#slika sa citatom | Explore Tumblr posts and blogs

mentalnahigijena · 2 months ago

Text

IZDAJA KROZ VRIJEME

Okupacija u više slika

...Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“

Da li se o fenomenu izdaje Crne Gore može reći nešto novo u odnosu na već konstatovano i napisano? Da li se pozivati na pjesničke forme koje izdajnike domovine smještaju u deveti krug pakla ili filozofirati o pojmu izdaje, od lične do sistemske? Ima li svrhe ponavljati milenijumske korijene nečasnih postupaka prema rodnoj grudi, od prvine na brdu Oblik, kada je mjesni župan predao dukljanskog kneza Vladimira caru Samuilu, preko onih stihova Petra I o „trgovcima lakomim na blagu“ spremnih da za novce izdaju Crnogorce, do onih koji su uzimali tuđe oružje i kalauzili neprijatelju kada je vojštio na Crnu Goru? Iako analogije često nijesu dobre za tumačenje nekih pojava i tokova, ipak se neka nevesela poređenja vremena okupacije Crne Gore krajem Prvog svjetskog rata sa sadašnjim trenutkom Crne Gore prosto nameću. Nameću se kao potkrepa stavovima o Crnogorcima kao neznavenim ponavljačima istorije.

Možda bi trebalo istaći da bi, s obzirom na to u kakvoj izvrnutoj realnosti sada bitišemo, vrijeđelo napisati novu istoriju Crne Gore kroz prizmu izdaje. To stoga što nekada izdajnici nijesu bili u prilici da svoje izdajstvo izdignu na nivo vrline, kao što se to danas čini od nomenklature koja je donijela „osvježenje“ našoj ojađenoj zemlji. Vrijedi podśetiti da duboki prezir prema izdajnicima i špijunima nose čak i oni koji koriste njihove usluge. Poslužićemo se citatom iz književnog djela, koji nužno ne mora da odgovara realnim događajima, ali pisci uspijevaju da svojom kreacijom dočaraju stvarnost, precizno definišući pojave i zaključke. U veoma zanimljivom romanu Krv i zakletva, spisateljice Gordane Simonović, nailazimo na stav stvarnog/književnog lika, austrijskog generala Vagnera, koji je došao da smiri Krivošijski ustanak (1869. godine). Nakon što je s prezrenjem završio razgovor sa doušnikom, autor kaže za Vagnera: „General Vagner je primio izvještaje višim komandama i nije se mogao prestati iščuđavati spremnosti i bolesnoj potrebi velikog broja ljudi na ovim prostorima da okupatorima i ljudima koje jedva poznaju, ogovaraju i prijavljuju poznanike, prijatelje i rođake iz političke zaslijepljenosti, neposrednog interesa ili zlobe; posebno, što su sami dolazili. Ali primijetio je da im je to u krvi, takvi su bili njihovi očevi i bliski rođaci, koji su tako preživljavali i peli se stepenicama uspjeha od režima do režima. Na vrhu nema nevinih i poštenih. Prećutni uslov uspjeha je beskrupuloznost. Hoće li njihovim potkazivanjem stradati neko nevin koga će poslati na robiju, oduzeti mu sva prava i imovinu, lišiti života – njemu je bilo svejedno. Gadio ih se. Na kraju krajeva, neka sebi oči međusobno povade, sve dok on ima koristi od toga.“

Slična situacija je bila uoči i tokom Prvog svjetskog rata. Zajedno sa snagama koje su nasrnule na Crnu Goru sa željom da je unište, na svoju rodnu grudu nasrnuli su „omladinci“, koji „dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku bombi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih tiranima na Cetinju“. Crna Gora je okupirana, iako se taj termin dugo izbjegavao. Tada su ga koristili savremenici u svojim izvještajima, koji su dugo skrivani.

NA VIDJELO

U raportu Britanske misije koji je podnešen lordu Kerzonu, tadašnjem ministru spoljnih poslova Velike Britanije, 9. juna 1920, između ostalog se navodi: „Uzimajući u obzir nasilnu okupaciju Crne Gore od strane Srbije (jedna akcija, koja do danas još nije službeno priznata od Velikih Sila), potpuno je nemoguće u toj zemlji ma za kakvu britansku misiju da ulazi u ma kakve političke stvari i da priznaje jednu situaciju kakvu još britanska vlada nije akceptirala. Kao što je vrlo dobro poznato, razne amerikanske pomoćne misije, koje su ovo učinile, za cijelo vrijeme boravka u Crnoj Gori nijesu imale slobodne ruke u razdjeljivanju pomoći a njihova je pomoć bila upotrebljavana samo u svrhu srbijanske propagande, da nikad nije nijedna para bila dana onom dijelu stanovništva koji nije htio priznati nasilnu aneksiju Crne Gore.“

Ono što izaziva zebnju jesu neke podudarnosti u postupanjima ondašnjih i sadašnjih domaćih najamnika na uniženju i uništenju svega crnogorskog – „Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda“: „Novi zavojevači zemlje unesoše u Crnu Goru pravi režim terora, a da bi lakše radili unutra, i bez ikakvih svjedoka, oni potpuno blokiraše zemlju spolja… Među tim istim elementima regrutovahu se najaktivniji faktori austrougarske špijunaže, koji danas igraju ulogu najvećih patriota. Među tijem i takvim elementima je današnji uzurpatorski režim pokupio svoje najvatrenije pristalice, i, blagodareći svakovrsnom podmićivanju, uspio je da stvori tobož nacionalnu gardu…

U svojoj razornoj obijesti da unište sve što je crnogorsko, ove plaćeničke bande zaboraviše se tako daleko, da batinaše sva ona lica kod kojih nađoše crnogorski vojnički barjak ili koji god drugi znak i obilježje koje podsjeća na crnogorsku državu, u tom cilju je uništen i jedini spomenik vojnički na trgu u Podgorici podignut u čast poginulih Crnogoraca za oslobođenje tih krajeva. Kao što se vidi, ide se za tim, da se uništi i istorija ovog mučeničkog naroda.“

Uz sve ovo, kao upozorenje i opomena, stoji i stav izrečen u Radničkim Novinama od 29. maja 1920, o stanju i posljedicama takvoga činjenja: „Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.

Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspijevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, na kraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.“

Kako se još vidi iz dokumenata sabranih u knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića (o zločinima nad mirnim narodom, državnim simbolima i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi ranije smo pisali), na ovome se nije stalo: „Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.“

POD BAJONETIMA

Kao šlag na otrovnu tortu izdaje stoji postupak Andrije Radovića, koji je sa pozicije predśednika vlade Crne Gore (u izbjeglištvu), izdao sopstvenu zemlju i svoga kralja: „U januaru 1917. za svoju politiku zvanična vlast Srbije, koju tada reprezentuje Nikola Pašić, pridobija i Andriju Radovića, tadašnjeg predśednika crnogorske vlade u izbjeglištvu. Preko njega uspijeva da Vladu odvoji od kralja Nikole i suprotstavi je njemu. Po direktivnim instrukcijama koje je Pašić uputio srpskom poslaniku u Parizu Vesniću, Andrija Radović formira Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, sa śedištem u Parizu. U uputstvu za organizovanje tog odbora, u kojem obrazlaže potrebu njegovog formiranja, Nikola Pašić, dirigent svih akcija za sjedinjenje Crne Gore Srbiji, to jest, za njeno dodavanje kao priključka Srbiji, njegove zadatke formuliše u 15 tačaka.“

Ponovićemo još par stvari koje u potpunosti osvjetljavaju djelovanje ovog tzv. Odbora za narodno ujedinjenje. „U tekstu nacrta svog proglasa o ujedinjenju, Odbor cilj formuliše - ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i Jugoslavijom. Blisko jugoslovenskoj ideji, dakle. Depešom od 24. februara 1917. upućenom poslaniku Vesniću, Pašić interveniše: U deklaraciji - proglasu - crnogorskog odbora ne treba da uđe riječ niti Jugoslavija, niti Jugosloveni, niti ma kakva pogodbena formula ili rečenica. Odbor radi s nama na spajanju Crne Gore sa Srbijom i na jedinstvu srpskog naroda bez obzira na ostale Jugoslovene. Ova činjenica je veoma bitna za razumijevanje i motiva, i suštine, i cilja Podgoričke skupštine i Odluke koju je donijela. Odbor prvobitnu formulaciju zamjenjuje sa formulacijom: Ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom i ostalim srpskim, hrvatskim i slovenačkim zemljama u jednu nezavisnu državu. U proglasu se Crnogorci pozivaju da se okupe pod tim geslom.“ Kao što znamo „okupljeni“ su pod bajonetima, topovskim salvama i genocidnim zakonima nakon Božićnjeg ustanka.

„Polovinom 1918. g. srpska Vlada je Crnogorskom odboru stavila na raspolaganje 300.000 franaka da ih uputi kao pomoć sirotinji u Crnoj Gori. U Odboru je inicirano da pri korišćenju te sume sredstava treba više da gledamo sa političke tačke gledišta, tj. da je iskoristimo za naše političke ciljeve, tako što novac ne bi trebalo davati svoj sirotinji, jer se to ne bi osjetilo, već ga dati istaknutijim ljudima u plemenu, koji su ranije stradali od režima kralja Nikole, a koji bi mogli vezati plemena za sebe. Uz konstataciju da je o tome pitao srpsku Vladu, Andrija Radović, predsjednik Odbora, upozorio je da ako do toga dođe, treba sve raditi u najvećoj tajnosti i slati maskirano.“

Iako je radio maskirano za Andriju Radovića se pretpostavlja tačni iznos za koji se „transferisao“ i prodao – to je 500.000 franaka! Koliko će vremena trebati da se utvrde iznosi koje su, za svoje služenje tuđim interesima, dobili pojedini predstavnici udruženog zločinačkog poduhvata koji trenutno obnašaju vlast, viđećemo. Vjerujemo da će uskoro biti procesuirani i „u ime naroda“ adekvatno nagrađeni za svoj „doprinos“ ovakvom urnisanju naše jedine domovine.

#montenegro #montenegrini

0 notes