#lude godine | Explore Tumblr posts and blogs

zvjezdana-the-writer · 3 years ago

Text

Peto poglavlje moje priče ,,Dreams are not enough" 👇

Chapter 5.

Hladnoća me prožela kada sam se probudila. Sve je bilo mračno. Mogla sam čuti blage kapljice kiše koje su se slijevale niz prozor. I predenje.

Bila sam u svojoj sobi.

Ležala sam na krevetu, s rukama sklopljenim na svojim grudima. Podigla sam pogled. Jan i moja mačka su sjedili jedno pored drugog na kraju kreveta. Oboje su bili uzbuđeni jer me vide budnu. Ali ja nisam imala pojma zašto sam spavala i zašto sam ovdje. I kao najvažnije, zašto je Jan ovdje, na mom krevetu?

,,Dobro jutro, ljepotice.“ Rekao je s blagim osmijehom.

,,Jutro?“ Ošamućeno sam upitala.

,,Sada je pola sedam navečer.“

,,Dakle, sve je bio san.“ Zaključila sam.

,,Što?“ Upitao je.

,,Bila sam u šumi Epping. I ti si bio sa mnom. Grmjelo je i sijevalo. Negdje sam se okliznula i pala, pa me netko doveo u moju sobu.“

Nasmiješio se. ,,Lude snove sanjaš. Ali eto, drago mi je što sam se pojavio u tvom snu.“

Nadala sam se da će me poljubiti, ali njegove ledene usne su dodirnule moje tjeme. Unatoč njegovoj hladnoći sam osjećala toplinu koja mi je strujala cijelim tijelom. Nikada mi srce nije ovako brzo tuklo. Pa ni u najgoroj noćnoj mori.

Sjedila sam na svom mjestu pored prazne stolice na kojoj inače sjedi Elspeth. Ali danas neće sjesti na to mjesto. Obavile smo sinoć telefonski poziv gdje sam joj objasnila kako se više ne želim družiti s njom. Naglasila sam pri tome kako se ne ljutim na nju, već jednostavno želim biti sama. Nije se suprostavljala mojoj ideji. Očito je i ona htjela isto.

Također sam prikupila hrabrost i pitala Liama Scattergooda može li mi davati instrukcije iz fizike i pristao je. Nije bio neki popularan maneken od dva metra koji sa šest djevojaka šeta u školu, već običan štreber lijepog izgleda, koji je bio izoliran od društva. Vjerovala sam kako ćemo se dobro slagati.

Kiša je padala cijelu noć i zbog toga nisam mogla spavati. Ležala sam otkrivena u svom krevetu odjevena u čipkasto donje rublje. Svi prozori su mi bili otvoreni i drhtala sam od hladnoće, ali voljela sam hladnoću.

Preokrenula sam se i uzdahnula. Crna kosa mi je stizala do trbuha. Nisam uopće znala da je već ovako duga. Jako brzo raste i sve je ljepša i sjajnija. Osjećala sam potrebu za povraćanjem, pa sam otišla u kupaonicu i tu se zadržala neko vrijeme. Grudi su mi malo narasle. Dok sam bila manja, bila sam ravna kao daska i uvijek sam patila zbog toga. Bilo je mnogo toga što sam željela promijeniti na svom tijelu. Najgore mi je bilo uspoređivati se s drugim djevojkama koje su ljepše, zgodnije i visočije od mene, koje imaju sve što prosječna djevojka treba imati. Ali ja očito nisam prosječna. Uostalom imam ovaj čudni crni crtež na rebrima kojeg se užasavam. Već nekoliko noći je prisutan. Lopta iz koje vise peruške. Nekada je bila tamna i izgledala je kao tetovaža, a nekada je bila blijeda i jedva uočljiva. Nisam to još nikome pokazala. Zaista sam počela vjerovati da sam luda. Da mi se stvari pričinjavaju. Prvo sjene, sada ova tetovaža. Možda je i Jan samo proizvod moje psihičke nestabilnosti. Ali ne bi bilo moguće, jer ga je i Elspeth vidjela.

Vratila sam se u krevet, ali i dalje nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svakoj mogućoj stvari u svom životu. Voljela bih da netko jednog dana zakorači u moj život i zauvijek ga promijeni. Imati nekoga tko me voli takvu kakva jesam... to se činilo poput sna kojeg nikada neću sanjati.

Nisam znala što trebam učiniti. Janu sam obećala da ću s njim izaći u kino, a Liamu nisam ništa obećala, ali zato je on obećao meni pokazati zadatke iz fizike koji mi trebaju, jer je već sljedeći tjedan test. Trebala bih se potruditi barem proći četvorkom ove godine, a Liam bi mi mogao pomoći jer je on ipak štreber.

Uzdahnula sam i ugasila televizor. Nasula sam Nebuli mačje hrane u zdjelicu kako bi prestala hodati za mnom, a ja sam izašla vani i zaključala kuću. Bilo je pola dva poslijepodne i sunca nije bilo nigdje na vidiku. Zrak je imao miris kiše i samo sam nju mogla osjetiti, iako nije padala. Nisam sigurna kada je uopće prestala. Zaspala sam negdje oko deset ujutro. Užasno sam umorna, jer apsolutno cijelu noć nisam oka sklopila. U kući ne mogu spavati jer će mi Nebula dosađivati tako što će se penjati na mene, a ako zatvorim vrata, mijaukat će ispred njih.

Bilo je jako mirno danas. Kod svih susjeda su vrata bila zatvorena i ništa se nije čulo. Nije bilo auta ili dosadnih biciklista koji se idu provozati kroz šumu Epping. Prošetala sam do nje. Mogla sam vidjeti kako ptičice napuštaju svoja gnijezda i lete prema jugu.

Zakoračila sam u šumu i sjela ispred drveta iza kojeg sam se bila sakrila od Jana. Gledala sam u vedro nebo kako se mijenja. Nebo je za vrijeme jeseni bilo najljepše. Bilo je tamnoplave boje sa trunkom bijelog. Sivi oblaci su se pomjerali vrlo brzo. Očito danas neće biti nevremena.

Dok sam zurila u nebo, zadrijemala sam i zaspala. Sanjala sam Jana i mene na nekoj livadi, a oko nas je bilo bijelo cvijeće. Iz sna su me probudili glasovi, toliko glasni da su mi san i sjećanje na njega razderali u milijune komada.

Mogla sam opsovati. Neki ljudi su sjedili u krugu i pjevali pjesme za kampovanje nedaleko od mene. Krasno. Mogla sam spavati još. Ali kada sam bacila pogled na svoj ručni sat, zahvatila me panika. Bilo je pola šest. Ubrzo bih trebala otići Liamu kako bi me naučio raditi zadatke iz fizike. Ali i sastanak s Janom bi se trebao ubrzo odviti. Samo što ne znam ni kada trebam doći.

Ustala sam i uputila se do Liamove kuće, ali grižnja savjest me nije puštala na miru.

Zahvaljujući Liamu sam dobila četvorku iz testa iz fizike, a upravo to mi je trebalo. Elspeth sam rijetko viđala u zadnje vrijeme. Na nekim satima je prisustvovala, na nekim nije. Danas je nije bilo.

Vratila sam se u učionicu na povijest koju je sada predavao neki dečko koji fakultet još nije ni završio. Kako sam čula, radi privremeno, dok se ne nađe optimalna zamjena.

Unatoč tome što sam bila ljuta na nju, stalno sam razmišljala o Elspeth. Pitala sam se što radi i zbog čega je nema. Odlučila sam ju posjetiti.

Pozvonila sam. Jedanput. Dvaput. Poslije trećeg puta sam čula nečije korake niz stubište. Njezina mama Joanna je otvorila vrata, mišićava i muškobanjasta kao i uvijek. Iz daljine teško možeš procijeniti je li muško ili žensko zbog tamnosmeđe muške frizurice.

,,Što ti radiš ovdje?“ Upitala je ljutito.

,,Došla sam vidjeti Elspeth. Smijem li ući?“ Napravila sam korak unaprijed, a ona je raskolačila oči. Vratila sam nogu tamo gdje je bila i vidjela njezine raskolačene sivkaste oči.

,,Ne.“ Odgovorila je bijesno. ,,Elspeth miruje gore u sobi. Nije joj dobro. Ne želi nikakvo društvo.“

Zatim se vratila u kuću i zaključala ulazna vrata.

Odlučila sam otići kući. Bilo mi je hladno i tresla sam se. Uputila sam se niz ulicu. Nije bilo nijednog auta. Prolazila sam pored napuštenih kuća i pitala se gdje su ljudi koji su tu nekoć živjeli. Svašta mi se počelo pričinjati.

Vratila sam se kući dok mi je ponestajao dah. Uspela se uz stubište i pala ravno u svoj krevet. Jedva sam disala.

Eva mi je odmah ušla u sobu.

,,Ewelina? Jesi li dobro?“

,,Izgledam li možda dobro?“ Odbrusila sam.

,,Što se dogodilo?“ Sjela je na krevet i maramicom mi obrisala znoj s lica. Užasno sam se znojila i mrzila sam se zbog toga. Kada je završila s tim, svezala mi je kosu u rep.

Zatvorila sam oči i odmahnula glavom. ,,Samo mi je pozlilo, to je sve.“

Ustala sam s kreveta i pogledala kroz prozor. Ugledala sam Jana kako hoda našom ulicom. Crna kosa mu je bila nešto kraća, a dugačke šiške su mu slabo padale preko lijevog oka. Ruke su mu bile strpane u đžepove svog crnog kaputa i zurio je u tlo pod sobom zamišljenim pogledom.

,,Jan!“ Viknula sam sa smiješkom i mahnula mu.

Zastao je i pogledao u mene. Zatim je odvratio mrzovoljni pogled i nastavio hodati.

Sada sam se zaista osjećala užasno. Istrčala sam iz kuće, misleći da je već nestao, ali bio je još uvijek blizu.

,,Jan.“ Govorila sam, pokušavajući ga stići. ,,Jan, stani, molim te. Trebamo razgovarati.“ Uspjela sam ga uhvatiti za ruku i on je zastao.

,,Zašto?“ Rekao je iznervirano. ,,Da mi opet nešto slažeš i ostaviš me na cjedilu?“

,,Htjela sam doći.“

,,Zašto onda nisi?“

Progutala sam knedlu i prekrižila ruke na prsima. Ne mogu mu reći da sam bila sa Liamom. Ne bi nikada povjerovao da mi je davao instrukcije.

,,Jer si bezobrazna.“ Rekao je umjesto mene.

,,Ja....“ Dodirnula sam njegovu ruku, ali on se odmaknuo.

,,Zašto mi jednostavno nisi odmah rekla kako ne želiš biti sa mnom?“

,,Želim biti s tobom.“ Rekla sam, iako nisam bila sigurna je li to istina.

,,Čekao sam te, a ti nisi došla.“

,,Imala sam problema, nisam mogla doći...“

Odvratio je pogled. ,,Gle, Ewelina. Zaboravimo ovo.“

Okrenuo se i uputio niz ulicu, sve dok ga magla nije progutala. Dok sam gledala u maglu koja je preostala, osjećala sam kako je dio mene nestao. Moja prva i ujedno posljednja ljubav je prestala prije nego što je počela.

Cijeli sam dan provela u krevetu. Nisam mogla učiti. Nisam htjela odgovarati na Liamove poruke i pozive. On će sve samo još više pogoršati. Svaki put kada ga vidim, sjetit ću se Jana, jer sam zbog njega odbila Jana.

Dugo sam vremena u mračnoći svoje hladne sobe sjedila za pisaćim stolom, smišljajući što napisati na listu. Mogla sam ubaciti stotinjak riječi, ali nijedna ne bi dala pravedno objašnjenje. Jednostavno sam velikim slovima napisala: Verzeih mir. Oprosti mi. To je bilo jedino što sam ga mogla zamoliti.

Uputila sam se u šumu Epping i zalijepila list na drvo.

#priča #pisac #citati #citat #balkan #bosna #hrvatska #srbija #tekst #tekstovi

2 notes · View notes

forrestdumb · 3 years ago

Text

Gubitnik

BSve visoke škole su loše, a ona koju pohađamo uvijek je najgora, ako nam ne otvori oči. Kakve li smo samo mizerne učitelje morali otrpjeti, dok su zlorabili naše glave. Svi su oni bili istjerivači umjetnosti, uništavatelji umjetnosti, grobari duha i ubojice studenata.*Od djetinjstva je imao želju da umre, da se ubije, ali nikad se na nju nije dovoljno koncentrirao, govorilo se. Nije mogao izići na kraj s činjenicom da se rodio u svijetu koji mu je od samog početka u svakoj svojoj pojedinosti bio odvratan. Kako je postajao stariji, mislio je da će želja za smrću jednom nestati, ali ta je želja iz godine u godinu bivala sve intenzivnija, pa ipak ne do krajnjih granica intenziteta i koncentracije, govorio je. Moja uznapredovala radoznalost spriječila je moje samoubojstvo, govorio je, pomislio sam. Ocu ne opraštamo što nas je napravio, majci ne opraštamo što nas je rodila, govorio je, a sestri ne opraštamo što je sve vrijeme svjedok naše nesreće. Egzistirati ne znači ništa drugo nego očajavati, govorio je. Ustanem li, s gađenjem ću razmišljati o sebi i zgrozit ću se pred svime što mi predstoji. Legnem li, ne osjećam druge želje nego da umrem, da se više ne probudim, ali onda se ponovno probudim i užas se ponavlja punih pedeset godina. Zamislimo li da pedeset godina ne želimo ništa nego da umremo, a svejedno smo živi i ne možemo to promijeniti, jer smo skroz-naskroz nedosljedni. Jer smo sam jad i sama niskost. Nikakav talent za glazbu, nikakav talent za egzistenciju.

*Jednostavni ljudi, međutim, ne razumiju komplicirane, pa ih u sebi odbijaju, bezobzirnije nego bilo tko drugi, pomislio sam. Najveća zabluda je pomisliti da bi tkz. jednostavni ljudi mogli nekoga spasiti. Čovjek odlazi k njima u najvećim nevoljama i doslovce ih moljaka da ga spase, a oni ga samo još dublje bace u očaj. A i kako bi im uopće palo na pamet da spašavaju ekstravagantnog čovjeka u njegovoj ekstravaganciji, pomislio sam.

*Ja u osnovi i nisam želio postati klavirski virtuoz; Mozarteum i sve što je u vezi s njim za mene je bila samo izlika da se spasim iz činjenične dosade spram svijeta, iz moje vrlo rane prezasićenosti životom.

*Bio je ovisan o ljudima, jer je bio ovisan o nesreći, pomislio sam. Čovjek je nesreća, govorio je neprestance, pomislio sam; samo lude tvrde suprotno. Rođenje je nesreća, govorio je, a dokle god živimo, mi je nastavljamo, prekida je tek smrt. Ali to ne znači da smo samo nesretni, naša nesreća pretpostavka je da uopće možemo biti sretni, samo zaobilaznim putem nesreće možemo osjetiti sreću, govorio je, pomislio sam.

*Govorim o filozofiji, a nemam pojma o filozofiiji, govorim o egzistenciji, a nemam pojma što je to, govorio je. Naše polazište uvijek je to da ni o čemu ništa ne znamo, čak i da ni o čemu nemamo pojma, govorio je, pomislio sam. Tek što smo se nečemu posvetili, gušimo se u našem nevjerojatnom materijalu, koji nam na svim područjima stoji na raspolaganju, to je istina, govorio je, pomislio sam. I premda smo toga svjesni, uvijek ćemo se iznova posvećivati našim tkz.duhovnim problemima i upuštati se u nemoguće, pokušavajući stvoriti duhovni proizvod. To je ludilo, govorio je, pomislio sam. Načelno smo osposobljeni za sve, isto tako načelno krahirat ćemo u svemu, govorio je, pomislio sam. Usukali su se u jednu uspjelu rečenicu, naši veliki filozofi, naši najveći pjesnici, govorio je, pomislio sam. To je istina, mi se često prisjećamo tek takozvanog filozofskog kolorita, ničega drugog, govorio je, pomislio sam. Studiramo čudovišno djelo, primjerice Kantovo, a ono se s vremenom usuče u malu istočnoprusku Kantovu glavu i sasvim nestvaran svijet sazdan od magle i noći koji skončava u istoj bespomoćnosti kao i svi drugi, govorio je, pomislio sam. Čudovišni svijet želio je biti, a preostao je tek smiješan detalj, govorio je, pomislio sam, kao što to uvijek i svugdje biva. Takozvano veliko na koncu doseže točku na kojoj osjećamo samo još ganutost zbog njegove nakarade i jada. U svijetlim trenutcima uvida Shakespeare će se također svesti na nakaratu, govorio je, pomislio sam. Bogovi nam se već dugo ukazuju s bradom na vrčevima za pivo, govorio je, pomislio sam. Samo luda osjeća divljenje, govorio je, pomislio sam. Takozvani duhovni čovjek izgorjet će u jednom, kako mu se čini, epohalnom djelu, a da na kraju svejedno ispadne smiješan, zvao se on Schopenhauer ili Nietzsche, to je svejedno, bio on Kleist ili Volatire, sve što vidimo je ganutljiv čovjek, koji je zloupotrijebio svoju glavu i na kraju doveo samog sebe do apsurda. Čovjek kojeg povijest neprestance gazi. Velike mislioce zatvorili smo u svoje vitrine s knjigama, iz kojih bulje u nas, zauvijek osuđeni da budu smiješni, govorio je, pomislio sam. Danonoćno čujem jadikovku velikih mislioca koje smo zatvorili u svoje vitrine s knjigama; te smiješne duhovne veličine stavili smo pod staklo kao usukane glave, govorio je, pomislio sam. Svi ti ljudi ogriješili su se o prirodu, govorio je, počinili kapitalni zločin protiv duha, zbog toga ih kažnjavamo i zauvijek zatvaramo u vitrine s knjigama. Jer u našim vitrinama s knjigama oni će se ugušiti, to je istina. Naše biblioteke su takoreći kaznionice u koje smo zatvorili svoje duhovne veličine. Kant je po prirodi stvari dobio samicu, kao i Schopenhauer, Nietzsche, Pascal, Voltaire, Montaigne; svi velikani nalaze se u samicama, svi ostali u masovnim ćelijama, ali svi su dragi moj, utamničeni zauvijek, to je istina. I jao onome među tim kapitalnim zločincima koji se drzne pobjeći, jer toga će smjesta uništiti i učiniti smiješnim, to je istina. Čovječanstvo ne zna kako da se obrani od svih tih takozvanih duhovnih veličina, govorio je, pomislio sam. Duh, gdje god se pojavi, uništavaju i zatvaraju, proglašavajući ga po prirodi stvari smjesta zloduhom, govorio je, pomislio sam promatrajući strop u sali za goste. Ali sve što govorimo puke su besmislice, govorio je, pomislio sam, svejedno što rekli, besmisleno je, a naš život ionako je sama besmislenosti. Rano sam to shvatio, tek što sam počeo razmišljati, već sam to shvatio, govorimo samo besmislice, sve što kažemo je besmisleno, ali besmisleno je i sve što nam kažu, kao što je besmisleno sve što se uopće kaže, u ovom svijetu dosad su se govorile samo besmislice, govorio je, zaista i po prirodi stvari, sve što se ikad napisalo su besmislice, sve napisano što posjedujemo su besmislice, jer to i ne može biti ništa drugo nego hrpa besmislica, što nam dokazuje povijest, govorio je, pomislio sam.

*Mi uvijek vjerujemo da smo autentični, a ustvari to nismo; vjerujemo da smo koncentrirani, a ustvari nismo ni to. Naravno da je ta spoznaja kod mene dovela do činjenice da ništa što sam napisao nikad nije objavljeno, pomislio sam, nijedan jedini rad u dvadeset i osam godina, koliko se već bavim pisanjem. Samo spisom o Glennu bavim se već 9 godina, pomislio sam. Dobro je da nijedan od tih nesavršenih, nezgotovljenih radova nije izišao, pomislio sam, jer da sam ih objavio što mi ne bi pričinjalo nikakve poteškoće, danas bih bio najnesretniji čovjek koji se uopće može zamisliti, danomice suočan sa svojim katastrofalnim spisima, što vrve greškama, netočnostima, previdima i diletantizmom. Od te kazne spasio sam se uništavanjem, pomislio sam, i iznenada osjetio velik užitak u spomenu riječi uništavanje.

* Glenn se svugdje prikazuje kao bogalj i slabić, kao produhovljen čovjek kojom se priznaje samo obogaljenost i obogaljenosti svojstvena hipersenzibilnost, ali on je zaista bio atletski tip, mnogo snažniji od Wertheimera i mene zajedno, vidjeli smo to kad je vlastoručno srušio jedan jasen pred prozorom, koji ga je, kako je rekao, ometao u sviranju klavira.

*Naš Glenn Gould mogao se smijati neobuzdano kao nitko drugi, i zbog toga je najozbiljniji čovjek, pomislio sam. Tko se ne može smijati, tog ne treba ni uzeti za ozbiljno, pomislio sam, a tko se ne može smijati poput Glenna, tog ne treba uzeti za ozbiljno kao Glenna.

*Naša egzistencija sastoji se u tome da neprestance budemo protiv prirode i odupiremo joj se, govorio je Glenn, da se odupiremo prirodi dokle god ne odustanemo, jer je priroda jača od nas, koji smo iz obijesti napravili od sebe umjetni proizvod. Ta mi nismo ljudi, mi smo umjetni proizvod, klavirist je umjetni proizvod, i to odvratan, rekao bi zaključno. Mi smo ti koji neprestance pokušavaju uteći pred prirodom, ali nam to po prirodi stvari ne uspijeva, govorio je, pomislio sam, mi ostajemo poraženi. U osnovi želimo biti klavir, ne ljudi, već klavir, čitav život želimo biti klavir, a ne ljudi, bježimo pred ljudima koji jesmo da bismo postali klavir, a to nam nikako ne može uspjeti, u što, međutim, ne želimo povjerovati, govorio je. Idealni svirač klavira (Glenn nikad nije rekao pijanist!) je onaj koji želi biti klavir, a i ja svaki dan kad se probudim kažem samom sebi da želim biti Steinway, ne čovjek koji svira na Steinwayu, već Steinway sam.

*Ne postoji ništa strašnije nego vidjeti čovjeka koji je toliko veličanstven da nas njegova veličanstvenost uništava, te da taj proces moramo promatrati, izdržati, a na kraju i prihvatiti, dok zapravo u takav proces ne vjerujemo i ne možemo povjerovati, sve dok nam ne postane nepobitnom činjenicom, pomislio sam, a tad je za nas prekasno.

*Od učitelja koji nije genij, genij će napraviti svog idealnog učitelja, u tom sasvim određenom trenutku i na sasvim određeno vrijeme, pomislio sam. Ali stvarna žrtva tog tečaja kod Horowitza nisam bio ja, već Wertheimer, koji bi bez Glenna zasigurno postao izvanredni, glasoviti klavirski virtuoz, pomislio sam. Wertheimer, koji je napravio pogrešku da te godine ode u Salzburg k Horowitzu, gdje će ga uništiti Glenn, a ne Horowitz. Ta Wertheimer je htio postati klavirski virtuoz, ne ja, pomislio sam; za mene je klavirska virtuoznost bila samo izlaz, taktira odugovlačenja za nešto što mi doduše do danas nije postalo jasno. Werthemier je htio, ja nisam htio, pomislio sam. Glenn je odsvirao svega nekoliko taktova, a Wertheimer je već pomišljao da odustane, točno se sjećam kako je Wertheimer ušao u sobu na prvom katu Mozarteuma, koja je bila dodjeljena Horowitzu, i čuo i vidio Glenna, nakon čega je zastao na vratima nemoćan da sjedne; čak ni kad mu je Horowitz ponudio da sjedne, on to nije mogao, dokle god je Glenn svirao, i tek kad je Glenn prestao svirati, Wertheimer je uspio sjesti, sklopio oči i ništa više nije rekao. Patetično rečeno, bio je to kraj, kraj Wertheimerove karijere virtuoza. Deset godina studiramo instrument koji smo sami odabrali, a onda, nakon tih mukotrpnih manje-više depresivnih deset godina, čujemo nekoliko taktova jednog genija i gotovi smo, pomislio sam. Wertheimer to godinama nije želio priznati. Ali tih nekoliko taktova Glennova sviranja bili su njegov kraj, pomislio sam. U mom slučaju nije bilo tako, jer ja sam i prije no što smo upoznali Glenna razmišljao o odustajanju, o besmislenosti mojih napora; kamo god bih došao, uvijek sam bio najbolji, navikao na takvo stanje nisam imao poteškoća razmišljati o odustajanju, o prekidu jedne besmislice, protiv svih glasova koji su mi potvrđivali da spadam među najbolje, ali spadati među najbolje, to mi nije bilo dovoljno, ja sam želio biti najbolji ili uopće ne sudjelovati, i tako sam prestao i poklonio svoj Steinway učiteljskom djetetu. (...) Mi smo već uništeni, a svejedno ne odustajemo, pomislio sam, za to je Wertheimer dobar primjer. On nije odustao još godinama nakon što ga je Glenn uništio, pomislio sam. A čak mu ni samome nije sinula zamisao da se oprosti od svog Bosendorfera, pomislio sam; prvo sam ja morao pokloniti svoj Steinway, ne bi li on time dobio priliku da svoj Bosendorfer proda na dražbi. On svoj Bosendorfer nikad ne bi poklonio, on ga je morao dati na dražbu u Dorotheum, to je karakteristično za njega. Ja sam poklonio Steinway, on je na dražbi prodao Bosendorfer, pomislio sam, time je sve rečeno. Ništa wertheimerovskoga nije proizišlo iz Wertheimera samog, kažem sada samome sebi, sve wertheimerovsko uvijek je bilo samo oponašanje, imitacija, on je oponašao sve, radio sve što radim i ja, tako je oponašao i moje propadanje i postupio kao i ja, pomislio sam. Tek je njegovo samoubojstvo bilo isključivo njegova odluka, proizišla u potpunosti iz njega, pomislio sam, i tako je na kraju, kako se kaže, imao još jedan trijumfalan osjećaj. I možda je to što se ubio vlastitom odlukom njegova velika prednost preda mnom, pomislio sam. Slabi karakteri uvijek će postajati slabim umjetnicima, pomislio sam, Wertheimer to nedvosmisleno dokazuje. Wertheimerova priroda bila je u potpunosti suprostavljena Glennovoj, pomislio sam, on je imao takozvano poimanje umjetnosti, Glennu Gouldu to nije bilo potrebno. Dok je W. neprestance postavljao pitanja, Glenn nikad ništa nije pitao, nikad ga nisam čuo da postavlja pitanje, pomislio sam. W. se uvijek bojao da će izići iz okvira vlastitih mogućnosti, Glenn nije imao čak ni ideju da bi mu se to moglo ikad dogoditi. W. se, uzgred, svako malo ispričavao zbog stvari koje nisu bile povod za ispriku, dok Glenn pojam isprike uopće nije poznavao, Glenn se nikad nije ispričavao, iako je prema našim pojmovima neprestance bilo povoda za ispriku. W. je uvijek bilo važno znati što o njemu misle ljudi, Glenn to nije nimalo cijenio, kao uostalom ni ja; meni je, kao i Glennu, oduvijek bilo svejedno što o meni misli takozvana okolina. W. je govorio i kad ne bi imao što reći, samo zato jer mu je šutnja postala opasnom, Glenn je šutio i na najduže staze, kao uostalom i ja, koji sam, poput Glenna, mogao šutjeti barem danima, ako ne već tjednima, što je Glennu glatko polazilo za rukom. Sam strah da ga neće uzeti ozbiljno činio je našega gubitnika razgovorljivim, pomislio sam.

*Sebe ovdje ne bih proučavao, iako mogu reći da sam uvijek imao sve pretpostavke za sve moguće, samo što ih uglavnom posve svjesno ne bih iskoristio, uvijek iz indolencije, lijenosti, oholosti i dosade, pomislio sam.

*Želio je biti umjetnik, umjetnik u življenju, to mu nije bilo dovoljno, iako upravo taj pojam sadrži sve što nas čini sretnima, samo ako smo dovoljno pronicljivi, pomislio sam. Naposljetku se zaljubio u svoju propast, ako nije za njom načisto i poludio, pomislio sam, zakopavši se u tu propast sve do kraja. Zaista bih mogao reći da je bio nesretan u svojoj nesreći, ali i da bi bio još mnogo nesretniji da je tu svoju nesreću preko noći izgubio, da mu ju je jednog trenutka netko oduzeo, što bi opet bio dokaz da u osnovi uopće nije bio nesretan, već sretan, ma bila to i sreća zbog vlastite nesreće, pomislio sam. (...) Možda moramo polaziti od pretpostavke da takozvani nesretni čovjek uopće ne postoji, pomislio sam, jer većinu unesrećujemo upravo time što im oduzimamo njihovu nesreću.

*Ali naravno da smo za razliku od svih ostalih imali sreću da ne moramo zarađivati novac, jer smo ga od početka imali dovoljno. No, dok je W. uvijek bio taj koji se stidio svog novca, ja se svoga nikad nisam postidio, pomislio sam, jer bilo bi najluđe stidjeti se zbog novca usred kojeg se čovjek rodio, u mojim očima to bi u svakom slučaju bilo perverzno, odbojno licemjerje, pomislio sam. Kuda god pogledali, ljudi su licemjerni, jer govore da se stide novca što ga oni imaju, a drugi ne, premda je u prirodi stvari da jedni imaju novaca, a drugi ne, a jednom ti isti neće imati novaca, a drugi hoće, u tome se ništa neće promijeniti. jedni neće biti krivi što ga namju itd, pomislio sam, što, međutim, ne razumiju ni jedni ni drugi, jer na kraju krajeva i jedni i drugi poznaju samo licemjerje i ništa drugo. Ja sebi nikad nisam predbacio to što imam novaca, W. si je to neprestance predbacivao, ja nikad nisam rekao da bih patio zbog svog bogatstva kao W, koji je to veoma često govorio, ne ustručavajući se čak ni od najbesmislenijih darivanja, što mu na koncu nisu ništa koristila, poput, primjerice, onih milijuna koje je poslao u afričku Sahel-Zonu, iako tamo, kako je kasnije saznao, nikad nisu stigli, jer su ih pojele one katoličke dobrotvorne organizacije kojima ih je doznačio. Čovjekova nesigurnost je njegova priroda i njegov očaj, govorio je W. često veoma točno, samo što mu nikad nije pošlo za rukom da se pridržava vlastitih izjava, da se čvrsto uhvati za njih, u glavi je uvijek imao čudovišnu, zaista čudovišnu teoričnost (pa i u svim aforizmima koje je napisao!), pomislio sam, koja je uistinu bila spasonosna životna i egzistencijalna filofozija, samo što je bio nesposoban da je primijeni na sebe. U teoriji je rješavao sve neugodne situacije života, sva stanja očaja, pa i sve zlo svijeta u kojem se svaka stvar raspada, ali praktički to nikad nije bio u stanju.

*Gubitnik se već rađa kao gubitnik, pomislio sam, on je uvijek bio gubitnik, a kad pažljivo promotrimo svoju okolinu, ustanovit ćemo da se ona sastoji gotovo isključivo od takvih gubitnika, pomislio sam, od ljudi za slijepe ulice kakav je bio W., što ga je Glenn Gould već u prvom trenutku prozreo kao čovjeka slijepe ulice i gubitnika, kao što ga je Glenn Gould prvi i nazvao gubitnikom, na taj bezobziran, ali skroz-naskroz otvoren kanadsko-američki način, izgovorivši bez imalo stida što su drugi također mislili, ali nikad ne bi bili izrekli, jer im taj bezobziran i otvoren, pa ipak ljekovit kanadsko-američki način, nije svojstven, pomislio sam, a svi su u W. oduvijek vidjeli gubitnika, ne usudivši ga se nazvati takvim; ali možda u svojoj nemaštovitosti samo nisu uspjeli smisliti tako precizan naziv kakav je smislio Glenn Gould u prvom trenutku kad je ugledao W. Oštrovidno, moram priznati, a da ga prethodno dugo ne promatra, smislio je gubitnika, ne kao ja, koji sam tek nakon dužeg promatranja i više godina zajedništva došao do pojma čovjeka slijepih ulica. Uvijek imamo posla s takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, rekao sam samome sebi i nastavio hodati uz vjetar. Teškom mukom spašavamo se pred takvim gubitnicima i ljudima slijepih ulica, jer ti će gubitnici i ljudi slijepih ulica učiniti sve da nas tiraniziraju, da usmrte ljude koji ih okružuju, rekao sam sebi. Slabi kakvi jesu i upravo zbog stoga što su tako slabo konstruirani i izrađeni, oni imaju snagu da razorno djeluju na svoju okolinu, pomislio sam. Na svoju okolinu i ljude koji ih okružuju oni nasrću bezobzirnije nego što bismo to isprva mogli zamisliti, a kad shvatimo što ih pokreće, njihov mehanizam gubitnika i ljudi slijepih ulica, najčešće je prekasno da bismo im još stigli uteći, jer oni nas, gdje god im se ukazala prilika, nasilno vuku prema dnu, rekao sam sebi, njima je svaka žrtva po volji, ma radilo se pritom i o vlastitoj sestri, pomislio sam. Iz svoje nesreće, svoga gubitničkog mehanizma, oni izvlače najveći kapital, rekao sam sebi hodajući prema Traichu, premda im taj kapital naposljetku posve prirodno ništa ne koristi. (...) Početak Wertheimerove katastrofe dogodio se već u trenutku kad mu je Glenn Gould rekao da je gubitnik, nešto što je W. oduvijek znao, a što je Glenn, moram priznati, iznenada sasvim nepristrano izrekao na svoj kanadsko-američki način, zadavši W. svojim gubitnikom smrtonosan udarac, pomislio sam, ne jer je W. taj pojam tada prvi put bio čuo, nego jer je W., a da riječ gubitnik uopće nije poznavao, odavno bio upoznat s pojmom gubitnika, dok je Glenn Gould riječ gubitnik samo izgovorio u presudnom trenutku, pomislio sam. Mi izgovaramo riječi i njima uništavamo ljude, a da čovjek kojeg smo uništili u trenutku kad smo izgovorili riječ kojom smo ga uništili nije ni svjestan te smrtonosne činjenice, pomislio sam. Čovjek konfrontiran sa smrtonosnom riječju kao smrtonosnim pojmom još ništa ne sluti o smrtonosnom djelovanju te riječi i njezina pojma, pomislio sam. Glenn je W. nazvao gubitnikom još prije nego što je tečaj kod Horowitza uopće započeo, pomislio sam, mogao bih čak odrediti točan sat kad je Glenn za W. upotrijebio riječ gubitnik. Mi čovjeku kažemo smrtonosnu riječ a da po prirodi stvari u istom trenutku nismo ni svjesni da je riječ koju smo izrekli zaista smrtonosna.

*Iako su Goldberg varijacije komponirane samo zato da nesanicu čovjeka koji je od nje patio čitav život učine podnošljivijom, pomislio sam, W. su uspjele ubiti. Izvorno komponirane za razveseljavanje naravi, ubile su gotovo dvjesto i pedeset godina kasnije jednog beznadnog čovjeka, naime W, pomislio sa na putu prema Traichu.

Thomas Bernhard

3 notes · View notes