whereamymeetscarrie

[whereamymeetscarrie]

SHE’S ALIVE, SHE’S ALIVE!!!

Oh, hi. Evo mene. Vratila sam se svojem starom pisanju. Pišem ovaj tekst dok mi je cigareta pri kraju, šalica kave je također napola prazna. Polako zaboravljam kako je to pisati opet, ali ufurati ću se. So, prije par mjeseci sam uzela predah od pisanja. Nije da nisam imala inspiracije, za tekstove uvijek imam inspiracije. Nije mi se dalo. U prosincu 2017 sam mučila samu sebe kako ću izvesti to da budem na dva mjesta istodobno. Živjeti s nekime, ali što još nije službeno ima svoje prednosti i nedostatke. Otišla sam. Spontano, trnovitim putem, otišla sam. Dobila sam ono što sam oduvijek htjela, dozu normalne obitelji. Majku koja nije non stop bolesna i po bolnicama, majku koja se ne žali na oca, majku koja može priuštiti nedjeljni ručak i obitelj na okupu. Oca koji je doma, i otac koji se zna ponašati kao otac ne kao dijete u tijelu muškarca. Volim ja svoju obitelj i priznajem ju kao svoju. Ali nekih stvari ti s vremenom bude previše. Ne živim u svijetu glamura. Živim skroman, miran i stabilan psihički život, naprema onomu prije. Sviđao mi se i prijašnji život, ali bio je nekako težak. Neću u detalje. Anyway, pošto selidba nije službena, Bejb i ja nismo u braku, nemam dijete, još uvijek nemam neke određene obaveze (čitaj, posao), kreditne kartice dolaze na staru adresu, bilo je teško. Teško je kad su obiteljska okupljanja i očekuješ previše. Prošle godine sam se razočarala. Pomogla sam raditi kolače svekrvi, očistili smo kuću, svoj kat smo zanemarili jer nije bilo vremena. Negdje popodne smo bili kod mene. Majka naručila kolače, jer nije sposobna ispeći ih. Nesposobna u smislu da nije u stanju bila, predprošle godine epilepsija, a ove godine dobrocudni tumor. Išli smo po kolače, vratili se doma navečer, što je sljedilo histerično brzo spremanje da bi se došlo na polnoćku. Kuhano vino me malo opustilo od stresa i brzopletosti. Oh i da, zaboravila sam spomenuti da sam okitila tri bora u jednome danu. Kod mene doma je buraz sam kitio pa samo uskočili u pomoć. Stvarno je tužno vidjeti dijete od 17 godina kako mu otac spava na Badnjak, a majka je kod bake, trudi se napraviti hranu za Božić. No, i 2017 godina je završila. Vrijeme je za bolju godinu. Nadajmo se. Početkom godine sam imala prilično sreće. Dobtii tri knjige više puta nije mala stvar, a to vjerojatno i više nikada neću doživjeti. Ali bilo je lijepo. Imala sam i bundicu na sebi dok se to odvijalo. Osjecala sam se kao milijun dolara. Prošle godine sam 5 mjeseci čekala posao, da bi mi na kraju rekli nakon 5 mjeseci da ništa od posla. Ove godine se povijest ponavlja. Našla sam posao iz snova, i stvarno ga želim raditi i pokrenuti se. But, guess what? Na čekanju sam. Već skoro mjesec i pol. Prošle godine prioriteti su mi bili, posao, vozački, auto, i nastavak obrazovanja. Nisam se ni centimetar pomaknula od toga. Samo sam nadodala još jedan prioritet. Srediti si kat, počevši od spavaće sobe i omogućiti nam stabilan život. Inspiraciju imam, kad postane stvarnost, to će biti nešto predivno. Još jedan prioritet koji jedva čekam da ostvarim. Prošlo godišnja odluka je bila da smanjm dozu alkohola u organizmu. Što sam i uspijela ostvariti. Pivu popijem samo ako osjetim bol u bubregu. Ove godine sam odlučila probati vegetarijanstvo. Mislim da sam izdržala nekih tjedan dana bez mesa. Znaš što sam naučila? Odvikavati se od mesa, pogotovo ako si 20 godina mesožder, nije mala stvar. Lakše je skinuti se s nikotina. Lakše je proći slomljeno srce. Jela sam puno više nego inače, i uvijek sam bila gladna. Nikad mi nije bilo dovoljno hrane u želucu, i kad bi se najela osjećala bi glad nakon prve ugašene cigarete. Odustala sam, samo tako. Mislim probati ponovno kad ostvarim sve prioritete, i kad ću imati para da kupujem ta vegetarijanska sranja, jer normalna hrana bez mesa, nije dovoljna da ne osjecam umor, glad, vrtoglavicu i stezanje u želucu prije spavanja, što stvara nesanicu. Ljubavni život mi je predivan. Iako to utječe na moj socijalni život. Odljepili smo se jedno od drugog, Bejb je izašao par puta bez mene van, ja još uvijek čekam svoj red. Kuje iz Seksa i grada još uvijek mostly nisu prihvatile da mogu vidjeti mene u društvu bez Bejb. Zbog toga sam se malcice zakacila sa Carrie. Samantha je sanjala da sam oženjena i da ne mogu van jer sam braku. Fale mi one, i fale mi ženski razgovori a da nisu s mojom majkom. Oni dubokomni ženski razgovori koji mogu trajati satima bez prestanka. Ali još uvijek imam njih, i Mimi za to, makar virtualno.   -A

[whereamymeetscarrie]

KURVE, DROLJE I DJEVICE

Biti osoba kojoj su najveće mane ljubomora i posesivnost u ljubavi, je stvarno sjebana stvar. Hvala tata, što si od svih mana, meni dao svoje dvije najgore. Majka mi dan danas govori da psihički sve više i više nalikujem svome ocu. Moj otac nema pojma o ljubavi, jedina razlika između mene i njega je što je on posesivan i ne radi na povjerenju, dok se ja trudim ispraviti njegovu grešku na meni, putem sebe same. Prije je mostly ljubomora bila na frendice s kojima se frajer družio, te su mi one predstavljale opasnost. Skroz besmisleno, ali razumljivo. Barem je imalo više smisla. Sad sam ljubomorna na bivše, i svaku curu koja ga je imala prije mene. Svjesna sam da mi je ljubomora skroz besmislena, glupa, bezpotrebna ali ne mogu si pomoći. Držim je pod kontrolom, a ima i trenutaka kad mi izmakne iz ruku. Imao je prije mene veze koje su trajale po 3,4 mjeseca. Razlog prekida je meni najviše poznat, prevara. Ne s njegove strane, on je bio žrtva prijevare, kao što sam i ja.  Ipak, postoji par cura koje su mi dan danas nakon 4 mjeseca, trn u oku. Prva koja mi je bila najveća smetnja je Gospođica-Časna-Sestra. Dok smo bili frendovi pričao mi je o njoj i predstavio mi ju je kao savršenu curu za njega. Nosi košuljice, traperice, vjerojatno niti ne zna što je to imati dim cigarete u ustima niti kakav je to gušt, od alkohola je probala samo vino podareno od strane Isusa, pošto je toliko zaluđena Bogom i vjerom, himen će imati do kraja života. Čak sam i navijala za njih i za to da budu skupa dok smo imali frendovi fazu, jer sam htjela da bude sretan, i bila sam uvjerena da je ona za njega ona prava, s kojom će biti do kraja života. Jedini dodir koji su imali je bio s usnama, i nakon čega je usljedio odjeb s njezine strane, jer je Djevici bio važniji Bog od provođenja ostatka života s nekime. A inače sam tu curu znala cijeli svoj život i bila je susjeda baki, nisam ju previše doživljala, niti mi je bila napeta, sve dok nije dodirnula ono što nije smjela. Razlog zašto ju hejtam, odnosno zašto sam ju hejtala jer sam i dalje bila uvjerena da je ona savršena za njega. Često mi je znao govoriti da obućem košulju, traperice i stavim kosu u rep, upravo zbog nje nisam mogla, jer nisam htjela biti njezina jeftina kopija. Osim do nedavno kad sam sprdnjom obukla košulju na trenirku i svezala kosu u rep. Bio je šokiran i nije mogao vjerojati da sam to ja i pitao se kud sam nestala. Onda sam se počela moliti. Bolje da ne pišem dalje. Koliko puta sam je vidjela u Zelini početkom naše veze? Više nego što sam vidjela svoju facu u ogledalu, još bolja stvar je što sam je vidjela za svoj 20 rođendan, dok smo bili u Mulleru i čekali da nam naplati mirisne svijeće, a ona je bila nama pred facom za stolom u kaficu 3 minute. Jedino što nas je dijelilo je bilo tanko staklo od Mullera. Napetost se mogla rezati nožem. Happy bday to me. Druga na popisu je Gospođica Kraviji jezik. Mala navina djevica, koju je on odjebao, i to mu je skroz opravdano. Na groblju gdje ima više kondoma nego mrtvaca, je dobila svoj prvi orgazam, nakon čega je zabila jezik duboko u grlo i tako je i njemu priuštila prvi deepthroat bez da je morao ikome davati blowjob. Nisu imali seks, već se on s prstima poigrao dok se droljica prestrašila kurca, pa nije od nje ništa dobio za uzvrat. Odjebao ju je s izgovorom da nije spreman za veze, ili kako ja zovem izgovor -„Nije to tebe, do mene je.“ Pala je na to, razbahatila se s time „Da je mislila da je on jedini normalni dečko u Zelini.“ i otišla. Actually, on i je jedini normalni dečko u Zelini, samo ga je tvoj kraviji jezik otjerao. Tjedan dana nakon što mu se grlo oporavilo od jezika, je ušao u vezu sa mnom. Kad god ju vidimo u Zelini gleda njega, mene ili nas dvoje s onim „koji kurac pogledom?“, ljuta je, i želi nas, kako izgleda, napasti sa svojim jezikom. Žao mi je ženskice, donekle. Jer znam kako je to imati sjeban ego. Pogotovo mi je poznata situacija kad zbariš lika, onda on sljedeći dan uđe u vezu s nekime tko nisi ti. Makar ja nikad nisam nekome zabijala toliko duboko jezik da mu izvadim sve organe van. Jebi ga, sama je kriva. Došlo mi je da joj se javim i kažem za njezino barenje, čisto da druge likove ne otjera s time i da napokon nekoga i da skine poglede s nas dvoje. Koliko puta sam je vidjela u Zelini? 2 i dovoljno. Svaki puta se smijem glasno dok Josip oponaša kraviji jezik. Okrutno, znam. Treća, ali ne manje važna jest Gospođica Mini Me, samo bolja verzija mene. Bili su u vezi, koja je nastala iz prijateljstva. Malo alkohola je bilo dovoljno da mu popuši kurac u autu, dok su dva frajera bila ispred nje i vozila, kad su se vratili na feštu, njezin dragi je vidio tragove ugriza po vratu i ostavio ju je. No, ne dira to nju, imala je ona drugu žrtvu. U mjesec dana su se pojebali samo 4 puta. Bila mu je prvi analni seks. Prvi deepthroat. Razlog prekida, isto što je napravila svakom frajeru prije njega, prevara pa uđe u vezu s likom s kojim ga je prevarila. Makar se Gospođica izvukla s time da su previše dobri frendovi i da ne želi sjebati prijateljstvo. Već si ga sjebala, draga. Ostali su frendovi nakon prekida, i pred menom se dopisivao s njom, dok ja nisam popizdila zbog nepravde, jer se ja nisam sa svojim bivšim frendom dopisivati. Konačna odluka je da blokiramo sve bivše na svim društvenim mrežama. No utoč tome, moje stalkerske sposobnosti su saznale da ima dvije slike na fejsu s njime. Na prvi pogled me to tako jebeno zapeklo, onda sam skužila da uopće nisu sladak par. Vidjela sam je samo dva puta, jednom za svoj 20 rođendan. Again, happy baday to me. Actually, mislim da sam skoro pa sve njegove bivše vidjela barem jednom u životu, i prije nego što sam bila s njime, i dok sam bila s njime. Svi znamo kakav je divan osjećaj disati isti zrak kao naši bivši partneri, ili u mome slučaju njegovi. Ne bi sve ovo predstavljalo toliki problem da ne vidim njegove bivše ostatke na svakome kutu Zeline, jednom ili do rekordnih 3 puta tjedno. Ne znam jel sam u pitanju ja, i činjenica da smo bili frendovi prije veze, pa znam za sve njegove ostatke, ili on što je morao riješiti pola grada, a nije ženskaroš. Na kraju, uvijek ću biti ona cura koja zna previše. Njemu nije tako teško nositi se s time kad vidimo mojeg bivšeg, pošto viđa samo jednog s kojim je išao u osnovu i srednju školu. Njega vidimo jednom mjesečno. Ostale likove niti neće nikada u životu vidjeti, jer sam bila svjesna razlike između metaliteta Zagreba i Zeline, te sam uglavnom imala partnere iz Zagreba. Zagreb je metropola. Nekako nije fer prema meni. Opet je nepravda tu. Ali bivši su bivši, morat ću prihvatiti činjenicu da ću vidjeti njegove bivše ostatke više od jednom godišnje. I da ću zauvijek biti ona cura koja zna previše. - A

[whereamymeetscarrie]

NO INSPIRATION

Utoč naslovu, ironija je što me uhvatila inspiracija za pisanjem. Ne, nije kišni dan niti nemam šalicu toplog čaja u ruci, već ono doba dana koje ne podnosim. Jutro, sunčeve zrake mi obasjaju sobu, i imam šalicu već hladne kave u ruci. Zadnji puta sam pisala kad mi je bilo 19, danas mi je prvi dan sa onom okruglom brojikom, ujedino i prvi tekst kojeg pokušavam pisati dok mi je 20 godina. Nemam inspiracije, nemam vremena biti zaokupljena vlastitim mislima koje mogu prebaciti na papir. Razlog je vrlo kratak i sladak. On. Prije 3 mjeseca upustila sam se u vezu s tadašnjim frendom, kojeg praktički znam cijeli život, bez da sam to znala. Veza pomalo liči na brak, iako nemamo papir. Kao što je moja majka rekla, nismo svaki dan skupa, već živimo skupa. Nakon prekida, nisam očekivala da je odnos koji sad imam moguć u stvarnome svijetu. Tako naglo uđemo u odnos, tako naglo zavolimo jedno drugo, tako smo psihički isti.. Čak si i misli možemo pročitati. Osjećam da je on onaj „the one“. Miranda ostaje Miranda, iako se Miranda u meni polako povlači, jer nema potrebe da Miranda bude Miranda, i dalje ne mogu pisati o ljubavi i osjećaje izbaciti na papir, osim ako ne patim. Ajmo malo na mene, što se toliko kod Mirande promjenilo u ovih 3 mjeseca braka. Nemam vremena za overthinkanje, tako si i automatski ne naosim psihičku bol, jer se meni tako želi. Rijetko kada ujutro popijem svoju domaću kavu koja uvijek ispadne slana, već sam svako jutro u Gužvi, ili popijemo kavu u nekome kafiću. Više ne govorim „Mama, idem nekamo.“ već „Mama, idemo nekamo.“ „Ja“ sam zamjenila sa „mi“. Nemam više potrebe skrivati svoju opsesivnost, želju da budem s nekime po cijele dane i noći, da želim ubiti svaku curu koja mu je slomila srce, jer je i on sam takav i razumije to. Nema više gledanja serija po cijele noći niti spavanja od 6 ujutro do podneva, jer mi je stabilizirao bioritam. Nema više plakanja bez da itko zna da sam plakala, jer je on uvijek tu da riješi problem. Nema više ispijanje boce Jackyja, pa pripita pišem o svojoj patnji. Nema više Longa, makar on za to nije zaslužan već raspad Kuja iz Seksa i grada. Nema više dopisivanja s bivšima, niti s moje niti s njegove strane, jer nema potrebe da budu još uvijek prisutni u 2017 godini. Nema više pričanja o bivšima niti stavljanja soli na ranu zbog njih. Prioriteti sada: skupljati pare da si uredimo stančić, makar još uvijek nismo ozbijno pričali o tome kod koga ćemo živjeti, položiti vozački, iako me on dok vozi uvijek nauči neke stvari, upisati tečajeve i dobiti diplomu, naći stalan posao, i kad to sve sredim spremna sam reći mu najopasniju moguću riječ koju Miranda može izgovoriti. Da. -A

[whereamymeetscarrie]

Where football meets fashion and journalism

Postoje ljudi koji su nam sudeni. Postoje ljudi koje vidimo jednom ili vise puta, al nam je njihova egzistencija toliko bitno nebitna. Oke su nam, zajebancija i to, ali ne znamo nista generalno o njima jer eto, nebitno.

Back to December 2016. bio je jedan rodendan na koji sam trebala otic sa Jazz i Ajoli. Naravno, antisocijalna kakva jesam, odbila sam. Molile me, reko „ne zelim na rodendan nekom liku kojeg ne poznajem“. To mi je bila posljednja recenica. Sve ostalo mi je totalni blackout. Iskljucila sam se.

4 mjeseca kasnije, upoznajem tog decka, ne znajuci da je on taj decko. Sjedeci na balkonu i gledajuci prema haustoru, puseci moj famozni lucky mentol ugledala sam njega sa svojim cimerom. He was charismatic, magnetic, electric. I znala sam da zelim da ude i ostane. Upoznasmo se, njegovo ime je zvucalo tako divno i tako posebno, sjeo je pokraj mene. Kada smo se premjestili u kuhinju, opustili smo se oboje, pricali o svemu sa svima, ali postojala je jedna stvar u vezi njega zbog koje nisam moga skinut pogled. IMAO JE VISE FACIJALNIH EKSPRESIJA U MINUTI NEGO JA. A vjerujte mi, to je rijetka pojava. I fell in love. Naravno, nakon te veceri, on je poceo dolazit cesce, pocelo se izlazit. Nas prvi izlazak, nas prvi poljubac. Nakon poljupca, prijateljsko nedjeljno rostiljanje. Nekako s vremenom poceo se igrat uno nakon treninga. Jednu vecer, kada smo se razisli, on i ja odlucismo prosetat, vratio me kuci nakon sat vremena. Truth to be told, nastavili smo pisat i posto sam bila na baterije kazem, onako spontano „ja bih mogla otrcat maraton“ stigao je kod mene za 5 min. Trcali smo u pola 1 ujutro. Do pola 4 u parkicu planirali moju proslavu rodendana.  He walked me home, and kissed me goodbye.

Sljedecu vecer, same thing samo sto je padala kisa i morali smo se sakrivat u kucice, ali je tolikooo padalo i puhao  vjetar da smo morali otic kod mene u 3 ujutro. „odoh pod tus“ rekla sam mokra kao poljski mis „oke, ja cu nam skuhat caj“ odgovorio je. Odlucila sam negdje usred caja da sam neopisivo gladna i da mi treba kebab. Otisli smo, pojeli, vratili se kuci u namjeri da spavamo jer sam za 3 sata trebala biti u autu za Zg, mi smo pricali do 7. Smijali se, izmjenjivali one tinejdzerske poljupce, pricali o djetinjstvu, zivotu. Naravno, ja sam se razbolila, vratila se iz Zagreba tek u ponedjeljak i on je dosao sa vrecicom naranca, svakojakih medikamenata i juhicom. Donio nam je cak i sladoled. Kad je usao, pozdravio se sa mojim cimerom i frendom jer svi oni treniraju zajedno  i uz „hej mala“ i poljubac pozdravio mene. Svima je u prostoriji bilo jasno u kojem pravcu nase druzenje ide. Tu vecer je prvi put prespavao, sljedece jutro smo prvi put doruckovali u javnosti, otisli u shopping i poljubili se u javnosti like a real couple.

Shvatila sam da je ovo the thing jer idemo polako, srednjoskolski. And i love it!

On je student prava, profesionalni nogometas, moj momak.

-OH

[whereamymeetscarrie]

THEY TRIED TO MAKE ME GO, I SAID NO

Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

"Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?" – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.  

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.  

"Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija. Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija. Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom. Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna. Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe. Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih. Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.  

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej". Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada. Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv.  Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred.  Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku. Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto. „Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.  

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju. „Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.   Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.   -A

[whereamymeetscarrie]

Little Steps

Razmišljala sam. U posljednjih par tjedana mi se nije ništa izdogađalo. Osim što slušam svoje vršnjake kako se žale. Zbog čega? Svoje budućnosti. Sjećam se perioda srednje škole. Ljudi kojima je srednja škola u davnom zaboravu gledaju nas sa visoka. Vi ste svi mali balavci koji nemate nikakvih problema u životu. Samo imate učenje. Period adolescencije nije ništa bolji. Kakvih mi problema imamo? Nemao previše obaveza. Nismo više toliki balavci, ali jesmo. Polako spoznajemo sebe i svoju životnu svrhu. Istina je puno drugačija. Period puberteta i adolescencije jest najgori u životu, sa puno problema i obaveza. Učimo živjeti, ulazimo u svijet odraslih, a ni sami ne znamo kako i zašto. 19-20 godina. Depresija. Kriza. Koja je moja svrha u životu? Što ako nemam vremena za ostvariti ono što želim? Kako postati netko? Kako doći do toga statusa? Naslušala sam se toga. Zašto ljudi koji su prošli adolescenciju nemaju razumjevanja za to da je adolescentima najteže ustvari?  Vršnjaci oko mene padaju u depresiju jer ne znaju krenuti malim koracima do nečega. Zašto nas nitko ne uči o tome nego nam pune glavu s time da je nama najlakše u životu? Moja faza adolescentske depresije je prošla. Trajala je dobrih dva mjeseca prošle godine. Onda sam odlučila pogledati što više biografskih filmova. Iz njih sam naučila da se malim koracima dolazi do uspijeha. Pa čak i ako su ti mali koraci pogrešni, ako se osjećamo da su dobri i da nas vode na pravi put, zašto ne ići tim putem i naučiti lekciju? Moj primjer je bio odustajanje od faksa. Upisala sam teologiju za koju sam mislila da će me zanimati. Nije. Nimalo. Taj potez je od mene bio jako hrabar, utoč tome što sam se namučila da upišem faks, i bacila trud u vodu samo tako. Da nisam odustala vjerojatno bi sada mislila o obavezama u vezi faksa koje moram izvršiti, i kako ga završiti. Dobila bi diplomu teologa. Ali, ne. Odustala sam od tog svojeg pravog puta, i skrenula na drugi. Između toga se nalazilo ono razmišljanje; ajme što sam to napravila. Jel to pametan potez? Trebam li se vratiti na faks? Hoću li propasti sad? Ne. Neću. Jer sam posložila svoje prve male korake za ovu godinu. Da. Samo za ovu godinu. Zašto nisam i za sljedeću? Zato što ne znam što se može dogoditi u roku od pola godine i kamo me ti mali koraci mogu odvesti. Beba počinje puzati, onda malim koracima počinje hodati. Mislim da je to najbolja formula za uspijeh i recept za pobjedu adolescentske depresije. Ne znam. Iskreno nije me niti briga previše za budućnost. Pod budućnost mislim na onu za 10,15 godina. Znam da ću biti negdje i bez faksa. Možda i upišem nešto ponovno. Ne znam što će mi život donjeti. Ali shvatila sam da nas i pogreške mogu postaviti na pravi put. Zato budimo adolescenti! Griješimo što više možemo sada, da bi naučili lekciju za taj nedostižan svijet odraslih. -A

[whereamymeetscarrie]

wannabe Alice

Nisam otisla po zeca, al sam mu odlucila nadjenut ime Mufasa.

Znas onu „ kakav vlasnik, takav ljubimac“? e to, bit ce Mufasa jer ime zvuci mocno. Bit ce lijep i malen i ranjiv i svi ce se igrati s njim, a jedino sta ce kod njega bit mocno je ime. Dosta sprdnje. Privatno sam big NONO, bez dlake na jeziku, umisljena i egoisticna. Narcisa mi je trebalo biti ime. Ugl. Sve sam samo ne dobrica. Jesam prema ljudima do kojih mi je stalo, al to je normalno.  Prirodno, rekla bih.

Osim sto sam otkrila svoje pravo lice, otkrit cu kako se osjecam. E pa, sjebano. Nista me ne veseli, nista me ne rastuzuje, nista me ne uzbuduje (osim pokoje sjebane ideje koja je OH SO DAMN GOOD)!!! Borim se sa nocnim morama. Sanjam neke tmurne snove, ponekad sve bude super, al ta slika pred apokalipsom ko u SF filmovima... znas kako je to? SJEBANO. Trazim cipele, ne mogu otvorit ormaric, pa idem negdje i onda kad dodem, svi se razilaze. To su moji snovi. Pozelim ponekad da se mogu vratit u srednju. Da sve radim iznova, da me ona tadasnja depresija prode u roku keks jer realno, to nije bila depresija. Bilo je to overthinkanje. Overthinkanje je preraslo u strah, pa u nesanicu, pa u lose ocjene. Pa opet dobre. NISAM SE DROGIRALA! Jednostavno nisam imala prijatelje, a kao 15-godisnjakinji, to je potrebno. Imala sam tu grupicu prijatelja, samo jedna je oke. I ta jedna mi je uvijek nekako pomogla i kad nismo pricale i ja sam njoj. Gospodicna Moss.

Ne, nisam u depresiji. Oke sam, samo premalo vremena provodim sa sobom. Iscrpljena sam. Iscrpila sam sebe i svojih 168 cm u svim mogucim segmentima. Ljubav, neispavanost, fejkeri. Pocela sam molit boga dragog da ne sretnem nekog kog poznajem na ulici jer mi se neda vodit ni onaj basic convo „hej, hej. Disi, sta ima? Nis, kod tebe? Evo po starom.“ A ma ne! Ne mogu. Ja kad sam sa ljudima do kojih mi je stalo jedva da progovorim zadnja tri dana. Znas zasto? JER PREVISE VOLIM SEBE I VIDIM DA SAM JEBENO ISCRPLJENA!

Sad kad sam to izbacila iz sebe, POJAVILI MI SE PRISTICI! Naravno da cu ja to rijesiti, pocet cu jesti vise voca i povrca (ne racunajuci ono u woku i hamburgeru). Piti cu vise vode jer moje tijelo vise ne sadrzi dovoljnu kolicinu vode. Zajebavam se, moja bio strana je ista kao i kemija i fizika.

Da se vratim na zeca, osjecam se ko malena Veruca Salt sa slavnom „daddy, i want another pony!“  al neka, ne dira me. Drago mi je. Ja mogu i hocu. Kaj ne?!  

Samo mi zec treba da bi bila ko Alice, u ovom bunilu, da se maknem malo iz tmurne svakodnevnice i veselim se svom zivotu sa zivotinjicom jer, truth to be told, sa zivotinjama se nekako najljepse osjecam.

Jede mi se Oreo sladoled. Pije mi se cool lime refresha, frapuccino. Mogla bi i sushi. VOCE! Sok od narandze, cijedeni.

Malo sam se pogubila u mislima. To je moje danasnje stanje. Nisam procitala niti jedan paragraf koji sam prethodno napisala, samo sam svoje misli prenosila na papir.

P.S. u PMSu sam!

-OH

[whereamymeetscarrie]

i can’t explain but i want to try.

Back, popular demand. Lezim u krevetu, sa vuvavu u ruci i slusam dragu mi Florence. Pokusavala sam tjedan i pol nesto napisat, al ne ide. Sve sto napisem, izbrisem. Izbrisem jer stavim punoooo negativnih primjera sjebanih ljudi u jedan post, premalo stvari koje me vesele.

Tema je bila vrlo jednostavna „Zasto smo neiskreni i kako se izlijeciti“ jer realno, okruzena sam sa vise supaka nego ljudi koje volim, a vjerujte mi, u trenutnom gradu ljude do kojih mi je stalo i kojima vjerujem su moj cimer, cimerica i Ajla.

Krenut cu od pocetka, Jazz o kojoj sam pisala ispala je supak. Znas one ljude koji ko fol te vole, a seru? Well, she's that chick. Ili onaj tip ljudi koji ce se trudit pred drugima blatit te kroz salu? Pogadaj dvaput tko je to. Da, da. Naravno, odlucila sam je iskljucit iz svoje svakodnevnice. Odlucila sam tako jednog lijepog suncanog jutra kada me pozvala na kavu. Kada je random liku, to suncano jutro, na prozoru pricala kako me ne slusa kada joj pricam svoje probleme jer je to TOO MUCH DRAMA za nju jadnu. Long story short, cura zivi u iluziji di je malena bogatasica koja ne zna ni supu iz vrecice pristavit. Ako nesto nije kako zeli, ona nece pricat o tom, naljutit ce se, a ti ces jednostavno sama ili sam skuzit o cem se radi i ispricat se. Bez razgovora. Kada sam depresivna, ona meni „nazovi me“ a kada ona zakasljuca samo, umire se „dolazi OH sestro“ i dodem. Sa doruckom. Da ne pricam samo koliko puta sam bila sjebana, a zna da ne volim o problemima vani, ona meni „ajmo u tribeku na kaFu, ajmo van“... Ajmo ovako; NE ZELIM i JEBENO NE ZELIM! Sve sam joj sasula. Toj jednostavno sebicnoj osobi.

Tada imamo situaciju di mi je bivsi pozvonio na vrata i htio da budemo zajedno. Again. Nakon 3 mjeseca. Naravno, pisi kuci propalo, ali je ostao nocit. Bilo je flegmaticno, vecera, treninzi u parku, rucak... ne tim redoslijedom, but you got the point.

Riri, oko moje, bivsa jos zivi kod njega jer nema gdje. Iako me zove pred njom, jer je gotovo i nema komunikacije izmedu njih, NE MOGU! To nisam ja. Ja nisam ta osoba.

Da bi se maknula od svih tih negativnih emocija i vibracija, pusim. Ok i pijem. NE IZLAZIM. U svojoj sobici provodim dane.  Ajla i ja, prijatelja dva i hvala Bogu na njoj i njenoj ludoj glavi, budem sretna. Igramo uloge, napusene po gradu. Ulazimo u ducane i snimamo se, probavamo robu, zivjela sloboda. Zivjele mi zene. Zivjela ljepota.

Moje svakodnevno vuvavu stanje dovelo me do tog da sam zapostavila obitelj, prijatelje iz Zg, sve. Zivim u svom svijetu i ono, super je meni. Al citajuci post od A, skuzila sam koliko sam toga propustila jer sam se borila sa svojim demonima, na svoj nacin. Da mogu, izabrala bi Ririja da nije supak. Da me supak B nije povrijedio, vratila bi mu se. But no. Drago mi je da sam se rijesila negativca zvanog Jazz.

BTW, KUPUJEM ZECA SUTRA!

-OH

[whereamymeetscarrie]

BABYGIRL, I FUCKED YOUR MAN BEFORE YOU DO

Očekivala sam da će i ovaj dan doći. Susret sa curom kojoj sam ukrala muškarca, koja je meni ukrala muškarca i spasila život. Radila sam svakakva sranja prije. Ali prošle godine sam razdjevičarila novo sranje i dala mu svoj prvi puta. Zbrijati sa frajerom koji je u vezi, i ti si svjesna toga. Veza je bila još skroz friška, i prepostavljala sam da neće dugo trajati. Kao što niti jedne njegove veze nisu. Mislila sam da je mogu sjebati i riješiti na brži način. Prijevarom. Bila sam uvjerena da će mi uspjeti. Živimo u malome gradu, potrebne su 3 minute da se vjest proširi po cijelome gradu. Od izvora, znam da je sljedeći dan bio na kavi sa svojom Babygirl, u međuvremenu je saznala za mene i prijevaru za koju ju je on uvjerio da se nije dogodila. Ne. Spavala sam s duhom. Ili sam popila previše pive, pa sam zamislila njegov facu na drugome frajeru. Ma biti će da sam ja lažljvica, i da smišljam laži. Na balkonu pijuckam kavicu s nedovoljno šečera i mlijeka, dok pušim svoj Lucky od Borovnice. Do mene Poznanica koja si je dobra sa Babygirl. Ide iz škole prema kafiću, postavimo eye contact i brzo maknemo pogled i svaka nastavi svojim putem. Mislila sam, okej to je to. Preživjela i taj trenutak. Ne. Najgore je tek dolazilo. Na stanicu sa Poznanicom. Nesanica me počela već polako hvatati. Okupljala se ekipica cure iz njezinog razreda i škole oko nje. Puf. Socijalna fobija napada. Pogled u mobitel, tipkanje poruka. Nabrzinu ih čitala jer sam bila previše nervozna da ih pažljivo pročitam. Natikpala par odgovora. Preko zebre dolazi Babygirl. Sjecam se bijele majice, mislim da je bila ugurana u traperice i neka lepršava vestica na to sve. Nisam obraćala previše pažnje na detalje, i samo sam se nadala da ne ide prema nama. Pljuga u ustima, žicala je upaljač. Imala sam ga pokraj sebe. Meni kroz glavu prolazilo, trebam joj li ga dati ili ne? Ne znam. Kako se uopće treba ponašati prema curi, kojoj sam zamalo sjebala vezu? Zamrznula se. Poznanica vadila upaljač iz torbe. Ajde, barem netko, pošto ja nisam mogla. Pitam se jesam li trebala dati joj? Ne znam. Natrag pogled na mobitel i tipkanje. Molilla sam frenda da izađe vanka sa mnom, jer mi je užasno trebala piva i muško društvo, da ne mislim o tome. Iako sam kasnije otkrila da zna Babygirl bolje nego što sam mislila, no nismo pričali previše o tome. Pitala sam kuje iz Seksa i grada kako se trebam ponašat. Ignoriraj i ponašaj se kao da imas 20 godina, što i imaš. Radila sam to cijelo vrijeme. Ali mi je kroz glavu tada prolazilo tisuću i jedna misao. Trebam li reći oprosti? Trebam li ju barem malo slušati o čemu priča? Pričljiva je dosta. Ima divne pune usne i slatkica je u faci. Zaslužuje nadimak Babygirl. Ignoriranje nje mi je dosadilo. Ugasila mobitel i koncetrirala se na nju i ono što priča. Nešto o dečku koji je autom napravio nešto i prolazio pokraj zebre? Ne znam, bila sam previše uznemirena da bi pozorno slušala. U jednome trenutku opet smo postavile eye contact. I to ne onaj ignorirajuć. Pozorno smo gledale jedna u drugu. U njezinim očima nisam vidjela nimamo mržnje, kajanja, niti ničega u vezi mene? Možda me pogled prevario, ali to je bilo ono najčudnije. Babygirl, gdje je ona mržnja prema meni? Zar je samo tako nestala? Ili možda ima smisla da 16-godišnjakinje ne shvaćaju toliko ozbiljno neke stvari kao što shvaćaju 20-godišnjakinje? Djevojčica još nije postala žena. Zar samo 4 godine razlike dijeli djevojčicu od statusa žene?  - A

[whereamymeetscarrie]

TVD FOREVER

Svaka priča ima kraj. Svaka veza ima svoj kraj. Svaka serija ima svoj kraj. Ali zašto Vampirski dnevnici moraju imati kraj? Nedavno saznala, (bolje da nisam) da će uskoro biti zadnja epizoda Vampirskih dnevnika, i još uvijek se ne mogu pomiriti sa tom činjenicom. Okej, budimo relani. Serija nije ništa posebno. Radnja i likovi su čista kopija Buffy. Stvarno nemam za ničime posebno žaliti. Osim što to nije tipična serija. Serija se počela na TV-u prikazivati dok je A bila 8 razred osnovne škole. Sjećam se da sam sa svima bila dobra zbog te serije, jer smo imali zajedničnu temu za razgovor. Rođendan od frendice. Osam sati navečer, pauza od torte, slatkiša, gledanja horor filmova, ekipa iz razreda se okupila oko televizora i gledali nastavak Vampirskih dnevnika u petak navečer. Lik koji me vječito sprdao zbog stila, zezao i vrijeđao mi je sačuvao mjesto na fotelji. Glavna razredna kuja. Taj dan smo se zapričale o Vampirskih dnevnika. U sljedećem trenutku sam bila kod nje doma, okružena grickalicama i colom, dok smo slinile nad Damonom i Stefanom. Kroz srednju školu sam otkrila postojanje gledanje serija online. Među prvim serijama sam gledala Vampirske dnevnike. Kroz ljetne noći isto. Jesen mi je bila još divnija. Čaj, mirisne svjeće, kišni dani, i na ekranu mog laptopa Vampirski dnevnici. Odjednom Damon, Elena i Stefan više neće imati svoje nove anvature i zgode kroz Mystic Falls? Serija koja me zbližila sa svim školskim zlostavljacima, razrednim kujama, koja mi je petkom navečer bila predah od gimnazije i učenja, prestaje sa snimanjem? Ne. Ne mogu se pomiriti s tom činjenicom. Možda i previše dramim oko toga, jer pobogu, znala sam da će kad tad prestati sa snimanjem, ionako nemaju više o čemu snimati jer je radnja sve dosadnija i dosadnija. Ali rituali su rituali. Ipak, još uvijek imam Supernatural. Odlučila sam posvetiti TVD tetovažu, utoč činjenici što nisam fanatik serije. -A

[whereamymeetscarrie]

Becky with a good hair.

Kraj Februara, pocetak Marta. Riri i ja.

Riri je moj stari, dobar prijatelj iz Beca. Poznajemo se 4 god i uvijek nekako neplanirano budemo na istom mjestu, bilo to more ili neki grad. Riri i ja znamo jedno o drugome SVE. Pa tako i ljubavni zivot, dijelimo savjete. Kad upoznamo nekog prvo trazimo blagoslov ovog drugog, kad se posvadamo, javimo se prvo jedno drugome i tjesimo se. Somehow, njegova tadasnja djevojka me izbrisala sa famoznog fejsa, nes ti fejzbuk prijateljstva... ali Riri i ja smo sacuvali brojeve!

Da ne serem ovdje kako imam divnog prijatelja, moj prijatelj je odlucio doc kod mene na dva dana! Kada je napokon stigao, nazvao me da mu otvorim i kada sam ga ugledala, skocila sam na njega i obgrlila rukama i nogama, a on me vrtio ko dijete malo. He can do it cuz he is 1,90! Kupio nam muskat koji volim vise od iceg i nakon ispijene boce uz jazz, otisli smo u pub. Sjedili mi u pubu 6 sati, pili, jeli, pili. Pricali o svemu, pricali o njoj i kako je nezadovoljan i kako tjedan dana nisu pricali, pricali o meni i kako mi je rekao da MJ definitivno nije za mene, a ja sam bila tvrdoglavo mace as usual. Po ne znam koji put, slusala sam o svom osmijehu kako je predivan. Po ne znam koji put te veceri, slusala sam ono sto nisam cula prije. Po prvi put u 4 godine, osjetila sam da tu vecer necemo bit samo dvoje najboljih prijatelja.

„Pada kisa!“ cula sam tamo iza 1:20.

„oh...“ uzvratih

U 2 sata krenuli smo kuci, po kisi, bilo je Paris. All of the lights, rukice, kisa, njegova jakna preko nasih glava da nas zastiti od kise. Ja petit, on div. Ucio me kako da na francuskom narucim vodu, posto sam ponavljala svaku izrecenu rijec, ponovila sam „molim vas“ na hrvatskom, sa francuskom naglasku. Smijali smo se sve do stana. Kada smo usli, nastavili smo slusat Ninu Simone, kada smo napokon legli na kauc i prestali se smijat, kao sto pretpostavljas ti tamo koji citas, we kissed!

Znas kako je bilo? Cudno i lijepo. Cudno je bilo jer to je ko da ljubis brata koji ti nije brat. Jer znate sve jedno o drugom i jer je nedavno tek prekinuo sa curom. Sto ako slucajno ona moli njega da joj se vrati i on se sazali? JEL TO MENE CINI ONOM BECKY O KOJOJ PRICA QUEEN B?!?! Bilo je lijepo jer smo oboje lijepi, crni, sexy. Ne zelim ispast narcisticka bitchka, al jebiga, cinjenice su cinjenice. Njegov zagrljaj je tako divan, znas, muskarac je. Nije nerazvijen djecacic. On je muskarac od 190cm i 94kg sa misicima. Pa ti mastaj. Ujutro sam slusala kako imam divan miris koze i kako je sve na meni savrseno. Ne zelim sad tu dijelit intimu svoju jer je to personal, ali natuknice su bitne da bi ti koji citas skuzio poantu price.

Otisli smo u kafic uz Muru kako bismo doruckovali, bilo je romanticno. Vise nije bilo one spontanosti. Najednom je bio neki upitnik „sta radimo od 2:30 pa sve do ove tocke sada?“ i „kako ce ovo dalje“. To be honest, pricamo normalno ko i prije, ne spominjemo nista, chill smo. Ali postoji li mogucnost da musko zenska prijateljstva nakon odredenog vremena prijedu u vezu ili barem nesto vise od prijateljstva? Tipa ovo sto se nama desilo i to bude sasvim normalno, bez da se itko od nas dvoje osjeca krivo ili nesto slicno kako to inace bude?

To be or not to be? Hocu li bit Becky ili Angie? Vrijeme ce pokazati.

-OH

[whereamymeetscarrie]

GIRLS NIGHT WITH BOYS

25.2.2017. Subota navečer. Mjesec ljubavi se bliži kraju. Kuje iz seksa i grada su odlučile da se danas ima girls night. Može. Ne sjećam se kako smo se dogovorile oko toga, jer odlučimo imati girls night kad nam se sprdne, ili u hitnim slučajevima kad se Keksić vrati iz Austrije. Sara nam se htjela pridružiti, ali ta kuja stalno smišlja neke planove kako se osvetiti kojem frajeru, i igra neke igrice. Nisam ju podsjetila niti pozvala na našu girls night. Nije mi se dalo biti s njome u društvu. Samo nas tri od 4 kuje. Oh, pisačka blokada je prisutna, kao što sam i mislila. Jebeš, samo nastavi pisati ono što ti je na umu. Možeš ti to! Stresan ritual spremanja za subotu navečer i smišljanje kako do prijevoza ću preskočiti, jer mrzim taj ritual najviše od svega. Srediti se od glave do pete. Jesu mi obrve dobre ili ih trebam počupati? Jesu li brkovi dovoljno mali da ih sakrijem s puderom? Imam li trakice za depilaciju. Hoću li stići na vrijeme ako se krenem sada šminkati. Oh, lord. Mrzim to najviše od svega. Sutra me ponovno to čeka. Obavila sam danas dio posla, tako da sutra mogu samo fino nabacati odjeću na sebe i našminkati se. Odlučila sam se za sutra biti dama. Što u prijevodu znači, imati ću haljinu na sebi. A to se na meni rijetko kada vidi. Anyway, natrag na temu. Mami je na kavu došla kuma Ana. Dobacila sam par riječi i pozdrava, onda sam se išla žurno spremati. Ipak sam imala prijevoz, jedan problem skinut s vrata. U fazi šminkanja sam dobila sto tisuća propuštenih poziva, poruka na vocapu i SMS-u od Roze. Ne šalim se. Htjela je da dođem čim prije. Polako ženo, noć je još mlada. Odlučila sam se za drolja kombinaciju. Kratke hlačice, hulahopke, maznula mami visoke crne čizme (bacam ogroman hejt na čizme, uz haljine), topic, i karirana košulja kao začin na sve to. Kako se osjećam? Jako neudobno, jer pokazujem malo mesa. Kao da sam u haljini. Isti kurac. Dragome se naravno svidjelo, i želi me vidjeti takvu uživo. Eh, dragi, ne bi ti izdržao niti dan u ženskome tijelu. Sigurno se pitate koji mi je kurac i čemu takav stav? Ženama muški pogledi gode i dižu im ego. Ali ne i ovoj biljci od A. Meni se to gadi i bježim od toga. Radije ću zavesti muškarca u trenirci, muškoj majci, hoodici i kožnoj jakni, nego u haljini. To sam i ostvarila. Krenula sam oko 22:00 h. Kuje su me dočekale u Livingu. Divne kao i uvijek. Postavila par šugavih pitanja, više sam bila u moodu za slušati nečije razgovore, u nadi da će jedna od njih započeti neki razgovor, no odgovorile su mi kratko i jasno. Gdje je Keksić kad ga trebaš? Svirao je neki bend uživo. Nisam zapamtila ime, niti me zanimalo. Roza ih je pohvalila. A ja sam imala oko na liku koji je svirao bubnjeve. Vidjela sam samo ruke, divne su. Odličan ritam je napravio i dao mi je malo dozu rock and roll-a. Čak me bend podsjetio totalno na jazz glazbu, odnosno nastup od fejk Amy. Ne znam zašto. „Što ćeš popiti?“ – pita me kobobar. „Kavu s mljekom.“ Uputi mi onaj pogled – ženo subota nevečer je, ti ćeš kavu sad piti. Spustim pogled prema stolu. Roza mi se obraća.

„Alo, kakva kava?“ „Konobar, dajte jedan bambus“ Dere se i maše s rukama da ju uoči.

„Roza , ne! Ne, dajte mi kavu!“ Zna se čije je piće pobjedilo. Bambus. A dobro. Iako se nisam htjela napiti prije Longa, čisto da mogu pijuckati jednu čašicu vina cijelu noć. Nije mi baš do poštenog opijanja bilo. Još jedna runda na moj račun za njih dvije. Zbog glasne glazbe je došlo do nerasporazuma, i ja sam dobila jedan bambus. Roza ga je platila, jer dok ja nađem svoj mali novčanik u torbi, po ovome mrklome mraku u prostoriji, već će proljeće doći. Istračale smo muškarce. Ne sjecam se najbolje toga razgovora, jer me bambus počelo polako pucati. Opet sam pila na prazan želudac. Naravno. Krenule prema Longu. Bilo je i vrijeme. Na putu do Longa je Rozu i Forkicu zaustavio plavi auto. Rozin frajer, bratić i Forkicin nesuđeni jebač. Roza je polako ulazila u auto, i pozvala nas da idemo. Eh, prepreka. Forkica nije htjela ići. Logično, ja nisam rekla niti da niti ne, samo sam pitala jednu i drugu kamo se ide, na što me niti jedna od njih nije doživljavala. Ništa. Pravac za Long. Malo ljudi. Uvijek prerano dođemo. Uzele smo stol na točno suprotnoj strani od stola gdje smo bile proslavile Božić. Bilo mi je totalno neudobno, jer to nije naš stol, niti je naša strana. No, nebitno. Naručile piće, i noć može službeno započeti. Oh, evo njih trojice. Sjetila sam se onoga kada mi je Roza rekla da ona i njezin frajer nikad nisu za istim stolom u Longu, samo se dođu pozdraviti, i on uglavnom na šanku visi. Sigurna sam da joj je kroz misli poletilo da ce se tamo njih trojica smjestiti. Ne. Ravno na naš stol. Akward moment. Ne znam likove. Imam socijalnu fobiju, ne, ne želim se s vama upoznavati, osim sa frajerom od Roze. Dvojica su bili mrtvi pijani već. Stalno odlazila na početku na wc, samo da se malo maknem od njih. Sumnjam da su primjetili da sam se malo duže zadržavala na wcu-u. What? Oh, da. Socijalna fobija je divna stvar. Većina večeri je prolazila ovako. Forkica se sa svojim nesuđenim jebačem nešto došaptavala. Roza i njezin frajer su bili u svom svijetu. Jebali su se pogledima. Rozin bratić, on, am. Nisam gledala jer mi je slao čudnu vibru. Ali se sjecam da je uletavao među parove. A, ja? A se borila sa klastufobijom i socijalnom fobijom u sebi. Popila dvije čase čistog vina na eks, da se opustim. Nah. Trebalo mi je nešto jače. Počelo je djelovati. Otišla sjesti na fotelje i švrljat po fejsu. U međuvremenu su Roza i Forko došle. Imale su neku raspravu, digla sam se i došla do njih, tek su me onda primjetile. Oh, koliko je vremena prošlo? Možda 10 minuta? Ne znam.

„Gle, neću. Rekla sam mu da sam u vezi. Ali nikome niti riječ za to.“

To je sve što sam čula i skužila. Kroz glavu mi je prošlo da je Forkcia svojem jebaču srala da je zauzeta, samo da se makne od nje. Eh, stara moja. Neće jebače, pogotovo ne prave fuckboyse zaustaviti činjenica da ti imaš dečka. Sve tri smo se vratile natrag. Krug se ponovno nastavljao, do pola 1. Ne sjećam se kad sam primjetila da smo Roza i ja ostale same za stolom. Bila sam u svome svijetu. Roza je rekla da ide van i da ju pričekam. Great. Lik do našeg stola me odmjeravao. Započala sam košulju od glave do pete, njemu i inat tako da nema što gledati. Muška gamad. Neugodnost i mislila sam dozivala bilo koda iz te ekipe da se vrati i prave mi društvo. Nije uspijelo. Oh, evo Roze.

„ A, diži se, idemo doma!“ – kaže mi i počne tražiti svoju torbicu i od Forkice.

„Kaj? Već? Tek je pola 1.“

No već je bila na pola puta do izlaza. Ili me ignorirala, ne sjećam se. Dvije čase na prazan želudac. Jasno vam je.

Roza i ja smo stigle do Forkice. Stajala je vani sama. Pošto me after dobro pucao, nisam niti pitala gdje su oni, samo sam čekala da se stvore ispred nas. Nije me niti bilo briga gdje su.

Ostatak večeri je Roza sigurno potrošila sve kune na računu nazivajući svoga frajera, da gdje je, kad će doći po nas dvije. Trajalo je sigurno do 2 ujutro. Ja sam poslala mami poruku jer mi može kakav prijevoz srediti, i Roku sam poslala poruku, ali je on već bio spavao. Joj, sad sam se sjetila da nisam Roku odgovorila na fejsu na poruku. Fuck. Budem. Stara pizdi i paničari, smirivala sam ju s time da se budem snašla za prijevoz, makar morala čekati starog da se vrati iz Splita.

Dok sam šetala u mislila i smirivala staru preko poruka, koncetrirala sam se na Rozu i njezin trud oko prijevoza.

„Forkica neće, a A ima dečka.“

What? Jesi ti to kujo stvarno mene mislila prodati čistome Fuckboy-u za prijevoz? Damn it, ženo. Tek sam tada skužila koliko je Fuckboy-sima svejedno koga jebu. Rupa je rupa, jel? Fuj.

Oh, nisam spomenula da nam se u međuvremenu Rozin brat pridružio u paničarenju oko prijevoza. Nas tri smo donekle paničarili, Forkica je bila mirna ali uznemirena zbog toga što joj je fuckboy priuštio, ali je imala svoj prijevoz. Nikad još nismo tako rano sve tri otišle iz Longa.

Rozin frajer došao. Prvo je Rozinog buraza ostavio doma, a onda mene.

Skidanje šminke s lica, kosa u repu, trenirka na sebe, najšira majca koju imam u ormaru, moje vukići papučice, i sad je vrijeme za hranu. Natrpala sam se s nekom čokoladom. Staroj ispričala što se dogodilo, nisam bila toliko uznemirena zbog toga jer sam imala dovolju dozu alkohola u krvi i otišla u sobu na gledanje serije. Oh, da. Sada gledam Vampirske dnevnike, izašla je cijela nova 7 sezona koju nisam pogledala. Radnja je sranje naprema onome što je prije bila. Fali mi 4 sezona Vampirskih.

-A 

[whereamymeetscarrie]

the man, the legend

February, mjesec ljubavi, oporavka od fucking januara. Here I am. Dvadesetogodisnja djevojka, koja voli ispijati kavice na kul mjestima, objaviti ih na instapricama, odjenuti se u skladu sa osjecajima (NEMOJMO IZOSTAVITI CINJENICU DA MORAM BIT BEZ GRUDNJAKA). Suncano poslijepodne, grad bez duse, moje crne hlace visokog struka, maslinasta lace majica, gleznjace i moj camel coat A kroja, konjski rep i suncane. Nemojmo zaboravit na mini torbicu koja je posljednjih dana must have uz sve sto nosim. Prilazi meni moja Jazz i upita „zeno, sta se sa tobom desava da si svakim danom sve vise i vese sexipilnija?“ uzvratih joj „zivot draga, zivot“. Odosmo u taj predivan kafic, sa biciklima na zidovima. Igrasmo four in a row, pricamo o problemima i kako onaj pravi/prava ocito ne postoje za nas u ovome gradu. Nakon sat vremena igre, sjedenja i caffe latte, pogledam joj preko ramena i dobila sam odgovor na sva svoja pitanja.

Naime, tamo je sjedio on i gledao u mene. Pricavsi prijatelju nesto i gledajuci u mene, nasmijala sam se i nastavila igrat, svaki put kad bih pogledala, pogledao bi i on. Nakon pola sata i odluke da sam pobjedila u igri, odlucile smo je spremit. You can't play with the player.

Pogledah opet, and there he was „sind sie fertig?“ uperivsi svoj prst prema igri, „ja“ odgovorih. Tada je ustao. Apolon, visok 190+, misicav, crn, dosavsi za moj stol, vodili smo taj small talk, sve dokle nije pokupio sve zetoncice, svih 40. Posto sam zakazala sastanak u 17 30, podigla sam svoje slatko dupence i platila, jos jednom se okrenula i osmijehnula. It was mutual.

Istog trenutka sam pozalila sto sam sat vremena ranije dogovorila sastanak i sto sam ustala i otisla. Jesu li svi pravi i karizmaticni muskarci oni koji se blize 30ima? Jesam li mogla uciniti nesto po tom pitanju prije nego li sam se pokupila i otisla? Mogla sam se predstaviti i biti that cool chic. Ispisati broj mobitela na kojem pise „call me“. Sve sto sam taj dan postigla bio je odgovor na njegovo pitanje „da, dolazim ovdje cesto“.

Jesam li propustila jos jednu priliku koja mi se pruzala? We'll find out. Sooner or later.

 -OH

[whereamymeetscarrie]

24 hours

Svaki dan nam se cini bezveznim, identicnim, sa nekim malenim izmjenama koje nam uskoce u raspored. Budimo se, doruckujemo, svasta nesto, bla bla bla, oh vec pada noc!

Actually, 24 sata mogu promjenit nas svijet, nas pogled na zivot. Nas. U mom slucaju u 24 sata mozes postat od osobe koja izbjegava covjecanstvo osoba koja je zaljubljena head over heels. Obicna djevojka iz susjedstva koja ti se smjeska odjednom sa velikih ekrana. Emotivka najveca koja place na svaku sitnicu postaje najhladnije bice. U jednom trenutku ne zna sta zeli i radi svoj posao animatorice, sljedeci dan se budi i upisuje faks u Grazu. Od bolnog badnjaka, do Bozicnog jutra di dogovoris dejt sa najvecim supkom koji je krocio Becom. I to je oke, svi mi imamo pros and cons, ups and downs, and I'm okay with that. Ali sa jednom cinjenicom se ne mogu pomirit. Interfonom.

Naime, moja zgrada ocito stoji ovdje jos od habsburske monarhije i divna je, nalazi se iznad gradske biblioteke, u centru grada. Svi mi u zgradi funkcioniramo kao da smo u domu, mi smo yugo u europi. Naime, unazad 5 mjeseci, kada sam se tek doselila, smetalo me sto je pokvaren interfon i sto moram silazit da bi nekome otkljucala, sve dok nisam upoznala cari zica. Svi su se navikli na te zice. Zice su postale nasa svakodnevnica, nisam morala vadit kljuceve. Divota. Jucer sam u 19 sati izasla iz stana i vratila se danas u 18, as usual krenem ja spajat svoje voljene zice, kad ono, nesto novo, robotsko gleda u mene. Osjetila sam taj mix emocija u sebi. Tuga, razocaranje, sok. Bila sam zbunjena. Pitala sam decka koji zivi nasuprot mene „zasto i kako“ rekao je „ne znam, a da cujes zvuk“ . ulazeci u stan, slusalica iz 90ih bila je zamjenjena novom, modernom. Cimerica ih je ocito pustila u stan. A ja, ja sam stajala nepomicno. Nakon sto sam zavrsila svoju polusatnu kupku slusajuci Spice girls, sjela za laptop, cula sam taj zvuk. Zvuk koji mi je prodro usi. CRRRRRRR. God I hate it. I have to get use to it.

24 sata su cudo. Nadam se da cu u 24 sata naci posao. Narednih 24 sata.

-OH

[whereamymeetscarrie]

WHAT’S INSIDE HER NEVER DIES

Pričale smo. Zvučala sam baš kao što zvučim ovdje. Izdala sam te najdraži prijatelju. Citirala sam joj riječi koje sam tebi ispričala. Kaže da sam se povukla u sebe. Nisam spomenula da imam pive u organizmu. Znam da ce se zabrinut za mene. Odlučila sam imenovati novu podvojenu ličnost. Jako je slična Tari, ali nije to ona. Aurora. Još jedna čudna biljka u meni. Povučena je, kaže premalo ali opet kaže dovoljno. Pati iznutra. Ponaša se kao da je na teškim drogama. Ili to mene samo after pušta. Umjetnica je, ili želi biti. Nebitno. Upoznati ćemo je kroz ovu godinu. - Kćer od Fučkana se 4 godine nakon srednje zabavljala, izlazila, tulumarila, bila na bombonima (mislim da to nije rekla, krivo sam čula), navlačila s likovima, i tek je sa 23 godine upisala FER. Utješno. Ne moram ženi govoriti ništa, već točno zna što mene muči. Ipak, utješno. Imam vremena. Tek mi je 19 godina. Nikako da moja duša prihvati činjenicu da tjelo nije staro toliko kao što je ona. Imam dušu žene od 60 godina. Stara sam. Ali moje tijelo je mlado, to dvoje se nikad neće slagati. Ali ne želim biti pesimist. Možda nađu zajednički jezik. Sječanj je gotov za 2 dana. Ovaj dan se bliži polako kraju. Mislim da ću sada uskoro na spavanje. Bitan update, jako bitan update. Tvoja ovisnica o filmskome svijetu je ostala ovisnica. Supernatural sam pogledala. Fetiš na Deana mi se povukao. Još uvijek je to moj Dean. Otkrila za seriju Buffy. Sjećam se da sam ju gledala još dok sam stan u Zagreb imala. Jako mi je draga ta serija. Nažalost prebrzo sam ju pogledala. Nedavno sam gledala seriju napravljena u sklopu te serije. Angel. Na 5 sezoni sam sada, i jedva sam čekala 5 sezonu, jer Spike. Odjednom mi se neda gledati. Moja unutarnja ovisnica o serijama ne želi da bude i s tom serijom prebrzo gotova. Zato sam se bacila na gledanje How I Met Your Mother. Trebam dozu HIMYM za danas prije spavanja, pa bacam oko na sljedeću epizodu koju sam već pogledala, jer sam pratila seriju kad se emitirala na tvu i kad je A još gledala TV. Od kad imam laptop, TV mi nije potreban. Pogotovo mi ne fale one šugave reklame. Trebam dozu serije i sna. Neka ovaj dan čim prije prođe. After me prolazi i umjesto još jednog gutlja sam pojela čokoladicu koju mi je baka dala. Možda se i počnem držati novogodišnjih odluka. - A

[whereamymeetscarrie]

MY BODY’S BEEN A MESS

Zabrinuta sam za nju. I prije se uništavala, ali ovako nikada. Pogotovo ne zbog nekoga. Radila je to zbog sebe. Sada je netko drugi postao razlog. Znala sam da ne želi više biti ovdje. Svijet ju je rastrgao. Razmazanih očiju, gledala je u mene. Skupila je svu snagu da izvadi mobitel iz torbe, dok je ljevu ruku držala u zagrljaju sa mojom rukom. Pokazala mi je broj. Dobro poznat broj. „Želim ga ovdje.“ Izgovorila je, na onaj način koji se izgovara posljednja želja. Znala sam što želi. Svi znaju. Ne vrišti na glas o tome. Nikome ne priča o tome. Čak niti meni. Zahtjeva da prestanem spominjati prošlost. Ali vidi se na njoj. Vidi se što želi. „Spavaj.“ Ugasila sam mobitel. Znala sam da je svaka druga riječ suvišna. Nakon toga je utonula u san. Radi nered, napravila je dovoljno nereda. Treba pauzu. Treba joj predah. Ne želim da se više ovako uništava. Ne mogu gledati kako se vraća u tamu. Ne, opet. Ne, nakon što mi je obećala. Od svih njezinih strahova, znala sam da se tame boji više od svega. Zašto si dopušta da tama upravlja s njome? -A