#dalmacijavino

[ekstaticna]

rupa

[moteltrogir]

Dalmacijavino, Split, foto: Saša Šimpraga

Povjesničarka umjetnosti Sandi Bulimbašić govori o splitskoj zgradi Dalmacijavina, spomeniku kulture Republike Hrvatske

Svi su graditeljski slojevi jednakovrijedni

Saša Šimpraga, 2017.

 Izgrađena 1959. godine u jugoistočnom dijelu splitske luke za potrebe industrijske proizvodnje, zgrada Dalmacijavina, nakon preventivne spomeničke zaštite u trajanju od tri godine, nedavno je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao trajno zaštićeni spomenik čime je potvrđena njena izuzetna vrijednost. Tim povodom o danas napuštenoj i devastiranoj zgradi govori povjesničarka umjetnosti dr. sc. Sandi Bulimbašić iz splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, a koja se bavi zaštitom i istraživanjem arhitekture 19. i 20. stoljeća i koja je, kao i za niz drugih objekata u Splitu,  pripremila svu potrebnu dokumentaciju i napisala tekst valorizacije temeljem kojega je objekt Dalmacijavina stekao novi status.

U čemu je važnost zgrade Dalmacijavina? Po čemu je ona posebna?

Zgrada Dalmacijavina vrijedan je primjer industrijske arhitekture hrvatskog poslijeratnog modernizma, a važna je i u valorizaciji opusa arhitekta Stanka Fabrisa koji još nije monografski obrađen. Pored stambene i javne arhitekture, Fabris je, osim zgrade centralne vinarije Dalmacijavina, projektirao više od tridesetak vinarija i tvornica vina u regiji, usko surađujući s enolozima. Osim funkcionalnosti proizašle iz takve suradnje, zgrada Dalmacijavina oblikovana je u duhu internacionalnog stila razdoblja te prepoznatljivom arhitektonskom izričaju Stanka Fabrisa. Uz to, važno je istaknuti i Fabrisovo promišljanje i uvažavanje sklada građevine s prirodnim kontekstom splitske luke i krajolikom. Iznimna vrijednost ove građevine je i u njezinim gabaritima i prostornoj dispoziciji dominantne horizontale, skladnom suodnosu s padinama Katalinića brijega, vertikalom Svjetionika „Pomorac“ te vizurama s mora i kopna. Zgrada Dalmacijavina, posebice u gabaritima do 1968. godine, važna je, dakle, ne samo u pregledu arhitekture poslijeratnog modernizma u Splitu i Hrvatskoj, već i u kontekstu kvalitetnog arhitektonskog i prostornog planiranja.

Dalmacijavino, foto: Saša Šimpraga

Zgradu je projektirao Stanko Fabris, u prvoj fazi zajedno s Dinkom Vesanovićem. Kasnije je objekt u više navrata nadograđivan po Fabrisovom projektu. Kako su tekle te izmjene i što se mijenjalo?  

Odgovor na to pitanje detaljno analizira Konzervatorska studija zgrade Dalmacijavina autorice dr. sc. Snježane Perojević, izrađena 2015. godine za Lučku upravu Split, koja je bila iznimno korisna u pripremi trajne zaštite i sustava mjera zaštite. Dakle, od prve faze izgradnje kao slobodnostojeća građevina koja je imala podrum i dva kata, zgrada Dalmacijavina doživjela je više preinaka i njezin je volumen do danas udvostručen. Sve dogradnje i nadogradnje, pa i one manje uspješne nakon 1968. godine, autorstvo su Stanka Fabrisa. Već 1961.-1962., dvije godine nakon izgradnje, izvodi se nadogradnja ljetnog restorana i gradi most koji je terasu restorana povezao s Katalinića brijegom. Takvo uspostavljanje javnog prostora i pješačke veze s Katalinića brijegom u sklopu industrijske građevine odaje kvalitetu i promišljenost onodobnog prostornog i projektantskog planiranja, te uvažavanje prava javnosti na pristup i korištenje. Između 1962. i 1968. izvodi se natkrivanje utovarne rampe uz kolosijek i trafostanicu između istočne strane građevine i Katalinića brijega. Pristup željeznicom s istočne strane kasnije je uklonjen. Od 1968. adaptira se prizemlje, natkriva a kasnije i zatvara središnji atrij, vanjsko ulazno stubište premješta se na zapad, a glavno stubište preoblikuje. Glavni projekt proširenja građevine prema jugu i istoku izvodi se 1970.-1971. godine. Dvostruko je povećan tlocrt zgrade koja se sasvim približila padini Katalinića brijega, a svojim južnim pročeljem došla do same hridi, tik do mora.

Dalmacijavino, foto: Saša Šimpraga

Do promjene javne namjene posljednje etaže dolazi 1973. kada su na terasi nadograđene pomoćne prostorije: kancelarije, spremišta, sanitarni čvorovi. Međutim, dopuna odobrenja glavnog projekta nadogradnje uvjetovala je da terasa ostane javna površina te da sa zelenilom oko svjetionika i spomenika na Katalinića brijegu čini jedinstvenu cjelinu. To je još jednom potvrdilo odgovornost i odlučnost splitskih urbanista, te dosljednost prostornog planiranja koje je vodilo računa o javnom interesu bez podilaženja interesima investitora. Stoga 1974. Fabris izrađuje projekt hortikulturnog uređenja terase i pješačke veze s Katalinića brijegom, te stubišta koje plato povezuje s putničkom lukom uz južno pročelje, ali je taj projekt ostao nerealiziran. Nadogradnje i dogradnje, posebice proširenje tlocrtnih gabarita prema jugu i gubitak javnog karaktera posljednje etaže, iako autorstvo Stanka Fabrisa, utjecali su dijelom na karakter i kvalitetu izvornog izgleda zgrade Dalmacijavina.

Današnje stanje građevine je devastiran i napušten objekt koji se sastoji od tri cjeline različitih namjena koje su komunikacijski povezane: zgrada centralne vinarije, južna dogradnja sa skladišnim i drugim prostorima, istočna dogradnja s kotlovnicom i servisnim prostorima.

Tekst rješenja o zaštiti apostrofira i odnos prema odličnom, unazad nekoliko godina i obnovljenom, spomeniku-svjetioniku autora Ivana Carića u Parku pomoraca/Katalinića brigu, a primijetili ste da horizontala zgrade zapravo djeluje kao njegov postament. Možete li reći nešto više o odnosu tog spomenika i zgrade?

 Spomenik-svjetionik na Katalinića brigu/Parku pomoraca

Svjetionik „Pomorac“, visine 35,5 metara, koji čini jedinstvenu cjelinu s reljefom Andrije Krstulovića podignut je 1957. -1958., godinu dana ranije od zgrade Dalmacijavina. Prva je vertikala u panorami Splita poslije Drugog svjetskog rata i svojim se oblikovanjem ističe u zelenilu Katalinića brijega i vizuri s mora. Obnova svjetionika dovršena je u prosincu 2013. i primjer je izvrsne suradnje konzervatora s investitorom i izvođačem radova. Posebice je zahtjevan bio proces izrade replika staklenih prizmi koje su glavni oblikovni element svjetionika, a zbog čega se u posljednjem desetljeću više puta odustajalo od obnove. Fabris zgradu Dalmacijavina smještenu u podnožju Katalinića brijega, projektira promišljeno i s uvažavanjem njezine integracije s krajolikom, posebice u suodnosu s vizurama Katalinića brijega i svjetionika. O tome svjedoči oblikovanje građevine čija horizontala u dnu luke doista djeluje kao postament svjetioniku, ali i projektiranje pješačkog mosta koji je terasu građevine povezivao s Katalinića brijegom. Takav senzibiliziran pristup respektiranja vizura, postojeće arhitekture i ambijenta, jedna je od osobitosti arhitekture poslijeratnog modernizma, a o čemu se danas prilikom projektiranja, nažalost, često ne vodi računa.

Kruzer ispred Katlinića briga, foto: Saša Šimpraga

Skrenuli ste pažnju i na boju zgrade koja je danas gotovo nestala pa objekt daje  drugačiju sliku. Koja je njegova izvorna boja i koja je priča iza toga?  

Danas izblijedjeli kolorit zgrade Dalmacijavina upućuje na paletu plavih tonova sličnu koloritu Fabrisovih nebodera u splitskom predjelu Glavičine. Vraćanje izvornih boja  pročelja sastavni je dio mjera zaštite i poštovat će se kod obnove. Polikromija pročelja, često u čistim primarnim bojama, karakterističnost je arhitekture 1960-ih godina. Nažalost, kod većine građevina iz toga vremena nije se sačuvala, posebice ne kod stambene arhitekture koja je prilikom obnove najčešće neprimjereno i jednolično obojana, bez uvažavanja izvornih boja i autorskog izričaja projektanta. Činjenica je, a o tome svjedoče i neki novinski članci iz vremena gradnje, da građani ali i pojedini stručnjaci, nisu s odobravanjem prihvaćali intenzivne boje na pročeljima. Štoviše, kao i arhitekturu nebodera, smatrali su ih agresivnim u vizuri grada. Zato danas apeliramo na suvlasnike, a naročito predstavnike suvlasnika zgrada i izvođače radova, da se za stručnu pomoć kod odabira boja prilikom obnove obrate konzervatorima, kako bi se takvim pročeljima vratila izvorna polikromija. U Konzervatorskom odjelu u Splitu već imamo neka pozitivna iskustva i to baš na primjeru nebodera Stanka Fabrisa, u ulici Domovinskog rata i Držićevoj ulici u Splitu.

Gdje je zgrada Dalmacijavina u Fabrisovom opusu?

Zgrada nosi sve osobine Fabrisova arhitektonskog izričaja oblikovanog u duhu internacionalnog modernizma: vješto uravnotežen odnos puno-prazno, dinamiziranje pročelja primjenom glatkih kamenih ploha s ritmiziranim nizovima prozora s istaknutim stupovima, kontrast svjetla i sjene na pročeljima, duboke sjene trijema, primjena rasteriranih tekstura rustičnoga kamenog prizemlja („splitski vez“) što je ujedno i poveznica s Fabrisovim splitskim podrijetlom i lokalnom tradicijom, i već spomenuti kolorit pročelja u tonovima plave boje. Ujedno, to je jedina Fabrisova vinarija koja na pročelju nema za njegov opus karakterističan motiv saćastih brisoleja napravljen od dva elementa koji se ritmički ponavljaju. Umjesto brisoleja izveden je detalj obloge kamenim pločama s vertikalno naglašenim fugama i saćasti armiranobetonski brisolej jednakog rastera čije se autorstvo pripisuje Dinku Vesanoviću, Fabrisovom suradniku u prvoj fazi projektiranja i izgradnje. Identičan detalj, naime, nalazimo na južnom pročelju Osnovne škole Pojišan koju je projektirao Vesanović. U svakom slučaju, zgrada Dalmacijavina nezaobilazna je u valorizaciji Fabrisova opusa.

Splitska luka, foto: Saša Šimpraga

U slučaju Dalmacijavina bilo bi vrlo teško pa i nepotrebno štititi namjenu s obzirom da ta proizvodnja  tamo više ne postoji. Na koji način mislite da je uputno postaviti se prema novim zahtjevima za objekt i njegove buduće namjene?

U sustavu mjera zaštite koje su sastavni dio Rješenja o zaštiti zgrade Dalmacijavina, navedeno je, između ostalog, da se ne štiti njezina izvorna namjena. Industrijske građevine poput Dalmacijavina prikladne su za različite vrste sadržaja, čemu svjedočimo posljednjih godina i u Hrvatskoj. Nakon stečaja poduzeća Dalmacijavino zgrada je u vlasništvu Lučke uprave Split, kao i ostale građevine smještene na vanjskom lukobranu gradske luke: jednokatnica s prohodnom terasom nekadašnjeg poduzeća za ulov i promet ribom „Jadran“ za koju je možda manje poznato da ju je također projektirao Stanko Fabris 1971. godine, istovremeno s južnom dogradnjom zgrade Dalmacijavina, te skladišta i svjetionik na vrhu lukobrana iz 1882. godine, koji je recentno obnovljen. O budućoj namjeni zgrade Dalmacijavina treba svakako promišljati u širem kontekstu prostornog planiranja ovog dijela splitske luke te ostalih objekata koji se tu nalaze, o čemu će primarno odlučivati vlasnik Lučka uprava i Grad Split, sukladno odrednicama GUP-a i važeće prostorno-planske dokumentacije. Istovremeno važan je i širi kontekst planiranja Istočne obale koji, unatoč provedenom natječaju, još nije definiran. Usuđujem se nadati da prostor luke neće biti podređen samo turistima već i građanima Splita. U tom pravcu treba razmišljati i o namjeni zgrade Dalmacijavina kod koje je bitno vratiti posljednju etažu, ako ne i cijelu zgradu za javnu namjenu. U svakom slučaju, bez obzira na novu namjenu, ono o čemu će konzervatori voditi računa je, prije svega, uvažavanje izvornog vanjskog izgleda i arhitektonskih vrijednosti Fabrisove arhitekture, naročito faze gradnje do 1968., što uključuje i ponovno uspostavljanje pješačke komunikacije s Katalinića brijegom.  

 Kako ocjenjujete prijedlog umjetnice i aktivistice Duške Boban da zgrada Dalmacijavina udomi novi Muzej mora i možda obnovljeni splitski akvarij? Ili da ona dobije neki drugi javni sadržaj. U tome slučaju radilo bi se i o svojevrsnom kontinuitetu budući da je i za vrijeme aktivne proizvodnje vinarije, krovna terasa bila u javnoj funkciji.  

Osobno mislim da je prijedlog zanimljiv i hvalevrijedan, posebice u okviru činjenice da prostor namijenjen akvariju unutar kompleksa kupališta Bačvice nikada nije zaživio iako je bio planiran. Kako sam već spomenula, sukladno sustavu mjera zaštite, zadržavanje javne namjene posljednje etaže zgrade Dalmacijavina i obnova pješačke komunikacije prema Katalinića brijegu obveza je investitora. To se, dakle, svakako neće izgubiti, bez obzira na buduću namjenu građevine.

Splitska luka, foto: Saša Šimpraga

Proširenjem splitske luke, uglavnom za potrebe kruzera, došlo je do značajne promjene krajolika same luke, pa i grada, a ponajviše spomenika u neposrednoj blizini novog gata. Jedna od osobitosti spomenika na Katalinića brigu je spomenuti perforirani reljef Andrije Krstulovića koji s Carićevom vertikalom čini cjelinu i koji računa s morem i slobodnom vizurom na more. Naime, prikaz borbe pomorca s valovima koristi stvarno more u pozadini kao ingenijozni autorov moment. Danas taj pogled kroz reljef i dalje nudi pučinu, ali sada u njega mjestimično ulazi i novi gat. Kako komentirate taj novi moment tj. promjene koje su se dogodile na jugoistočnom dijelu gradske luke? I kako komentirate novi odnos prema samoj zgradi Dalmacijavina čiji je izlaz na more sada de facto blokiran?    

Vizure su nesumnjivo bitne i u tom dijelu grada odnosno luke čiji je vanjski lukobran prema Katalinića brijegu, pod jurisdikcijom Lučke uprave, namijenjen turističkim sadržajima i kruzerskom prometu. Obnovom i ponovnim uspostavljanjem šetnice koja bi putem prohodnih krovnih terasa povezala Fabrisove zgrade u luci s Katalinića brijegom uspostavit će se neke nove kvalitetne vizure i sadržaji. Međutim, pred rastućim turizmom i sve većim brojem kruzera divovskih dimenzija koji su već dobrano promijenili mnoge splitske vizure na morsku pučinu i obratno, u hijerarhiji spomeničkih vrijednosti treba prije svega voditi računa o vizurama na Dioklecijanovu palaču i povijesnu gradsku jezgru. U doglednoj budućnosti, u srazu interesa turizma i trgovine i interesa očuvanja spomeničkih i kulturnih vrijednosti grada pod zaštitom UNESCO-a, Split će vjerojatno vrlo skoro morati donijeti odluke kojima će se broj i mjesto pristajanja kruzera morati regulirati drugačije. Venecija već nekoliko godina pokušava, pod pritiskom UNESCO-a, donijeti odluku o zabrani ulaska kruzera većih od 55.000 tona u Lagunu, a trenutno su na tragu privremenog, kompromisnog rješenja do izgradnje novog terminala.

Splitska luka, foto: Saša Šimpraga

S obzirom da radite u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu, koji su još objekti u gradu, izgrađeni nakon Drugog svjetskog rata, stekli formalni spomenički status, odnosno koji su neki od onih za koje mislite da bi ih tek trebalo uključiti?  

U suvremenoj konzervatorskoj praksi, svi graditeljski slojevi, pa tako i arhitektura 20. stoljeća, su jednakovrijedni i povijesni, a temeljni kriterij zaštite je valorizacija. Iako je svojevrsno nepisano pravilo bilo da za proglašenje zaštite treba proći 30-50 godina od izgradnje građevine, (Alois Riegl je 1904. predlagao razmak od 60 godina) zakonska regulativa vremenske odrednice u Hrvatskoj zapravo ne postoji. Senzibilitet prema zaštiti arhitekture druge polovine 20. stoljeća, sve je izraženiji i sve je više pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara iz toga razdoblja. Konzervatorski odjel u Splitu, kao i drugi konzervatorski odjeli u Hrvatskoj, sustavno radi na zaštiti arhitektonskog nasljeđa 20. stoljeća. Tako se nakon valorizacije i zaštite arhitekture međuratne moderne, pristupilo i zaštiti arhitekture izgrađene poslije Drugog svjetskog rata. U Splitu su pored spomenutog Svjetionika „Pomorac“ (1957.-1958.) Ivana Carića i zgrade Dalmacijavina (1959.) Stanka Fabrisa zaštićene sljedeće građevine: paradigmatska Kuća na Peristilu (1960.-1964.) Nevena Šegvića kojoj je u siječnju ove godine povodom stogodišnjice rođenja arhitekta bila posvećena i izložba u organizaciji Društva arhitekata Split, Šegvićeva stambeno-poslovna zgrada LLoyda na splitskom Dražancu (1962.-1965.), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (1972.-1976.) Mladena Kauzlarića, i Gradski stadion Poljud (1979.) Borisa Magaša. Riječ je o trajnom i otvorenom procesu koji će tek rezultirati novim zaštitama, posebice na polju stambene i javne arhitekture čiji su autori istaknuta imena hrvatske arhitekture poslijeratnog modernizma (L. Horvat, N. Šegvić, I. Vitić, S. Fabris, L. Perković, I. Radić…). Istaknula bih da u procesu valorizacije arhitekture druge polovine 20. stoljeća i izradi konzervatorskih studija, posebice kada je riječ o objektima o kojima još nisu objavljeni stručni tekstovi, surađujemo sa stručnjacima, arhitektima i povjesničarima umjetnosti, specijaliziranim za određena razdoblja kao što su Tomislav Premerl, Maroje Mrduljaš, Miranda Veljačić i Dinko Peračić, Hrvoje Bartulović i drugi.

Splitska luka, foto: Saša Šimpraga

U pripremi je i formalna zaštita Hotela Maestral u Brelima. Možete li za kraj reći nešto o tom vrlo dobro očuvanom objektu i poslu koji tek slijedi?

Sadašnji status zaštite hotela „Maestral“ je recentno donesena preventivna zaštita koja će se pretvoriti u trajnu zaštitu koju na Makarskom primorju već imaju Graditeljsko-krajobrazni sklop hotela Jadran u Tučepima (arhitekt Branko Bon, 1948.-1949.) i izniman kompleks Dječjeg lječilišta u Krvavici (arhitekt Rikard Marasović, 1963.-1964.). Tema hotelske izgradnje duž Jadranske obale nakon Drugog svjetskog rata zaslužuje poseban osvrt. Riječ je najčešće o iznimno kvalitetnoj arhitekturi primjerenih dimenzija i udaljenosti od mora, koju projektiraju vrsni hrvatski arhitekti a koju osim arhitektonskih vrijednosti i odlika modernizma internacionalnog stila karakteriziraju i ambijentalne vrijednosti te respektiranje krajolika i topografije. Nadalje, riječ je o arhitekturi krajnje promišljenoj do najsitnijih detalja i u opremi interijera; od namještaja, tkanina do umjetničkih djela i vizualnog identiteta. S arhitektima sudjeluju onodobni vodeći hrvatski dizajneri i umjetnici i nastaju djela koja su vrsni primjeri total dizajna visokog modernizma u Hrvatskoj. Hotel „Maestral“ u Brelima kojega sredinom 1960-ih projektiraju Ante Rožić, Matija Salaj i Julije Deluca a koji je pomno osmišljen kao dio njihova urbanističkog projekta turističke izgradnje u Brelima iz 1961. godine, jedan je od najboljih primjera takve suradnje. Interijer i oprema hotela projektirani su u duhu istraživanja sinteze vizualnih umjetnosti koje je promovirao EXAT 51. Hotel je opremljen namještajem Bernarda Bernardija, umjetničkim djelima istaknutih hrvatskih umjetnika Ede Murtića, Jagode Buić, Ordana Petlevskog, Vaska Lipovca, a Aleksandar Srnec je autor grafičkog dizajna. Kako ističe Maroje Mrduljaš, riječ je o kanonskom djelu hrvatskog poslijeratnog modernizma koje predstavlja vrhunac razdoblja visokog modernizma internacionalnog stila kritički prenesenog u mediteranski ambijent i stavljenog u funkciju turizma shvaćenog na humanistički i poetski način. Za razliku od Dječjeg lječilišta u Krvavici koje je danas devastiran i zapušten objekt, hotel „Maestral“ je u funkciji zbog čega je i sama zgrada u prilično dobrom stanju, a sačuvani su i izvorni elementi opreme interijera i umjetnička djela spomenutih autora. Stoga je zaštita ovako vrijedne arhitektonske baštine i integriranog krajolika nužna kao i njezino očuvanje u prilagođavanju potrebama suvremenog turizma.

 _

Intervju je objavljen i na portalu Vizkultura, 22. studenoga 2017.

Ostale intervjue is serije Motel Trogir potražite niže na ovom blogu.

[duskaboban-blog]

Ideja da se zgrada Dalmacijavina prenamjeni u Muzej mora predložila sam Gradu Splitu u sklopu javne rasprave o sadržaju Nacrta strategije kulture. Više o tome može se pročitati u intervju za portal Pogledaj.to, kojeg je vodio Saša Šimpraga. 

“Iz osnovnih postavki ovog prostornog kompleksa jasno je da je more njegova dominantna odrednica – od smještaja u luci kao mjesta susreta grada i svijeta, preko komunikacije s brodovima u ime preuzimanja grožđa s otôka za proizvodnju vina, do počasnog odnosa prema putniku na pučini koju stvara korelacija sa spomen-svjetionikom na Katalinićevom brijegu u čijem podnožju se nalazi ovo veličanstveno modernističko zdanje.Zbog svih ovih morskih odrednica koje se isprepliću oko same zgrade te insuficijentnih javnih i kulturoloških sadržaja na temu pomorske povijesti i orijentacije Splita, predlažem na ovom mjestu osnivanje modernog i živog Muzeja mora koji bi obuhvatio zbirke postojećeg Pomorskog muzeja, malakološku zbirku Prirodoslovnog muzeja, prezentirao pomorsku arheologiju, reanimirao akvarij, reinterpretirao etnografsku građu šire lokalne sredine, organizirao izlete po srednje-dalmatinskom akvatoriju te možda napokon ostvario i brodski park sa sidrištem ili vezištem pred muzejom.“

[zagrebjavniprostor]

Dalmacijavino.

[tamarabilankov]

522 former workers of Dalmacijavino are still expecting to be paid 64 thousand kunas for their salaries and severance pays. One third of the workers died since beginning of the bankruptcy process. In improvised reality, fictional character Mr.K embodies the "waiter" while searching for his lawyer in the administrative building halls of Dalmacijavino. There somewhere, beneath the loud neon lights, he finds other "waiters"that try to follow routine of the system with great difficulty.

[gildo-bavcevic-portfolio-blog]

SOLIDARITY NETWORK_ documentary 30min.

Documentary video Solidarity Network (resistance to the culture of capital), originated during my Master studies of Media art on the departement of Film, Media art and Animation on the Arts Academy Split. During that time I actively participated in the actions of Solidarity Network, unformal civil initiative which gathers and shows solidarity in the first place with the threatened workers of the devastated firms, mostly in the bankruptcy processes, or former and current employees of those firms. Jadrankamen, Uzor, Dalmacijavino, Monter, Adriakem, Kamensko and others are all part of the devastated firms which share similar experiences with more than 20 000 other firms in the state. By noting the actions, exhibitions, round tables, lectures and similar and actively contributing as a part of the Solidarity network, I note, collect and choose the frame that becomes an example and a confirmation of the criminal and corruptive processes which unprocessed keep surviving inside the state system. A new type of fight and resistance towards this severely disrupted operation of the system is based on an idea of solidarity amongst citizens outside of the institution frameworks and on an easier possibility of networking and exchange of information and ideas considering the time we live in. Possibility of documenting and sharing through the alternative media becomes a strategy for mobilizing the public and appeal to the wider sense of the social responsibility and by that alone, a strong weapon of resistance. The Solidarity network keeps pursuing those attitudes and ideas.

[superbmakerzombie]

Dvjestotinjak sadašnjih i bivših radnika Dalmacijavina prosvjedovalo u Zagrebu

Danica Stipović iz Nezavisnog sindikata Dalmacijavina novinarima je rekla kako njezin sindikat i HURS već godinama šalju dopise predsjednici Republike Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću, te raznim ministarstvima i resornim ministrima kako bi 552 bivša radnika te tvrtke dobila svoja priznata stečajna potraživanja u iznosu od 64 milijuna kuna. Podsjetila je kako je Dalmacijavino…

[rinoe]

[windfucker]

Jesi ikad proba popit Pipi na guc?

[bmarasovic]

[moteltrogir]

Tura Dalmacijavino, 12. listopada 2018.

[duskaboban-blog]

Više o izložbi “Split *** tri zvjezdice” možete saznati ovdje

“Od 2000-ih fotografskim aparatom bilježim stanja i promjene urbanog prostora Splita, koji se tiču transformacije njegova identiteta. Na udaru prenamjene gradskih javnih prostora osobito se nalazi arhitektonska i urbanistička baština 20. stoljeća, nevalorizirana, zapuštena, pa potom u pravilu eksploatirana suprotno javnom interesu. 

Iako se moje fotografije prostora fokusiraju na tzv. neuralgične točke grada, nije im namjera tek podcrtavati negativne aspekte nego i zabilježiti melankoličnu ljepotu koja upozorava na još uvijek prisutne mogućnosti drugačije sudbine tih mjesta. 

Zato u svom procesu snimanja grada analognom fotografijom, svojstvenoj 20. stoljeću, kao i u finalnom fotografskom pozitivu prepoznajem aspekte nostalgičnosti prema obećanjima i očekivanjima koja smo putem iznevjerili, prema idejama o kontinuitetu, razložnosti, antropocentričnosti gradskog prostora koji ne gubi kontakt s radom, kulturom i dokolicom.”

[zagrebjavniprostor]

Tura u petak: http://moteltrogir.tumblr.com/post/178821446877/foto-goran-keri%C4%87-motel-trogir-dalmacijavino

[moteltrogir]

Dissonant (Co)Spaces: Trogir, Split, Krvavica_ study visit

he second phase of the DISSONANT (CO)SPACES project, after Belgrade workshop is taking place in Split and Trogir (+ excursion to Makarska riviera), from June 7 to June 10th 2017.

The Dissonant (Co)Spaces is a collaborative project by three regional CSO’s: Lokomotiva from Skopje, Foundation Jelena Santic from Belgrade and Loose Associations (Slobodne veze) from Zagreb. The project aims to reflect possibilities for reaffirming derelict, abandoned or “in between” spaces (due to the unresolved ownership status or other issues) created within different socio-political and spatial paradigm, by exploring both what those spaces can denote today as well as their potential for inclusion and civic participation through public debate, arts and culture. This project is seen as an attempt to question and explore current processes of history and space-making while preserving some of the common values and memory through developing new spaces for culture that will promote openness, horizontality, solidarity and inclusion. Our aspirations are towards reactivating and re-making the spaces by producing new content, while preserving memory layers and developing discursive field in which they will be reflected.

SCHEDULE

07.06- Trogir – arrival of the participants to the Split airport – Trogir city tour (visit to Motel Trogir (Motel Sljeme) and Soline park) – Dinner and departure to Split by boat

08.06. Split – Split guided tour (including Dalmacijavino building, Katalinka memorial, Koteks Gripe sports and shopping complex, Dom mladih, Split 3) – Closed working session

09.06. Krvavica – Krvavica and Brela (excursion by bus) – Return to Split and internal working session

10.06. Split – working session – departure of the guests

.

The project DISSONANT (CO) SPACES is funded by Balkan Arts and Culture Fund- BAC. BAC is supported by the Swiss Government through the Swiss Agency for Development and Cooperation (SDC) and the European Cultural Foundation (ECF).

MOtel Trogir project in 2017 is supported by the Ministry of culture of the Republic of Croatia and Kultura nova foundation (Zaklada Kultura nova).

[moteltrogir]

Foto: Viktor Popović, 2018.

DALMACIJAVINO  - spomenik modernosti i traumatična točka Splita, nedjelja, 30. prosinca 2018. u 12 sati u Gradskoj luci Split (nasuprot ulaza u zgradu Dalmacijavina i kasnije na Katalinića brigu)

“NA SLOM SVIH DOKAZA, PJESNIK ODGOVARA SALVOM BUDUĆNOSTI”  (René Char)

Zgrada “Dalmacijavina” arhitekta Stanka Fabrisa u splitskoj luci postala je trajno zaštićena kao kulturno dobro RH 2017. godine. Ovaj danas zapušteni objekt prepoznalo je Ministarstvo kulture kao reprezentativni primjer modernističke industrijske arhitekture. Zgrada je izgrađena 1959. godine, a s modifikacijama uvjetovanim povećanjem prizvodnje gradnja je trajala sve do 1973.

U sklopu stručno vođenih tura za građane projekta ”Motel Trogir”, u listopadu ove godine organiziran je obilazak zgrade koja je značajno devastirana od trenutka kad je napuštena.

Zgrada je u međuvremenu postala i utočište nekima od splitskih beskućnika.

“Dalmacijavino” je simbol poslijeratnog industrijskog razvoja grada i jedan od prepoznatljivih repera kad se gradu prilazi s mora, te sa svjetionikom (Katalinko) koji se uzdiže iznad nje čini smislenu cjelinu i važan dio identiteta (modernog) Splita.

Zgrada je također simbol radničkih borbi u doba nestajanja splitske industrije zadnjih nekoliko dekada. Radnici “Dalmacijavina” još uvijek sudskim putem pokušavaju naplatiti dugovanja od prodaje tvorničkih nekretnina. U vrijeme inicijalne borbe radnika Dalmacijavina, ali i niza drugih splitskih firmi u propadanju, oko 2012. godine nastala je i  Mreža solidarnosti –  inicijativa splitskih umjetnika, aktivista, anarhista, studenata i drugih oformljena s namjerom povezivanja različitih borbi koje su se tada odvijale u Splitu i okolici.

Slijedom navedenog, pozvali smo neke od njezinih aktera da akcijom na objektu zajednički promislimo putanju od vremena suradnje Mreže solidarnosti s radnicima do danas, kad je industrija ugašena, radnici i dalje obespravljeni, a “borba” svedena na očuvanje samog „kostura“, zgrade, kao strukturnog okvira kolektivnog sjećanja grada i ujedno njegove traumatične točke.

U nedjelju, 30. prosinca 2018. u podne, skupina splitskih pjesnika i umjetnika nastupit će na nekoliko lokacija u neposrednoj blizini zgrade „Dalmacijavina“, kratkim čitanjem poezije, označavajući mjesto modernosti i progresa, borbe, poraza, pokušaja i svršetaka. Događanje će završiti uz krovnu terasu Dalmacijavina koja je imala javni karakter te je i konzervatorskim elaboratom predviđeno da s nekom novom namjenom i dalje ostane prostor dostupan javnosti.

Poeziju će čitati: Antej Jelenić, James Meetze i Marijana Pađen.

Organizacija: Antej Jelenić (član Mreže solidarnosti) i projekt Motel Trogir.

–

Projekt Motel Trogir u 2018. podržavaju Ministarstvo kulture RH i Zaklada Kultura nova.

[superbmakerzombie]

'Plenkoviću, sjeti se hvarskih težaka. I nama dolazi Božić!' Uzvicima "Dalmacijavino", "Vratite nam naše", glasnim zvižducima i parolama "Dajte radnicima njihovo", "I nama dolazi Božić, premijeru sjeti se hvarskih težaka", te "Dosta zanemarivanja radnika" dvjestotinjak sadašnjih i bivših radnika Dalmacijavina prosvjedovalo je u četvrtak na Markovu trgu tražeći svoja stečajna potraživanja u iznosu od 64 milijuna kuna.