#njega lica

[zodijak]

Šta je pravi uspjeh?

moras da imas velike ambicije

i da se takmicis sa svijetom

bez podapinjanja nogu

bez ostrenja nozeva

bez iskopanih rupa i postavljenih mina

njihov uspjeh nije tvoj neuspjeh

ali moras da imas velike ambicije

inace sam sebi postavljas barijere

a moze li gore nego da sam sebi

dzelat budes

moras da imas velike ambicije

i da vjerujes cvrsto da ti to umijes

i da znas dobro ko je Jedini kadar da pomogne

od ljudi sto vise trazis, sve te vise mrze

od Njega sto vise trazis, sve te vise voli

ako ne znas sta da trazis, onda se dozovi

ako hoces da budes kuhar

budi najbolji kuhar na svijetu

ako hoces da budes autolimar

budi najbolji autolimar na svijetu

iako ne budes, bar ces uvijek teziti ka boljem

a to su samo profesije ovosvjetske

po kojima ce te pamtit prolazni ljudi

imaj ambiciju da budeš najbolji čovjek

u svojoj sredini u svom vremenu

takmici se sa ljudima svakodnevno

koliko ces da pomognes svima

koliko ces gladnih usta da nahranis

koliko ces suza sa lica da sklonis

korisnog znanja da udijelis

dobročinstvo nek ti bude cilj

a najbolji u tome da budeš

nek ti bude ambicija

kad se naučiš tome

onda te i On potpomogne

da budeš najbolji i u onome što je prolazno

i u onome po čemu će te prolaznici pamtit

jer ovdje smo svi putnici i svi smo jako kratko

nek ti ambicija bude vječnost

jer neko sva naša djela zapisuje

a ako ti je ambicija bila biti najbolji

ti si već u prednosti nad mnogima

hajde budi mi konkurencija

takmiči se sa mnom dok smo ovdje

da skupa slavimo pobjedu zajedničku

tamo gdje užitak i slavlje nikad ne prestaje

[pogledomdosrzi]

Budni snovi

Kaže Muhammed a.s.

"Allah je lijep i voli ljepotu"

Iako ovaj hadis zvuči kao da se

Isključivo odnosi na estetiku

Lica i tijela

Mene je podsjetilo na tvoju dušu

Bistru kao suzu s izvora majčinog oka

Ljudi

Čaršija

Raskošna, blistava svjetla

Kipovi, graciozniji od većine rukotvorina

Atmosfera svježa poput jutarnjeg, morskog zraka

Moja usta kažu

Subhanallah

Ali srce

Ostaje tiho

Zalazi sunce i kao da su svi slikari

Od nastanka života do danas

Oživjeli i preslikali nebo

Iza brda i planina

Kao da se svaka moguća boja

Razasula po horizontu

I ptice svojim letom

Lahkim krilima kruže i dive se

Ja šapućem subhanallah

Oduševljavam se

Ali u zaključanoj ladici moje duše

Čuči sklupčan jedan lik

Oblik duše i tijela

Što iziskuje

Najsnažnije

I najsikrenije

Subhanallah

Ploča na kojoj sjedimo je hladna

Ali ja to bar ne primjećujem

Poznato mi je to tek negdje

U pozadini mozga

Opija me tvoj pogled

Što uspijeva preslikati svaki atom tvog bića

Ne znam je li ti poznato

Ali imaš oči koje ti nisu samo ogledalo duše

Tvoje oči su ogledalo

Čitavih džennetskih bašti

Kada bih opisivala kako izgleda dijete

Što ljubi očima i miluje trepavicama

Što nurli licem njeguje tuđe brige i tuge

Što stavom raznosi svaki postojeći

Pa i moguće nadolazeći strah

Kako izgleda muškarac

Što ulijeva ljubav na svojim

Sposobnim šakama preplanulim snagom

Što daruje sreću dubinama svojih njedara

Navela bih jedino

I samo tebe za primjer

Kada bi me Svemogući pitao

Čiji dodir želim da me uspava

I na smrtnoj postelji

Ja bih zamolila za tvoj

Tako stidno

Pomalo žudno

Najviše sretno i čežnjivo

Jer zna On

Kako se u meni razdvajaju svjetovi

Kada tuđi dodir osjetim umjesto tvog

Ali On zna također

Kako u meni zarasta svaka pukotina

Dok dovim

Da osjetim

U ime Njega

Opet čar tvojih jagodica

Budim se s tobom

Zaspim s tobom

S tobom a bez tebe na jastuku

U mislima mi živiš

U duši mi cvjetaš

U srcu ljubav siješ

Sanjam da sanjaš u mom krilu

Ne želim da se probudim

Jer si na javi daleko od mog naručja

Ali se tjeram

I silim

Snovi su zabluda

A meni si moguć samo na javi

Kada On za moje snove kaže

Budi

I oni bivaju budni

[electric0aspirin]

Kako sam do sada bez broj noći sjedila i posmatrala zvijezde uz najtužnije balade Balaševića tako ispade i ove. Stalno mi je on na pameti, bio to neki glupi kontekst ili nešto bitno no opet je on u pitanju. Ne bih mogla podnjeti da ga vidim sa nekom drugom, ali kada bi bio sretan i nasmijan i kada bi mu oči svjetlucale onda bih i to preboljela. Mislim da mi se ipak neko drugi može svidjeti jer na kampu sam vidjela dosta lijepih lica i po koje smeđe oči ali niko nikada kao on. Jedan momak mi je bio dosta gotivan s ibzirom da dijelimo iste hobije i uživamo u istim stvarima ali ni to nije to, svi oni postoje ali niko nije on. Previše sam postala opsesivna sa njime i mnogo griješim sa tim no ne znam kako da prežalim. Ljubav ne prolazi tako lako, ali novi osjećaji jednostavno dolaze zatim odlaze ali taj jedan se mnogo duboku uvukao u mene. Gledajući zvijezde sam ugledala jedu kako pada, suza se želi spustiti ali ne može, ostala mi ideja da zaželim želju a bila bi da smo srerni oboje. Da sam tražila svoju sreću to bi bilo previše sebično jer ne želim da forsiram bilo što. Svjesna sma da me ne voli ali on je moja tiha patnja koja sporo prolazi. Da sam tražila za njega sreću ja bih propatila dosta jer ne znam njegive ciljeve. Sreća za oboje je najlijepša opcija jer možda se na kraju i spojimo. Možda na kraju proabm taj otrov o kojem su me upozorili, možda se pretvori u najslađi med koji će ostati do daljnjeg. Da znam da uzimam otrov opet bih ga uzela, samo kako bih osjetila njegov dodir, njegov pogled, njegive riječi i njegiva dijela. Svako zrno pustinje bih dala samo za jedna pogled mojih najdražih smeđi očiju. Samo kada bih mogla da mu kažem šta osjećam rekla bih mu ali znam da će mu to biti sve smiješno i glupo jer ne vidimo istim očima, ne živimo ispod istog oblka i ne sanjamo iste snove. Različiti smo ali stvar je da bih se ja promjenila za njega, uradila bih apsolutno sve što je u mojoj mogućnosti. Dala bih mu da mi oduzme sve osim obraza jer i nakon njega to mora da ostane pa kako god da se ja osjećala. Jedva čekam da opet srenem najlijepše oči i da se ond amoje ispune nekim suzama koje će proći u roku od treptaja ali do tad momenat traje vijekovima.

-E.

[moglismoanismoznali]

sjetim te se svako jutro kad se probudim i uzmem telefon u ruke, a tvoje ime nije na ekranu.

sjetim se svaki put kad sam ljuta, kad sam povrijedjena, ukucam broj ali se sjetim da to vise i nije moje pravo.

kad sam sretna, kad se desi nesto lijepo, ti si prva osoba kojoj zelim reci.

sjetim te se svaki put kad neko kaze da je ponosan na mene, ne vjerujem im, nisu bili tu kad si slavio moje najmanje uspjehe kao da su masivni.

sjetim se svaki put kad sjednem na kafu u onom kaficu gdje si me poljubio prvi put, kroz glavu mi prodje sto puta tvoj osmijeh i tvoj pogled, kada si me jos uvijek zelio.

put kojim si me pratio kuci, tvoja ruka u mojoj, rastanci koji su trajali duze nego izlasci, poljubac, jedan, pa onda i drugi po koji sam se uvijek morala vratiti.

Sjetim te se svaki put kad neko kaze nesto sto bi ti rekao.

Sjetim se tvog lica zadnji put prije nego sto si odustao, moje ruke, kao da sam naslutila da je posljednji put, kako prelaze preko njega ne bih li upamtila kako izgleda svaki dio, svaki ožiljak.

tvoje rijeci koje nisu ni slutile na ono sto ce uslijediti, tvoj osmijeh kad bi shvatio da se ljutim i zagrljaji koji bi ga popratili.

Sjetim te se, ne znam drugacije.

Sjetim se.

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[petrarka-na-aparatima]

Mrtvac

Ovo su stihovi mrtvaca koji piše

Zavoravio je umrijeti od tuge

Svaka sreća mu ne prija više

Njega čekaju samo šine neke pruge

On zaspe uz jutarnje crvkute ptica

Taj što mrzi svako svjetlo i dan

Još više mrzi nasmijana lica

Draže su mu more koje okupiraju san

Na ovom svijetu više sreće nema

Nikada je ni bilo nije u stvari

Ti su momeni samo u našim prividima

Ništa nije stvarno,sve je malo vrijedno

Treba poći na put negdje tamo,iza svega

Tamo preko,za mrtvaca je ono stvarno

[uraandri]

molim vas da pročitate ovo i srodne članke da vidite kakva je svinjarija bila na mom faksu a i šire

uloge tumačili:

vladimir ilić - najumišljenija ali korisna matora drtina koju ćete ikad imati prilike da slušate a koji se izvukao od odgovaranja za navodno seksualno uznemiravanje ostalih profesora od kojih su dvojica učesnici ove pizdarije; prošle godine je 80% generacije palo predmet kod njega jer mu se ćefnulo da nas podjebava

vladimir vuletić - bivši (? ne baš? nije sigurno?) sns-ovac inače do prošle god moj omiljeni profesor a šta mu se sad desilo nemam pojma (ništa strašno samo ga ekstra boli kurac da radi svoj posao)

ognjen radonjić - zajedno sa ilićem jedna od tri lica sotone filozofskog fakulteta; predaje ekonomiju i odličan je predavač a prolaznost mu je svega 3% i niko do sad nije uspeo da ga natera da jebeno oladi malo; član opozicije koji se bori za prava studenata a koji istovremeno na ispitu studentima priča ili da se udaju ili da rade u maloprodaji jer će se on postarati da nikada ne završe ovaj fakultet

slibodan cvejić - optužen da je plagirao doktorat a koliko tu istine ima ja nemam pojma; dobar predavač i profesor, ima malo bumerski mentalitet što baš i ne odgovara njegovim godinama ali osim toga što nas proziva da ne dolazimo na njegove jutarnje časove (na kojima ne beleži prisustvo btw) nemam na šta da se žalim; jedini (? nepotvrđeno) koja ilić navodno nije uznemiravao

[devil-in-lovee]

Cesto sam pisao o tebi, nasa prica je bila puna uspona i padova, zelio sam tu pricu ispricati, i da to bude ona prica koju ce mnogi citati. I citali su je mnogi, a ja nikada nisam bio pisac, samo neko ko je prosao kroz pakao a nikada iz njega nije izasao vec je ostao da gori i vristi svoj bol. Nikada ti nisam rekao ali vratio sam se godinama poslije na ono nase mjesto, prolazio onim nasim ulicama i ne znam sto sam tada mislio, valjda sam te zelio naci na onoj istoj adresi. Dosao sam i pred tvoju kucu, koliko smo vremena proveli na onim stepenicama, mastajuci, trazeci gore na nebu onu nasu zvijezdu.

-Izvini da li trazis nekoga? Cuo se glas sa strane, a onda sam prepoznao tvoju baku. Onu zenu koja je nas prihvatila, jedina iz tvoje porodice koja nije imala nista protiv nas. Nije me odmah prepoznala.

-Ne trazim nikoga, samo prolazim.

-Sjecam te se, dugo te nisam vidjela i uvijek sam znala kako ces je potraziti, mnogo si je volio ali i ona je tebe sinko, bila je to velika ljubav mozda i prevelika da bi opstala. Godinama vise nije dolazila, kada je tebe izgubila kao da je svijet stao za nju.

-Ne znam zasto sam dosao, samo sam zelio vidjeti da li je sretna, i da li je uspjela ostvariti sve ono o cemu mi je pricala.

-Nocima je plakala, i cesto je sjedila tu na stepenicama, zamisljena, kao onda nekada sa tobom dok si joj sklanjao kosu sa lica kada si je njezno ljubio. Ostavila mi je pismo za tebe, za slucaj da se nekada vratis i potrazis je, uzmi.

Uzimam pismo, i odlazim.

-Samo te moram nesto zamoliti.

-Recite?

-Nemoj da je trazis sine, udaje se uskoro. Nemoj da diras u njenu srecu.

Ig: Pisac_u_tami_

[mosus-tvog-bivanja]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela

čitati bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu.

Vesna Parun

[ljubavniromani]

Maska koja BRIŠE bore oko očiju: Koristim je tek mjesec dana i NIKO ne želi vjerovati mojim godinama!

Njega lica je važan deo rutine za očuvanje zdravlja i lepote kože. Evo nekoliko ključnih koraka koje možeš uključiti u svoju dnevnu i noćnu njegu: Čišćenje: Prvo je važno ukloniti prljavštinu, ulje i šminku s lica. Koristi blagi čistač prilagođen tvom tipu kože (masna, suva, kombinovana ili osetljiva). Toner: Nakon čišćenja, tonik može pomoći u balansiranju pH kože i dodatnom uklanjanju…

[electaksv]

Buy Premium Quality Najbolji Proizvodi Za Njegu Lica Online

Njega lica ključna je za održavanje zdrave, blistave kože. Ne može se poreći činjenica da je ljudsko lice neprestano izloženo zagađivačima, UV zrakama i lošim vremenskim uvjetima, zbog čega je ključno slijediti odgovarajuću rutinu njege kože. Svakodnevno čišćenje uklanja prljavštinu i nečistoće, sprječava začepljene pore i akne. Odabir najbolje kvalitete Najbolji proizvodi za njegu lica ključan je za dobro njegovanje kože i održavanje sjaja lica bez tamnih mrlja.

Za bolju njegu lica trebali biste se usredotočiti i na druge stvari. Vlaženje održava kožu hidratiziranom, održavajući njezinu elastičnost i smanjujući pojavu finih linija i bora. Redoviti piling uklanja mrtve stanice kože, potičući blistaviji ten. Odabir najbolje kvalitete Najbolji proizvodi za njegu lica pružit će vam nevjerojatne prednosti.

Osim estetike, njega lica igra značajnu ulogu u cjelokupnom zdravlju. Može spriječiti stanja kože poput akni, ekcema i preranog starenja. Korištenje kreme za sunčanje štiti od štetnih UV zraka, smanjujući rizik od raka kože. Ulaganje vremena u njegu lica ne samo da poboljšava vaš izgled, već i jača vaše samopouzdanje. Dajte prioritet dosljednoj rutini njege kože kako biste svaki dan uživali u blistavoj, zdravoj koži.

Electa-KSV vam donosi najbolju ponudu Najboljih proizvoda za njegu lica u Hrvatskoj i opskrbljuje ih u raznim zemljama Europe. Provjerite pojedinosti, upoznajte se s posebnostima proizvoda i prema tome naručite. Dobit ćete takve proizvode po konkurentnim cijenama uz popuste. Dakle, što čekate, naručite kako biste dobili isporuku na vrijeme.

[pogledomdosrzi]

Lažem da sam pospana

"Jesi vidjela majicu

Znaš kolko miriše na njega

Sve mi miriše na njega

Čitav život mi sad miriše

Ne moram je ni pomirisat

A osjetim njegov miris"

Ispisala sam užurbano drugarici

Kada si mi poklonio svoju majicu

Prošlo je podosta vremena od tad

Bar dovoljno da je već više

Puno puta

U mašini operem

Doduše

Možda ne bi ni bilo potrebe

Da se toliko često pere

Kada bih je ja umjereno nosila

Ali ako mi nikad nije bilo dosta tvojih zagrljaja

Kako da mi bude dosta tvoje majice

Sive tkanine koja se naslonjala

Na tvoja prsa

Lahorila sa tvog stomaka

Upijala sve atome pora tvojih leđa

Dugmići su oslobađali

Tvoju ključnu kost

I početak grudne kosti

A sad takvo umijeće

Nosim ja

Sada sve što je tvoje pokrivala

I razotkrivala

Isti učinak ostavlja i na mom tijelu

Pobogu kakva je to slast

Kakva je to blagodat

Od svega jedina žalost

Jeste da ne miriše više na tebe

A i kako će

Kada je samo nosim

Perem

Nosim

Perem

Kad god je u ormaru ugledam čistu

Poletim rukama ka njoj kao prema

Novorodenčetu ili siročetu

Nema veće radosti od te

Da na čistu kožu navučem

Nešto čime si se ti pokrivao

I možda ne miriše zaista na tebe

Ali ja nikad ne propustim priliku

Da je primaknem nosnicama

I udahnem miris sa njene tkanine

Ne udišem zaista tebe

Ali mogu da zamislim

Kako mi se zrak iz tvojih pora vrata

Raspršava po svim mirisnim nervima

A ja se gubim

Te nikako se ne pronalazim

Zaluđena sam jednim mirisom

Samo jednim

I samo jednim dječakom

Koji rasprostire svoj dah po meni

Kao da je kakva magija

A ja kad god se raziđem od tebe

Dolazim kući

Sva usplahirena i sretna

Uzbuđena kao kad smo se prvi put rastali

Te s majicom i bez nje

Sve mi miriše na tebe

Život si mi protkao svojim mirisom

I ne mogu da se obuzdam

Teško mi je da saberem ovo malo

Razumnih i prisebnih misli i namjera

Dlanove i prste

Kojima sam do maloprije

Gladila tvoju besprijekorno nježnu kožu

Približavam licu

I osjetim te

Kao da si stvarno tu

Ležim u maminom krevetu

Prevrćem se kao pijana

Lažem da sam pospana

Ne odvajam ruke od lica

Ja udišem tebe

Osjetim te na sebi

U svojim plućima

I nikako da razaznam

Kako se zove to

Kada odbijaš pokvasiti ruke vodom

Jer ne želiš da izgubiš ni miris

Sa jagodica prstiju

Od tog nekog

Ko raspolaže dahom

Što je željen da nikad sa tebe ne nestane

[spectatorzg]

Sutra je veliki dan svim poštenim štovateljima NDH!

Grupa časnika nervozno je hodala ili se premještala s noge na nogu ispred Palazzo Venezia u Rimu, toga dana, 18.05.davne 1941. Pojavila se blještava crna limuzina iz koje je izašao muškarac strogog izraza lica. Strogim vojničkim korakom podignute desnice stupao je pred paradno odjevenim talijanskim vojnicima. Uz njega omanji, debeli Mussolini, stupa kratkim nogicama, poput dresiranog praščića u…

[marija180468]

VREMEPLOV

Gledam u nebo boje tamno plavog somota po kome se razletelo na hiljade zvezda

Imam utisak da sam upala u nekakav vremeplov

Svakoga dana se osećam kao da sam zaglavljena u prošlosti a gledam na nekakvom monitoru sopstveni film sadašnjosti

Ne kradem ja od života ,krade život od mene

A nekada sam želela da ukradem parčiće budućnosti

Pa se razletim u njima poput zvezde padalice

I mislila sam ,ja sam ta koja vremeplovom upravlja

Da mogu za samo jedan momenat da otplutam do snova

I pronađem Te u njima

Ne,nisam Te poznavala

A opet ,vidiš Ti si nekako uvek bio tu

Da me svakoga jutra pozdraviš

Svake večeri poljubcem u krevet smestiš

Da me bolesnu ozdraviš

Da vešto raspršuješ tamne oblačke nevere i svetle preko njih prevlačiš

I imao si na stotine lica

Svugde sam Te viđala

U mladom mesecu

Suncu što sija nakon kiše

U vrtlozima nemira

Tuzi koja me je pritiskala sve više

U svim si mojim ljubavima bio

Prisustvovao njihovim trijunfima dostojanstveno

Tešio me kada su se gasile i u pepeo pretvarale

Iz istog me pepela uzdizao

Ma viđala sam Te ja i u istorijskim junacima

Ahil i Cezar nisu Ti bili do kolena

Viđala sam Te i u tajnim skrovištima zamišljene budućnosti svoje

Skrivenog među ništavilom svakodnevnice

Uspevao si da mi izmamiš suze

Pa si ih posle vešto brisao

I skidao mi osmeh sa lica

Pa ga na njega spretno vraćao

Sad čučim ispred vremeplova

Ukucavam septemebar 2011 -ta

Samnom si znam ali provera je neophodna

Ginula sam od slepih priča

Sakupljala deliće sopstvenog bića

Nebu sebe predavala

Sedim i čekam nespretno ukrštajući dlanove

Molim zvezde kao da mi je želja poslednja

Umalo da ne ispustim straha krik

Zurim u monitor

Na njemu sa jasno octava tvoj lik

Shvatam da ljubav ima oblik

Samo ga je potrebno prepoznati

Imenom dozvati

I sada kada si tu...

Možemo dalje ka večnosti!

Mislio si kraj je ove priče?i

Nisam ja tako velikih prohteva

I neću ništa više da znam

Samo mi treba jedna karta

Koja zajednom sa imenom Tvojim

Vodi ka budućnosti

I znam sada šta ćeš da kažeš

Život su koraci koji pišu trenuci

Ovoga puta se ne slažem

To su izmislili večiti ljubavnici

Ako je tako...

Kako to da sam Te poznavala pre nego što sam Te upoznala?

I kako to da moja uljav uvek jasno ocrtava Tvoj lik?

Zar nisi znao?

I za vremeplov postoji stanica

Ova na kojoj stojim je granica...

Tanka crta slatkim ludilom ispisana

U nazivu slova Tvoga imena.

Maja <3

[anjaperovic]

imao je dva imena, jedno za svet i drugo, kako sam ga samo ja zvala

imao je dva lica, jedno toliko ljutito da bi mu ceo svet bio pod nogama

i drugo, toliko milo, da mu nikad ne bih mogla reći ne

imao je dva života, jedan pre i drugi o kome ništa ne znam

ama baš ništa

posle nas mogao je da ima i stotinu života, meni to niko nije javio niti će

kada mi telefon zatreperi u sred noći, samo jače sklopim oči

njegovo ime neće biti na ekranu, njegov miris neće ostajati zarobljen u mojoj kosi, naši prsti nikada više neće biti isprepletani

imao je svega duplo, više nego što običnom čoveku treba

ali ja sam bila jedna i jedina

samo ja, luda i nepodnošljiva, ja preglasna i nikako po njegovoj meri

ali i dalje jedina koja se klela u njega i kad je svi snegovi pokriju

ja koja mu dozivam ime i kada zaboravim na svoje,

koja menjam brojeve telefona da me niko nikada ne nađe

ali svaki naredni više podseti na njegov,

ja koja posle njega živim da bi mi vreme brže prošlo dok čekam

jer ako ne naiđe u ovom u sledećem kosmosu sigurno hoće

i tada ću biti ona koju voli,

i tada možda ne bude imao dva imena, lica ili života

ali imaće dva srca u grudima jer je moje odavno njegovo