#uspomena

[leksikonyumitologije]

Uspomena iz JNA, via Zoran Stošić.

[ultravioletna]

Uspomene - sreća ili dželat?

Odrastanje je vrlo čudna stvar. U jednom momentu uživaš u trenucima za koje ne znaš da će postati samo uspomene. Godine i godine školovanje završe se jednim ispitom, diplomskim radom.. Nema više školskih klupa, nećeš se smejati sa drugaricama i slatko se smejati tom jednom dečku iz odeljenja. Sa tim nekim novim klincima nemaš ništa zajedničko, sem možda toga da sede u istim klupama u kojim si ti sedela. Pa postaneš "bumer" jer ti klinci imaju fore koje ne razumeš. A nekad si ti bila među njima. Jedno detinjstvo se završi slikama na zidu. Porodica počinje da bledi, i dok si rekao "keks", porodica od četvoro svede se na dvoje. Detinjstvo ti se gasi gubicima. Kad baka i deka napuste ovaj svet, nisi više ničija unuka. Nema više dedinog pevanja iz podruma, nema priča o njihovoj mladosti, nema cepanja i unošenja drva.. ne dobijaš više novac za užinu jer više ne ideš u školu. A nema ni bake ni deke. Nemaš više koga da pozoveš da tražiš da ti spremi palačinke, da te sačekaju kad dođeš iz škole. Uveče više ne sedite zajedno i ne slavite slave. Nisi više položajnik i ne dobijaš milion poklona za rođendan, Novu godinu.. Ne postavljaš više sto i ne čekaš puno gostiju. Jer gosti više nisu tu. Postoji mesto gde ćemo se svi sresti. Odrastanje je čudno jer.. sa bakama i dekama odlaze i ljubimci. Jedan, pa drugi, pa treći.. Pa kad ode onaj poslednji, a kuća postane skroz prazna, niko ne laje, niko ne grebe nameštaj, nikome više ne puniš posudice sa hranom i nikome više ne kupuješ igračke.. onda te baš udari. I pitaš se, da li ovo znači da sam odrasla?

Ne znam šta je odrastanje, ali ako je ovo to.. onda svakome od nas, po rođenju treba doći jedan vodič kroz odrastanje i vodič kroz uspomene. Jer ja sada imam toliko uspomena sa kojim ne znam šta da radim, a da se ne razbiju u sitne komade. Bojim se, ako zađem u lavirint svojih uspomena, naći ću i one koje će me podsetiti na trenutke kada sam bila najsrećnija. A onda me niko neće spasiti od odrastanja. I onda će ovo dete u meni shvatiti da se detinjstvo završilo.

A onda nijedno godišnje doba neće mirisati na sreću, a ja ću morati da zaustavljam kazaljke na satu. Uspomene su super stvar, ali moraš da naučiš da zbog njih budeš srećan, a ne da te bole kao otvorena rana. Eto, to je valjda to.. Odrastanje.

[pathofpatience]

Koliko li koraka

do kad me ne bude,

koliko li treptaja

do mraka?

Otkucaja do tišine

ruku do rastanka,

uspomena do sjećanja

putnik jednosmjerne karte

od dunjaluka

da rastane se?

[razdragana]

Otišla bih bilo kuda, bilo kako

Samo da više ne živim ovako

Otišla bih bez traga, bez reči

Praznine ništa ne leči

Život je nekom blagoslov, nekom kazna

Sudbina riznica puna, a moja prazna

Duša traži spokoj, mir i ravnotežu

A ja sam se uplela u paukovu mrežu

Zarobljena sam, okovana odlukama lošim

Življenjem se samoj sebi inatim, prkosim

Ne znam šta da učinim, kao da kletvu nosim

Kako da je otresem, gde da za sreću prosim

Odrekla bih se svega što biću i što sam bila

Samo kada bih razlog svemu tome otkrila

Ne bih u ovom životu ostala ni trena

Dala bih sve da je ovo samo uspomena

[nekonepostojan]

Čudno je to,

Pojavi ti si neki stranac,

O kojem ne znaš apsolutno ništa,

Ni datum rođenja,

Ni grad,

Omiljenu boju,

Film,

I nekoliko zajedničkih uspomena između,

Opet je stranac,

Ali ovoga puta znaš šta ga to rasplače,

Na šta je slab,

Znaš o čemu sanja,

I za šta živi,

Odejnom se moliš za tog stranca,

Da bude srećan,

I dobro,

Gde god bio.

[lifeinbooks]

Mi ljudi skupljači smo uspomena, patnji, trenutaka, materijalnih stvari, novca, a sukladno tome i podočnjaka. Kod zadnje stavke bitno je zbog čega ćemo ih skupljati. Način, svrha. Kako god bilo, podočnjake bismo trebali skupljati radeći stvari koje volimo i koje nas ispunjavaju, one koje nas približavaju željenom snu i cilju. Na kraju krajeva, nije li bolje sanjati otvorenih očiju nego zatvorenih? Živjeti snove svakoga dana na javi.

[mrasicc]

Ne postoji lepši pogled na svet, od lepih uspomena, njenih očiju i zvezdanog sjaja.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Ne zaboravi, molim te.

Ne možeš (čitaj ne moraš) baš ti spasiti ovaj svijet. Svi mi (ti, pogotovo) imamo savršeno mjesto pod ovim Nebom za napraviti još savršenije stvari.

Ne moraš uvijek i samo ti slušati druge. Pronađi nekoga ko će jedva čekati slušati sve ono o čemu ti duša vrišti. Zapravo, ne samo nekoga ko će te slušati, nego nekoga ko će te i čuti.

Ako ne ide - pusti, ostavi, baci. Ako ide – grli, stisni, čuvaj.

Između dana i noći. Između dobre pjesme i lošeg filma, neslanog ručka i četvrte čaše jegera u kafani. Između cipela koje su te nažuljale i ljudi čijim si žuljevima melem, bit će svega.

Vremena premalo. I tebe dovoljno.

Boli taman da tvoja leđa podnesu. I uspomena na tebe, jednoga dana kad te u bolji svijet odnesu.

Ti ostavljaš tragove po kojima će te ljudi pamtiti. Ti ostavljaš tragove po kojima će neko tvoj život pratiti.

…

[hodajuciputevimacudesa]

Grub dokaz

Istina nikada nije značila

Niti sada znači

Da lijepih uspomena nema

Kako je sjećanje sačuvano

O okrilju kojekakve hladne i jezive pećine

Bi bila laž

Ali

Ti više ne živiš u slatkoći

Nekadašnjih lijepih riječi

Nježnih pogleda

I toplih dojmova

Jer kako vrijeme prolazi

Magla zablude se sklanja sa očiju

Slika postaje jasnija

Tada i ono što znaš

Skoro pa sigurno

Da je bilo iskreno

Biva pomiješano sa nekom

Neznatnom okrutnošću

I ništa više nije čisto

U prljavštini teško da ćeš pronaći

Mjesto za sebe

Pa makar i bio jedan kutak

Koji nije pesinav

Ljubav je divna stvar za proživjeti

Ali teška za preživjeti

Ne zato što se od nje umire

Daleko bilo

Život svjež i dobroćudan se svaki dan rađa

Već ljubav koja je završila sa čvorovima

Postaje uputstvo po kojem

Raspetljavaš sve čvorove

Rješavaš sve zamke

I raspituješ sve nedoumice

Tako jednostavno dođe sve na svoje

Svjestan si nečega

Što u zapetljanoj ljubavi

Nisi mogao ni sanjati

A sada živiš

Svaki taj bol

Svaku ranu pa ožiljak

Ljubav polako blijedi

A ti ostaneš živ

Oporavljen

Ali nikada potpuno

Na srcu su rupe od svake spoznate istine

Neke malo veće neke malo manje

Te zbog toga lijepih uspomena ima

Sjećaš ih se

Međutim, čim na nešto

I na djelić sekunde pomisliš

Štrecne to tvoje srce

Uhvatiš ga rukom

Pod prstima osjetiš sve nedostajeće dijelove

Svaku šupljinu

Ne, ne možeš više

Da živiš u zabludi i ljubavi

Jer u sebi imaš dokaz nečega

Što je nekada trebalo biti

Najljepši dio tog života

A zapravo kakav je taj dokaz

[leksikonyumitologije]

Album za spomen-fotografije iz JNA, via Zoran Stošić.

[malaaki]

u vremenu ovom teškom

Rekao je da se Njegovih blagodati prisjećamo,

a ti si najljepša Allahova blagodat koja mi je darovana

poćašćena sam što sam u tvoje plave oči gledala,

svaku njihovu dubinu preplivala,

a kad ja svoje oči zatvorim

tražim tišine najveće,

da što jače,

mogu tvoj glas da čujem

kao zlatnim nitima isprepleten, u mojoj duši budi nur smiraja.

Hvala Njemu Milostivom

što je meni takvo biće darovao,

što me je milovao,

sanjao,

čekao,

smirivao...

baš onako kako sam kao mala maštala.

neki ljudi zaborave u šta im je život proletio,

a sigurna sam da nisu doživjeli ni pola ovog poput našeg,

da jesu shvatili bi šta znači voljeti

i zašto je ta riječ toliko ozbiljna.

uspomena, ne mogu ih pobrojat

koliko bi ih tek moglo stati u čitav naš život?

toliko života sa tobom proživljenih,

pitam se koji mi je ovo sad? i kako sam baš u ovaj zalutala

[jelenajt]

Važno je razići se pre nego što počne povređivanje uspomena.

[prava-ja]

Išla sam za njim. Nisam čekala da nazove, da piše. Vodilo me srce jer je u tome vidjelo najispravniju stvar, jer voljela sam ga, jako i filmski, kao da volim prvi put u životu i kao da mi život nije dovoljno tuge pripremio već. Nisam dopustila da mi se desi, išla sam za njim. I kada je trebalo trnjem hodati, išla sam. A sada je samo ostalo slomljeno srce i par uspomena. Eh tužan li si živote!

[lostinheaventoo]

I desilo se nesto neocekivano

I pomalo cudno.

Pojavio se neki potpuni stranac

O kojem apsolutno nista ne znas.

Ni datum rodjenja, ni najdrazu kavu koju pije,

Ni kuda se krece kada nije na poslu.

Ma ni njegov najdrazi film, najdrazu boju, nista, bas nista, a zanimalo te.

I desilo se nekoliko dana dopisivanja, pa tjedana, cak i mjesec,

Desila se i pokoja uspomena izmedju redaka.

I dalje je stranac, ali ovaj put znas na koje stihove pjesama pusti najtezu musku suzu, sto ga to pogodi, znas i kako dise, znas o cemu sanja i za sto zivi.

I odjednom se molis za tog stranca, da te pocne zvati imenom, pokojim slatkim nadimkom.

Da promjeni pozadinu na svom telefonu kao zaljubljeni tinejdzer i da budes njegova posljednja zelja.

Molis se da postanete jedno i da ta prica o strancu bude najprodavanija prica u svemiru!

[lifeinbooks]

Nedjelja je prazan mobitel. Od poruka,poziva.Tu.Ispod jastuka, pojačan na najjače. Ona je mješavina sretnih i tužnih uspomena, zbog kojih iz minute u minutu mijenjaš raspoloženje.

Nedjeljom ne gasiš YouTube kucajući naslove pjesama čije priču znaju osim tebe, samo tvoji zidovi.

Nedjelja je dan kada jedeš Nutellu na kašiku. Ustaneš kasno, opereš zube i opet se vratiš u krevet.

Nedjelja je upaljen TV-e. Smanjen do kraja. Tupo gledanje fotografija u kojima vidiš svoj osmijeh. Od uha do uha. Zbog ostvarene želje ili zacrtanog cilja.

Nedjelja je neuredni ormar. Atomska bomba neodlučnosti pospremiti taj ormar nakon prvog ili drugog nedjeljenog ustajanja.

Nedjelja je dan stvoren za ljubav. Kada tvoj Facebook prepun bijelih vjenčanica i leptir mašni, sa svadbi prijatelja tvojih prijatelja. To je dan neispričanih ljubavi. Otkrivenih u objavama onih tekstualnih fotografija na Instagramu.

Jedini dan kad nije grijeh priznati neko nedostajanje. Jedini dan kad nije grijeh prokleti kilometre i derati se ispod jorgana.

Nedjeljom se sjećaš.

Nedjeljom sanjaš.

Nedjeljom putuješ kroz vrijeme.

I nedjeljom voliš.

[leylaslittleworld]

Nekim danima poželim da me nema,

da na ovaj svijet nikad nisam postala.

Zatim noću, ta želja za sekundu bude veća, a moja nesreća još teža.

Kao mala, mislila sam da će život biti puno ljepše mjesto i da je svijet satkan od vila i šarenih jednoroga,

zatim sam odrasla.

Voljela bih da sam negdje na jugu Španjolske, da bosa koračam po pijesku, stijenama, nosim bijele haljine, šešire, marame, markirane torbice, i puno nakita.

Budila bih se uz sunčeve zrake i pila prvu jutarnju kafu s pogledom na mirno more

Zatim bih započela dan u Cordobi, obilazeći znamenitosti, dzamije i male uličice koje pišu svoju priču,

a već sljedeće jutro našla bih se u Sevilli, gradu koji je poznat po tome da filmski klišei ipak postoje. Kako kažu : “ Sevilla je grad flamenca, fešti i strasti”, idealna za popodnevni sok od naranče uz laganu muziku.

Sljedećih par dana, a ko zna, možda i mjeseci provela bih istražujući Mallorcu. Znate, cijelog života sam se pitala da li postoji mjesto za mene na ovom svijetu?.. zatim sam vidjela sliku Mallorce.

Podsjeća me na mir u ovom užurbanom svijetu kaosa, a ko zna, i kao mala sam željela pobjeći na ostrvo i dopustiti sebi da budem slobodna, svoja i sretna.

Potom, svako sljedeće odredište bi bilo nevažno , jer bi moja stopala bila uništena od ljepota, duša od slobode, tijelo od sunca, dobre hrane i mnoštvo uspomena.

Nekim danima poželim da me nema,

ali onda se sjetim da još nisam gledala zalazak na jugu Španjolske.