#izbjeglice

[mistery-conspiracy-secret-lies]

GLOBALNO VAŽNO je da ljudi ČUJU OVO!

[zoranphoto]

Pola Ukrajinskih izbjeglica želi ostati u Njemačkoj 'zauvijek', no još uvijek se slabo zapošljavaju

Sve više izbjeglica iz Ukrajine želi duže ostati u Njemačkoj. To je glavni nalaz druge ankete u studiji o ukrajinskim izbjeglicama u Njemačkoj koju provodi institut za društvena istraživanja Infas. Čak 44 posto ukrajinskih izbjeglica koje su trenutno u Njemačkoj htjelo bi ostati „barem još nekoliko godina ili zauvijek". To je pet posto više nego tijekom ispitivanja u rujnu prošle godine.     Trenutno EU odobrava ostanak izbjeglica do ožujka iduće godine – za to nisu morali podnositi ni zahtjev za azil, poput došljaka iz Sirije ili Afganistana. No još nije jasno što će biti kad ovo pravilo istekne.   Sedam od deset Ukrajinaca kaže da ne bi ostali u Njemačkoj zauvijek. Među njima 38 posto bi se vratilo u Ukrajinu odmah nakon svršetka rata. „Izbjeglice čiji partneri ili partnerice žive u inozemstvu rjeđe žele sami zauvijek ostati u Njemačkoj", kaže Markus Grabka iz Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva, koji je jedan od naručitelja studije, piše DW. O trajnom ostanku u Njemačkoj češće razmišljaju ljudi koji su već našli privatni smještaj od onih koji su smješteni u domovima, hotelima ili pansionima. Danas 79 posto izbjeglica iz Ukrajine živi u privatnim stanovima – pet posto više nego u rujnu prošle godine. Troje od četvero izbjeglica prolaze ili su prošli barem jedan tečaj jezika. „S druge strane, ima prostora za napredak, jer udio izbjeglih koji imaju vrlo dobro ili odlično znanje njemačkog se udvostručio na osam posto. Ali, to je i dalje malo", kaže Nina Rother iz Saveznog zavoda za izbjeglice i migracije. Broj izbjeglica (između 18 i 64 godine starosti) koje rade u Njemačkoj porastao je tek za jedan posto na 18 posto. Ocjenjuje se da je i tu glavna prepreka slabo znanje jezika. Doduše, dvije trećine ispitanika kaže da namjerava odmah ili uskoro tražiti posao. „Posebno izbjegle žene s malom djecom imaju vrlo nisku kvotu zaposlenosti od tri posto. One u pravilu žive u Njemačkoj bez partnera", kaže Yuliya Kosyakova iz nirnberškog Instituta za istraživanje tržišta rada. Prema ovoj studiji, prosječni prihodi ukrajinskih izbjeglica su svega 850 eura neto po kućanstvu – skoro tri tisuće eura manje nego kod prosječnog kućanstva u Njemačkoj. Gotovo sva školska djeca ukrajinskih izbjeglica idu u škole u Njemačkoj, ali je u vrtićima tek nešto više od polovice djece do šest godina. „Za veliki broj ukrajinskih izbjeglica u Njemačkoj važno je da postoji dovoljna ponuda mjesta u vrtićima“, kaže Andreas Ette iz Saveznog instituta za demografska istraživanja (BIB) iz Wiesbadena.     „To je bitno za roditelje kako bi mogli ići na tečajeve jezika i posao, kao i za djecu kako bi naučila jezik, imala strukturu u svakodnevici i stekla prijatelje“, dodaje Ette. Od početka ruske agresije u Njemačku je stiglo više od milijun Ukrajinaca. Studija koju provode njemački instituti zato je zamišljena kao pomoć za političare i institucije. Naručitelji studije preporučuju političkom Berlinu da produži zaštitu za ukrajinske izbjeglice i poslije ožujka 2024. godine i da im otvori mogućnost dugotrajnog ostanka. Tportal.hr Image by Nadine from Pixabay Read the full article

[cgvijesti]

Najmanje četiri osobe stradale u prevrtanju čamaca

Najmanje četiri osobe utopile su se u Egejskom moru kod Kušadasija pri prevrtanju dva čamca. Turska obalska straža spasila je 38 izbjeglica i izvukla četiri tijela, javila je agencija Anadolija. Ta agencija piše da se vjeruje da su grčke vlasti vratile čamce sa izbjeglicama u turske vode. Nije poznato koliko je ljudi bilo u čamcima, a obalska straža je nastavila da traga za mogućim…

[radiogornjigrad]

Slađana Bukovac: Ukrajina i predrasude

U Hrvatskoj se proširila čudnovata fama o tome kako država, to jest Plenković, Ukrajincima isporučuje enormne svote novca, a pritom hrvatske penzionere drži gladnima, a kuće nakon potresa na Baniji porušenima. Ukrajinci su pritom ili dezerteri, ili voze preskupe automobile, ili oboje. Na stranu činjenica da hrvatska država, koliko znam, ukrajinske izbjeglice pomaže utoliko da im kroz vrlo…

[crnagorakraljevina]

Crnogorsko pitanje od 1916. do 1919.

1916: Prva polovina crnogorskog pitanja.

Jedno od "pitanja" koje je oživljavalo diplomatsku scenu tokom prve polovine 1916. godine bilo je crnogorsko.

Crna Gora je – treba istaći – bila zemlja koja je na neki način pripadala italijanskoj sferi uticaja, i nakon nedavnog braka kćerke kralja Nikole, princeze Elene, za Vitorija Emanuela III. Nasuprot tome, Srbija bi volela da ga uvuče u svoju orbitu; naprotiv, on bi je volio anektirati. A upravo je to bila sudbina koju su beogradski stratezi planirali za bližu budućnost, kada će – kada se rat završi – početi stvaranje južnoslovenske, odnosno „jugoslovenske” države.

Što se Italije tiče, nezavisna Crna Gora je i dalje bila aksiom njene jadranske politike, posebno pod pretpostavkom da se podjela Albanije nakon rata ne može izbjeći. Sa stanovišta Rima, u stvari, opasnost od jake i dobro pozicionirane Srbije na istočnoj obali Jadrana apsolutno je morala biti izbjegnuta, pa bi stoga – da se podjela Albanije pokazala neizbježnom – svakako bi bilo bolje da većina (i najzapadnija) Gornja Albanija pripisana je Crnoj Gori, a ne Srbiji.

Osnažen i takvom konjunkturom, kralj Nikola I Petrović-Njegoš je - iako je njegova zemlja bila potpuno napadnuta od strane austrijske vojske - nastavio da traži od svog pariskog izgnanstva ambiciozni plan Velike Crne Gore, koja ne samo da će održati njenu nezavisnost, već i inkorporirao Hercegovinu na sjeveru, a Scutarino i druge regije Schipeta s katoličkom većinom na jugu. pripremajući sve elemente koji bi – nakon rata – mogli biti prepreka italijanskoj dominaciji nad Jadranom, koju su čak i nekoliko mjeseci ranije preuzeli na sebe. A prvi od ovih elemenata bili su upravo jačanje Srbije i ukidanje Crne Gore.

Naravno, budući da su Engleska i Rusija bile veoma udaljene od jadranske regije, Francuska je pala da preuzme zadatak ubijanja nezavisnosti jedne prijateljske i savezničke zemlje, zadatak koji je izvršila s velikim licemjerjem, pokušavajući isprva prikriti svoje namjere.

Početkom 1916. Francuska je izgledala velikodušno pro-crnogorska: čak je ponudila Pariz kao sjedište crnogorske vlade u egzilu i obavezala se da će doprinositi 200.000 franaka mjesečno za troškove njenog rada. Ali čim je kralj Nikola stigao u Pariz i odmah počeo da radi na brzom povratku u domovinu, počeli su problemi. Prvi neuspjeh dogodio se kada je suveren zatražio od Francuza da usmjere izbjeglice i zarobljenike crnogorske nacionalnosti u "legiju" koja je trebala biti zametak buduće rekonstituisane crnogorske vojske koja će se boriti uz Antantu, baš kao i rekonstituisana srpska vojska. Francuzi su se zgurali, zastali,

U ovom trenutku stvari su bile jasne: Francuska je, zajedno sa ostalim saveznicima (isključujući Rim), bila protiv formiranja crnogorske legije , jer je to – kada se rat završio – moglo predstavljati prirodnu barijeru protiv srpske invazija je očigledno već planirana.

Za Italiju – deset mjeseci nakon potpisivanja Londonskog pakta – to je bilo prvo zvono za uzbunu.

1918: Srbija skida masku. U skoro savršenoj podudarnosti sa događajima na Fiumanu, bilo je i drugih dešavanja u crnogorskom pitanju. Sastojci dve krize bili su isti: italijanski dinamizam, srpski ekspanzionizam, francuski filosrbizam i odbijanje saveznika da primene princip narodnog samoopredeljenja.

Crnogorsko pitanje najavljivano je, pažljivije, još od 1916. godine, kada je, kako smo vidjeli, otkriven francuski plan da zemlju preda Srbiji i da je ukloni italijanskom uticaju.

Sada – u posljednjem dijelu 1918. godine – scenario krize više nije bio parisko izgnanstvo, već vojna okupacija Crne Gore. Odlukom savezničkog vrha utvrđeno je da to podjednako treba izvršiti britanske, francuske i italijanske snage. Ali – kao što ćemo vidjeti – to neće biti slučaj.

Kralj Nikola I, sa svojim dvorom i svojom Vladom, i dalje je u suštini bio zarobljenik vlade u Parizu, koja mu je odbila da se vrati u Crnu Goru. Nasuprot tome, sami su Francuzi slali crnogorske eksponente nazad u domovinu uz njihovu platu, sa zadatkom da rade na brzoj srbizaciji zemlje.

Na terenu je situacija bila paradoksalna: Francuzi su se transformisali u snage za podršku srpskoj vojsci, koja je - bez ikakvog mandata međusavezničke komande - napredovala u forsiranim fazama sa istoka; dok su Italijani držani na marginama zone okupacije, u suštini ograničeni na primorske krajeve i spriječeni da stignu do glavnog grada Cettinjie "narodnim" demonstracijama koje je organizovala srpska stranka. Na čelu je bio bivši premijer Andrija Radović i imenovan je Crnogorski odbor narodne zajednice ; na to su se pozivala i četnička štićenicaCrnogorci su se upisivali u srpsku vojsku, kao i mjesne odbore koje su Srbi formirali u svakoj oblasti koju su okupirali. Radović je - da se zna - bio krajnje dvosmislen lik ( "odmetnuti član prvog dvora kralja Nikole" a sada "usko povezan sa srpskim premijerom Pašićem" koji je od 1916. pravio od sebe instrument ekspanzionističkih Srba.

Upravo su se Radovićevi ljudi – apsolutno ne reprezentativni za volju naroda – sastali 24. novembra na konferenciji u Podgorici (a ne u glavnom gradu, koji je bio jasnije neprijateljski raspoložen prema bilo kakvoj aneksionističkoj hipotezi), preuzimajući dostojanstvo i funkcije Ustavotvorna skupština. Ova pseudoskupština odredila je svrgavanje Nikole I, pad dinastije Petrović-Njegoš, pripajanje Crne Gore srpskoj državi i potčinjavanje dinastiji Karajiorjijevića. Jasno, ovo nije bila manifestacija parlamentarizma, ma koliko plemenskog, već antidemokratskog državnog udara, koji su organizovali srpski premijer Pašić i njegov bivši crnogorski kolega Radović. Sve to, pod dobronamernim okom Francuza, koji je dao svojevrsnu notarsko ovjeru o demokratskoj vrijednosti podgoričke skupštine. Ovu demokratsku vrijednost potvrdio je lično komandantArmée d'Orient , taj general Franchet d'Esperey za kojeg se znalo da je u prijateljskim odnosima sa princom-regentom Srbije, koji je bio najdirektnije zainteresovan za okončanje crnogorske nezavisnosti.

Italijani nisu mogli sebi dozvoliti (podvrgnuti američkoj ekonomskoj ucjeni) potpuni raskid sa saveznicima, ali su bili svjesni da je posrbljavanje Crne Gore protiv njihovih interesa i spremali su se da učine sve što je u njihovoj moći da to spriječe. Tako su – iako su favorizovali agregaciju nacionalističkih elemenata u područjima pod njihovom kontrolom – već 30. novembra poslali u Kotor tajnog agenta Giovannija Baldaccija sa zadatkom da na licu mesta organizuje pokret za nezavisnost.

Nekoliko dana kasnije - 3. decembra - italijanski načelnik Generalštaba general Pietro Badoglio je ministru inostranih poslova Soninu predstavio ustanički plan za Crnu Goru, koji je odobren i upućen na implementaciju komandi italijanskih ekspedicionih snaga u Kotoru.

U zavisnosti od toga, Baldači (čiji brat Antonio će kasnije biti predsednik Italijanskog komiteta za nezavisnost Crne Gore ) dogovorio je sa šefom stranke za nezavisnost – drugim bivšim premijerom Jiovanom Plamencem – plan ustanka koji bi snimati u roku od nekoliko dana.

Srbi i srbofili - međutim - nisu sedeli skrštenih ruku. Dana 22. decembra, uoči ustanka, crnogorska privremena vlada je uhapsila stotine nacionalističkih eksponenata, gotovo sve vođe pobune. Pobuna je zaustavljena, makar - kao što ćemo vidjeti - samo na nekoliko dana.

1919: Neučestvovanje Crne Gore na Pariskoj konferenciji.

Iako su vođe crnogorske zavjere skoro svi pohapšeni, Jiovan Plamenac nije odustajao i 4. januara 1919. predvodio je nekoliko hiljada neregularnih snaga u jurišu na glavni grad Cettinjie, koji je bio pod opsadom.

Ali pobuna je trajala samo četiri dana, potučena ne od strane Srba, već zbog nedostatka zaliha sa italijanske strane. Tako je 8. januara Plamenac bio primoran da povuče svoje ljude - izgladnjele i bez municije - i da ih skloni iza italijanskih linija u Gornjoj Albaniji.

Rim je propustio dobru priliku da uz malo truda ugura u srce balkanske zavere Srba i Francuza.

Tačno deset dana kasnije – 18. januara – u Parizu je otvorena Mirovna konferencija. Legitimna crnogorska vlast je sa jednim od svojih delegata uspela da učestvuje samo na prvoj sednici Vrhovnog saveta i da uruči spomen obeležje,„dok je u stvari, kao što je poznato, isključen iz rada i odluka Konferencije, niti su njegovi zahtjevi ikada uzeti u razmatranje, osim kao zahtjevi i zahtjevi jugoslovenske delegacije“.

Očigledna je zamisao da se predstavljanje Crne Gore pripiše Vladi Beograda, u očekivanju da se sa scene u potpunosti izbriše neugodna crnogorska vlast u Parizu. Kralj Nikola je reagovao daljim učvršćivanjem svojih pozicija, pa je 6. februara imenovao samog Plamenca za premijera, možda crnogorsku ličnost koju Srbi i Francuzi najviše ne vole. Nadalje, dobio je da Italijani daju azil njegovim neregularnim formacijama, koje će u stvari biti organizovane u crnogorsku legiju stacioniranu u Gaeti.

Ali sve je bilo beskorisno i - krajnje licemjerje - Mirovna konferencija je namjerno ostavila u zaboravu pitanje predstavljanja Crne Gore, čije pripajanje Srbiji još nije bilo sankcionisano, ali čije je pravo na nezavisnost. Sve - naravno - u ime principa nacionalnosti i samoopredjeljenja naroda.

[carica-ficus]

Recenzija: Dvostruki Život Eve Braun

Autor: Ludwig Bauer

Date: 05/04/2023

Rating: ⭐⭐⭐⭐

———————————————————————————————

Proteklih mjesec dana pomalo živim dan za danom i ušla sam u neku vrlo neurednu rutinu. Čitanje mi je postalo naporno, a pošto mi je ono ipak samo hobi, nisam se htjela prisiljavati na njega kada mi nije pružalo zadovoljstvo. A onda sam za rođendan dobila "Dvostruki život Eve Braun" koja me praktički odmah izbacila iz te nekakve neugodne monotonije.

Naravno da me odmah privukao naslov, no Eva Braun ove knjige ne odnosi se na dobro poznatu ličnost vezanu uz Hitlera, već na djevojku po imenu Marija Markoff koju glavni lik Emil iz milja naziva Eva, te koja se kasnije udajom preimenuje u Braun. Međutim, rekla bih da me taj detalj više zainteresirao za knjigu, nego me odbio od nje, stoga sam bila vrlo znatiželjna o čemu se zapravo radi.

Radnja započinje u Hrvatskoj, prije početka domovinskog rata, te prati Emilovo tinejdžerstvo, primarno njegov odnos sa najboljim prijateljem Bojanom i simpatijom Evom. Nagovještaj rata je u pozadini, u tihim i napetim razgovorima starijih, dok je Emil svjestan tek njegovih odjeka. Njegov život tada se temelji na ljubavnim problemama i novim, neutaženim požudama. Taj prvi dio knjige odiše nostalgijom i čežnjom pa, makar ju čitatelj doima kao sadašnjost, jasno je da je ona tek sjećanje na jednostavniju, mirniju prošlost.

Ratno stanje Emil doživljava vrlo pasivno. Stasao je u osobu koja je veoma neodlučna i nesigurna, stoga je rat u njegovim očima tek postrana prijetnja. Rat na njega ne utječe izravno, nego ga on doživljava samo kroz druge osobe. Njegov pojam o opasnosti, ulozima i mogućim posljedicama gotovo niti ne postoji. On je dijete koje je odraslo učeći da uvijek bude uslužan drugima. Nikada se ne suprostavlja onome što mu drugi nametnu i uvijek pristaje na tuđe molbe za pomoć. Zato primi izbjeglice u svoj dom i pruži im utočište iako mu oni ometaju mir, zato godinama pomaže djevojci koja mu se sviđala iako više nema osjećaja prema njoj i zato odlučuje pomoći Bojanu pri njegovim mutnim poslovima iako uopće ne zna što se zapravo događa. Sažaljuje druge ljude do te mjere da potpuno zakriva svoju pravu osobnost i svoje prave osjećaje.

Iako Emil teži moralno dobrim odlukama, njegov lik zapravo je veoma neutralan. Ne zna što želi, ali zna da je nezadovoljan svojim životom. Postaje depresivan i otuđen od drugih ljudi. Naspram njega, Bojan i Eva djeluju kao da imaju jasno zacrtane ciljeve koje ispunjavaju bez predumišljanja. U stvarnosti, njihove odluke i akcije tjera potreba da se dokažu drugim ljudima. U svojoj suštini se ne razlikuju mnogo od Emila jer također ne djeluju prema vlastitim porivima.

Svoju naoku vjernost državi iskorištavaju kako bi zadovoljili vlastite nesigurnosti. Emil pomaže u akcijama samo zato što misli da treba i zato što mu se prijatelji time bave, Bojan se bavi ilegalnim trgovanjem oružja i goriva kojime želi dokazati da je više nego svoje obiteljsko nasljeđe, a Eva počinje širiti anti-Srpske govore za podizanje morala Hrvatskih vojnika kojima želi dokazati da je više nego samo žena. Postavlja se pitanje mogu li se zbilja smatrati vjernima svojoj državi ukoliko nisu vjerni vlastitom sebi. Odnosno, da nisu imali potrebu dokazati se u društvu, bi li još uvijek učinili ono što jesu?

Autor time naglašava vječitu dilemu: opravdava li krajnji cilj sredstvo? Odnosno, je li bitna motivacija likova, ili je bitno što su postigli? Emil, Bojan i Eva u svakom slučaju su djelovali za potrebe svoje države i za viši razlog. Njihove akcije uvelike su pridonijeli pobjedi. No, je li odgovor na to pitanje zbilja bitno? Nesavršeni likovi reprezentacija su stvarne ljudske naravi koja je često podvojena i prevrtljiva, no ne mora značiti da je i zlobna. Likovi su, na kraju krajeva, ipak pomagali onima kojima je to bilo potrebno. Dobro djelo još uvijek je dobro djelo, bez obzira je li učinjeno zbog obveze ili zbog vlastite želje.

Želim još raspraviti Evin lik jer smatram da je dobar prikaz iskrivljenog pojma ženske snage. Ona nije snažna bez obzira na to što je žena, već je njezina pripadnost društvu definirana upravo zato što jest žena. Tijekom svog života nauči kako tu činjenicu može iskoristiti u svoju korist, ali postaje ovisna o tome. Črvsto je vezana uz svoje definirajuće tjelesne osobine kojima uspjeva manipulirati muškarcima, dok je žene počinju prezirati. Može ju se zbog toga smatrati lukavom, no u stvarnosti je ona tek žrtva vlastite, nametnute seksualizacije koja joj u zbilji ne donosi sreću, već je rezultat potrebe. Ne bi se mogla probiti na političkoj sceni da nije iskoristila svoje atribute kako bi prigrlila muški dio naroda.

Što više uživa u svojoj moći, to njezini motivacijski govori, odnosno propovjedi, postaju opasnije. Mnogi ljudi je kritiziraju, no mnogi je i podupiru. Njezina zaluđenost eskalira do kritičnih razina. Nitko joj se ne odlučuje suprostaviti, nego je samo izdaleka kritiziraju. Tako i Emil, koji čak uz pomoć psihologice odbija s njom otvoreno popričati te ju zaustaviti u njezinim naumima. S time da Emil opet pasivno pristupa problemu i čini jedino ono što mu drugi predlože. Pomaže Evi, no slijepo prati upute psihologice koja djeluje veoma bezbrižno prema njezinom slučaju. Prepiše joj terapije jakih lijekova, a Emilu predlaže da spava s njom kako bi joj podigao raspoloženje. Dakako, u ono vrijeme takve metode nisu bile neuobičajene, no Emil je bio svjestan da neće biti veoma djelotvorne i svejedno ih je odlučio provesti. Njegov nedostatak kritičnog mišljenja i prisiljeno izbjegavanje konfrontacija dovodi Evu do krajnjih granica duševnog zdravlja.

Evin žestoki angažman je izvrsan prikaz osobe izopačenih uvjerenja čiji se utjecaj i ugled širi u društvu primarno zato jer ju nitko ne želi zaustaviti. Izjave su im nerijetko potrkijepljene lažnim podacima kojima žele prigrliti publiku, a njihovi pristaše prigrljuju agresiju njihova govora koju zatim počinju fizički manifestirati. Ta agresija postaje vidljiva tek kada zbilja postane opasna, no tada je već prekasno da se suzbije. Ovakvi slučajevi često rezultiraju drastičnim društvenim sukobima, a slični primjeri su, nažalost, općeprisutni i u današnje vrijeme.

Iako bi se po količini teksta ove recenzije moglo zaključiti da sam shvatila ovu knjigu, tijekom čitanja sam imala osjećaj da mi je mnogo toga promaklo. Događaji opisani u djelu odnose na stvarnost prije mog vremena. Uz to, nisam ljubitelj povijesti, stoga mi je bilo teško razumijeti i povezati neke stvari.

Ipak, iako knjiga nije štivo koje me inače privlači, bila mi je zanimljiva i uvukla me u svoju radnju. Njezina isprekidana priča možda se neće svidjeti svakome jer naoko djeluje veoma sporo i nema velikih zapleta do samog kraja, no mene takva struktura nije odbila. Dapače, ljubiteljica sam nekonvencionalnih priča, onih koje nude nešto drugačije, tako da me takav stil više zainteresirao, nego odbio.

[mentalnahigijena]

Souliotes Najpoznatiji od njih bili su Markos Botzaris ili Kitsos Tzavelas . Bila je to koalicija pravoslavnih hrišćanskih plemena albanskog porijekla , čiji je narodni jezik bio toskanski dijalekt . Bili su organizirani u 47 "plemena" ili klanova raspoređenih u 14 sela. Sela i plemena su bili u stalnoj krvnoj osveti. Izolacija njihovog planinskog lanca ponudila je Souliote određenu autonomiju u odnosu na osmansku moć. Centralno jezgro male republike bio je skup četiri sela, Souli (ili Kakosouli), Samoniva, Kiapha i Avariko, smještenih u srcu masiva u dolini koja gleda na klisure Acheron . Dodano je još sedam sela sagrađenih na periferiji. Konačno, Suliotes su postepeno osnovali svoju vlast nad dio područja tokom XVIII -og vijeka. Ratovi protiv Ali -paše Ali -paša de Janine , koji je preuzeo vlast u Janjini 1788., vodio je politiku centralizacije vlasti i smanjivanja lokalne, hršćanske i muslimanske autonomije, kako bi učvrstio svoju dominaciju nad Epirom. Stoga je odlučio napasti Souli, ali su Soulioti lako odbili njegove prve napade, tajno su im pomogli njihovi mletački susjedi Parga i Prévésa i nezavisni muslimanski begovi u regiji. Nakon završetka rusko-turskog rata 1787-1792 , od sultana je dobio naredbu da uništi zajednicu, koja se smatra ustaničkim centrom. Zatim je vodio kampanju 1792. koja nije uspjela nakon početnih uspjeha. Ojačavši svoju moć u Epiru, vratio se na teret od 1798., ovaj put koristeći trikove; iskoristio je nesuglasice između suparničkih klanova kako bi dio njih angažirao u svojoj službi i pridobio pristalice. Moćna porodica Botsaris tako je napustila Souli za Vourgareli, u armatolatu Tzoumerka jugoistočno od Janjine, koju je Ali pripisao Georgiju Botsarisu, poglavaru klana. Njegove ponude su odbijene, Ali je organizirao nove operacije od 1799. godine, ali učeći iz svojih prvih neuspjeha, nije pokušao frontalni napad i blokirao je Souliote u njihovim planinama jačanjem pristupa. Konačni napad dogodio se 1803 . Alijine trupe zauzele su jedno od sela u septembru izdajom. U decembru je potpisana kapitulacija: prema njenim uslovima, Soulioti su trebali evakuirati regiju. Monah Samuel, jedan od vođa pobune, radije je zapalio bure baruta svoje tvrđave i raznio se sa dijelom Osmanlija. Izbjeglice su napustile planine pod vodstvom svojih poglavara, podijeljene u nekoliko grupa prema svom klanu i krenule na različita mjesta. Ali je, međutim, naredio svojim trupama da napadnu određene grupe. Neke od izbjeglica uspjele su doći do Parge izbjegavajući zasjedu. Blizu Zalonga, drugu grupu su okružile i napale Ali -pašine trupe, a neki od pobijeđenih radije su se bacili niz liticu, nego se predali , u epizodi poznatoj kao Zálongo ples.. U Réniassi (danas Riza kod Parge), druge napadnute izbjeglice digle su u vazduh tvrđavu koju su zauzele. Klan Botsaris, pod vodstvom Nothisa i Kitsosa, odlučio je napustiti regiju Tzoumerka za područje Agrapha, kako bi se stavio pod zaštitu lokalnih armatola. Stigli na rub Acheloosa , nisu ga mogli preći jer je strateški most Korakas blokiran; zatim su se ukorijenili u manastiru Seltsos, gdje su okruženi i opkoljeni od sredineJanuara 1804, do 21. aprila. Alijine trupe izvršile su posljednji napad nakon izdaje, a dio žena i djece bacio se u Acheloos kako bi pobjegao vojnicima. Samo je nekoliko opkoljenih uspjelo doći do Jonskih otoka, uključujući Nothisa i Kitsosa Botsarisa, u pratnji svog sina Markosa . Većina preživjelih Souliota naselili su se na Jonskim otocima, koje su tada okupirali Rusi, i formirali ratničke jedinice. Ove jedinice su reorganizirane nakon povratka Francuske na Jonska ostrva, a formiran je i albanski puk , uglavnom sastavljen od Souliota, ali i drugih izbjeglica. 1809. puk kojim je komandovao pukovnik Minot sastojao se od 6 bataljona, po naređenjima najutjecajnijih vođa. Tada je reorganiziran, ali se nikada nije istaknuo tijekom operacija i odigrao je samo vrlo malu ulogu u francuskoj vojsci ali jesu u Ustanku u Grčkoj. Danas su oni priznati kao narod u Grčkoj

[prijedor24]

Velika akcija SIPA-a širom BiH: Uhapšen i ministar

U toku je velika akcija SIPA-e po naredbi Tužilaštva BiH. Pretresi se vrše širom BiH.  Saznaje se da je uhapšen ministar za izbjeglice u Savjetu ministara BiH Miloš Lučić.

[stvar]

Flory Jagoda - Adiyo Kerida

(link za pjesmu) Šta radimo kada nas istorija, ta sablazan koja traje već dest hiljada godina (kako lijepo i surovo reče Elza Morante), taj ogromni žrvanj ili samelje, ili ostavi teške ožiljke ili oduva na stotine krajeva svijeta? Rođena 1923. godine kao Flora Papa u Sarajevu, u porodici sefardskih jevreja koja je njegovala tradiocionalne pjesme svoga naroda na ladino jeziku (varijanata staro-španskog). U toku drugog svjetskog rata (velike istorijske godine, pogubne za obične ljude), njena porodica je živote spašavala bježeći: Split, Korčula, zatim Italija i na kraju Amerika. Šta su ponijeli sa sobom? Šta to izbjeglica može ponijeti u novi svijet gdje treba stvarati život ispočetka? Svoju dušu, svoje običaje, ... svoje pjesme. Flora je u Americi nastavila porodičnu muzičku tradiciju i objavila nekoliko albuma tradicionalnih i autorskih sefardskih pjesama. Uspomene na djetinjstvo pretočeno u pjesmu, u pokušaju da se lična, porodična i istorija jednog naroda otrgne od zaborava. Adiyo Kerida (Zbogom voljeni), je pjesma o čovjeku bez srca koji je unesrećio ženu, ali će ona ipak nastaviti dalje, kucati na druga vrata i tražiti novu ljubav. Mala oda životnoj snazi koje često nijesmo svjesni, koja nas gura da nastavimo i onda kada sve izgleda izgubljeno. Pjesma je korištena kao uvodna tema za seriju „Miris kiše na Balkanu“ (po istoimenom romanu Gordane Kuić), koja prati priču o sarajevskoj jevrejskoj porodici u prvoj polovini dvadestog vijeka. 

[balkanin]

Njemačka primila skoro milion ukrajinskih izbjeglica

Njemačka primila skoro milion ukrajinskih izbjeglica

Njemačka je registrovala skoro milion izbjeglica iz Ukrajine otkako je Rusija pokrenula invaziju u februaru, saopćilo je njemačko ministarstvo unutrašnjih poslova u utorak. Ukupno 967.546 ljudi koji bježe pred ratom ušlo je u Njemačku, barem privremeno, od kojih je 36 posto djece, navodi ministarastvo u saopćenju. Oko 97 posto izbjeglica su ukrajinski državljani, i među odraslim troje od četvero…

[gtaradi]

20. lipanj je Svjetski dan izbjeglica, ali Tjedni IZBJEGLICAma! traju i dalje

Uz Svjetski dan izbjeglica i Tjedne IZBJEGLICAma

„Svjetski dan izbjeglica je pozdrav snažnom duhu i hrabrosti izbjeglica u cijelom svijetu te kao takav predstavlja pravo slavlje. Širom svijeta ovaj dan obilježava se na različite načine, od lokalnih akcija, koncerata do službenih konferencija. Bilo to jednostavna seoska priredba, događanje u školi ili ceremonija visokog profila, 20. lipanj je dan kada mislimo na izbjeglice cijelog svijeta i…

[superbmakerzombie]

NJEMAČKA NUDILA NOVAC, ALI MALO TKO GA JE UZEO Tek je nekoliko stotina Sirijaca uzelo financijsku pomoć njemačke vlade kako bi se vratili u domovinu

NJEMAČKA NUDILA NOVAC, ALI MALO TKO GA JE UZEO Tek je nekoliko stotina Sirijaca uzelo financijsku pomoć njemačke vlade kako bi se vratili u domovinu

[ad_1]

Vrlo mali broj Sirijaca, koji su uslijed građanskog rata izbjegli u Njemačku, prihvatio je financijsku pomoć njemačke vlade za povratak u domovinu.

U 2017. godini 199 osoba zatražilo je financijsku pomoć za “dobrovoljni povratak” u Siriju, navodi se u odgovoru njemačke vlade oporbenim Zelenima, koji je u ponedjeljak na uvid dobila agencija dpa.

Prošle godine federalna vlada…

[zoranphoto]

Oko 8,2 milijuna Ukrajinaca otišlo je u inozemstvo bježeći od rata

Oko 8,2 milijuna stanovnika Ukrajine otišlo je u inozemstvo kao rezultat opsežnog rata koji je pokrenula Rusija, izjavila je čelnica parlamentarnog odbora Olena Shuliak, prenosi Urinform pozivajući se na Ukrajinski radio     "8,2 milijuna naših ljudi trenutno je u inozemstvu, više od 5 milijuna su interno raseljene osobe na području Ukrajine", rekla je. Kada se bude planirala poslijeratna obnova Ukrajine, potrebno je imati u vidu koliko će se od tih milijuna izbjeglica vratiti u svoje zajednice, kako ih zaposliti i osigurati pristup socijalnoj infrastrukturi, kazala je. Foto  by Jo Kassis Tportal.hr Read the full article

[cgvijesti]

Njemačka: Djevojčica izbodena nožem na putu do škole, umrla u bolnici

Njemačka: Djevojčica izbodena nožem na putu do škole, umrla u bolnici

Foto: EPA Muškarac јe nožem ubo i ubio 14-godišnju djevoјčicu, a teško povrijedio 13-godišnju djevoјčicu na putu do škole u јužnoј Njemačkoј.  Njemačka policiјa za napad sumnjiči 27-godišnjeg tražioca azila iz Eritreјe. Oni su u saopštenju za јavnost naveli da јe osumnjičeni muškarac јuče uјutru izašao iz skloništa za izbjeglice u selu Ilerkirhberg i napao učenice. Lokalni mediјi јavljaјu da…

[sinderelaa]

Samo da rata ne bude

komšija, imaš li parče hljeba

dolaze izbjeglice, udomila bih ih

dok ova kriza ne prođe

komšija, jel' može telefon na kratko

nama su veze prekinute

kćerka iz Sarajeva se ne javlja

da l' je živa il mrtva, Bog zna

komšija, uzbuna za opštu opasnost

idemo u podrum s ostalima

komšija, što držiš pištolj u ruci

komšija, što mi nisi komšija

komšija, ne uzimaj mi dijete

ni ime mu još nisam dala

komšija, pređe ti na drugu stranu

zavadi nas vjera i nacija

komšija, ubio si mi dijete, ni prohodalo nije

šta ono zna koje je vjere

i je li Bošnjak, Hrvat ili Srbin

je li Marko, Jovan ili Ahmed

komšija, komad hljeba smo dijelili

a sad se za komad zemlje koljemo

komšija, što nam treba polje puno bijelih nišana

kad su nam djeca zajedno mogla trčati

poljima punih bijelog cvijeća

komšija, što biraš da nas kroz nišan gledaš

sad sva djeca gledaju "Halimin put" i "Snijeg"

da uče šta nam se u prošlosti radilo

e moj komšija, svu ti sreću želim

a moj narod će sreću i pravdu

na onom svijetu dobit

[homeoftheraindeer]

Jean-Luc Nancy (intervju)

"Nema više zapada"

Vodila: Elena Cue

Elena Cué: Što smatrate najvećim izazovima s kojima se danas susreće filozofska misao?

Jean Luc Nancy: U filozofiji ništa nije dano. Nijedno značenje se ne može smatrati očitim. Na primjer, nije uopće moguće govoriti o “čovjeku”, “društvu” ili “znanosti” na način da te riječi određuju neku ili neke čvrsto identificirane realnosti. Izazov je upravo ne osloniti se na neki od već stečenih identiteta. Za filozofa ništa ne smije biti uzeto zdravo za gotovo. Unaprijed zamišljena i uspostavljena značenja moraju se konstantno revalorizirati, a nove mogućnosti otvarati.

Kako filozof može učiti društvo da misli na takav način kada je to samo to društvo anksiozno kao što je naše kada su u pitanju odgovori i istine na koje se ono može osloniti i čvrsto se za njih držati?

Upravo je takva nestrpljivost ono što može biti zamka. U određenom smislu nestrpljivost je u pravu: nema razloga da se čeka i uvjeti za dostojanstven život mogu se zahtijevati bilo kada. S druge strane, postoje opskurna i kompleksna pitanja na koje empatični ili “radikalni” odgovori, kako to volimo reći, mogu biti veoma opasni.  Recentni Brexit je dobar primjer: tek je završen referendum, a njegovi pristaše su već postali nervozni i počeli ga propitivati. Ili pak Podemos, koji je počeo veoma snažno, ali je ubrzo izgubio snagu umjesto da je ojačao. Nadalje, trenutna kompleksnost je rezultat sukobljenih “nestrpljivosti”: ona koju osjete oni koji su isključeni te ona nestrpljivost koju osjete oni koji se boje isključenja (srednja klasa); nestrpljivost ljudi koji traže sklonište (izbjeglice) i onih koji se boje da ne budu “pregaženi” od strane izbjeglica; također i nestrpljivost onih kojima nedostaje prijašnji poredak stvari protiv onih koji žele ubrzati dolazak budućnosti.

Danas je mnogo teže iznaći pravac nego što je to bilo u vrijeme radničkih borbi ili u vremenu kraha diktatura. Kako je Francova diktatura trajala toliko dugo kada je ogroman broj ljudi bio protiv nje? Zato što je to vrijeme bilo vrijeme društvenih transformacija i transformacije europskih ekonomija koje su rezultirale i transformacijom uvjeta koji su mogli pripremiti kraj diktature. Zašto su europski komunizam i socijalizam u krizi? Zato što su njihovi “motori” suviše stari. Moramo pronaći nove načine za novo stanje stvari u kojem su se tehnike, snage i očekivanja polako transformirale. I zapravo, ovo je stvar koja se mora raščistiti: strpljivost koja je aktivna nasuprot onoj pasivnoj. Nestrpljiva strpljivost i strpljiva nestrpljivost.

Često ste pisali o terorizmu, pogotovo nakon napada u Francuskoj. Što mislite o svemu tome?

Terorizam je kombinirani efekt dvije sile: one koja se odnosi na promjenu u dominaciji Zapada i one koja se odnosi na tvrdnju/obranu (eng. assertion) Islama, koji je vidio uništavanje svoje ravnoteže kolonizacijom I isto tako koji je doživio propadanje Otomanskog Carstva. Terorizam otkriva ekstremnu situaciju stvorenu velikim kontradikcijama između Zapadnog modela napretka i blagostanja te realnosti egzistencije u zemljama koje osjete svoju marginaliziranost i gdje su više klase ili kaste uspjele održati enormne razlike u bogatstvu i status, tj. moći.

U isto vrijeme, Zapada je slab u svojoj moći. On više ne vjeruje u vlastitu civilizaciju, preokupiran je vlastitom tehnikom te uočava kako kapitalizam napreduje i raste bez da smanjuje razlike u životnim standardima, dok niti jedna socijalistička ekonomija nije uspjela dugo izdržati (Sovjetska ekonomija bila je državni kapitalizam). Ustvari, nema više Zapada, i umjesto njega tu su tehno – ekonomski polovi moći čije su vidljive “glave” Sjedinjene Američke Države i Ne – Sjedinjene Azijske Države i čije se akcije te vlasništva pronalaze gotovo svugdje, a pogotovo kada postoji prilika da se negdje nešto iskoristi, odnosno da bude iskorišteno / eksploatirano. Europa više nema vlastitu konzistentnost i samim time je osuđena / podvrgnuta (eng. subjected) na ovu podjelu svjetskih sila.

A globalizacija…

Stoga globalizacija provocira / izaziva (eng. provokes) eksplozije, tragedije, društvene i kulturalne kolapse svih vrsta. Tijekom pet stoljeća vjerovali smo da su utopije ostvarljive i vjerovali smo u njihovu taštinu / zavodljivost (eng. vanity). Sad nam je zadaća da mislimo drugačije, da reflektiramo na naše mjesto u svijetu. To će dugo potrajati… stoljeća, ukoliko budemo energični… No, društva su oduvijek pokazivala da su sposobna prevazići znatne poteškoće.

Na što referirate kada govorite o “iznenađenju slobode”? Vjerujete li da smo slobodni, ili ne?

Sloboda nije nešto što posjedujemo ili pak neko pravo koje imamo na raspolaganju. Sloboda počiva u činjenici da naša egzistencija nije programirana i da sama (za sebe) mora pronaći svoj put. Međutim, ona to mora napraviti na način egzistencije koja je u svijetu koji ima svoje uvjete / okolnosti i limite. Mi nismo slobodni ukoliko to znači “ raditi što god hoćemo” i “ biti neovisan od svega “ zato što mi ovisimo o mnogo čemu, a ponajprije zato što naša je naša “ volja “ veoma često sačinjena od sklonosti, nada i čežnji koje dolaze odnekud drugdje. Razumjeti što to znači je početak oslobađanja. I zbog toga možemo reći da nas sloboda iznenađuje; zbog toga što tada otkrivamo da “ postoji “ još nešto pored onoga za što smo mislili da je očito.

Na primjer: postanem bolestan i više ne mogu obavljati svoj posao, ali mogu vidjeti / doživjeti svoje stanje kao iskustvo; iskustvo koje mi rasvjetljava poziciju da nisam u stanju kontrole nad svim mojim odlukama ili preferencama. Ponekad, oboljenje daje lekciju onima koji su u dobrome zdravlju.

Možete li objasniti na koji je način patnja prilika za proširenje slobode?

To nije ono što govorim… i iznad svega ja ne govorim da je to ikakva prilika. Patnja nije preferabilna okolnost, to je prilika za pobuniti se, pogotovo za pronaći načine kako se buniti – u najboljem slučaju. Drugim riječima, koja je svrha svega toga? Svakako da je cilj ne više patiti, ali čak i to mora biti definirano. Dugo vremena, cilj je bio temeljen u riječi komunizam ili socijalizam. Ali ti koncepti se nikada nisu istinski ostvarili, osim u svojoj Sovjetskoj formi, no ta forma je propala.

Zašto je propala?

Ta analiza još uvijek nije urađena, ili barem ne dovoljno zadovoljavajuće. Umjesto da pogledaju dublje u problem, komunisti su sretni da samo optužuju prljavi kapitalizam koji je uništio svaku ideju o poštenom društvu zamijenivši je onom potrošačke slobode. Oni se bune protiv nepravde, ali ne znaju gdje se Pravda nalazi. Na primjer, danas često čujemo kako se govori o univerzalnom minimalnom dohotku. Isprva se to čini kao poštena i dobra ideja, ali to je ujedno i veoma opasna ideja s obzirom da doprinosi da mnogi ljudi ostanu na minimumu. Istina je da danas, kako bi stvarali, najprije moramo misliti. I moramo vrištati, također. Brexit je bio plač upomoć onih koji su bili tretirani s prijezirom od strane vladajućih klasa u Europi. Mi moramo slušati taj zov upomoć. Ali što od toga mi moramo razumjeti? To je ono što ostaje da bude promišljeno.

U vašoj knjizi “ Dekonstrukcija Kršćanstva “ govorite o religiji u današnjem svijetu. Možete li mi reći malo više o tome?

Ona nije o razbijanju ili uništavanju, već o rastavljanju ili pak o de – strukturiranju građevine da se pokaže od čega je sačinjena. Bitno za naglasiti je to da Kršćanstvo nije sačinjeno od religije. Ono je stvoreno od “fine” (eng. profound) mutacije mediteranske humanosti kada je trebala da nastane / iznikne iz antičkoga svijeta; koji je bio svijet limita, konačan svijet i ono što bismo mogli nazvati de – finiranim. Posvuda su bili bogovi s preciznim funkcijama, pravilima po kojima se moraju ravnati, modelima koje moraju imitirati i fiksnim horizontima. U jednom trenutku sve se to rasulo. Nedvosmisleno, s dolaskom Rimskog Carstva vidjeli smo prvu “globalizaciju” – u kojoj je došlo do raskida s fiksnim teritorijima te fiksnim pozicijama ( kao što su čovjek – rob). Tada je počela žudnja i obećanje za beskonačnim. To postignuće je prouzrokovalo promjeno u civilizaciji; kultura i društvo su dali maha velikim avanturama modernoga svijeta sa svim svojim rizicima.

S tom dekonstrukcijom Kršćanstva, do kakvih ste specifičnih zaključaka došli?

Prvi zaključak je ujedno I najvažniji: ta “fina / sublimna” transformacija kulture koja je osvanula s pojavom Kršćanstva je bila raskid s religijom kao idolatrijom, kao praznovjerjem; prema jednom kozmološkoj viziji s beskonačnim horizontom. Univerzalno, “totalno” Kršćanskog katoličanstva znači, iznad svega, bez – granično: bez idola, a umjesto toga otvorena beskonačnost. Tu je također i energija za “ nešto poduzeti “: mi možemo i moramo transformirati sebe same; a posljedično s tim transformirati i svijet – beskonačno – (u smislu stalnog pokušavanja, tj. procesa.) kršćanstvo je materijaliziralo sebe kao humanizam, kao kapitalizam i kao tehnološki napredak. To sve postaje problematično i opskurno, ali mi uvijek gledamo prema beskonačnom. ( I ) religija kao kolektivna točka referencije je nestala iz Zapada.

Drugi zaključak je upravo suprotan: ako je Kršćanstvo preuzelo poželjnu (eng. imposing) religijsku formu koju je nosilo stoljećima, to je zato što su izvjesnosti i reference na kojima je temeljena uvijek poželjne i usto veoma poželjne. Onda su tu oni koji prisvajaju te reference da pridaju / stvore značenje kao instrument moći, kao ideal ljepote ili kao zadovoljenje ( eng. gratification) misli; i oni koji ( začudno, oni su nekada isti / istovjetni) traže reprezentacije, slike i legende kojima se mogu izručiti. Ateizam je u nemogućnosti da razriješi mnoge dvojbe. I to je sramota zbog toga što je religija kao uvjerenje nedostatak slobode, izuzev mistika i velikih duhovnih ljudi koji su, s druge strane, pomogli mnogim religijama da se razviju i da evolviraju.

Za kraj, razgovarajmo o umjetnosti. Na koje načine poimate da je značenje suvremene umjetnosti različito od tradicionalne umjetnosti?

Tradicionalna umjetnost je bila povezana s mogućnošću reprezentacije istine – religiozne, političke ili herojske istine; istine percepcije, senzacije ili osjećaja. Moderni svijet vidi istinu kao beskonačan proces potrage. Ne postoje stabilne i pristupljive figure ili forme; čak niti u onome što je umjetnosti bila u stanju proizvesti u pogledu formi koje nazivamo apstraktnima ili bojama bez precizne forme (Rothko, Newman, Pollock). Cjelokupna kultura biva izmišljena tamo gdje značenje umjetnosti biva sve više opskurno, upravo iz razloga što se više ne radi o reprezentiranju danih istina.

Što bi to značilo?

Značenje umjetnosti je, u određenom smislu, nužno enigmatično i nedostižno, zbog toga što ne dozvoljava samome sebi da bude formulirano u tj. pomoću jezika. Pomislite na glazbu: sa dvanaest tonalnom glazbom, serijskom glazbom, elektronikom, jazzom, rockom i miksevima tonalne i atonalne glazbe, naša panorama zvukova se značajno promijenila (kao i naš vizualni pejzaž, ali zvuk ima snažniju senzualnu penetraciju; pomislite na elektrifikaciju, techno, rap, slam, etc.). Mi tražimo nove senzibilitete i to, naravno,  nosi svoje rizike. Tražimo one senzibilitete i enigme čula koje postaju / koje imaju mogućnost da postanu naše.