigu sinteze „Arhitekture –Architectures“ na hrvatskom i francuskom jeziku. Često sam sudjelovao u radu sa studentima na hrvatskim i belgijskim sveučilištima. Posljednji razgovor imao sam ove godine sa tuniskim studentima arhitekture u dvorištu ibaditske džamije na otoku Đerbi. Tema je bila geneza ibaditske arhitekture i veza Le Corbusiera s tom jedinstvenom pojavom u islamskoj umjetnosti. S navedenim iskustvom mogu pouzdano, i s punom odgovornošću, odgovoriti na vaše pitanje da - ne znam.   

  Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018. 

_

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 3. rujna 2018.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

Alžir: https://vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/

Maroko: https://vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/

Nesvrstani: https://vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

 _

Razgovor s Ivanom Prtenjakom dogodit će se krajem listopada 2018. u Zagrebu u organizaciji projekta Motel Trogir/Mediteranske mreže modernizma.  

[gtaradi]

Zviždačicu koja je otkrila da je Banožić sam sebi dodijelio stan moraju vratiti na posao

Osim Banožića kroz istupe iznijela je optužbe za korupciju i pogodovanja kojma je svjedočila a dotiču se i glavnog tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića. Za nereagiranje je prozvala i bivšeg ministra graditeljstva i državne imovine Darka Horvata

Otkaz zviždačici Maji Đerek u Državnim nekretninama bio je nezakonit i mora se vratiti na mjesto direktorice za poslovne prostore na kojem je bila do 2020. godine, nepravomoćno je presudio Općinski radni sud u Zagrebu, piše Tportal Đerek je pravnica koja je vodila u Državnim nekretninama zakup poslovnih prostora. Njeni problemi s ravnateljicom Renato Sabo su počeli kada je odbila sudjelovati u…

[anparo-znr]

Ispitivanje radnog okoliša

Ispitivanje radnog okoliša obaveza je svakog poslodaca koji ima radni prostor. Za svaku vrstu radnog propisane su vrijednosti koje to radno mjesto mora zadovoljavati. Ispitivanja čimbenika radnog okoliša potrebno je obavljati kako bi se utvrdilo jesu li izmjerene vrijednosti u granicama utvrđenim propisima i normama. Ispitivanja u radnom okolišu mogu vršiti isključivo ovlaštene osobe.

[prijedor24]

OTVORENA NOVOGODIŠNJA IZLOŽBA UDRUŽENJA LIKOVNIH UMJETNIKA PRIJEDOR

U Prijedoru je večeras otvorena novogodišnja izložba Udruženja likovnih umjetnika našeg grada na kojoj su izložena djela 25 članova ovog udruženja. Ujedino je to bila prilika i da se svečano otvore galerija i atelje ULUP-a, koji se nalaze u prostru Vatrogasnog doma. Biće to ujedno radni i izložbeni prostor, u kojem nas u narednom periodu očekuju brojni sadržaji, te mogućnost druženja sa…