#mona liza

[mozucologdayo]

[unhonestlymirror]

[whenweallvote]

This Women’s History Month, we’re celebrating our Co-Chairs — who are some of the best in the business and among the most influential voices in our culture. 

To Mrs. Obama, Selena, Kerry, Becky, Megan, Liza, Jennifer, Rita, H.E.R., Janelle, and Shonda: thank you for being part of our Voting Squad! 💛

[talkstothemoonandstars]

Arrest these performers immediately:

The GOP is running scared of shit they refuse to understand.

[pupsmailbox]

1970's ID PACK

NAMES︰ adanna. adonis. adrienne. alan. alberto. alice. ama. amara. andrew. angela. antonio. april. arlo. asha. aspen. audre. august. bella. betty. bianca. brody. bruce. calvin. cass. chester. chika. chris. claudia. craig. curtis. dahlila. dahlilah. daisy. dale. daniel. darryl. dean. del. dennis. desta. diana. dolores. don. donna. doris. dorothy. duane. dylan. eddie. edwin. enrique. eric. fez. flower. frank. franklin. freddie. gary. gene. glenn. gloria. guy. harvey. hooper. hyde. imani. jack. jackie. jacqueline. jamie. janet. janice. janis. javier. jay. jean. jerome. jerry. jo. joe. joel. johnny. joni. joreen. jorge. judith. julio. keith. kelly. kelso. kenneth. kirk. kurk. lawrence. lee. lelise. leon. leslie. liza. lois. lonnie. louis. louise. luce. marilyn. marjorie. mark. marla. marshall. martha. max. mona. neil. nia. omar. pat. patti. perry. quint. randy. raul. ray. ricky. rita.. robin. rodney. roland. ronnie. roy. russell. ruth. sergio. shirley. sid. sidney. simone. stan. stanley. steven. stevie. stuart. ted. terri. terry. thandi. thema. theodore. timothy. vincent. virginia. warren. wayne. wes. zuri.

PRONOUNS︰ atari/atari. boogie/boogie. bright/bright. cass/cassette. cassette/tape. color/color. dance/dance. disc/disco. disco/disco. flower/flower. flower/power. fresh/fresh. funk/funk. funk/funky. glam/glam. glam/glamorous. glam/rock. grease/grease. groove/groove. groove/groovy. groovy/groovy. hip/hip. hip/hippie. hip/hop. hippie/hippie. muse/music. mush/mushroom. music/music. must/mustache. oran/orange. peace/peace. pop/pop. punk/punk. rain/rainbow. rainbow/rainbow. sing/sing. spiral/spiral. stripe/stripes. sun/shine. tape/tape. tree/tree. wind/wind. ☎️. ☮. ☮️. ✌. ❀. 🌈. 🍄. ���. 🎵. 🎸. 💿. 📀. 📺. 📼. 🔮.

[marcmarcmomarc]

Kingdom Hearts IV predictions: Riley’s Mind (Inside Out)

Takes place after Inside Out 2.

Is visited by Sora, who takes the form of a Mind Worker.

Starring the voices of:

Joy: Kate Higgins

Sadness: Phyllis Smith

Anger: Lewis Black

Fear: Tony Hale

Disgust: Liza Lapira

Anxiety: Maya Hawke

Envy: Ayo Edeberi

Ennui: Adèle Exarchopoulos

Embarrassment: Paul Walter Hauser

Riley Andersen: Kensington Tallman

Valentina Ortiz: Lilimar

Grace Hsieh: Grace Lu

Bree Young: Sumayyah Nuriddin-Green

Jill Andersen (Mom): Diane Lane

Bill Andersen (Dad): Kyle MacLachlan

Coach Roberts: Yvette Nicole Brown

Dani: Melanie Injeyan

Ally: Libi Rose

Sofia: Anaiya Asomugha

Nour: Deya Nurani

Nostalgia: June Squibb

Pouchy: James Austin Johnston

Bloofy: Ron Funches

Lance Slashblade: Yong Yea

Deep Dark Secret: Steve Purcell

Dad’s Anger: Pete Docter

Dad’s Fear: Carlos Alazraqui

Dad’s Sadness: Josh Cooley

Dad’s Joy: Patrick Seitz

Dad’s Disgust: J.P. Karliak

Dad’s Anxiety: Roger Craig Smith

Mom’s Sadness: Lori Alan

Mom’s Anger: Paula Pell

Mom’s Fear: Laraine Newman

Mom’s Joy: Sherry Lynn

Mom’s Disgust: Mona Marshall

Mom’s Anxiety: Mona Marshall

Mind Cop Frank: Dave Goelz

Mind Cop Dave: Frank Oz

Mind Cop Jake: Flea

Forgetter Paula: Paula Poundstone

Forgetter Bobby: Bobby Moynihan

Paula Persimmon: Paula Pell

Jangles: Josh Cooley

Helicopter Pilot: Carlos Alazraqui

Foreman: Kirk Thatcher

Fritz: John Ratzenberger

Margie: Sarayu Blue

Train of Thought Conductor: Patrick Seitz

Hockey Announcer: Kendall Coyne Schofield

TripleDent Gum Singers: Nick Pitera & Andrea Datzman

Abstract Thought Workers: Ronnie del Carmen & Elissa Knight

Additional Fire Hawks: Emerson Cunningham & Madeleine Curry

Hockey Announcer in Dad’s Memory: Randy Hahn

[sweeneydino]

I know that turtle tits are cursed, but what about hair? Mona Liza is drawn to have it by most fans and it fits her well

I'm iffy about that too tbh. With Mona, I kind of prefer feathers over actual hair. Mona is a lizard, and in most, not all, adaptations, she's a mutated human turned salamander, so I can kinda let the hair slide. Though 1987 Mona is adorable, I kind if prefer 2012's design more.

Ah shit now I wanna draw RaMona 😩

Maybe i should test out some hairstyles on Frida to see if I like it and if Mikey isn't the only non bald turtle, but I make no promises

[vanista]

Meggyalázták Mona Liza szobrát

Na most mondjunk hangosan egy nagy megálljt! Mielőtt. (Fotó)

[vintagestagehotties]

Round 1 is officially over!

Congratulations to the actresses who made it to Round 2!

Round 2 will begin on Saturday, May 4th

The winners of Round 1:

Maude Adams

Anna Maria Alberghetti

Julie Andrews

Angela Baddeley

Hermione Baddeley

Lauren Bacall

Olga Baclanova

Pearl Bailey

Josephine Baker

Lucille Ball

Anne Bancroft

Tallulah Bankhead

Theda Bara

Mona Barrie

Jessie Bateman

Polly Bergen

Claire Bloom

Mrs Patrick Campbell

Diahann Carroll

Lina Cavalieri

Helen Chandler

Geraldine Chaplin

Ruth Chatterton

Claudette Colbert

Constance Collier

Gladys Cooper

Katharine Cornell

Phyllis Dare

Zena Dare

Ruby Dee

Judi Dench

Stephanie Deste

Marie Doro

Geraldine Farrar

Maude Fealy

Edwige Feuillère

Susanna Foster

Trixie Friganza

Jane Froman

Eva Gabor

Zsa Zsa Gabor

Mary Garden

Greer Garson

Dusolina Giannini

Hermione Gingold

Dorothy Gish

Lillian Gish

Frances Greer

Mata Hari

Dolores Hart

Olivia de Havilland

Jill Haworth

Audrey Hepburn

Libby Holman

Lena Horne

Sally Ann Howes

Ethel Irving

Diane Keaton

Lisa Kirk

Eartha Kitt

Angela Landbury

Carol Lawrence

Vivien Leigh

Lotte Lenya

Beatrice Lillie

Bambi Linn

Gillian Lynne

Heather MacRae

Jayne Mansfield

Mary Martin

Jessie Matthews

Siobhán McKenna

Meng Xiaodong

Helen Menken

Ethel Merman

Cléo de Mérode

Evelyn Millard

Liza Minnelli

Rita Moreno

Odette Myrtil

Pola Negri

Julie Newmar

Nichelle Nichols

Maureen O’Sullivan

Aida Overton Walker

Anna Pavlova

Bernadette Peters

Lily Pons

Rosa Ponselle

Lee Remick

Diana Rigg

Thelma Ritter

Chita Rivera

Ginger Rogers

Lillian Russell

Rosalind Russell

Diana Sands

Lizabeth Scott

Maggie Smith

Emily Stevens

Susan Strasberg

Barbra Streisand

Yma Sumac

Inga Swenson

Laurette Taylor

Hilda Trevelyan

Monique Van Vooren

Fannie Ward

Ethel Warwick

Elisabeth Welch

Mae West

Anna May Wong

Diana Wynyard

Yoshiko Yamaguchi

[the-crafty-unicorn]

hey i found this art here you can have it.

*gives the Mona liza*

"Woah! This is some neat art... where did you get it?"

[sinderelaa]

Kako je Mona Lizi?

Gledam te kako polako nestaješ

Dok ja, ustvari, praznih ruku u ćošku stojim

Misleći da će biti bolje, ali isto je kao prije

Malo si slabiji, a malo sam jača

Padaš tamo gdje sam ja nedavno ustala

Iz pepela te diže tvoj ego i želja nadjačanja

Što mi, ruku na srce, ni ne smeta aman

Ne znam je li zato što si ti u pitanju

Ili što si fascinantan, pa i za posmatranje

Da te gledam samo dok razmišljaš

Kao što Mona Liza vijekovima okuplja ljude

I dokazuje da umjetnost vrijedi zapažanja

Tako bih i ja tebe u ćošku, praznih ruku gledala

Dok razmišljaš, hodaš, pričaš

K'o kakva slika moderna na najskupljem platnu rađena

I da ti se približim da vidim kuda je kist prelazio

I okupila ljude da promatraju tu umjetnost

Pa i iz ćoška, dok te gledam, vrijedno si djelo

Ruke su mi još uvijek prazne, doduše

Ako ne računaš nadu od koje živim zadnju godinu dana

Jer nade, nekako, uvijek ima i previše

Ali nikad, na koncu, ništa od tebe

Mirim se s tim, i priznajem, teško mi pada

I ćošak je poprilično toplo mjesto

Kad posmatraš nekog koga voliš

Zidovi te obrgle na način kako on nikad nije mogao

Ili nije smio, ili nije htio, ili nije želio, ili nije volio

Ali, još uvijek sam praznih ruku

I čini mi se da sam uvijek i bila

Ali, još uvijek sam u ćošku

I čini mi se da sam uvijek i bila

S.

[cabeswaterdrowned]

favorite album(s) (and why if you’re feeling it)

I just did a quick scan of my iTunes library and listed fav albums according to that without thinking too hard about it some are obvious though. but like inevitably sure I forgot things that aren’t in said library

•first three Marina and the Diamonds albums all count but especially Electra Heart

•Lungs by Florence and the Machine. Ceremonials and Dance Fever also count. 

•folklore + Red + evermore by Taylor Swift 

•Melodrama by Lorde 

•Manic + If I Can’t Have Love I Want Power by Halsey 

•Only in Dreams + Too True by Dum Dum Girls

•The Altar by BANKS 

•Ladyhawke + Anxiety by Ladyhawke

•So Tonight That I Might See + Seasons of Your Day by Mazzy Star

•Lush + Be The Cowboy + Laurel Hell by Mitski 

•When The Pawn … + Fetch The Bolt Cutters by Fiona Apple

•Dirty Computer by Janelle Monae

•Far by Regina Spektor

•After Laughter by Paramore

•Brutal + Guts by Olivia Rodrigo 

•Something for Thee Hotties by Megan Thee Stallion 

•The XX debut album 

•Fine But Dying by Liza Anne 

•Ultraviolence by Lana Del Rey 

•Close Your Eyes by Digital Daggers

•if we’re including soundtracks the ones for the first two seasons of Crazy Ex Girlfriend and the Buffy musical ep. lol. 

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

[d0ggma]

Foxtails at the Mona Liza Brooklyn, NY 10/13/23

[mona--lisa]

The human version of Mona Liza walks to comfort Hikari as she glares at Karen. "Leave Hikari alone. She didn't need a permit. She just wanted a puppy!"

Suburban Karen (open rp)

Hikari was outside, selling hot cocoa on a cold day. She was raising money for a puppy. Suddenly, the suburban Karen, who was a notorious fun wrecker, marched angrily to Hikari.

“Excuse me?! Do you have a permit for this?!”

“Pew-mit?” Hikari tilted her head.

“Ugh!”

“Do you want some cocoa? It’s cowd today.”

“Are you trying to bribe me?! I know an illegal operation when I see one! I bet you dont even have a registered tax number! No tax number, no business!”

“B-but hikari’s just twying to get a puppy.” Hikari whimpered.

“You don’t deserve to have a puppy! You’re just an irresponsible brat!” Karen then poured Hikari’s hot cocoa pitcher on the ground. “There! Now you have nothing to sell, so I want you gone! Now!”

Hikari looked stunned and started crying.

Tagging: @alyxdefoisnthere @alastor-the-demon @weirdgayenby @gorefieldsworld @king--of--ducks @vox-tv-demon @blitz-horsie-enthusiast @missrosieofcannibaltown and anyone else who wants to join

[sourb0i]

Watched Alien: Romulus with some friends tonight! My thoughts:

I'll always enjoy a good old fashioned Capitalism Is Bad framing, although I think they really slammed that nail once on the head at the beginning and then just kinda lightly tapped it throughout the rest of the movie. Would've been nice if they'd brought that story beat home a little more

I liked most of the characters, although they did feel somewhat one-dimensional

Especially Rain. I'm sorry. She was fine, but it felt very "generic 2020s Action Movie Girl". Maybe I'm just holding her too much to Ripley's standard, idk

Navarro was super sick tho, and I'm sad that she died first :(

I know the movie was doing the whole 'androids don't care about ppl' thing, but tbh if they'd listened to Andy and Rook when Navarro first got face-hugged they'd probably all still be alive now. Just sayin.

Loved all the practical effects- from Rook to all the creepy half-decayed bodies to the Xenomorph's hatching scene to the final Hybrid. It was all sick as hell

That said, I only found out after the movie was over that Ian Holmes (the guy who played Rook and the android in the og Alien) was dead and they pulled a Carrie Fischer cgi-ing him in. Poor taste tbh- they could've had someone new playing him and the effect would've been the same

The scene where Rain shoots all the Xenomorphs in the hall was killer (even if, irl some of that acid blood would've 100% gotten onto the hull anyway)

I think the jumpscares were slightly overused, but that's okay because only the very last one got me

Soundtrack was very hit or miss; there were some scenes that were very Generic Action Movie Soundtrack and some scenes where the deep bass sounds hitting my chest absolutely heightened the tension

All of the actors were phenomenal- especially David Jonsson as Andy. The scene were Kay gets got by the Alien was by far the best, emotionally

I did also find the dialogue to be a bit cheesy, especially at the peak action points; it really took me out of the moment (see "Get away from her you bitch" and "Die Motherfucker")

That said, it was a very fun movie. Certainly not a groundbreaker by any means, but I suppose holding it up to the candle of the original Alien is like holding up a stick-figure drawing to the Mona Liza. I'd give it a solid 7/10: an enjoyable watch with friends, but it doesn't quite get across everything it's trying to go for.