#filmsky

[signalwatch]

Hallmark Watch: A Holiday Engagement (2011) http://dlvr.it/TGRPsZ

[xarliclub]

Las películas más esperadas del 2025

Las películas más esperadas del 2025.

xarliclub #peliculas #pelicula #peli #pelis #movies #movie #film #films #tv #cinemastodon #filmsky #Top10 #streaming Happy New Year Polymarch #TipoDeCambio

[radiogornjigrad]

Daske koje život znače

Na slici: Hvarsko kazalište sa skoro pet vijekova dugom tradicijom . „Iako dolazi zima, često odlazi na kupanje po mjesečini. U dvorištima mlade noći domaćini pale korov po dvorištima. Obale su strmina s koje se zovu morske nimfe. Grad sa svojim sumracima spomenik je preminulom. Život slijedi meki ritam mora koji ustrajnošću briše sjećanja. Praskozorje nakon bluda je prizivanje nove čežnje.…

[zanimljivaekonomija]

Međunarodni filmski festival – Viennale 2023.

Svake godine krajem oktobra u glavnom gradu Austrije održava se međunarodni filmski festival „Viennale“. Ove godine festival se održava 61. put zaredom. Ono što ovaj događaj čini jedinstvenim je pokušaj da se zainteresuje i okupi kako šira javnost tako i stručna publika međunarodne filmske scene. Kao jedan od najistaknutijih filmskih festivala u evropskom kontekstu, „Viennale“ predstavlja pravo filmsko putovanje kroz svet kinematografije.

Program festivala (od 19. do 31. oktobra) obuhvata odabrane nove filmske radove iz svih zemalja, austrijske i međunarodne premijere, primere žive kinematografije estetske posebnosti i političke aktuelnosti. Festival okuplja velike filmove koji su svoje premijere imali na festivalima širom sveta, od Kana do Buenos Airesa. Za mnoge reditelje „Viennale“ predstavlja jedinu priliku da prikažu svoje radove u Austriji, jer samo mali broj filmova iz festivalskog programa dolazi u redovne bioskope. Aktuelni program festivala obuhvata odabrane monografije, kinematografije, istoriografije značajnih ličnosti kao i žanrove i teme međunarodnog filma. Takođe, „Viennale“ svake godine zajedno sa Austrijskim filmskim muzejom organizuje obimnu istorijsku retrospektivu. Na festivalu će biti prikazan i jugoslovenski igrani film „Slike iz života udarnika“, u režiji Bahrudina Bate Čengića, iz 1972. godine.

Prateći program festivala čine diskusije, predavanja, umetničke intervencije, izložbe i koncerti, a završnicu gala veče na kojem se dodeljuju nagrade: nagrada Međunarodnog udruženja filmskih kritičara, Bečka filmska nagrada, nagrada Erste Banke i nagrada publike. 

© Viennale

[retro-vintage-time]

[rebeccaharleen]

2024 has come to a close, so here’s The Best Films of the past year in my opinion! #filmsky #moviesky #cinema #film #films #movie #movies https://youtu.be/cjbV_Ws-a80?si=4fjEcwGUGIJBSyps

[prava-ja]

Išla sam za njim. Nisam čekala da nazove, da piše. Vodilo me srce jer je u tome vidjelo najispravniju stvar, jer voljela sam ga, jako i filmski, kao da volim prvi put u životu i kao da mi život nije dovoljno tuge pripremio već. Nisam dopustila da mi se desi, išla sam za njim. I kada je trebalo trnjem hodati, išla sam. A sada je samo ostalo slomljeno srce i par uspomena. Eh tužan li si živote!

[leylaslittleworld]

Nekim danima poželim da me nema,

da na ovaj svijet nikad nisam postala.

Zatim noću, ta želja za sekundu bude veća, a moja nesreća još teža.

Kao mala, mislila sam da će život biti puno ljepše mjesto i da je svijet satkan od vila i šarenih jednoroga,

zatim sam odrasla.

Voljela bih da sam negdje na jugu Španjolske, da bosa koračam po pijesku, stijenama, nosim bijele haljine, šešire, marame, markirane torbice, i puno nakita.

Budila bih se uz sunčeve zrake i pila prvu jutarnju kafu s pogledom na mirno more

Zatim bih započela dan u Cordobi, obilazeći znamenitosti, dzamije i male uličice koje pišu svoju priču,

a već sljedeće jutro našla bih se u Sevilli, gradu koji je poznat po tome da filmski klišei ipak postoje. Kako kažu : “ Sevilla je grad flamenca, fešti i strasti”, idealna za popodnevni sok od naranče uz laganu muziku.

Sljedećih par dana, a ko zna, možda i mjeseci provela bih istražujući Mallorcu. Znate, cijelog života sam se pitala da li postoji mjesto za mene na ovom svijetu?.. zatim sam vidjela sliku Mallorce.

Podsjeća me na mir u ovom užurbanom svijetu kaosa, a ko zna, i kao mala sam željela pobjeći na ostrvo i dopustiti sebi da budem slobodna, svoja i sretna.

Potom, svako sljedeće odredište bi bilo nevažno , jer bi moja stopala bila uništena od ljepota, duša od slobode, tijelo od sunca, dobre hrane i mnoštvo uspomena.

Nekim danima poželim da me nema,

ali onda se sjetim da još nisam gledala zalazak na jugu Španjolske.

[signalwatch]

Not-Aimed-At-Me Watch: Brooklyn (2015) http://dlvr.it/THXSqc

[xarliclub]

Si hay algo que sabemos sobre #BulletBullet el nuevo #anime de #SunghooPark y #HidekiTenjin es que habrá persecuciones de coches.

Xarliclub #Anime2025 #AnimeLove #Manga #Otaku #DisneyPlusAnime #CarChaseAnime #ActionAnime #AnimeNews #AnimePremiere

movies #tv #cinemastodon #filmsky 🎬

[gospocki]

momenti sa tobom svi su filmski

[poeticlicense12345]

KO SAM? ŠTA SAM?

Budući da o genetici imam samo informativno znanje, osećam se nekako uskraćeno za neke odgovore na pitanja koja sebi postavljam( ne postavljam mnogo pitanja samo drugima, već i sebi!). Svako od nas se, verovatno, ponekad pita zašto smo ovakvi kakvi smo, fizički, psihološki, intelektualno. Šta smo nasledili od svojih roditelja, svojih predaka, kakav nam je, ako smem tako to da kažem, „genetski“ materijal.Znam, naravno, da smo mi fizički i psihički tvorevina naših roditelja.Uzgred, neko duhovito reče da ne možemo da biramo roditelje, ali možemo roditelja svojoj deci. Istina je da više razmišljamo kada biramo neki odevni predmet, nego o tome.

Mnogi pisci su se u svojim delima, posredno ili neposredno, bavili ovom temom odnosno pitanjem zašto smo ovakvi kakvi jesmo. Dobrica Ćosić je, objašnjavajući nastanak romana „Koreni“, rekao da je pokušao da odgovori na pitanje kako smo postali takvi kakvi jesmo, čija je to sve krv u našim žilama, otkuda ta užasna strast ,u nama, za trajanjem i posle smrti, zašto se ovde od života suviše traži...Možda ću se, nekom drugom prilikom, baviti našom istorijskom dramom...

Povod za ovaj tekst je knjiga „Najbolje namere“ najvećeg švedskog, bolje reći svetskog, režisera Ingmara Bergmana, gotovo renesansnog genija: režisera, scenariste, pozorišnog i operskog stvaraoca, književnika... U svojim studenskim danima nas nekoliko, iz društva, i moj brat, bili smo česti posetioci Kinoteke, u Kosovskoj ulici, koja, inače, poluprazna, bila je, u danima kada su se prikazivali Bergmanovi filmovi( Persona,Sedmi pečat, Krici i šaputanja i dr.) prepuna. Istina je da njegovi filmovi nisu baš „komunikativni“ za prosečnu publiku, ali njegovi poštovaoci su fascinirani Bergmanovim filmskim „rukopisom“, njegovim metaforama i simbolima smrti, straha, sudbine... Knjiga „Najbolje namere“ bavi se tipičnim „bergmanovskim“ načinom, gotovo filmski, ali bez slike i tona, temom kojom sam započela svoj tekst: gde su koreni našeg fizičkog i psihološkog bića. On, naime, u knjizi ne govori o sebi, već o svojim roditeljima, što knjizi daje gotovo dokumentaristički karakter. Knjiga obuhvata period od 1909. do Bergmanovog rođenja, 1918. godine i uzbudljiva je priča njegovog ispitivanja porekla i traganja za korenima sopstvenog bića. Zanimljivo da život svojih roditelja rekonstruiše preko starih porodičnih fotografija, sa primetnom težnjom da ga predstavi što vernije. Iako se knjiga zasniva na stvarnosti, ima dosta fiktivnog, tako da je ona specifična mešavina činjenica i fikcija. U knjizi ima rečenica: Možda nazirem istinu o sopstvenom životu, što sugeriše da je ispitivanje sopstvenog života ključ svake smislene egzistencije. U tome se uočava poredak u događajima i njegovi efekti.Bergman se ne spušta samo do tačke sopstvenog rođenja, već odlazi dalje od nje i time pokazuje da se mnogo važnog desi pre našeg rođenja. Služeći se nepotpunim, fragmentarnim izvorima, Bergman ih nadoknađuje sopstvenom intuicijom.Razrešava tamne, zakulisne radnje među svojim precima, a koje su u dobroj meri odredili njegov život. Ovo je i priča o ljubavi na mnogo različitih nivoa: ljubavna priča između muškarca i žene, između roditelja i dece, ali i priča o ljubavi kao čudu, koja se javlja kad je u životu najpotrebnija, ali je po svojoj prirodi neobjašnjiva i, ponekad , neshvatljiva. Sa bespoštednom iskrenošću opisuje intimnu priču svoje majke, lepe žene, snažne volje, koja je prerano ušla u brak s njegovim ocem , koji , zbog toga, brzo prestaje da bude izvor zadovoljstva i ispunjenja. Uvodeći nas u priču o preljubi, ulaže napor da razume svoje roditelje, njihov međusoban odnos, kao i odnos prema deci.

Pričajući priču o svojim roditeljima, I. Bergman pokušava da „uđe“ u korene svoje svestrane, ali kompleksne ličnosti. Naslov knjige „ Najbolje namere“ je posebno intrigantan jer sugeriše da iz najboljih namera može proizaći nepravda i zlo, a i da one, često, nisu dovoljno dobre da bi na kraju sve bilo kako treba.

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[mvmvmvmvmvmvmvmvmvmvmv]

Kuverta / omotnica  

(design Mihajlo Arsovski)

25x17,5 cm

Mail Art

Na poleđini pečat Filmski autorski studio, Zagreb

GEFF 69, pod naslovom Seksualnost kao mogućnost za novi humanizam, trebao se dogoditi u prosincu 1969., no pomaknut je za travanj 1970. godine. Najavljena Retrospektiva seksualnog i erotskog filma zagolicala je maštu javnosti, ali i politike, tako da je ovo ujedno i njegovo posljednje izdanje. Prva izdanja festivalskog biltena-glasila krasila je fotomontaža Aurore koja izgovara rečenicu: voljela bih da sam hermafrodit pa da mogu i sa ženama, dok je gradske površine ukrašavao plakat za izložbu Renea Hollosa, na kojemu je prikazan stilizirani golemi penis s grčkim podnatpisom fallikos antropos. Kasnije povučen na inzistiranje viših političkih instanci, ovaj plakat najavio je i beskompromisni GEFF 69 koji je, kako je pisao tadašnji Filmski svet, od skromne svečanosti zaljubljenika u film postao senzacija za koju su se ulaznice prodavale kao vruća roba. Najviše zanimanja izazvale su projekcije filmova Andyja Warhola i Paula Morrisseya, gošća festivala Carolle Schneemann pokazala je svoj Fuses, dok je nemali interes izazvao pjesnički performance novosadske umjetnice Katalin Ladik, koja je proglašena i najfinijom damom festivala. Izvor: Željko Luketić

GEFF, Genre Experimental Film Festival, was international experimental film festival organized from 1963 to 1970 in Zagreb, Croatia. GEFF was established after a series of debates between experimental filmmakers held at the Kino Club in Zagreb entitled “Anti-film and Us,” which was led by Mihovil Pansini, leading experimental film author. Anti-film was a type of film that was more focused on the pure acts of research and discovery, delving into its self-reflexive media language rather than any expression or communication happening between artist and viewer. Anti-film represented a radical annihilation of conventional film, its elements, principals and structure. GEFF became a worldwide locus for non-professional and experimental filmmakers. Izvor: Avantgarde museum, Zagreb

[zanimljivaekonomija]

U Sopotu otvoren tradicionalni filmski festival

Večeras je u Sopotu uručivanjem počasnih "Statueta slobode" reditelju Đorđu Kadijeviću i Vojnofilmskom centru "Zastava film", defileom učesnika i prikazivanjem filma "Vera", otvoren 51. Filmski festival Sofest. Kadijeviću je nagrada uručena za životno delo, odnosno za izuzetne domete u filmskoj umetnosti. Autor filmova "Leptirica", "Praznik" i "Sveto mesto", kao i serije "Vuk Karadžić", rekao je da je posle 60 godina na filmu ovo za njega nezaboravan i divan trenutak. Kadijevićev horor klasik "Leptirica", snimljen pre 50 godina, imaće počasnu projekciju na Sofestu 7. jula, kada će filmu biti posvećen i festivalski panel. Vojnofilmskom centru „Zastava film” Statueta slobode dodeljena je povodom 75 godina rada, a za izuzetan doprinos srpskoj i jugoslovenskoj kinematografiji. Svečanost otvaranja festivala počela je sa tradicionalnim defileom gostiju u fijakerima, među kojima su bile i filmske ekipe. U muzičkom programu nastupili su grupa „Kal” i KUD „Kosmaj”. Priređen je i vatromet koji tradicionalno označava početak festivala, a prve večeri prikazan je film „Vera”, reditelja Nedeljka Kovačiča, u kome uloge tumače Jovana Stojiljković, Petar Zekavica, Tihomir Stanić, Vuk Kostić, Nikola Kojo, Aleksandar Srećković i Viktor Savić. Festival traje do 8. jula i na njemu će ukupno biti prikazano 37 filmova, među kojima je i devet vrhunskih ostvarenja majstora animacije iz fundusa “Zastava filma“, čime se obeležava jubilej 75 godina tog filmskog centra. Tim povodom organizovana je i prigodna izložba u Galeriji Centra za kulturu Sopot na kojoj se mogu videti i “Kolaži” Đorđa Kadijevića. Žiri koji će odlučivati o nagradama festivala čine rediteljka Ana Maria Rosi, glumica Mihaela Stamenković i kompozitor Rade Radivojević. Planirano je da se 11. jula održi Sofest plus revija nagrađenih filmova.

Foto: Boro Tomović