#javna | Explore Tumblr posts and blogs

zagrebjavniprostor · 2 years ago

Photo

Rosana Ratkovčić i Boris Štromar o fenomenu boje u gradu

Koje je boje Zagreb?

Saša Šimpraga, 2023.

..."and it must be remembered that when bright colours like blue and yellow mix themselves in our eyes, some of it rubs off on our thoughts."

Virginia Woolf, Orlando

Gradove je moguće klasificirati po nizu parametara, a jedan od njih je i boja. Boje u gradu u pravilu nose neki (vizualni) osjetilni doživljaj. One su stvarne (npr. crveni šestinski kišobrani ili zeleni Franceki) i simbolične (npr. crvena Trešnjevka). Neke od gradskih ulica u imenu nose boje, npr. Žuti breg ili Zeleni kut. Boje u arhitekturi karakteriziraju pojedina stilska razdoblja i ostvarenja (npr. Šareni neboder). Dvije zagrebačke potkove, Zelena i Plava, nazvane su po bojama. Simoličko značenje boje nosi različite poruke u javnom prostoru. Na primjeru Belog Zagreba čija je službena boja plava, o fenomenu boje u gradu govore dvoje sugovornika i to jedna o gradu danju, a drugi o gradu noću: Rosana Ratkovčić i Boris Štromar.

Dr. sc. Rosana Ratkovčić je povjesničarka umjetnosti i kustosica, docentica na Odjelu za umjetničke studije Sveučilišta Sjever. Istraživački, stručni i izložbeni interesi vezani su uz urbane teme, a uključuju ulogu slike i drugih semantičkih oznaka u javnom prostoru.

Boris Štromar je jedan od osnivača Astronomskog društva Beskraj. Osim popularizacije astronomije kroz brojna javna opažanja astronomskih događaja u Zagrebu, bavi se i problemom pretjeranog svjetlosnog onečišćenja. Kroz rad Udruge za zaštitu noćnog neba “Naše nebo”, čiji je dopredsjednik, sudjelovao je u izradi Zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja i pripadajućih pravilnika.

Po Klaićevom Rječniku stranih riječi, stari hrvatski izrazi za boju, u smislu vidnog osjetilnog doživljaja, su krasa, mast i cvijet. Krasu prepoznajemo u izrazu krasno, krasan, a mast je ostao, primjerice u crnomanjast i u izrazu premazan svim mastima. Boje – stvarne i simboličke, sastavni su dio života, pa tako i iskustva prostora grada. Kako ih sve možemo čitati u javnom prostoru i to specifično Zagreba?

Rosana Ratkovčić: Zagreb je kao i svaki grad ispunjen bojama, koje se stalno mijenjaju, s promjenom godišnjih doba i doba dana, kao i s promjenom arhitektonskih, dizajnerskih i modnih trendova. Sve boje Zagreba koncentirane su na tržnicama, u bojama svježeg voća, povrća i cvijeća na štandovima. Na zagrebačkim tržnicama nalaze se i crveni šestinski suncobrani, koji su jedna od gradskih posebnosti i prepoznatljivih vizualnih motiva.

Zagrebački Zeleni valo(ovi), postaju crveni valovi od svjetala automobila, ako gledamo sa stražne strane. Fenomen je specifičan za zimu budući da se ulice ljeti do mraka raščiste od intenzivnog prometa. Percepcija grada i boja, mijenja se tako po godišnjim dobima, po vremenskim prilikama, ili po dobu dana. Kakav je općenito Zagreb noću?

Boris Štromar: Ako gledamo javnu rasvjetu, Zagreb je jako loše osvijetljen. Rasvjeta je neujednačena, na mnogim mjestima pretjeranog intenziteta, a na drugima je vidljivost jako slaba. Prejaka rasvjeta stvara veliki kontrast s mračnim okolišem koji nam se onda čini još mračniji, a zapravo po glavi stanovnika na javnu rasvjetu trošimo tri puta više od Beča ili Berlina, i to se odnosi na razdoblje prije masovne pojave LED rasvjete. Mjerenja svjetlosnog onečišćenja pokazuju da je ono čak dva puta veće nego u Beču. U to treba ubrojati svijetleće reklame koje nas siluju sa svakog ugla, i potpuno neadekvatnu rasvjetu većine osvijetljenih pročelja znamenitih građevina. Na prvi pogled je odmah jasno da se za noćnu vizuru grada nitko ne brine. Cestovna rasvjeta je projektirana isključivo za funkciju motornog prometa, što je jasno jer projektanti ne moraju brinuti o vizualnom identitetu grada, ali to onda znači da imamo nekontrolirano svjetlosno onečišćenje koje nam svijetli u stanove, uništava kvalitetu života, pa i zdravlje jer nam neometano svijetli i u spavaće sobe.

Crveni val, Foto: Saša Šimpraga

Svi su čuli za izreku Beli Zagreb grad. Zašto beli, kad je i ako bio bijel i po čemu je beli?

Rosana Ratkovčić: Ideja da su gradovi bijeli, pa tako i Zagreb, vjerojatno potječe iz vremena kad je bila izrazitija razlika u arhitekturi i urbanoj cjelovitosti između grada i sela, odnosno grada i prostora koji ga okružuje. Grad se kao urbani sklop zidanih zgrada, među kojima su veličinom i bjelinom vjerojatno dominirale crkve i druga sjedišta moći, isticao u krajoliku, možemo možda zamisliti da je to bio krajolik gustih šuma, livada i oranica, i kao takav gledan iz daljine izgledao bijelo, isticao se bjelinom, putnicima koji su mu prilazili, dolazili u njega iz različitih smjerova. Dio odgovora se možda nalazi u narodnoj pjesmi o Jankecu koji lovi cug da bi vidio beli Zagreb grad, iz koje možemo iščitati da je već taj pogled na grad smatran svojevrsnom privilegijom.

Stariji Zagreb karakterizira žuta boja spektra javne rasvjete. U novije vrijeme ona postaje hladnija i plava. Zašto je tako i što je i zašto bolje? Koje bi boje trebala biti gradska noć?

Boris Štromar: Stara natrijeva rasvjeta je žućkasta, moderne LED svjetiljke daju tzv. "bijelu" boju, ali imaju veliku emisiju u plavom spektru, pa nam djeluje "hladno". Ako gledamo estetski, "topla" rasvjeta je znatno ugodnija, pogotovo u staroj gradskoj jezgri, parkovima i rezidencijalnim zonama, ali je važno da ima i puno manje negativan utjecaj na okoliš od svjetiljki koje emitiraju velik dio plavog spektra. Problem kod LED rasvjete je bio u tome da su svjetiljke s većim udjelom plavog spektra energetski efikasnije, troše manje struje da se dobije određeni intenzitet. No tehnologija se brzo razvija i sad imamo LED svjetiljke toplijih boja koje su jednako efikasne kao stare LED-ice od prije pet godina. U gradu bi definitivno trebala biti toplija rasvjeta, ispod 2700 kelvina (K) ili još bolje 2200 K.

„Naskoro se nađe u Gundulićevoj ulici i brzim se koracima uputi prema Ilici. Počele se već paliti reklame nad dućanima, i Pepić je uživao u tim šarenim, čarobnim svjetlima, koja su tekla po zidovima kuća, pločnicima i licima prolaznika. – E, povećava se moj grad! – veselio se on, kao da je bar pola grada njegovo, a zapravo je tu bio jedan od posljednjih /.../. Vjekoslav Majer, Pepić u prostoru i vremenu, 1935.

Dobar dio 20. stoljeća glavni gradski trg karakterizirale su brojne neonske reklame i njihovo šarenilo koje je značajno davalo na atmosferi. Iako ih na krovovima Trga više nema, reklame su odavno i sve više sastavni dio svakodnevice grada na mnogim drugim lokacijama i na različite načine. Postoje li tu neke zagrebačke specifičnosti?

Rosana Ratkovčić: Neonske reklame iz tridesetih godina 20. stoljeća, koje su tada bile novost u gradskom prostoru, bile su dio fascinacije zagrebačkih fotografa, Toše Dabca, Đure Janekovića, Vladimira Horvata i Franje Mosingera, poznatih po interesu za urbane motive i detalje. Navela bih ovdje citat Željka Marciuša iz kataloga izložbe Ikonografija grada: „Svjetlo izloga, reklama, prozora, automobila je istodobno moderno i čarobno, ono je lijepo i funkcionalno, oznaka i poruka, tehnika i emanacija, te kao takvo podražajno i stimulativno sredstvo nije moglo ostati nezapaženo u umjetnosti tijekom prve polovice stoljeća.“

Trg, razglednica iz 1960-ih

Slažem se da su neonske reklame na krovovima trga bana Jelačića stvarale poseban ugođaj, a njihovo uklanjanje vidim kao nepotrebno uništavanje gradske tradicije i identiteta, iako s druge strane one neizostavno znače komercijalizaciju javnog. Velika okrugla plava reklama za Plivu, uklonjena 2020. godine, bila je posljednji ostatak ove tradicije. Nekada je privlačio pažnju i fotograf s reklame za Fotokemiku Efke sa sjeverne strane Trga, ili Sova s južne strane Trga. Osobito je zanimljiv bio pokretni neonski ličilac s reklame za Chromos boje na uglu s Ilicom, prva luminokinetička skulptura, kojoj je autor bio Milan Vulpe, naš poznati pionir grafičkog dizajna, a na Trg je postavljena početkom 1960-ih godina. Sadržavala je niz boja. Kao posvetu ovoj reklami Dalibor Martinis je 2006. godine u galeriji Nova izveo performans „Umjetnik pri radu“, kada je vukao po staklu kist ponavljajući jednolični pokret ličioca s reklame, a 2009. godine napravio je rekonstrukciju ove reklame koja je stajala na krovu Muzeja suvremene umjetnosti. O svom radu na temu ove reklame Martinis je rekao: „Reklama je vrlo jasno u nekoliko pokreta slavila slikarski čin. Prikazuje neprekidan kreativni čin osobe umjetnika koji stvara bez obzira na sve.“

Zbog očuvanja ostataka gradske tradicije i identiteta mislim da preostale gradske povijesne reklame, ne nužno samo neonske, treba sačuvati, jer predstavljaju dio naše zajedničke urbane kulture, kao što je npr. poznati slonić tvornice Gorica u Šubićevoj, čiju izvornu boju ne znamo, a koji je u jednom navratu i spašen od uklanjanja zahvaljujući angažmanu 1POSTOZAGRAD; ili crveni neonski natpis Nada Dimić, na zgradi nekadašnje tvornice u Branimirovoj. Sanja Iveković je 2000. godine izvela umjetnički projekt u kojem je ovaj natpis obnovljen i osvijetljen, pa se tako isticao na napuštenoj tvorničkoj zgradi i podsjećao na posljedice novog poretka, uništavanje nekada uspješne tvornice koja je zapošljavala većinom žene, time općenito i na uništenu zagrebačku industriju, kao i na namjerno prešućivanu i zaboravljenu heroinu antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata.

Današnje reklame često nemaju nikakve specifičnosti i traju kraće, dio su globalnog konzumerističkog poretka, nametljive i sveprisutne, jednake u svim gradovima svijeta. U tom smislu je besmisleno uklanjanje starih neonskih reklama s trga bana Jelačića, kao neko „uljepšavanje“ Trga, a istovremeno su Trg i grad natrpani agresivnim suvremenim reklamama u svim medijima i na svim dostupnim površinama, uključujući i tramvaje, kao „ogromna akumulacija prizora“ kako bi rekao Guy Debord u Društvu spektakla.

Boris Štromar: Specifičnost Zagreba je potpuni kaos po pitanju svijetlećih reklama. Neonske reklame su nažalost prošlost, sad smo bombardirani svijetlećim plakatima i ekranima na svakom koraku, praktički se postavljaju ljudima ispred prozora, a kad se građani bune, reklamne agencije doslovno sudski tuže građane da im se nadoknadi šteta. Postavljanjem reklamnih ekrana na križanja prometnica se direktno krši zakon o svjetlosnom onečišćenju gdje je to izričito zabranjeno, a usprkos svim prijavama, komunalno redarstvo odbija provoditi zakon. Neboder na Radničkoj preko puta Autobusnog kolodvora zbog reklamnog ekrana svijetli kao disko, ljudi se bune da moraju imati konstantno spuštene rolete. Čak i da u potpunosti zanemarimo problem svjetlosnog onečišćenja, radi se o doslovnom uništavanju kvalitete života i nepoštivanju privatnosti. Aktiviste koji upozoravaju na problem svjetlosnog onečišćenja se optužuje da "ljude tjeraju u pećine", a upravo to je efekt koji imaju svijetleće reklame, jer jedini način da se od njih zaštitimo je da se zabarikadiramo u vlastite stanove s potpuno spuštenim roletama. Nedavna studija s Harvardskog sveučilišta pokazuje da umjetna rasvjeta općenito smanjuje produkciju hormona melatonina koji regulira cirkadijski ritam. Melatonin djeluje antikancertogeno, pa raste vjerojatnost oboljena od karcinoma dojke i prostate.

Svi gradski satovi u Zagrebu su plavi, osim dva: bijelog na Trgu, i utrinskog, na Barčevom trgu, koji je crvene boje. Plavi su vjerojatno budući da je to boja grada. Što je sve (bilo) plavo u Zagrebu? Zašto je, primjerice, važno da zagrebački tramvaju ponovo ili dominantnije postanu plavi?

Rosana Ratkovčić: Plavo je boja grada i većina službene gradske signalizacije je plave boje, kao i pojedini elementi urbanog namještaja koji su u vlasništvu grada. Ali imam dojam da se u posljednje vrijeme postepeno sve više smanjuje upotreba plave boje kao jednog od gradskih identifikacijskih obilježja. Nekad je bilo više tih plavih elemenata: stare tabla tramvajskih stanica, plavo na bijelom, a i stup na kojem je tabla je plav. Plave su bile i različite zaštitne ograde po gradu, prije nego su uvedeni sivi stupići. Ispred škole u Harambašićevoj još stoje stare plave ograde. Plave su nekada bile i ulične kante za otpatke, prije nego su zamijenjene crnim, većim, koje su onda iskorištene kao još jedna površina za reklame, a sada su se pojavile i nove, tamno sive, cilindričnog oblika. Plave su ploče s nazivima ulica i kućni brojevi, s nedavnim pokušajem ujednačavanja i dizajnerskog osuvremenjivanja, čime je uništen još jedan dio urbane baštine. Na mnogim fasadama ostali su neuredni tragovi starih ploča i brojeva, koji su bili veći od novih, pa to ne možemo smatrati baš nekim uspjelim estetskim zahvatom. Plavi su tradicionalno i zagrebački tramvaji, koje kapitalistička logika bezuvjetnog profita ponekad preboja agresivnim reklamama. Ove reklame potpuno prekrivaju tramvaje, uključujući i prozore, tako da se blokira pogled iz ili u tramvaj, pa ne možete vidjeti u kojem tramvaju je gužva, niti promatrati grad tokom vožnje, čiji vizualni doživljaj je time sveden na reklamu. Čini mi se da je i prije bilo takvih faza, pa se odustalo, reklame su prebojane i tramvaji su ponovo postali plavi. Jako sam sklona ideji da tramvaji ponovo postanu plavi i time se potvrde kao prepoznatljivi zaštitni znak Zagreba, a to gradska uprava i najavljuje. Postupno iščezavanje plave boje u gradu pokazuje nestalnost urbanog sjećanja, pa bi bilo dobro ponovo više potencirati upotrebu plave boje kroz elemente komunalne opreme grada.

Foto: Saša Šimpraga

Za neke dijelove grada izuzetno je važno da imaju bitno manje rasvjete pa da ostanu u mraku, primjerice parkovi i zone zaštićene prirode, što treba gledati i kao urbanu kvalitetu. Kako se osvjetljavaju parkovi, gradske park-šume, koje probleme to stvara i kako bi to trebalo biti?

Boris Štromar: U parkovima su najčešće postavljene nekakve kugle i polukugle koje većinu rasvjete bacaju u nebo i okoliš, a najmanje prema tlu. Parkovi su vrlo važni za očuvanje urbane bioraznolikosti. Postoje apsurdne situacije poput rasvjete na Tuškancu kod Saloona gdje je ispod svjetiljke izmjereno 140 luksa. Za usporedbu, na Trgu bana Jelačića je ispod stupa s četiri svjetiljke izmjereno 60 luksa. Građani se s pravom bune da su parkovi mračni - preveliki intenzitet rasvjete nas zasljepljuje i time tamna područja čini još tamnijima i time se zapravo narušava sigurnost. Nekakvih pet luksa u parku je sasvim dovoljno da se raspoznaje okoliš, a vid bude prilagođen i za tamnije dijelove parka. Svjetlost punog Mjeseca nam daje 0.2 - 0.3 luksa - ljudski vid se lako prilagođava tamnim uvjetima, ali se noćni vid uništi ako samo na trenutak pogleda u bliještav izvor svjetla. U Kurelčevoj, nadomak glavnog trga, je ispod svjetiljke izmjereno oko 10 luksa i tamo je rasvjeta ugodna i neagresivna.

Na već spomenuti Tuškanac se nastavlja jednako pretjerano osvijetljen Dubravkin put, jedna od rijetkih lokacija gdje se znaju vidjeti krijesnice. Na takvim mjestima bi obavezno trebalo u određeno vrijeme gasiti rasvjetu, npr. nakon 23 sata ili ponoći. To je i predloženo od strane zajedničke incijative platforme 1POSTOZAGRAD, Astronomskog društva Beskaj i dva sveučilišta, prihvaćeno od Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, ali nažalost nikad realizirano.

Rasvjeta bi obavezno trebala biti boje svjetlosti ispod 2200 K, a u zaštićenim područjima je to zakonska obaveza, što zbog očuvanja okoliša, što zbog "toplije" rasvjete koja ljudskom oku stvara ugodu i manje šteti zdravlju. Na mnogim mjestima bi bilo najbolje postaviti nisku rasvjetu, visine do 1m, npr. na šetnicama uz potoke. Upravo to je napravljeno na najpoznatijoj šetnici u New Yorku, High Line, koja svake večeri vrvi oduševljenim posjetiteljima.

Što sve i kako karakterizira boju u arhitekturi Zagreba? Primjerice, recentno je modernistička zdravstvena ustanova u Božidarevićevoj ulici, djelo arhitektice Zoje Dumengjic, koja je izvorno imala ukusnu, ali izblijedjelu šarenu fasadu, energetski obnovljena i postala neukusno siva.

Rosana Ratkovčić: Gradske fasade, kao neki prvi susret s bojama grada, većinom su u neutralnim nijansama pastelnih boja, koje nisu upadljive i pamtljive. Dobar dio donjogradskih fasada je neobnovljen, pa su i boje nestale. Energetska obnova zgrada često zanemaruje izvornu boju kao dio autorske arhiteture. Historicizam voli tople žute tonove, pa se žutom bojom ističu dvije prepoznatljive historicističke građevine u donjem gradu, HNK, vjerojatno najveća žuta zgrada u gradu, i Umjetnički paviljon. Modernizam više voli monokromne, bijele i sive tonove, npr. paviljon HDLU-a, boju betona, npr. zgrada Zagrepčanke, i velike staklene plohe koje zamijenjuju zidove, npr. neboder na Trgu bana Jelačića, koji je boju i promijenio, iz sive u crnu, dosta neuspješno. Na toj tradiciji zasniva se i arhitektura Novog Zagreba, pa otuda i srebrna boja limenki u Zapruđu, koje su nekad nazivali i Srebrni grad. Ali modernizam voli i eksperimente, a upravo ti koloristički eksperimenti u arhitekturi ostavljaju najjači dojam, najbolje ih pamtimo, kao što je pročelje Vitićevog Šarenog nebodera, sa žutim, zelenim, plavim i crvenim plohama, koje se stalno mijenjaju s promjenom položaja pomičnih drvenih grilja, ili fasada Vjesnikovog nebodera, izvedena u reflektivnom narančastom i smeđem mat staklu, čija boja varira s promjenama doba dana ili vremenskih prilika.

Tu su onda i crveni krovovi, koji su uočljiviji u pogledu s visine, kao naprimjer sa Strossmayerovog šetališta, ili u kvartovima gdje su kuće niže, u predgrađima. Među zagrebačkim krovovima poseban interes zauzima krov crkve sv. Marka, napravljen u vrijeme Bolléove restauracije crkve 1876. – 1882. godine, s grbovima grada Zagreba i Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ukomponiranim u ornamentalni motiv trobojnice. Sličan krov, nešto suzdržaniji, imala je i katedrala do obnove krovišta 1970-ih kad je krov postao bakreni i zelenkast.

Na uličnim gradskim fasadama u prizemljima nalaze se izlozi i različiti natpisi, nazivi i znakovi, koji svojim raznolikim bojama gradu daju kolorističku živopisnost. Tu je, osobito u užem centru grada, uočljiva tranzicija, od nekadašnjih obrtničkih oznaka i naziva, čija je skromna izvedba i šarmantna estetika nekada bila dio gradske autentičnosti, do današnjih velikih korporativnih svjetskih brendova, s dizajnerski pomno razrađenim i upadljivim zaštitnim znakovima. U širem gradskom centru, kao naprimjer u Tratinskoj, Ozaljskoj, Ilici ili Maksimirskoj, još su se zadržali neki stari natpisi, često već i zatvorenih obrtničkih radnji i dućana.

Uz ove komercijalne, dizajnersko-marketinške, gradske kolorističke motive, prisutan je i alternativni sloj grafita i street-arta, kao dio gradske subkulture, čije boje su nestalne i promjenjive, zbog privremene naravi ovih intervencija.

Grafiti i street-art obično se smatraju nepoželjnim uništavanjem gradske imovine, ali oni također odražavaju dinamiku života u javnom prostoru i predstavljaju potvrdu nečije prisutnosti, što je oduvijek bila jedna od važnih ljudskih potreba, od prvih tragova ruku u špiljskom slikarstvu prije oko 15.000 godina.

U javnom prostoru, koji to u mnogim segmentima iznajmljivanja javnog sve manje prestaje biti, autori grafita i street-arta pokazuju potrebu da ostave svoj trag, da na taj način dokažu da je taj prostor javan, da pripada njima i svim ostalim građanima. U posljednje vrijeme svjedočimo sve većoj pojavi muralizacije grada, što ovim subkulturnim praksama daje institucionalni oblik, s često upitnom estetskom vrijednosti ovih murala, koji uz velike reklamne plohe samo zatrpavaju gradski prostor nepotrebnim vizualnih sadržajima, „ogromnom akumulacijom prizora“. Pri tome bih istaknula razliku između povijesnih, vizualno razrađenih murala, kao što je mural „Urbana slika“ Bernarda Bernardija i Nenada Iljića na trgu Otokara Keršovanija, od trenda koji dosta nametljivo zauzima gradske zidne plohe, često bez prave likovne vrijednosti i osmišljenog sadržaja.

Crne fasade postojale su u Zagrebu npr. u 17. i 18. stoljeću, pa čak i u 19. stoljeću kada su crno-sive. Plava barokna kuća iz 1780-ih u Radićevoj ulici je izvorno bila crna, a boje za tu ulicu kod obnove birao je slikar Edo Kovačević, onda kad se vjerojatno još nisu radila takva konzervatorska istraživanja. U novije vrijeme, s kraja osamdesetih i po nekim arhitektonskim kvalitetama, ističe se Crna kuća arhitekta Dragomira Majija Vlahovića na Srebrnjaku. Koliko je crna danas prisutna u arhitekturi Zagreba?

Rosana Ratkovčić: U svoj toj gradskoj kolorističkoj raznolikosti, posljednjih petnaestak godina, sve se više primjećuje upotreba, moda, crne boje, kao isticanja neke posebne elegancije i otmjenosti. To je tema kojom se također bavio Fedor Kritovac: „Takav trend podupiru tradicije koje u crno-bijelom nalaze poželjnu suprotnost vašarskom i sajmišnom šarenilu. A i lifestile zastupnici kojima nema elegancije, decentnosti i udivljenja gradom bez crnila i bijelila. (…) Iza crno-bijelih imena i prezimena, kao zaštitnih legitimacija korporativnih ponuđača, stoji autoritet obavljenje ili izmišljene osobne uspješnosti. (…) Ipak šareno se još drži u nišama centra, na sajmovima, na tezgama 'pokretnih' naprava, na tržnicama i turističkim paradama.“ Na tu temu sve većeg prodiranja crno-bijele jednoličnosti zajedno smo izveli rad Kvatrić crni, na MaxArtFestu, 2009. godine.

Crno-bijela jednoličnost uočljiva je na suncobranima brojnih ugostiteljskih lokala u turističkoj Tkalčićevoj ulici, koji su svi svedeni na crno-bijele kombinacije, čak i bez obzira na to što brendovi koje reklamiraju imaju izvorno zaštitne znakove u nekim drugim bojama.

Posljednjih godina taj trend prebacuje se na fasade, gdje postaje još uočljiviji. U javnom prostoru ističu su neboderi, „Crnci“ u Strojarskoj, iako oni imaju i neke kolorističke detalje u osnovnim bojama, koje možda možemo vidjeti kao suvremenu interpretaciju fasade Vitićevog nebodera čije su bočne fasade također crne, ili nova zgrada preko puta Ribnjaka, sa zlatnim prozorskim okvirima, koji bi valjda trebali još više istaknuti eleganciju crne boje. Po zagrebačkim ulicama i kvartovima sve se češće mogu primjetiti nove kuće ili fasade u crnoj ili tamno sivoj boji, primjerice nova crna kuća u Medvedgradskoj, brojne kuće u Maksimiru, ili na Kanalu. Neukus devedesetih čitati se može i u arhitekturi i bojama brojnih tzv. urbanih vila koje su često bile ružičaste ili sličnih boja. Ili recentnije, s farbanjem nekih od najpozantijih gradskih vizura poput fontane na Trgu kralja Tomislava, koja od obnove svijetli u kič bojama.

Festival svjetla na neki je način, barem po financiranju, najvažniji kulturni događaj u Zagrebu zadnjih nekoliko godina. Popularnost mu je neosporna, a istovremeno silno degradira javni ukus i zapravo provincijalizira grad kroz intervencije niskih ili nikakvih umjetničkih dosega. Kako općenito pristupiti iluminativnoj rasvjeti, bila ona privremena ili trajnija poput, npr. Savskog slavoluka, kako je Fedor Kritovac nazvao Zeleni ili most Hendrix?

Boris Štromar: Ljudi vole kič i šarene lampice. Festival svjetla je turbofolk zabava. Ironično je da je najveće postignuće festivala svjetla to što je uspio pokazati kako bi grad mogao lijepo izgledati da svjetla - nema. Na glavnom trgu, oko HNK i drugdje bila je ugašena javna rasvjeta i oni odvratni stadionski reflektori koji osvjetljavaju zgradu HNK. Općenito u cijeloj Hrvatskoj ne postoji kultura kvalitetnog osvjetljavanja pročelja. Ili su osvijetljeni odozdo sotonističkom rasvjetom, ili reflektorima koji potpuno negiraju plastičnost arhitekture poput HNK, Umjetničkog paviljona itd. Najgore je prošla Markova crkva koja je dobila jedan LED reflektor hladne boje sa suprotne zgrade i sad izgleda potpuno nakaradno među starom plinskom rasvjetom, koja je, usput rečeno, stavljena kao izuzetak iz Zakona o zaštiti od svjetlosnog onečišćenja jer je slabog intenziteta i potpuno je neznatan faktor za svjetlosno onečišćenje. Pokušaji dekorativne rasvjete na Zelenom mostu je opet otišao u kič, što je i logično kad dolazi od jednog od organizatora Festivala svjetla, zbog puno prevelikog intenziteta rasvjete mosta, a zatim prigušivanja rasvjete da se šarenim lampicama osvijetli prolazeći vlak.

Što bi u Zagrebu prebojali?

Rosana Ratkovčić: Možemo se ovdje vratiti na pitanje u kojem spominjete stare hrvatske izraze za boju, a jedan od tih izraza je cvijet. Prebojala bih Zagreb u zeleno, s cvijećem i ostalim biljkama i zelenilom, osobito stablima. Uredila bih parkove, postojeće i nove, i posadila drvorede. Ako uključimo još više mašte tome bi se mogli dodati viseći vrtovi i kaskade zelenila i cvijeća na fasadama, kao i vrtovi na terasama zgrada, a grad bi također mogao različitim akcijama, financijskom i stručnom pomoći, potaknuti uređenje privatnih okućnica, balkona i terasa. Takve prakse postoje u mnogim europskim gradovima. Zelena tranzicija grada neophodna je i zbog nezaustavljivih klimatskih promjena, pa bi bilo bolje da se dogodi prije nego kasnije.

Boris Štromar: Neki ljudi su već krenuli s prebojavanjem noći - ako svratite do kina Tuškanac, vidjeti ćete da je netko svijetleću kuglu javne rasvjete ofarbao crnim sprejem - da bi se sačuvala romantična atmosfera na terasi restorana. Već smo govorili o boji rasvjete, tu zapravo imamo win-win situaciju jer ljudsko oko noću preferira "toplu" boju svjetla, npr. boja zalaska sunca nas smiruje, koja ujedno i najmanje šteti zdravlju i ekosustavu. Boja rasvjete ima i psihološki učinak - sjednite se zimi u parku blizu plavičaste LED rasvjete i odmah ćete postati svjesni hladnoće. Ispod direktne i blještave LED svjetiljke sigurno nije najbolje mjesto za prvi poljubac i romantiku. Rasvjeta hladnijih tonova nije primjerena ni parkovima niti u povijesnoj jezgri, a to uključuje trenutno zakonom dozvoljenu temperaturu od 3000 K. Na kraju ne smijemo zaboraviti ni prirodnu ljepotu noćnog neba prepunog zvijezda koje inspirira znanstvenike, umjetnike, ljubavnike, i podsjeća da živimo u beskonačnom svemiru.

Intervju je nastao povodom tribine „Koje je boje Zagreb?“ urednika i voditelja Saše Šimprage na 1425. Književnom petku održane u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, 21. travnja 2023.

Objavljeno na portalu H-Alter, 23. travnja 2023.

4 notes · View notes