#sledecastvar

[stvar]

Silente - Pitanje je ljubavi

(link za pjesmu) Svašta nešto imamo u tekstu ove pjesme. Zvuči kao ljubavna, ali nije, … možda na koncu i jeste? Mogla bi da prođe i kao horor pjesma o trgovini (ili bar razmjeni) ljudskim organima (uzmi moje kosti, srce, kosu, krv, ramena i za jako malo para imaš dobro tijelo). I na kraju, a u stvari na početku, kao pjesma o odnosu sluge i gospodara (možda čak i iskrivljena sado/mazo relacija) na tragu poznatove Hegelove dijalektike iz Fenomenologije duha. Pitanje koje se provlači kroz cijelu pjesmu da li smo u potrazi za slobodom ili samo tražimo dobrog gospodara, nosi u sebi još jedan obrt (nisam siguran da ga je pjesnik imao na umu kada je pisao ove stihove) koji propituje Marksovu teoriju o težnjama radničke klase da preuzmu sredstva za rad u svoje vlasništvo, a oni možda, baš kao i djevojka iz ove pjesme, samo traže dobrog gospodara? I da totalno zastranim u tumačenju ove odlične, vesele pop-rok pjesme, a šta ako se kroz stihove “osjećam slobodu, kraj dobrog gospodara” promoviše jedan od oblika poltičke vladavine poznat kao prosvećeni apsolutizam?

Daleko ja odlutah, čini mi se baš predaleko, ali šta ću kad mi je gomila različitih asocijacija okupirala um obuzet pitanjima. Da odmorim malo mozak ovdje i da vam toplo preporučim da čujete i uživate u ovoj sjajnoj pjesmi dubrovačkog benda Silente (@silente_official), čije je stihove napisao njihov basista i pjesnik, Sanin Karamehmedović (@gubitnikprveklase). Mnogo fin tip sa kojim sam negdje, na početku njihove karijere, razmijenio par riječi na Cetinju, kada su učestvovali na Royal Music Fest-u.

[stvar]

Піккардійська терція - Пливе кача по Тисині

(link za pjesmu) Tuga. Bol. Strah. Patnja. Sve ove emocije su se naselile u ovu tužnu, pretužnu pjesmu o smrti. „Pliva patka preko Tise“ je stara ukrajinska pjesma, sa Karpata, koja je novu popularnost stekla nakon 2014. godine i demonstracija u Kijevu (na trgu Majdan) kada je izvođena tokom masovne sahrane stradalih u protestima. Pjesma je dijalog između sina i majke. Sin se sprema da ide u rat i moli majku da ga ne kune – sluti da će poginuti negdje u tuđini gdje će ga nepoznati ljudi i sahraniti. A majka zna da će zauvijek u njenom srcu počivati. Patka koja plovi preko Tise (za neupućne: Tisa izvira ispod ukrajniskih Karpata) je ovdje slikovito upotrijebljena da naznači jedno staro vjerovanje. Ptica (u ovom slučaju patka) simbolički prenosi dušu pokojnika preko granice (ovdje je to rijeka Tisa) do zemlje mrtvih. Ovu verziju pjeva vokalni sekstet iz Lavova u Ukrajini, Pikardijska terca (@pikkardiyska_tertsia), koji je prelijepo dočarao sve mračne i duboke nijanse bola za gubitkom voljene osobe.

Danas je godišnjica od početka ruske invazije na Ukrajinu. Iza hladne satistke rata o žrtvama na obje strane, gdje se broj mrtvih mjeri destinama hiljada a broj raseljenih u milionima, kriju se priče običnih, malih ljudi, koji su htjeli miran život za sebe, za svoju djecu. Sada su primorani da bježe, da oplakuju smrt svojih najbližih, da strepe za sebe, da traže u buri razbacane članove porodice, i da sanaju mir.

Ovaj post posvećujem mojim prijateljima iz Ukrajine, gdje sam proveo tri godine radeći sa divnim ljudima. Nadam se da će se mir brzo vratiti u vaše živote.

[stvar]

Edvard Grig – U pećini gorskog kralja (muzika za predstavu Pir Gint)

(link za kompoziciju) Volim ovaj period nacionalnog romantizma u klasičnoj muzici 19. vijeka. Mnogo je tu bilo interesantnih radova iz svih ćoškova Evrope. Ova napeta vrteška (nešto kao zlokobno kolo) nam dolazi od najpoznatijeg norveškog kompozitora Edvarda Griga (1843-1907), kao plod njegove saradnje sa drugim norveškim genijalcem, Henrikom Ibsenom (1828 – 1906). Ibsen je 1867. godine napisao satiričnu dramu ‘Pir Gint’, o lijenom i raspusnom antiheroju čiji je lik bazirao na starim norevškim pričama. Za pozorišnu izvedbu trebalo je uraditi muziku i tu je na scenu stupio Grig, koji je napisao 28 pratećih komada. Oslanjajući se u svom radu na norvešku narodnu muziku, Edvard Grig je značajno doprinijeo razvoju norveškog nacionalnog indetiteta koji je dugo bio potisnut i pod značajnim uticajem Danske i kasnije Švedske. Uz malo mašte ‘U pećini gorskog kralja’ (In the Hall of the Mountain King) možemo zamisliti kao jedno mračno kolo, koje dočarava fantazmagoričnu epizodu iz drame, gdje su glavnog junaka zarobili šumski trolovi, gnomovi i goblini i izveli ga pred svog gorskog kralja. Muzička tema koja se vrti, ponavlja, kroz čitavo kratko trajanje kompozicije, počinje tiho u dubokim tonovima, da bi se lagano ubrzavala, dobijala na visini i intenzitetu. Na kraju, napetost koja se čitavo vrijeme gradila eksplodira kroz finalni sudar instrumenata.

Prvi put sam se sa ovom kompozicijom sreo krajem 70-tih na jednoj kaseti benda Electric Light Orchestra, koji su je upakovali u rokerski zvuk. Za mene je to bila ljubav na prvo slušanje. Tek nekih dvadesetak godina kasnije sam saznao ko je u stvari kompozitor ovog malog remek djela i koja je priča u pozadini.

Koje su vaše asocijacije dok slušate ovu stvar?

[stvar]

Frank Sinatra – Too Marvelous for Words

(link za pjesmu) Album broj 7/1001. Hajde da istražimo kakva je veza između ljubavnih stihova o nekome ko je pre-čudesan za riječi i nekih starih rječnika.

Ako je prvi album Frenka Sinatre koji se nalazi na ovoj listi od 1001-og albuma koje morate čuti, In the Wee Small Hours, bio posvećen baladama i propaloj ljubavi, ovaj album iz 1956. godine, Songs for Swingin’ Lovers,  je pun poletnih pjesama u kojima se slavi radost života i pozitivna energija koja dolazi iz magične zaljubljenosti. Kao i za prethodni Sinatrin album, pjesme (nijedan orginial, sve su već ranije objavljivane) je aranžirao genije orkestracije, Nelson Riddle. Sve je savršeno prepakovao u sving stilu, koji se do tada uspje��no transformisao iz plesne big band džez muzike i na velika vrata ušao u svijet pop muzike. Pjesmu Too Marvelous for Words (Suviše čudesna za riječi), o djevojci čija se ljepota ne može opisati riječima, Frenk počinje veoma ležerno, orkestar ga u stopu prati, nastavlja malo dinamičnije da bi je zajedno sa orkestrom sa kojim se savršeno spojio, završio furiozono, na starinski način, kako i priliči maestru.

Ovu pjesmu sam izdvojio i zbog jedne lične asocijacije vezane za stihove „... Ti si puno, previše, i jednostavno, veoma, veoma/ Da ikada budeš u Vebsterovom rječniku...“ Moja majka je bila profesorica engleskog jezika i po kući su nam se uvijek motali neki rječnici, i njene druge stručne knjige. Od svega toga mene je privlačila jedna velika, debela, knjižurina sa tvrdim koricama koju sam povremeno prelistavao: Vebsterov rječnik. Bio je specifičan po dvije stvari: na svakoj stranici je imao po neku ilustraciju za riječ koju objašnjava i za svako slovo postajalo je udubljenje, polukružni izrez, tako da si lako mogao da dođeš do početnog slova riječi koju tražiš. Dušu dalo za radoznale istraživačke prste da listaju i prevrću stranice do mile volje. Ovi rječnici američkog engleskog su se pojavili negdje početkom 19. vijeka, i ostali do dana današnjeg veoma popularni. Majke već odavno nema, rječnik skuplja prašinu na polici već više decenija (mislim da je danas prvi put otvoren poslije više od 30 godina – slike priključene ovom postu) a ja se prisjećam nekih davnih dana djetinjstva.

Da se vratim na ovu pjesmu koja odmah nakon spominjanja Vebsterovog rječnika, nastavlja sa: „...  I tako pozajmljujem ljubavnu pjesmu od ptica/ Da ti kažem da si predivna/ Suviše čudesna za riječi“. Ko zna, možda bi ovi stihovi mogli da se upotrijebe kad sljedeći put pokušate da na neki novi način kažete nekome koliko vam znači.

[stvar]

Bedford Falls - Thrill is Gone

(link za pjesmu) Znao sam da nisam ništa napisao već neko vrijeme ali tek danas shvatih da je prošlo 13 mjeseci i 3 dana od zadnjeg posta. Dosta je to dana, sati i minuta. Da skratim priču, sa zadovoljstvom želim da predstavim jedan mladi bend, klasični rok kvartet, iz Gruzije. Dvije lijepe godine sam proveo radeći u Tbilisiju i kroz kancelariju uporno „maltertirao“ kolege puštajući malo glasnije neku alternativniju muziku. Pričajući o lokalnoj muzičkoj sceni koleginica mi je skrenula pažnju da ima jedan odličan rok bend koji bi mi se mogao dopasti, i da je jedan od članova (basista, ako se dobro sjećam) njen komšija. Ajde, rekoh prilično skeptično i polu sarkastično, da čujemo komšiju kako svira. Reče da se zovu Bedford Falls @bandbedfordfalls i onda je ona pustila ovu pjesmu. Bio sam instant oduvan! Poslije samo dva minuta slušanja samo sam imao želju da nastavim da vičem „thrill is gone!!!!“. Diskretan ritam koji pumpa energiju iz pozadine, par akorda na gitari, jedan krik i muzička tema koja provocira glavu da počne da se klati. I muški glas koji tačno zna šta radi, kako da se poigra se osjećanjima mladalačke zbunjenosti, nježnosti, bijesa i straha. Pametno strukturiran komad sa tihim, praznim, glasnim i nagužvanim dionicama, tako da se stalno nešto dešava. Pjesma je o nevinim danima mladosti, ludiranju i sitnim prestupima, vinu u kojem se gubi osjećaj za vrijeme, i laganoj ali neminovnoj spoznaji koja se probija kroz trulo sunce i tjera te da vrištiš: UZBUĐENJE JE NESTALO. Osnovani 2014, uporno su radili i objavljivali pjesme na Youtube i Bandcamp kanalima. Sebe su opisali ovako: “Mi smo indie-rock bend iz Tbilisija u Gruziji koji stvara moderna muzička remek-djela, ništa posebno.“ – sažeto, precizno i savršeno tačno. , #, #, #, #, #, #, #, #, #, #, #, #

[stvar]

Flory Jagoda - Adiyo Kerida

(link za pjesmu) Šta radimo kada nas istorija, ta sablazan koja traje već dest hiljada godina (kako lijepo i surovo reče Elza Morante), taj ogromni žrvanj ili samelje, ili ostavi teške ožiljke ili oduva na stotine krajeva svijeta? Rođena 1923. godine kao Flora Papa u Sarajevu, u porodici sefardskih jevreja koja je njegovala tradiocionalne pjesme svoga naroda na ladino jeziku (varijanata staro-španskog). U toku drugog svjetskog rata (velike istorijske godine, pogubne za obične ljude), njena porodica je živote spašavala bježeći: Split, Korčula, zatim Italija i na kraju Amerika. Šta su ponijeli sa sobom? Šta to izbjeglica može ponijeti u novi svijet gdje treba stvarati život ispočetka? Svoju dušu, svoje običaje, ... svoje pjesme. Flora je u Americi nastavila porodičnu muzičku tradiciju i objavila nekoliko albuma tradicionalnih i autorskih sefardskih pjesama. Uspomene na djetinjstvo pretočeno u pjesmu, u pokušaju da se lična, porodična i istorija jednog naroda otrgne od zaborava. Adiyo Kerida (Zbogom voljeni), je pjesma o čovjeku bez srca koji je unesrećio ženu, ali će ona ipak nastaviti dalje, kucati na druga vrata i tražiti novu ljubav. Mala oda životnoj snazi koje često nijesmo svjesni, koja nas gura da nastavimo i onda kada sve izgleda izgubljeno. Pjesma je korištena kao uvodna tema za seriju „Miris kiše na Balkanu“ (po istoimenom romanu Gordane Kuić), koja prati priču o sarajevskoj jevrejskoj porodici u prvoj polovini dvadestog vijeka. 

[stvar]

Sivilo - Sve će biti OK

(link za pjesmu) Malo gitare, prigušeni ritam i povremeno saksofon za pjesmu u kojoj @sivilo.official u refrenu kaže „Ne treba mi pomoć, sve će biti OK“. A ništa nije ok. I sam sam prije par mjeseci prošao jedan čudan period. Svako jutro mi je trebala velika energija da se probudim, ustanem i spremim za posao. Jedva da sam nešto i radio. Glavno mi je bilo da nabacim veliki kez i da se kao foliram – sve je ok. Sve da se ne vidi kako mi je stvarno, beskonačno zavaravanje da će sve biti ok. Trebalo mi je vremena, izmještanja iz radnog i povratak u porodično okruženje da se ponovo izbaždarim na normalu. Shvatio sam kasnije da je taj depresevni period kod mene bilo blažeg oblika, da sam još dobro prošao. Naravno da ni ja nijesam tražio pomoć (glupi muški ponos), ali sam naučio jednu lekciju: ako ponovo upadnem u taj vrtlog, kad me omami tama, znam da ću znati da ga prepoznam i da ću potražiti nekoga da mi pomogne da se izvučem. Hvala Balša što si sa nama podijelio svoju priču. Naš čo’ek S I V I L O. 

[stvar]

Đorđe Balašević – Portret mog života

(link za pjesmu) Otišao. Nema više. Puno nam je ostavio: lijepih pjesama, lijepih priča i lijepih trenutaka. Došao je i taj dan da finalno doslika portret života svog, da posloži sve talase plave, nijanse lave i zelene vrtloge ljubavi. Gledao sam ga 1998. godine u Sava Centru. Puno ljubavi i iskrenog razumijevanja između njega i publike „njegovog naroda“. Drago mi je što sam dio tog Balaševićevog naroda. I dalje. Uvijek je bio protiv represije, uvijek za slobodu, uvijek za mostove. Šta na kraju da kažemo mi, njegovi obožavaoci, fanovi, koji ga nismo poznavali ali smo znali da je bio naš? Samo jedno veliko hvala za sve lijepe trenutke kojima si uljepšao naše živote i učinio da sami sebi izgledamo bolji nego što smo možda realno i bili.

[stvar]

Radio dva ft. Fadil Redžić – Snijeg

(link za pjesmu) Devedest druga, tek počela, a duga. Sarajevska priča, serija izbljedjelih porodičnih slika iz “prošlosti koja nikad ne prestaje”. Majka koja po snijegu odlazi na liječenje i otac zagledan u bolničke prozore. Fadil Redžić, basista legendarnih Indexa (njegov brat Zoran je svirao u Bijelom Dugmetu), ovu pjesmu više donosi, onako iskreno iz srca, nego što je pjeva. Velike oči na djevojci i mladić koji govori o bogu i majci. Radio dva je zanimljiv projekat nastao iz starog drugarstva Jasmina Vesnića, muzičara i Damira Ovčine pisca, autora romana ‘Kad sam bio hodža’. Nedavno su u saradnji sa Seidom Memićem Vajtom objavili još jednu pjesmu ‘San’ (ti si od more, pravila moj san) – još jedna slagalica za muzički album po motivma Damirovog romana. Devedeset druga, tek počela a duga, vjetar naglo s juga, sa radija Indexi i tuga. Ne znam zašto, možda je to od vina, al’ nešto mi se plače kad slušam ovu pjesmu.

[stvar]

Prljavo kazalište - Heroj ulice (Live)

(link za pjesmu) U decembru prošle godine @prljavo.kazaliste su izdali novi živi album '30 godina od koncerta na Trgu, Arena Zagreb', a ja se prisjećam kako je to izgledalo kad sam ih slušao u Titogradu, u Sportskom centru Morača. Sjećanje mi je nešto tanko ovih dana (a inače je nikakvo), ali mi se čini da je to bila zima 1982. (ili 1983. – ovdje bi dobro došla mala pomoć prijatelja). U dobroj staroj poptuno neakustičnoj dvorani koja može da primi par hiljada ljudi došlo je nas 300-400 zagriženih fanova. Loša promocija koncerta (malo plakata, nedovoljno TV i radijskih najava) i loša procjena organizatora da mlad bend sa samo dva izdata albuma može napuniti veliku salu bez medijske podrške. Bez obzira na to, momci su izašli na scenu i za nas malobrojne odradili odličan koncert; sa puno žara, puno energije i odličnog muziciranja, kao da je Sportski te noći bio dupke pun. Ovo što danas slušamo je naslovna pjesma (meni omiljena) sa njihovog trećeg album, odsvirana pred publikom koju bi svako poželio: puno pozitivne energije, osmjesi, horsko pjevanje, telefoni umjesto šibica – spektakl. Jasenko Houra vodi ovaj bend više od 40 godina (uf, kako smo ostarali), uvjek sa dobrom ekipom uz sebe. A ovdje zvuče baš kako treba.

[stvar]

Miki Solus – Ljenjivac

(link za pjesmu) Prava pjesma da opiše ona stanja kada ti se ništa ne radi, kad bi da nestaneš u oblaku uzaludnih i zgubidanskh aktivnosti. Svakavke oblike ljenosti je ovaj zagrebački ležereni muzičar ubacio u ovu pjesmu: dosadno naručivanje pice, lijen za otić u dućan ili na plac, dosadno je smalltalkati (odličan novo-govrni glagol), samo beskrajno gledanje serija i internet srfanje. Kućni poslovi – ma daj. Malo gitare, klavira, poneki duvači, slatkasti prateći vokali i standardno Mikijevo pjevanje-recitovanje-repanje i to je to. @mikisolus je prisutan na sceni već desetak godina sa svojim opuštenim baš-me-briga, stilom koji se uglavnom bazira na šaljivim tekstovima na neozbiljno-ozbiljne teme, sa šarenom muzičkom podlogom raznih žanrova. Uff... Sorry Miki, nešto sam lijen danas, ne da mi se više pisati. (Hvala Ivani za dizajn ove slike)

[stvar]

Elvis Presley – Money Honey

(link za pjesmu) Još jedan sa 1001 liste. Prvi Elvisov album iz 1956, koji je imao nevjerovatan uticaj na rokenrol. Bijeli momak koji svira crnačku muziku i još se pri tome na sceni ponaša nedolično – skandalozno vrti kukovima. Album ima puno obrada a ovu pjesmu je uradio Jesse Stone za Drifterese koji su je snimili nekoliko godina ranije. Jedna kapitalistička (ali prilično univerzalna) pjesma u kojoj se sve vrti oko para. Svi traže, od gazde koji hoće svoju kiriju, preko momka koji bi htio da ga cura finansijski podrži, do cure koja ga ostavlja jer on nema kinte – sve u krug. Dobar ritam, gitara i bas dižu prašinu, i naravno Elvis koji je ovdje u životnoj formi. Album je pun mladalačke energije i za to doba je tretiran vrlo buntovnički - manje zbog tekstova koji su uglavnom ljubavni, a više zbog prkosnog stava i brisanja rasnih granica.

[stvar]

Duke Ellington - Diminuendo and Crescendo in Blue

(link za kompoziciju) No. 6/1001. Prije ovog nastupa na Newport Jazz Festivalu 1956. godine, Duke Ellington je imao gomilu briga. Vrijeme velikih žurki gdje su nastupali big-bandovi, koje su bile popularne 30-tih i 40-tih godina XX vijeka, je nepovratno prošlo. Umjesto džeza i svinga koji su ranije držali primat, sve više se slušao rokenrol (i tu je bio vidljiv uticaj tehnologije – da bi se glasno čuo više ti nije trebalo 20 i više muzičara na sceni, dovoljno je bilo da odvrneš pojačalo i eto ti urnebesne svirke). Dok se velika većina drugih orkestara već raspala njegov big band je i dalje bio aktivan, ali na granici preživljavanja - neredovni angažmani su bili nedovoljni za opstanak. Duke je muzičare plaćao iz svoga džepa od tantijema za kompozicije koje je ranije uradio. U tom periodu nije imao ni ugovor sa diskografskom kućom tako da nije bio u prilici da nešto zaradi od prodaje ploča. Na rubu očaja dobija poziv za @newportjazzfest. Koncert je počeo pomalo konfuzno (neki članovi benda su se pogubili – valjda je i kod njih izdominirala žeđ za pivom), morali su da naprave pauzu da bi se pokupili. U drugom dijelu koncerta su se stvari polako zahuktavale, publika je počela da reaguje na njihovu svirku. Onda je Duke najavio jednu staru stvar sa kojom je orkestar na probama dosta eksperimentisao ‘Diminuendo and Crescendo in Blue’ (Smanjivanje i pojačavanje u plavom) pokušavajući da joj ubrizga dodatnu energiju. Klavirski uvod, orkestar u punom zamahu i malo pošto je počeo solo na saksofonu (na ovom snimku počinje oko 4:03 i završava na 10:24) koji je izveo Paul Gonsalves, jedna plavuša u maloj crnoj haljini ponešena muzikom se diže i počinje da igra. Pridružuje joj se još par ljudi iz prvih redova da bi ubrzo čitava publika bila na nogama. Oduševljenje i pozitivna energija su bili toliki da nijesu dali da se završi koncert, stalno tražeći još. Nakon ovog nastupa karijera Duke Ellingtona i njegovog orkestra je dobila novi zamah – stigao je ugovor sa Columbia Records, redovno su izdavali nove ploče, stalno bili na turnejama gdje su im koncerti bili rasprodati. I to je tako trajalo sve do njegove smrti 1974 godine. Šta je ovaj nastup značio za Ellingtona možda može opisati malo modifikovan stari stih Partibrejkersa: „Jedan koncert menja sve“.

[stvar]

Yasmin Williams – Dragonfly

(link za pjesmu) Kako odsvirati nešto neuhvatljivo i krhko, malu magiju na žicama? Jasmina je iz Virdžije i svira akustičnu gitaru desetak godina na vrlo unikatan način, držeći je položenu u krilu. Puno dobro osmišljenog lupkanja (u suprotnosti sa standrdnim trzanjem) po žicama, tako da na momente izgleda kao da svira klavir. Melodična stvar koja u drugom dijelu dobija ritmičku podršku njenih cipela! Gusta tekstura raznih melodija koje se prepliću, lete kroz vazduh na razne strane kao vilin konjic (Dragonfly). Puna kreativnost za puni doživaljaj ljepote. Ova kompozicija je sa njenog drugog albuma „Urban Driftwood“ koji izlazi krajem januara 2021.

[stvar]

Bombino - Chet Boughassa (Live in Amsterdam)

(link za pjesmu) Omara "Bombino" Moctar, muzičar rođen u Nigeru, pripadnik nomadskog plemena Tuareg koje živi na jugozapadu pustinje Sahara (Alžir, Libija, Mali, Niger, Burkina Faso). Stekao je veliku popularnost nastavljajući praksu svojih prethodnika kroz korišćenje električne gitare i kombinujući tradicionalnu muziku Tuarega sa rokenrolom (Džimi Hendriks i Mark Nofler su imali veliki uticaj na njega). Prije par godina sam imao prilke da ga vidim uživo - odličan koncert sa puno dobre energije. Najčešće pjeva na Tamašek dijalektu i u svojim pjesmama sa bavi političkim temama. Ovo stvar je sa nedavno izdatog koncertnog albuma “LIve in Amsterdam”. Inetresantno je da u ovom afričkom bendu bubnjeve svira Amerikanac.

[stvar]

Hildegard von Bingen - O virtus sapientiae (O snago mudrosti)

(link za pjesmu) Hildegard iz Bingena, opatica, svetica, uticajna žena svoga vremena, i za nas najinteresantnije, kompozitorka crkvene muzike iz XII vijeka. Po nekim tadašnjim običajim, kao deseto dijete data je u ženski manstir gdje je provela cijeli svoj život. Dugo je njeno muzičko nasljeđe bilo zaboravljeno, zanemareno, daleko od očiju javnosti, da bi se sa puno uspjeha počelo izvoditi tek od 1979 (na osamstotu godišnjicu njene smrti). U međurvremenu su se prvo u njenoj rodnoj Njemačkoj, a kasnije i po ostatku svijeta, proširili njeni recepti za zdrav život bazirani na biljnoj ishrani. Iza sebe je ostavili veliki muzički opus crkvenih liturgija i jednu muzičku dramu. Vjerovala je u ljekovitu snagu muzike i da se uz njenu pomoć može doći do prosvjetljenja. Ako vam se ovo kratka pjesma dopala, toplo preporučejem da poslušate i neka druga njena djela. Inspirativno i oslobađajuće.