#sledecastvar

[stvar]

Silente - Pitanje je ljubavi

(link za pjesmu) Svašta nešto imamo u tekstu ove pjesme. Zvuči kao ljubavna, ali nije, … možda na koncu i jeste? Mogla bi da prođe i kao horor pjesma o trgovini (ili bar razmjeni) ljudskim organima (uzmi moje kosti, srce, kosu, krv, ramena i za jako malo para imaš dobro tijelo). I na kraju, a u stvari na početku, kao pjesma o odnosu sluge i gospodara (možda čak i iskrivljena sado/mazo relacija) na tragu poznatove Hegelove dijalektike iz Fenomenologije duha. Pitanje koje se provlači kroz cijelu pjesmu da li smo u potrazi za slobodom ili samo tražimo dobrog gospodara, nosi u sebi još jedan obrt (nisam siguran da ga je pjesnik imao na umu kada je pisao ove stihove) koji propituje Marksovu teoriju o težnjama radničke klase da preuzmu sredstva za rad u svoje vlasništvo, a oni možda, baš kao i djevojka iz ove pjesme, samo traže dobrog gospodara? I da totalno zastranim u tumačenju ove odlične, vesele pop-rok pjesme, a šta ako se kroz stihove “osjećam slobodu, kraj dobrog gospodara” promoviše jedan od oblika poltičke vladavine poznat kao prosvećeni apsolutizam?

Daleko ja odlutah, čini mi se baš predaleko, ali šta ću kad mi je gomila različitih asocijacija okupirala um obuzet pitanjima. Da odmorim malo mozak ovdje i da vam toplo preporučim da čujete i uživate u ovoj sjajnoj pjesmi dubrovačkog benda Silente (@silente_official), čije je stihove napisao njihov basista i pjesnik, Sanin Karamehmedović (@gubitnikprveklase). Mnogo fin tip sa kojim sam negdje, na početku njihove karijere, razmijenio par riječi na Cetinju, kada su učestvovali na Royal Music Fest-u.

[stvar]

Піккардійська терція - Пливе кача по Тисині

(link za pjesmu) Tuga. Bol. Strah. Patnja. Sve ove emocije su se naselile u ovu tužnu, pretužnu pjesmu o smrti. „Pliva patka preko Tise“ je stara ukrajinska pjesma, sa Karpata, koja je novu popularnost stekla nakon 2014. godine i demonstracija u Kijevu (na trgu Majdan) kada je izvođena tokom masovne sahrane stradalih u protestima. Pjesma je dijalog između sina i majke. Sin se sprema da ide u rat i moli majku da ga ne kune – sluti da će poginuti negdje u tuđini gdje će ga nepoznati ljudi i sahraniti. A majka zna da će zauvijek u njenom srcu počivati. Patka koja plovi preko Tise (za neupućne: Tisa izvira ispod ukrajniskih Karpata) je ovdje slikovito upotrijebljena da naznači jedno staro vjerovanje. Ptica (u ovom slučaju patka) simbolički prenosi dušu pokojnika preko granice (ovdje je to rijeka Tisa) do zemlje mrtvih. Ovu verziju pjeva vokalni sekstet iz Lavova u Ukrajini, Pikardijska terca (@pikkardiyska_tertsia), koji je prelijepo dočarao sve mračne i duboke nijanse bola za gubitkom voljene osobe.

Danas je godišnjica od početka ruske invazije na Ukrajinu. Iza hladne satistke rata o žrtvama na obje strane, gdje se broj mrtvih mjeri destinama hiljada a broj raseljenih u milionima, kriju se priče običnih, malih ljudi, koji su htjeli miran život za sebe, za svoju djecu. Sada su primorani da bježe, da oplakuju smrt svojih najbližih, da strepe za sebe, da traže u buri razbacane članove porodice, i da sanaju mir.

Ovaj post posvećujem mojim prijateljima iz Ukrajine, gdje sam proveo tri godine radeći sa divnim ljudima. Nadam se da će se mir brzo vratiti u vaše živote.

[stvar]

Flory Jagoda - Adiyo Kerida

(link za pjesmu) Šta radimo kada nas istorija, ta sablazan koja traje već dest hiljada godina (kako lijepo i surovo reče Elza Morante), taj ogromni žrvanj ili samelje, ili ostavi teške ožiljke ili oduva na stotine krajeva svijeta? Rođena 1923. godine kao Flora Papa u Sarajevu, u porodici sefardskih jevreja koja je njegovala tradiocionalne pjesme svoga naroda na ladino jeziku (varijanata staro-španskog). U toku drugog svjetskog rata (velike istorijske godine, pogubne za obične ljude), njena porodica je živote spašavala bježeći: Split, Korčula, zatim Italija i na kraju Amerika. Šta su ponijeli sa sobom? Šta to izbjeglica može ponijeti u novi svijet gdje treba stvarati život ispočetka? Svoju dušu, svoje običaje, ... svoje pjesme. Flora je u Americi nastavila porodičnu muzičku tradiciju i objavila nekoliko albuma tradicionalnih i autorskih sefardskih pjesama. Uspomene na djetinjstvo pretočeno u pjesmu, u pokušaju da se lična, porodična i istorija jednog naroda otrgne od zaborava. Adiyo Kerida (Zbogom voljeni), je pjesma o čovjeku bez srca koji je unesrećio ženu, ali će ona ipak nastaviti dalje, kucati na druga vrata i tražiti novu ljubav. Mala oda životnoj snazi koje često nijesmo svjesni, koja nas gura da nastavimo i onda kada sve izgleda izgubljeno. Pjesma je korištena kao uvodna tema za seriju „Miris kiše na Balkanu“ (po istoimenom romanu Gordane Kuić), koja prati priču o sarajevskoj jevrejskoj porodici u prvoj polovini dvadestog vijeka. 

[stvar]

Đorđe Balašević – Portret mog života

(link za pjesmu) Otišao. Nema više. Puno nam je ostavio: lijepih pjesama, lijepih priča i lijepih trenutaka. Došao je i taj dan da finalno doslika portret života svog, da posloži sve talase plave, nijanse lave i zelene vrtloge ljubavi. Gledao sam ga 1998. godine u Sava Centru. Puno ljubavi i iskrenog razumijevanja između njega i publike „njegovog naroda“. Drago mi je što sam dio tog Balaševićevog naroda. I dalje. Uvijek je bio protiv represije, uvijek za slobodu, uvijek za mostove. Šta na kraju da kažemo mi, njegovi obožavaoci, fanovi, koji ga nismo poznavali ali smo znali da je bio naš? Samo jedno veliko hvala za sve lijepe trenutke kojima si uljepšao naše živote i učinio da sami sebi izgledamo bolji nego što smo možda realno i bili.

[stvar]

Radio dva ft. Fadil Redžić – Snijeg

(link za pjesmu) Devedest druga, tek počela, a duga. Sarajevska priča, serija izbljedjelih porodičnih slika iz “prošlosti koja nikad ne prestaje”. Majka koja po snijegu odlazi na liječenje i otac zagledan u bolničke prozore. Fadil Redžić, basista legendarnih Indexa (njegov brat Zoran je svirao u Bijelom Dugmetu), ovu pjesmu više donosi, onako iskreno iz srca, nego što je pjeva. Velike oči na djevojci i mladić koji govori o bogu i majci. Radio dva je zanimljiv projekat nastao iz starog drugarstva Jasmina Vesnića, muzičara i Damira Ovčine pisca, autora romana ‘Kad sam bio hodža’. Nedavno su u saradnji sa Seidom Memićem Vajtom objavili još jednu pjesmu ‘San’ (ti si od more, pravila moj san) – još jedna slagalica za muzički album po motivma Damirovog romana. Devedeset druga, tek počela a duga, vjetar naglo s juga, sa radija Indexi i tuga. Ne znam zašto, možda je to od vina, al’ nešto mi se plače kad slušam ovu pjesmu.

[stvar]

Prljavo kazalište - Heroj ulice (Live)

(link za pjesmu) U decembru prošle godine @prljavo.kazaliste su izdali novi živi album '30 godina od koncerta na Trgu, Arena Zagreb', a ja se prisjećam kako je to izgledalo kad sam ih slušao u Titogradu, u Sportskom centru Morača. Sjećanje mi je nešto tanko ovih dana (a inače je nikakvo), ali mi se čini da je to bila zima 1982. (ili 1983. – ovdje bi dobro došla mala pomoć prijatelja). U dobroj staroj poptuno neakustičnoj dvorani koja može da primi par hiljada ljudi došlo je nas 300-400 zagriženih fanova. Loša promocija koncerta (malo plakata, nedovoljno TV i radijskih najava) i loša procjena organizatora da mlad bend sa samo dva izdata albuma može napuniti veliku salu bez medijske podrške. Bez obzira na to, momci su izašli na scenu i za nas malobrojne odradili odličan koncert; sa puno žara, puno energije i odličnog muziciranja, kao da je Sportski te noći bio dupke pun. Ovo što danas slušamo je naslovna pjesma (meni omiljena) sa njihovog trećeg album, odsvirana pred publikom koju bi svako poželio: puno pozitivne energije, osmjesi, horsko pjevanje, telefoni umjesto šibica – spektakl. Jasenko Houra vodi ovaj bend više od 40 godina (uf, kako smo ostarali), uvjek sa dobrom ekipom uz sebe. A ovdje zvuče baš kako treba.

[stvar]

Miki Solus – Ljenjivac

(link za pjesmu) Prava pjesma da opiše ona stanja kada ti se ništa ne radi, kad bi da nestaneš u oblaku uzaludnih i zgubidanskh aktivnosti. Svakavke oblike ljenosti je ovaj zagrebački ležereni muzičar ubacio u ovu pjesmu: dosadno naručivanje pice, lijen za otić u dućan ili na plac, dosadno je smalltalkati (odličan novo-govrni glagol), samo beskrajno gledanje serija i internet srfanje. Kućni poslovi – ma daj. Malo gitare, klavira, poneki duvači, slatkasti prateći vokali i standardno Mikijevo pjevanje-recitovanje-repanje i to je to. @mikisolus je prisutan na sceni već desetak godina sa svojim opuštenim baš-me-briga, stilom koji se uglavnom bazira na šaljivim tekstovima na neozbiljno-ozbiljne teme, sa šarenom muzičkom podlogom raznih žanrova. Uff... Sorry Miki, nešto sam lijen danas, ne da mi se više pisati. (Hvala Ivani za dizajn ove slike)

[stvar]

Elvis Presley – Money Honey

(link za pjesmu) Još jedan sa 1001 liste. Prvi Elvisov album iz 1956, koji je imao nevjerovatan uticaj na rokenrol. Bijeli momak koji svira crnačku muziku i još se pri tome na sceni ponaša nedolično – skandalozno vrti kukovima. Album ima puno obrada a ovu pjesmu je uradio Jesse Stone za Drifterese koji su je snimili nekoliko godina ranije. Jedna kapitalistička (ali prilično univerzalna) pjesma u kojoj se sve vrti oko para. Svi traže, od gazde koji hoće svoju kiriju, preko momka koji bi htio da ga cura finansijski podrži, do cure koja ga ostavlja jer on nema kinte – sve u krug. Dobar ritam, gitara i bas dižu prašinu, i naravno Elvis koji je ovdje u životnoj formi. Album je pun mladalačke energije i za to doba je tretiran vrlo buntovnički - manje zbog tekstova koji su uglavnom ljubavni, a više zbog prkosnog stava i brisanja rasnih granica.

[stvar]

Duke Ellington - Diminuendo and Crescendo in Blue

(link za kompoziciju) No. 6/1001. Prije ovog nastupa na Newport Jazz Festivalu 1956. godine, Duke Ellington je imao gomilu briga. Vrijeme velikih žurki gdje su nastupali big-bandovi, koje su bile popularne 30-tih i 40-tih godina XX vijeka, je nepovratno prošlo. Umjesto džeza i svinga koji su ranije držali primat, sve više se slušao rokenrol (i tu je bio vidljiv uticaj tehnologije – da bi se glasno čuo više ti nije trebalo 20 i više muzičara na sceni, dovoljno je bilo da odvrneš pojačalo i eto ti urnebesne svirke). Dok se velika većina drugih orkestara već raspala njegov big band je i dalje bio aktivan, ali na granici preživljavanja - neredovni angažmani su bili nedovoljni za opstanak. Duke je muzičare plaćao iz svoga džepa od tantijema za kompozicije koje je ranije uradio. U tom periodu nije imao ni ugovor sa diskografskom kućom tako da nije bio u prilici da nešto zaradi od prodaje ploča. Na rubu očaja dobija poziv za @newportjazzfest. Koncert je počeo pomalo konfuzno (neki članovi benda su se pogubili – valjda je i kod njih izdominirala žeđ za pivom), morali su da naprave pauzu da bi se pokupili. U drugom dijelu koncerta su se stvari polako zahuktavale, publika je počela da reaguje na njihovu svirku. Onda je Duke najavio jednu staru stvar sa kojom je orkestar na probama dosta eksperimentisao ‘Diminuendo and Crescendo in Blue’ (Smanjivanje i pojačavanje u plavom) pokušavajući da joj ubrizga dodatnu energiju. Klavirski uvod, orkestar u punom zamahu i malo pošto je počeo solo na saksofonu (na ovom snimku počinje oko 4:03 i završava na 10:24) koji je izveo Paul Gonsalves, jedna plavuša u maloj crnoj haljini ponešena muzikom se diže i počinje da igra. Pridružuje joj se još par ljudi iz prvih redova da bi ubrzo čitava publika bila na nogama. Oduševljenje i pozitivna energija su bili toliki da nijesu dali da se završi koncert, stalno tražeći još. Nakon ovog nastupa karijera Duke Ellingtona i njegovog orkestra je dobila novi zamah – stigao je ugovor sa Columbia Records, redovno su izdavali nove ploče, stalno bili na turnejama gdje su im koncerti bili rasprodati. I to je tako trajalo sve do njegove smrti 1974 godine. Šta je ovaj nastup značio za Ellingtona možda može opisati malo modifikovan stari stih Partibrejkersa: „Jedan koncert menja sve“.

[stvar]

Bombino - Chet Boughassa (Live in Amsterdam)

(link za pjesmu) Omara "Bombino" Moctar, muzičar rođen u Nigeru, pripadnik nomadskog plemena Tuareg koje živi na jugozapadu pustinje Sahara (Alžir, Libija, Mali, Niger, Burkina Faso). Stekao je veliku popularnost nastavljajući praksu svojih prethodnika kroz korišćenje električne gitare i kombinujući tradicionalnu muziku Tuarega sa rokenrolom (Džimi Hendriks i Mark Nofler su imali veliki uticaj na njega). Prije par godina sam imao prilke da ga vidim uživo - odličan koncert sa puno dobre energije. Najčešće pjeva na Tamašek dijalektu i u svojim pjesmama sa bavi političkim temama. Ovo stvar je sa nedavno izdatog koncertnog albuma “LIve in Amsterdam”. Inetresantno je da u ovom afričkom bendu bubnjeve svira Amerikanac.

[stvar]

Hildegard von Bingen - O virtus sapientiae (O snago mudrosti)

(link za pjesmu) Hildegard iz Bingena, opatica, svetica, uticajna žena svoga vremena, i za nas najinteresantnije, kompozitorka crkvene muzike iz XII vijeka. Po nekim tadašnjim običajim, kao deseto dijete data je u ženski manstir gdje je provela cijeli svoj život. Dugo je njeno muzičko nasljeđe bilo zaboravljeno, zanemareno, daleko od očiju javnosti, da bi se sa puno uspjeha počelo izvoditi tek od 1979 (na osamstotu godišnjicu njene smrti). U međurvremenu su se prvo u njenoj rodnoj Njemačkoj, a kasnije i po ostatku svijeta, proširili njeni recepti za zdrav život bazirani na biljnoj ishrani. Iza sebe je ostavili veliki muzički opus crkvenih liturgija i jednu muzičku dramu. Vjerovala je u ljekovitu snagu muzike i da se uz njenu pomoć može doći do prosvjetljenja. Ako vam se ovo kratka pjesma dopala, toplo preporučejem da poslušate i neka druga njena djela. Inspirativno i oslobađajuće.

[stvar]

Immanuel Wilkins – Mary Turner – American Tradition

(link za pjesmu) Patnju i bol, užas i horor – kako to prenijeti u muziku bez riječi? Prije više od sto godina dogodio se za današnje prilike nezamisliv zločin. Na američkom jugu, mladu ženu, crnkinju, u poodmakloj trudnoći, je bezumna rulja brutalno mučila i objesila zato što je skrhana bolom protestvovala što je njen muž bez razloga obješen dan ranije. Saksofonista @immanuel.wilkins je sa svojim kvartetom uspio da uhvati trepataje konfuzije i straha, (bubanj i klavir stvaraju atmosferu na početku, a saksofon je nadograđuje), zatim gradacije vrtloga užasa i patnje - na kraju neminovna smrt kao spasenje. I sve to u nešto više od četiri minuta. Kompozicija ‘Mary Turner – American Tradition’ je sa njegovog fantastičnog prošlogodišnjeg albuma Omega kojim je pokušao da naslika američku realnost rasnih i drugih podjela. I to je uradio maestralno.

[stvar]

Spektral Quartet & Julien Labro - Minguito (by Dino Saluzzi)

(link za kompoziciju) Nedavno sam naišao na najavu novog albuma Dina Salucija, 85 godina, argentinskog kompozitora i virtouza na bandoneonu, instrumentu nalik harmonici, veoma popularnom u Argentini, naročito u tango orkestrima. Dino je inače živa legenda u rodnoj Argentini i čest gost po evropskim festivalima gdje u različitim kamernim formatima prenosi magiju tanga upakovanu u klasične i džez forme. Na žalost sa albuma Albores nijesam našao ni jednu pjesmu na internetu, ali sam na Soundcloudu naletio na njegovu kompoziciju Minguito koju izvode čikaški Spektral Quartet i Julien Labro, francuski bandoneonista. Čudesno preplitanje tanga i džeza u kombinaciji sa vrhunskim umijećem muzičara koji znaju kako da prenesu kompleksne melodije u lijepe emocije. Čini mi se osvejžavajuća stvar, za svako godišnje doba.

[stvar]

Black Pumas - Colors

(link za pjesmu) Mnogo šmekerska stvar, lijepi soul za uši i dušu. Seksi ritam, gitara koja plete mrežu da upeca, namješta vokalima da nas podignu. Vrlo klasična stvar, kao da je sad izašla iz ranih sedamdesetih, ali sa odličnom emocijom. Muzika je inspirisana pomračenjem sunca od prije par godina, a stihovi su došli kasnije, o šetnji, lišću koje pada, paradi dobrodošlice – ovo je lijep dan za mene kad vidim sve moje omiljene boje, sve drage ljude. Crne pume su relativno novi bend iz Ostina, Teksas, koji je prošle godine izdao svoj prvi album. Na Youtube kanalu neko je ispod ovog videa napisao 'Minut ćutanja za sve one koji nijesu otkrili ovu pjesmu'. Zato vam je danas predstavljam, da vas drugi ne bi žalili što još uvijek nijeste čuli ovaj mali biser.

[stvar]

Rundek & Ekipa - Mila

(link za pjesmu) Darko Rundek je jedan čudan muzički kameleon koji je prošao puno trasnformacija. U više od 40 godina dugoj karijeri svirao je u različitim postavama: od Haustora preko Cargo Orekstar i Tria do ove reinkarnacije sa Ekipom. Snažan autor koji bi uvijek dominirao u bendu, ovoga puta je odlučio dati prostor kolegi iz Ekipe – ovu stvar je napisao basista Rok Crnić koji je pjesmu objasnio kao razumijevanje ličnog prostora osobe koju voliš. Moja mila #smartchange.me je imala nešto drugačiju ideju. Za nju je ovo monolog koji otac upućuje svojoj kćeri. U pjesmi kaže: Ako nađeš neki svoj put mila, pođi njime niko neće biti ljut. I nastavlja: Neki drugi drugi život treba neki drugi plan. Analiza koja mi se veoma dopala i podsjetila da kad se djelo pusti u javnost onda se tumačenja množe u beskraj. Sa koje god strane pogledate radi se lijepoj i nježnoj pjesmi u laganom rege ritmu, sa basom koji iz pozadine vuče konce, dok gitara i Rundekov glas daju dramsku tenziju. I naravno saksofon, da na kraju sve zamota u somotsku džezi atmosferu.

[stvar]

Olivier Messiaen - Louange à l’Éternité de Jésus

(link za kompoziciju) Olivije Mesijan je bio francuski kompozitor, privržen katoličkoj vjeri, vojnik u drugom svjetskom ratu, koji je jedno vrijeme proveo u njemačkom zarobljeništvu, u današnjoj Poljskoj. Tu je komponovao “Kvartet za kraj vremena” od osam djeova, iz kojeg je peti stav “Pohvala Isusovoj vječnosti”. Veoma spora i sjetna melodija na violončelu, koja od izvođača traži veliku koncentraciju - na početku bijaše samo Riječ i ljepota stvaranja (odlična izvedba Gary Hoffmana). Klavir je ovdje destruktivna sila koja se lagano pomalja i prijeti različitim intezitetom. U srednjem dijelu se agresivno obruši preko violončelo i .... stane. Odatle kompozicija ulazi u laganije vode, smirenje, umor, naznaka da je moguće pomirenje.