#uspomena

[blackkmoonlight]

// tebi //

Ako si spreman da me voliš

kada mrzim ceo svet i ne želim nikoga,

kada me je iznervirao neko u saobraćaju jer ne ume da vozi,

kada sam učila i pala ispit,

kada me nervira cela porodica.

Ako si spreman da me voliš

kada sam blesava i dosadna jer te volim

kada sam naporna jer sam jakojakojako raspoložena

kada sam tvrdoglava

i kada jako želim da nestanem.

Ako si spreman da plešeš sa mnom

da se smeješ sa mnom

da mi veruješ i da me grliš i maziš,

ako si spreman da šetaš ulicama

da voziš bicikl i da ideš u kupovinu.

Ako si spreman da kitiš jelku

praviš medenjake i da uživaš u snegu,

kao i da gledaš talase, sediš na bovi

i uživaš u predivnim zalascima sunca.

Ako si spreman da me voliš baš onakvu kakva jesam,

da me voliš rano ujutru,

kasno uveče.

Ako si spreman na sve to,

ja bih jako volela da si tu,

jer sam posle jako dugo vremena

ponovo dopustila da mi neko bude blizu.

—

14.12.22.

[tianalavica]

Ne pitam kakva su ti jutra, dani i zore, nego kakve su ti noći.

Jer oko ponoći se i protiv svoje volje sjećamo onih davnih, izgubljenih i dalekih koje godinama bezuspješno zaboravljamo.

[leksikonyumitologije]

Album za spomen-fotografije iz JNA, via Zoran Stošić.

[ultravioletna]

Uspomene - sreća ili dželat?

Odrastanje je vrlo čudna stvar. U jednom momentu uživaš u trenucima za koje ne znaš da će postati samo uspomene. Godine i godine školovanje završe se jednim ispitom, diplomskim radom.. Nema više školskih klupa, nećeš se smejati sa drugaricama i slatko se smejati tom jednom dečku iz odeljenja. Sa tim nekim novim klincima nemaš ništa zajedničko, sem možda toga da sede u istim klupama u kojim si ti sedela. Pa postaneš "bumer" jer ti klinci imaju fore koje ne razumeš. A nekad si ti bila među njima. Jedno detinjstvo se završi slikama na zidu. Porodica počinje da bledi, i dok si rekao "keks", porodica od četvoro svede se na dvoje. Detinjstvo ti se gasi gubicima. Kad baka i deka napuste ovaj svet, nisi više ničija unuka. Nema više dedinog pevanja iz podruma, nema priča o njihovoj mladosti, nema cepanja i unošenja drva.. ne dobijaš više novac za užinu jer više ne ideš u školu. A nema ni bake ni deke. Nemaš više koga da pozoveš da tražiš da ti spremi palačinke, da te sačekaju kad dođeš iz škole. Uveče više ne sedite zajedno i ne slavite slave. Nisi više položajnik i ne dobijaš milion poklona za rođendan, Novu godinu.. Ne postavljaš više sto i ne čekaš puno gostiju. Jer gosti više nisu tu. Postoji mesto gde ćemo se svi sresti. Odrastanje je čudno jer.. sa bakama i dekama odlaze i ljubimci. Jedan, pa drugi, pa treći.. Pa kad ode onaj poslednji, a kuća postane skroz prazna, niko ne laje, niko ne grebe nameštaj, nikome više ne puniš posudice sa hranom i nikome više ne kupuješ igračke.. onda te baš udari. I pitaš se, da li ovo znači da sam odrasla?

Ne znam šta je odrastanje, ali ako je ovo to.. onda svakome od nas, po rođenju treba doći jedan vodič kroz odrastanje i vodič kroz uspomene. Jer ja sada imam toliko uspomena sa kojim ne znam šta da radim, a da se ne razbiju u sitne komade. Bojim se, ako zađem u lavirint svojih uspomena, naći ću i one koje će me podsetiti na trenutke kada sam bila najsrećnija. A onda me niko neće spasiti od odrastanja. I onda će ovo dete u meni shvatiti da se detinjstvo završilo.

A onda nijedno godišnje doba neće mirisati na sreću, a ja ću morati da zaustavljam kazaljke na satu. Uspomene su super stvar, ali moraš da naučiš da zbog njih budeš srećan, a ne da te bole kao otvorena rana. Eto, to je valjda to.. Odrastanje.

[pathofpatience]

Koliko li koraka

do kad me ne bude,

koliko li treptaja

do mraka?

Otkucaja do tišine

ruku do rastanka,

uspomena do sjećanja

putnik jednosmjerne karte

od dunjaluka

da rastane se?

[nekonepostojan]

Čudno je to,

Pojavi ti si neki stranac,

O kojem ne znaš apsolutno ništa,

Ni datum rođenja,

Ni grad,

Omiljenu boju,

Film,

I nekoliko zajedničkih uspomena između,

Opet je stranac,

Ali ovoga puta znaš šta ga to rasplače,

Na šta je slab,

Znaš o čemu sanja,

I za šta živi,

Odejnom se moliš za tog stranca,

Da bude srećan,

I dobro,

Gde god bio.

[lifeinbooks]

Mi ljudi skupljači smo uspomena, patnji, trenutaka, materijalnih stvari, novca, a sukladno tome i podočnjaka. Kod zadnje stavke bitno je zbog čega ćemo ih skupljati. Način, svrha. Kako god bilo, podočnjake bismo trebali skupljati radeći stvari koje volimo i koje nas ispunjavaju, one koje nas približavaju željenom snu i cilju. Na kraju krajeva, nije li bolje sanjati otvorenih očiju nego zatvorenih? Živjeti snove svakoga dana na javi.

[mrasicc]

Ne postoji lepši pogled na svet, od lepih uspomena, njenih očiju i zvezdanog sjaja.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Ne zaboravi, molim te.

Ne možeš (čitaj ne moraš) baš ti spasiti ovaj svijet. Svi mi (ti, pogotovo) imamo savršeno mjesto pod ovim Nebom za napraviti još savršenije stvari.

Ne moraš uvijek i samo ti slušati druge. Pronađi nekoga ko će jedva čekati slušati sve ono o čemu ti duša vrišti. Zapravo, ne samo nekoga ko će te slušati, nego nekoga ko će te i čuti.

Ako ne ide - pusti, ostavi, baci. Ako ide – grli, stisni, čuvaj.

Između dana i noći. Između dobre pjesme i lošeg filma, neslanog ručka i četvrte čaše jegera u kafani. Između cipela koje su te nažuljale i ljudi čijim si žuljevima melem, bit će svega.

Vremena premalo. I tebe dovoljno.

Boli taman da tvoja leđa podnesu. I uspomena na tebe, jednoga dana kad te u bolji svijet odnesu.

Ti ostavljaš tragove po kojima će te ljudi pamtiti. Ti ostavljaš tragove po kojima će neko tvoj život pratiti.

…

[tenjenedvadesete]

Vjerujem da te tamo,

u nekom paralelnom svemiru,

imam.

Vjerujem da su se duše našle

negdje daleko i

da je naša ljubav veća

od svake zemaljske.

Vjerujem da smo

bitni jedno drugom

i da smo sve

što u sadašnjosti nismo

mogli biti.

Dom, mir, ljubav.

Uspomena.

Sjećanje.

[blackkmoonlight]

25.12.22. //

Pronađi me na ivici svemira

dok sedim i čekam izlazak sunca.

—

[leksikonyumitologije]

Uspomena iz JNA via Zoran Stošić.

[jelenajt]

Ima tih uspomena za koje smo samo želeli da se dese.

[prava-ja]

Išla sam za njim. Nisam čekala da nazove, da piše. Vodilo me srce jer je u tome vidjelo najispravniju stvar, jer voljela sam ga, jako i filmski, kao da volim prvi put u životu i kao da mi život nije dovoljno tuge pripremio već. Nisam dopustila da mi se desi, išla sam za njim. I kada je trebalo trnjem hodati, išla sam. A sada je samo ostalo slomljeno srce i par uspomena. Eh tužan li si živote!

[hodajuciputevimacudesa]

Hladno plave

Prepoznala sam te u tuđim

Borama oko očiju

Nisam ni u mislima

Ni u srcu

Mogla pobjeći od očiju plavih

Hladnih kao ledenice

Što vise s krovova tokom najledenijih zima

Upratila sam tvoje pokrete

U nekim drugim rukama

U nekom sličnom hodu

I mogu te pronaći

U još milion života

I još toliko ljudi

Ne bih ti se htjela vratiti

Svojim ledenim očima nisi ubio ljubav u meni

Ali si mi srce zaledio

Sačuvao si ga nekog daljeg oštećenja

Prozirnim oklopom načinio si

Da se i od tebe zaštitim

U meni duša više ne igra

Kada ti se ime spomene

I makar mi još više koljena klecala

Kad mi se učiniš u tuđini

Svjesna sam da je to samo prošla uspomena

Jer sam se mimoišla sa željom

Da ikad išta ponovo započnemo

U Allahovim je riznicama znanja

Šta čeka i tebe

A i mene

Ali isto tako samo Allah zna

Zbog čega sam te sa svoje kože

Lako odstranila

Koji je razlog da moje srce bez ikakve prepreke

Započne novu šetnju drugim ritmom

I zato

Ne bih da ti se ikad vratim

Ipak Allah zna najbolje

A i ja mislim da bez tebe u mom životu

Nije moglo biti bolje

Već što jeste

[lifeinbooks]

Nedjelja je prazan mobitel. Od poruka,poziva.Tu.Ispod jastuka, pojačan na najjače. Ona je mješavina sretnih i tužnih uspomena, zbog kojih iz minute u minutu mijenjaš raspoloženje.

Nedjeljom ne gasiš YouTube kucajući naslove pjesama čije priču znaju osim tebe, samo tvoji zidovi.

Nedjelja je dan kada jedeš Nutellu na kašiku. Ustaneš kasno, opereš zube i opet se vratiš u krevet.

Nedjelja je upaljen TV-e. Smanjen do kraja. Tupo gledanje fotografija u kojima vidiš svoj osmijeh. Od uha do uha. Zbog ostvarene želje ili zacrtanog cilja.

Nedjelja je neuredni ormar. Atomska bomba neodlučnosti pospremiti taj ormar nakon prvog ili drugog nedjeljenog ustajanja.

Nedjelja je dan stvoren za ljubav. Kada tvoj Facebook prepun bijelih vjenčanica i leptir mašni, sa svadbi prijatelja tvojih prijatelja. To je dan neispričanih ljubavi. Otkrivenih u objavama onih tekstualnih fotografija na Instagramu.

Jedini dan kad nije grijeh priznati neko nedostajanje. Jedini dan kad nije grijeh prokleti kilometre i derati se ispod jorgana.

Nedjeljom se sjećaš.

Nedjeljom sanjaš.

Nedjeljom putuješ kroz vrijeme.

I nedjeljom voliš.