#20 godina braka

[narkonianews]

Tajni razvod: Kako je Gabriel prevario Kristinu 20 godina pre njene odluke o razvodu

Tajni razvod: Kako je Gabriel prevario Kristinu 20 godina pre njene odluke o razvodu Godine 1994., Gabriel je upoznao Kristinu na zabavi i odmah su se složili da su jedno za drugo. Završili su tako što su se venčali, iako je ona bila 30 godina mlađa od njega. Bili su srećno u braku 20 godina. Međutim, Kristina je na kraju odlučila da želi da se razvede. Ali, kada je otišla kod svog advokata, bila…

[zoranphoto]

‘OVDJE SE RADI O BUDUĆOJ JUGOSLAVIJI!’ Sa smetlišta povijesti se vraćaju na velika vrata: ‘Biti Jugoslaven je za mene sasvim prirodno’

NOVI TREND Svake godine mala skupina starijih ljudi u iznošenim uniformama iz Drugog svjetskog rata, nakićena komunističkim rekvizitima čeka u redu u Beogradu kako bi odala počast svom bivšem vođi, Josipu Brozu Titu. Ali desetljećima nakon krvavog raspada jugoslavenske federacije, mlađi kontingent također je počeo puniti redove za obilježavanje Titove smrti i žaliti za gubitkom socijalističke federacije koja je nekoć ujedinjavala podijeljenu regiju. Usred štetnog nacionalizma koji je uobičajen u Srbiji i na većem dijelu Balkana, ovi mladi ljudi prihvaćaju stari “jugoslavenski” identitet, prenosi France24 veliki tekst AFP-a. Sve više njih odlazi toliko daleko da su se izjasnili kao “Jugoslaveni” tijekom nedavnog popisa stanovništva u Srbiji. Među deklariranim Jugoslavenima bio je i Ivan Cvetković, 23-godišnji student ekonomije u Beogradu. Jedan roditelj mu je hrvatske, a drugi srpske nacionalnosti, pa je iz takozvanog ‘mješovitog braka’ i stoga se ne smatra da je više Hrvat ili Srbin. “Na Balkanu dijelimo isti jezik, povijest i mentalitet”, rekao je za AFP. “Biti Jugoslaven za mene je sasvim prirodno.”

Jugoslavija na smetlištu povijesti, ali Jugoslaveni nisu

Formirana u pepelu Drugog svjetskog rata od strane Tita i njegove skupine socijalističkih partizana, Jugoslavija se prostirala od jadranske obale koja je graničila s Italijom do granice s Grčkom na jugu, sastojeći se od šest republika i dvije autonomne oblasti.     Više od četiri desetljeća, federacija je uglavnom napredovala u usporedbi s drugim socijalističkim nacijama, a njezini su građani mogli putovati u inozemstvo i uživati u određenom standardu kod kuće. Ali nakon Titove smrti početkom 1980-ih, zemlja je počela pucati po šavovima. Nacionalizam se vratio s osvetom, izazvavši niz ratova u kojima je poginulo više od 130 000 ljudi. Bosna, Hrvatska, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Slovenija i Srbija isklesane su iz ruševina, dok se Kosovo desetljećima borilo za vlastitu neovisnost. Jugoslavija je bačena na smetlište povijesti, a ambiciozni cilj ujedinjenja različitih etničkih i vjerskih skupina u regiji pod jedinstvenim identitetom ostai je u rasulu. Ali za one koji su nostalgični za prosperitetom i danima svoje mladosti, biti Jugoslaven ima snažno značenje. “Ja sam Jugoslaven… Tako će biti do moje smrti”, rekao je 78-godišnji Živko Mitrev koji je doputovao iz Sjeverne Makedonije kako bi položio cvijeće na Titov grob.

Renesansa jugoslavenskog identiteta

Ponovno rođenje jugoslavenskog identiteta tek je u povojima, ali je sve opipljivije, posebice u Srbiji. Tijekom posljednjeg popisa stanovništva u zemlji, 2022., približno 27.000 ljudi izjasnilo se Jugoslavenima, u odnosu na 23.000 u 2011. – što je rijedak skok u brojkama za zemlju s padom stanovništva. Mnogima je to i oblik protesta. “Vidim jugoslavenstvo kao vrstu otpora, odgovorniji i prirodniji oblik antinacionalizma”, rekao je lokalnim medijima Viktor Ivančić, hrvatski novinar. “Ako netko može biti Srbin ili Hrvat po nacionalnosti, onda ja mogu biti Jugoslaven po svojoj nenacionalnosti.” U Srbiji vlasti priznaju oko 20 etničkih manjina. To daje pravo zajednicama s javnim financiranjem da pomognu u očuvanju svoje kulture, uz određene izborne prednosti. Neki, poput popularnog srpskog pisca i radijskog voditelja Daška Milinovića, nadaju se da će ovaj službeni status biti proširen na Jugoslavene, koji brojčano premašuju otprilike polovicu službeno navedenih manjina. Za Milinovića, raspad Jugoslavije prije nekoliko desetljeća ne bi trebao predstavljati prepreku priznavanju skupine. “Kraljevstvo Rutenije je davno umrlo, ali Rusini još postoje. Vlaške nema već neko vrijeme. Romi, koliko ja znam, nikada nisu imali državu, ali su i dalje Romi”, rekao je za AFP. Prije više od deset godina, srbijanski dužnosnici odbacili su službeni pokušaj priznavanja Jugoslavije, navodeći kao razlog nedostatak “jezika, pisma i književnosti”. Milinović je reakciju vlade opisao kao smiješnu, rekavši da je Jugoslavija imala službeni jezik, dva pisma i da je bila domovina hvaljenog pisca Ive Andrića, koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. “Sve nacije su izmišljene i predstavljaju političku ideju. Narod ne postoji u prirodnom stanju, inače bi ga imali medvjedi, ptice i vjeverice”, rekao je Milinović.

‘Mi smo budući Jugoslaveni’

Međutim, prema jednom dužnosniku, ponovni napor za priznanjem mogao bi naići na prijemčivu publiku. “Kao građanin ove zemlje koja podržava liberalna uvjerenja, naravno da to podržavam”, rekao je za AFP Tomislav Žigmanov, srbijanski ministar za ljudska i manjinska prava. Ako zajednica uspije prikupiti 11.000 potpisa – ili 40 posto ljudi koji su se na popisu upisali kao Jugoslaveni – onda bi inicijativa potencijalno mogla biti usvojena. I dok su mnogi prigrlili jugoslavenski identitet u napadu nostalgije, za Milinovića i druge njihova se odluka više tiče stvaranja bolje budućnosti u kojoj progresivne ideje pobjeđuju nacionalizam. “Mi nismo bivši Jugoslaveni. Mi smo budući Jugoslaveni”, rekao je Milinović. “Ovdje se ne radi o bivšoj Jugoslaviji, nego o budućoj.” Dnevno.hr Read the full article

[nepoznati-poznanik]

Ne znam za 5% žena, ali vjerujem kad se dvoje ljudi normalnih upoznaju logično je da teže braku, porodici, itd. Prije bih rekla da je većini ta misao zadnja u glavi. Opet moraš pokušati shvatiti da ćeš ti proširiti porodicu, dok će tvoja djevojka ući u novu porodicu, osjećaj napuštanja porodice koje si član 20+ godina nije prijatno nikome. Možda ćeš reći da niko nikoga ne napušta, ali kao neko ko se u svojoj kući osjeća kao totalni outsider cijeli život mogu samo reći da je i to jedan od faktora. Lično godinama razmišljam i o braku i drugim temama vezanim za brak, porodicu, ali to me ne čini spremnom za osnivanje iste. Svako ima svoj put i svoj timeline, neko uspije završiti faks dok je u braku u tom periodu dobije djecu, ostvari se kroz karijeru, dok neko ne zakorači ni u vezu.

definitivno da nije lako i istog sam mišljenja da je djevojkama/ženama u najmanju ruku nezgodnije. što ja želim reći jeste da je danas sve naopako, svima su nam prioriteti pobrkani.

ovaj argument o bivanju spremnim za nešto ne volim ni u jednkm kontekstu a u ovom pogotovo. ne možemo se mi adekavtno pripremiti za brak jer ne postoji neka simulacija braka i ako budemo čekali da budemo spremni, načekat ćemo se pravo.

tako je, svako hodi svojom stazom i svojim tempom, to je tačno. činjenica je da su prije ljudi zasnivali brakove maltane kao djeca, što ne podržavam, ali su danas ti isti ljudi naši mama i babo, stričevi i strine, didovi i nane, i većinom su uspjeli u tim bračnim vodama.

[tersdjevojkaa]

Kao definiciju ljubavi bih navela to da, nakon 20 godina braka, moj otac ustaje mrtav umoran i iscrpljen od silnih obaveza u toku dana, sjeda u auto i ide da kupuje kolač mojoj majci koja je izjavila da joj se jede. To je sitnica, banalna i spontana stvar, ali najljepši dokaz ljubavi. Ako voliš, voliš jučer, danas, sutra, dok dišeš, dok živiš. Voliš i sretan, tužan, umoran, voliš i kad ti nije baš do toga, jer baš to sto voliš te održava u egzistenciji. Sitnice ipak nisu sitna stvar. Tražite nekoga ko će da vas voli u svakom momentu, svakog dana. Prihvati da zaslužuješ to i molim te, ne pristaj na manje.

[adibencun]

TEMPUS FUGIT

Zabilježi ideju na vrijeme. Ne mogu to dovoljno naglasiti. Ili dopusti da prenoći. Da je sažvačeš, i provariš. Jutro će je možda zamijeniti novom i aktuelnijom - relevantnijom za ono što si danas, u odnosu na ono što si bio jučer. Možemo samo nagađati šta nas očekuje sutra. Brojni su, mislioci i stručnjaci, na brojne načine, o tome već razglabali. Neki od njih, danas, za to primaju i pristojnu platu. Ipak, sutra nije obećano. Niti meni, niti tebi. Imamo samo sebe. Samo danas.

Možda je i 'popularna' zabluda da veliki umjetnici svoja bezvremenska djela skladaju u jednom pokušaju ili, da pokušam biti poetičan, u jednom dahu. Nadovezujući se, bez izvođenja statističkih zaključaka, međutim, postoji mogućnost da je također 'popularno' pogrešno shvatanje i o količini sadržaja kojeg jedan autor stvori za vrijeme svog života. Mislim da se to naročito odnosi na slikare o kojima ste bili primorani učiti u osnovnoj i srednjoj školi. Moram napomenuti, ipak, da ovo nipošto nije suptilni udarac ili prozivka izrazito divnog bića koje sam imao prilike upoznati krajem prethodne godine. Spojila nas je strast prema umjetnosti (kao i hodnik studentskog doma), ali u konačnici razdvojilo moje ne-kršćanstvo. O kako tužnih ljubavi ima. . .

Možda sam to trebao i očekivati, ali ko bi to uopšte želio pretpostaviti? O tome razmišljati? Neznanje je ponekad zaista blaženstvo. Nadalje, ko bilo koga može okriviti za predikciju koja će se ispostaviti neispravnom. . . U konačnici, nije važno ko je kriv. . . Sve je dopušteno u ljubavi, umjetnosti i ratu. Nekada djeluje kao da je to, zapravo, ista, jedna jedina stvar.

Zamislite scenario: glava domaćinstva u hodniku kuće odluči zamijeniti linoleum sa pločicama. Promjena je pomno isplanirana, te se akciji kupovine materijala i angažovanja izvođača radova ozbiljno pristupilo tek nakon izvjesnog vremena sakupljanja, odnosno, štednje novca, kao i nakon reevaluacije alternative. Čak i prije angažovanja gorespomenutih resursa, trebalo je opet proći određeno vrijeme - od perioda kada je postavljen linoleum - do perioda kada se domaćin već zasitio istog i započeo razmišljati o promjeni.

Sada, zamislite da gledate video izvođenja radova; najprije postavljanje linoleuma, zatim njegovo uklanjanje, potom 'pripremanje terena' za novu površinu, i najzad, postavljanje pločica; ali oba videa jedan za drugim, u "time-lapse" fotografskoj tehnici - odnosno, ubrzanoj sekvenci gdje je veća jedinica vremena svedena na kraći i brži video uradak. Pomislili biste, impresivno, ali pomalo besmisleno, zar ne?

Logičan zaključak je da, smisao u ove dvije navedene situacije, čini šta? Vrijeme. . .

Opet sadašnjost. . .

Gledajući u telefonski imenik, tačnije, u kontakt drage osobe; počinjem zamišljati isti video sa pločicama i linoleumom.

Ne donosim ishitrenu odluku. Pripremio sam teren, da ni za čim nemam žaliti. Srećom, vjerujem da smo oboje kadar, da i nećemo žaliti. Imali smo dobru stvar, ali je sada moram napustiti. Imali smo jako dobru stvar.

U mislima sam je napustio već nekoliko mjeseci unazad. Vjerujem da je i ona mene. Složili smo se da je to zrela stvar za napraviti uzevši u obzir okolnosti. Drugačije bi bila zarobljena u mojim mislima, a to nije dobra osnova za nastaviti živjeti i započeti neki novi odnos. Ne želim živjeti u prošlosti. Ne želim takvu sudbinu ni za nju.

Nešto ranije, sugerisala je neopterećenost i sreću. Dragi bog zna da to nije bilo tako na rastanku. Ni za jedno od nas.

Međutim, galeb je raširio svoja krila i uputio se do obližnjeg mola, izoštrio oči i sluh, dok je istovremeno jedna gusjenica postala leptir i do najljepšeg cvijeta ponosno odlepršala u svim svojim bojama i elegantnoj raskoši.

Mislim da smo spremni. Vjerujem. Dodirujem ekran i potvrđujem svoj izbor. Hiljade poruka, dogodovština, fotografija, videa, uspomena, dogovora, svađa i mirenja - nestade u jednom trenu. Ne u zaborav, već u trezor, sakriven u internu memoriju vlastitog uma, gdje je pohranjeno svako moje iskustvo do sada. Naročito ona lijepa. Sjećanja mi na lice stavljaju osmijeh.

Ovo će možda jednog dana biti smiješno, tiješim se. Ne danas, ali jednog dana. Čovjek mora vjerovati u nešto. ("Mi smo priče koje pričamo sebi" - Shekar Kapur)

Najzad, prisjećam se momenata svog života i nekolicine ljudi koji su kroz njega prošli. Nikada ne znaš koji je od tih susreta posljednji, i to je zastrašujuća pomisao.

Povremeno pogledam i listu osoba sa kojim sam vodio konverzaciju na društvenim mrežama. Neke poruke su ostale vječno neotvorene, a brojna pitanja neodgovorena. Možeš se odlučiti ponovno povezati i ljubazno upitati šta si mogao učiniti da toga ne dođe, ili ne.

Ukoliko zaista budeš insistirao, možeš čak dobiti i odgovor koji će zvučati nešto poput: "Svi planovi i sastanci predviđeni za ovaj dan (...) se odgađaju do daljnjeg, čitaj, kad vitamin D bude padao sa neba. Odmaraj." Možda malo na stranu nadrealnog i zabrinjavajuće drskog, ali svakako iznimno kreativno.

'Vraćam film' na "A Bronx Tale", jedan od mojih vječitih favorita, prisjećajući se dugovanja od 20 dolara i legendarnog spisateljstva Chazza i Bobby de Nira. "Koštalo te je 20 dolara da ga se riješiš... On je van tvog života za 20 dolara. Čak si prošao jeftino. Zaboravi ga."

I biram zaboravljati. Biram bitke. Biram ih ne voditi uopšte. Zašto? Da li ja to priznajem poraz? Da, priznajem, ukoliko ćeš se osjećati bolje mudrice. Kao što se može osjećati (...) kada utrči u cilj ispred djevojke. Tokom humanitarne 'utrke'. Biram biti bolji od toga.

Da mogu, birao bih da usporim snimak, i da donesem drugačije odluke. Možda bi onda ona ubrzana montaža izgledala drugačije, bila bi duža. . . Ali pametniji sam od toga. Znam da bih stvorio kontra-efekat. Možda stvarno nema sretnih završetaka.

Možda bi se kao protagonist u "Project Almanac" našao u novim i boljim okolnostima, ali na koje opet ne bih znao adekvatno reagovati. Da li bi svako malo koristio svoj uređaj za upravljanje vremenom? Da, kvarim ti posljednju scenu u kojoj gledamo nasmijano lice tipa koji je konačno 'prevario sudbinu' i posložio stvari u svoju korist, ostvario je ono što je čitavo vrijeme htio i - REZ! Razmišljam; nadaj se da ti tvoj uređaj neće ispasti iz ruku tokom odjavne špice. . .

Potvrdu sasvim opravdanom skepticizmu donose i stravični prizori iz "The Butterfly Effect" koji kazuje da ni u jednoj verziji realnosti ne može postojati jedna idealna sudbina za sve. Da bi neko pobjedio, neko mora izgubiti. Da bismo cijenili svjetlo, mora postojati tama. Suprotne strane kovanice. Polarnost. Sve ono što ti ne znači apsolutno ništa kada patiš. Šta te briga što je to već neko tamo iskusio i što tvoj slučaj nije jedinstven i nije ni po čemu poseban. Tvoje brige su (jako često) samo tvoje i tebi su najveće na svijetu. Ne trebaju se relativizirati.

Već si jako dugo slušao o mojima. Hvala ti. Uradio bih isto i ja za tebe, samo kad bih znao.

PS: Iz iznenađujuće bremenitog i osjećajnog dijaloga kojeg sam zatekao u post-Charlie Sheen svijetu serije "Two and a Half Men", ne mogu ne primjetiti korelaciju večerašnjeg monologa sa razgovorom Alana, Charlievog brata, i njegovog sina, Jakea.

Naime, mladi Jake raskida svoju vezu sa više od deset godina starijom ženom koja već ima djecu iz prvog braka, kao i tetovaže po cijelom tijelu (glumi ju sjajna Jaime Pressley, također poznata po ulozi Joy u još jednom omiljenom klasiku "My Name is Earl") a uz to pokazuje više 'muškosti' nego Alan i Jake na trenutke.

Kreator Chuck Lorre i ostali pisci nude zanimljivu perspektivu, parafraziram:

Alan: Da li ponovo uradio isto, znajući kako će se stvari završiti?

Jake (nakon kraće pauze): Da, samo bi to uradio više puta!

PPS: Izrazito vulgarno, znam! Možda je vrijeme da se povučem. Ukoliko i ne postoji sutra, za mene i nas, ovo je izgleda mojih jedanaest. Startna postava. Odabrani za bitku, sa samim sobom. Iscrpljujuće je. Pri tome niko ne pazi na vrijeme, niti na rezultat. Reći ćemo da je ostalo neriješeno. . .

[thedraganuzelac]

‚‚ Another brick in the wall part 2.“ ... by Roger Waters

    Vrhunac kritičkog opusa Pink Floyda objavljen je 30 . novembra 1979 . , u vidu duplog , novog konceptualnog albuma - The Wall , nove monumentalne epske avanture sa ubitačnom Floyd krstaricom i socijano kritičkom intonacijom nošenom dahom Rogera Watersa ... Nakon epskih devetomesečnih radova pojavio se ,, Zid“ ( nešto kasnije i kao film nastao u saradnji sa briljantnim britanskim filmskim režiserom Alanom Parkerom – pod istim nazivom, Watersovskim scenarističkim angažmanom i Bobom Geldofom , tadašnjim liderom benda ,, Boomtown rats“ u naslovnoj ulozi propale muzičke zvezde – Pinka(Barrett) ili alter ega Rogera Watersa i njegove tragične mladosti - odrastanja bez oca poginulog u užasu Drugog svetskog rata) ...

… Rodžer Voters je ovako opisao osnovnu ideju albuma The Wall : „Osnovna ideja cele stvari jeste da, ako se izoluješ, počinješ da propadaš.“.

… Bio je to album koji je zaokružio na epohalan način Watersov koncept sagledavanja modernog sveta iz socijalno kritičkog ugla i počeo da ruši sve zidove koji nas razdvajaju i dele , deset godina pre zvaničnog pada najvećeg zida podele – Berlinskog zida ... Bio je to još jedan Pink Floyd ,, magnum opus“ , jedan od najbitnijih , krucijalnih albuma sedamdesetih godina 20. veka , glavni zamajac Watersove solo karijere i album koji je doneo kultni hit singl (prvi singl Floyda nakon deset godina , u Britaniji) – Another brick in the wall( protestnu pesmu, podeljenu u tri nezavisna dela koja savršeno funkcionišu kao celina) i niz ništa manje značajnih pesama poput : One of my turns , Mother, Don’t leave me now , Confortably numb , Hey you , In the flesh , Run like hell ... Album je izašao 1979. godine, dok je istoimeni film izašao 1982. godine… Film se sastoji od video-spotova koji prate životnu priču Pink Flojda, glavnog junaka filma. Video-spotovi, odnosno pesme, idu istim redom kao i na albumu i tako se formira priča o liku koji postupno postaje izolovan od sveta sopstvenim mentalnim zidom… Stvaranju tog zida doprineli su pogibija njegovog oca u Drugom svetskom ratu, kao i  prevelika zaštita njegove majke i na kraju razvod braka koji je potvrdio ubeđenja njegove majke, kojima ga je hranila od malena, a to je da se nikome više ne može verovati…

We don't need no education

We don't need no thought control

No dark sarcasm in the classroom

Teacher, leave them kids alone

 Hey, teacher, leave them kids alone

 All in all it's just another brick in the wall

All in all you're just another brick in the wall

 We don't need no education

We don't need no thought control

No dark sarcasm in the classroom

Teachers, leave them kids alone

 Hey, teacher, leave us kids alone

 All in all you're just another brick in the wall

All in all you're just another brick in the wall

[Spoken:]

Wrong! Do it again!

Wrong! Do it again!

If you don't eat your meat, you can't have any pudding!

How can you have any pudding if you don't eat your meat?!

You! Yes, you, behind the bike sheds, stand still, laddy!

… Odrastanje uz majku , bez oca koji je poginuo kao samo još jedna cigla u zidu bezdušnog društva , prošarana je brutalnim scenama stradanja , bolnih sećanja , košmara , usamljenosti ... Tata , šta si to ostavio za mene ... sve u svemu to je samo još jedna cigla u zidu ... Zid predstavlja psihičku barijeru koju Pink gradi svojim strahovima i traumama i mada on ima fizički kontakt sa svetom, postaje sve otuđeniji na duhovnom planu. Svaki traumatizujući događaj iz njegovog života on doživljava kao još jednu ciglu u zidu. Prva u nizu cigli je odsustvo figure oca u njegovom ranom detinjstvu… Posledice bezumnog rata su pogubne – razoreni ljudski životi , razorene porodice , nebriga za pojedinca i atmosfera bez ljubavi , saosećanja i topline ... Usamljenom dečaku ostavljena su samo bleda sećanja i svet izgrađen maštom , maštom nesretnog odrastanja ... Uteha od licemernog društva bila je samo još jedna besmislena zahvalnica poginulima , mrtvo slovo na papiru – od novog obećanog sveta ostali su samo bol i laž , zastava Britanije čiji se crveni , engleski krst pretvara simbolično u krv koja se sliva u šaht ljudskog zla i bezdušnog otpada ... Good bye , blue sky – ironičan je i sarkastičan Watersov komentar na domete i uspehe modernog demokratskog društva zasnovanog na licemerju , praznim pričama , demagogiji i lažima , brutalnosti , gramzivosti , sili ...

… U verziji sa albuma The Wall drugi deo pesme "Another brick in the wall" (sastavljene iz tri dela, gde svaki od tri dela pesme ima sličnu ako ne i jednaku strukturu teksta i muzike, i svaki deo je glasniji i puniji ljutnje od prethodnog dela, menjajući tako raspoloženja od tužnog prvog dela, preko protestnog drugog, pa sve do besnog trećeg dela pesme)  sledi nakon pesme The Happpiest days of our lives(naslov ove pesme je brutalno ironičan. Iako dani u školi treba da predstavljaju najsrećnije i najbezbrižnije dane u našem životu, oni su često obeleženi osećanjima poniženja. Voters za nastavnike kaže: „Nastavnici nikada ne motivišu učenike da rade prave stvari, niti ih zainteresuju za nešto, već se samo trude da ih održe mirne i dobre, i da ih smeste u pravilne kalupe kako bi otišli na univerzitet i bili „ispravni”) sa poznatim Voresovim vriskom(sličan vrisku u pesmi "Careful With That Axe, Eugene"). Te dve pesme su nekada puštane zajedno, posebno na rock radio stanicama, zbog njihove povezanosti u značenju. U pesmi se glasno čuju bubnjevi, kao i bas gitara. Deo pesme je snimljen sa školskim horom koji peva sa bendom zajedno drugu strofu. Kad pesma završi čuju se zvukovi i glasovi sa školskog dvorišta, zajedno sa učiteljem koji pokušava upravljati životima dece vičući na njih kao npr: ,,Wrong! Do it again!" i ,, If you don't eat yer meat, you can't have any pudding! How can you have any pudding if you don't eat yer meat?!"…

… Ne treba nam obrazovanje , ne treba nam kontrola misli , niti mračni sarkazam u učionicama ... učitelji , ostavite nas decu na miru ... sve u svemu to je još samo jedna cigla u zidu jetko se osvrće Waters na brutalnost , ispraznost i čvrstu ruku obrazovnog sistema – Another brick in the wall part 2 obrušava se na čisto zaglupljivanje i kontrolu misli koji od mladih ljudi prave morone , mleveno meso , poslušnike , moderne robove i buduće ratnike sistema , nove tempirane bombe i glinene golubove za nove besmislene ratove smišljene u kuhinjama vladara radi još većeg bogaćenja i uklanjanja buntovnih i nepodobnih delova sistema – sistema bogaćenja samo za privilegovane ... Mama , da li da podignem zid? ... Bezosećajnost , cinizam, perfidnost i strah vladaju svetom – cilj igre je zadržati vlast po svaku cenu , prigrabiti za sebe sve i slomiti volju pojedinca , pretvoriti ga u društveno korisnog roba , ratnika , praznu , bezosećajnu i bezimenu ljušturu bez pameti i osećanja , još jednu ciglu u zidu ...

… Nakon što ga uvredi učitelj za vreme nastave( ismevajući njegovo pisanje pesama, njegov rani kreativni pokušaj izražavanja osećanja koje društvo pokušava da uguši u mladom čoveku), mladi Pink(čitaj Waters) zamišlja kako sva deca protestuju i dižu ustanak protiv škole… Što se filmske verzije pesme tiče, prepune sjajnih animacija, simbolike, muzike i nadahnutosti, energije koja gledaoca u potpunosti uvlači u priču, poistovećujući ga sa svetom glavnog junaka pesme, Pink se zamisli na školskom času… Zamišlja nekolicinu učenika kako marširaju na putu dok ne padnu u nekakav uređaj (nešto kao ogromne mašine za mlevenje mesa) i izlaze iz njega svi jednaki sa nekakvim maskama preko lica( maskama bezličnosti koje društvo pokušava svima da nam okači, oduzimajući nam osnovno pravo na različitost i svaku vrstu slobode), tako da se ne mogu prepoznati… Kada počne britka i katarzična Gilmurova solo deonica na gitari, deca krenu uništavati školu sa čekićima (sličnim kao u delu sa marširajućim čekićima kada Pink umisli da je nacistički vođa) i stvaraju lomaču, i izvlače učitelja iz goruće škole… Pesma završi kada se Pink počne češati za ruku, po kojoj ga je udario učitelj sa ,,vaspitnim” štapom za vreme nastave(događanja tokom prethodne pesme) i u trećem delu ove monumentalne Votersove protestne pesme odluči dovršiti zid nakon tuge i boli nakon što ga je supruga izdala… Odlučuje da ne treba ništa od nikoga (,,Don't think i need anything at all.") i odvaja se od ljudi za koje smatra kako su bili samo ,,bricks in the wall". ("All in all you were all just bricks in the wall.") …

Ne treba nam obrazovanje

Ne treba nam kontrola misli

Ni mračni sarkazam u učionicama

Nastavnici, ostavite decu na miru

Hej, nastavniče, ostavi decu na miru

Sve u svemu, to je samo još jedna cigla u zidu

Sve u svemu, ti si samo još jedna cigla u zidu

 Ne treba nam obrazovanje

Ne treba nam kontrola misli

Ni mračni sarkazam u učionicama

Nastavnici, ostavite decu na miru

Hej, nastavniče, ostavi nas, decu, na miru

Sve u svemu, ti si samo još jedna cigla u zidu

Sve u svemu, ti si samo još jedna cigla u zidu…

 … Album ,, the Wall „ , kao i monumentalna, trodelna protestna Votersova himna – Another brick in the wall, triptih usmeren protiv svake vrste otuđenosti i gušenja slobode pojedinca u modernom svetu gde caruju licemerje i nasilje svake vrste, znameniti singl po kojem će većina pamtiti Floyde, ne ulazeći u dublju, suštinsku analizu jednog veličanstvenog kreativnog opusa, retkog u okvirima rokenrola - blistava su Pink Floyd remek dela , surova slika stvarnosti i raspada svih istinskih sistema vrednosti , slika nihilizma sveta bez ljubavi i duše , gde se jedino možete ,, obogatiti“ na nesreći i poniženju drugih ili prodajući vlastitu dušu , snove , ideale i dostojanstvo za sitnu lovu ... Ukoilko nemate odgovora u vašem srcu i duši , ostaje vam samo da se nadate da nećete biti ,, zatvoreni , jer ste uhvaćeni na delu pokazujući osećanja“ ... I proglašeni ludima ili možda razapeti na zid , mekog srca umetničkog ...

 By Dragan Uzelac, never be another brick in the wall, septembar 2019.

[cuckingfrazy]

Dragan Jugović, pobedio sam autostigmu, Vreme, 30. maj 2013.

Kao psihijatrijski pacijent lečen sam od svoje 18. godine, sada imam 51, što znači da sam lečen 33 godine. Od toga, 15 godina proveo sam kao pacijent u bolnici u Palmotićevoj, a 18 godina u bolnici “Laza Lazarević”. Moja lična iskustva, s jedne strane su iskustva stradanja i mučenja, a s druge strane, neka lepa iskustva koja sam doživeo tokom lečenja, jer postoje i lepa iskustva, dobri ljudi i dobri lekari.Više od 20 puta, nisam brojao, hospitalizovan sam na zatvorenim odeljenjima u psihijatrijskim bolnicama i preko 30 puta u dnevnim bolnicama. Ružna iskustva potiču samo sa lečenja na zatvorenim odeljenjima, a sva moja lepa iskustva potiču iz dnevnih bolnica. Šta sam tamo doživeo? Kao prvo, dok sam na zatvorenom odeljenju bolnice, na šta se svodi moj dnevni ritam 24 sata? Ili ću da ležim u krevetu, ili ću da šetam po hodniku od kraja do kraja zida, ili da sedim u trpezariji, da udišem duvanski dim a nisam pušač, jer nema mesta za nepušače. I to je celokupan moj sadržaj na zatvorenom odeljenju. Zatim, fizička i hemijska sedacija. Prvo o fizičkoj: svaki put, a to sam čuo da je praksa, pošto imam preko 100 kilograma, dakle svaki put na prijemu na bolničko lečenje mene vežu. U bilo koje doba dana da budem primljen, ja sam vezan do sutradan ujutro. Čuo sam da pacijenti koji imaju 60–70 kilograma ne budu vezani, a ja koji imam preko 100 kilograma uvek sam vezan, valjda je to praksa. Delujem im kao opasan za sebe i druge i tehničari me vežu iako ničim nisam provocirao lekara, sam sam se javio na lečenje, sam sam svojom voljom došao, nisam počinio nikakav delikt, došao sam da se lečim u ustanovu i oni mene vežu. Ja sam pitom čovek i nikad u životu nisam bio agresivan. Pitam “doktore, kada ću biti odvezan”, on kaže “za sat vremena”. I slaže me. Bio sam vezan do sutradan ujutro. Dva puta sam doživeo da budem vezan po tri dana, zamislite da vas neko veže na tri dana.Postoji i hemijska sedacija. U našim velikim bolnicama se pre svega daje ogromna količina lekova. Možda je potrebna veća količina lekova kad sam ja baš u šubu, kad sam baš bolestan, ali ne toliko velika da ne znam za sebe, da ne znam gde se nalazim. Ja se zaista ne razumem u terapiju, ni u hemiju, ni u medicinu, ali znam šta znači biti bolestan, znam šta znači biti odbačen od društva, diskriminisan, stigmatizovan i znam šta znači biti maltretiran. I to maltretiran od tehničko-bolničkog osoblja. Doživeo sam kažnjavanje injekcijama, što su iskusili i mnogi drugi.Higijenski uslovi su ispod svakog nivoa. U “Lazi” svi pacijenti imaju vaške. A kako bi i bilo drugačije kad se ćebad nikad ne peru. Peru se čaršavi i jastučnice, a ćebad nikad. Vaške žive s nama, one su naši sugrađani u “Lazi”. Mogu li da pitam nešto: da li smo mi ljudi? Ako smo ljudi, onda imamo pravo na intimu. E sad, da li je normalno da bolnica “Laza Lazarević”, i u Padinskoj Skeli i u gradskom delu, i u zatvorenom i u otvorenom odeljenju, na toaletima nema vrata i svako ko prođe može da vas vidi, može da vas gleda? Je li to normalno? Opravdanje je da pacijent iza zatvorenih vrata može da dobije napad i da učini nešto, ali to vas užasno ponižava kao čoveka. U Gornjoj Toponici, na jednom odeljenju su bili najgori pacijenti i tamo su ih šmrkom prali kad se unerede. U “Lazi” toga nema, ali ima na primer kolektivno kupanje. Na zatvorenom odeljenju dobijemo par minuta za kupanje dva puta mesečno. I da pitam još nešto: zašto ja kao psihijatrijski pacijent na prijemu u bolnicu nosim pidžamu? Razumem da sam ja hirurški pacijent, ako sam operisan, ako sam somatski bolesnik, pa je to potreba, možda primam infuziju… Zašto ja kao psihijatrijski pacijent ne nosim svoju ličnu garderobu u kojoj se osećam kao čovek, nego nosim pidžamu? Od 2006. ja sam skoro redovan član dnevne bolnice u isturenom odeljenju “Laze Lazarevića” u Padinskoj Skeli, zahvaljujući doktoru Milanu Davidoviću, čoveku širokih vidika koji nas pacijente tretira kao ljude. Doktor Davidović je skinuo beli mantil i rekao da ne nosi beli mantil na poslu. Sestre nose, a on doktor ne nosi.DNEVNE BOLNICE: I sad jedna lepa tema, a to je prelazna faza ka deinstitucionalizaciji, to je sistem dnevne bolnice. Mi pacijenti dnevne bolnice tu dolazimo kada smo već u prilično dobrom psihičkom stanju posle lečenja, i tu se nešto drugo dešava. Tamo, u zatvorenoj bolnici, ja nisam čovek i ne tretiraju me kao ljudsko biće. Ne poštuju moje dostojanstvo ličnosti. U dnevnoj bolnici sam dobrovoljno, idem tamo pre podne a po podne se vraćam kući, slobodan sam i osećam se kao čovek. Na grupnoj terapiji radimo socijalne veštine, obučavaju nas da živimo samostalno. Obučavaju nas kako da se ponašamo, kako da živimo sa bolešću, kako da prihvatimo lečenje, uče nas kako da izgledamo. Lako je prepoznati takvog pacijenta, nekad je malo zapušten… Doktor Davidović je u dnevnoj bolnici uveo školu kuvanja, da naučimo da kuvamo, pa imamo školu kompjutera, školu engleskog jezika, literarnu sekciju, dramsku… Za dnevne bolnice mogu da kažem samo svaka čast, tu sam doživeo najlepša iskustva. Ali dok dođete u dnevnu bolnicu, vi mora da ste dobro oporavljeni… Kad se razbolite, idete na zatvoreno odeljenje, ne vi nego ja (smeh)…STIGMA: Prvo sam razbio autostigmu. Zapravo, ja sam prvo sam sebe stigmatizovao, krio sam se, nisam smeo nikome da kažem da se lečim, bilo me sramota. To sam razbio, pa sam tek onda išao u javnost. Mnogi moji prijatelji do tada nisu ni znali da se lečim, krio sam.Bio sam u četvrtom razredu Matematičke gimnazije kada sam se prvi put razboleo. Proveo sam mesec dana u Palmotićevoj, i tad su mi psihijatri savetovali da ne kažem drugovima da se lečim na psihijatriji, nego da kažem da imam srčanu manu jer je to bolest koja se leči mesec-dva u bolnici. Posle sam upisao elektrotehniku, smer tehničke fizike, dao sam 19 ispita, ali zbog bolesti nisam uspeo da završim. Bolest utiče na slabost volje, psihička bolest napada mnogo toga, inteligenciju, pamćenje, ali volja je ta zbog koje ne mogu da učim. Ne mogu da sednem da učim, sve bih drugo radio, to je problem i kod zdravih a naročito kod bolesnih. Mada, ima i bolesnih ljudi koji studiraju, daju magisterije, ali ja to nisam mogao. Volja mi je načeta i ne mogu da se naprežem, a spremiti ispit je jako teško.Kada uporedim lečenje u Palmotićevoj i u “Lazi”, razlike su velike. Palmotićeva je malo elitistička bolnica. Oni biraju lakše pacijente, koji se prvi put leče i koji se ne leče dugo. U Palmotićevoj nema vezivanja, nisam doživeo traume, lepo sam tretiran i mogu da kažem da je tamo gospodska sredina. Posle 15 godina lečenja i jedne teške epizode bolesti poslat sam u “Lazu”.Bolest sam krio dok posle 15 godina lečenja nisam jednog leta izašao, doduše u osam ujutro, na ulicu u zimskoj bundi, a bio je jul. Zvali su hitnu pomoć da me odvedu u bolnicu, i tada me komšiluk video kao bolesnog. Tad su saznali da se lečim i tad sam prestao komšiluku da krijem. Ni svi moji drugovi nisu znali. Pa znate šta, mene su roditelji krili kad se razbolim. Budem u bolnici pa niko ne zna gde sam, na putu sam, negde sam, ne znam… Zatim, dođem kući, pa ne izlazim iz kuće. Tek kad uđem u remisiju, stabilno stanje, onda idem u društvo. Lečenje traje mesec-dva, nije to neki problem, mesec dana u bolnici je kritično, a mesec dana mogu i da se sakrijem. Kako da pričam o tome, to je stigma, nisam ni želeo da drugi znaju. O tome se ne priča, to je sramota. Ja sam mnogo kasnije razbio autostigmu. Drugo, moji najbolji prijatelji su i onda znali. Oni su meni prvo postali prijatelji pa su onda saznali da sam bolestan. A da su prvo saznali da sam bolestan, ne bi mi ni postali prijatelji. Zbog bolesti uglavnom nisam izgubio te prijatelje iz prvog kruga, možda neke pojedince, ali samo pojedince.Pošto postoji predrasuda o nama, savetujem mladom čoveku: kada upozna prijatelja, devojku ili mladića s kojim želi da ima vezu, da u početku ne kaže da se leči, nego da ta osoba otkrije u njemu ljudske vrline, njegovu dušu i karakter. Prvo da ga prihvati kao prijatelja ili kao partnera i posle tri meseca da mu kaže. Onda se lakše može reći “ja se lečim”, jer ako odmah kaže bilo kome, u startu će biti odbačen.U mom životu nikada mi niko u lice nije ništa ružno rekao. A znam da ružno pričaju iza leđa. Znate ono, “tamo u onoj zgradi na četvrtom spratu živi ludak”, idem ulicom i čujem “eno ga onaj tamo”, to nije paranoja. To se neko vreme može kriti, ali kad dođe do javnog ekscesa kao što sam ja imao, to se onda više ne može sakriti.DISKRIMINACIJA: Evo sad po zakonu, na svakih 20 zaposlenih poslodavac mora da zaposli jednog invalida, a neće psihijatrijskog pacijenta. Zašto? Mi često, recimo, idemo na bolovanje, nekad su nam davali četvoročasovno radno vreme, sad je to ukinuto. Većina nas je penzionisana, a oni koji su radno sposobni teško mogu da nađu posao. Jako teško. Na samom razgovoru za posao pitaju “jesi išao u vojsku”, “nisam”, “zašto”, “pa, oslobođen sam”, “zašto”, “pa, imam psihozu” – i niko sa mnom više neće da razgovara.Ja sam na sreću držao časove matematike i fizike privatno, pa sam se izdržavao sam. Na crno sam radio. Trideset godina sam držao časove, od 17. do 47. godine. Pa sam posle dobio porodičnu penziju i prestao da radim. Časove sam držao kad sam dobrog zdravlja i niko nikada nije posumnjao da sam lečen. Ipak sam ja đak Matematičke gimnazije, i matematiku i fiziku znam, znam svoju struku a malo sam talentovan i kao pedagog. Znam da objasnim, znam da priđem detetu, imam strpljenja, nikad ne gubim živce, lepo sam to radio i imao sam uspeha. To je zato što sam radio samo onda kada sam dobrog zdravlja. A da kažem roditelju da sam pacijent?! Odmah bi mi dao otkaz. U trenutku. Nikada nijednom roditelju nisam rekao da sam pacijent.LJUBAV: Moja žena se takođe leči od psihoze, imamo 10 godina braka, sami živimo u stanu. Pošto smo oboje bili bolesni i pre naše veze, tu je sve okej. Mi znamo tu bolest. Bez moje supruge, čini mi se, više ne bih mogao da živim, kako da vam kažem, kao da ne funkcionišem bez nje. Nije to samo emotivna veza, to je ljubav. Upoznali smo se na jednoj žurki, da kažem zdravih, normalnih ljudi. Ona je mene prepoznala kao pacijenta, ali ja nju nisam. Na prvom sastanku mi je rekla “znaš ja se lečim”, rekao sam – “i ja”. I njoj nije smetalo da bude sa mnom, u meni je prepoznala čoveka s kojim može da živi.BORBA ZA HUMANOST: Kada napustite dnevnu bolnicu i dođete kući, tek onda nemate nikakav sadržaj. Vratite se svom klišeu bolesnog života koji vas je i doveo do bolnice i niko se vama ne bavi. Tek onda nemamo nikakvo lečenje, jednom mesečno se javimo na kontrole koje traju pet minuta dok se ne propišu recepti. Znate šta, nama fali sadržaj u životu. Jer ako je moj život postavljen na bolesnim osnovama, bez obzira na to da li je moja bolest potekla iz porodice ili je stečena nekom traumom, meni treba zdrav sadržaj. A ja bez pomoći ne mogu do njega da dođem. Bez pomoći psihologa, psihoterapeuta, socijalnog radnika, psihijatra, lekara, medicinske službe – ne mogu.Suština deinstitucionalizacije je da živimo život dostojan čoveka, da živimo kao svi normalni građani. Da nismo “bolnica na kraju grada”, da živimo kao i svaki slobodan građanin koji nije učinio krivično delo. Zašto da budem u zatvoru ako nisam kriminalac? Recimo, na celoj teritoriji Trsta nekad je bilo 1300 kreveta za ležanje, sada je samo 25 kreveta. Onda se postavlja pitanje da li je potrebno ležanje u bolnici po mesec, dva. Ja samo želim ljudski pristup, da me prihvate kao čoveka, a ne kao dijagnozu. Human pristup, licem u lice, čoveka sa čovekom, zato se više i ne kaže psihijatrijski pacijent nego korisnik psihijatrijskih usluga. Ali za samu deinstitucionalizaciju možda će biti potrebno i 20 godina, ne verujem da ću to doživeti, sad imam 51 godinu. Doktor Bazalja se u Italiji izborio da zakon bude donesen 1979. godine, a bolnice u Italiji su zatvorene tek 1999. Dug je to put.

[weekly-tea]

3.8. - 9.8.2020.

Book:

·         J.R. Taraborrelli: Madonna - intimna biografija

Nisam nikad bila njezin osobit fan, ali znam za velik snop njenih pjesama; ikona ekscentrike, nepriznata majka Lady Gage. Biografska poslastica u pravom smislu riječi.

Netflix:

·         Indian Matchmaking

https://youtu.be/aZS2KbLAy5Y

Još jedna verzija u dating serijalu. Interesantno je promatrati poimanje braka, ljubavi, od striktno tradicionalnih indijskih pravila, do liberalnijih, opuštenijih.

Foodless:

·         Veganske proteinske loptice

Kupila ih, zaboravila tjedan dana na njih, sjetila ih se, kušala i bila zatečena ukusnošću. Neodoljivi.

·         Dorina Domaćica

Opet sam ju stavila u opticaj.

·         Tres Chic

Reklama kaže dobro je, subjektivno testiranje se slaže.

·         Treat yourself subota

·         Treat yourself nedjelja

Song:

·         Nataša Bekvalac feat. Coby - Mala plava

https://youtu.be/Ll2zC_ivjK0

I ovo smo ponovno stavili u opticaj.

Youtube:

·         Vid Juračić - Hodao sam od Zagreba do mora

https://youtu.be/HamoE3xKkr0

Vid opet pomiče granice.

24kitchen:

·         20 godina Golog kuhara: Jamie otkriva sve

https://youtu.be/mporOD583dA

Nabasala na ovo. Idu godine. Sjećam se kao klinka da su ga spominjali kao nekog revolucionarnog lika, a to ''goli kuhar'' se izgovaralo šaptom, kao je li zaista gol; nije tad bilo kvalitetnog interneta da se razuvjerim.

Članak:

·         "Moj život s teškim napadajima panike"

https://cutt.ly/EdmHIBJ

''Ivan P. podijelio je s nama svoju priču o paničnim napadajima i anksioznistima s kojima se prvi put susreo tek s trideset godina.''Više takvih priča, molim. Osvješćuju.

[bankerfiltv]

nišlija 1965 god. upoznao bi elokventnu, šarmantnu damu 60-tih godina radi braka 063/43-52-20

[whereamymeetscarrie]

NO INSPIRATION

Utoč naslovu, ironija je što me uhvatila inspiracija za pisanjem. Ne, nije kišni dan niti nemam šalicu toplog čaja u ruci, već ono doba dana koje ne podnosim. Jutro, sunčeve zrake mi obasjaju sobu, i imam šalicu već hladne kave u ruci. Zadnji puta sam pisala kad mi je bilo 19, danas mi je prvi dan sa onom okruglom brojikom, ujedino i prvi tekst kojeg pokušavam pisati dok mi je 20 godina. Nemam inspiracije, nemam vremena biti zaokupljena vlastitim mislima koje mogu prebaciti na papir. Razlog je vrlo kratak i sladak. On. Prije 3 mjeseca upustila sam se u vezu s tadašnjim frendom, kojeg praktički znam cijeli život, bez da sam to znala. Veza pomalo liči na brak, iako nemamo papir. Kao što je moja majka rekla, nismo svaki dan skupa, već živimo skupa. Nakon prekida, nisam očekivala da je odnos koji sad imam moguć u stvarnome svijetu. Tako naglo uđemo u odnos, tako naglo zavolimo jedno drugo, tako smo psihički isti.. Čak si i misli možemo pročitati. Osjećam da je on onaj „the one“. Miranda ostaje Miranda, iako se Miranda u meni polako povlači, jer nema potrebe da Miranda bude Miranda, i dalje ne mogu pisati o ljubavi i osjećaje izbaciti na papir, osim ako ne patim. Ajmo malo na mene, što se toliko kod Mirande promjenilo u ovih 3 mjeseca braka. Nemam vremena za overthinkanje, tako si i automatski ne naosim psihičku bol, jer se meni tako želi. Rijetko kada ujutro popijem svoju domaću kavu koja uvijek ispadne slana, već sam svako jutro u Gužvi, ili popijemo kavu u nekome kafiću. Više ne govorim „Mama, idem nekamo.“ već „Mama, idemo nekamo.“ „Ja“ sam zamjenila sa „mi“. Nemam više potrebe skrivati svoju opsesivnost, želju da budem s nekime po cijele dane i noći, da želim ubiti svaku curu koja mu je slomila srce, jer je i on sam takav i razumije to. Nema više gledanja serija po cijele noći niti spavanja od 6 ujutro do podneva, jer mi je stabilizirao bioritam. Nema više plakanja bez da itko zna da sam plakala, jer je on uvijek tu da riješi problem. Nema više ispijanje boce Jackyja, pa pripita pišem o svojoj patnji. Nema više Longa, makar on za to nije zaslužan već raspad Kuja iz Seksa i grada. Nema više dopisivanja s bivšima, niti s moje niti s njegove strane, jer nema potrebe da budu još uvijek prisutni u 2017 godini. Nema više pričanja o bivšima niti stavljanja soli na ranu zbog njih. Prioriteti sada: skupljati pare da si uredimo stančić, makar još uvijek nismo ozbijno pričali o tome kod koga ćemo živjeti, položiti vozački, iako me on dok vozi uvijek nauči neke stvari, upisati tečajeve i dobiti diplomu, naći stalan posao, i kad to sve sredim spremna sam reći mu najopasniju moguću riječ koju Miranda može izgovoriti. Da. -A

[moteltrogir]

Foto: Iscor u vrijeme izgradnje, Pretorija

Hrvatski arhitekt u Južnoafričkoj Republici

Saša Šimpraga, 2019.

O još uvijek dobrim dijelom neistraženom opusu arhitekta Dragana Petrika (Požega, 1901. -  Cape Town, 1988.) koji je neke od značajnih realizacija ostvario u Južnoafričkoj Republici između šezdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, razgovaramo s arhitekticom dr.sc. Jasenkom Kranjčević koja se bavi njegovim afričkim i životnim opusom.  

Dragan Petrik dolazi u Pretoriju 1960. godine kao već formirani arhitekt s karijerom.  Što je potaknulo odlazak iz Europe? Kakav je bio njegov životni put?

Dragan Petrik diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1924. godine. Veliku prekretnicu u njegovu životu imao je Drugi svjetski rat kada je bio organizator i član zbjega u Egipat. Slijedeća velika prekretnica u njegovu životu bio je odlazak u Njemačku 1955. Svega pet godina kasnije, s dvoje djece iz drugoga braka, odlazi u Južnoafričku Republiku gdje ostaje sve do svoje smrti.

S obzirom da je ponekad bio gost predavač na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, natjecao se za nastavnika na Katedri za uređenje gradova (urbanizam) 1937. i 1939. Arhitektonskog odjela Tehničkog fakulteta u Zagreba, ali nije izabran. Napisao je skriptu „Gospodarsko, obrtno i industrijsko graditeljstvo“ u dva dijela. Prva je objavljena 1948. a druga 1950. kao nastavak 1950. Obje su objavljene u Zagrebu. S obzirom da je imao izuzetnu energiju i znanje jezika, a kako je smatrao da zaslužuje više, odlučio se na odlazak iz zemlje.

Koje su Petrikove najznačajnije realizacije u Južnoafričkoj Republici?

Dragan Petrik u JAR-u živio je u Pretoriji, Johannesburgu i Cape Townu. Poznato je da je po dolasku u Pretoriju radio na projektu upravne zgrade tvornice Iscora koja je izvedena. Projektirao je još brojne zgrade u JAR-u, ali nemamo dovoljno podataka o njima.

Poznato je i da je usprkos poodmakloj životnoj dobi, 80-tih godina prošlog stoljeća, gradskim vlastima u Cape Townu predložio uređenje dijela Cape Towna u sportsko-rekreacijsku zonu. Bez obzira što mu gradske vlasti nikada nisu dale odgovor, zanimljivo je kako je za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva 2010., gotovo 30 godina kasnije, izgrađena sportsko-rekreacijska zona gotovo prema njegovim zamislima, a stadion je izgrađen praktički na istoj lokaciji koju je i on predložio, tek manjih dimenzija. Može se zaključiti da je bio vizionar prostora.

Što je od njegovih projekata izvedeno u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji?

Vrlo slabo je poznat Petrikov opus u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a brojni projekti ili su izgubljeni ili nisu sačuvani. Poznato je da je radio na rekonstrukciji bolnice Vrapče, projektiranju bolnice Stančić kod Vrbovca, regulaciji Maksimira i dr.

Tijekom zbjega u Egiptu za potrebe obnove domovine izrađivao je urbanistička rješenja za nova naselja s tisuću i više stanovnika. Sudjelovao je na urbanističko-arhitektonskom natječaju za obnovu Zadra 1953.

O njegovom stvaralaštvu saznaje se tijekom prikaza urbanističke povijesti pojedinih gradova. Tako je evidentirano da je radio na izradi regulacijskog plana Skoplja 1948. te rješavanju urbanističkog rješenja za Beograd (Kalimegdan). U Srbiji je također projektirao bolničko naselje za tuberkolozne bolesnike 1938. koje nije realizirano.

Petrik je bio i pripadnik pokreta otpora, partizan. Njegova ratna aktivnost je osobito zanimljiva, a osim spašavanja sugrađana Židova od ustaškog progona, tu je i epizoda s kulturnim djelovanjem kada sudjeluje na Kongresu likovnih umjetnika i arhitekata 1943. na Hvaru. Možete li reći nešto više o tome?

Nakon kapitulacije Italije 1943 Petrik se stavio se na raspolaganje NOO (Narodni organizacijski odbor) te je radio na organizaciji javnih radova. Bio je tehnički referent u Komandi srednje dalmatinskog otočkog područja.

Također bio je inicijator i sazivač I. Kongresa likovnih umjetnika i arhitekata na Hvaru 18.-19.12.1943. na kojem je sudjelovao s referatom. Na tom kongresu sudjelovao je 41 kulturni djelatnik. Od arhitekata sudjelovali su ing. Helen Baldasar, Andrija Čičin-Šain, ing. Vlatko Drašković, Ivo Kurtović, ing. Boris Katunarić, ing. Josip Kodl, ing. Dragan Petrik, Neven Šegvić, ing. Milivoj Vukasović i dr. Mnogi od njih nakon rata bili su glavni nositelji razvoja nove moderne arhitektonske misli nakon rata, a nekima se gubi trag.

Petrik je prvi susret s Afrikom imao 1944. u egipatskom El Shattu. Koja je bila njegova uloga tamo i što je projektirao?

U ožujku 1944. u zbjegu u Egiptu osnovan je Tehnički odjel u sklopu glavne uprave Centralnog odbora zbjega. Na čelu Tehničkog odjela bila je Savka Dabčević (kasnije Savka Dabčević Kučar). Tehnički odjel sastojao se od četiri odsjeka, i to: Projektantsko-izvođački odsjek; Radionice te Uprava zgrade. Dragan Petrik bio je voditelj Projektantsko-izvođačkog odsjeka.

U Egiptu 1944.-1946. organizirana su tri privremena naselja El Shatt, El Khatadba i Tolumbat. Dragan Petrik sudjelovao je u organizaciji sva tri privremena naselja te je ukazivao koliko je važna higijena prilikom formiranja novih privremenih naselja radi sprječavanja zaraznih bolesti.

Zanimljivo je da je Petrik u zbjeg poveo malodobnog sina Zorana iz prvoga braka.

Za Egipat je projektirao i nekoliko vila. Što znamo o tim realizacijama?

Općenito vrlo malo nam je poznato koje je vile u Egiptu, odnosno Kairu projektirao. U svojoj biografiji Petrik je naveo da je u Kairu projektirao privatne vile u naselju Maadi, koje je luksuzni dio Kaira, te da je bio bolji od najboljih kairskih arhitekata. Također je nepoznato koliko je vila izvedeno prema njegovim projektima. Također je nepoznato je li sudjelovao u izradi urbanističkog plana za to naselje vila.  

Petrik je bio i inovator. Što je patentirao?

Iako je patentirao više patenata za sada su poznata samo dva. Zbog socijalne osjetljivosti i iskustva iz Drugoga svjetskog rata Petrik je u Americi patentirao minimalne betonske stanove,  a koji bi se proizvodili kao montažni. Također je patentirao podvodne montažne tunele što svakako ukazuje na njegov inženjerski pristup rješavanju konkretnih problema.

 _

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/ vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/ vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/ vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/

https://vizkultura.hr/intervju-emin-turki/

[superbmakerzombie]

Fatalni Turčin voli avanture za jednu noć: Ima 2 propala braka

Fatalni Turčin voli avanture za jednu noć: Ima 2 propala braka

[ad_1]

Glumac Özcan Deniz (46), kako pišu turski mediji, razvodi se od 20 godina mlađe supruge Feyze Aktan (26) prije prve godišnjice braka. Ovo mu je drugi neuspjeli brak, a prvi mu je bio s glumicom Handan Deniz. 

Foto: Instagram

Bili su u braku deset godina, a i dalje za nju ima riječi hvale. 

PRIJE PRVE GODIŠNJICE BRAKA Previše trošila: Turski glumac ostavio 20 godina mlađu ženu

– Handan…

[emilijainstitucija]

Ne pišem no sada sledi davljenje 😂🤣😂 Me. 47 punih full years young godina Visina180 cm height. Lewis 501 is 29-30-31 numb su taman posto sam sa 60kg -62kg zimi i ugojim se leti . Koža je genetski rastegljiva i kvalitetan deo tela, a crazy sam kada poželim kao i da davim oričom ako želim ili se svetim 😘😘😘😋🤔🤔🤔 Mama kaže da sam naopaka i uz Božiju pomoć zuba i zdrava i lepa i zgodna žena i harizmu jaku imam uz intelekt i pamet te zato imam više sreće no pameti. Kontradiktornost no ipak je i ovo dav dav davljenje 😂😂😂🤣😂😂😂 Potom smo, od 16 -te GODINE moje SOLO : i borim se KROZ ŽIVOT i posle tatinog odlaska na nebo smo pred Makijev : Mark Von Noricum dve godine zajedno bile i tada me je upoznala moja majka. ŽIVOTE !!! ??? !!! 🤑😎🤑😎😇 I opet je od 2011-tr otišla na Salajku koja je opozicija ovog stana u kom je Mark bio i ja mua, Pobegla i ostavila same da nastavimo dalje kao od 16-te moje cure kuce i ja sa placanjem računa za sve nekretnine pošto su na mom imenu sve uz poreze velike i informatike, SBB dok ona bez mog znanja uzela MTS i najjeftiniji računi su struje zbog uvedenog plina + mami dajem mnogo novca da bi mogla da bude zdravija no sto jeste pošto je napadaju bolesti neizlečive da ne prestaju sa napadima i čuvam je posto imam samo nju dok ostale sestre, njih 4 lepotice su kako u Bačkoj Palanci jedna od tetke tako 3 njih od ujaka su u Minhenu. Odem na kratko pa pobegnem u Amsterdam i Prag no hoču Španiju koju nisam videla iako sam i u Švedskoj živela.10-tak meseci. U A-damu nepunih 2 godine tj. 20 meseci pred rat i vratila se patriotski 1992. Mogla BiH knjige pisati i to me je Oliška terao iako je znao za 5 godina braka bez mraka #Emilija #Emily #Emma (у месту Promenada Novi Sad) https://www.instagram.com/p/BuLCPxIB9Ai/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=x0azc4q065u

[prometejevaskolatrcanja1]

O životu vanjskog promatrača /John Williams, ‘’Stoner’’

Život seljaka, one vrste s početka 20. stoljeća i američkog juga na kojem je William odrastao uvjetuje ovisnost o zemlji, ćudljivom gospodaru koji zahtjeva fiksnu količinu rada i svakodnevni trud, ali čiji prinosi se ne mogu predvidjeti niti se na njih može pouzdati. I ljudi su to prihvatili, ne možeš se pobuniti protiv prirode, ako prinos izostane ostaje im jedino ponoviti cijeli proces i nadati se boljoj godini. Odnos prema zapreci ove vrste traži prihvaćanje datog stanja kao nepromjenjivog, fokus seljaka umjesto na promjenu uvjeta mijenja se na odnos prema ishodu, očajavanje nije izbor, valja prilagoditi svoje radnje, prilagoditi zalihe i nadati se boljim uvjetima sljedeće godine.

U idejnoj izgradnji lika Williama Stonera odrastanje u ovim uvjetima stvara obrazac  kojim će se on nastaviti odnositi prema događajima u svom životu i nakon života na farmi. Gradski život ne može brzo prihvatiti kao normalan, on sam hoda drugačije od drugih, nema novaca da sudjeluje u igrankama, vidi se vanjskim dijelom društva promatrajući ljude oko sebe slično kako Mersault to radi kod Camusa. U tome ima smisla njegovo nalaženje eskapizma u književnosti, apstraktnim idejama srednjeg vijeka i renesanse, radi se o nečemu što je potpuno izvan interesa struje društva, nešto što nikakvu promjenu neće unijeti, što je eskapistički interes Williama i njegovih kolega. 

“It's for us that the University exists, for the dispossessed of the world; not for the students, not for the selfless pursuit of knowledge, not for any of the reasons that you hear. We give out the reasons, and we let a few of the ordinary ones in, those that would do in the world; but that's just protective coloration. Like the church in the Middle Ages, which didn't give a damn about the laity or even about God, we have our pretenses in order to survive. And we shall survive—because we have to.”   Vjerujem kako Williamova karakterizacija kao osobe koja se ne vidi dijelom društva, služi kao metafora za cijelu katedru književnosti, barem u ono doba, mjesta gdje profesor sa svojim studentima analizu pjesme stare 500 godina doživljavaju smrtno ozbiljno. I to se uzima posve logičnim. Eskapističko mjesto koje služi za utočište za sve Stonere ovog svijeta, jer jedino oni ga i mogu vidjeti privlačnim.

Čitajući knjigu pitao sam se cijelo vrijeme je li William sretan čovjek, je li imao dobar život. Njegov stoički ako ću iskoristiti pozitivan pridjev, pasivni ako ću uzeti negativni, pristup stvarima van fakulteta donosi mu neuspjehe na društvenoj skali. U Edith se zaljubio, jer je u njoj našao svoj unutarnji ideal ljepote, ali za čiju ljubav se prestao boriti nakon nekoliko tjedana braka kad je shvatio da ona želi čovjeka koji on ne može ili možda ipak preciznije, ne želi biti. Njeno zamjeranje je logična reakcija, za razliku od Williama ona je produkt tog vremena, odrasla u visokoj klasi očekujući od muža da pokaže inicijativu i pruži joj sve ono što žene njene klase očekuju imati, stvari za koje William nikad zainteresiran nije bio. Da se njega pitalo nikad onaj mali stan ne bi napustili, ali opet i njih dvoje su tokom godina našli načina da funkcioniraju kao cimeri, ako već ne kao supružnici. Izgubio je kćerku koja je razvila isti eskapistički bijeg od stvarnosti kakav je pokazivao i njen otac, nije imala knjige, ali je pronašla alkohol. Našao je ljubav sa djevojkom iz svog svijeta sveučilišta, u čijim očima on je bio velik, ali čija veza nije mogla trajati u fatalističkom svijetu gdje oboje sebe vide strancima kojima nije predviđen put glavnog junaka modernih priča. Nije moglo završiti drugačije za njih dvoje. Ali opet, ako proglasim Williama Stonera nesretnim, zar time ne pretpostavljam očekivanja životu vođena idejom individualca koji treba imati sve ili umrijeti u pokušaju. U stvarnom životu to baš i ne funkcionira tako, s te strane mi Williamov stav daje nadu, njegovo neprihvaćanje patnje kao baznog stanja bez obzira na okolnosti i fokus na pozitivne dijelove koji će se uvijek pojaviti bez obzira na ukupnu sliku.

[steveliz]

Kraj posle 20 godina braka: De Niro se razvodi Posle dve decenije ljubavi, američki glumac i njegova supruga Grejs Hajtauer su rešili da se rastaveRead More

[thedraganuzelac]

WOODY ALLEN: Ponoć u Parizu(2011.)

 Ponoć u Parizu je američko-španska romantična komedija sa elementima fantazije, reditelja i scenariste Vudija Alena. Film se bavi nostalgijom i modernizmom, žalom za nekim mnogo boljim, sadržajnijim, kreativnijim i inspirativnijim vremenima, periodom kada su svoj bunt prema ustajalosti i jalovosti sveta ispoljavali veliki ljudi i umetnici okupljeni unutar avangardnih umetničkih pokreta dadaizma i nadrealizma... Film se bavi dvadesetim godinama dvadesetog veka kada su mnogi američki pisci i umetnici krenuli put večnog Pariza u potrazi za inspiracijom i neustrašivim duhom pariske slobode i spleena... Film se bavi Parizom, njegovim spoljnim i unutrašnjim lepotama, umetnicima koji su mu udahnjivali duh kreativnosti i slobode, bavi se ljudskom mišlju ili iluzijom da su vremena pre njih uvek bila bolja... Vudialenovski duh humora i vedrine ovaj put je obojen jarkim tonovima jedinstvene ljudske topline i romantike, predivnim slikama večnog, prelepog Pariza – grada umetnosti, svetlosti i romantičnih ljubavi, kao i osobenom magijom i duhom jednog krajnje originalnog i neponovljivog vremena poleta i nade, vremena kada je modernizam verovao u neki mnogo bolji i sadržajniji  novi, vrli svet...

... Od početnih, magijom sentimentalnog i razigranog džeza natopljenih kadrova Pariza(uz predivnu džez temu Sidney Becheta –‚‚ Si ti vous ma mere“, koja prosto nadahnjuje romantičarskom liričnošću, toplinom, dodirom duha Pariza koji neodoljivo osetite svim čulima), prelepih slika koje dočaravaju duh neponovljivosti metropole koja je centar nekih od najbitnijih istorijskih događaja, epoha, ljudi i umetničkih ostvarenja čovečanstva, kadrova od čije lepote prosto ponestaje dah svakog pravog filmofila i nepopravljivog romantika, do razigranog preplitanja snova, nostalgije, nestvarnog i naizgled nebitnog( u svetu gde se sve meri logikom i korišću, isplativošću i materijalnim vrednostima) prostire se nepregledno polje čiste, netaknute, neiskvarene lepote romantičarskog duha i nadrealne imaginacije, prostire se topla ljudska priča miljama daleko od sveta koristi, jalovosti, neinventivnosti i razigrane gluposti...WoodyAllen je svoju jedinstvenu nostalgičnu priču, bajku, smestio na obale Seine, u grad čija istorija, lepota i značenje za svetsku kulturu tvore jedno od onih mesta nekako neobjašnjivo ispunjenih duhom, gde možete satima šetati bez ikakvog cilja na umu i uživati u nestvarnim lepotama ulica, bulevara i vrtova osećajući besmrtni duh nekadašnje boemštine – legendarnih kafea poput ,, Cafe De Flore“ ili egzistencijalističke meke ’’Les Deux Maggots“, besmrtni duh umetnika od jednog Salvadora Dalija i Pabla Pikasa, pesnika Lorke, filozofa Emila Siorana, filmaša Bunjuela, Godara,Trifoa i celokupnog avangardnog francuskog Novog filmskog talasa, tvoraca teatra apsurda Semjuela Beketa i Ežena Joneska, legendarnih književnika i boema poput Džejmsa Džojsa, Skota Ficdžeralda, Ernesta Hemingveja i Henrija Milera sve do modernih vremena i bitnika, ’’Artura Remboa u kožnoj jakni“ – Džima Morisona ...

    Gil Pender( Oven Vilson) i njegova verenica Inez( božanstvena Rachel McAdams) dolaze u Pariz, gde on( kao holivudski filmaš) namerava da dovrši svoj roman. U potrazi za novom svežinom, odmorom od klišea i pritiska industrije i pre svega u potrazi za inspiracijom, Gil uživa u usamljenim šetnjama ulicama romantičnog Pariza. Jedne večeri, pošto crkvena zvona oglase ponoć, Gilovu pažnju privlači neobična družina u automobilu iz dvadesetih godina 20. veka... On ulazi u automobil, iznenada se vraća kroz vreme i njegov život se naglo menja... Gil se zatiče u društvu slavnih pisaca i umetnika sa početka 20. veka – u društvu Skota Ficdžeralda, Pabla Pikasa, Hemingveja, Luisa Bunjuela, Salvadora Dalija,Gogena, Gertrude Štajn... Što više vremena provodi sa njima( i zavodljivom devojkom Adrijanom – ljubavnicom slavnih umetnika Modiljanija i Braka) Gilu postaje sve teže da se vrati u stvarnost... Na kraju priče on napokon shvata da je njegova prošlost bila čista iluzija o skladu i lepoti... Gil raskida sa verenicom, ostaje i prepušta se neodoljivim čarima Pariza i pronalazi novu, romantičnu ljubav, devojku iz Pariza koja mu osvaja srce i iznova otvora um i dušu prema novim izazovima i lepotama života... Posleponoćna, romantična šetnja po kiši, sa sudbinskom devojkom,Gabrielom – sa kojom ga je spojija ljubav prema muzici slavnog Kol Portera i romantičarski duh, idilični je krešendo jedne izuzetno tople ljudske priče, apsolutni kontrast duhu jednog nepristojno hladnog, bezobrazno ubrzanog i koristoljubivog vremena...

    Pariz je grad jedinstvene mitologije i nasleđa, slavan po neverovatnoj lepoti svojih ulica, bulevara i vrtova, raskoši muzeja. Politička i kulturna istorija i događanja odjekuju aurom legendarnih restorana i kafića. Prošlost blista celim gradom i idealna je za priču o čoveku koji traži inspiraciju za osećanja i preispitivanje vlastitog života...

Ponoć u Parizu je idealan za sve romantične duše koje čeznu za spokojnim vremenima kada su ljudske emocije bile najcenjenija hrana na svetu... To je film o duhu snova i sanjarenju, film blage melanholije i nade da su snovi, koliko god delovali nedostižno uprkos svemu ostvarivi...

    Film je nominovan za Oskara za najbolji film, najboljeg reditelja, scenografiju i originalni scenario...Film je nominovan za Oskara u svetu od kojeg je milionima svetlosnih godina udaljen svojim sasvim drugačijim vrednostima, merilima, toplinom, nostalgijom, romantikom, snovima i netaknutom lepotom – namenjen svima onima koji još uvek umeju iskreno da vole i sanjare... Nostalgičnim sanjarima, romanticima i filmofilima...

 Vudi Alenova sićušna, neskladna i pogrbljena pojava, nalik na parodije i groteske kojima je obogatio svet umetnosti, kao i lik večito unezverenog intelektualca u stalnim dilemama, strahovima i snovima, skrivenog iza štreberskih naočara s debelim okvirima, te neurotično, bledo lice čoveka prodornog pogleda, ostaće zaštitnim znacima jedne tako autentične ličnosti u svetu filma, humora i umetnosti uopšte.

   Veština dijaloga(pričinga) kojom je Vudi Alen ponirao u suštinu svega, retkost je dragocena sama po sebi. Bilo koji film ili pisano delo ovog autora brzo će razvejati bilo kakvu sumnju u suprotno.

 Romantični nadrealista,MICI ZIBI