#Katolička Crkva

[marija-hunska]

[zvoneradikalni]

Idiot Živko Kustić

Kretenoidni idiot don Živko Kustić u Globusu: “Pedofilska afera ateistička je urota protiv Crkve i pape”!!! Doista ne znam što reći na ovakvo majmuniranje … ali siguran sam da će se naći više nego jedna “katolička ovčica” koja će reći. “je, je, ima nešto u tome”.

[cgvijesti]

Više od 90 hiljada katolika u Austriji prekinulo veze da crkvom u 2022.

Više od 90 hiljada katolika u Austriji prekinulo veze da crkvom u 2022.

Foto: AFP U Austriji je u 2022. godini više od 90.000 hrišćana napustilo Katoličku crkvu, što je navodno najveći godišnji broj u istoriji zemlje. U saopštenju Agencije za statistiku Katoličke crkve navodi se da je 25 posto više hrišćana napustilo crkvu prošle godine u poređenju s 2021. Navodi se da je uz kovid-19 i ekonomske uslove, odlučujuću ulogu u prekidu odnosa s crkvom odigrao sve veći…

[ufamsetobije]

Odaziv - Oluje, nemiri i strahovi vjerničkog života  AMEN            Sjeme Favoriter  ·   · (Matt 9:14–17) Uvijek postoji napast da se kršćanstvo živi zauzimajući ozbiljnu pozu, ali ne i istinski. Ozbiljan kršćanin se nikada ne smije, lice mu je uvijek napeto, mnogo njeguje vanjštinu, nepopustljiv je, ne voli slavlja, te je ponekad kvaritelj zabave. Ljudi izbjegavaju ozbiljnog kršćanina. Umjesto toga, traže istinskog kršćanina. Istinski kršćanin pije i jede kad je trenutak za piće i jelo, smije se i šali u pravi trenutak, govori u pravo vrijeme i kaže prave stvari. On s radošću prihvaća i cijeni ono dobro i lijepo što naraštaj nudi, te se u svom životu čvrsto drži svega onog lijepog i dobrog čemu su ga prethodni naraštaji naučili. Ozbiljan kršćanin tužno kaže: "Danas u Crkvi više nema vjere i sve ide loše". Želi živjeti u pred-koncilskoj Crkvi, gdje se govorilo jednim jezikom koji skoro nitko više nije razumio, gdje se obavljala liturgija u kojoj su vjernici pasivno sudjelovali. Drugim riječima, ozbiljan kršćanin želi tužnu Crkvu, Crkvu koja uči o Bogu koji kažnjava i koji je bez milosrđa, Crkvu koja stalno oplakuje, Crkvu u kojoj nema Boga radosti. Ozbiljan kršćanin sudi i osuđuje onog koji radosno živi evanđelje. A to je ono što su Isusu činili Farizeji i Pismoznanci, nazivajući ga pijanicom i izjelicom. Jag danas u Crkvi ima onih koji su nostalgični za prošlošću. Oni govore i naučavaju da je Drugi Vatikanski Koncil bio propast Kristove Crkve. Drugi Vatikanski Koncil je stvorenje Duha Svetoga, Gospodara života. Katolička Crkva, prije Drugog Vatikanskog koncila, bila je nalik na stari dvorac, godinama zatvoren, pun teškog zraka i paučine. Što je učinio Duh Sveti? Puhao je tako snažno kako bi otvorio vrata i prozore da uđe novi zrak i pomete sve ono što je tijekom stoljeća postalo odvratno. Mnogu katolici još uvijek ne poznaju bogatstvo dokumenata koje nam je prenio Drugi Vatikanski Koncil. Kada o ovim dokumentima bude podučen sav narod koji se ispovijeda katoličkim (a ne samo na Teološkom fakultetu) i kad se oni počnu prakticirati, zasigurno ćemo imati živu Crkvu, radosnu i odraslu u vjeri. Amen. Aleluja. (O. Lorenzo Montecalvo od Družbe Otaca Božanskih zvanja) S ljubaznim dopuštenjem Družbe Otaca Božanskih zvanja                      https://youtu.be/wQWypFeOopQ?feature=shared

[spectatorzg]

Kako postati uspješan političar, kratki naputak

Nema baš puno riječi koje treba zapamtiti. Domovina, Bog, ljubav, vjera, katoličke vrijednosti, domoljublje, katolička crkva ili još bolje crkva u Hrvata, komunisti, partizani, povijesna istina, domoljubi, branitelji, iseljena Hrvatska. Možda još koja riječ, ali i ovo je  za početak posve dovoljno. To je bumo rekli, starter kit. Naučiš to na pamet, kak bi rekli, ko vodu pit. Kad te netko strese…

[radiogornjigrad]

Sonja Krivokapić: Szvara li katolička crkva pedofile ili ih privlači?

Neću se uopće osvrtati na sramotna opravdavanja osječkog nadbiskupa Hranića jer bi se to trebalo podrazumijevati. Umjesto toga želim reći nešto drugo. Nisam ni psiholog ni psihijatar niti stručnjak za pedofiliju, ali kako me zanimaju čudne, bizarne pa i monstruozne pojave, tako sam nešto tokom godina malo naučila. . Dugo sam mislila da je pedofilija u katoličkih svećenika posljedica psihološkog…

[mentalnahigijena]

Dragi mogući gosti zaobilazite u velikom luku a ako već planirate u Boku Kotorsku na odmor, da ne koristite "trajekt" tkz "30 avgust" Kamenari - Lepetane star 53 godine a kojeg je već osvještala katolička crkva? da bi sad isto to uradila crkva Srbije za koju oni kažu da su pravoslavna crkva takav čin je Svetogrđe, a što je suprotno Hristovom učenju a što sve vodi Vas koji eventualno koristite ovi trajekt u opasnost, evo nedavno tačnije prije par dana sam od sebe zapalio! Ipak sigurnije i zdravije je okolni putem!

[zasvepare]

Aprilsko odstojanje

1. april 2020.

Ima nešto više od dve nedelje — nije, pamtim, bio još ni crni petnaesti — kada sam pošao u ono što će se kasnije, već posle petnaestog marta, ispostaviti kao poslednja buvljačka berba u Gracu. Sva je prilika da je to bio petak, ako ne i četvrtak, kada sam se u berbu uputio. Moram da dodam da su “buvljaci” na koje sam se nameračio zapravo prodavnice polovne robe u humanitarne svrhe koje sam u Beču znao pod nazivom Caritas, a koje se ovde zovu Carla. 

E, gradačke “Karle”, kojih sam tog dana obišao pet-šest, imaju jednu nepobedivu prednost u odnosu na buvljake, čak i one koji su naklonjeni knjigama: naime, prodaju ih na kilogram. I koliko staje kilogram knjiga? I tu postoji tržišna norma; bilo da je reč o džepnjacima za sirotinju, šundu, krimićima ili udžbenicima, rečnicima ili cigletinama, bilo da su knjige na nemačkom, francuskom ili slovenačkom, cena kilograma je u Karli u celom Gracu ista. 

Za one koji se pitaju kako to da nisam tako dugo otkrio najpouzdaniji i najpovoljniji izvor nepoželjnih knjiga u Gracu, takoreći toplu vodu, nemam odgovor. Opet me je moja svakako zla navika da ono nepoželjno tražim po periferijama zaglupela. Verni čitaoci će se setiti epizode “Stevan Raičković” iz Akademije 28, kada me je prodavačica s punim pravom zapitala: “A zašto, pobogu, čučite i kopate po kutijama kada sve te knjige imate na policama?” 

No, dakle, u nekoj od prvih Karla u koje sam ušao, možda u onoj najbližoj centru, došao sam na kasu sa knjigicom-dve i promucavši nešto na srpskohrvatskonemačkom, pružio ih prodavačici. Ona je tada, i ne pogledavši me, na moje nemo oduševljenje, moje štivo izvolela staviti na vagu. 

Kazaljčica se, pod mojim džepnjakom, zaletela, posustala i vratila na nulu: koleginice su se međusobno pogledale smeškajući se, uzele još jednom knjižuljak u ruke, odmerile ga i vratile ga na tas, a ja? Ja sam samo, pedantan kakav jesam, čekao da mi se izda račun na kojem će, za vas, dragi čitaoci bloga Za sve pare, crno na belo, biti odštampano “KNJIGE NA KILO”. I dočekah. 

Bücher- Kiloware! Izvolimo, dakle, ovaj dokument pročitati zajedno: na tas sam tad prineo tri knjižuljka; zajedno nisu težili više od trista grama: i sve će, prema utvrđenoj proporciji, moj džep koštati, koliko? Jedan evro. Molim lepo. 

A čega sam se tog dana nabrao? Kao da sam znao da će to biti poslednja šetnja po buvljacima, zlu prisećanja ne trebalo, vodio sam jednu zidnu evidenciju. I šta kaže: 

Nećete zameriti na švrakopisu jer je podloga bio španski zid? Hvala. Ono Jursenarino na početku je Crna mena, Folio džepnjak, kilaža 400 grama; ono posle je Adelbert Šamiso i fantastična pripovest o Peteru Šlemilu (dvesta grama); a one tri poslednje stavke, sasvim sigurno pribavljene tog četvrtka, dvanaestog marta, jesu (odozdo) Šatobrijan, Rene/Atala i Nowhere Man Aleksandra Hemona na francuskom; zajedno sa još jednom knjigom, (o kojoj: malo kasnije) u Jakominištrase koštale su jedan evro. (Ono u zagradi 3/5 je stanje knjige.) 

Prijatno sam se izbečio kad sam saznao da je Karlu i većinu uličnih uslužnih biblioteka koje sam sreo u toku berbe, osmislila Katolička crkva. Ćoka i ja smo imali tu sreću da u jednoj od poslednjih šetnji gradom prođemo i pored skladišta u kojem se roba prima i otkupljuje od onih koji bi da je se reše, odakle se potom doprema u posebne prodavnice od kojih po jedna postoji u svakom kvartu.

Svakako, nije trenutak za snobovsko oduševljavanje preduzimljivošću lokalne parohije, ali ne mogoh da se zapitam kako to da se crkvenjaci naše provenijencije, na primer, nisu dosetili da na taj način kanališu nepoželjnu robu, makar samo onu koja se sliva na Zemunski buvljak. Ne moraju crkvenjaci, naravno, mogu i gradske vlasti. (Ako to i u bližoj budućnosti vidim - premda maglovito - teško zamišljam momenat kad će u takve prodavnice uvesti VAGU! Vagu koja znači samo jedno: “NEMA CENKANJA!”) 

No dobro sa mojim standardnim laprdanjima: najzanimljiviji ulov, treća knjiga odozdo, Lauschangriff, čiji su autori potpuno nepoznati, zbirka je kakve, primetio sam, nemačko područje naročito ceni: naime, sačinjena je od slučajno načutih rečenica u prolazu po minhenskim ulicama. 

U doba kada su se ljudi mogli još sresti napolju, ovo dvoje izvesnih, Hans Kelen i Eva Dzievas (ne znam kako to da transkribujem), povazdan su obilazili minhenska javna mesta, bez zazora i blama špijunirali ljude, i napokon se usudili da svoje prepise objave izostavljajući imena. 

I prošle godine u Gracu, u jednoj od uličnih polica, našao sam jednu takvu knjigu: sačinjenu od pisama i beležaka anonimnih ljudi. 

Šta drugo da zaključi voajer-egzibicionista u meni nego da likuje što Nemci (i Austrijanci) i dan-danas vole da se igraju ŠTAZIJA!

Dakle, za kraj ove brze, prekratke, prebrze, ali sve u svemu prve poruke iz postbuvljačkog perioda, evo jednog znakovitog odlomka iz Prisluškivača. Odlomka koji mi se čini potpuno prigodnim i za novu eru, i za prvi april! (I koincidencije li: i sam je pribeležen u aprilu!) 

Tchüssie!!!

  Kuća umetnosti, Prinzregentstrasse, izložba “Click Doubleclik”

— Oprostite, možete li, molim vas, da se odmaknete još malo!  — Stvarno mi ne bi palo na pamet da to pipam.  — Da, ali to je opšta sigurnosna mera u muzejima, treba se udaljiti 20 centimetara...  — To je stvarno smešno!  — Ne, nije smešno, već se pleksiglas može lako izgrebati.  — Cccc... ovaj stvarno misli da nikad ranije nismo bili u muzeju. 

[23. april 2006. 18:05]   

[balkanin]

Hrvati i Srbi 30 godina pravdaju svoj toksični nacionalizam

Hrvati i Srbi 30 godina pravdaju svoj toksični nacionalizam

SUZANA KULOVIĆ Bitni datumi iz razdoblja Drugog svjetskog rata uvijek su vruća tema u Republici Hrvatskoj (i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ) koja svake godine sve intenzivnije dijeli društvo. Vjerojatno ste svi primijetili da se u Hrvatskoj rasprava o bilo čemu na društvenim mrežama brzo svede na raspravu o ustašama, četnicima i partizanima. Pri tom se dovode u pitanje osnovne povijesne…

[superbmakerzombie]

VIDEO: POTRESNI DOKUMENTARAC O SVEĆENIČKOM ZLOSTAVLJANJU NATJERAO POLJSKU VLADU NA ZAOKRET Ukidaju zastaru za pedofiliju

VIDEO: POTRESNI DOKUMENTARAC O SVEĆENIČKOM ZLOSTAVLJANJU NATJERAO POLJSKU VLADU NA ZAOKRET Ukidaju zastaru za pedofiliju

[ad_1]

S ogromnom većinom glasova (263 za, 3 protiv i 3 suzdržanih) poljski parlament usvojio je nakon burne i emotivne rasprave u četvrtak navečer zakon kojim se ukida zastara za ozbiljne slučajeve pedofilije, a kazne se s maksimalnih 15 godina povećavaju na 30, uz mogućnost izricanja doživotnog zatvora.

Minimalna kazna za pedofiliju bit će pet godina, ukida se mogućnost izricanja uvjetne…

[djevojka-sa-zelenim-ocima]

☪️✝️✡️

Sarajevo, europski Jerusalem.

U Sarajevu, na samo sto metara nalaze se džamija, pravoslavna i katolička crkva i sinagoga ❤️

#photosbyme

[zvoneradikalni]

Papa dao otkaz!? 😮😮😮

[cgvijesti]

Nezgoda u Podgorici, auto završilo na krovu

Kod Katoličke crkve u Podgorici dogodila se saobraćajna nezgoda u kojoj nije bilo povrijeđenih, saopšteno je portalu CdM iz policije. Automobil je završio na krovu. Na dijelu puta gdje je došlo do nezgode stvorene su gužve u saobraćaju.

[nepoznati-poznanik]

Džamija Fethija se nalazi u Bihaću, a sagrađena je prvobitno kao crkva svetog Antuna Padovanskog 1266. godine u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih evropskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu.

Današnja džamija Fethija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH.

Radoslav Lopašić u svom zapisu iz 1836. godine je napisao sljedeće:

“Velika džamija Bihaćka Fetija bila je katolička crkva posvećena sv. Antunu, uz koju imahu dominikanci već od XIII stoljeća manastir u zgradi, što postoji do današnjeg dana te se za turskom vladanja kao i sada upotrebljavala ko vojarna.

Poznaje se na sjevernom zidu Fetije, da je bila do nje dozidana neka zgrada, bez sumnje rečeni manastir dominikanski.

Kad su Turci crkvu pretvorili u džamiju, činila im se odviše visoka, pa zato napraviše iznutra ispod svoda novi strop, nad kojim je još danas prostor do svoda.”

[crnagorakraljevina]

Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda - srpsko.

Kad je Matija Bećković do kosti ogolio viziju, kazavši da je “Crna Gora dobila vladiku i gospodara” izborom Amfilohija (Radovića) za mitropolita na Cetinju, mnogima je, u to doba, sve izgledalo naivno. Čak smiješno.

Grdno su se prevarili. Danas je to - i tužno i ružno, jer se Amfilohije zaista ponaša kao gospodar Crne Gore. I robovlasnik.

Od prvog dana sebe je volio da poistovijeti sa - crnogorskim svecima. Na ustoličenju na Cetinju, poslednjeg dana decembra 1990, potrčao da izrazi spremnost da snagom svojih “skromnih mogućnosti krene primjerom sv.Petra Cetinjskog”. A onda se javno zavjetovao.

“Danas sam primio”, nastavio je Amfilohije, “na svoje grudi svetu panagiju koju je nosio i Petar II Petrović Njegoš, na kojoj je lik Hrista Gospoda i u tom liku sastoji se moje prisustvo ovdje, na ovoj slici i u Crnoj Gori, da njoj služim i njenom narodu do posljednjeg svog izdisaja i da budem svjedok mira, pomirenja, bratstva, zajedništva istinskog, kao i moji prethodnici i da sa vašim svetim molitvama ponesem ovaj krst i da ga dostojno nosim do kraja svog života”.

Divno rečeno, samo fali detalj: Panagiju koju je sebi pribio na prsa nije dobio u nasljeđe - maznuo ju je iz manastrske riznice, gdjeje bila izložena kao eksponat.

DVA OLTARA, JEDNA LJUBAV Kao jedan od simbola vjerske sloge - do dolaska Amfilohija - bio je primjer iz Spiča (Sutomore):zajedničke crkve pravoslavaca i katolika sa dva oltara - sv.Tekle i sv. Petke, sa zajedničkim grobljem. Kad je obnovljena u zemljotresu stradala crkva sv.Tekle, u duhu njene svijetle tradicije zajednički je osveštana. Učinjeno je to 21.aprila 1987.godine, na treći dan vaskrsa. Osim mještana i mnogobrojnih gostiju, svečanost su uveličali tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Danilo i biskup kotorski monsinjor Ivo Gugić. “Jutrs smo napravili jedno bogougodno djelo”, obratio se mitropolit Danilo, “ovdje zajedno sa braćom rimokatolicima, sa kojima ne godimana ni decenijama, nego vjekovima zajedno živimo, zajedno se Bogu molimo, zajedno jedan drugoga pomažemo i u veselju i zadovoljstvu, a i u nuždi kada je to potreba”. Potom je ostarjeli mitropolit smatrao da okupljenim vjernicima, po starom običaju, i jedne i druge vjere, treba reći i ovo: “Ja sam tu mitropolit 26 godina, skoro će kroz mjesec-dva dana biti, i niko mi se u ovih 26 godina, nijedna pravoslavka nije požalila - a mi tu imamo ne stotinu nego koju stotinu ili hiljadu mješovitih brakova - nije se požalila da joj je muž smetao u vršenju dužnosti, i obrnuto, nijedna rimokatolkinja nije rekla da joj je ijedan pravoslavac ili pravoslavka smetao u tom. To je znak ljubavi, to je znak iskrenosti, to je znak da je to jedna vjera, ali sticajem prilika, a možda ko zna i političkih razloga, nastao jedan mali rascjep koji, evo, i dan-danji traje. No, to nije znak da ima neke neprijateljske ili nehrišćanske osjećaje jedni prema drugima, nego naprotiv uvijek se bratski slažu”. Tako je djelovao mitropolit Danilo. Njegov nasljednik, Amfilohije, zajedničke svetinje posrbljuje i “zapišava” teritoriju, kako se izrazio beogradski filozof Obrad Savić kad je vidio Saborni hram koji gradi mitropolit u Podgorici.

Ali, Amfilohije zna što radi. Sve je protkano simbolima. Rođen na Božić, dobio ime Risto, znači:blagi, a kad je zamonašen - Amfilohije. Sam je protumačio svoje novo ime “kao dva voda vojske”, ali stručnjaci tumačeći semantiku njegovog imena kažu da bi prevod bolje odgovarao: protivurječan, dvostruk, nesiguran, dvojstven. I stvarno je tako:njegov govor uvijek ima i drugi kontest.

Tako je i sa simbolima države kojom je, kako je umislio, krenuo da zavlada. Prekrštava Jovana Vladimira iz crnogorskog u “najstarijeg srpskog kralja Vladimira” iako srpska istoriografija navodi da je prvi srpski kralj bio Stefan Prvovjenčani - dva vijeka poslije zetskog knjaza Vladimira!? Kreči i prepravlja da budu nalik konacima po Oplencu, prvo odbacuje, a onda prihvata Duklju kao srpsku tvorevinu. Amfilohije se svim snagama napinje da dokaže kako je čitavo nasljeđe na prostoru Crne Gore iz predhrišćanskog perioda - srpsko.

.

To se od njega i očekivalo. Uostalom, sa takvim ciljem je i došao na Cetinje. U Beogradu je, zahvaljujući tvrdoj nacionalističkoj struji u SPC uoči ratnog raspleta jugoslovenske krize, za patrijarha izabran episkop Pavle, iako je German još bio živ, čime je napravljen presedan u ovoj Crkvi. Na istom Saboru Amfilohije je postavljen za mitropolita na Cetinju, još za života mitropolita Danila. Akademik SANU Dejan Medaković još je 1976.godine patrijarhu iznio mišljenje da već ostarjelog mitropolita crnogorskog Danila nakon njegove smrti na tom položaju treba da zamijeni Amfilohije. Sve to u kontekstu očekivanja da će nakon Danilove smrti doći do “pritiska na SPC da se Crkvi u Crnoj Gori prizna nezavisnost”.

Mitropolit Amfilohije ostao je dosljedan sebi. Desant na Rumiju i skrnavljenje suživota nije prvi čin, niti će biti jedini. Udar na zajedničku tradiciju zabiljež je prije devet godina u Sutomoru. Početkom 1996. Oskrnavljena je spičanska crkva sv.Petka iz koje je, pod okriljem noći i pod udarom jednoumlja, nasilno izbačen katolički oltar, baš onaj koji je uz pravoslavni, kao najljepši spomenik na ovim prostorima, vjekovima svjedočio o ljepoti življenja između pravoslavaca i katolika.

Katolički oltar izbačen je iz crkve sv.Petke dok je ključ od vrata bio kod novopridošlog popa iz Kninske krajine Sreta Medića, kojeg mitropolit Amfilohije postavlja za lokalnog paroha a on otvara vjeronauk u obje sutomorske crkve (sv.Petka i sv.Tekla) sa pravoslavnim i katoličkim oltarima.

To što pop Medić, koji je prisvojio zajedničku crkvu, nikad nije osudio svetogrđe, niti bilo ko od crkvenih velikodostojnika SPC, Amfilohije ponajmanje, govori o tome kome smeta katolički oltar.

Nije slučajno da spičanski pravoslavni odbor kod opštine Bar tih dana pokrenuo postupak dokazivanja isključivog vlasništva zajedničke crkve, iako u katastru stoji da su vlasnici crkve sv.Petka - Parohijalna Katolička crkva. sv.Marija u Zanovićima(jedna polovina) i grčko-istočna Parohijalna crkva sv.Jovan u Đumanima (jedna polovina).

Oni grade feud u okviru velikodržavnog srpskog projekta, tumači dr Ilija Vujošević, predsjednik fondacije “Sveti Petar Cetinjski”: “Uporni otpor SPC i SANU svakoj inicijativi sa crnogorskim predznakom je njihova linija odbrane, takoreći ‘mrtva straža’ mrtvog velikosrpskog projekta, Sa te ‘mrtve straže’ treba jednako kositi po svemu što jeste, ili što liči na crnogorski jezik, zastavu, himnu, kapu, crkvu, granicu, carinu, planinu...”

POSRBLJAVANJE KNJEZA VLADIMIRA O jednostranom utemeljenju sv.Jovana Vladimira u srpsku crkvenu tradiciju, pisao je akademik dr Pavle Mijović. “Tek poslije Vladimirove smrti osnovana je Ohridska patrijaršija kao prva slovenska autokefalna crkva u našoj zemlji. Dotle su crkve bile pod jurisdikcijom grčkih episkopa u istočnom dijelu naše zemlje, a u Zeti - Dubrovačke arhiepiskoprije, već od 999.godine a od 1089.godine pod samostalnom Barskom mitropolijom”, pisao je Mijović još januara 1991.godine i zapitao: “Kome je potrebno da to zajedništvo iz naše rane istorije negira, kako bi dokazao veću starost srpske crkve?” I objasnio: “Sv.Jovan Vladimir je sahranjen u Prespi, a odatle, poslije tri godine, prenijet s neraspadnutim drvenim krstom u Krajinu, gdje mu je žena podigla manastir. Zato što je bio bogougodan i miroljubiv, prihvatio ga je narod kao svetog čovjeka. Katolička Barska mitropolija ga je beatizovala (ne i kanonizovala) a u kalendar Drpske crednjevjekovne crkve nije ušao ni kao srpski, ni, bože sačuvaj, zetski svetac. Pošto su mu mošti u 13.vijeku prenijete u jedan manastir kod Elbasana, na nadvratniku je upisana posveta svetom Vladimiru na grčkom, latinskom i ‘slovenskom’ jeziku, jer su ga podjednako slavili katolici i pravoslavni, grčke i slovenskih crkava (sada bismo kazali: makedonske, srpske i crnogorske) u Albaniji, Zeti i Makedoniji. Na grčkom mu je u 15.vijeku napisano žitije i služba. Prvi su ga naši pisci Marino Orban i Beatilo, poč.17 vijeka, ubrojili u svetitelje. Donedavno ga nije bilo u kalendaru Srpske crkve, a u Carigradskoj je uveden poslije priznanja nezavisnosti Crne Gore i autokefalnosti njene crkve”.

Iako je rođen u Crnoj Gori mitropolitu Amfilohiju je očito Srbija centar, iako je mitropolit Crnogorsko-primorske mitropolije, on misli samo o srpskom kulturnom i istorijskom nasljeđu. Na Rumiju se ispeo samo da bi to dokazao. On, u ime Srpske pravoslavne crkve, zna svoj put: zadržati Crnu Goru u kandžama srpskog državnog projekta.

Što će biti potez crnogorske države, ima li ona snagu da zaštiti sebe - ne od spoljne okupacije - već od onih iznutra koji ne žele da Crna Gora slobodno odlučuje o svojoj sudbini?

Mirko Đorđević, teoretičar religije, čitavu dilemu sublimira za “Monito” ovako: “Ako država Crna Gora sada kaže Amfilohiju - da, više nikada neće smjeti da mu kaže - ne, uvijek će morati da odobrava svaki čin njegove samovolje. To - ne, sada i ovdje, bilo bi dobro i crkve i države - da se zna šta je Božje, a šta je carevo”.

(Monitor, 5.avgust 2005)