#terorizam

[radiogornjigrad]

Bernard-Henri Lévy: Protesti imbecila

Antisemitski grafiti na Berlinskom zidu Demonstranti na ulicama Pariza nekoć su uzvikivali „Svi smo mi Židovi“. Danas plješću pokolju Židova. Za desetke tisuća „ogorčenih” koji su se prošle nedjelje, 20. oktobra, okupili u nekoliko francuskih i evropskih gradova kako bi pokazali svoju podršku „palestinskoj stvari”, ima jedno pitanje koje se ne smijemo umoriti postavljati. Gdje su bili kada je…

[cgvijesti]

Vlada Turske označila Kantera kao teroristu

Vlada Turske označila Kantera kao teroristu

Turski košarkaš Enes Kanter Fridom nalazi se na listi traženih terorista turskog ministarstva unutrašnjih poslova i Vlada daje nagradu svakome ko obezbijedi informaciju koja bi dovela do njegovog hapšenja vrijednu 10 miliona lira (490 hiljada evra). Kanter je često u prošlosti govorio o sukobu sa predsjednikom Turske Redžepom Tajipom Erdoganom i njegovim autoritarnim režimom. Košarkaš se sada…

[zoranphoto]

Njemačka će zbog 'Građana Reicha' koji su planirali državni udar promijeniti sigurnosne mjere

Nakon racije protiv tzv. Građana Reicha njemačko glavno državno odvjetništvo u petak je izdalo nalog za uhićenjem 23 privedene osobe za koje se sumnja da su planirale državni udar, dok istodobno političari, zbog povezanosti te scene s parlamentarnom strankom AfD, traže pooštrenje sigurnosnih mjera za Bundestag     "Mreža Građana Reicha je očito povezana sa zastupničkim klubom Alternative za Njemačku. Zato moramo razmotriti koje sigurnosne mjere za Bundestag moramo poduzeti i o tome ćemo raspravljati sljedećih dana", rekla je potpredsjednica Bundestaga Katrin Goering-Eckard. Jedan od ciljeva grupe koja je uhićena u srijedu je i oružani napad na zgradu Reichstaga u kojoj zasjeda parlament Bundestag. Među uhićenim pripadnicima Građana Reicha se nalazi i donedavna zastupnica desno-populističke Alternative za Njemačku (AfD), Birgit Malsack-Winkemann. Prije toga je glavno državno odvjetništvo u Karlsruheu objavilo kako je 23-oje u srijedu privedenih članova Građana Reicha zadržano u pritvoru, dok je za dvojicom koji su uhićeni u Italiji i Austriji izdan nalog za izručenjem.     Njemački kancelar Olaf Scholz pohvalio je akciju državnih organa, ali je istodobno izrazio zabrinutost zbog povezanosti desne parlamentarne stranke AfD sa skupinom tzv. Građana Reicha. "Mislim da je vrlo znakovita i zabrinjavajuća činjenica da se među uhićenima nalazi i bivša zastupnica AfD-a u Bundestagu", rekao je Scholz. On je dodao kako je najvažnija pouka iz racije "spoznaja da imamo državu i demokraciju koja je u stanju obraniti se". Najveći oporbeni zastupnički klub, demokršćanske Unije CDU/CSU, zatražio je rasvjetljavanje okolnosti vezano uz činjenicu da su planovi akcija policije nekoliko dana prije procurili u javnost i medije. Unija je zatražila izvanredni sastanak parlamentarnog pravnog odbora za ponedjeljak. Policija je u akciji u srijedu ujutro privela 25 pripadnika tzv. Građana Reicha pod optužbom da su pripremali državni udar. Među uhićenima je 71-godišnji pripadnik plemićke obitelji Reuss, koji je trebao preuzeti ulogu "regenta" nakon svrgavanja aktualne vlasti. Tzv. Građani Reicha postoje još od osamdesetih godina, a radi se o osobama koje ne priznaju postojanje SR Njemačke u sadašnjem obliku. Od oko 20.000 pripadnika te scene, vlasti njih 1.000 smatraju potencijalno opasnima. Tportal.hr Photo by Anthony Beck Read the full article

[mishkakagehishka]

Anyway every time i see a page promoting party tourism in my hometown, i'm reporting it for encouraging terrorism

[propalitet]

Sotonisticki terorizam u godini 2023 u Zagrebu nije bio na mom loto listiću

[balkanskapravila1371]

РТС :: Друштво :: Црвени ниво безбедности – шта значи за грађане, а шта за полицију

https://rts.rs/vesti/drustvo/5477235/terorizam-samostrel-napad-ambasada-izraela-zandarmerija.html

[zaspojanko]

Onomad su se u Beogradu sastali antifašisti bivše Jugoslavije da raspravljaju o izazovima suočavanja s fašizmom u Srbiji i na Balkanu, ali nikakva konkretna odluka nije donesena osim što su malo ćaskali na kafi. Cenjena Aida Ćorović je dala izjavu za kamere ali to je nekako ostalo nedopečeno. Hrvoje Klasić je isto bio tu ali je s pravom istakao da izazovi s kojima se suočavaju hrvatsko i srpsko društvo nisu ba�� identični i da su u Srbiji stvari mnogo gore. Ne znam šta su Srbi očekivali. Da ljudi iz drugih republika vode njihovu bitku? Zar je bilo teško da na primer još tada (a mislim da je to bilo u vreme korone ili neposredno pre nje) definišu šta je to protiv čega se antifašisti u Srbiji bore? Da na primer definišu trenutni oblik fašizma? Kako ćeš se boriti protiv zla ako ga prvo ne imenuješ? Još tada sam hteo da uradim ovo što radim sada, da dakle definišem SRPSKI FAŠIZAM tj. kako se on ispoljava u Srbiji, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Ako se politika zla ne nazove pravim imenom, onda ona dobija privid legitimnog stava. Po meni sledeće stavke sačinjavaju srpski fašizam, premda je ovo samo prvi nacrt. Prihvatam sugestije, dopune i korekcije.

VELIČANJE četničkog pokreta i revizija Drugog svetskog rata je FAŠIZAM

NEGIRANJE agresije Srbije na republike bivše Jugoslavije devedesetih godina je FAŠIZAM

NEGIRANJE genocida u Srebrenici je FAŠIZAM

ĆUTANJE o opsadi Sarajeva, stvaranju Republike srpske krajine, etničkim čišćenjima, masovnim grobnicama i drugim zločinima srpske vojske na teritoriji bivše Jugoslavije je FAŠIZAM

NEGIRANJE legitimnosti borbe Albanaca za svoja prava '90-ih je FAŠIZAM

NEGIRANJE nezavisnosti Kosova je FAŠIZAM

MANIPULACIJA godišnjim obeležavanjem operacije "Oluja" u srpskoj javnosti i odbijanje da se ona stavi u ispravan kontekst je FAŠIZAM

MANIPULACIJA bombardovanjem SRJ 1999. godine i odbijanje da se ono stavi u ispravan istorijski i politički kontekst je FAŠIZAM

PROMOVISANJE mržnje prema kosovskim Albancima i kosovsko-albanskim političarima je FAŠIZAM

PROMOVISANJE srpskih ratnih zločinaca i zločina je FAŠIZAM

NEGIRANJE autonomije Vojvodini je FAŠIZAM

JAČANJE centralizacije Srbije sa sedištem u Beogradu je FAŠIZAM

PROMOVISANJE narativa o ugroženosti Srba na Balkanu s ciljem opravdavanja napada na pripadnike drugih nacija je FAŠIZAM

PROMOVISANJE srpskog sveta i velikosrpske politike je FAŠIZAM

PROMOVISANJE otcepljenja BiH entiteta Republika srpska je FAŠIZAM.

NEGIRANJE prava Crnogorcima na svoj identitet je FAŠIZAM

SVRSTAVANJE uz Rusiju i nedostatak otvorene osude ruske agresije na Ukrajinu je FAŠIZAM

ŠIRENJE laži i neprijateljstva prema Zapadu je FAŠIZAM

PROIZVODNJA sukoba na Kosovu u režiji srpske države i srpskih mafijaških grupa je TERORIZAM I FAŠIZAM

SVE političke stranke u Srbiji koje zagovaraju gorepomenute stavove i delaju u skladu s njima, direktno doprinose FAŠIZACIJI društva

GLAVNI motor fašizacije srpskog društva jeste SNS kao fašistička stranka par ekselans, dok su njeni tvorci i članovi, zajedno sa članovima Srpske radikalne stranke, ideatori i provodnici srpskog FAŠIZMA

POLITIČKO delovanje trenutnog rukovodstva BiH entita Republika srpska sasvim spada u ovde opisani srpski FAŠIZAM

SVI obični građani Srbije i drugih republika bivše Jugoslavije koji pristaju uz gorepomenute stavove i podržavaju gorepomenute stranke i političke strukture, direktno se zalažu za FAŠIZAM

Da li sam nešto zaboravio? Želim da naglasim da je, po mom mišljenju, sve ovo uzeto zajedno SRPSKI oblik fašizma u ovom istorijskom trenutku u državi Srbiji, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Premda neke od ovih stavki uzete posebno ili teoretski ne podrazumevaju nužno i njihovo fašističko svojstvo ipak, većina njih to podrazumeva, a sve one uzete u celini kreiraju svojevrsnu fašističku ideologiju koja veliča srpsku naciju i pripisuje joj privilegije na uštrb drugih kultura i nacionalnih identiteta. Drugo ime za srpski fašizam je VELIKOSRPSKA IDEOLOGIJA, VELIKOSRBIJANSTVO itd. Premda ova ideologija nije sasvim sistematski i teoretski artikulisana, njen početni nacrt i embrionalni oblik je sadržan u Načertaniju Ilije Garašanina, a razrađena je i dobila oblik fašističke ideologije u delu "Homogena Srbija" četničkog ideologa Stevana Moljevića. Moljević je predložio ideju da su stvaranjem zajedničke Kraljevine sa Hrvatima i Slovencima zapravo izgubili i da je ta država za njih bila poput tamnice, a tu ideju je preuzeo Dobrica Ćosić i prilagodio kontekstu socijalističke Jugoslavije. Memorandum SANU iz 1985. godine je takođe važna prekretnica u modernom razvoju velikosrpske ideologije. Bez obzira na njenu teoretsku amorfnost, velikosrpska ideologija jasno se izražava kroz gorenavedena uverenja i delovanja. Srpski fašizam je najveća pretnja miru, stabilnosti i pomirenju naroda Balkana.

Jednom kada se grupa ljudi složi oko zajedničkih načela može da krene prozivanje fašizma. Sve ostalo je vođenje abrova uz kafu.

Posebno je pitanje kako stati na put srpskom fašizmu. Možda drugi post o tome.

[mentalnahigijena]

“POKUŠAJ DRŽAVNOG UDARA”: Katnić do detalja opisao i ukazao na kršenja zakona od strane Vijeća Apelacionog suda, niko nije reagovao Bivši Glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić je u martu prošle godine, nakon odluke Apelacionog suda da ukine prvostepenu presudu u slučaju ''pokušaj državnog udara'', napravio analizu u kojoj je do detalja opisao i činjenično pobio rješenje Vijeća Apelacionog suda u ovom slučaju. U analizi se, kako sam Katnić kaže, jasno vide teška kršenja zakona od strane Vijeća prilikom donošenja ukidajućeg rješenja za prvostepenu presudu. Portal Standard objavljuje cijelu Analizu koja je pisana na 52 strane, a koja je upućena tadašnjem V.D. Vrhovnog državnog tužioca Ivici Stankoviću kao i Vrhovnom, Višem i Apelacionom sudu. Misterija je kako i zašto do danas niko nije reagovao na ukazane činjenice od bivšeg GSDT.

Specijalno tužilaštvo po dobijanju rješenja vijeća Apelacionog sud Kžs. Br. 17/19 od 30.12.2020. godine kojim je ukinuta prvostepena osudjujuća presuda Višeg suda u Podgorici u krivičnom predmetu protiv Šišmakov Eduarda i drugih zbog krivičnih djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401a KZCG i terorizam u pokušaju iz čl. 447 st. 1 u vezi čl. 20 KZCG je izvršilo analizu istog, koju Vam i dostavljamo jer smatramo da je potrebno da se sa istom upoznate i dostavite je predsjednicima Vrhovnog suda Crne Gore, Apelacionog suda i Višeg suda u Podgorici, s obzirom da prema našem vidjenju predmetno rješenje obiluje bitnim povredama odredaba krivičnog postupka.

Takođe, rješenje Vijeća Apelacionog suda iako je zahvaćeno bitnim povredama odredaba krivičnog postupka sadrži i obavezujuća uputstva koja su data prvostepenom sudu a koja su nezakonita kao što to proizilazi iz ove analize.

U krivičnom postupku koji je vođen pred Apelacionim sudom u Podgorici u krivičnom predmetu protiv Shismakov Eduarda i drugih zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG i drugih krivičnih djela, odlučujući o žalbama branilaca okrivljenih i žalbama okrivljenih, Apelacioni sud je donio rješenje Kžs.br.17/19 od 30.12.2020.godine, kojim se uvažavaju žalbe branilaca optuženih Eduarda Shismakova, Vladimira Popova, Bratislava Dikića, Predraga Bogićevića, Nemanje Ristića, Srboljuba Đorđevića, Hristić Kristine, Branke Milić, Milana Dušića, Dragana Maksića, Mihaila Čađenovića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, kao i žalbe optuženog Bratislava Dikića a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti ukinulo presudu Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici ks.br.14/17 od 09.05.2019.godine u osuđujućem dijelu 1. i 2., i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Predmetna odluka je pravnosnažna jer se na istu ne može izjaviti redovni pravni lijek. Rješenjem Vijeća Apelacionog suda Kžs.br.17/19 od 30.12.2020.godine, donijeto je uz povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP-a, jer je Apelacioni sud prekoračio optužbu u smislu čl.369 st.1 ZKP-a, odnosno optužba je prekoračena u dijelu jer se odluka Apelacionog suda ne odnosi na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podignutoj i izmijenjenoj optužnici.

Takođe, rješenje Vijeća Apelacionog suda je donijeto uz povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je bila od uticaja na donošenje pravilne presude, jer je vijeće Apelacionog suda suprotno čl.394 i čl.395 st.1 ZKP-a bez otvorenog pretresa cijenilo dokaze i izvodilo činjenične zaključke o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, Apelacioni sud u ukidnom rješenju navodi da je prvostepeni sud u postupku donošenja prvostepene presude počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 u vezi čl.369 st.1 ZKP-a jer je izrekom dijela 1 i 2 pobijane presude povredom objektivnog identiteta prekoračena optužba. Ovo prekoračenje vijeće Apelacionog suda nalazi u dva smjera. Prvi slučaj kada je sud sklop riječi iz optužnice a koji glasi „krajem februara 2016 godine postali pripadnici kriminalne organizacije“ zamijenio riječima „tokom februara 2016 godine“

Drugi slučaj kada je prvostepeni sud riječi optužnice koje glase „u periodu od početka 2016 godine do 15.10.2016godine zamijenio riječima „u periodu od početka 2016 godine do 18.10.2016.godine“. Ovi zaključci su potpuno pogrešni. Identitet presude i optužbe u našem krivičnom zakonodavstvu je regulisan članom 369 ZKP-a. Stav 1 ovog člana koji glasi: Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podignutoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Vijeće Apelacionog suda ne spori subjektivni identitet optužbe i presude. Vijeće Apelacionog suda spori identitet dogadjaja o kome je sudjeno. Da li je prvostepeni sud u pravu ili vijeće Apelacionog suda (bez obzira na moć Apelacionog suda), moguće je utvrditi ako u pomoć pozovemo neka pravna načela koja važe u našem krivičnom zakonodavstvu, a prije svega optužno načelo, koje najpojednostavljenije znači da krivičnog postupka nema bez tužioca i na osnovu optužbe čiji predmet odredjuje tužilac. Ovo načelo sprečava da se pomiješaju funkcije optužbe i presudjenja. Pored toga, a ne manje važno je i da se omogući optuženom da može da iznese efikasnu odbranu, a to može ako zna šta mu se optužnicom stavlja na teret.

U rješenju vijeća Apelacionog suda ovaj princip je doveden do apsurda na način što se primjenjuje do krajnjih granica. Takav stav vijeća Apelacionog suda je poništilo javni interes. Za javni interes posebno je zadužen sud (bez obzira da li je prvostepeni ili drugostepeni). Prvostepeni sud je javni interes i optužno načelo doveo u skladu sa našom praksom stavljajući ih u pravilan odnos, a imajuci u vidu stožer krivičnog postupka, a to je odgovor da li postoji krivično djelo i da li je djelo učinio optuženi. Da se vijeće Apelacionog suda upoznalo sa komentarom Zakonika o krivičnom postupku uz član 369, a koji su dali autori, utvrdili bi predhodno iznijeto, a tamo izmedju ostalog stoji „opšte je pravilo da indentitet postoji ako se radi o istoj radnji; istom dogadjaju o kojem se sudi u njegovim bitnim djelovima“. Vijeće Apelacionog suda je u ukidnom rješenju na strani 6 zadnji pasus koji prelazi na stranu 7 navelo odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, Ustava Crne Gore, Zakonika o krivičnom postupku i slično, koje se odnose na sasvim druga pitanja i ne tiču se prekoračenje optužnice niti se odnose na pravo na odbranu.

Tako vijeće Apelacionog suda na strani 7 navodi: „da je jedno od osnovih procesnih prava optuženog u krivičnom postupku da bude upoznat sa optužbom, odnosno da zna koje radnje izvršenja djela mu se stavljaju na teret i za koje eventualno može biti osudjen, kako bi odlučio uz koji model odbrane će pristupiti sudjenju“. Zabrinjava činjenica kada vijeće Apelacionog suda miješa radnje izvršenja konkretnog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZCG i vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje je u konkretnom slučaju neznatno izmijenjeno. Upućujemo na komentar u vezi krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401a koji daje autor (prof dr Stojanović). Kako tamo tako i u radovima drugih autora jasno stoji da vrijeme kada je formirana kriminalna organizacija, odnosno kada je neko postao pripadnik kriminalne orgazacije ne predstavlja radnju izvršenja ovog krivičnog djela. Radnja krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401a KZCG ima dva oblika: (1) Ko organizuje kriminalnu organizaciju koja za cilj ima vršenje krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna, (2) Pripadnik kriminalne organizacije iz stava 1 ovog člana

Radnja izvršenja je „organizovanje kriminalne organizacije koja za cilj ima vršenje krivičnih djela za koja se može izreci kazna zatvora od 4 godine ili teža kazna (prvi oblik)“. Drugi oblik koji je istovremeno lakši, radnja izvršenja je pripadanje toj organizaciji, odnosno da neko postane pripadnik te organizacije. Vijeće Apelacionog suda na strani 7 u pasusu 3 navodi da je prvostepeni sud izmijenio optužnicu (iako se radi o preciziranju) u pogledu vremenskog djelovanja pojedinih optuženih u kriminalnoj organizaciji, a u fazi donosenja pobijane presude kada se optuženi nijesu mogli izjasniti na te navode, te su faktički onemogućeni da se brane u postupku u skladu sa Evropskom konvenciom o ljudskim pravima, Ustavom Crne Gore i ZKP-om. Ovo ne stoji jer preciziranje vremena iz konkretnog krivičnog djela u prvom slučaju u okviru istog mjeseca, a u drugom u okviru tri dana, ne znači izmjenu vrste i karaktera opužnice kako tome daje značaj vijeće Apelacionog suda. Ovo iz dva razloga. Prvi je što vrijeme nije radnja izvršenja ovog krivičnog djela niti je važno za postojanje ovog krivičnog djela (kod nekih krivičnih djela vrijeme je bitan element, na primjer kod krivičnih djela koja su vezana za vremenske periode proglašenog ratnog stanja) i drugo što su optuženi bili jasni u iznijetim odbranama da nikada nijesu postali članovi navedene kriminalne organizacije. Dakle, oni koji su lično bili na glavnom pretresu, a drugi preko svojih branilaca navode da nijesu postali članovi kriminalne organizacije, ni krajem februara 2016 godine kako stoji u optužnici, niti tokom februara 2016 godine kako se navodi u presudi prvostepenog suda (u prvom slučaju) niti pak u periodu od početka 2016 god do 15.10.2016 godi kako se navodi u optužnici, niti pak „od početka 2016 god do 18.10.2016 godine“ kako se navodi u presudi prvostepenog suda. Dakle optuženi ne samo da su mogli nego su se izjašnjavali na ovaj ili onaj način o onome za šta su prvostepenom presudom i oglašeni krivima.

Potpuno drugo pitanje bi bilo kada bi vijeće Apelacionog suda, eventualno moglo biti u pravu da su se optuženi izjasnili da su postali članovi kriminalne organizacije kako je navedeno u optužnici krajem februara 2016 godine, a da je prvostepeni sud utvrdio i naveo da su postali tokom februara 2016 godine (isto važi i za drugi primjer). Tada bi se moglo postaviti pitanje da se radi o uvećanju kriminalne supstance od čega bi mogla zavisiti kazna ili druga dosudjenja. Vijeće Apelacionog suda na strani 5 u pasusu 5 navodi da se prvostepena presuda a zbog bitnih povreda ne može sa sigurnošću ispitati, a sto znači da se ne može preći i utvrdjivati pravilnost činjeničnog stanja, da bi u pasusu 6 na istoj strani naveli da je činjenično stanje u tim djelovima pogrešno i nepotpuno utvrdjeno. Dakle, ako je počinjena i makar jedna povreda odredaba krivičnog postupka, onda se presuda ne može niti se smije ispitivati u dijelu pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja. Vijeće Apelacionog suda navodi da je prvostepeni sud počinio više bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, sto znači da okrivljeni nijesu oglašeni krivima na osnovu zakonito sprovedenog postupka, zbog čega (sve pada u vodu) se ne može ispitivati pravilnost utvrdjenog činjeničnog stanja jer to sprječava čl. 1 ZKP-a. Da bi utvrdio žalbeni sud (vijeće Apelacionog suda) činjenično stanje ono bi moralo održati pretres i sprovesti kontradiktorni postupak.

Vijeće Apelacionog suda je imalo to pravo i moglo je to učiniti, ali nije. Medjutim vijeće Apelacionog suda je, kroz navodjenje bitnih povrede odredaba krivičnog postupka gdje ističe da presuda nema razloga, da je nerazumljiva i da je obrazloženje protivrječno, suštinski navodi svoja utvrdjenja činjeničnog stanja, na osnovu sjednice vijeća a ne kontradiktornog postupka gdje je to jedino moguće. Ne postupajući na ovaj način vijeće Apelacionog suda je počinilo povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku, a koja povreda je od uticaja na donošenje pravilne presude iz čl.438 st.1 tač.4 ZKP-a, jer bi jedino otvaranjem pretresa bilo ovlašćeno da cijeni svaki dokaz pojedinačno i da ih dovede u međusobnu vezu, kao i u vezu sa odbranama optuženih, što nije učinilo, pa samim tim nije ni donijelo pravilnu odluku.

Težina ovog kršenja zakona vidjet će se kada precizno navedemo zaključke vijeća Apelacionog suda u vezi činjeničnog utvrdjenja, koji zaključci su krajnji i definitivni, a na osnovu dokaznog materijala koji se nalazi u spisima predmeta i koji zaključke kao takve daje prvostepeni sud sam nakon kontradiktornog postupka, pa vijeće Apelacionog suda onemogućava prvostepeni sud da izvede svoje zaključke na šta jedino i ima pravo kada Apelacioni sud nije sam otvorio pretres. Zaključci, a protivzakonito dati u ukidnom rješenju o činjeničnom zaključenju su u načelu obavezujući za prvostepeni sud, pa prvostepenom sudu ne preostaje ništa drugo nego da ih prepiše i donese oslobadjajuću presudu. Vijeće Apelacionog suda u ukidnom rješenju na strani 8 pasus 3 navodi dio izreke prvostepene presude u dijelu pod tačkom 1. „da su optuženi Eduard Shishmakov i Vladimir Popov radi realizacije kriminalnog plana … za sebe odredili da planiraju izvršenje krivičnih djela u budućnosti, dajući uputstva i naredbe pripadnicima kriminalne organizacije za izvršenje krivičnih djela, da obezbjedjuju novac i materijalna sredstva za izvršenje krivičnih djela i da sami vrše krivična djela“.

Vijeće Apelacionog suda, a u vezi iznijetog navodi da je izreka prvostepene presude nerazumljiva kada su i na kojem mjestu optuženi kao organizatori lično i posredstvom drugih vrbovali lica za pripadnike kriminalne organizacije, odnosno kojim pripadnicima su izdavali naredbe i upustva, koje tačno naredbe i upustva su im stavljali u rad te kako i na koji način su vršili njihov nadzor i kontrolu, a što bi predstavljalo konkretne radnje organizatorske prirode u odnosu na pripadnike zbog cega je u tom dijelu činjeničnog opisa izreke izostalo jasno odredjenje koje su to radnje ovi optuzeni preduzimali kao organizatori kriminalne organizacije u cilju ostvarivanja kriminalnog plana i stvarnog funkcionisanja te kriminalne organizacije. Pored navedenog vijeće Apelacionog suda na strani 8 pasus 2 izmedju ostalog navodi „da organizator kriminalne organizacije koji stvara organizaciju, donosi konkretne odluke vrši podjelu konkretnih zadataka, naredjuje njihovo izvršavanje, zatim nadzire i kontroliše pripadnike kriminalne strukture, te odlucuje o podjele eventualno protivpravno stečene imovinske koristi“. Iz iznijetog proizilazi činjenica da vijeće Apelacionog suda pogrešno tumači što su bitna obilježja bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401a KZCG i kada je ono dovršeno. Da bi objasnili obim i težinu ovog, navodimo zakonsku definiciju i uslove koji su potrebni da bi postojalo ovo krivično djelo:

Kriminalnom organizacijom iz stava 1 ovog člana smatra se organizacija koju čine tri ili više lica čiji je cilj vršenje krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna, radi sticanja nezakonite dobiti ili moći, ukoliko su ispunjena najmanje tri od sljedećih uslova: 1) da je svaki član kriminalne organizacije imao unaprijed određeni ili očigledno odredivi zadatak ili ulogu; 2) da je djelovanje kriminalne organizacije planirano na duže vrijeme ili za neograničeni vremenski period; 3) da se djelovanje kriminalne organizacije zasniva na primjeni određenih pravila unutrašnje kontrole i discipline članova; 4) da se djelovanje kriminalne organizacije planira i sprovodi u međunarodnim razmjerama; 5) da se u djelovanju kriminalne organizacije primjenjuje nasilje ili zastrašivanje ili da postoji spremnost za njihovu primjenu; 6) da se u djelovanju kriminalne organizacije koriste privredne ili poslovne strukture; 7) da se u djelovanju kriminalne organizacije koristi pranje novca ili nezakonito stečene dobiti ili 8) da postoji uticaj kriminalne organizacije ili njenog dijela na političku vlast, sredstva javnog informisanja, zakonodavnu, izvršnu ili sudsku vlast ili na druge važne društvene ili ekonomske činioce.

Posledica nedovoljnog izučavana bića elemenata ovog krivičnog djela za donošenje odluke po žalbama u ovako složenom predmetu je pogrešna interpretacija Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku, a samim tim i donošenje zakonite odluke kroz pravilnu primjenu i Zakonika o krivičnom postupku i Krivičnog zakonika Crne Gore. Vijeće Apelacionog suda ne razumije kada je krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije dovršeno (svršeno). Ovo proizilazi iz navedenog pasusa sa strane 8, gdje zaključuju da organizator kriminalne organizacije vrši podjelu zadataka i naredjuje njihovo izvršenje te odlučuje o podjeli eventualno stečene protivpravne imovinske koristi. Stvaranje kriminalne organizacije u krivičnopravnom smislu je dovršeno kada su ispunjena tri obavezna plus 3 od 8 propisanih fakultativnih elemenata. Ni u obaveznim ni u fakultativnim elementima nema naredjenja za izvršenje zadataka, a to znači da nema naredjenja za izvršenje uloga koje su pojedini članovi prihvatili, nema i ne moze ih biti sve dok organizacija ne bude formirana u krivičnopravnom smislu, a kako to Krivični zakonik predvidja. Tek kada kriminalna organizacija bude formirana, odnosno kada ovo krivično djelo iz člana 401a KZCG bude dovršeno može se preći u narednu fazu, a to je vršenje krivičnih djela za koja je i formirana kriminalna organizacija, a za koja se može izreći kazna zatvora od 4 godine ili teža kazna.

Organizator može izdavati naredjenja i davati uputstva članovima organizacije za izvršenje krivičnih djela iz plana kriminalne organizacije, ali kako je rečeno nakon što kriminalna organizacija bude formirana. No ako izdaje naredjenja ili daje upustva to znaci da odpočinje sa izvršenjem drugog krivičnog djela. Primjera radi, ako je kriminalna organizacija formirana za izvršenje krivičnih djela neovlaštena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 300 KZCG, pa organizator naredi ili da uputstva svim članovima da kupe opojnu drogu on i sam čini ovo krivično djelo. Napomene radi, organizator u konkretnim krivičnim djelima može učestvovati kao izvršilac, saizvršilac ili saučesnik u uzem smislu (pomagač ili podstrekač). Prvostepeni sud je pravilno sve naveo a posebno napadnute citate. Suština je da krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije predstavlja pripremne radnje za vršenje krivičnih djela (a u zakonu je odredjeno kao posebno krivično djelo zbog posebne društvene opasnosti koju sadrži).

Posebno je jasno da su organizatori kriminalne organizacije Eduard Shishmakov i Vladimir Popov radi realizacije kriminalnog plana za sebe odredili ali ubuduće da planiraju izvršenje krivičnih djela (opet u budućnosti), da daju upustva i naredjenja pripadnicima kriminalne organizacije za izvršenje krivičnih djela, daju novac i obezbjedjuju materijalna sredstva za izvršenje krivičnih djela i da sami vrše krivična djela. Dakle, prvostepeni sud pravilno navodi da su organizatori, kao uostalom i svi pripadnici kriminalne organizacije bili svestni i htjeli izvršenje ovog krivičnog djela i znali da je protivpravno, pa su i pored toga prihvatili i odlučili da radi izvršenja navedenih krivičnih djela vrše odredjene radnje. Pošto vijeće Apelacionog suda ne razumije ove razlike navesti ćemo jedan primjer. Kada bi neko iz kriminalne organizacije Eduarda Shishmakova i Vladimira Popova vrbovao članove vijeća Apelacionog suda da vrše zloupotrebu službenog položaja, te da za potrebe kriminalne organizacije ukidaju prvostepene presude u neodredjenom broju, onda bi oni bili vrbovani da to rade u budućnosti. Ako bi to članovi vijeća Apelacionog suda i prihvatili onda bi postali pripadnici kriminalne organizacije i počinili bi krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije. Ali, ako bi nakon toga, a radi realizacije kriminalnog plana koji su prihvatili a po uputstvima organizatora kriminalne organizacije, protivno zakonu ukidali prvostepene presude onda bi počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili neko drugo krivično djelo a organizatori isto djelo putem podstrekavanja ili pomaganja.

Dakle prvo se postaje član kriminalne organizacije, prihvataju uloge iz kriminalnog plana da se vrše krivična djela u budućnosti, pa se tek nakon toga, a kada se konstituišu svi elementi krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije, dakle kada ovo krivično djelo bude dovršeno u krivičnopravnom smislu može se preći na vršenje krivičnih djela iz kriminalnog plana. Još treba navesti samo to, da se ne mogu konkretne radnje pojedinaca (bilo organizatora ili članova kriminalne organizacije) koje predstavljaju biće konkretnog krivičnog djela, a koje proizilazi iz kriminalnog plana navoditi u činjeničnom opisu krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije jer se mora prvo stvoriti kriminalna organizacija u krivičnopravnom smislu, a to znaci da to krivično djelo mora biti dovršeno pa tek da se odpočne realizacija cilja kriminalnog plana, a to je vršenje krivičnih djela za koje je kriminalna organizacija formirana.

Zbog iznijetog nerazumijevanja vijeće Apelacionog suda na strani 8 u pasusu 4 navodi da je nerazumljivo kako su Eduard Shishmakov i Vladimir Popov licno i preko drugih lica vrbovali pripadnike kriminalne organizacije…u cilju realizacije kriminalnog plana i stvarnog funkcionisanja organizacije. Međutim samo vijeće Apelacionog suda svoju odluku čini nerazumljivom. Naime, prvostepeni sud kroz ulogu Sindjelić Saše, a što je navedeno na strani 5 zadnji pasus izreke pobijene presude navodi: Sindjelić Saša je prihvatio da postupa „po upustvima organizatora kriminalne organizacije, prenosi naredbe i upustva organizatora kriminalne organizacije prema pripadnicima, vrbuje druga lica za pripadnike kriminalne organizacije, prima i predaje novac izmedju organizatora i drugih pripadnika kriminalne organizacije, obezbjedjuje kupovinu opreme – policiskih uniformi, štitnika, metalnih palica, pancira, suzavca, gas maski,elektrošokera, futrola za oružje, sredstava komunikacije i drugo za pripadnike kriminalne organizacije, koja ce se koristiti u izvršenju krivičnih djela, te da obezbjedjuje oružje za izvršenje krivičnih djela…“ Dakle, ponavljamo još jednom prilikom stvaranja kriminalne organizacije nije obavezno da se zna gdje i kako će se realizovati kriminalni plan i koja će se konkretno krivična djela vršiti, naprotiv kriminalni plan se ne odnosi na pojedinačno odredjena krivična djela jer bi se tada radilo o krivičnom djelu dogovor za izvršenje krivičnog djela iz čl 400 KZCG, odnosno o saizvršilaštvu u izvršenju konkretnog krivičnog djela.

Vijeće Apelacionog suda u pasusu 5 na strani 8 svoga rješenja navodi da: „izreka dijela 2 pobijene presude, kojim dijelom su optuženi Eduard Shishmakov, Vladimir Popov, Bratislav Dikić, Predrag Bogićević i Nemanja Ristić oglašeni krivim da su počinili krivično djelo terorizam u pokušaju, je nerazumljiva, protivrječna sama sebi i protivrječna datim razlozima“, a potom u sledećem pasusu navodi što treba da sadrži izreka presude ali ne navodi niti objašnjava šta je nerazumljivo i protivrječno u prvostepenoj presudi niti šta je protivrječno datim razlozima. Vijeće Apelacionog suda ne navodi u čemu se sastoji bitna povreda, osim što navodi šta treba da sadrži činjenični opis krivičnog djela terorizam. Ipak, za napomenuti je da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo sve ono što zakon predvidja. Vijeće Apelacionog suda na strani 9 u prvom pasusu navodi između ostalog „da bi se radilo o pokušaju izvršenja krivičnog djela terorizma potrebno je da je preduzeta radnja izvršenja nekog djela predviđenih tačkom 1 do tačke 8 navedenog člana, a to u namjeri ostvarivanja nekog odredjenog cilja iz stava 1 istog člana, ali iz nekog razloga djelo je ostalo u pokušaju, tako da nije ostvarena namjera cilja koji se tim djelom želio postići.“.

U daljem vijeće Apelacionog suda na strani 9 u drugom pasusu navodi da je prvostepeni sud „u pravnoj osnovici dijela 2 izreke pobijene presude za koje su krivično djelo optuženi oglašeni krivim i koje odredbe Krivičnog zakonika su primijenjene, prvostepeni sud je optužene Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova oglasio krivim da su kao saizvršioci izvršili krivično djelo terorizma u pokušaju, a optuženi Bratislav Dikić, Predrag Bogićević i Nemanja Ristić da su počinili isto krivično djelo u pokušaju putem pomaganja“, dok u narednom pasusu vijeće Apelacionog suda navodi da je izreka dijela dva pobijene presude nerazumljiva jer se ne može zaključiti koji oblik terorističkog akta – dijela predviđenih od tač.1 do tač.8 navedenog člana su optuženi pokušali izvršiti u namjeri ostvarivanja ciljeva iz člana 447 st.1 KZ CG navedenih u činjeničnom opisu ove izreke, te zaključuju da u pravnoj ocjeni djela nije precizirano o kojem obliku djela se radi a koje su optuženi pokušali izvršiti, odnosno nije navedena zakonska odredba koja se odnosi na to djelo, pa izreku dijela 2 čini nerazumljivom u pogledu pravne ocjene djela, te je na taj način počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-a.

Ovakav zaključak vijeća Apelacionog suda je u cjelosti pogrešan jer je prvostepeni sud veoma jasno u dijelu dva izreka presude na strani 8 u 5. redu jasno naveo „u namjeri da ozbiljno zastraše građane Crne Gore, napadnu na život i tijelo drugoga, ozbiljno ugroze i povrijede osnovne ustavne, političke i društvene strukture Crne Gore i spriječe Crnu Goru da pristupi NATO alijansi“. Upravo su u presudi prvostepenog suda definisana bitna obilježja bića ovog krivičnog djela na istovjetan način kao što je u čl.447 Krivičnog zakonika Crne Gore ovo krivično djelo i određeno. U odnosu na oblik izvršenja ovog krivičnog djela koji je definisan u tačkama od 1 do 8, prvostepeni sud na strani 9 dijela dva izreke presude navodi „te tako obučeni i naoružani presreli i pucali na pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice Uprave Crne Gore koja se nalazi u naselju Zlatica, i iste likvidirali…a potom bi ovako angažovani pripadnici kriminalne organizacije lišili slobode tadašnjeg predsjednika Vlade Crne Gore…“ što znači da je prvostepeni sud veoma jasno definisao napad na život i tijelo drugog, kao i napad na slobodu drugog lica, kao način izvršenja krivičnog djela terorizam. Neshvatljivo je kako vijeće Apelacionog suda u ovom dijelu nalazi bitnu povredu odredaba kivičnog postupka, kada su definisani svi elementi bića krivičnog djela terorizam u samoj presudi kao i radnje koje su preduzete i planirane, pa se stiče utisak da vijeće Apelacionog suda nije ni pročitalo izreku u dijelu dva presude. Da bi postojala bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.8 ZKP-a, nerazumljivost se mora odnositi na činjenice i to odlučne, a ovdje te nerazumljivosti nema. Kada bi zaista bilo tačno ono što navodi u ovom dijelu vijeće Apelacionog suda onda se ne bi radilo o bitnoj povredi krivičnog postupka, već ono što se navodi u ovom dijelu prvostepene presude ne bi predstavljalo krivično djelo, pa bi Apelacioni sud u tom slučaju bio dužan da donese oslobađajuću presudu.

Vijeće Apelacionog suda na strani 9 u pasusu 4 navodi da je pobijena presuda nerazumljiva jer je prvostepeni sud u izreci 2 pobijane presude naveo da je Eduard Shishmakov angazovao 50 drugih za sada neidentifikovanih pripadnika kriminalne organizacije, a zatim je naveo da su ovih 50 neidentifikovanih pripadnika kriminalne organizacije angažovani od strane organizatora kriminalne organizacije Eduard Shishmakov i Vladimira Popova. Pa nalaženju vijeća Apelacionog suda to izreku čini protivrječnu samoj sebe jer se ne može zaključiti ko ih je angažovao, sam Eduard Shishmakov ili je to ucinio zajedno sa Vladimirom Popovim. Ovu nerazumljivost vijeće Apelacionog suda cijeni do te mjere, da je cijeni kao bitnu povredu iz čl 386 st 1 tač 8 ZKP-a.

Da bi izreka bila nerazumljiva u smislu člana 386 st. 1 tač. 8 ZKP-a, ta nerazumljivost mora da se odnosi na odlučne činjenice, a ove to nijesu, no samo primjera radi da i mi uzmemo kao što je to uradilo vijeće Apelacionog suda da se radi o odlučnim činjenicama a sa ciljem prikazivanja nerazumljivosti zaključaka vijeća Apelacionog suda. Navodimo ono što je prvostepeni sud u vezi ovih činjenica utvrdio. Prvostepeni sud utvrdjuje i navodi da su Eduard Shishmakov i Vladimir Popov lično i preko drugih angažovali pripadnike kriminalne organizacije i to je navedeno u izreci presude u dijelu 1.

Pored toga pod tačkom 2 izreke presude prvostepeni sud je naveo da su Eduard Shishmakov i Vladimir Popov radi izvršenja krivičnog djela terorizam angažovali 50 neidentifikovanih pripadnika da dodju u Podgoricu kada je trebalo da preuzmu oružje koje je trebalo da bude smjesteno u iznajmljenoj kuci u Podgorici. Dakle ovi organizatori angažuju oko 50 lica da dodju u Podgoricu i preuzmu oružje i to se navodi od strane prvostepenog suda u pobijenoj presudi na strani 10 u pasusu 7 i nesto ranije.

Tada se zajednička aktivnost ovih organizatora završava, a da ponovimo, da bi se to desilo sa dolaskom 50 lica i preuzimanjem oruzja iz iznajmljene kuce koje se nalazi u Podgorici. Nakon toga iz daljih aktivnosti se isključuje Vladimir Popov, a sve preuzima Eduard Shishmakov koji ova lica dalje angažuje (a što prvostepeni sud navodi na strani 8 prezadnji red a potom i na strani 9) te detaljno opisuje u kom pravcu ih angažuje, a prije svega da napadnu pripadnike specijalne jedinice policije Crne Gore.

Dakle, prvostepeni sud jasno navodi zajedničke aktivnosti ova dva organizatora, a potom samostalne aktivnosti Eduard Shishmakov u pravcu izvršenja konkretnog krivičnog djela. Zašto ovu jasnu situaciju i razumljivu za svakog, vijeće Apelacionog suda pretvara u bitnu povredu jedino je moguće objasniti nespornom činjenicom da je u kasnijem dijelu rješenja vijeće Apelacionog suda bez otvorenog pretresa cijenilo određene dokaze, odnosno povrijedilo odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku, što je i bilo od velikog uticaja na donošenje zakonite odluke.

Isto tako, vijeće Apelacionog suda na strani 9 pasus 5, navodi da „postoji protivrječnost izreke dijela 2 presude i datih razloga, a odnosi se na Miloša Jovanovića, na koju nije ukazano žalbama“, što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 386 st.1 tač. 8 ZKP-a. U daljem vijeće Apelacionog suda navodi da se povreda ogleda u tome što je prvostepeni sud u izreci presude ostavio radnje koje je Miloš Jovanović izvršio, dok je u razlozima presude naveo da je taj dio dispozitiva optužnice izostavljen, te konačno vijeće Apelacionog suda zaključuje da se povreda ogleda u tome što radnje Jovanović nijesu isključene iz izreke presude, iako je to navedeno u razlozima na strani 672 pobijene presude.

Ovakav zaključak vijeća Apelacionog suda je nerazumljiv jer je postupak u odnosu na Miloša Jovanovića razdvojen rješenjem prvostepenog suda i dovršen u drugom postupku, a elementarnom logikom i poznavanjem normi krivičnog zakonika i ZKP-a nalaže da se ukaže na povredu odredaba ZKP-a od strane vijeća Apelacionog suda, koja se ogleda u tome da ovo vijeće povređuje ne samo odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku, već vrši i povrede odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP-a odnosno vijeće Apelacionog suda upravo u ovom dijelu prekoračuje optužbu u smislu čl.369 st.1 ZKP-a. Naime, okrivljeni Miloš Jovanović nikada nije bio optužen za krivično djelo terorizam u pokušaju iz čl 447 st 1 u vezi čl 20 KZCG. Optužnicom je ovom licu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a st.2 u vezi st.1 i 6 KZCG. I upravo taj dio koji se odnosi na ovo lice a vezano za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a st.2 u vezi st.1 i 6 KZCG prvostepeni sud je pravilno izostavio iz presude s obzirom da je postupak u odnosu na njega razdvojen i upravo na taj dio izreke presude pod 1 odnose se i razlozi koji prvostepeni sud iznosi na strani 672.

U ovom dijelu, kako što se vidi, vijeće Apelacionog suda na pravilan način ne povezuju razloge presude sa izrekom iste. Da to čini na zakonom propisan način i da je sa dužnom pažnjom proučilo presudu, utvrdilo bi da je prvostepeni sud iznio sve potrebne i pravilne razloge koji se odnose na Miloša Jovanovića i izostavljanje njegovih radnji iz dijela 1 presude. Ne postupajući na taj način vijeće Apelacionog suda je napravilo grešku ili konačno dalo pogrešne upute da sud u ponovnom postupku napravi više bitnih povreda krivičnog postupka, jer ga upućuje da ne daje razloge za izostavljanje radnji za Miloša Jovanovića a koje se odnose na krivično djelo stvaranje krim organizacije iz čl 401a st2 u vezi st1 i 6 KZCG, već da izostavi radnje za koje nije nikada ni bio optužen, te da na taj način umanji kriminalnu količinu radnji koje su drugi optuženi preduzeli u vršenju krivičnog djela terorizam.

Sa druge strane dijelom 2 izreke presude opisane su radnje drugih lica koja su i optužena za krivično djelo terorizam u pokušaju iz čl 447 st 1 u vezi čl.20 KZCG, a ne radnje Miloša Jovanovića koje mu je tužilac stavio na teret. Jovanović nikada nije bio optužen za krivično djelo terorizam jer za to nije bilo osnovane sumnje. Radnje koje su navedene u dijelu 2 presude a gdje se pominje Jovanović Miloš bilo je nužno navesti kako bi se opisale radnje drugih lica koja su optužena za krivično djelo terorizam u pokušaju, jer da su te radnje ostale van dijela 2 izreke presude ne bi bilo moguće opisati radnje optuženih za ovo krivično djelo. Vijeće Apelacionog suda na strani 10 posus 4 navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl 386 st1 tač 9 ZKP-a, „jer u pogledu postojanja krivičnih djela i krivice svih optuženih, kako onih koji su dijelom 1 oglašeni krivim tako i oni koji su dijelom 2 oglašeni krivim, nijesu navedeni svi potrebni razlozi o odlučnim činjenicama, a dati razlozi u pogledu tih činjenica su potpuno nejasni i znatnom mjeri protivrječni“, te u pasusu 5 na istoj strani navodi da je prvostepeni sud utvrdio da su okrivljeni pripadnici kriminalne organizacije „…radi sticanja nezakonite dobiti…“ dobijali novac, i to iz iskaza svjedoka saradnika, svjedoka i samih okrivljenih. Upravo vijeće Apelacionog suda u ovom dijelu čini svoju odluku nerazumljivom, a istovremeno cijeni dokaze i izvodi činjenični zaključak, bez otvaranja glavnog pretresa, na što nema pravo, što je još jedna povreda iz čl.438 st.1 tač.4 ZKP-a.

Naime, prvostepeni sud u svojoj presudi nigdje ne pominje da je bilo ko od optuženih stekao materijalnu dobit izvršenjem krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Prvostepeni sud navodi iznose novca za koje je utvrdio da su optuženi dobijali radi sprovodjenja kriminalnog plana koji su prihvatili, a ne kako to vijeće Apelacionog suda navodi da taj novac predstavlja dobit u smislu bitnog obilježja bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl. 401a KZ CG (da je kriminalna organizacija formirana radi sticanja nezakonite dobiti ili moći). Potpuno je nejasno zašto vijeće Apelacionog suda smatra da je to dobit, jer o tome u presudi ne postoji niti jedna riječ, te zaključuje da u tom dijelu presuda nema razloge. Vijeće Apelacionog suda na jedan nedozvoljen način vrši selekciju riječi iz izreke pobijene presude i navodi samo pojedine djelove a ne cjeline koje imaju smisao, iz čega proizilazi da vijeće Apelacionog suda svoje činjenične zaključke koje je izvelo izvelo je pogrešno, a samim tim i donijelo pogrešnu odluku jer dokazi o navedenim činjenicama nijesu provedeni na pretresu pred tim vijećem, nakon čega vijeće Apelacionog suda jedino može i da cijeni pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i da donese odluku ali to nije učinilo. Jasnoće radi, vijeće Apelacionog suda je iz dijela 1 izreke presude sa strane 5 izdvojilo riječi „…radi sticanja nezakonite dobiti…“, medjutim cjelina glasi „…radi sticanja nezakonite dobiti i moći“, pa je vijeće Apelacionog suda moralo cijeniti ima li razloga za ovu cjelinu, a ne razdvajati je na djelove, koji u ovom konkretnom slučaju moraju biti cijenjeni zajedno.

Upravo na strani 11 rješenja vijeće Apelacionog suda se bavi teoriskim razmatranjem pojma „dobiti u okviru kriminalne organizacije“. Nažalost još jedanput pokazuje nerazumijevanje o osnovnim elementima bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a KZ CG. U prvom pasusu vijeće Apelacionog suda navodi da „dobit mora biti ostvarena kako za organizatora kriminalne organizacije, tako i za pripadnike kriminalne organizacije“. Ovo tvrdjenje vijeća Apelacionog suda predstavlja potpuno novo teorisko tumačenje pojma kriminalne organizacije i ukoliko bi se ovaj stav prihvatio kao ispravan, a nije i ne može biti, onda krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a KZ CG potpuno gubi smisao svog postojanja u krivičnom zakoniku.

Vijeće Apelacionog suda očigledno ne pravi razliku izmedju ovog krivičnog djela i krivičnih djela dogovor za izvršenje krivičnog djela iz člana 400 KZ CG odnosno krivičnog djela kriminalno udruživanje iz člana 401KZ CG ili pojedinih oblika saizvršilaštva. Jasnoće radi, vijeće Apelacionog suda navodi da za postojanje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a KZ CG mora se ostvarivati dobit za pripadnike kriminalne organizacije. To apsolutno nije tačno. U kriminalnoj organizaciji individualnost njenih pripadnika se gubi prihvatanjem kriminalnog plana da se kriminalnoj organizaciji pribavi dobit ili moć kao takvoj. Upravo ovaj element razdvaja krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a KZ CG od drugih navedenih krivičnih djela. Dakle da se organizaciji pribavi dobit ili moć, a ne pojedincu. Ako bi se prihvatio stav vijeća Apelacionog suda radilo bi se o klasičnom pojmu saizvršilaštva, a to znači da su se više lica dogovorila da vrše krivična djela kako bi svaki od njih pribavio sebi dobit u novcu.

U nastavku rješenja vijeće Apelacionog suda na strani 11 u drugom pasusu navodi da je dobit jedan od obaveznih uslova za postojanje kriminalne organizacije iz čl.401a st.6 KZ CG, što je pogrešno jer sticanje nezakonite dobiti nije obavezan elemenat ovog krivičnog djela i nije kumulativno propisan zajedno sa elementom „sticanje moći“. Ova dva elementa data su alternativno, što znaci da mogu postojati jedan bez drugoga. Upravo „sticanje moći„ kao elemenat bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl 401a ukazuje da se „dobit“ ili „moć“ stiču za kriminalnu organizaciju a ne za pojedince. Logično je da se sticanje moći ne može dijeliti medju pripadnicima kriminalne organizacije, jer je to nedjeljiva stvar pa je ne mogu dijeliti na procente, već ako postoji i služi kriminalnoj organizaciji u cjelini, kao samostalnom entitetu koji postoji bez obzira ko su njeni pripadnici. Na isti način i teoriski i praktično se i sticanje dobiti mora tumačiti.

Ovdje se mora jos jednom ukazati na grešku da je krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG dovršeno kada su ispuneni uslovi koje smo predhodno naveli, a što se tiče ovog dijela bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG, dobit ili moć, on je ispunjen kada se kriminalna organizacija, a to je u kriminalnom planu stvara radi sticanja dobiti ili moći za kriminalnu organizaciju kao takvu. Dakle nije potrebno, a nije ni moguće, da se prije stvaranja kriminalne organizacije ostvaruje dobit ili moć, već je to samo jedan od ciljeva zbog kojeg se stvara kriminalna organizacija. Radi boljeg pojašnjenja moramo se dotaći i činjeničnog stanja koje je utvrdjeno od strane prvostepenog suda, a ono je utvrdjeno na način što su inspiratori, organizatori i pomagači stvaranje kriminalne organizacije, a jedan od njih je Petr Multatulji koji je obezbijedio novac i koji se pominje u izreci presude u iznosu od oko 200 hiljada eura, da bi se realizovao kriminalni plan, a čiji cilj je, kroz vršenje krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG sticanje dobiti i moći za kriminalnu oganizaciju kao takvu. U konkretnom slučaju moć ili dobit odnosno oboje zajedno, a po planu kriminalne organizacije trebala je da se realizuje, odnosno stekne, tek nakon realizacije jednog od ciljeva same kriminalne organizacije, a to je preuzimanje vlasti u Crnoj Gori.

Kada se u rješenju vijeća Apelacionog suda na strani 11 pasus 3 navodi „osnovano se žalbom branioca Vladimira Popova ukazuje da su potpuno nejasni razlozi i zaključivanje prvostepenog suda da je ovaj optuženi, zajedno sa optuženim Eduardom Šišmakovim, stvorio kriminalnu organizaciju, bio kreator cijelog kriminalnog plana, u okviru kojeg su davali uputstva i naredbe pripadnicima kriminalne organizacije, obezbjeđivali novac i druga sredstva za vršenje krivičnih djela, što su pripadnici kriminalne organizacije prihvatili“, te u nastavku vijeće Apelacionog suda u svom rješenju navodi „… u vezi sa davanjem novca za kupovinu oružja i ostale opreme, kao i da se uopšte ne može iz ostalih izvedenih dokaza izvesti pouzdan zaključak koje radnje je optuženi Vladimir Popov preduzimao, te su nejasni razlozi i nema potvrdu u izvedenim dokazima zaključivanje prvostepenog suda da je optuženi Vladimir Popov preduzimao organizatorske radnje navedene u dijelu 1 izreke presude tj da je planirao izvršenje krivičnih djela u budućnosti, davao uputstva i naredbe pripadnicima kriminalne organizacije za izvršenje krivičnog djela, obezbjeđivao novac u materijalna sredstva za izvršenje tih krivičnih djela i da ih sam vrši, što su pripadnici kriminalne organizacije prihvatili“, onda je u tom dijelu rješenje vijeća Apelacionog suda nejasno a zaključi vijeća Apelacionog suda su protivrječni sami sebi, jer zaključci koji su navedeni od strane Apelacionog suda predstavljaju činjenične zaključke izvedene iz dokaza, a na koje vijeće Apelacionog suda nije imalo prava bez otvaranja glavnog pretresa, što predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku. Naime, prvo se u pasusu 3 na strani 11 rješenja govori o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, da bi se u pasusu 5 na strani 11 govorilo da zaključak prvostepenog suda da je Vladimir Popov organizator nema potvrdu u izvedenim dokazima kao i da nema potvrde u izvedenim dokazama za radnje koje je preduzimao ovaj optuženi, a presuda se upravo napada zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Dakle kroz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka vijeće Apelacionog suda utvrdjuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a što je nerazumljivo i protivrječno. Medjutim, primjera radi ovdje navodimo, a da bi prikazali da je prvostepeni sud i ovdje pravilno izveo zaključke, da je u presudi jasno navedeno koje radnje su preduzimali Eduard Šišmakov i Vladimir Popov kao organizatori, a u obrazloženju presude za obojicu organizatora prvostepeni sud daje svoje razloge i oni su u skladu sa izrekom prvostepene presude. Sasvim je drugo pitanje što vijeće Apelacionog suda smatra da zaključci prvostepenog suda u odnosu na Vladimira Popova „nemaju potvrdu u izvedenim dokazima“, ali onda to nije bitna povreda odredaba krivičnog postupka o kojoj govori vijeće Apelacionog suda već se radi o pogrešno utvrdjenom činjeničnom stanju u odnosu na ovog optuženog. Na takav zaključak vijeće Apelacionog suda bi imalo pravo da je našlo da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pa da je Vijeće Apelacionog suda prešlo na drugu fazu ispitivanje presude, odnosno da je utvrdjivalo ispravnost činjeničnog stanja, ali kako je na početku rečeno, a što je i vijeće Apelacionog suda u svom ukidnom rješenju navelo, zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka koje je navodno počinio prvostepeni sud presuda se u činjeničnom stanju nije mogla biti ispitivana od strane vijeća Apelacionog suda.

Sasvim je drugo pitanje što je vijeće Apelacionog suda i u tom slučaju pogriješilo, jer je jasno i do trenutka ove analize, da greške čini vijeće Apelacionog suda a ne prvostepeni sud. Ovdje ćemo samo navesti da su na glavnom pretresu kao dokazi izvedeni dokumenta koja nesporno ukazuju da je Popov Vladimir navodno u Srbiju došao u vezi novinarskog posla, te očigledno da je na taj način prikrivao razloge svog boravka u Srbiji, da je istovremeno boravio u Beogradu kada i Šišmakov Eduard, da iz mjera tajnog nadzora koje su preduzete po naredbama sudije za istragu suda u Srbiji Šišmakov i Popov se dogovaraju da produže boravak u Srbiji, te konačno iz činjenica što je prvostepeni sud i sam naveo iz iskaza svjedoka saradnika se utvrđuje da su Šišmakov i Popov uvjek bili zajedno i da je sva uputstva koja je svjedok saradnik dobijao od Šišmakova bila izdata u prisustvu Vladimira Popova, te konačno nesporna činjenica da je Vladimir Popov fotografisao sastanke između Šišmakova i svjedoka saradnika Sinđelić Saše i konačno i ako ne fizički da vrši predaju novca, onda da kontroliše njegovu predaju, pa se u konkretnom slučaju može postaviti samo pitanje da li je njegova uloga bila značajnija od uloge optuženog Eduarda Šišmakova, ali je to pitanje potpuno beznačajno jer su obojica označeni kao organizatori kriminalne organizacije.

Potpuno su nejasni i protivrječni u istom smislu zaključci vijeća Apelacionog suda, jer su doneseni bez utvrđivanja činjeničnog stanja koje proizilazi iz dokaza a to je vijeće Apelacionog suda moglo uraditi otvaranjem pretresa, kada na strani 11 rješenja, u poslednjem pasusu navodi „da osnovano se žalbama optuženog Bratislava Dikića i njegovog branioca ukazuje da su potpuno nejasni razlozi prvostepenog suda u dijelu kada se navodi da je radnja ovog optuženog bila da na protestnom skupu organizovanom od strane Demokratskog fronta upravlja pripadnicima kriminalne organizacije u sukobu sa pripadnicima Uprave policije Crne Gore, i napada na službena lica Uprave policije, a što proizilazi iz činjenice da je isti na tri sastanka koje je imao u Srbiji u Nišu, prihvatio kriminalni plan koji mu je upravo na ovaj način izložio svjedok saradni,, zbog čega mu je i dao novac“, a potom kada na strani 12 istog rješenja u 2, 3 i 4 pasusu vijeće Apelacionog suda navodi činjenična utvrdjenja prvostepenog suda.

Dakle i u odnosu na optuženog Bratislava Dikića vijeće Apelacionog suda navodi da su nejasni i protivrječni zaključci, a ustvari vijeće Apelacionog suda napada potpunost utvrdjenog činjeničnog stanja, navodeći da iz iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića i svjedoka Mirka Velimirovića „iz kojih ne proizilazi da je optuženom Dikić Bratislavu svjedok saradnik Saša Sinđelić predočio da je njegovo angažovanje pored ostalog bilo i da koordinira sa licima u sukobu sa pripadnicim Uprave policije CG i napada službena lica policije, kao i da iz navedenih iskaza svjedoka ne proizilazi da je optuženi Bratislav Dikić znao za oružje, posebno činjenicu da je ovaj optuženi odbio da uđe u kuću u kojoj se nalazilo oružje i isto vidi, to je nejasno zaključivanje prvostepenog suda o razlozima da se optuženi Bratislav Dikić dolaskom u Podgoricu saglasio sa uputstvima organizatora kriminalne organizacije koja su vršena preko svjedoka saradnika Saše Sinđelića, sprovede zadatak u vidu napada i sukobljavanja sa pripadnicima policije na dan parlamentarnih izbora“. U daljem vijeće Apelacionog suda navodi „ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da iz sadržine oduzetih mobilnih uređaja – telefona od optuženog Bratislava Dikića, listinga telefonskih razgovora i sadržine mjera tajnog nadzora koji se nalaze u spisima predmeta ne proizilazi da je ovaj optuženi prije i nakon dolaska u Podgoricu imao susrete i bilo kakvu vrstu komunikacije sa pripadnicima kriminalne organizacije – optuženima Brankom Milić, Srboljubom Đorđevićem, Draganom Maksićem i Milanom Dušićem, a sa kojima je prema zaključcima prvostepenog suda trebao da upravlja sukobima i neredima sa pripadnicima Uprave policije kao i da upravlja sa ostalim drugim grupama iz Srbije“.

Pošto je već rečeno da vijeće Apelacionog suda u ovakvom rješenju kojim se prvostepena presuda ukida zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ne može ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što i samo vijeće Apelacionog suda navodi, bitnu povredu krivičnog postupka u žalbenom postupku počinilo je samo vijeće Apelacionog suda jer su to mogli da urade samo u jednom slučaju, a to je da je vijeće Apelacionog suda otvorilo pretres, samo utvrdilo činjenično stanje te potom donijelo oslobadjajuću presudu, koju ovdje protivzakonito sugeriše i nalaže prvostepenom sudu. Medjutim, u tom slučaju tužilaštvo bi imalo pravo žalbe Vrhovnom sudu Crne Gore na takvu presudu kada bi kod ovakvog zaključivanja Vrhovnom sudu Crne Gore bilo ukazano na sve propuste koje čini Apelacioni sud. U ovakvoj situaciji zabrinjava činjenica da vijeće Apelacionog suda prekoračuje optužbu iako zna da je to bitna povreda odredaba krivičnog postupka jer u svom rješenju na tu bitnu povredu ukazuje prvostepenom sudu. Naime, prvostepeni sud je u izreci presude u odnosu na optuženog Bratislava Dikića na teret mu stavio „telefon i ključevi“, dok vijeće Apelacionog suda na strani 12 u zadnjem pasusu navodi „…da iz navedenih iskaza svjedoka ne proizilazi da je optuženi Bratislav Dikić znao za oružje, posebno činjenicu da je ovaj optuženi odbio da uđe u kuću u kojoj se nalazilo oružje i isto vidi…“.

Kako se vidi prvostepeni sud nije na teret stavio optuženom Bratislavu Dikiću da je znao za oružje, vec je njegova uloga izmedju ostalog bila da preuzme ključeve od kuće gdje se nalazilo oružje. Jasno je da vijeće Apelacionog suda ubacuje odredjene činjenice kojih nema u presudi, a onda tvrdi da nijesu dokazane. I ako vijeće Apelacionog suda na strani 13 u prvom pasusu, a u odnosu na optuženog Dikića, navodi da su nejasni zaključci prvostepenog suda, već u nastavku rečenice naglašava „jer iz izvedenih dokaza, ne proizilazi da je ovaj optuženi trebao da preduzima i druge radnje u okviru kriminalne organizacije, pa je zaključivanje prvostepenog suda u tom dijelu samo pretpostavka na kojoj se ne može zasnivati činjenično stanje, a s tim u vezi ni utvrđivati postojanje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije i krivice za to djelo ovog optuženog“. I ovdje se radi o ispitivanju pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja, opet je počinjena povreda iz čl.438 st.1 tač.4 ZKP-a, ali se postavlja pitanje šta je nejasno u ovom citatu. Sve je jasno, a posebno njegova uloga. Drugo je pitanje je li to tačno, da li je imao ulogu koju mu je dao prvostepeni sud, ali ponavljamo tu se radi o pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja.

Da je to tako potvrdjuje naredni pasus sa strane 13 rješenja vijeća Apelacionog suda koji glasi „posebno je ovaj sud našao da je potpuno nejasno zaključivanje prvostepenog suda da je optuženi Bratislav Dikić kao pripadnik kriminalne organizacije po kriminalnom planu došao u Podgoricu radi napada i sukobljavanja sa pripadnicima policije na dan parlamentarnih izbora a da su radnje optužene Kristine Hristić suštinski povezane za radnjama optuženog Bratislava Dikića, to se sledstveno tome i usled nedostatka drugih objektivnih dokaza, ne može izvesti pouzdan zaključak da je optužena Hristić Kristina, sa optuženim Dikić Bratislavom u specifičnom odnosu i sa kojim je došla u Podgoricu gdje je sa svog mobilnog telefona za potrebe optuženog Bratislava Dikića ostvarila telefonsku i SMS komunikaciju sa svjedokom saradnikom Sašom Sinđelićem i svjedokom Velimirović Mirkom, u svojstvu pripadnika prenosila poruke između pripadnika kriminalne organizacije i stavljala na raspolaganje sredstva za komunikaciju – mobilne telefone između pripadnika kriminalne organizacije, a kako se to osnovano ukazuje žalbom branioca ove optužene“.

Iz iznijetog jasno proizilazi iako prvostepeni sud nema ovakav zaključak da vijeće Apelacionog suda na osnovu istog činjeničnog stanja izvlači potpuno različite zaključke od prvostepenog suda, a ni jedan sud pa ni vijeće Apelacionog suda ne moze iznositi definitivne zaključke a da predhodno ne održi pretres. Za ovakve zaključke vijeća Apelacionog suda bilo je potrebno da vijeće održi pretres, donese odluku, na koju bi posebno, ako bi bila oslobadjajuća presuda, tužilastvo moglo podnijeti žalbu Vrhovnom sudu Crne Gore. Analize radi, ukazujemo na činjenično stanje koje je prvostepeni sud utvrdio na glavnom pretresu.

Prvostepeni sud nije utvrdio ono što tvrdi vijeće Apelacionog suda, a to je da je optuženi Bratislav Dikić imao kontakt sa optuženima Brankom Milić, Srboljubom Đorđevićem, Draganom Maksićem i Milanom Dušićem niti je imao sastanke sa organizatorima, niti su to činjenice koje su služile prvostepenom sudu za donošenje zaključaka o krivici optuženog Dikića pa je nejasno zašto ih vijeće Apelacionog suda uzima u obzir kada nijesu ni utvrdjene. Prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi Dikić u 2016.godini preduzeo više radnji koje predstavljaju radnju izvršenja krivičnih djela koje mu je sud stavio na teret. Prevashodno u martu 2016.godine, okrivljeni Dikić ostvaruje komunikaciju sa svojim kolegama iz policije Republike Srbije tražeći od njih da provjere ko je Slavko Nikić i da mu dostave kraću biografiju označenog lica, a što sud utvrdio iz komunikacija optuženog Dikića koje su se nalazile u njegovom mobilnom telefonu, te je utvrdio istovremeno da je pokušaj vrbovanja Slavka Nikića za pripadnika ove kriminalne organizacije, a radi realizacije kriminalnog plana i vršenja krivičnih djela terorizam iz čl.447 KZ CG na teritoriji Crne Gore obavljeno u istom periodu kada je i optuženi Dikić tražio provjere za ovo lice. Takođe, iz iskaza svjedoka saradnika proizilazi da je sa optuženim Dikić Bratislavom vidio se najmanje tri puta u Nišu, te da je ostvarena, a vezano za te sastanke, njihova komunikacija preko društvenih mreža te i preko SMS komunikacije, za šta je prvostepeni sud i izveo dokaze o sadržaju mobilnih telefona svjedoka saradnika Sinđelić Saše i optuženog Bratislava Dikića. Upravo svjedok saradnik i opisuje sadržinu tih sastanaka, davanje novca optuženom Dikiću, te posebno navodi da ga je upoznao i sa protestima u Crnoj Gori, te mu i saopštio njegovu ulogu u tim protestima a to je da vodi računa o protestantima da se ne osipaju, te da upravlja njima tokom samih protesta, odnosno u trenutku kada budu ulazili u Skupštinu Crne Gore radi zauzimanja i smjene vlasti. Pored navedenog svjedok saradnik je i dogovorio sa optuženim Dikićem da njegova šifra bude „Nikola“, te da će mu radi dalje komunikacije po dolasku u Podgoricu biti predat i poseban mobilni telefon. Čitav iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše je potvrđen i materijalnim dokazima. Prije svega komunikacijama koje je Dikić Bratislav imao sa Sinđelićem na dan 15.04.2016.godine kada je došao u Crnu Goru, te iz tih komunikacija, a koje su pronađene u mobilnom telefonu optuženog Dikića, prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi Dikić došao u Podgoricu 15.10.2016.godine, da se slikao ispred Skupštine Crne Gore, pri čemu na predmetnim fotografijama se vidi da su slikani ulazi u Skupštinu Crne Gore, a posebno bočni ulaz koji svjedok saradnik u svom iskazu i u presretnutim razgovorima između njega i svjedoka Velimirović Mirka označava kao ulaz gdje će ući demonstranti radi zauzimanja skupštine.

Prvostepeni sud je utvrdio da je optuženi Dikić trebao da se sastane sa organizatorima protesta na dan 16.10.2016.godine i to upravo iz SMS poruke koju je Dikić poslao svjedoku saradniku, te je utvrdio da je u svom mobilnom telefonu Dikić Bratislav imao i detaljan prikaz prostora oko Skupštine Crne Gore i to sa „Google Maps“, te je utvrdio da je komunicirao sa Sinđelićem radi preuzimanja telefona i insistirao je da mu se telefon dostavi, da je dana 15.10.2016.godine po velikom nevremenu u kasnim večernjim satima došao iz Budve u Podgoricu radi preuzimanja specijalnog mobilnog telefona čije preuzimanje je dogovorio sa svjedokom saradnikom još u Nišu, da je telefon preuzeo od Velimirović Mirka, što je i dokumentovano primjenom mjera tajnog nadzora koje je prvostepeni sud sproveo na glavnom pretresu, da je komunikaciju sa Velimirović Mirkom ostvario preko mobilnog telefona Hristić Kristine putem SMS-a i da se u toj komunikaciji predstavljao kao Nikola, da je preuzeo i ključeve od kuće u kojoj se nalazilo oružje što proizilazi iz zapisnika o pretresu vozila kojim je optuženi Dikić upravljao, da je 15.10.2016.godine u večernjim satima, a nakon preuzimanja mobilnog telefona i kada se svjedok Velimirović nalazio sa njim u vozilu, „pravio krugove“ po Podgorici kako bi se oslobodio eventualne pranje, da je nakon viđenja sa Sinđelićem u Nišu pretraživao internet „tražeći proteste“ u Podgorici, te konačno, a što je sud utvrdio iz njegove prepiske sa izvjesnim Ivanom Milbridžom da je prije dolaska u Crnu Goru i to još početkom oktobra 2016.godine znao da će karambol biti u Crnoj Gori oko 16-tog.

Dovodeći u međusobnu vezu sve navedeno prvostepeni sud je ispravno izveo zaključak da je optuženi Dikić znao da će biti protesta u Crnoj Gori, da ga je o tome obavijestio i to mu saopštio svjedok saradnik Sinđelić, da je i prije toga radio na izučavanju lica koja treba vrbovati odnosno Slavka Nikića, da je u Crnu Goru došao radi realizacije plana učestvovanja u protestima, za koje je znao da će biti nasilni i da će biti organizovani radi zauzimanja Skupštine Crne Gore, te da je sve to prihvatio, i uzeo novac od svjedoka saradnika Sinđelića za put u Crnu Goru. Istovremeno iz svega navedenog se zaključuje da je u Crnu Goru došao konspirativno jer se ni jednom drugom pripadniku kriminalne organizacije – Velimirović Mirku nije predstavio svojim imenom i prezimenom već pseudonimom. U konačnom sve naprijed navedeno odnosno sve radnje koje su navedene i koje su opisane i zaključivanje koje je sud izveo Dikić Bratislav je i priznao na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom kada je naveo da mu je svjedok saradnik Sinđelić Saša rekao da će biti guranja na protestima, što je on shvatio kao „guranje navijača na utakmici“, da je preuzeo mobilni telefon, da se predstavljao kao Nikola, da je trebao da ima sastanak sa organizatorima protesta u lokalu „Cultura“ iza Skupštine Crne Gore, da je saznao od pripadnika kriminalne organizacije da je organizator protesta Demokratski front.

Kada vijeće Apelacionog suda navodi na strani 13 pasus 1 da su nejasni razlozi prvostepenog suda a u vezi sa zaključcima iznijetim za optuženog Bratislava Dikića da treba da preduzima i druge radnje u okviru kriminalne organizacije vijeće Apelacionog suda navodi „…jer iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je ovaj optuženi trebao da preduzima i druge radnje u okviru kriminalne organizacije, pa je zaključivanje prvostepenog suda u tom dijelu samo pretpostavka na kojoj se ne može zasnivati činjenično utvrđenje a s tim u vezi ni utvrđivati postojanje krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije i krivice za to djelo ovog optuženog“. Pored činjenice da je i ovdje sve jasno, samo se radi i tome da li je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdjeno. No radi profesionalne pravne etike, kao što je izneseno naprijed, prezentovani su dokazi i zaključci koji proizilaze iz istih, a u vezi sa radnjama koje je optuženi Dikić preduzimao i koje radnje je prihvatio da preduzima, pa se a imajući u vidu obilježje bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG ne može govoriti o pretpostavkama jer je prezentovanim dokazima jasno utvrđeno da je optuženi Dikić ne samo prihvatio da preduzima određene radnje u okviru kriminalne organizacije, već je i započeo sprovođenje kriminalnog plana, pa je preduzimao navedene radnje, a istovremeno je i prihvatio da vrši i druge potrebne i neophodne radnje radi realizacije kriminalnog plana a što se utvrđuje iz iskaza svjedoka saradnika Sinđelić Saše koji mu je detaljno predstavio kriminalni plan, u dijelu koji se odnosi na protestante koji su došli iz Srbije i njegovu ulogu koju je optuženi Dikić bezrezervno prihvatio.

U izreci presude jasno stoji da je optuženi Dikić Bratislav u okviru kriminalne organizacije prihvatio da postupa po uputstvima organizatora i pripadnika kriminalne organizacije prenesenim od strane svjedoka saradnika Saše Sinđelića, te da dođe u Crnu Goru na dan parlamentarnih izbora 16.10.2016.godine i na protestnom skupu organizovanom od strane Demokratskog fronta drži na okupu druge pripadnike kriminalne organizacije – protestante, organizuje njihovo kretanje, upravlja pripadnicima kriminalne organizacije u sukobu sa pripadnicima Uprave policije Crne Gore radi nasilnog ulaska sa političarima Demokratskog fronta u Skupštinu Crne Gore, napada službena lica Uprave policije Crne Gore, nezakonito i nasilno uđe u Skupštinu Crne Gore i druge državne institucije, prenosi sredstva komunikacije između organizatora i pripadnika kriminalne organizacije i vrši druge radnje koje bi mu bile naređene, a da je to utvrdjeno od strane prvostepenog suda jasno proizilazi iz dokaza koji su i prezentovani.

Kada vijeće Apelacionog suda navodi a u odnosu na optuženu Hristić Kristinu da je „potpuno nejasno zaključivanje prvostepenog suda … a da su radnje optužene Kristine Hristić suštinski povezane za radnjama optuženog Bratislava Dikića, to se sledstveno tome i usled nedostatka drugih objektivnih dokaza, ne može izvesti pouzdan zaključak da je optužena Hristić Kristina, sa optuženim Dikić Bratislavom u specifičnom odnosu i sa kojim je došla u Podgoricu gdje je sa svog mobilnog telefona za potrebe optuženog Bratislava Dikića ostvarila telefonsku i SMS komunikaciju sa svjedokom saradnikom Sašom Sinđelićem i svjedokom Velimirović Mirkom, u svojstvu pripadnika prenosila poruke između pripadnika kriminalne organizacije i stavljala na raspolaganje sredstva za komunikaciju – mobilne telefone između pripadnika kriminalne organizacije, a kako se to osnovano ukazuje žalbom branioca ove optužene“, opet se radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju a ne o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, što vijeće Apelacionog suda nije imalo pravo da utvrđuje s obzirom da je samo vijeća Apelacionog suda navelo da zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka prvostepena presuda se nije mogla ispitati u činjeničnom dijelu, pa još jedan put ponavljamo da ovakvo zaključenje vijeća Apelacionog suda je moglo da stoji jedino u slučaju da je vijeće otvorilo pretres pred Apelacionim sudom, te ovakve svoje zaključke iznijelo u presudi, na koju bi tužilaštvo, ukoliko bi bila donijeta oslobađajuća presuda imalo pravo žalbe Vrhovnom sudu Crne Gore.

Ali da vidimo šta je utvrdio prvostepeni sud. Prvostepeni sud je optuženoj Hristić Kristini stavio na teret da je prihvatila „ da prenosi poruke između pripadnika kriminalne organizacije, stavlja na raspolaganje sredstva za komunikaciju – mobilne telefone između pripadnika kriminalne organizacije, u koju svrhu je i došla u Podgoricu dana 15.10.2016. godine, gdje je sa svog mobilnog telefona, a za potrebe okrivljenog Dikić Bratislava ostvarivala telefonsku i SMS komunikaciju sa Sinđelić Sašom i Velimirović Mirkom, kako bi okrivljeni Dikić Bratislav preuzeo posebno pripremljeni mobilni telefon i ključeve od prostorija gdje se nalazilo pripremljeno oružje, kada je i lišena slobode“.

U postupku prvostepeni sud je utvrdio da je optužena Hristić Kristina poslala poruku sa potpisom „Nikola“, te da je sa njenog telefona obavljana komunikacija između Dikić Bratislava sa Sinđelić Sašom i Velimirović Mirkom, a što se utvrđuje iz sadržaja podataka mobilnih telefona optužene Hristić koji je proveden kao dokaz na glavnom pretresu. Prvostepeni sud pravilno izvodi zaključak kada nalazi da je ista sa svog broja telefona ostvarila komunikaciju tokom 15.10.2016.godine i sa Mirkom Velimirovićm i sa svjedokom saradnikom Sašom Sinđelićem, odnosno da je ista cijelo vrijeme bila sa optuženim Dikićem koji je u ovim komunikacijama nazivao kao Nikola, pri čemu je sastanak sa Mirkom Velimirovićem dogovoren sa njenog broja telefona, te prvostepeni sud nalazi da je vještačenjem komunikacija brojeva telefona optužene Hristić i komunikacija drugih lica tokom 15.10.2016.godine jasno utvrđeno da je sva komunikacija sa Velimirovićem i Sinđelićem išla preko njenog mobilnog telefona i pored činjenice da je optuženi Dikić imao svoja četiri telefona. Očigledno da svi pripadnici kriminalne organizacije znaju za „Nikolu“ pa je jasno da optužena Hristić Kristina ima i svijest i volju da učestvuje u nečemu protivpravnom, pa je to i prihvatila i prije nego je došla u Crnu Goru a samim tim je i postala član kriminalne organizacije.

Ono što je vijeće Apelacionog suda u pravu, treba istaci, to je ako već daje obavezne upute i sugeriše prvostepenom sudu ako treba osloboditi optuženog Dikić Bratislava onda treba isto da se odnosi i na optuženu Hristić Kristinu. Problem je u tome sto vijeće Apelacionog suda tako krši Zakonik o krivičnom postupku i to u njegovim osnovnim načelima, odnosno pravilima, jer onog trenutka kada utvrdi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka ne može i ne smije cijeniti činjenično stanje, niti izvoditi zaključke o sprovedenim dokazima niti ukazivati ili sugerisati prvostepenom sudu na koji način će cijeniti bilo koji sprovedeni dokaz. To je osnovni princip Zakonika o krivičnom postupku, a koji se odnosi na postupanje drugostepenog suda kada odlučuje po žalbama stranaka u postupku. Upravo ovo čini odluku vijeća Apelacionog suda nezakonitom i donešenom uz povrede odredaba krivičnog postupka.

U daljem, vijeće Apelacionog suda na strani 13 stav 3 nalazi „da su potpuno nejasni razlozi i zaključivanje prvostepenog suda u odnosu na ove optužene (Srboljub Đorđević, Dragan Maksić i Milan Dušić), da radnje sukoba i napada na službena lica pripadnike Uprave policije CG, nezakonitog i nasilnog ulaska u Skupštine Crne Gore i druge institucije kojim zadatkom su došli u Podgoricu dana 15.10.2016.godine proizilazi iz činjenice da su po prethodnom angažmanu optuženog Dragana Maksića od strane Čaruge, a preko njega optuženog Milana Dušića i Srboljuba Đorđevića prihvatili predočeni kriminalni plan što je potvrđeno iz evidencije o graničnim prelazima na ime ovih optuženih“. I na ovom mjestu se mora ukazati da vijeće Apelacionog suda izgleda izvodi svoje činjenične zaključke iz dokaza, na što opet nema pravo jer je prethodno našlo da su od strane prvostepenog suda počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što vijeće Apelacionog suda sprečava da ispituje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, prvostepeni sud nigdje u presudi nije naveo da je iz evidencije o graničnim prelazima na ime optuženih Srboljuba Đorđevića, Dragana Maksića i Milana Dušića utvrdio da su isti prihvatili kriminalni plan kako to navodi vijeće Apelacionog suda u svom rješenju. Ovo je potpuna zamjena teza koju čini vijeće Apelacionog suda, a prva teza je da iz evidencija prelaska državne granice se utvrđuje da je neko prihvatio kriminalni plan. Takav zaključak prvostepeni sud nikada nije izveo već u poslednjem pasusu na strani 572 prvostepene presude, a koji se nastavlja i na strani 573, prvostepeni sud izvodi dva zaključka koje kasnije elaborira. U odnosu na prvi zaključak prvostepeni sud navodi: „u odnosu na optužene Srboljuba Đorđevića, Dragana Maksića i Milana Dušića utvrđeno je da radnje izazivanja nereda sukoba i napada službenih lica – pripadnika Uprave policije CG, nezakonitog i nasilnog ulaska u Skupštinu Crne Gore i drugih institucija sa kojim zadatkom su došli u Podgoricu dana 15.10.2016.godine, kada su lišeni slobode, proizilazi iz činjenice da su po prethodnom angažmanu optuženog Maksića od Čaruge a preko njega optuženih Dušića i Đorđevića, prihvatili predočeni kriminalni plan…“.

Dakle, prvostepeni sud veoma jasno navodi svoj zaključak iz čega proizilazi da su ovi optuženi prihvatili kriminalni plan, te u tom dijelu u rješenju vijeća Apelacionog suda ostaje potpuno nejasno i kontradiktorno iz čega vijeće zaključuje da ovdje postoji neka nejasnoća. Prvostepeni sud je veoma jasno naveo jedan od razloga iz kojih izvodi zaključak da su optuženi prihvatili kriminalni plan, te ga u nastavku presude u istom stavu i elaborira navodeći i druge dokaze iz kojih proizilazi međusobna povezanost među optuženim, te dovođenjem u međusobnu vezu tih dokaza izvodi zaključak kao što je naprijed citirano, a ti dokazi su da je prije dolaska u Crnu Goru Milić Branka bila kod Milana Pavasovića Čaruge na sastanku gdje joj je i predočeno šta će se dešavati u Crnoj Gori, a što su osuđeni iz tzv.Šabačke grupe i priznali i zašto su i osuđeni. Upravo iz presuda koje su donešene u odnosu na lica iz Šabačke grupe (Aleksić Aleksandra i dr.) se utvrđuje da je bio sastanak kod Milana Pavasovića Čaruge. Isto tako, a što proizilazi iz odbrane optuženog Maksić Dragana, isti je takođe imao sastanak sa Milanom Pavasovićem Čarugom gdje se govorilo o odlasku u Crnu Goru, a ta svoja saznanja optuženi Maksić je prenio optuženima Dušiću i Đorđeviću, što ovi okrivljeni i ne spore, a naredni dokaz je i taj da nesporno stupaju u kontakt sa optuženom Milić Brankom koja je takođe bila na sastanku sa Čarugom i koji joj je i iznio plan dolaska u Crnu Goru. Iz podataka dobijenih pretresom mobilnog telefona Milić Branke pribavljen je i dokaz u vidu SMS komunikacije ove optužene sa „Vojvodom Kekićem“ iz koga jasno proizilazi da je Milić Branka znala za kriminalni plan te je tražila i druga lica koja će ići u Crnu Goru, da bi konačno stupila u kontakt sa optuženima Maksićem, Dušićem i Đorđevićem, te zajedno sa njima doputovala u Crnu Goru, a što je sve potvrđeno i iskazom svjedoka Velimirović Mirka.

Upravo na ovom mjestu se završava i zaključivanje prvostepenog suda, a u vezi zaključka da su ovi optuženi prihvatili kriminalni plan. Sa druge strane vijeće Apelacionog suda u trećem pasusu na 13.strani rješenja navodi da je prvostepeni sud izveo zaključak o prihvatanju kriminalnog plana samo iz jedne činjenice, a to je zajednički prelazak državne granice Crne Gore, već i iz drugih dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom, a da je tako proizilazi iz same prvostepene presude gdje je navedeno „…zajedno sa optuženom Milić (optuženi Srboljub Đorđević, Dragan Maksić i Milan Dušić) došli 15.10.2016.godine u Crnu Goru, što je potvrđeno iz evidencije o graničnim prelazima na ime ovih optuženih. Upravo ovdje, vijeće Apelacionog suda svoje rješenje čini potpuno nezakoniti jer se poziva na nešto što ne stoji, a to se sigurno ne bi desilo da su pred vijećem Apelacionog suda provedeni dokazi, ali kako nijesu , to je uticalo na donošenje odluke do te mjere da je odluka Apelacionog suda pogrešna kako je to i navedeno. Vijeće Apelacionog suda kao što je i naprijed navedeno evidenciju prelaska državne granice veže sa prihvatanjem kriminalnog plana, te takav zaključak stavlja u presudu prvostepenog suda, iako on ne postoji, već kao što je jasno i citirano dokaz – evidencija prelaska državne granice potvrđuje činjenicu da su optuženi došli u Crnu Goru zajedno. U pasusu 4 na strani 13, a koji se nastavlja i na strani 14 rješenja, vijeće Apelacionog suda navodi: „zaključivanje prvostepenos suda da su ovi optuženi prethodno prihvatili dio kriminalnog plana koji se odnosi na sukob i napad na službena lica pripadnike policije, na osnovu angažovanja optuženog Dragana Maksića od strane izvjesnog Čaruge potpuno je nejasno, obzirom da Milan Pavasović Čaruga optužnim aktom nije obuhvaćen kao pripadnik kriminalne organizacije koji bi u tom svojstvu mogao da prezentuje kriminalni plan a koji bi optuženi prihvatili, a nakon čega bi se moglo zaključiti i da su znali za dio kriminalnog plana. Sem toga, prvostepeni sud u dokaznom postupku nije izveo dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je ovo lice Milan Pavasović Čaruga, pravosnažno osuđen kao pripadnik kriminalne organizacije čiji su organizatori Eduard Shismakov i Vladimir Popov, i koji bi mogao da predstavi kriminalni plan drugim pripadnicima kriminalne organizacije, konkretno optuženim Srboljubu Đorđeviću, Milanu Dušiću i Draganu Maksiću.“.

Ovdje vijeće Apelacionog suda se ponovo bavi nečim što ne postoji i traži da se mora u prvostepenom postupku provesti dokaz koji ne postoji, odnosno presuda kojom je Čaruga oglašen krivim za članstvo u kriminalnoj organizaciji. Takva presuda ne postoji jer Milan Pavasović Čaruga nikada nije ni optužen za članstvo u kriminalnoj organizaciji. Van svake logike je i navod vijeća Apelacionog suda da neko lice mora biti pripadnik kriminalne organizacije, osuđeni pripadnik da bi mogao drugim licima prenositi određene informacije ili podatke. Vijeće Apelacionog suda ovdje ponovo samo čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, jer prekoračuje optužnicu u smislu čl.386 st.1 tač.5 u vezi čl.369 st.1 ZKP-a, što ne smije da čini, niti može komentarisati a kamoli izvoditi zaključke, kao što to čini, zašto neko lice nije optuženo ili osuđeno.

No i pored toga nužno je osvrnuti se na ovakvo stanovište vijeća Apelacionog suda te ukazati da je ono potpuno pogrešno, pa u tu svrhu, primjera radi navodimo ukoliko bi određeno lice, a za potrebe kriminalne organizacije, poštar ili kurir, odnio paket ili pismo u kome je elaboriran kriminalni plan, poslato od strane jednog pripadnika kriminalne organizacije drugom, to lice svakako ne bi bilo niti optuženo niti osuđeno kao pripadnik kriminalne organizacije iako je defakto bio veza između pripadnika kriminalne organizacije i prenosio poruke. U konkretnom slučaju, a što vijeće Apelaconog suda nije bilo u mogućnosti da vidi jer nije otvorilo pretres, a što je radi izvođenja ovakvih zaključak bilo dužno, Milan Pavasović Čaruga je samo bio spona, odnosno organizator sastanka između Velimirović Mirka osuđenog pripadnika ove kriminalne organizacije i drugih pripadnika kriminalne organizacije Aleksića, Maksića, Milić Branke i dr. U tom smislu Milan Pavasović Čaruga u svojim radnjama nije ostvario ni jedan drugi elemenat bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG.

Takođe, postojanje pravosnažne presude za ovo lice nije elemenat bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije koji je određen bilo kao obavezan element ili kao fakultativni element i koji kvalifikuje Milana Pavasovića Čarugu da može prenositi kriminalni plan, pa je u samom rješenju vijeća Apelacionog suda više nego nejasno zašto vijeće traži da se takav dokaz pribavi i šta se iz njega može utvrditi u pravcu izvođenja zaključka da su optuženi Maksić, Dušić, Đorđević i Milić prihvatili kriminalni plan, što predstavlja povredu optužnog načela i identiteta presude i optužnice.

Pored ovoga vijeće Apelacionog suda se na istu okolnost poziva na strani 15 u trećem stavu ukidnog rješenja, kada suprotno Zakoniku o krivičnom postupku izvodi svoje zaključke o nepostojanju dokaza koji bi ukazivali na krivicu optuženih, što vijeće Apelacionog suda ne smije da radi, niti se smije upuštati u komentarisanje dokaze i izvođenje svojih zaključaka, a pri činjenici na koju još jednom podsjećamo da je u samom rješenju naveo da se prvostepena presuda u dijelu činjeničnog stanja ne može ispitivati zbog brojinih povreda odredaba krivičnog postupka.

U daljem na strani 14 u pasusu dva vijeće Apelacionog suda navodi da „zaključak prvostepenog suda nije potvrđen ni jednim izvedenim dokazom, pa ni iskazom svjedoka saradnika Sinđelić Saše koji je objašnjavajući lica koja su bila angažovana da iz Srbije dođu u Crnu Goru i uzmu učešće na dan parlamentarnih izbora, pored ostalog je naveo da angažovani ljudi iz Srbije nijesu nikakvi teroristi, da nijesu trebali da upotrebljavaju oružje već su u Crnu Goru došli kao moralna i propagandna podrška drugim licima koja su se trebala naći i ući u Skupštinu Crne Gore, te iz iskaza svjedoka Mirka Velimirovića koji je naveo da mu je svjedok saradnik prenio da angažovani ljudi iz Srbije ne trebaju da znaju za oružje s obzirom da to oružje nije za njih već za specijalno obučeni tim.“.

Kao što je i do sada mnogo puta navedeno, ovdje se vijeće Apelacionog suda ponovo bavi ocjenom dokaza i izvođenjem zaključaka iz sprovedenih dokaza, što ne smije da radi kada nađe da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a jedini način da može izvoditi zaključke iz provedenih dokaza je da otvori pretres, provede sve dokaze i iz njih izvede svoje zaključke na osnovu kojih će donijeti presudu. Jedno od načela Zakonika o krivičnom postupku je upravo i to da se ni jedan dokaz ne može izvesti van pretresa niti Apelacioni sud ili bilo koji drugi sud i ne može izvoditi zaključke o dokazima van pretresa. Ovdje ponavljamo još jedan put da je vijeće Apelacionog suda svoje zaključke moralo prezentovati u presudi, te ukoliko bi našlo da optužene treba osloboditi, tužilaštvo bi imalo pravo žalbe Vrhovnom sudu Crne Gore, gdje bi cijenili svi naprijed ukazani propusti Apelacionog suda, a imajući u vidu da iz dosadašnjih komentara jasno proizilazi da je rješenje vijeća apelacionog suda nezakonito i donijeto uz bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Ne postupajući na ovaj način vijeće Apelacionog suda je derogiralo i pravo stranke u krivičnom postupku da pravilnost svojih zaključaka bude preispitana u žalbenom postupku pred sudom više instance, što opet predstavlja povredu odredaba krivičnog postupka.

Ovakve zaključke vijeća Apelacionog suda, iako na njih nijesu imali pravo, potrebno je iskomentarisati jer i na ovom mjestu vijeće Apelacionog suda u mnogome prekoračuje optužnicu i čini bitnu povredu krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.5 ZKP-a. Naime, vijeće Apelacionog suda se u svom rješenju na strani 14 u pasusima 2 i 3 bavi nečim za šta optuženi Dušić, Đorđević, Maksić i Milić nijesu ni optuženi što predstavlja prekoračenje optužbe iz čl.386 st.1 tač.5 u vezi čl.369 st.1 ZKP-a. Vijeće Apelacionog suda stvara privid da je ovim optuženima stavljeno na teret optužnicom i prvostepenom presudom da su znali za oružje, da su trebali da ga upotrijebe, a samim tim i da im je stavljeno na teret i izvršenje krivičnog djela terorizam u pokušaju iz čl.447 st.1 u vezi čl.20 KZ CG.

Međutim, u dijelu jedan izreke presude prvostepenog suda tačno je navedeno da su „optuženi Đorđević Srboljub, Dušić Milan i Maksić Dragan zajedno sa Milić Brankom postali pripadnici kriminalne organizacije i da su prihvatili da izazivaju nerede, sukobe i da napadaju službena lica – pripadnike Uprave policije Crne Gore, nezakonito i nasilno uđu u Skupštinu Crne Gore i druge institucije te da su sa tim zadatkom vozom došli u Podgoricu dana 15.10.2016.godine.“. Nigdje prvostepenom presudom ovim optuženim nije stavljeno na teret da znaju za postojanje oružja niti da znaju za posebni specijalni tim koji će upotrebljavati oružje. Ovdje se moramo ponovo osvrnuti na bitne elemente bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG, te podsjetiti da je jedan od elemenata bića ovog krivičnog djela naveden u stavu 6 tačka 1 člana 401a KZ CG „da je svaki član kriminalne organizacije imao unaprijed određeni ili očigledno odredivi zadatak ili ulogu“. Uloga optuženih Srboljuba Đorđevića, Dragana Maksića, Milana Dušića i Milić Branke nije bila da upotrebljavaju oružje, već bi isti postupali i preduzimali radnje u okviru kriminalnog plana koji su prihvatili i za koji su znali. Neophodno je istaći da svaki član kriminalne organizacije ne mora da zna da sve druge članove kriminalne organizacije, niti mora da zna za radnje koje su oni prihvatili da preduzimaju, niti za cjelokupan plan kriminalne organizacije. Odavno je praksa i u svijetu i kod nas zauzela stanovište da je za pripadništvo kriminalnoj organizaciji dovoljno da njen član zna da postoji kriminalni plan radi vršenja neodređenog broja krivičnih djela, da zna za cilj stvaranja kriminalne organizacije a to je sticanje dobiti ili moći i da je prihvatio da u okviru dijela kriminalnog plana preduzima određene radnje koje su uperene u pravcu realizacije i ostvarenja ciljeva kriminalne organizacije.

U konkretnom slučaju optuženi su u Crnu Goru došli sa znanjem da će se održati protesti, došli su organizovano i zajedno i to sa licima koja su pravosnažno osuđena za ovo isto krivično djelo, odnosno za isti događaj – Aleksić Aleksandrom, Matić Ivicom i drugima, tzv.Šabačka grupa, da su došli u Crnu Goru radi učestvovanja na protestima i nezakonitog ulaska u Skupštinu Crne Gore radi preuzimanja vlasti. Takođe, optuženi Srboljub Đorđević, Dragan Maksić, Milan Dušić i Branka Milić po dolasku u Crnu Goru čekaju dalja uputstva o radnjama koje trebaju da preduzimaju, a koja su shodno dogovoru trebala da im budu prenešena od strane Velimirović Mirka, a što je i dokazano sadržinom razgovora koji je presretnut mjerama tajnog nadzora između optuženog Maksića i svjedoka Velimirović Mirka, te posebno iz tih razgovora koji su vođeni između optuženog Maksića i Velimirović Mirka se utvrđuje i da ovi optuženi Velimirović Mirku podnose izvještaje o svom kretanju, gdje se nalaze, šta rade itd., što predstavlja i element bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije određen stavom 6 tačka 3 člana 401a KZ CG, a to je da se djelovanje kriminalne organizacije zasniva na primjeni tačno određenih pravila unutrašnje kontrole i discipline članova. Konačno, ni za optužene, iako negiraju pripadništvo kriminalnoj organizaciji, nije sporno da su u Crnu Goru došli radi učešća na skupu, s tim da njihova odbrana da je taj skup trebao da organizuje „Kolašinski četnički odbor“ je provjerena i pokazala se kao netačnom jer takav odbor ne postoji niti je bilo koja organizacija koja baštini tradicije četničkog pokreta najavila ili organizovala skup na teritoriji Crne Gore za 16.10.2016.godine. Pored navedenog iz SMS poruka Branke Milić a koji su dobijeni pretresom njenog mobilnog telefona, na najdirektniji mogući način se zaključuje da je ista znala razlog dolaska u Crnu Goru jer u svojim porukama navodi da u Crnu Goru ide jer je istorijski momenat, da ne žali itd. pa nije ni potrebno izvoditi bilo kakav složeni zaključak iz ovakvih poruka jer je jasno da optužena Milić, a samim tim i drugi optuženi koji su sa njom došli u Crnu Goru, kao ni osuđeni iz Šabačke grupe, nijesu došli na nikakvu proslavu ili zborove kao one koji se održavaju u Srbiji, već da urade nešto što smatraju da je istorijsko i da se pomogne braći Srbima u Crnoj Gori, a to je nasilni ulazak u Skupštinu Crne Gore radi preuzimanja vlasti, a samim tim i sticanja moći za kriminalnu organizaciju čije članstvo su prihvatili.

Nadalje, vijeće Apelacionog suda na strani 15 u prvom pasusu rješenja navodi da „zaključivanje prvostepenog suda da je optužena Branka Milić prenosila poruke između pripadnika kriminalne organizacije tako što je ostvarivala komunikaciju sa svjedokom Mirkom Velimirovićem…je potpuno nejasno, jer se na osnovu toga što je imenovana obavijestila ovog svjedoka da ide za Podgoricu i da je došla, ne može pouzdano zaključiti da je time prenosila poruke između pripadnika kriminalne organizacije da zajedno sa njima izaziva nerede i sukobe sa službenicima Uprave policije.“. Upravo iz ovog citata rješenja vijeća Apelacionog suda, a na koje je i u dosadašnjoj analizi ukazivano, jasno je da se vijeće, iako to ne smije, bavilo ocjenom dokaza i izvođenjem sopstvenih zaključaka, jer navodi da se na osnovu određenih činjenica ne može pouzdano zaključiti da je optužena Milić Branka došla u Crnu Goru radi izazivanja nereda i sukoba sa službenicima Uprave policije. Još jednom ovakav zaključak vijeća Apelacionog suda može izvoditi jedino nakon što bi otvorilo pretres, što nije učinilo, i to je jedina zakonom predviđena mogućnost da drugostepeni sud, a u ovom slučaju vijeće Apelacionog suda, cijeni dokaze i izvodi svoje zaključke. Nedvosmisleno da je vijeće Apelacionog suda na ovaj način, a u trenutku kada ne može i ne smije da cijeni bilo koji dokaz, davalo upute i naloge prvostepenom sudu na koji način će cijeniti pojedini dokaze i koje zaključke će iz njih izvesti, a takvi uputi su obavezujući za prvostepeni sud. Na ovaj način vijeće Apelacionog suda nalaže donošenje oslobađajuće presude, što čini uz kršenje Zakonika o krivičnom postupku.

Već u narednom pasusu vijeće Apelacionog suda navodi da komunikacija optužene Milić Branke „sa izvjesnim Čarugom ne upućuje na zaključak da je ova optužena prenosila poruke između pripadnika kriminalne organizacije, ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da ovo lice optužnim aktom nije obuhvaćeno kao pripadnik kriminalne organizacije, te da nijesu izvedeni dokazi iz kojih bi proizilazilo da je ovo lice pravosnažno osuđeno kao pripadnik kriminalne organizacije čiji su organizatori Eduard Šišmakov i Popov Vladimir.“. I ranije je navedeno da vijeće Apelacionog suda ovdje prekoračuje optužnicu, odnosno komentariše radnje lica koje nikada nije ni optuženo, te sledstveno tome ne može ni biti osuđen, pa ipak vijeće Apelacionog suda sebi daje za pravo da preuzme ulogu tužioca i da određuje da li neko treba da bude optužen, te ponovo, iako to ne smije da radi, izvodi zaključak da odsustvo statusa Milana Pavasovića Čaruge kao okrivljenog odnosno optuženog lica je odlučna činjenica u smislu izvođenja zaključka da je Branka Milić krivično pravno odgovorna. Ne može ni jedan sud, pa ni vijeće Apelacionog suda, komentarisati nešto što ne postoji te to što ne postoji smatrati ključnim dokazom u pogledu nečije krivice. Konačno vijeće Apelacionog suda je i u ovom slučaju moralo otvoriti pretres pa cijeniti svaki dokaz pojedinačno i dovesti ga u vezi sa drugim dokazima, te nakon toga izvući sopstvene zaključke. Konkretno, vijeće Apelacionog suda, a to se ovdje mora reći, ni na valjan način ne cijeni pojedinačne dokaze iako na to nema pravo jer ih ne sagledava u cjelini već iz pojedinih dokaza iz samog konteksta trga pojedine riječi i tumači ih kao odlučnu činjenicu na šta nema pravo kod činjenice da je samo našlo da se presuda zbog brojnosti povreda odredaba krivičnog postupka ne može ispitati u pogledu sprovedenih dokaza i zaključaka, a to upravo radi vijeće Apelacionog suda. Najbolji pokazatelj da to čini samo vijeće Apelacionog suda je napisalo u 3.pasusu na strani 15 svog rješenja kada navodi „a da iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je ova optužena (Milić Branka) ugovarala sastanke između lica koja su pravosnažno osuđena i koja su optužnim aktom obuhvaćeni kao pripadnici kriminalne organizacije…“. Ova rečenica na nedvosmislen način jasno pokazuje da je vijeće Apelacionog suda svoje rješenje učinilo nerazumljivim i nejasnim jer su iznijeti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri protivrječni. U jednom dijelu razloga vijeće navodi da se prvostepena presuda ne može ispitati zbog bitnih povreda krivičnog postupka, a upravo na ovom mjestu sud se u meritumu upušta u ocjenu kvaliteta dokaza i izvodi zaključke u pogledu krivice pojedinih optuženih.

U konkretnom slučaju, pasusom 3 na strani 15 vijeće Apelacionog suda ponovo navodi da odsustvo procesuiranja Milana Pavasovića Čaruge je dokaz da na sastanku nije bilo razgovora o kriminalnom planu i razlozima dolaska u Crnu Goru. Ovo predstavlja par ekselans zaključak suda koji se može donijeti jedino na pretresu a ne nikako kada drugostepeni sud nađe da je presuda donijeta uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i kada sam nalazi da se takva presuda u meritumu ne može ispitati. Ipak, a u vezi ovakvih zaključaka vijeća Apelacionog suda neophodno je ukazati i na dokaznu građu a u vezi sa optuženom Milić Brankom, te radnjama koje je prihvatila da preduzima kao pripadnik kriminalne organizacije. Iz komunikacija koje je Branka Milić ostvarila preko svog mobilnog telefona sa „Vojvodom Kekićem“, „Makedoncem“ i „Igorom Opačićem“ optužena Milić Branka jasno navodi „dobili smo domaći zadatak da idemo za vikend na put ako imaš fiksni pošalji mi broj“ (poruka od 10.10.2016. godine); „pomaže bog dobili smo zadatak koji je hitan i važan i koji za vikend treba izvršiti ako smo četnici, srbi, braća i sestre i ako nam je zaista stalo do Srbije. Zadatak da vas ovo obavijestim dobih od Vojvode Čaruge ako smatrate da treba, sjutra se javite Vojvodi Čarugi ili meni a ako ne želite, svako dobro od boga vam želim“ (poruka od 11.10.2016.g.). Iz ovih poruka nema potrebe izvoditi bilo kakav logički zaključak jer su dovoljno jasni da je optužena Milić Branka dobila zadatak da ide na put, da je taj zadatak hitan i važan, da ga treba izvršiti ako im je stalo do Srbije, da je taj zadatak dobila od Vojvode Čaruge, kao i da se jave njoj ili Vojvodi Čarugi ako žele. Upravo iz ovih SMS poruka prvostepeni sud izvodi potpuno ispravan zaključak a to je da je Milić Branka prenosila poruke, da je ugovarala sastanke, jer iz nastavka komunikacija kao i iz drugih dokaza proizilazi da su sa njom trebala da idu i druga lica – Vojvoda Kekić koji je odustao, vojvoda Čaruga koji je takođe odustao, pa je zabrinjavajuće što vijeće Apelacionog suda ovakve poruke ne tumači jezički, što bi morao da učini, već ih dovodi ponovo u vezu sa odsustvom optužbe protiv Milana Pavasovića Čaruge, te zaključuje da iz dokaza ne proizilazi da je ova optužena ugovarala sastanak.

Ovdje je potrebno navesti, a u odnosu na radnje koje je preduzimala Milić Branka i koje su joj stavljene na teret prvostepenom presudom u dijelu 1 same presude „da stavlja na raspolaganje sredstva za komunikaciju – mobilne telefone između pripadnika kriminalne organizacije“, vijeće Apelacionog suda se u pasusu 4 na strani 15 rješenja poziva na tačno određeni razgovor te navodi „obzirom da iz izvedenih materijalnih dokaza, konkretno sadržine razgovora ID br.93608510 od 15.10.2016.godine proizilazi da je optuženi Dragan Maksić koristio mobilni telefon optužene kada je obavijestio svjedoka Mirka Velimirovića da su našli smještaj i da se odmaraju“. Vijeće Apelacionog suda još jedan put i u ovom pasusu, kao i u svakom prethodnom cijeni dokaze i izvodi svoje zaključke vezano za te dokaze, što može jedino ako otvori pretres pa svoje zaključke pretoči u presudu, koja u slučaju da je oslobađajuća na istu se ima pravo žalbe od strane tužilaštva Vrhovnom sudu Crne Gore, pa je i u ovom pasusu rješenje vijeća Apelacionog suda nezakonito, pa je nužno osvrnuti se i na zaključke koje vijeće Apelacionog suda iznosi u materijalno pravnom smislu. Naime, u istom pasusu vijeće Apelacionog suda navodi „nejasno je da se na osnovu ustupanja mobilnog telefona od strane optužene Branke Milić, optuženom Draganu Maksiću dana 15.10.2016.godine, koji je obavijestio svjedoka Mirka Velimorovića po dolasku u Podgoricu, pouzdano zaključuje da je imenovana stavljala, što znači više puta, na raspolaganje sredstva komunikacije između pripadnika kriminalne organizacije kako to zaključuje prvostepeni sud.“.

Potpuno je nejasan i ovako nezakonit zaključak vijeća Apelacionog suda jer isti ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju a koje je i navedeno u presudi prvostepenog suda. Vijeće Apelacionog suda u svom rješenju označava samo jedan razgovor i to ID br.93608510 od 15.10.2016.godine navodeći da je samo taj jedan razgovor obavljen sa mobilnog telefona optužene Milić od strane drugih pripadnika kriminalne organizacije. Međutim, da je vijeće Apelacionog suda, a što je bilo dužno pročitalo presudu prvostepenog suda, našlo bi na strani 478 pobijene presude sledeće. Razgovor ID br.93589759 od 15.10.2016.godine u 13,06,16 časova vođen sa broja telefona Milić Branke, a razgovaraju optuženi Maksić Dragan i pravosnažno osuđeno lice Matić Ivica, koji je presudom Višeg suda u Podgorici osuđen za isti krivično pravni događaj koji se stavlja na teret Milić Branki, Dušić Milanu, Maksić Draganu i Đorđević Srboljubu. Taj razgovor predstavlja komunikaciju i vezu između optuženih i tzv.Šabačke grupe kojoj je osuđeni Matić pripadao. Razgovor ID 93589993 od 15.10.2016.g. u 13.10.28 časova vođen sa broja telefona Milić Branke, a razgovaraju optuženi Maksić Dragan i pravosnažno osuđeno lice Aleksić Aleksandar, koji je presudom Višeg suda u Podgorici osuđen za isti krivično pravni događaj koji se stavlja na teret Milić Branki, Dušić Milanu, Maksić Draganu i Đorđević Srboljubu, a iz kog razgovora se jasno utvrđuje da je postojala obaveza da se sva ova lica optuženi i osuđeni jave Velimirović Mirku po dolasku u Podgoricu. Razgovor ID 93591255 od 15.10.2016.g. u 13.36.02 časa između istih lica, odnosno optuženog Maksića i osuđenog Aleksića, opet sa telefonskog aparata i broja vlasništvo optužene Milić Branke. Razgovor ID br.93591337 koji je vođen sa broja telefona vlasništvo Branke Milić, a koji razgovor vode optuženi Maksić i Vojvoda Čaruga, isto kao i razgovor ID 93608510 na koji se vijeće Apelacionog suda poziva.

Dakle, vijeće Apelacionog suda prenebregava dokaze koji su provedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i iste ne uzima u obzir, već u svojim zaključcima navodi da je sa telefona Branke Milić drugi optuženi Maksić Dragan obavio samo jedan razgovor, ali kao što se vidi i to samo za dan 15.10.2016.godine telefonski aparat optužene Milić je u veoma kratkom roku intenzivno korišćen od strane drugog pripadnika kriminalne organizacije Maksić Dragana kako bi komunicirao sa već pravosnažnim osuđenim pripadnicima kriminalne organizacije Velimirović Mirkom, Matić Ivicom i Aleksić Aleksandrom. Vijeće Apelacionog suda se poziva da je to učinjeno samo u jednom navratu. Međutim to je netačno, neistinito, zlonamjerno, izrečeno i napisano u rješenju očigledno samo u svrhu davanja nezakonitih uputstava i naloga prvostepenom sudu da ove optužene oslobodi i pored potpuno drugačijeg činjeničnog stanja. Označeni razgovori koji su presretnuti mjerama tajnog nadzora, tako da nema dileme ko razgovara sa kim jer se radi o glasovnim komunikacijama, jasno pokazuju i iz istih se izvodi zaključak da je Milić Branka stavila na raspolaganje svoj mobilni telefon optuženom Maksić Draganu pripadniku kriminalne organizacije da najmanje pet puta komunicira sa pripadnicima iste kriminalne organizacije i to sa osuđenim Matić Ivicom, Aleksić Aleksandrom i Velimirović Mirkom.

Takođe, na strani 16 u prvom pasusu vijeće Apelacionog suda ponovo istrže iz konteksta segmente pojedinih dokaza, odnosno riječi iz SMS poruka koje je Milić Branka uputila sa svog mobilnog telefona dok se nalazila u Srbiji, te iz riječi koje su istrgnute iz konteksta ponovo izvodi zaključak koji nema niti jezičkog, niti logičnog, niti istorijskog utemeljenja. Da ne bi bilo zabune ovaj zaključak vijeća zaslužuje posebnu pažnju jer je u istom navedeno „…proizilazi da je ova optužena u komunikaciji sa sagovornicima – licima koja pripadaju istoj organzaciji ili pokretu kao optužena, koristila termine koji su karakteristični za taj pokret, u vidu „…ajmo vojvodo…“, „…da ide za vikend na put da bi se dala podrška srpskoj četničkoj Crnoj Gori…“, „da je u pitanju…hitan i važan zadatak koji za vikend treba izvršiti…“, „da ide u Crnu Goru… spremna za akcije“, te da su u pitanju „istorijski trenuci pa šta bude neka bude…“. Međutim, ovdje se postavlja jedno posebno pitanje iz čega vijeće Apelacionog suda zaključuje da su ovako istrgnuti termini karakteristični za pokret, odnosno organizaciju kojoj pripada optužena Milić Branka.

Ni jedan dokaz niti materijalni niti personalni pred prvostepenim sudom nije proveden u smislu utvrđivanja terminologije bilo koje četničke ili ravnogorske organizacije ili pokreta u Srbiji ili Crnoj Gori, mada u Crnoj Gori takvih pokreta nema. Začuđujuće je iz čega vijeće Apelacionog suda crpi ovakav zaključak na koji ponavljamo nema pravo. Jedno objašnjenje je da je ovaj nedozvoljeni zaključak pogrešan, drugo da je nezakonit jer ne proizilazi iz bilo kog provedenog dokaza i ne može se ni logički tumačenjem svih provedenih dokaza izvesti takav zaključak a to je posledica činjenice da vijeće uz povredu krivičnog postupka u žalbenom postupku, odnosno neprovođenjem svih dokaza nije ni moglo donijeti pravilnu odluku, što samu odluku čini nezakonitom u smislu čl.438 st.1 tač.4 ZKP-a, Ponovo po ko zna koji put ukazujemo da vijeće Apelacionog suda ne može i ne smije izvoditi zaključke iz dokaza a kod činjenice da je svojom odlukom našlo da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka i da pretres nijesu otvorili, pa i ovaj kao i svi zaključci koji su izneseni u rješenju ne može biti zakonit

U pasusu tri na 16 strani vijeće Apelacionog suda navodi „kako iz sadržine ovih poruka (SMS poruke Branke Milić) ne proizilazi da je optužena obavještavala sagovornike o mogućim sukobima i namjerama da uđe u sukobe sa policijom, to se osnovano žalbama branioca ove optužene ukazuje da je nejasno zaključivanje prvostepenog suda da se na osnovu navedenih poruka može pouzdano zaključiti da je optužena kao pripadnik kriminalne organizacije pošla u Crnu Goru sa zadatkom da uđe u sukobe sa policijom na skupu, te da se na osnovu tih poruka vidi njeno prihvatanje uloge u kriminalnom planu, da kao pripadnik kriminalne organizacije izaziva sukobe sa pripadnicima Uprave policije“. Na ovom mjestu vijeće Apelacionog suda ponovo izvodi svoje zaključke, međutim, pored toga što na to nema pravo zaključci su više nego paušalni, netačni, i ovakvi zaključci lišeni su povezivanja dokaza u vidu SMS poruka optužene Milić Branke sa drugim dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, a posebno sa iskazima svjedoka saradnika Sinđelić Saše i Velimirović Mirka na koje se vijeće Apelacionog suda u narednom pasusu i poziva, navodeći da ni jedna od označenih lica nije navela da su Branka Milić i drugi optuženi „bili pripremljeni“ i obučeni za sukob sa policijom i da su imali stvarna i potpuna saznanja o budućim nasilnim aktivnostima…, i da su znali za oružje i posebno obučene druge pripadnike…“ te na kraju vijeće navodi „pa takvo zaključenje prvostepenog suda nema uporište u izvedenim dokazima“. Opet vijeće Apelacionog suda izvodi zaključke bez otvaranja glavnog pretresa i bez provođenja dokaza, što po ZKP-u nema pravo.

Kao što je naprijed navedeno iz sadržine poruka prvostepeni sud je utvrdio postojanje dogovora za odlazak u Crnu Goru, a ne nikako činjenicu saznanja za kriminalni plan, pa kada se predmetne poruke koje je Branka Milić poslala dovedu u vezu sa iskazima svjedoka saradnika Sinđelić Saše i Velimirović Mirka da su na sastanku sa Aleksićem, a kasnije i sa Milić Brankom istima prenijeli šta će se događati u Crnoj Gori, zaključak prvostepenog suda da su znali za dio kriminalnog plana u vezi nasilnog ulaska u Skupštinu CG i sukobe sa službenicima Uprave policije Crne Gore je životan i logičan. Sa druge strane, a mora se ponoviti niko nikada ni optužnicom ni presudom nije naznačio da su optuženi Milić, Dušić, Maksić, Đorđević znali za oružje ili za „specijalce“, niti im je to stavljeno na teret, a u dijelu gdje vijeće Apelacionog suda navodi da su oni bili samo logistička i moralna podrška upravo to predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret jer su prihvatili da nasilno uđu u Skupštinu Crne Gore a ne da pucaju i koriste oružje, već da u cilju realizacije kriminalnog plana stvore sukobe koje opisuju i svjedok saradnik Saša Sinđelić, svjedok Velimirović Mirko i u konačnom optuženi Dikić Bratislav koji navodi da mu je Sinđelić rekao da će doći do sukoba, odnosno do guranja sa policijom ispred Skupštine Crne Gore.

Navodi vijeća Apelacionog suda da optuženi nijesu pripremljeni i obučeni za sukobe su po njihovom zaključenju pokazatelji odnosno dokaz da nijesu spremni da učestvuju u bilo kakvim dešavanjima i akcijama, što predstavlja činjenični zaključak koji može da se donese samo nakon pretresa, a ne poslije sjednice vijeća Apelacionog suda što je bio slučaj. Još jedan put ponavljamo da za sukobe sa policijom nijesu potrebne obuke ili pripremanje, već samo volja da učestvuju u takvim sukobima, a ono se utvrđuje između ostalog i iz poruke Branke Milić koja u vezi sa dolaskom u Crnu Goru sa svog mobilnog telefona šalje SMS poruku „pa nek bude što bude“, i upravo tu se završavaju radnje koje su ovim okrivljenima stavljene na teret. Shodno navedenom drugačije nije ni zaključio prvostepeni sud jer optuženima nije ni stavljeno na teret da su trebali da pucaju i ubijaju niti policajce, niti pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice Crne Gore, već nešto sasvim drugo na što smo već ukazali.

U daljem na strani 17 u stavu 2 rješenja vijeća Apelacionog suda, a u odnosu na optuženog Mihaila Čađenovića navodi „imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda, da je optuženi Mihailo Čađenović obavljao poslove vozača koji je prevozio Ananija Nikića u Beograd, a da nije bio prisutan kada je imenovani razgovarao sa svjedokom Slavkom Nikićem, kako to proizilazi iz iskaza ovog svjedoka, uz činjenicu da iz navedene sadržine mjera tajnog nadzora ovog optuženog sa optuženim Andrijom Mandićem, nijesu navedeni razgovori koji bi sadržavali uputstva i poruke, kao i da nema dokaza da je ovaj optuženi imao komunikaciju i susrete u vezi toga sa drugim licima koja su označeni kao pripadnici kriminalne organizacije, potpuno je nejasno zaključivanje prvostepenog suda da je ovaj optuženi radnjom prevoženja Ananija Nikića koji izrekom dijela 1. pobijane presude nije označen kao pripadnik kriminalne organizacije, postupao po uputstvima pripadnika kriminalne organizacije, te da je tom radnjom prenosio poruke između pripadnika kriminalne organizacije, jer tako nešto nije potvrđeno izvedenim dokazima.“

Vijeće Apelacionog suda se ponovo bavi utvrđivanjem činjeničnog stanja i izvođenjem zaključaka, te ponovo kao što je i ranije navedeno ubacuje nepostojeće dokaze, te na osnovu toga izvodi zaključke i daje uputstva i naloge prvostepenom sudu na koji način treba da tumači konkretne dokaze. Samo iz ovog citiranog pasusa, a što će kasnije postati još evidentnije, vijeće Apelacionog suda ne samo da utvrđuje navodne bitne povrede krivičnog postupka, već je prešao i u drugu fazi ispitivanja prvostepene presude pa nalazi da je presuda prvostepenog suda donijeta uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje iz čl.388 st.1 ZKP-a. Po ko zna koji put vijeće Apelacionog suda postupa nezakonito i suprotno čl.407 st.1 ZKP-a. Naime, ovim članom ZKP-a određeno je između ostalog da će drugostepeni sud rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka ili ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom. Ova norma ZKP-a je potpuno jasna za razliku od rješenja vijeća Apelacionog suda koje je nejasno i protivrječno svojim razlozima jer na strani 5 rješenja vijeće Apelacionog suda navodi „…zbog kojih povreda se nije mogla sa sigurnošću ispitati zakonitost njenog donošenja…“, dok se na strani 28 rješenja poziva na čl.407 st.1 ZKP-a. Dakle, sud je svojom odlukom naveo da isključuje drugi dio norme čl.407 st.1 ZKP-a i da ne razmatra žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz čl.388 ZKP-a jer je našao da je presuda zahvaćena tolikim brojem povreda odredaba ZKP-a da je dalje ispitivanje presude po označenom žalbenom osnovu nemoguće. Međutim, upravo suprotno svom zaključenju i razlozima koje je dalo, vijeće Apelacionog suda se bez otvorenog glavnog pretresa, a na šta ga obavezuje čl.395 ZKP-a, nije moglo upuštati u ocjenu dokaza i izvođenje zaključaka kao što to čini.

Na ovom mjestu, a u odnosu na optuženog Mihaila Čađenovića vijeće Apelacionog suda navodi „nijesu navedeni razgovori koji bi sadržali uputstva i poruke“, a što se odnosi na komunikacije između optuženih Čađenović Mihaila i Mandić Andrije, te nakon toga izvodi zaključak da nema dokaza da je Čađenović Mihailo imao komunikaciju i susrete sa drugim licima koji su označeni kao pripadnici kriminalne organizacije, te u tom smislu vijeće Apelacionog suda i navodi da Nikić Ananije izrekom dijela 1 pobijene presude nije označen kao pripadnik kriminalne organizacije, te samim tim ne stoji da je optuženi Čađenović Mihailo prenosio poruke između pripadnika kriminalne organizacije. Međutim, činjenično, a za što u spisima predmeta postoje svi dokazi i ti dokazi su provedeni na glavnom pretresu, stanje je sledeće: -protiv Nikić Ananija Specijalno državno tužilaštvo je dana 07.02.2017.godine donijelo Naredbu o proširenju istrage Kti-S br.15/16 protiv Nikić Ananija i Čađenović Mihaila zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a st.2 u vezi st.1 i 6 KZ CG, a koja naredba se nalazi u spisima predmeta;

-protiv Nikić Ananija rješenjem sudije za istragu Višeg suda u Podgorici određen je pritvor i izdata naredba o raspisivanju potjernice koji akti se takođe nalaze u spisima predmeta.

-Na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom sprovedeni su dokazi – obavještenja da državni organi Ruske Federacije neće izručiti Nikić Ananija Crnoj Gori po međunarodnoj potjernici koja je raspisana.

-protiv Ananija Nikića odlukom Specijalnog državnog tužilaštva Kti-S br.15/16 postupak je razdvojen i odlučeno je da se isti ima dovršiti posebno, s obzirom da državni organi Ruske Federacije su odbili njegovo izručenje i taj predmet i dalje postoji u Specijalnom državnom tužilaštvu i po istom se prikupljaju dokazi u vezi krivično pravne odgovornosti Nikić Ananija i drugih lica u odnosu na koja je istraga i proširena.

Sve navedeno jasno ukazuje da vijeće Apelacionog suda nije ni otvorilo spise predmeta, niti je pročitalo bilo koji zapisnik o glavnom pretresu, a samim tim nije ni moglo tvrditi da je počinjena bilo koja bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Posebno, a što nije prvi put u ovom rješenju, vijeće Apelacionog suda činjenično stanje prikazuje netačno i daje prvostepenom sudu obavezujuća uputstva i naredbe da optužene oslobodi.

U vezi razgovora između Andrije Mandića i Mihaila Čađenovića, ti razgovori su provedeni kao dokazi i u tim razgovorima kao i u razgovorima između optuženog Mihaila Čađenovića i svjedoka Radunović Slavena jasno je navedeno da govore o tome da optuženi Mihailo Čađenović kada dođe u Specijalno tužilaštvo iznese izjavu kako su se dogovorili, odnosno kako svjedok Slaven Radunović optuženom Čađenović Mihailu govori “ti znaš šta i kako treba”. Isto se odnosi i na razgovore koje su optuženi Čađenović i Mandić obavljali. Ako to nije davanje uputstava onda vijeće Apelacionog suda, ali samo za ove okrivljene i u ovom predmetu, zahtijeva da uputstva među pripadnicima kriminalne organizacije budu data u pisanoj formi, potpisana i vjerovatno ovjerena od strane notara da bi ih vijeće Apelacionog suda prihvatilo kao dokaz o pripadništvu u kriminalnoj organizaciji. Naravno kod ovakvog nalaženja vijeća Apelacionog suda ironija je potpuno na mjestu jer se samo presretnutim telefonskim razgovorima ne utvrđuje pripadništvo kriminalnoj organizaciji, već se pripadništvo, uloga i zadaci pojedinih pripadnika utvrđuju, po pravilu, na osnovu više dokaza koji se sprovode na glavnom pretresu, te iz činjenica koje proizilaze iz tih dokaza i dovođenjem istih u međusobnu vezu izvodi se zaključak da li je neko lice pripadnik kriminalne organizacije i da li je prihvatao da postupa po naredbama i uputstvima organizatora ili nekog drugog pripadnika kriminalne organizacije.

U konkretnom slučaju, a samo radi prikazivanja da je vijeće Apelacionog suda izvelo pogrešne zaključke, ukazujemo da pored naprijed navedenog da se protiv Nikić Ananija vodi krivični postupak zbog istog krivično pravnog događaja i istog krivičnog djela za koje je optužen i prvostepeno osuđen Mihailo Čađenović, listing komunikacija ukazuje da su optuženi Čađenović Mihailo i okrivljeni Nikić Ananije u kritičnom period imali više desetina međusobnih komunikacija i to optuženi Mihailo Čađenović kako sa telefona za koji navodi da je to službeni telefon tako i sa svog privatnog broja. U daljem optuženi Čađenović u svojoj odbrani navodi da ne poznaje Nikić Ananija i da ga se ne sjeća, ali broj komunikacija jasno ukazuje da se njih dvojica poznaju, i da jedini razlog njihove komunikacije kako sam optuženi Čađenović navodi je primanje obavještenja koja treba nekom da prenese ili u slučaju kada on poziva Nikić Ananija, kada istom treba da saopšti neku poruku od drugog lica. Ovakvo činjenično utvrđenje kada se dovede u vezu sa odbranom Andrije Mandić koji kaže da optuženi Čađenović postupa isključivo po njegovim uputstvima, jasno i precizno se zaključuje da optuženi Čađenović prenosi poruke između pripadnika kriminalne organizacije, a što mu je i stavljeno na teret prvostepenom presudom u dijelu 1 izreke. Upravo listinzi i vještačenja kretanja optuženog Čađenovića u kritičnim danima početkom marta 2016.godine ukazuju da je isti iz Podgorice otišao za Beograd, te da se dva dana nakon toga vratio, pa iz tih dokaza se zaključuje da je otišao za Srbiju, a iz evidencije prelaska državne granice za ovog optuženog utvrđuje se da je granicu između Crne Gore i Srbije i u odlasku i u povratku prešao službenim vozilom zajedno sa Nikić Ananijom. Iz ovoga se utvrđuje i radnja koja mu je stavljena na teret a to je da prevozi pripadnike kriminalne organizacije na sastanke u inostranstvu. Iz iskaza Slavka Nikića koji je detaljan, precizan, jasan, proizilazi da je Ananije Nikić došao sa vozilom koje je identično službenom vozilu kojim je upravljao Čađenović Mihailo, da je bio zajedno sa osobom koja se predstavila da je Rus i da je taj sastanak održanom u poslovnom centru u Beogradu, a na kom sastanku su od Slavka Nikića tražili da pristupi kriminalnoj organizaciji, odnosno da u Crnoj Gori uradi nešto što će biti veoma značajno. Narednog dana isto vozilo sa Nikić Ananijem, a već sada nije sporno da je tim vozilom upravljao Čađenović Mihailo, dolazi se na novi most u Beogradu gdje Čađenović kruži za vrijeme dok Nikić Ananije i Nikić Slavko ponovo razgovaraju o angažovanju Slavka Nikića za poslove u Crnoj Gori, a iz čega u konačnom da ne bi bilo zabune Čađenović sve ove radnje obavlja po nalogu i uputstvu optuženog Andrije Mandić.

Upravo iz navedenog se utvrđuju sve radnje koje su optuženom Čađenović Mihailu stavljene na teret, a to je da prenosi poruke između pripadnika kriminalne organizacije, odnosno između Andrije Mandića i Ananija Nikića, da prevozi pripadnike kriminalne organizacije u inostranstvu radi dogovora i vrbovanja, pri čemu je potrebno napomenuti da se nije radilo o jednom sastanku, već o najmanje dva sastanka, te je u cjelosti svaka radnja koja je optuženom Čađenoviću stavljena na teret dokazana materijalnim i personalnim dokazima, a pored toga prvostepeni sud je na glavnom pretresu proveo i dokaze iz kojih se jasno utvrđuje i subjektivni element bića krivičnog djela koje je optuženom Čađenović Mihailu stavljeno na teret, a to je umišljaj, pa je u tom dijelu proveden kao dokaz i putni nalog izdat na ime Čađenović Mihaila iz koga proizilazi da je ovaj optuženi u danima kada je nesporno boravio u Beogradu zajedno sa Nikić Ananijem navodno bio u Podgorici, odnosno na teritoriji Crne Gore radi lijepljenja propagadnog materijala, a što predstavljaju svjesne aktivnosti prikrivanja radnji koje je ovaj okrivljeni preduzimao, pa je potpuno jasno da je znao zašto ide za Beograd i da je to prikrivao. Nasuprot ovome vijeće Apelacionog suda u trećem pasusu na strani 17 svog rješenja navodi da su u ovom dijelu zaključci prvostepenog suda nejasni i pogrešni. Međutim, pogrešan zaključak ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 ZKP-a već drugi žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz čl.388 st.1 ZKP-a, a ispitivanje ovog žalbenog osnova vijeće Apelacionog suda je samo isključilo kada je reklo da zbog bitnih povreda krivičnog postupka se ne može ispitivati zakonitost i ispravnost zaključaka prvostepenog suda.

Ispitujući pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vijeće Apelacionog suda, kada to nije moglo da čini, je uskratilo mogućnost da tužilaštvo izjavi žalbu na takvu odluku, te da Vrhovni sud utvrđuje osnovanost zaključaka vijeća Apelacionog suda koji očigledno da su nezakoniti, a eventualno dati razlozi o odlučnim činjenicama bi bili protivrječni i postojala bi znatna protivrječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržini isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava odnosno dokaza, a uz to takva odluka bi bila zahvaćena i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem koje bi se ogledalo u tome da je sud izveo pogrešne zaključke u pogledu postojanja odlučnih činjenica bitnih za presudu.

Vijeće Apelacionog suda i u nastavku svog rješenja kao i do sada što je objašnjeno i dalje netačno prikazuje ne samo činjenično stanje, već i izdvaja pojedine djelove presude koji ne predstavljaju cjelinu zaključaka prvostepenog suda o pojedinim elementima bića krivičnog djela koje je optuženima stavljeno na teret ili radnjama koje su optuženi preduzimali. Tako na strani 17 u 4.pasusu vijeće Apelacionog suda navodi „da su potpuno nejasni razlozi i zaklučivanje prvostepenog suda da radnje ovog optuženog da postupa po uputstvima organizatora i pripadnika kriminalne organizacije, proizilaze iz činjenice što je optuženi Andrija Mandić sa optuženim Milanom Kneževićem putovao u Moskvu početkom februara mjeseca 2016.godine, nakon čega je isti putovao u Moskvu sa Ananijem Nikićem, nakon čega je uslijedilo vrbovanje Slavka Nikića za pripadnika kriminalne organizacije u kom pravcu je poslije neuspjelog vrbovanja dana 05.03.2016.godine išao za Beograd, a zatim se vratio posle čega je za nekoliko dana Ananije Nikić išao za Moskvu nalazeći da je u pravcu navedenih radnji optuženi Andrija Mandić u to vrijeme jedino mogao postupati po uputstvima organizatora kriminalne organizacije, čiji je pripadnik postao 2016.godine, te da druga verzija imajući u vidu sve druge činjenice i okolnosti nije moguća“. Na ovom mjestu vijeće Apelacionog suda iz sebi znanih razloga, nije prenijelo niti komentarisalo cjelovit zaključak prvostepenog suda, a u vezi sa radnjom postupanja po uputstvima organizatora i pripadnika kriminalne organizacije u odnosu na optuženog Mandić Andriju, već je zaključak suda prepolovilo, te potom navodeći na tako istrgnut dio zaključka da je potpuno nejasan. Jedno od osnovnih načela krivičnog zakonodavstva Crne Gore je to da se svi dokazi moraju cijeniti pojedinačno i dovodeći ih u vezi sa drugim dokazima, a prilikom donošenja presude, pa bih obzira na to da li odluku donosi prvostepeni sud ili žalbeni sud.

U konkretnom slučaju nastavak zaključka u pogledu ove radnje optuženog Andrije Mandića, a koji je prvostepeni sud naveo odmah iza citiranog dijela rješenja vijeća Apelacionog suda glasi „isto tako, činjenica da je optuženi Mandić prihvatio da u okviru kriminalnog plana organizuje proteste ispred Skupštine dokazuje da je postupao po uputstvima organizatora kriminalne organizacije jer je jedino po njihovim uputstvima mogao u tom pravcu postupati i jedino su organizatori kriminalne organizacije imali mogućnost da u tom pravcu daju uputstva koja je prihvatio, a ovo imajući u vidu utemeljeno činjenično stanje …“ pa u nastavku prvostepeni sud dalje navodi da „postupanje po nalozima organizatora kriminalne organizacije proizilazi iz navoda svjedoka saradnika da su lideri DF-a dolazili često u Moskvu i da je sa njima postignut dogovor, što je u potpunoj saglasnosti sa prethodno utvrđenim događajima i radnjama.“. Dakle, vijeće Apelacionog suda kao što je i prikazano jedan zaključak prvostepenog suda ne predstavlja onako kako je prvostepeni sud zaključio, već takav zaključak i kvantitativno u smislu broja dokaza iz kojih je izveden zaključak i kvalitativno, u smislu međusobne saglasnosti tih dokaza ne prezentuje, već suprotno svim načelima komentariše samo jedan dio zaključka jer da cjelovito predstavlja zaključak prvostepenog suda našlo bi da je zaključenje prvostepenog suda jasno i precizno. Pored ovoga očigledno vijeće Apelacionog suda je postupajući na opisani način je omogućilo sebi da se pozove na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-a, kako bi u nastavku svog rješenja, a što ćemo i prikazati, izvodilo svoje zaključke koji su u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, a te zaključke ponovo izvodi bez otvaranja glavnog pretresa.

Naime, na strani 17 u pasusu 5 koji se nastavlja na strani 18, vijeće Apelacionog suda navodi da je „prednje zaključenje prvostepenog suda je potpuno nejasno obzirom da tako nešto ne proizilazi iz izvedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka saradnika koji mu je naveo da mu optuženi Eduard Shishmakov nije pominjao konkretna imena lidera Demokratskog fronta pa tako ni optuženog Andriju Mandića, izjave optuženog Eduarda Shishmakova koji je naveo da nije imao susrete i razgovore sa optuženim Andrijom Mandićem kao ni iz iskaza svjedoka Nebojše Medojevića i Predraga Bulatovića koji su u bitnom istakli da je ovaj optuženi tokom 2016.godine u Moskvi imao sastanke sa predstavnicima tamošnjih političkih struktura, a što svakako nije optuženi Eduard Shishmakov, koji se tereti da je organizator kriminalne organizacije, pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da radnja postupanja po uputstvima organizatora i pripadnika kriminalne organizacije ovog optuženog, proizilazi iz činjenice što je imenovani više puta putovao u Moskvu tokom 2016.godine.“. Ali da počnemo od kraja ovog navoda vijeća Apelacionog suda.

Vijeće Apelacionog suda kaže „pa je pogrešan zaključak prvostepenog suda da radnja postupanja po uputstvima …“. Ovdje se ne radi o komentarisanju nejasnoća, niti se ukazuje prvostepenom sudu na nejasnoću, već vijeće Apelacionog suda izvodi krajnji i definitivni zaključak a nakon „brižljive“ ocjene dokazne građe. Na to još jedan put nema pravo niti smije da radi pri činjenici da je našao da je prvostepena presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka pa se zbog toga ista nije mogla sa sigurnošću ispitati. A nasuprot ovome vijeće Apelacionog suda ocjenjuje dokaze i postupa po žalbenom osnovu iz čl.388 st.1 ZKP-a zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo bi bilo potpuno u redu da je Vijeće otvorilo pretres, provelo dokaze, jer drugačije ne smije da cijeni dokaze, niti da izvodi zaključke kao što to čini.

Pored navedenog, u samom rješenju vijeća Apelacionog suda potpuno je nejasno gdje je to vijeće našlo u izjavi optuženog Eduarda Shishmakova da je isti naveo da nije imao susrete i razgovore sa optuženim Andrijom Mandićem. Njegova izjava je od strane suda prenešena u presudi na strani 239, te iz same izjave ovog optuženog ne proizilazi nigdje da je isti naveo da nije imao susrete i razgovore sa Mandić Andrijom, a dodali bi smo niti je naveo da je imao ni da nije imao takve susrete, a posebno iz ovog iskaza proizilazi da ga o tome niko nije ni pitao, te se ova činjenica iz ove izjave ne može utvrđivati, pa je ovo nastojanje vijeća Apelacionog suda da pojača svoje zaključke navođenjem nečega što ne postoji i što nije rečeno od bilo koga. Na označeni način samo vijeće Apelacionog suda je u svom rješenju počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka jer o odlučnim činjenicama postoji znatna protivrječnost od onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržini isprava i zapisnika i samih tih isprava. U daljem vijeće Apelacionog suda nastavlja da izvodi svoje zaključke u istom stavu pa navodi da iz iskaza drugih svjedoka, a kao što je to naprijed navedeno, utvrđuje, na što nema pravo da optuženi Eduard Shishmakov svakako nije predstavnik tamošnjih političkih struktura (političkih struktura u Ruskoj Federaciji).

Potpuno je nejasno odakle vijeću Apelacionog suda ovakav zaključak ako ne iz izjave „Eduarda Širokova“ koja je dostavljena zamolbenim putem. Međutim, pored činjenice da vijeće Apelacionog suda pravilno izvodi zaključak, makar i posredno, u pogledu istinitog identiteta Eduarda Shismakova, odnosno da se ne radi o Eduardu Širokovu, nejasno je zašto onda vijeće Apelacionog suda ne uzima u obzir i nespornu činjenicu da je Eduard Shismakov i Eduard Širokov jedno te isto lice koje je u periodu od 14.09.2012.g. do 18.10.2014.g. u Poljskoj vršilo diplomatsku misiju – zamjenik vojnog atašea Ruske Federacije, a što proizilazi iz odgovora po zamolnici Državnog tužilaštva Poljske. Diplomatski predstavnik jeste predstavnik političkih struktura jedne države, bez obzira na to da li se nalazi u Ruskoj Federaciji, Poljskoj ili Srbiji, pa je nejasno odakle izvodi zaključak vijeće Apelacionog suda kada kaže i tvrdi da to optuženi Eduard Shismakov svakako nije. Na ovaj način vijeće Apelacionog suda unaprijed prejudicira odluku nižestepenog suda, što ne smije da radi, a pri tom i ne ukazuje na nejasnoće u razlozima prvostepenog suda na koje se poziva. Nejasno je zašto vijeće Apelacionog suda, a analizirajući do ovog momenta njegovo rješenje, nije otvorilo pretres i provelo dokaze te izvuklo svoje zaključke ako ih već izvodi pod plaštom bitne povrede krivičnog postupka što nema pravo. Identično činjenično zaključivanje vijeće Apelacionog suda izvodi i u odnosu na okrivljenog Milana Kneževića na strani 20 u pasusima 4 i 5, pa je i u tom dijelu presuda vijeća Apelacionog suda donijeta uz povredu Zakonika o krivičnom postupku tokom žalbenog postupka jer činjenično utvrđenje ne mogu vršiti na ovaj način, niti davati uputstva ovoga karaktera, već je vijeće Apelacionog suda i u ovom dijelu moralo, mada to nije moglo, otvoriti pretres, i izvesti svoje zaključke na koje bi tužilaštvo imalo pravo žalbe Vrhovnom sudu Crne Gore.

U daljem dijelu rješenja, a komentarišući radnju vrbovanja lica za pripadnike kriminalne organizacije, u odnosu na optuženog Mandić Andriju, vijeće Apelacionog suda na strani 18 u pasusu 3 svog rješenja navodi „da su nejasni razlozi i zaključivanje prvostepenog suda u odnosu na ovog optuženog da radnja vrbovanje drugih lica za pripadnike kriminalne organizacije koja će učestvovati u pripremanju i izvršenju krivičnih djela zbog kojih je kriminalna organizacija stvorena, proizilazi iz činjenice da je optuženi Andrija Mandić upravo za potrebe kriminalne organizacije vrbovao optuženog Mihaila Čađenovića koji mu je vozač, da za potrebe kriminalne organizacije prevozi Ananija Nikića do Beograda dana 03.05.2016.godine a u Beogradu je prevozio još jedno lice koje se predstavljalo kao Rus da bi se dana 05.03.2016.godine vratili za Podgoricu čime se iscrpljuje i radnja prenošenja uputstava i naredbi organizatora kriminalne organizacije po čijim uputstvima je optuženi Andrija Mandić postupao, a što proizilazi iz činjenice što je optuženi Andrija Mandić nakon prvog putovanja sa optuženim Milanom Kneževićem išao u Moskvu i krajem februara, da bi nakon toga opet bio u toku aprila mjeseca u kom periodu je jednom putovao i sam Ananaije Nikić, da bi od juna mjeseca nastavio putovanje optuženi Milan Knežević, u kom periodu optuženi Andrija Mandić uputstva i naredbe koje je dobijao od organizatora kriminalne organizacije prenosi i optuženom Milanu Kneževiću sa kojim je bio u Moskvi početkom februara zajedno sa Ananijem Nikićem na kom putovanju su postali pripadnici kriminalne organizacije, što se vidi iz navedenih radnji koje je preduzimao, jer je jedino mogao da postupa po uputstvima organizatora kriminalne organizacije.“.

I ovdje vijeće Apelacionog suda po istom metodu kao što je i prethodno navedeno namjerno, jer je drugačije nemogu��e, neistinito predstavlja zaključke prvostepenog suda. Naime, ne samo da se poziva na tačno određene pasuse prvostepene presude, što znači da ih ili citira ili parafrazira, već to čini na taj način da se zaključak prvostepenog suda iz presude potpuno promijeni zamjenom riječi koje prvostepeni sud nikada nije upotrijebi a koje u mnogome mijenjaju sadržinu zaključka i jezičkim prekrajanjem samog teksta zaključka prvostepenog suda. Tako u završnom dijelu citata koji smo naveli stoji „što se vidi iz navedenih radnji koje je preduzimao, jer je jedino mogao da postupa po uputstvima organizatora kriminalne organizacije.“. Međutim, u prvostepenoj presudi na strani 375 u 1.pasusu stoji „što se vidi iz narednih radnji koje je preduzimao, jer je jedino mogao da postupa po uputstvima organizatora kriminalne organizacije.“. Razlika je očigledna iako se sastoji samo u jednoj riječi. Vijeće Apelacionog suda navodi „NAVEDENI“ a prvostepeni sud kaže „NAREDNIH“. Veoma jasno da prvostepeni sud u nastavku presude, a nakon citiranog, dodatno objašnjava činjenice i okolnosti iz kojih je utvrdio da je optuženi Mandić preduzimao radnje vrbovanja drugih lica za pripadnike kriminalne organizacije koji će učestvovati u pripremanju i izvršenju krivičnih djela zbog kojih je kriminalna organizacija i stvorena, a to su radnje obezbjeđenja upotrebe službenih vozila, radnja koja se odnosi na organizaciju protesta, radnja da je prihvatio i da angažuje druga lica za izradu planova za evakuaciju i ekstrakciju i dr., što prvostepeni sud jasno obrazlaže na stranama 575, 576 itd. Na ovaj način izmjenom samo jedne riječi vijeće Apelacionog suda mijenja smisao zaključka i sprečava sam sebe da donese odluku cijeneći sve provedene dokaze i cijeneći zaključivanje prvostepenog suda u cjelosti, već nasuprot tome opredjeljuje i tvrdi, a što nije tačno, da je prvostepeni sud svoje zaključke u pogledu ove radnje koja je stavljena na teret Mandić Andriji, obrazložio samo u jednom stavu, što nije tačno.

Naime, zaključak prvostepenog suda u ovom dijelu je potpun i jasan, te da nije iznijet samo u ovom stavu već je zaključivanje suda povezano i sa drugim radnjama koje je optuženi Mandić preduzimao pa se iz tih radnji crpi zaključak da je preduzeo i radnju vrbovanja drugih lica za pripadnike kriminalne organizacije. Pored navedenog u istom stavu rješenja vijeća Apelacionog suda navedeno je „…a u Beogradu je prevozio još jedno lice koje se predstavljalo kao Rus da bi se dana 05.03.2016.godine vratili za Podgoricu čime se iscrpljuje i radnja prenošenja uputstava i naredbi organizatora kriminalne organizacije po čijim uputstvima je optuženi Andrija Mandić postupao, a što proizilazi iz činjenice što je optuženi Andrija Mandić nakon prvog putovanja sa optuženim Milanom Kneževićem išao u Moskvu i krajem februara…“.

Međutim, u presudi prvostepenog suda stoji „a u Beogradu je prevozio još jedno lice koje se predstavljalo kao Rus, da bi se 05.03.2016.godine vratili za Podgoricu. U navedenom postupanju se iscrpljuje i radnja prenošenja uputstava i naredbi organizatora kriminalne organizacije po čijim uputstvima je optuženi Mandić i postupao. Prenošenje uputstava i naredbi organizatora kriminalne organizacije proizilazi i iz činjenice što je optuženi Mandić nakon prvog putovanja sa optuženim Kneževićem išao u Moskvu i krajem februara…“. Dakle, još jedan put vijeće Apelacionog suda u svom rješenju unosi nešto što ne stoji u presudi, a zarad pravljenja nejasnoće i smanjenja količine dokazne građe koja ide na teret optuženom Mandić Andriji. Iz ovog dijela zaključka prvostepenog suda jasno proizilazi da radnja vrbovanja drugih lica za pripadnike kriminalne organizacije koja radnja je stavljena na teret optuženom Mandiću, ne proizilazi iz samo jednog životnog događaja kako to nastoji da predstavi vijeće Apelacionog suda, već više njih, a to je ne samo angažovanje optuženog Čađenovića za prevoz Nikić Ananija do Beograda, već i iz drugih činjenica koje prvostepeni sud jasno navodi i razdvaja ih, za razliku od vijeća Apelacionog suda koje u svom rješenju to smatra jednom činjenicom, što apsolutno nije tačno. Dakle, vijeće Apelacionog suda neistinito prenosi sadržaj presude, odnosno zaključaka koje je prvostepeni sud izveo.

U narednom pasusu na strani 18, a nakon što je na naprijed opisan način vijeće Apelacionog suda stvorilo prividne nejasnoće u prvostepenoj presudi, u odnosu na optuženog Mandić Andriju, ponovo bez otvaranja glavnog pretresa, dakle suprotno zakonu i sopstvenoj odluci da ne može da ispita činjenično stanje, upušta se u ocjenu dokaza, izvođenje svojih zaključaka bez otvaranja pretresa i provođenja tih dokaza, pa tako navodi „…zaključivanje prvostepenog suda da radnja vrbovanje drugih lica za pripadnike kriminalne organizacije proizilazi iz činjenice što je optuženi Andrija Mandić putovao u Moskvu kako sam tako i sa optuženim Milanom Kneževićem i sa Ananijem Nikićem, je potpuno nejasno i pogrešno, a ovo kod činjenice da prvostepeni sud nije nesumnjivo utvrdio na osnovu izvedenih dokaza na pretresu da je ovaj optuženi tokom boravka u Moskvi imao susret sa optuženim Eduard Shismakovim ili eventualno Vladimirom Popovim koji su označeni kao organizatori kriminalne organizacije, te da nijesu navedene ni jedne aktivnosti ovog optuženog koje bi predstavljale radnju vrbovanja koja podrazumijeva nagovaranje nekog lica, davanje obećanja ili materijalne koristi, objašnjenjem da će se preduzimanjem određene djelatnosti izbjeći neko zlo, traženje od drugog lica saglasnosti ili pristanka za preduzimanje određene radnje ili slično, a koje su bile upravljene prema pripadnicima kriminalne organizacije.“.

Samo vijeće Apelacionog suda kaže da je zaključivanje prvostepenog suda pogrešno, te izvodi svoj zaključak, a napominjemo da je zaključak vijeća Apelacionog suda kada ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje obavezujući, pa kroz bitne povrede odredba krivičnog postupka koje sam nalazi ujedno i dostavlja prvostepenom sudu svoje činjenične zaključke, iako isti predstavljaju činjenično zaključivanje na koje vijeće Apelacionog suda u ovom konkretnom slučaju nije imalo pravo. No, vijeće Apelacionog suda se ponovo poziva na svoj raniji neistinit i pogrešan zaključak da se optuženi Mandić i Knežević nijesu sastajali sa organizatorima kriminalne organizacije Eduardom Shismakovim i Vladimirom Popovim, te jedino taj zaključak, a koji je suprotan činjenici da je svjedok saradnik Sinđelić Saša jasno izjavio da je od jednog od organizatora saznao da je sa liderima Demokratskog fronta već sve unaprijed dogovoreno, a iz samih spisa predmeta i odbrana kako optuženih Mandića i Kneževića, tako i saslušanih svjedoka koji pripadaju političkom subjektu Demokratski front proizilazi da nema stotinu lidera Demokratskog fronta već su to optuženi Mandić i Knežević. Vijeće Apelacionog suda u daljem iz sebi znanih razloga objašnjava koje aktivnosti predstavljaju radnju vrbovanja, međutim, i teorija i praksa, a kada govorimo o krivičnom djelu stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG su jedinstvene u stavu da vrbovanje podrazumijeva da lice A, na bilo koji način osim prisilom nagovori lice B da prihvati kriminalni plan, i po određenim uputstvima preduzima radnje koje je prihvatio da vrši u cilju realizacije kriminalnog plana. U konkretnom slučaju i to ne spore ni optuženi Mandić i Čađenović jer optuženi Čađenović navodi da je postupao po onome što bi mu rekao optuženi Mandić bez pogovora i bez dovođenja u pitanje tih uputstava ili naredbi, što je potvrdio i optuženi Mandić. Veoma jasno samo iz odbrana ovih optuženih utvrđuje se da je optuženi Čađenović vrbovan od optuženog Mandića, a kada se tome dodaju i druge činjenice koje proizilaze iz dokaza koji su provedenina glavnom pretresu, a to su odlazak Čađenovića za Beograd sa Nikić Ananijem, preuzimanje Rusa u Beograd i odlazak kod Slavka Nikića radi vrbovanja, te činjenici i da su Mandić Andrija i svjedok Radunović Slaven davali uputstva optuženom Čađenoviću šta i kako će da priča u tužilaštvu, a što proizilazi iz mjera tajnog nadzora koje su preslušane na glavnom pretresu, životan je i apsolutno logičan zaključak da je optuženi Mandić vrbovao lica za pripadnike kriminalne organizacije.

Takođe na strani 19 u pasusu 1 vijeće Apelacionog suda daje novi zaključak da iz dokaza koji su prezentovani ne proizilazi da je optuženi Mandić postupao po naredbama organizatora kriminalne organizacije jer nije izveden ni jedan dokaz iz kojeg se utvrđuje da je imao susrete sa organizatorima kriminalne organizacije. Ovakav zaključak vijeća Apelacionog suda nije tačan, i donijet je uz povredu odredaba Zakonika o krivičnom postupku. Ne može vijeće Apelacionog suda da cijeni dokaze kada nađe bitnu povredu krivičnog postupka koja smeta ispitivanju činjeničnog stanja na osnovu koga je presuda donesena. Sa druge strane iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše jeste dokaz u ovom krivičnom postupku pa ga vijeće Apelacionog suda na ovom mjestu zanemaruje jer upravo iz toga iskaza proizilazi, a kako smo ranije naveli, da su se optuženi Mandić i Knežević sastajali sa optuženim Shismakovim, te da su preduzimali i radnje na organizaciji protesta ispred Skupštine 16.10.2016.godine, radnje vrbovanja drugih lica – Nikić Slavka i dr. Očigledno da vijeće Apelacionog suda ne prikazuje sve dokaze koji postoje u spisima predmeta. Na strani 19 u pasusima 2,3,4 i 5, kao i na strani 20 u pasusima 1 i 2, a koji se odnose na radnje organizacije protesta ispred Skupštine Crne Gore, u odnosu na optuženog Mandić Andriju i Knežević Milana, vijeće Apelacionog suda pored citiranja zaključaka prvostepenog suda, ponovo izvodi svoje činjenične zaključke, te tumači dokaze, a iste suprotno zakonu i svojoj odluci da ne može ispitivati činjenično stanje u ovoj fazi u ovom konkretnom slučaju, ipak čini, te na strani 19 u 3.pasusu navodi „pri tome je od značaja ukazati da je za nesumnjivo činjenično utvrđenje, potrebno da se pozivanje većeg broja lica na preduzimanje bilo koje radnje, pa i okupljanja, izrazi na jasan i nedvosmislen način a ne tumačenjem riječi i rečenica, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud.“.

Dakle, vijeće Apelacionog suda se bavi ocjenom činjenične građe te prethodno navodi da su pojedine riječi i rečenice istrgnute iz konteksta govora koje su optuženi Andrija Mandić i Knežević Milan držali na završnim konvencijama u oktobru 2016.godine, te nalazi da je prvostepeni sud pogrešno izveo zaključke iz tih govora, što predstavlja ocjenu žalbenog osnova iz čl.388 st.1 ZKP-a pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Vijeće Apelacionog suda je u ovom dijelu utvrđivanja ispravnosti ili pogrešnog utvrđivanja činjeničnog stanja samo sebi svezalo ruke kada je našlo da je presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i kada je našlo da se presuda zbog tih povreda ne može ispitati u meritumu. Sa druge strane vijeće Apelacionog suda ima pravo na ove zaključke ali samo u jednom slučaju ukoliko otvori pretres, provede dokaze te iz tako provedenih dokaza izvede svoje činjenične i pravne zaključke.

I pored nesporne činjenice da vijeće Apelacionog suda u ovoj fazi nije imalo pravo da na osnovu dokazne građe izvodi svoje zaključke, a kako je to i objašnjeno, neophodno je ukazati da su isti pogrešni. Sami govori na završnim konvencijama iz oktobra 2016.g., a koje su održali optuženi Mandić i Knežević, veoma jasno predstavljaju poziv ne samo za okupljanje, nego i za radnje koje treba da budu preduzete u noći 16.10.2016.godine, jer optuženi Mandić okupljenim ljudima veoma jasno kaže da ne preduzimaju samostalne akcije, da sačekaju dalja precizna uputstva predsjedništva Demokratskog fronta, da im pripada da se okupe itd. Veoma jasno je iskazan poziv neodređenom broju ljudi – javnosti da budu spremni i da se okupe, a u cilju odbrane izborne pobjede. Vijeće Apelacionog suda na strani 20 u 2.pasusu navodi „prvostepeni sud zaključke o učešću ovih optuženih (Andrije Mandića i Milana Kneževića) nije mogao temeljiti na govorima iz predizbornih skupova, a ovo ne samo zbog selektivnog tumačenja riječi i rečenica koje su optuženi tada izgovorili, već i kod činjenice da niti jednim izvedenim dokazom koji se nalazi u spisima predmeta, nije potvrđen kontakt i susreti ovih optuženih sa organizatorima kriminalne organizacije“. Očigledno da vijeće apelacionog suda i ovdje izvodi svoje činjenične zaključke jer prvo cijeni pojedine dokaze pa ih dovodi u vezu sa drugim dokazima, a onda nakon toga izvodi činjenične zaključke u pogledu postojanja odlučne činjenice.

Po ko zna koji put naglašavamo da vijeće Apelacionog suda ovo radi pod plaštom bitne povrede krivičnog postupka, a u suštini cijeni pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja te sledstveno tome izdaje uputstva koja imaju obavezujući karakter. Ali na ovom mjestu neophodno je ukazati na sledeće. Vijeće Apelacionog suda na više mjesta u svom rješenju navodi da nema dokaza da su se optuženi Mandić i Knežević sastali sa organizatorima kriminalne organizacije. To ne proizilazi iz dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu.

Svjedok saradnik Sinđelić Saša je bio veoma jasan i decidan u pogledu saznanja da se Eduard Shismakov sastajao sa liderima Fronta, da iste sam opredjeljuje kao optužene Kneževića i Mandića, jer drugih lidera nema. U prilogu ovakvog zaključka i u prilogu istinitosti kazivanja svjedoka saradnika na glavnom pretresu provedeni su i dokazi o prelascima državne granice, iz kojih se utvrđuje da su samo optuženi Knežević i Mandić išli u Moskvu a ne bilo koji drugi lider političkog subjekta Demokratski front. Sa druge strane iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su članovi političkog subjekta Demokratski front, posebno iskaza svjedoka Nebojše Medojevića, proizilazi da su na svim javnim okupljanjima narodu govorili da će biti protesta i okupljanja, ali da je to dio plana Demokratskog fronta, jer navodno u suštini nije trebalo da bude okupljanja na dan izbora 16.10.2016.godine.

Međutim, svjedok Medojević Nebojša ne može da objasni zbog čega je onda podnio krivičnu prijavu Specijalnom tužilaštvu a u vezi svojih saznanja da će na dan izbora nepoznata lica pripadnici državnih službi Crne Gore, blokirati tunel Budoš i spriječiti da dođe 10.000 ljudi na miting u Podgoricu. Postavlja se pitanje koji dio iskaza je istinit ovoga svjedoka. Upravo u ovom dijelu prvostepeni sud je veoma jasno i precizno naveo razloge zašto ne prihvata dio iskaza svjedoka Medojevića koji se odnosi na tajna saopštenja svojim članovima da neće biti okupljanja. Upravo navedeno predstavlja skup dokaza koje je prvostepeni sud doveo u međusobnu vezu i izveo logičan i jasan zaključak da su optuženi Mandić i Knežević pozivali neodređeni broj ljudi na okupljanja ispred Skupštine, te nezakoniti zaključak vijeća Apelacionog suda da je prvostepeni sud istrgao iz konteksta tih govora određene riječi ili rečenice je netačan i pogrešan, jer je djelimično potvrđen iskazima ovih svjedoka, a naročito iskazom svjedoka Nebojše Medojevića i krivičnom prijavom koju je ovo lice i podnijelo, a iz koje se utvrđuje da prema njegovim saznanjima postoji plan državnih organa – vlasti da spriječi okupljanje pristalica Demokratskog fronta i to njih 10.000 koji trebaju da dođu iz Nikšića na dan 16.10.2016.godine.

U poslednjem pasusu na 20.strani rješenja vijeća Apelacionog suda navedeno je „zaključak prvostepenog suda da je optuženi Milan Knežević odlascima u Moskvu tokom 2016.godine postupao po uputstvima organizatora i pripadnika kriminalne organizacije koja je bila formirana od strane dva državljanina Ruske Federacije, usled nedostatka dokaza pribavljenih na zakonit način koji bi upućivali na komunikaciju i konkretne susrete ovih optuženih sa Eduardkom Shismaković i Vladimirom Popovim je pretpostavka obzirom da isto nije potvrđeno provedenim dokazima“. I na ovom mjestu vijeće Apelacionog suda izvodi činjenične zaključke na koje nema pravo, ali čini još jednu stvar a to je da navodi „usled nedostatka dokaza pribavljenih na zakonit način“. Ovo bi zaista bila bitna povreda krivičnog postupka, ali vijeće Apelacionog suda samo navodi ovu formulaciju pri čemu ne ukazuje nigdje u rješenju koji je to nezakoniti dokaz koji je proveden pred prvostepenim sudom a iz koga je taj sud izveo zaključak da je optuženi Knežević Milan postupao po uputstvima organizatora. Takvog dokaza nema, a pogotovo ne dokaza koji je pribavljen na nezakonit način. Uvođenjem ove formulacije vijeće Apelacionog suda se upustilo u povredu odredaba krivičnog postupka jer je ovaj činjenični zaključak nejasan i protivrječan svim drugim razlozima koji su dati u samom rješenju, a što za posledicu ima donošenje pogrešne odluke kod činjenice da nije otvoren pretres pred tim vijećem, odnosno u konkretnom slučaju su povrijeđene odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku.

Takođe u istom stilu vijeće Apelacionog suda nastavlja sa izvođenjem svojih činjeničnih zaključaka i na strani 21 rješenja, gdje zanemaruje dokaze koji idu na teret optuženog Milana Kneževića osim što ih paušalno navodi, dok sa druge strane ponovo daje obavezujuće upute prvostepenom sudu na koji način moraju da zaključuju. Upravo u prvom pasusu na strani 21 rješenja, vijeće Apelacionog suda čini nešto nezamislivo, a to je da radnje koje su stavljene na teret Milanu Kneževiću u dijelu 1 izreke presude dovodi u vezu sa krivičnim djelom koje okrivljenom Kneževiću niti optužnicom Specijalnog državnog tužilaštva niti presudom prvostepenog suda nije stavljeno na teret. Naime, vijeća Apelacionog suda navodi „osnovano se žalbama branioca Milana Kneževića ukazuje da se isključivo na iskazu svjedoka saradnika u kojem je naveo da mu je optuženi Eduard Shismakov predočio da je imao sastanke i kontakte sa liderima DF-a, s tim što je on na glavnom pretresu pod tim mislio pored drugih lica koje je naveo i na optuženog Milana Kneževića, ne može utvrđivati odlučna činjenica, jer isto nije potvrđeno ni jednim provedenim dokazom, što je prvostepeni sud imao u vidu kada je dao razloge u dijelu kojim je optuženog Eduarda Shismakova oslobodio od optužbe za krivično djelo pripremanje djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore izvršeno putem podstrekavanja iz čl.373 st.1 u vezi čl.24 st.2 KZ CG“.

Kao prvo ovo predstavlja činjenično zaključenje vijeća Apelacionog suda, ali ono što je još teže to je da vijeće Apelacionog suda upoređuje i dovodi u vezu različita krivična djela koja su stavljena različitim optuženima na teret, odnosno na osnovu nečega što nije sporno izvodi zaključak koji je pogrešan. Nije sporno da u odnosu na krivično djelo iz čl.373 st.1 KZ CG koje je optuženom Shismakovu stavljeno na teret osim iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića nema ni jedan drugi dokaz koji bi potvrdio njegovo kazivanje u prostoru i vremenu dešavanja predmetnog krivičnog djela. Sa druge strane u odnosu na optuženog Knežević Milana, pored iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića provedeni su i sledeći dokazi: prelasci državne granice za optuženog Kneževića iz koga je utvrđeno da je više puta odlazio u Moskvu kako je to naznačeno u prvostepenoj presudi a to je vrijeme formiranja kriminalne organizacije, pokušaja vrbovanja Nikić Slavka, angažovanja Arona Shaviva (protiv koga je donijeta Naredba o sprovođenju istrage zbog učestvovanja u istim događajima Kti-S br.14/18), listinga komunikacija za brojeve telefona koji počinju sa ciframa 447, nalaza i mišljenja vještaka telekomunikacione struke koji je i vijeće Apelacionog suda prihvatilo kao tačan i istinit ali ga nije uzelo u obzir te iskaza svjedoka da je optuženi Knežević u Moskvi se sastajao sa državnim službenicima, te podataka dobijenih zamolbenim putem od Republike Bugarske, a u vezi kupovine, aktiviranja i kontrole brojeva telefona koji počinju sa ciframa 447.

Posebno su značajni listinzi komunikacije brojeva telefona koji počinju sa 447, te nalaza vještaka telekomunikacione struke iz kojih proizilazi da je broj telefona za koji čak i vijeće Apelacionog suda ne može da spori i ne spori da je bio na raspolaganju i da ga je koristio optuženi Knežević, pripada grupi brojeva koje je kupilo isto lice i koji su svi kontrolisani iz Moskve, a što se utvrđuje iz podataka dobijenih iz Bugarske i dopunskih vještačenja po vještaku telekomunikacione struke. Ove dokaze vijeće Apelacionog suda ne uzima u obzir. Kada se navedeno dovede u vezu sa odlascima Knežević Milana u Moskvu, te činjenicom da je optuženi Šišmakov diplomata Ruske Federacije, dakle državni činovnik i kada se tome pridruže i iskazi saslušanih svjedoka članova Demokratskog fronta da su se optuženi Knežević i Mandić u Moskvi sastajali sa državnicima i političarima ne može se izvesti ni jedan drugi zaključak osim da je optuženi Knežević bio u komunikaciji sa Šišmaković i da su se susretali.

Dakle, u odnosu na činjenice na koje se poziva vijeće Apelacionog suda ne stoji samo iskaz svjedoka saradnika, već i svi naprijed pobrojani dokazi.

Međutim, vijeće Apelacionog suda nastoji da sve naprijed navedeno relativizuje činjenicom da ne postoje odnosno da nijesu utvrđene sadržine razgovora optuženog Kneževića sa NN Licem koje je bilo u komunikaciji sa optuženim Shismakovim, pa to vijeću Apelacionog suda predstavlja krunski dokaz da optuženi Knežević nije izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a pri činjenici da istovremeno nije imao kontakata sa drugim optuženim koji su došli iz Srbije. Još jedan put potrebno je ukazati na definiciju krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG, odnosno na jedan od uslova za postojanje kriminalne organizacije, koji je definisan stavom 6 tač.1 koji glasi da svaki član kriminalne organizacije ima unaprijed određeni ili očigledno odredivi zadatak ili ulogu. Veoma jednostavno, uloga optuženog Kneževića definisana je prema dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, a to je da je ovaj optuženi prihvatio da postupa po uputstvima i naredbama organizatora kriminalne organizacije, da prenosi poruke i uputstva između pripadnika kriminalne organizacije, održava komunikaciju sa drugim pripadnicima kriminalne organizacije koji se nalaze u inostranstvu, održava proteste ispred Skupštine Crne Gore koji će biti korišćeni za realizaciju kriminalnog plana itd.

Nejasno je zašto vijeće Apelacionog suda optuženom Kneževiću stavlja na teret nešto što mu nije stavljeno na teret ni optužnicom, a ni prvostepenom presudom, a to je da je bio u kontaktu sa optuženima koji su došli iz Srbije, na koji način ponovo prekoračuje optužbu, odnosno njen identitet. To mu nije bio zadatak niti mu ga je iko ikada stavio na teret. Ovaj optuženi je prihvatio da održava komunikaciju sa pripadnicima kriminalne organizacije u inostranstvu – specijalnim timom na Zlatiboru i sa optuženim Shismakovim na taj način jer su koristili telefone koji su bili međusobno povezani. U pogledu prenošenja poruka, a kod naprijed naznačene činjenice da je bio u komunikaciji sa Specijalnim timom i posredno preko njih sa optuženim Šišmakovim, sa druge strane optuženi Knežević se prema sopstvenom kazivanju kao i prema navodima odbrane optuženog Mandića nije od njega razdvajao osim kada ide da spava, pa je potpuno logično da je upravo ovom pripadniku kriminalne organizacije prenosio poruku.

U daljem na strani 22 u posljednjem pasusu koji se nastavlja i na strani 23 rješenja vijeće Apelacionog suda ponovo zaključuje da u izvedenim dokazima nema oslonca za zaključivanje prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na optužene Bratislava Dikića, Branku Milić, Srboljuba Đorđevića, Dragana Maksića, Milana Dušića i Kristinu Hristić da su došli u Podgoricu da bi po planu kriminalne organizacije vršili napade na policiju, te u daljem zaključuje „imajući u vidu da iz iskaza svjedoka saradnika i svjedoka Velimirović Mirka ne proizilazi da su ovi optuženi, znali za oružje, opremu, te znali za specijalno pripremljen tim ljudi koji je trebao da puca na građane i policiju, pa je nejasno zaključivanje da su ovi optuženi bili svjesni da kao pripadnici kriminalne organizacije vrše i ove radnje, a u okviru čijeg djelovanja je postojala spremnost na primjenu nasilja i zastrašivanje.“.

Navedeni citat vijeća Apelacionog suda je tumačenje i ocjena dokaza koje to vijeće nije sprovelo u postupku, već ocjenu istih vrši na sjednici vijeća bez otvorenog pretresa što nije dozvoljeno, te u daljem vijeće Apelacionog suda iz pojedinih dokaza zaključuje: „iz iskaza svjedoka saradnika Saše Sinđelića proizilazi da su ovi optuženi došli u Crnu Goru da bi pružili podrušku drugim licima na dan parlamentarnih izbora da uđu u Skupštinu gdje bi se u roku od 48 sati održala sjednica i od strane političara proglasila izborna pobjeda kako bi se u konačnom spriječio ulazak Crne Gore u NATO savez a što bi predstavljalo atak na zakonito funkcionisanje najviših državnih organa, a time i na napad na ustavno uređenje i bezbjednost zemlje što bi u sebi moglo sadržati obilježja nekog drugog krivičnog djela.“. Upravo u ovom dijelu vijeće Apelacionog suda ne samo da cijeni iskaz svjedoka saradnika Saše Sinđelića i iz njega izvodi zaključak, a zatim te zaključke koristi da bi izveo nove zaključke relativizujući na taj način sadržinu iskaza svjedoka saradnika i izvodeći činjenični zaključak nalaze da nema mjesta optužbi za ove optužene jer bi se eventualno radilo o nekom drugom krivičnom djelu.

Ovdje je neophodno ukazati na nekoliko stvari koje vijeće Apelacionog suda u svom rješenju pogrešno navodi i tumači sa namjerom da naprijed izloženi zaključak, odnosno obavezujuće uputstvo prvostepenom sudu pojača iako ono ne stoji. Vijeće Apelacionog suda i ovdje kao i nekoliko puta ranije stavlja na teret ovim optuženima nešto što im ni optužnicom ni presudom nije stavljeno na teret, a to je da su znali za postojanje specijalnog tima, da su znali za oružje itd. jer to jednostavno nije tačno. U izreci presude prvostepenog suda to nigdje nije napisano niti se ovi optuženi, izuzev optuženog Dikića terete za krivično djelo terorizam u pokušaju iz čl.447 st.1 u vezi čl.20 KZ CG. Njima je samo stavljeno na teret da su prihvatili da učestvuju u nasilnom ulasku u Skupštinu Crne Gore radi proglašenja izborne pobjede Demokratskog fronta i sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO Savez. Upravo je i njihov umišljaj uperen na ostvarivanje toga dijela kriminalnog plana, a imajući u vidu da je iz dokaza koji su provedeni u ovom krivičnom postupku pred prvostepenim sudom, na glavnom pretresu, utvrđeno navedeno. Primjera radi čak i da ovi okrivljeni nijesu došli u Crnu Goru, već da su svo vrijeme boravili u Srbiji, samo prihvatanje kriminalnog plana i prihvatanje uloga u pravcu realizacije tog kriminalnog plana značilo bi da su ostvarili sva bitna obilježa bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG, a radi vršenja krivičnih djela zbog kojih je kriminalna organizacija i formirana.

Naime iz iskaza svjedoka saradnika i svjedoka Velimirović Mirka nedvosmisleno se cijeneći ih pojedinačno, i dovodeći ih u međusobnu vezu, izvodi činjenični zaključak, odnosno utvrđuje se odlučna činjenica da su ovi optuženi u Crnu Goru došli sa znanjem da će učestvovati na protestima ispred Skupštine Crne Gore, da će se nasilno ući u Skupštinu Crne Gore i prihvatili su da učestvuju na takvom protestu, te prihvatili da u Skupštini radi nezakonite smjene vlasti sa ciljem sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO ostanu u Skupštini Crne Gore do proglašenja izborne pobjede od strane Demokratskog fronta. U daljem Vijeće Apelacionog suda je počinilo i povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku a koja povreda je uticala na donošenje pravilne odluke, pri čemu je ujedno i prekoračio optužbu u smislu čl.369 st.1 ZKP-a, kada navodi da su ovi optuženi došli u Crnu Goru da bi pružili podršku drugim licima da na dan parlamentarnih izbora uđu u Skupštinu. Upravo to je bio njihov zadatak u okviru kriminalnog plana koji su prihvatili, a ta podrška životno i logički nikako ne može biti verbalna već mora biti ostvaren fizičkom radnjom koja se ogleda u njihovom učešću na samim protestima, te ostvarivanjem radnji sukoba sa policijom koja čuva Skupštinu Crne Gore.

Nigdje ni optužnicom, a ni presudom prvostepenog suda ovim okrivljenima nije stavljeno na teret da su trebali nekoga da liše života, pa bilo da je to pripadnik policije Crne Gore ili neko drugo lice, niti im je stavljeno na teret da su nekoga trebali da liše slobode što bi predstavljalo obilježje bića krivičnog djela terorizam iz čl.447 st.1 tač.1 KZ CG, a sve pri nesporno utvrđenoj namjeri koju i vijeće Apelacionog suda nalazi, a to je ugrožavanje i povreda osnovne ustavne, političke i društvene strukture Crne Gore. Dakle, u radnjama ovih optuženih kao što prvostepeni sud pravilno zaključuje nema obilježja krivičnog djela terorizam ali ima obilježja bića krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG jer pored činjenice da su ovi optuženi prihvatili kriminalni plan otišli su i korak dalje pa su kriminalni plan kroz svjesnu i voljnu manifestaciju svojih radnji u realnom svijetu započeli da ostvaruju dolaskom u Crnu Goru, javljanjem svjedoku Velimirović Mirku, postupanjem po njegovim uputstvima, preuzimanjem novca za troškove puta, odnosno realizaciju kriminalnog plana, pa u svojim radnjama nijesu ostvarili ni jedno drugo obilježje bića nekog drugog krivičnog djela kako to neosnovano i pogrešno navodi vijeće Apelacionog suda. Da su ovi optuženi došli radi realizacije kriminalnog plana koji su prethodno prihvatili utvrđuje se i iz mjera tajnog nadzora koje su sprovedene pred prvostepenim sudom, na glavnom pretresu, kada u komunikaciji sa Velimirović Mirkom isti opisuju da ih pojedina lica čudno gledaju, te prihvataju uputstva da ne koriste taksije i da se mnogo ne kreću da ih ko ne bi primijetio, a što je potvrdio i Velimirović Mirko. Vijeće Apelacionog suda na strani 23 navodi da se osnovano žalbama branilaca Eduarda Shismakova, Vladimira Popova, Bratislava Dikića, Predraga Bogićevića i Nemanje Ristića ukazuje da su nejasni razlozi prvostepenog suda da su ovi optuženi izvršili krivično djelo terorizam u pokušaju iz čl.447 st.1 u vezi čl.20 KZ CG.

Međutim, na strani 24 rješenja vijeće Apelacionog suda se ponovo bavi izvođenjem činjeničnih zaključaka iz dokazne građe, te kroz navode da su razlozi prvostepenog suda nejasni, daje svoje činjenično zaključenje a kroz to i obavezna uputstva da se optuženi oslobode na način što vijeće Apelacionog suda u svojim činjeničnim zaključcima navodi da iz pojedinih dokaza se ne utvrđuje da su optuženi izvršili krivično djelo terorizam u pokušaju iz čl.447 st.1 u vezi čl.20 KZ CG. Tako u 1.stavu na strani 24 rješenja, Vijeće Apelacionog suda izvodi svoje zaključke iz iskaza svjedoka saradnika Sinđelić Saše i svjedoka Velimirović Mirka pa navodi da iz tih iskaza „ne proizilazi da su oružje i oprema koji su prema kriminalnom planu trebali da budu unijeti u Crnu Goru, unijeti na teritoriju ove države.“. U ovom dijelu zaključak vijeća Apelacionog suda, na koji on nema pravo u ovoj fazi postupka je samo djelimično tačan. Naime, nesporno je da je svjedok Velimirović objasnio kada, gdje i od koga je kupio oružje – automatske puške i municiju, ko mu je za to dao novac i u krajnjem da je to oružje nakon preuzimanja rasklopio i bacio u jezero. Međutim, svjedok saradnik Saša Sinđelić nikada nije rekao da je znao da oružje nije došlo u Crnu Goru, već upravo suprotno. Svjedok saradnik navodi da je od Velimirovića tražio da mu pokaže slike oružja kada bude dopremljeno u Crnu Goru, te da je to Velimirović i učinio pokazujući mu na svom telefonu fotografije oružja i govoreći mu da je oružje slikano u Podgorici. Upravo iz ovoga proizilazi i da činjenični zaključak vijeća Apelacionog suda da je svjedok saradnik znao da oružje nije u Crnu Goru je netačan i neistinit jer ne proizilazi iz izjave svjedoka saradnika, niti iz iskaza svjedoka Velimirović Mirka.

Ono što je pravilan zaključak, a što i prvostepeni sud navodi u svojoj presudi, je da je Sinđelić imao saznanja dobijena od Velimirović Mirka koji mu je sam rekao i koji mu je pokazao fotografije oružja da se to oružje nalazi u Crnoj Gori, o čemu je i obavijestio optuženog Eduarda Shismakova, te je sledstveno tome, a prema uputstvima optuženog Eduarda Shismakova, i nastavio realizaciju kriminalnog plana a shodno uputstvima organizatora optuženog Šišmakova.

Te upravo iz ovoga proizilazi životan i logičan zaključak koji je prvostepeni sud pravilno izveo, a to je da je kriminalni plan nastavljen da se odvija onako kako je i planiran, a prema dinamici koju je odredio organizator kriminalne organizacije optuženi Shismakov Eduard. No i da su ovim radnjama ostvarena bića drugog krivičnog djela a ne krivičnog djela terorizam u pokušaju, to je bez značaja za pravilnost i zakonitost prvostepene presude jer ovim optuženima tužilaštvo nije stavilo na teret optužnicom neko drugo krivično djelo. Pored navedenog vijeće navodi da oružje i oprema nijesu dostavljeni u Crnu Goru, te tumači da je upravo oružje i oprema „Conditio sine qua non“, uslov bez kojeg se ovo krivično djelo ne može izvršiti, što je potpuno netačno, a imajući u vidu da radnje izvršenja ovog krivičnog djela obuhvata napad na život i tijelo ili slobodu drugoga, pa samim tim napad se može izvršiti i bez vatrenog oružja, što odluku vijeća Apelacionog sud čini potpuno nerazumljivom, jer postojanje oružja nije uslov bez koga se ne može izvršiti krivično djelo terorizam, već u konkretnom slučaju oružje predstavlja samo modus koji je trebao da bude upotrijebljen od strane izvršilaca ovog krivičnog djela, a umjesto toga napad na život i tijelo isto tako je mogao biti izvršen i sa drugim oružjem (hladnim), te drugim predmetima koji su podobni da se napadne na život i tijelo lica.

U istom pasusu vijeće Apelacionog suda u daljem navodi „iz telefonskih razgovora i dokumentacije Bugarskog Telekoma ne proizilazi da su se NN pripadnici kriminalne organizacije koji su prema kriminalnom planu trebali da preuzmu oružju i izvrše napade na policiju i građene, uoči i na dan parlamentarnih izbora nalazili na teritoriji Crne Gore, jer je utvrđeno da su se nalazili u okolini Zlatibora i Čajetine u Srbiji, dakle na teritoriji druge države.“.

I ovo je činjenični zaključak koji vijeće Apelacionog suda izvodi i kroz njega daje obavezujuće uputstvo prvostepenom sudu, i opet ističemo da na to nema prava jer vijeće Apelacionog suda nije moglo bez otvaranja pretresa cijeniti dokaze i iz istih izvoditi zaključke. Međutim, i ovako dat zaključak je više nego pogrešan jer vijeće Apelacionog suda ponovo pribjegava izvođenju zaključaka iz dokaza koji ni u kom slučaju ne govore o činjenicama za koje ih vijeće Apelacionog suda veže. Naime, vijeće Apelacionog suda lociranje NN pripadnika kriminalne organizacije koji su trebali da preuzmu oružju i da pucaju na policiju Crne Gore pravilno opredjeluje za njihov veći broj da se nalaze na teritoriji Srbije, s tim što to ne proizilazi niti iz razgovora, niti iz dokumentacije Bugarskog Telekoma, već iz listinga komunikacija za brojeve telefona koji počinju sa 447, i koji su dostavljeni od strane državnih organa Republike Srbije zamolbenim putem. Dakle, ono što vijeće Apelacionog suda navodi, a u vezi sa telefonskim razgovorima i dokumentacijom bugarskog Telekoma nije tačno jer preko tih dokaza se ne utvrđuje niti se može utvrđivati lokacija korisnika mobilnih telefona, odnosno SIM kartica koje počinju sa 447.

Ovo proizilazi iz samih listinga komunikacija za označene brojeve telefona, te posebno iz nalaza, mišljenja i izjašnjenja vještaka telekomunikacione struke koje je dato na glavnom pretresu i po naredbi prvostepenog suda. I iz ovoga proizilazi da vijeće Apelacionog suda ponovo pravi grešku i u svojoj odluci navodi nešto što ne piše u dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, a ovo znači da je samo vijeće Apelacionog suda počinilo bitnu povredu krivičnog postupka iz čl.386 st.1 tač.9 ZKP-a. Izvodeći na ovaj način svoje zaključke vijeće Apelacionog suda čini ovaj krivični postupak nemogućim jer kroz svoje zaključke daje obavezujuća uputstva prvostepenom sudu, a koje prvostepeni sud ne može slijediti jer iz dokaza na koje se vijeće Apelacionog suda poziva to ne proizilazi, niti dokazi o tome uopšte i govore.

Upravo prvostepeni sud je iz sprovedenih dokaza izveo pravilne zaključke koji čine neraskidivi lanac u definitivnom zaključku postojanja odlučnih činjenica da su ova lica u svojim radnjama započeli izvršenje krivičnog djela terorizam u pokušaju iz čl.447 st.1 u vezi čl.20 KZ CG. Naime, nesporno je da je postojala grupa lica na Zlatiboru, te da su isti već krenuli, odnosno okupili se na Zlatiboru, a što proizilazi iz listinga komunikacija za brojeve telefona koji počinju sa ciframa 447, te istovremeno što je takođe nesporno jedan od tih tzv.specijalnih telefona je bio u Crnoj Gori pod Manastirom Ostrog gdje je i ostvarivao komunikaciju sa brojevima telefona, odnosno sa pripadnicima kriminalne organizacije koji su se nalazili na Zlatiboru i to 15.10.2016.godine, što jasno ukazuje da je postojala koordinacija između ovih lica, te u daljem lica sa Zlatibora su bila u direktnoj komunikaciji sa Eduardom Shismakovim, opet preko telefonskih aparata 447, a Shismakov Eduard sa svjedokom saradnikom Sinđelić Sašom i svjedokom Velimirović Mirkom, koji se nalazio u Crnoj Gori, što jasno zatvara krug komunikacije između pripadnika kriminalne organizacije i dovodi do zaključka da je svaka radnja bila koordinisana, te da su lica na Zlatiboru bila započela i izvršenje krivičnog djela terorizam, samim okupljanjem odnosno dolaskom na početnu poziciju, što znači da su krenuli da izvršavaju krivično djelo koje je optuženima Shismakovu i Popovu stavljeno na teret. Drugačiji zaključak ne može postojati jer svi prikupljeni dokazi ne dozvoljavaju ni teorijsku mogućnost da se drugačije desilo u stvarnom životu.

U pasusu 2 na 24 strani vijeće Apelacionog suda navodi „Imajući u vidu naprijed navedeno, da oružje i oprema koji su trebali da preuzmu neidentifikovani pripadnici kriminalne organizacije, nijesu dopremljeni ni prije, niti na dan parlamentarnih izbora na teritoriju Crne Gore, te da iz izvedenih dokaza nije pouzdano utvrđeno da su neidentifikovani pripadnici organizacije bili na teritoriji Crne Gore u vremenskom periodu kada je po kriminalnom planu upotrebom oružja od strane NN pripadnika trebalo izvršiti teroristički akt, što bi se moglo smatrati napadom na život i tijelo drugog i time da se radi o djelu iz tačke 1 iz čl.447 st.1 KZ CG, to se ne može izvesti pouzdan zaključak da je pokušano izvršenje ovog djela – terorističkog akta na teritoriji Crne Gore, a time i da se radi o pokušaju izvršenja krivičnog djela terorizma, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud.“. Isto tako u narednom pasusu na istoj strani vijeće Apelacionog suda navodi teorijske postavke i netačno tumačenje pojma pokušaja krivičnog djela koje je davno prevaziđeno i u teoriji i u praksi, a kada govorimo o krivičnom djelu terorizma iz čl.447 KZ CG. Upravo na ovom mjestu, a radi jasnoće nezakonitih zaključaka koje izvodi vijeće Apelacionog suda potrebno je, i neophodno je, ukazati na sledeće.

U konkretnom slučaju ovo krivično djelo koje je optuženima stavljeno na teret je ostalo u pokušaju ali je izostala posledica ovog krivičnog djela u vidu lišenja života lica jer je akcijom službenika Uprave policije nastupanje posledica ovog krivičnog djela spriječeni, pa je u skladu sa provedenim dokazima utvrđeno da su pojedine radnje u pravcu izvršenja ovog krivičnog djela preduzete od strane organizatora optuženih Shismakov Eduarda i Popov Vladimira i pojedinih pripadnika kriminalne organizacije optuženih Dikić Bratislava, Bogićević Predraga i Ristić Nemanje, a koje se sastoje u nabavci oružja koje bi bilo korišćeno u sukobima sa policijom Crne Gore, te uniformi i druge opreme koja bi takođe bila korišćena u tim sukobima, a što proizilazi iz iskaza svjedoka saradnika Sinđelić Saše i svjedoka Velimirović Mirka, te materijalnih dokaza koji potkrepljuju ove iskaze, predmeta koji su oduzeti od Sinđelić Saše – uniforme, futrole za oružje, panciri, zaštitni oklopi, hladno oružje – boksevi, metalne kuglice, elektrošokeri, suzavci i dr. Pored navedenog, prema listinzima komunikacije za optužene, utvrđeno je i njihovo kretanje, pa se iz provedenih dokaza utvrđuje da su optuženi Shismakov i svjedok saradnik više puta se sastajali na teritoriji Srbije, i to u okolini Niša, Beograda itd., što je u potpunosti saglasno sa iskazom svjedoka saradnika koji je opisivao da je na tim sastancima dobijao novac, uputstva od optuženog Shismakova, u prisustvu optuženog Popov Vladimira, te istovremeno da je dobio i mobilne telefone koji su posebno pripremljeni i koji se ne mogu prisluškivati a zarad potrebe izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG.

Posebno treba imati u vidu i nesporne činjenice koje proizilaze iz dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu a to je da su se neidentifikovana lica već nalazila na Zlatiboru, odnosno samo nekoliko sati udaljena od Podgorice i spremna da krenu za Podgoricu gdje bi preuzeli oružje, a sve prema kriminalnom planu, a takođe i iz podataka dobijenih pretresom mobilnog telefona optuženog Bratislava Dikića, veoma jasno se utvrđuje i potvrđuje iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše, da je optuženi Dikić bio u izviđanju, pa tako pored činjenice da to saopštava na glavnom pretresu svjedok saradnik, iz mjera tajnog nadzora, odnosno razgovora koji je presretnut između Sinđelić Saše i Velimirović Mirka, utvrđuje se da je Sinđelić Velimiroviću rekao da je Dikić Bratislav u izviđanju, a potvrda toga su fotografije koje su pronađene u telefonu Dikića, i to slike Skupštine, odnosno ulaza u Skupštinu Crne Gore, te skrinšotovi pozicije Skupštine Crne Gore. Pored ovoga provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da su osuđena i optužena lica upućena da dođu u Podgoricu od strane optuženog Shismakova, a preko Sinđelić Saše, da je po uputstvima organizatora pronađena kuća u Podgorici za smještaj oružja, te istovremeno da se jedan od tzv.specijalnih telefona već nalazio u Podgorici gdje je sa njim komunicirano iz reona same Podgorice i manastira Ostrog.

Ovdje je neophodno i objasniti da se pokušaj izvršenja krivičnog djela može javiti u dva oblika, kao svršeni i nesvršeni pokušaj, u zavisnosti od toga da li je preduzeta radnja izvršenja nekog krivičnog djela ili je samo započeto izvršenje krivičnog djela. Dokazima koje je proveo prvostepeni sud je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o nesvršenom pokušaju imajući u vidu da optuženi nijesu preduzeli neposrednu radnju koja je podobna za nastupanje štetnih posledica u odnosu na ovo krivično djelo, već su kao što je i navedeno preduzeli određene radnje. Ovo se odnosi na optužene Šišmakova, Popova, Bogićevića, Ristića, dok u odnosu na optuženog Dikića provedenim dokazima pred prvostepenim sudom je jasno utvrđeno da je ovo krivično djelo koje je ostalo u pokušaju izvršio putem pomaganja i to stvaranjem uslova da se isto ostvari kroz posebnu ulogu njegovog učešća na protestima, te upravljanje masom demonstranata koji su već iz Srbije došli u Crnu Goru, te predaje mobilnih telefona koji bi bili korišćeni prilikom izvršenja ovog krivičnog djela radi komunikacije između pripadnika kriminalne organizacije koji su prihvatili da sprovode kriminalni plan i vrše konkretne radnje lišenja života, odnosno radnje koje predstavljaju bitna obilježja bića krivičnog djela terorizam iz čl.447 st.1 KZ CG. U odnosu na optužene Šišmakova i Popova, isti su realizujući kriminalni plan zašli u zonu krivično pravne odgovornosti izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG, jer su nabavili mobilne telefone i iste podijelili pripadnicima kriminalne organizacije, koji su ostali neidentifikovani, a radi međusobne komunikacije i izvršenja krivičnog djela terorizam, dali novac za kupovinu oružja, municije i za isto dali uputstva da bude dopremljeno u Podgoricu radi izvršenja predmetnog krivičnog djela, dali novac i nabavili opremu- uniforme, futrole za oružje, pancire, zaštitne oklope, hladno oružje – bokseve, metalne kuglice, elektrošokere, suzavce i drugo, opet radi izvršenja predmetnog krivičnog djela. Ovi optuženi su prevazišli pripremne radnje za izvršenje predmetnih krivičnih djela jer pored navedenog lica koja su trebala neposredno da izvršavaju radnje propisane kao bitan element bića krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG su bili pripravni na teritoriji Republike Srbije i u skladu sa kriminalnim planom za izvršenje krivičnog djela terorizma iz čl.447 KZ CG isti su trebali da na dan izbora dođu u Podgoricu, preuzmu oružje i odmah izvrše radnje koje su neophodne i propisane za postojanje svršenog krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG. Da ne bi bilo zabune, ova lica su već krenula u izvršenje krivičnog djela dolaskom na zborno mjesto jer iz listinga telefonskih komunikacija se utvrđuje da su svi boravili na istoj lokaciji – Zlatibor, Čajetina. Takođe, iz iskaza svjedoka saradnika Sinđelić Saše se utvrđuje da je isti stekao ubjeđenje, a u skladu sa saznanjima koja je dobio od Velimirović Mirka, da se oružje i municija već nalazi u Podgorici, što je prenio optuženom Šišmakovu, pa su shodno tome saznanju i ubjeđenju nastavili da vrše radnje u pravcu izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG, a koje radnje je mogla jedino da prekine policija, što je i učinila, a to su radnje koje su naprijed opisane.

Ova saznanja optuženi Šišmakov, odnosno svjedok saradnik Sinđelić su dobili 14.10.2016.godine a shodno iskazu svjedoka Velimirović Mirka koji iskaz je potvrđen i presudom Višeg suda u Podgorici protiv Velimirović Mirka kao i samim iskazom svjedoka saradnika Sinđelić Saše.

Da se u konkretnom slučaju radi o nesvršenom pokušaju proizilazi iz činjenice da su svi optuženi lišeni slobode 15.10.2016.godine u ponoć, akcijom službenika Uprave policije Crne Gore, koja je prekinula dalje radnje izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG, a prema dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, odnosno činjenice da optuženi Šišmakov od tog momenta pa sve do 23.10.2016.godine više nije koristio svoj mobilni telefon koji počinje sa 447, niti je komunicirao sa specijalnim timom na Zlatiboru, jasno ukazuje da su isti spriječeni u daljim radnjama. Vijeće Apelacionog suda kao odlučnu činjenicu u svom rješenju navodi da ta NN lica sa Zlatibora, čije postojanje ne spori, nijesu došli u Crnu Goru smatra kao opredjeljujuću da nijesu započeli izvršenje ni jedne radnje koja bi predstavljala bitna obilježja bića krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG. Imajući u vidu navedeno, te posebno da su optuženi Šišmakov, Popov i Bratislav Dikić preduzeli radnje koje su neophodne radi ostvarivanja posledica krivičnog djela terorizam, a to je obezbjeđenje kupovine oružja, obezbjeđenje lokacije na kojoj će to oružje da se nalazi, upućivanje drugih pripadnika kriminalne organizacije u Crnu Goru, dakle na mjesto izvršenja krivičnog djela, a koje radnje su trajale u vremenu, kao i dolazak osuđenih i optuženih iz Srbije u Crnu Goru, okupljanje ljudi – NN pripadnika kriminalne organizacije koji su trebali da preuzmu oružje i da ubijaju službenike Uprave policije Crne Gore, da je već uspostavljen način komunikacije uz pomoć specijalnih telefona, da je pribavljena oprema, da su optuženi a koji su trebali da preuzmu oružje imali svijest da se oružje nalazi u Crnoj Gori, a koje radnje su trajale u vremenu i prostoru, jasno ukazuju da te radnje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG.

Nadalje, vijeće Apelacionog suda u pasusu 4 na strani 24 svog rješenja, navodi „ni iz izvedenih dokaza posebno iskaza svjedoka Mirka Velimirovića nije se mogao izvesti pouzdan zaključak, kako je to prvostepeni sud učinio, da je ovaj svjedok oružje nabavio na zahtjev svjedoka saradnika Saše Sinđelića, a za potrebe kriminalne organizacije.“. Istovremeno vijeće Apelacionog suda u nastavku navodi „da je svjedok saradnik Saša Sinđelić u bitnom naveo da je između njega i svjedoka Velimirović Mirka postojao dogovor za nabavku oružja a u vezi čega je svjedoku Mirku Velimiroviću dao novac.“. Da bude jasno Apelacioni sud kao i svaki drugi žalbeni sud ima pravo pod uslovom da ispituje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost izvedenog zaključivanja prvostepenog suda, ali nema pravo da vrši preocjenu dokaza i da iz dokaza iz kojih je prvostepeni sud izveo jedan zaključak, vijeće Apelacionog suda izvodi potpuno drugi, a što vijeće Apelacionog suda čini na više desetina mjesta.

Ovaj činjenični zaključak vijeća Apelacionog suda pored toga što mu nije mjesto u ovom rješenju jer se tiče tumačenja dokaza, odnosno iskaza svjedoka saradnika i svjedoka Velimirovića je netačan, tendenciozan, i sračunat samo u cilju dalje razrade teze koja nema utemeljenje u ni jednom dokazu koji je proveden pred prvostepenim sudom, a sve zarad davanja nezakonitih uputstava da okrivljene treba osloboditi u ponovljenom postupku.

Naime, svjedok saradnik Sinđelić Saša u svom iskazu pred prvostepenim sudom navodi da ne samo da je postojao dogovor sa Velimirović Mirkom da kupi oružje, već i da je zahtijevao od Velimirovića da mu donese slike tog oružja koje je kupio. Pored navedenog, što je provedenim dokazima pred prvostepenim sudom i utvrđeno, Velimirović Mirko je u dva navrata od svjedoka saradnika Sinđelić Saše preuzeo novac radi kupovine oružja, te u svom iskazu Velimirović detaljno objašnjava koga je kontaktirao kada je kontaktirao u vezi sa kupovinom oružja, kojim vozilom je otišao da preuzme oružje i šta je uradio u cilju uništenja oružja. Isto tako reversi MUP-a Crne Gore, a što ćemo kasnije i objasniti, nijesu nikakav dokaz da je Velimirović kupio oružje, već isto samo korišćeno da optuženi ne prekinu radnje koje su preduzimali, jer se jedino na taj način mogao utvrditi njihov identitet i isti identifikovati, a samim tim i otkriti čitava kriminalna organizacija. Međutim, vijeće Apelacionog suda samo u vezi iskaza Velimirović Mirka zaključuje da je potrebno da se iskaz svjedoka Velimirović Mirka a u pogledu kupovine oružja potkrijepi nečim drugim, a posebno je pitanje zašto to traži. Odgovor je jednostavan, a to je da je neophodno stvoriti privid da Velimirović predmetno oružje nije kupio, te da njegov iskaz treba ne samo dovesti u pitanje već ga i označiti kao neistinit i lažan a kako bi se potkrijepila nezakonita činjenična zaključenja vijeća Apelacionog suda da nikakvog kriminalnog plana u pravcu izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG nije bilo.

Nasuprot ovome iskaz svjedoka Velimirović Mirka je u svakom svom detalju i dijelu potkrijepljen materijalnim dokazima, telefonskim razgovorima koji su presretnuti primjenom mjera tajnog nadzora, listinzima telefonskih komunikacija iz kojih proizilazi da se sastajao sa Sinđelićem i da su zajedno išli kod optuženog Bogićevića, da je Velimirović išao i kod Milana Pavasovića Čaruge a radi angažovanja drugih pripadnika četničkih pokreta iz Srbije, prelascima državne granice Crne Gore a u vezi sa dolaskom u Crnu Goru i preduzimanjem radnji na teritoriji Crne Gore koje je detaljno opisao ovaj svjedok te u krajnjem i presudom koja je donesena protiv njega od strane Višeg suda u Podgorici koja je pravosnažna i iz koje se utvrđuje da je upravo Velimirović Mirko preduzimao radnje koje je kao svjedok i opisao pred Višim sudom Podgorici. No vijeće Apelacionog suda sve ove dokaze stavlja po strani, navodeći da nema ni jednog drugog pa bilo materijalnog ili personalnog dokaza da Velimirović Mirko govori istinu. Ovaj stav je iznenađujući, i donijet je uz kršenje odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku.

U daljem na strani 24 i 25 zaključno sa 2.stavom vijeće Apelacionog suda ponovo po ko zna koji put izvodi svoje zaključke bez održanog pretresa. Kao što je i navedeno ranije vijeće Apelacionog suda po drugi put tvrdi da iskaz svjedoka Velimirović Mirka nije ničim potkrijepljen, ali kao što je i navedeno dokazi o istinitosti iskaza ovog svjedoka su prevashodno materijalni te nema dvojbe da se bilo kakav zaključak drugačiji može donijeti osim onoga koji je donio prvostepeni sud a to je da je ovaj svjedok na glavnom pretresu u cjelosti govorio istinu. Ovdje se traži potkrepljivanje iskaza svjedoka Velimirović Mirka, što je potpuni apsurd, jer se presuda u krivičnom postupku može donijeti na osnovu iskaza svjedoka, pa je neophodno vijeću Apelacionog suda ukazati da se samo iskaz svjedoka saradnika mora potkrijepiti materijalnim dokazima jer shodno Zakoniku o krivičnom postupku samo na iskazu svjedoka saradnika ne može se zasnivati osuđujuća presuda. Upravo u ovom dijelu, dokazni materijal potvrđuje iskaz svjedoka Velimirović Mirka, a isto tako dokazni materijal potkrepljuje iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše i to su oba iskaza potkrijepljena odnosno potvrđena materijalnim dokazima. U skladu sa sprovedenim dokazima, iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše potkrijepljen je iskazom svjedoka Velimirović Mirka a iskaz ovog svjedoka je potvrđen materijalnim dokazima kao što je to i navedeno. Vijeće Apelacionog suda izvodi svoje zaključke uz bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u žalbenom postupku.

Nadalje, u pasusu 3 na strani 25 vijeće Apelacionog suda navodi „..od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok Mirko Velimirović nabavio oružje i metke od izvjesnog lica zvanog Fadilj na Mokroj gori i da je isto nakon što je preuzeo rasklopio i bacio u jezero u Zubinom potoku na Kosovu i Metohiji, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji koje je nabavio svjedok Mirko Velimirović, a koje je trebalo biti korišćeno pri izvršenju terorističkog akta – napada na pripadnike policije Crne Gore i građane na organizovanom skupu od strane Demokratskog fronta, u namjeri ozbiljnog zastrašivanja građana i ozbiljnog ugrožavanja ustavnih, političkih i društvenih struktura Crne Gore.“. Vijeće Apelacionog suda i na ovom mjestu, kao i ranije netačno i nesistematski prikazuje navode presude prvostepenog suda na način koji sa presudom prvostepenog suda nema ni jezičke ni logičke veze.

Naime, na strani 189 poslednji pasus koji se nastavlja na strani 190 prvostepene presude, a vezano za reverse navedeno je „navedene reverse sud je cijenio kao pravno valjane dokaze iz kojih je utvrđeno da je Specijalno državno tužilaštvo, nakon prijavljivanja kriminalnog plana od strane Velimirović Mirka 12.10.2016.godine, preuzelo od Uprave policije oružje koje je poslužilo Mirku Velimiroviću za slikanje 13.10.2016.godine uveče, kog dana je i uzeo prvih 15 pušaka, što je Velimiroviću bilo potrebno radi pokazivanja svjedoku saradniku Saši Sinđeliću da je prebačeno u Crnu Goru sve prema uputstvima optuženog Šišmakova, a koje fotografije oružja su pronađene u telefonu Mirka Velimirovića i što su saglasno potvrdili Mirko Velimirović i Saša Sinđelić. Slikanje oružja Mirka Velimirovića potvrđeno je video snimkom iz kuće u kojoj se oružje nalazilo. Druga grupa oružja od 45 pušaka, imajući u vidu da je vraćeno 16.10.2016.g. poslužilo je radi fotografisanja zatečenog stanja u kući, odnosno obezbjeđenje uslova radi daljeg razvoja kriminalnog plana, koji broj pušaka je i fotografisan. S toga, sud je odbio da izdvoji iz spisa navedene reverse jer nije bilo ni jednog zakonskog osnova za njihovo izdvajanje a sadržina istih je cijenjena kao dokaz činjenice da je Mirko Velimirović nakon prijavljivanja plana nastavio da radi po uputstvima pripadnika kriminalne organizacije, prije svega svjedoka saradnika Saše Sinđelića kako bi se kriminalni plan dalje razvijao jer nabavljeno oružje nije unio u Crnu Goru, koji razvoj kriminalnog plana je trajao sve dok nadležni organi nisu odlučili da zaustave dalje aktivnosti kriminalne organizacije.“

Očigledna je razlika između onoga što vijeće Apelacionog suda navodi da stoji u presudi prvostepenog suda i onoga što zaista stoji u presudi prvostepenog suda. Nerazumljivo je, nejasno i suprotno ono što je vijeće Apelacionog suda navelo povodom ovih dokaza, odnosno reversa Uprave policije. Nigdje u presudi prvostepenog suda reversi Uprave policije o izuzetom a potom i vraćenom oružju nijesu dovođeni u vezu sa nabavkom oružja od strane Velimirović Mirka, pa je lišeno svake logike, a nema ni utemeljenja ni životnog, činjenični zaključak vijeća Apelacionog suda da ovi reversi predstavljaju dokaz da je Velimirović Mirko kupio oružje. I na ovom mjestu kao što je i ranije ukazano, ovakva odluka Apelacionog suda koja je pogrešna ne bi bila da je vijeće Apelacionog suda otvorilo pretres i cijenilo dokaze, što nije učinilo, čime je povrijedilo odredbe krivičnog postupka u žalbenom postupku.

U daljem u 4.pasusu na 25. strani rješenja vijeća Apelacionog suda se bavi teorijskim postavkama primjene i važnosti presude donijete po sporazumu o priznanju krivice, te u bitnom navodi da takva presuda se može koristiti kao dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu lica osuđenog tom presudom, ali ne i dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu drugog okrivljenog lica, u konkretnom slučaju optuženih u ovom krivičnom postupku. Vijeće Apelacionog suda očigledno da stav Vrhovnog suda Crne Gore na koji se poziva tumači potpuno pogrešno i kontradiktorno jer u jednom dijelu navodi da presuda predstavlja dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo, dok odmah zatim navodi da predstavlja dokaz o činjenicama i okolnostima koje se odnose na krivično djelo i krivicu drugih okrivljenih lica. U ovom konkretnom slučaju presuda predstavlja dokaz o događaju i o činjenicama koje predstavljaju određeno krivično djelo i presudom protiv Velimirović Mirka ne utvrđuje se krivično pravna odgovornost ni jednog drugog okrivljenog ili optuženog lica, već se utvrđuje činjenično stanje, odnosno određene činjenice koje u svojoj biti predstavljaju radnje koje je preduzeo osuđeni Velimirović Mirko.

Istim stavom Vrhovnog suda Crne Gore naznačeno je da ne postoji smetnja da se lice koje je pravosnažno osudjeno na osnovu sporazuma o priznanju krivice, a koje je dostupno državnim organima, može saslušati u svojstvu svjedoka u krivičnom postupku protiv drugog okrivljenog. Takva mogućnost nije protivna zabrani dvostruke procesne uloge istog lica u krivičnom postupku. Ovo zbog toga što je u odnosu na to lice pravosnažno okončan krivični postupak i ono više nema svojstvo stranke u krivičnom postupku koji se vodi protiv drugog okrivljenog. Dakle, ono se može saslušati kao svjedok na činjenice i okolnosti koje su od značaja za utvrdjivanje postojanja krivičnog djela i krivice drugog okrivljenog. Takav iskaz nema ograničenu dokaznu snagu i sud ga cijeni u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza iz čl.17 st.1 ZKP. Ovakav stav Vrhovnog suda Crne Gore, ukoliko se primijeni na konkretnu krivično pravnu stvar, a to je da je svjedok Velimirović Mirko iznio sve činjenice koje su mu bile poznate u vezi djelovanja drugih optuženih lica, i taj svjedočki iskaz se u svakom dijelu poklapa sa iskazom koji je on dao u svojstvu okrivljenog prilikom zaključenja sporazuma o priznanju krivice koji je i potvrđen od strane suda, pa navođenje onoga što je izjavio kao okrivljeni od strane prvostepenog suda ne može predstavljati dokaze koji se ne mogu koristiti u ovom kriivčnom postupku.

Velimirović Mirko je kao svjedok i to svjedok koga je predložila odbrana a ne tužilaštvo ispričao sve činjenice, okolnosti, događaje, koji su identični činjeničnom utvrđenju presude koja je donijeta protiv njega po sporazumu o priznanju krivice, a pored toga njegov iskaz kao svjedoka je potvrđen i drugim materijalnim dokazima kao što je naprijed i navedeno, kao i iskazom svjedoka saradnika Sinđelić Saše. Upravo dovodeći u vezu sve materijalne dokaze, presudu, iskaz svjedoka saradnika Sinđelić Saše sa iskazom svjedoka Velimirović Mirka, nema prostora da se donese bilo koji drugi životni i logički zaključak osim da je Velimirović Mirko na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom govorio istinu, pa shodno tome ne postoji ni jedna mogućnost da vijeće Apelacionog suda sumnja, a kao što to radi u iskaz ovog svjedoka. Ovdje je ponovo neophodno napomenuti da vijeće Apelacionog suda je imalo mogućnost da otvori pretres, provede sve dokaze, uključujući i dokaznu radnju saslušanja svjedoka Velimirović Mirka, te da nanovo cijeni i izvodi svoje zaključke u pogledu činjeničnog utvrđenja. Vijeće Apelacionog suda to ne može da radi u ovoj fazi postupka. Ovo iz razloga jer mu to Zakonik o krivičnom postupku zabranjuje, a kod činjenice da je samo vijeće Apelacionog suda našlo da zbog bitnih povreda krivičnog postupka ne mogu ispitivati u meritumu odluku prvostepenog suda.

U daljem vijeće Apelacionog suda na strani 26 u pasusu 2. navodi „…nejasni su razlozi i pogrešno je zaključivanje prvostepenog suda da je svjedok Mirko Velimirović od 12.10.2016.godine, od kada je prijavio kriminalni plan nadležnim organima Crne Gore, postupao po uputstvima svjedoka saradnika Saše Sinđelića i drugih pripadnika kriminalne organizacije odnosno postupao po kriminalnom planu kriminalne organizacije, obzirom da je iz iskaza ovog svjedoka proizilazi da je imenovani pomenutog dana nadležnim organima Crne Gore prijavio dogovor sa svjedokom saradnikom i izvjesnim licem pod imenom Fadilj, da bi nakon što je obaviješten da će biti pod mjerama nadzora, i po dogovoru sa tužiocem oružje narednog dana kupio, rasklopio i bacio u jezero zajedno sa municijom, da bi zatim ponovo došao u Crnu Goru gdje mu je od strane nadležnih organa obezbijeđena kuća i puške sa municijom radi fotografisanja koje fotografije je nakon toga pokazao svjedoku saradniku, iz čega, dakle, proizilazi da svjedok Mirko Velimirović nije postupao po uputstvima svjedoka saradnika radi realizacije kriminalnog plana kriminalne organizacije, a koji je bio da nabavi oružje sa municijom i da isto prebaci u Crnu Goru i smjesti u iznajmljenu kuću, koje bi zatim dana 16.10.2016.godine preuzeli neidentifikovani pripadnici kriminalne organizacije radi napada na život i tijelo drugo.“.

Upravo u ovom pasusu rješenja Apelacionog suda vijeća ispituje žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl.388 st.1 ZKP-a, što ne može i ne smije da radi kod odluke koju smo prethodno naveli da je prvostepena presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka i da se zbog toga ne može ispitati u meritumu. Naime, vijeće Apelacionog suda navodi da je svjedok Velimirović Mirko izjavio da je obaviješten od strane nadležnih organa Crne Gore da će biti pod mjerama nadzora. Ovo jednostavno nije istina jer je na strani 115 prvostepene presude navedeno da je u svom iskazu svjedok Velimirović Mirko izjavio da je obaviješten od strane Glavnog specijalnog tužioca da će da bude pod nadzorom. Nema mjesta tvrdnji, a kako to vijeće Apelacionog suda navodi, da je Velimirović Mirku saopšteno da će biti pod mjerama nadzora, što su dva različita pojma, jer vijeće Apelacionog suda na ovom mjestu kroz ovu potpuno nejasnu i neistinitu formulaciju uvodi pojam mjera nadzora koje će kasnije, a što ćemo prezentovati izjednačava sa mjerama tajnog nadzora što je još jedan apsurd i neistina vijeća Apelacionog suda. Da razjasnimo to što vijeće navodi da je Glavni specijalni tužilac saopštio svjedoku Velimiroviću da se nalazi pod nadzorom, ne odnosi se ni na kakav tajni nadzor ili mjere tajnog nadzora, već je ovu okolnost najbolje objasnio sam svjedok Velimirović Mirko na glavnom pretresu kada je iznio da je u Crnu Goru došao dobrovoljno i saopštio svoja saznanja o događajima koji predstoje, te da je tada i kazao da ga je strah, odnosno iskazao je bojazan da će biti on ili članovi njegove porodice ubijeni, te da taj strah potiče od kriminalne organizacije, te da je htio da to saopšti tajno, a da se upravo u trenutku kada mu je rečeno da će se voditi postupak isti iskazao ovu bojazan, i to u pogledu bezbjednosti porodice koja živi na Kosovu, i tada mu je od strane Glavnog specijalnog tužioca rečeno da će on i njegova porodica biti pod nadzorom, odnosno da će državni organi Crne Gore biti uz njega u smislu pružanja zaštite njemu i njegovoj porodici, a ne nikako drugačije kako to navodi vijeće Apelacionog suda.

No, radi cjelovitosti analize neophodno je istaći da u ovom stavu vijeće Apelacionog suda izvodi činjenični zaključak, a to je da svjedok Velimirović Mirko nije postupao po uputstvima svjedoka saradnika Sinđelić Saše radi realizacije kriminalnog plana kriminalne organizacije, a koji je bio da nabavi oružje i municiju i isto prebaci u Crnu Goru i smjesti u iznajmljenu kuću. Iz svega do sada navedenog, a što je i prezentovano, ovaj činjenični zaključak na koji vijeće Apelacionog suda nema pravo je netačan i nije u skladu sa ni jednim sprovedenim dokazom pred prvostepenim sudom. Na ovom mjestu vijeće tvrdi nešto što ne objašnjava. Naime, vijeće Apelacionog suda ne objašnjava iz čega izvodi zaključak da Velimirović Mirko nije postupao po uputstvima Šišmakov Eduarda koji su mu preneseni preko Sinđelić Saše. Objašnjenje je veoma jednostavno, a to je da nema ni jednog dokaza, niti objašnjenja za ovakvo činjenično zaključivanje. Naime, iz iskaza svjedoka Velimirović Mirka koje je potvrđeno materijalnim dokazima kao što je više puta istaknuto proizilazi da je isti u cjelosti postupao po nalozima i uputstvima Sinđelić Saše, preuzeo je novac za troškove puta za pripadnike kriminalne organizacije osuđene i optužene u ovoj krivično pravnoj stvari, preuzeo je novac radi kupovine oružja, isto je kupio, zajedno sa Sinđelićem je vrbovao optuženog Bogićević Predraga, samostalno je po uputstvima Sinđelić Saše išao na sastanak koji je organizovao Milan Pavasović Čaruga radi vrbovanja lica za pripadnike kriminalne organizacije, dolazio u Crnu Goru, vraćao se iz Crne Gore i išao na sastanke koje mu je Sinđelić zakazivao a u cilju dalje realizacije kriminalnog plana, tako da ne postoji ni jedna činjenica i ne samo odlučna činjenica nego i okolnost, koja bi eventualno ukazivala da ovakvo činjenično utvrđenje nije istinito. Jasno je da vijeće Apelacionog suda sa ovakvim činjeničnim zaključivanjem nastoji da podrži svoju odluku koja je pogrešna jer nije donijeta nakon održanog pretresa gdje bi se provodili svi dokazi.

Kada vijeće Apelacionog suda navodi da je svjedok Velimirović postupao po uputstvima Glavnog specijalnog tužioca jer je po njegovom uputstvu oružje bacio u jezero, takav zaključak je pogrešan, jer svjedok Velimirović ne postupa po uputstvima Glavnog specijalnog tužioca kada kupuje oružje, već upravo suprotno, to čini po uputstvima svjedoka saradnika Sinđelić Saše, a u pogledu uništenja oružja uputstvom da se oružje uništi samo je spriječeno izvršenje krivičnog djela, a taj uput je bez značaja za krivični postupak. U 3. pasusu na 26. strani vijeće Apelacionog suda ponovo iznosi činjenične zaključke a u pogledu procesnog svojstva svjedoka Velimirović Mirka što ne može i ne smije da radi jer je Velimirović Mirko od strane Višeg suda u Podgorici pravosnažno osuđen za krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a st.4 u vezi st.2 a sve u vezi st.1 KZ CG, njegov status u krivičnom postupku protiv ovdje optuženih može biti samo status svjedoka a ne bilo koji drugi.

Nasuprot tome vijeće Apelacionog suda navodi da „..od značaja je ukazati da svjedok Mirko Velimirović nije bio ovlašćeni policijski službenik, zaposlen u drugom državnom organu, ovlašćeni službenik druge države, ili lice koje je određeno od strane starješine organa koji je nadležan za izvršenje mjera tajnog nadzora ili lice koje on ovlasti, što po nalaženju ovog suda, znači da ovaj svjedok nije bio prikriveni isljednik i saradnik shodno čl.160 ZKP, koji bi bio ovlašćeno lice za izvršenje mjera tajnog nadzora, a koji bi tada predstavljao zakonito pribavljen dokaz, a na osnovu čijeg iskaza bi se mogao izvesti pouzdan zaključak o utvrđivanju činjenica od značaja za postojanje krivičnog djela za koja su optuženi oglašeni krivim.“. Upravo na ovom mjestu vijeće Apelacionog suda razrađuje tezu koju je u prethodnom pasusu iznijelo, a na što je ukazano, da je Velimirović Mirko bio obaviješten da će biti pod mjerama nadzora, pa vijeće Apelacionog suda sada navodi da to više nijesu „mjere nadzora“ već mjere tajnog nadzora i tvrdi da je Velimirović Mirko postupao po uputstvima državnih organa Crne Gore u svojstvu prikrivenog islednika iz čl.160 ZKP, a što znači da je sam sprovodio mjere tajnog nadzora. Ovakva konstatacija vijeća Apelacionog suda je netačna jer nigdje u spisima predmeta ne postoji ni jedan dokaz da je Velimirović Mirko znao da je pod mjerama tajnog nadzora, a kamoli da je samostalno i po nalogu državnog organa Crne Gore sprovodio mjere tajnog nadzora kako to nastoji da inplicira i prikaže vijeće Apelacionog suda. Pojašnjenja radi vijeće Apelacionog suda ne pravi razliku između prikrivenog islednika i pripadnika kriminalne organizacije koji otkrije kriminalnu organizaciju i doprinese njenom otkrivanju iz čl.401a st.4 KZ CG.

Neophodno je istaći sledeće: prikriveni islednik kako je to određeno Zakonikom o krivičnom postupku u čl.157 st.2 tač.4 i njegova ovlašćenja koja su određena čl.160 ZKP-a su lica koja su državni službenici a samo izuzetno i druga lica, a za koja ne postoji osnovana sumnja da su bili ili jesu pripadnici kriminalne organizacije, a ovlašćeni su da preduzimaju određene mjere tajnog nadzora o čemu podnose izvještaj državnom tužiocu ili sudiji za istragu, a koji postupak je određen Zakonikom o krivičnom postupku. Sa druge strane lice koje otkrije kriminalnu organizaciju i doprinese njenom otkrivanju može da bude samo pripadnik kriminalne organizacije kako je to definisano čl.401a st.4 KZ CG. Razlika između ove dvije kategorije je određena Krivičnim zakonikom Crne Gore i više je nego jasna. Primijenjeno na konkretni slučaj Velimirović Mirko je u Crnu Goru došao svojom voljom, prijavio se policiji i iznio svoja saznanja o postojanju kriminalne organizacije, odnosno otkrio je kriminalnu organizaciju, pri tome, a što proizilazi iz njegovog svjedočkog iskaza, a i iz presude kojom je oglašen krivim zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a st.4 u vezi st.2 i 6 KZ CG on je postao pripadnik kriminalne organizacije prije dolaska u Crnu Goru i prije nego što je državnim organima Crne Gore ispričao za postojanje kriminalne organizacije.

To proizilazi kako iz njegovog iskaza tako i iz iskaza svjedoka saradnika Sinđelić Saše te materijalnih dokaza iz kojih se izvodi zaključak da su se Sinđelić i Velimirović srijetali prije dolaska Velimirovića u Crnu Goru, kada je Velimirović Mirko i prihvatio članstvo u kriminalnoj organizaciji. Dakle, Velimirović Mirko je prije dolaska u Crnu Goru svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja bića svršenog krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz čl.401a KZ CG. Nakon dolaska u Crnu Goru i iznošenja svojih saznanja, a što u svom iskazu svjedok Velimirović i navodi, istom je saopšteno da nastavi da postupa po nalozima i uputstvima pripadnika kriminalne organizacije Sinđelić Saše i upravo od tog trenutka Velimirović Mirko, a saglasno drugom dijelu norme čl.401a st.4 KZ CG doprinosi otkrivanju kriminalne organizacije na način što postupajući po nalozima i uputstvima pripadnika kriminalne organizacije omogućava državnim organima Crne Gore da saznaju ko su pripadnici kriminalne organizacije, gdje se nalaze, koje su im namjere odnosno koji je kriminalni plan takve organizacije, kada će djelovati u pravcu realizovanja kriminalnog plana, koji su zadaci pojedinih pripadnika kriminalne organizacije. Jedina intervencija koju su učinili državni organi Crne Gore je u pravcu uputa da oružje koje je kupio po nalogu svjedoka saradnika Sinđelić Saše je bilo da isto uništi van Crne Gore, te da se omogući da Velimirović Mirko slika oružje u Crnoj Gori radi uvjeravanja svjedoka saradnika Sinđelić Saše, a preko njega i optuženog Eduarda Shismakova, da je oružje stiglo u Crnoj Gori.

Međutim, ovdje se ne radi o uputstvima da vrši određena krivična djela, već da sprečava realizaciju kriminalnog plana u jednom njegovom segmentu, dakle, državni organi Crne Gore ne nagovaraju Velimirović Mirka da izvrši bilo koju radnju koja bi predstavljala radnju izvršenja nekog krivičnog djela, već naprotiv sprečavaju realizaciju kriminalnog plana u jednom svom dijelu. Takođe, treba navesti da prikriveni islednik kako je to navedeno u čl.160 ZKP-a i kada se nađe u kriminalnoj organizaciji nije pripadnik te kriminalne organizacije jer nema subjektivan odnos neophodan za to svojstvo, a to je umišljaj, te ako bi počinio neko krivično djelo onda bi se njegova krivica utvrđivala prema opštim pravilima i elementima krivičnog zakonodavstva, odnosno utvrđivalo bi se da li je postupao u krajnjoj nuždi i u tom svojstvu izvršio neko krivično djelo.

Dakle, ako bi prikriveni islednik bio ubačen u kriminalnu organizaciju koja se npr. bavi neovlašćenom proizvodnjom, držanjem i stavljanjem u promet opojnih droga iz čl.300 KZ CG, pa od njega organizator traži da kupi, prenese ili proda opojnu drogu, a kako bi ga provjerio i utvrdio da je prihvatio da postupa u skladu sa kriminalnim planom, prikriveni islednik bi to morao da uradi. Tada bi se utvrđivalo da li je on to krivično djelo uradio u krajnjoj nuždi, a prema krivičnom zakoniku Crne Gore krajnja nužda postoji kada je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremenu i neposrednu predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti i pri tom učini zlo koje nije veće od zla koje je prijetilo. Drugim riječima utvrđivalo bi se da li je prikrivenom isledniku prijetila opasnost od kriminalne organizacije, i da li je zlo, odnosno eventualna trgovina drogom, manje zlo od onog kojim mu je prijećeno. Nasuprot ovom pripadnik kriminalne organizacije iz čl.401a st.4 KZ CG je član kriminalne organizacije i kao takav krivično je odgovoran za ovo krivično djelo. Postavlja se pitanje kako ovo lice iz čl.401a st.4 KZ CG pomaže u otkrivanju kriminalne organizacije. U konkretnom slučaju, teroristički akt se ne može spriječiti, a da prethodno Velimirović Mirko nije obavještavao državne organe o onome što mu je rečeno da uradi. Ovdje je praksa i jugoslovenska i praksa Crne Gore veoma jasna, tako u više krivičnih predmeta, a gdje su državni službenici tražili mito od nekog lica, pa to lice prijavi događaj, radi dokazivanja krivičnog djela novac bi od strane policije bio na primjeren način označen, odnosno bili bi popisani serijski brojevi novčanica a potom bi takav novac bio predat licu koje je prijavilo traženje mita da ga preda državnom službeniku (ljekaru, policajcu, službeniku opštine itd.) pa kada se predaja novca dogodi i nakon hapšenja državnog službenika taj novac je korišćen kao dokaz jer ovo lice koje je predalo novac niko nije podstrekavao na izvršenje krivičnog djela već je određeni događaj sam prijavio.

U konkretnom slučaju državni organi Crne Gore nijesu zahtijevali od Velimirović Mirka da preduzima radnje izvršenja nekog krivičnog djela, već su istog uputili da postupa po uputstvima Sinđelić Saše, a što je i predviđeno u čl.401a st.4 KZ CG i da o tome obavještava državne organe i upravo na taj način je doprinio otkrivanju kriminalne organizacije.

Upravo iz toga razloga Velimirović Mirko, a saglasno pravosnažnoj presudi Višeg suda u Podgorici koja je donešena po osnovu Sporazuma o priznanju krivice, je i oglašen krivim za ovo krivično djelo. Vijeće Apelacionog suda ne uzima u obzir ovu presudu, pa izvodi zaključke koji nemaju utemeljenja niti u zakonu, niti u dosadašnjoj praksi. Mora se napomenuti da to radi prilično nevješto jer prvo uvodi navodno saznanje Velimirović Mirka da je pod mjerama nadzora u jednom pasusu a već u drugom to postaju mjere tajnog nadzora koje ovo lice samo sprovodi ili koje se sprovode uz njegovo znanje. Međutim, pojašnjenja radi, Velimirović Mirku je rečeno da će biti pod nadzorom jer je iskazao bojazan za svoj život i život svoje porodice, odnosno da će mu biti štićen fizički integritet, a ne nikako da će biti pod mjerama tajnog nadzora ili da će sam sprovoditi mjere tajnog nadzora. Ono što je napisano u rješenju vijeća Apelacionog suda koja nema utemeljenje u činjeničnoj građi, a pored toga pokazano je i pogrešno tumačenje instituta prikrivenog islednika i instituta pripadnika kriminalne organizacije koji otkriva kriminalnu organizaciju ili doprinosi njenom otkrivanju. Upravo ovo ukazuje, a kao što je i ranije navedeno, da je vijeće Apelacionog suda prije izvođenja zaključaka, kao što je to učinilo u svojoj odluci, a koji se odnose na ocjenu dokaza, moralo otvoriti glavni pretres te iste provesti, a nakon toga u skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku iste cijeniti, što nije učinilo.

Upravo iz toga razloga ne začuđuje konačni i definitivni zaključak vijeća Apelacionog suda, da iskaz svjedoka Velimirović Mirka kao i svi derivatni dokazi koji potiču od njega su nezakoniti jer ne postoji drugi način da se izuzmu dokazi iz kojih se utvrđuju odlučne činjenice za donošenje presude u pravcu oglašavanja krivim svih optuženih. Konačno, mjerama tajnog nadzora i razgovorom između Sinđelić Saše i Velimirović Mirka u noći od 15.10.2016.godine utvrđena je odlučna činjenica koja u cjelosti razotkriva kriminalni plan i način vršenja kao i radnje koje trebaju optuženi da preduzmu u pogledu izvršenja krivičnog djela terorizam iz čl.447 KZ CG, pa na ovaj način vijeće Apelacionog suda ovaj zakoniti dokaz i krucijalni za ovu krivično pravnu stvar svojim tumačenjem označava kao nezakonit, odnosno dokaz na kome se ne može zasnivati odluka. Upravo ovaj dokaz je krucijalan u ovom krivičnom postupku, jer bi se izdvajanjem istog iz dokazne građe narušilo osnovno i primarno načelo krivičnog zakonodavstva a to je utvrđivanje materijalne istine.

U nastavku rješenja vijeće Apelacionog suda se paušalno bavi drugim stvarima odnosno optuženima Bogićević Predragom i Ristić Nemanjom i izvodi svoje zaključke iz dokaza koje nije proveo na pretresu, te upućuje da se izuzmu dokazi proistekli iz mjera tajnog nadzora sprovedenim nad Sinđelić Sašom i Velimirović Mirkom, kao i drugi dokazi koji više nego jasno upućuju na krivicu optuženih.

U konačnom vijeće Apelacionog suda na strani 27 u posljednjem pasusu iznosi da će u ponovnom postupku prvostepeni sud otkloniti povrede na koje mu je rješenjem ukazano, provesti do sada provedene dokaze i druge dokaze za koje su stranke saznale nakon glavnog pretresa i koje su dostavile drugostepenom sudu, te će na osnovu toga svestranom i brižljivom ocjenom odbrana svih optuženih i izvedenih dokaza u zakonito provedenom postupku donijeti pravilnu i zakonitu odluku. Ovo je jedini dio rješenja vijeća Apelacionog suda koji, ako bi se izdvojio, je zakonit. Nalazimo da je kod svega naprijed navedenog ovaj pasus trebao da stoji na početku obrazloženja rješenja kako bi se vijeće Apelacionog suda njime vodilo, ako je već odlučilo da nezakonito ukine prvostepenu presudu, jer stavljajući ga na kraju vijeće Apelacionog suda je zaboravilo da prvostepenom sudu kojem je vraćen predmet nije ostavilo prostora ni da brižljivo niti svestrano cijeni ni odbrane ni dokaze, a ovo iz razloga jer je na 27 strana svog rješenja dalo konačne i definitivne zaključke i uputstva kako će prvostepeni sud cijeniti dokaze. Ovo se ne odnosi na bitne povrede krivičnog postupka koje samo vijeće Apelacionog suda je uspjelo da vidi jer ih nema, već i na činjenično zaključivanje, pa je osnovno pravo suda koje odlučuju u određenoj krivično pravnoj stvari da svestrano, brižljivo i po sopstvenoj savjesti cijene dokaze i donose odluku, ukinuto ovakvim rješenjem kojim je dat ultimativan zaključak da se svi optuženi moraju osloboditi što samu odluku vijeća Apelacionog suda čini nezakonitom.

[balkanin]

‘Atmosferu povećane prijetnje širom SAD-a’ :Američke vlasti upozoravaju na mogući domaći terorizam

‘Atmosferu povećane prijetnje širom SAD-a’ :Američke vlasti upozoravaju na mogući domaći terorizam

Ministarstvo sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država izdalo je u srijedu hitno upozorenje na opasnost od mogućeg domaćeg terorizma, odnosno nasilja protivnika administracije novog američkog predsjednika Joea Bidena. Vlasti nisu navele konkretnu prijetnju, ali su ukazale na “atmosferu povećane prijetnje širom SAD-a“, za koju vjeruju da će “opstajati“ u narednim sedmicama, prenosi Beta, pozivajući…

[drazen-katic]

#terorizam Stuttgart se priprema za moguce teroristicke napade! Kako je s tim pripremama u Hrvatskim gradovima? Ceka li se dan D ili su pripreme u toku? Otvaram raspravu. Ugodan dan! www.drazenkatic.blogspot.de https://www.instagram.com/p/B4PtXlZIrH6/?igshid=1kgi2p8bufvme

[radiogornjigrad]

Slavoj Žižek: Ko je kriv?

Reakcije na napade Hamasa od 7. oktobra neobično su rigidne: čim se pomene potreba za razumevanjem okolnosti u kojima se to dogodilo – izraelska okupacija Zapadne obale i čelični obruč oko Pojasa Gaze – preovlađujući odgovor je optužba da se na taj način podržava ili opravdava Hamasov terorizam. Da li smo svesni koliko je ova zabrana bizarna? Smatram to moralnom katastrofom. Pod razumevanjem…

[cgvijesti]

Evropski parlament proglasio Rusiju državom sponzorom terorizma

Evropski parlament proglasio Rusiju državom sponzorom terorizma

Evropski parlament je u srijedu proglasio Rusiju državom sponzorom terorizma, javlja Anadolija. Tokom plenarne sjednice u Strazburu, zastupnici Evropskog parlamenta glasali su za rezoluciju kojom se „Rusija naziva državom sponzorom terorizma“. Za rezoluciju su glasala 494 zastupnika, 58 protiv i 44 su bila suzdržana. „U ratu protiv Ukrajine ruska vojska je intenzivirala udare na civilne…

[zoranphoto]

Uhićena osoba osumnjičena za podmetanje bombe u centru Istanbula

Turska policija uhitila je osobu osumnjičenu za podmetanje bombe koja je u nedjelju eksplodirala u pješačkoj zoni u centru Istanbula, usmrtivši najmanje šestero i ranivši više desetaka ljudi.     Bomba je eksplodirala u nedjelju oko 16.20 sati po lokalnom vremenu u aveniji Istiklal, ulici s brojnim kafićima, restoranima, kinima i trgovinama. Prema trenutno dostupnim podacima, u��eksploziji poginulo je najmanje šest osoba, a 81 je osoba ranjena, među njima dvije teško.  Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan osudio je u nedjelju "kukavički napad". "Prve informacije upućuju na zaključak da je riječ o terorizmu", rekao je Erdogan.     Nitko zasada nije preuzeo odgovornost za napad. U ponedjeljak ujutro ministar unutarnjih poslova Suleyman Soylu izjavio je, prema izvješću državne televizije TRT, da je policija uhitila osobu koja je podmetnula bombu. Osumničena je osoba povezana sa zabranjenom Kurdskom radničkom strankom (PKK), a ministar Soylu zaprijetio je osvetom, naveo je TRT. U EU i SAD-u PKK ima status terorističke organizacije, napominje agencija dpa.  Avenija Istiklal bila je meta terorističkog napada i 2016. godine, kada je bombaš-samoubojica ubio četvero ljudi i ranio njih 39. Turska je vlada tada objavila da je napadač povezan sa skupinom Islamska država, ali ona nije preuzela odgovornost, ističe dpa. Tportal.hr Izvor : Twitter Read the full article

[mishkakagehishka]

Vidila "domestic terrorism" i sama sebi u glavi to prevela ka "domaći terorizam" .

[tragom-katarze]

I sveti rat je ipak rat.

Ime ruže, Umberto Eko