duskaboban-blog

[duskaboban-blog]

KIOSK MARJAN 

Uslijed nedostatka organizirane i kuturološki prihvatljive promocije prirodnih, kulturnih i komunalnih vrijednosti Park šume Marjan te višegodišnje borbe s upravno-političkim aparatom oko unapređenja zaštite ovog kulturnog krajolika,  114 godina staro Društvo Marja odlučilo je jačati svoju kulturno-umjetničku djelatnost s ciljem formiranja nove kulturne platforme oko svog kamenog kioska na popularnoj Prvoj vidilici.

Ako uzmemo u obzir da je kiosk Društvo izgradilo kao suvenirnicu davne 1958. godine, u vrijeme koje ne poznaje jaku međunarodnu turističku orijentaciju, jasno je da je od početka trebao služiti jačanju lokalnog urbanog identiteta i unutar-regionalnom povezivanju. Tako bi ponovo otvaranje suvremenije verzije ove suvenirnice značilo svojevrsnu historijsku reinterpretaciju primjene kulturnih praksi u u formiranju jake zajednice.

Radi se na tome da Kiosk, nakon 20 godina mirovanja, bude ponovo otvoren kao mjesto kulturnih događaja kojima se promovira i istražuje drukčiji prostorni i razvojni imaginarij grada, onaj u otklonu od dominantne ekonomske tj. turističke prizme sagledavanja njegovih potencijala.

Krajnji cilj programa Kioska Marjan je propitivanje prostornih specifičnosti, održivog razvoja grada, različitih društvenih fenomena kao i samih komunikacijskih mogućnosti kulturnih praksi pri izgrađivanju svijesti građana ne samo o važnosti očuvanja PŠ Marjan nego i o važnosti jačanja nezavisne kulturne i civilne scene.

[duskaboban-blog]

Ideja da se zgrada Dalmacijavina prenamjeni u Muzej mora predložila sam Gradu Splitu u sklopu javne rasprave o sadržaju Nacrta strategije kulture. Više o tome može se pročitati u intervju za portal Pogledaj.to, kojeg je vodio Saša Šimpraga. 

“Iz osnovnih postavki ovog prostornog kompleksa jasno je da je more njegova dominantna odrednica – od smještaja u luci kao mjesta susreta grada i svijeta, preko komunikacije s brodovima u ime preuzimanja grožđa s otôka za proizvodnju vina, do počasnog odnosa prema putniku na pučini koju stvara korelacija sa spomen-svjetionikom na Katalinićevom brijegu u čijem podnožju se nalazi ovo veličanstveno modernističko zdanje.Zbog svih ovih morskih odrednica koje se isprepliću oko same zgrade te insuficijentnih javnih i kulturoloških sadržaja na temu pomorske povijesti i orijentacije Splita, predlažem na ovom mjestu osnivanje modernog i živog Muzeja mora koji bi obuhvatio zbirke postojećeg Pomorskog muzeja, malakološku zbirku Prirodoslovnog muzeja, prezentirao pomorsku arheologiju, reanimirao akvarij, reinterpretirao etnografsku građu šire lokalne sredine, organizirao izlete po srednje-dalmatinskom akvatoriju te možda napokon ostvario i brodski park sa sidrištem ili vezištem pred muzejom.“

[duskaboban-blog]

Razgovor na temu splitskog botaničkog vrta za H-alter sa mnom je vodio Saša Šimpraga. Pročitajte ga ovdje.

“Istaknula sam da je pretvaranje staklenika u plastenike kršenje nekoliko zakona i to u dvostruko zaštićenom području, kako prirode tako i kulture, ali treba naglasiti da također ne postoji svijest onih koji tamo djeluju o njihovoj estetskoj i simboličkoj vrijednost. Na malom stakleniku, dakle sada plasteniku, čelik je prebojan intenzivnom zelenom bojom, a drveni su detalji rumeno bojani što nije u skladu s njegovim originalnim izgledom. Veliki staklenik i dalje predstavlja čaroliju u marjanskom krajoliku, usprkos činjenici da njegovi tamni čelični okviri često pridržavaju zapravo prijeteće krhotine stakla. U južnom dijelu tog staklenika nalazi se velika betonska kada kao logična nadopuna u nabrajanju materijala neodvojivih od ishodišta modernističke arhitekture: čelik, staklo, beton – zajedno uronjeni u raskošno zelenilo prostora osmišljenog korištenja. Tu je i velika keramička peć koja priziva uspomene na neko, usudila bih se reći, u znatno većoj mjeri odgovorno građansko društvo, toliko urbanije i kulturom nadahnutije da je uspijevalo imati i održavati svoj botanički vrt.“

[duskaboban-blog]

Više o izložbi “Split *** tri zvjezdice” možete saznati ovdje

“Od 2000-ih fotografskim aparatom bilježim stanja i promjene urbanog prostora Splita, koji se tiču transformacije njegova identiteta. Na udaru prenamjene gradskih javnih prostora osobito se nalazi arhitektonska i urbanistička baština 20. stoljeća, nevalorizirana, zapuštena, pa potom u pravilu eksploatirana suprotno javnom interesu. 

Iako se moje fotografije prostora fokusiraju na tzv. neuralgične točke grada, nije im namjera tek podcrtavati negativne aspekte nego i zabilježiti melankoličnu ljepotu koja upozorava na još uvijek prisutne mogućnosti drugačije sudbine tih mjesta. 

Zato u svom procesu snimanja grada analognom fotografijom, svojstvenoj 20. stoljeću, kao i u finalnom fotografskom pozitivu prepoznajem aspekte nostalgičnosti prema obećanjima i očekivanjima koja smo putem iznevjerili, prema idejama o kontinuitetu, razložnosti, antropocentričnosti gradskog prostora koji ne gubi kontakt s radom, kulturom i dokolicom.”