#taj isti

[bookmunchies]

Hahahahahaha, twinning tnght, al kako nisi znala da je jak, bas zato se i pije dzin tonik obicno, ja na svadbi rekoh konobaru, naspi mi dzin a on na to dzin tonik? ok i odma podje, morala sam da ga hvatam da mu kazem da cu cist, ne volim gazirano a dzin tonik ko gaziran, svjedno, on mene gleda ko da ne sme da toci cisti dzin, ono kao ej brate, morala sam mu ponovit i on meni pa koliko ces da ti naspem? sta to uopste znaci, pa imas casu za dzin i spias sta znam visina zavisi od toga da li ga sluze s ledom, ali posto smo trebali uskoro da idemo, ja njemu kazem pa nzm naspi dva prsta, kad on kaze da ce nasut pola case, ja mislim ono ok, pila sam i vise bice ok, i pristanem kad meni on dade pola case za sok dzina, ja se sva zbunila. ko daje dzin u casi za sok sta je to, inace je grk ko cemer zar ne, pa ko ga moze toliko popit ja nzm, ali ja nisam taj tip.

I rly didn't think gin was that strong like.... auwgh?

[tijanatasmaric11]

Prsten slučajnosti

Kupila si prsten potpuno spontano, bez nekog posebnog razloga. Ugledala si ga u izlogu dok si šetala gradom – tanak srebrni obruč sa diskretnim svetlucavim kamenom. Delovao je kao da te zove. “Zašto da ne?” pomislila si. Nekad trebaš sebi pokloniti nešto lepo, bez povoda.

Nosila si ga gotovo svakodnevno, uživajući u njegovoj jednostavnoj eleganciji. Bio je to mali znak pažnje prema sebi, podsećanje da je važno voleti se, čak i kad nema nikoga ko će to da ti pokaže. Nisi ni slutila da će taj naizgled beznačajan prsten postati simbol nečeg mnogo većeg.

Nekoliko nedelja kasnije, dok ste sedeli zajedno u kafiću, počeo je da priča o planovima koje ti do tada nije spominjao. Njegov ton bio je uzbuđen, a u očima se video sjaj nade. Spomenuo je kako je pronašao savršen prsten za “jednu posebnu osobu”. Srce ti je na trenutak stalo – nisi znala o kome priča.

“Pokazao bih ti, ali hoću da ostane iznenađenje,” rekao je, osmehujući se. Ali sudbina se umešala – dok je preturao po torbi, kutijica je na trenutak ispala na sto. Prepoznala si ga odmah. Bio je isti kao tvoj. Identican.

Gledala si u svoj prst, pa u kutijicu pred njim. Svet je na trenutak stao. “Kupila sam isti ovakav pre nekoliko nedelja,” rekla si tiho, pokušavajući da sakriješ zbunjenost. Njegov izraz lica promenio se u trenu – od iznenađenja do nečega što nisi mogla odmah da pročitaš.

“Za koga je prsten?” upitala si, iako si već znala odgovor.

Zaćutao je. Pogled mu je skrenuo u stranu, kao da traži izlaz iz situacije u kojoj nije želeo da se nađe. “Za nju,” rekao je na kraju, ne izgovarajući ime. Srce ti je već dalo odgovor pre nego što su njegove reči stigle do tebe.

Tog dana si skinula svoj prsten. Odložila si ga u malu kutiju, tamo gde više nisi mogla da ga vidiš. Nije ti više bio lep, nije ti više bio tvoj. Ipak, nisi ga bacila. Čuvao je deo priče – priče o slučajnosti, o osećanjima koja nikada nisu bila uzvraćena, i o lekciji koju si naučila.

Jer prsten je bio samo simbol. Ljubav ne dolazi iz nakita ili velikih gesta – dolazi iz istine. A ti si znala da zaslužuješ više od slučajnosti.

[hodajuciputevimacudesa]

Dupli život

"Nisam ovo ovako zamišljala."

Misao mi banu u glavu iz vedra neba dok preplavljena mrakom ležem u krevet. Ne znam ni odakle mi to u datom trenutku, ali me je ta jedna, ne tako krupna, rečenica oborila s nogu. Odnosno, pozamahnim dijelom sam baš u to gluho doba odjednom bila svjesna koliko sam drugačija osoba postala nego što sam sebe u ovim mladim godinama zamišljala. Ni prije nekoliko godina a kamoli dok sam bila malo dijete ne bi mi ni palo napamet da danas živim ovako kako i živim.

Kada to kažem, ne mislim ništa pretjerano negativno. Doduše, možda pomalo u nekim aspektima, ali ništa strašno. Dani mi protiču isuviše mirno. Posebno unazad šest mjeseci. Kad bih morala opisati taj skorašnji period samo bih pričala o jednom danu i to je to. Svaki dan je isti, ne loš, dobar ali ispunjen svime ka čemu sam dugo vremena težila i napokon sve te radnje učinila i sopstvenim navikama. Ali to su navike koje mi prije dvije-tri godine nisu bile ni na kraj pameti. Tada sam mislila da mi niko neće moći stat u kraj ovih mjeseci, idućih pogotovo. A zapravo je sušta suprotnost.

Dok sam trčala u susret svim svojim pogrešnim izborima, Svevišnji je učinio da mi sve i jedan izbor okrene leđa i počne bježati sad od mene. Jedno vrijeme, dok nisam još prihvatila da to nisu stvari za mene, trčala sam za njima, bijesna ih ganjala. Onda sam stala, samoj sebi u kraj. Postrojila samu sebe, određeno vrijeme postavila se u ćošak da dobro razmislim o svemu, sebi i o onome što želim a s čime je On zadovoljan. Od tada bolje znam kojim putevima treba da idem, a pogotovo kojim ne trebam. Nije sve savršeno, često kad dam sve od sebe dobijem nulu zauzvrat al' ne mogu se požaliti.

Te ne samo da sam fizički, djelima sagradila rutinu koju održavam, a drugačija je nego što sam očekivala, već sam i na riječima i karakterno dosta drugačija. Volim svoj mir, svoju tišinu. Sad me više znaju kao štrebera što šuti. Stalno sam namrgođena a nisam stvarno nikad ljuta. Skupljene obrve sam jednostavno od oca naslijedila. Tu sam negdje daleko, mnogo daleko, na moru u svim snovima koje priželjkujem. Ali te scene mi se javljaju nekako u magli, zamrljane i mutne. Još ih osjetim u sebi, ali više ne idem ka njima. Pustila sam ih, pa ako ih nekad u životu stignem dobro je. Manje pričam, rjeđe se smijem, puno više razmišljam, ali sam općenito sretna. Mislim da sam mnogima dosadna. Prijateljica mi je nedavno kao odgovor na moju beznačajnu izjavu rekla da se ponašam kao kakva bab. Nije ništa loše mislila, čak je i bilo smiješno, ali zaista nije ništa slagala. Povukla sam se u sebe i u svoju kožu kao neka nena. Postala sam poprilično nebitan lik u većini priča, neprimijetna skoro za sve ljude. Ne čujem ništa o sebi niti da iko išta meni indirektno poručuje. Unatoč tome sam u vječitom grču. A valjda to tako bude kad si radio neke stvari prije zbog kojih se sada kaješ, samo čekaš da te stignu i ujedu za srce kao kakva gladna zvijer. Nemam pojma šta me do sad stiglo a šta nije ali znam da strijepim i kako se kajem, te da ni najvećem dušmanu, kad bih ga imala, ne bih mu isto poželjela.

I tako dani protiču. Ja mirna i zadovoljna, strašljiva od svih posljedica koje iščekujem nevoljno. Odstranjena od svake buke, raje i graje, providna nekad i samoj sebi u ogledalu, a kamoli drugima. Živim život kao dupla osoba u jednom tijelu. U meni je sve ono što sam nekad htjela nekad radila i pričala, a sada sam to potisnula duboko u sebi i ne znam gdje da to ostavim. Pa ipak nosam sa sobom kao kakvu vreću za smeće gdje god pođem, jer to je prokletstvo koje te slijedi kad život promijeniš na bolje.

[verona-tekstovi]

Sanjala sam te. Bio je to tvoj lik. Iste oči, isti rumeni obrazi, isti glas. Ali taj ti nije imao dušu. Nadala sam se da ćeš barem u snovima ostati onakav kakav si bio. -Verona

[cheddaver]

neko je to prokletstvo... da zelis ono sto ne mozes. jer vuce te ka necemu daljem i drugacijem od ovog sada. od poznatog, ustajalog, cak i ljudskog. nemam objasnjenje sta je to. ni do seksa mi toliko nije. jeste naravno. ali to ludilo me proslo ono kad sam pukla prosle nedelje valjda. slike picke materine. pa kad sam se lozila sa onim klincima. dakle, preseklo me jeste nesto, a vidim i njega je. drugaciji je. kao da je izmoreniji bio psihicki, cak i emotivno. (msm on i emocije...ok), ali... nesto nas drzi. nesto mi je malo i otuzno bilo. osetila sam delic te tezine, istorije, dimenzija zivotnih kroz koje se on kao bice proplitao. kao da sam ga sagledala kao neko dete, to dete koje svi i dalje imamo u sebi. koje nije biralo sudbinu ni NEslobodnu volju. od majke cak. to su duboke issues, traume. videla sam i taj rez od zene. videla sam mu i masku i ono malo ispod. tvrd orah, ali prazan. prazan za zenski rod, za emociju. ali sve to opet, pored njega osecam fizicki mir. mogla sam da mu zaspim na ramenu. mogu da ga fizicki tolerisem. to se meni ne desava. to ne razumem. to me drzi. ne znam, nismo bili u 4 zida. kod mene recimo. i opet kad me je uhvatio za ruku, isti onaj osecaj. i kad sam ga poljubila, isti osecaj. vidim koliko je njemu ljubav potrebna, a koliko ne moze da je primi. kao i ja. cak cu teoretisati da nikada nije voleo zenu. da su to u pocetku bile strasti, posle dza bu, ali ljubav ne. naravno, volis zenu koja ti je rodila dete. kako, ne znam. nikad on nije voleo. nikad, za 60 godina. koliko je zapravo neurotican. nesiguran. izgubljen. svako bi mi rekao, koj ce ti to kurac? koj ce ti, sa svim tim?! i ne bih imala niti jedan odgovor. odgovor je samo potreba. koja se poklapa. zivot nam prolazi, pri kraju je, svakom iz svojih razloga. proslost sjebana, svaka na svoj nacin i iz svojih razloga. dva sjebana bica, maksimalno. i mogucnost organskog podnosenja te osobe. ok, njemu se dize na mene, ali se dize jer mu ja ne stvaram tenziju. ja sam ostecena roba, on to vidi. ja to ne mogu da sakrijem. i nisam izbor ni za sta. ali njegov sin ce ipak da bude odrastao. valjda covek nesto za svoju dusu zasluzuje. zapravo, on to oseca u dubini duse, da nesto treba uraditi za sebe mimo reda, rada i discipline. i po ps-u sve. to njemu govori njegova dusa, ali um ce verovatno da dodje sa tim u konflikt, i... zamisli sad ja caletu da kazem za ovo. pa bukvalno bi me zatvorio negde. a zapravo ne bi. ja sam svoju psihicku i jos po neku autonomnost ostvarila. ovom treba jos jedno dete, a uzgred i... ajde da ne zalazim sad u to. ali sad... sredjivanje, licna, picke materine... jebote.

[belog-grada-crna-princeza]

Princip ogledala.

Sve se u stvari fokusira na delove. Odrasli deo/dečji deo. Id/ego/superego. Podsvest/svest. Razum/srce. Logično/osećajno. Delove koje treba pomiriti, pronaći tu meru na vagi koja kaže da su oba tasa u balansu. Ništa nije crno/belo. Zar to onda ne znači da je sve sivo? Opet odlazite u ekstrem. Zar je važno koliko je delova u meni? Zar je važno što ih ne mogu pomiriti? Nešto je uznemirujuće kod napuklih ogledala. Odraz čine fragmenti i svi su ti, a ni jedan nije ti. Ne u potpunosti. Slažem slagalicu svakog dana najbolje što umem. Parčence u kom sam dobra, fina, mirna. Parčence u kom sam tužna, krhka, slaba. Parčence u kom sam velika, veća od svih. Parčence u kom sam tvoja. Ni jedno u kom sam svoja. Isplakala sam more prošle nedelje kad mi je osoba kojoj najviše verujem na ovom svetu rekla: bez ljubavi prema sebi tuđa ljubav nema za šta da se primi. Ali nije da ne volim sebe. Nije tako jednostavno. Kod mene, ništa nije tako jednostavno. Koju sebe da volim? Onu što je živahna, pozitivna, optimistična, jaka, nezaustavljiva? Onu što je daleka, hladna, okrutna, bezobzirna? Onu što je na podu sama i krvava i neutešna jer ne može da nađe ništa što je odvraća od te istine da je ovo.. sve? Ili onu.. onu najgoru, praznu, crnu rupu koja u sebe usisava sve pa i sebe samu? Ja nisam skup svih mojih delova, oni imaju zasebne živote, zasebne ljubavi i zasebne neprijatelje. Voliš one u kojima se pronađeš, ogledaš, u kojima se ogleda najbolje u tebi. Ali ogledala ne lažu i ništa nije crno/belo, sećaš se? Slamaš one delove u kojima vidiš najgore u sebi, ja ih sakupljam i sada su i meni i tebi šake krvave. Teram te da ih slomiš jer to je princip ogledala. Ili ćeš pokušati da ih sastaviš, ja ti neću dati, ne želim da te ranim ali ranjava te moja suština. Tvoja ljubav nema za šta da se primi. Ja nisam želela taj odgovor, želela sam da čujem: nije važno, ja volim sve tvoje delove. Nije važno što nisi cela. Ali život nije film. Ogorčena sam na psihologe, psihijatre, terapeute; oni koji misle da sve znaju i oni koji postavljaju kriterijume, nisam bolesna. Ja sam ogledalo. Bolestan svet u meni vidi sebe i ne dopada im se ono što vide, žele da me sklone, ili pak da me nauče kako da se bolje kamufliram u njima slične. Hah, ma ne treba meni kamuflaža. Vi i onako verujete u selektivne istine. Nisam ja nikoga obmanula, vi kreirate uloge i iluzije, a ja uživam u tome da ih raspršim u komadiće. Sad smo isti. Da li je to istina? Ili ona druga, koja plače sve suze koje vi niste pustili i želi da bude sunđer koji će upiti svu bol sveta tako da nikad nikog ništa ne zaboli? Ali opet sam u ekstremu. Jedan čovek me je jednom znao, bolje nego iko na ovom svetu, bolje nego ja samu sebe. I ne znam da li me je jačim žarom voleo ili mrzeo. Jer, bili smo isti. Posle tolike ljubavi i posle tolike mržnje ostaju samo sive zone. Blede kopije dubina u kojima plivam sa ajkulama jer njihovi zubi su transparentni. Čovek ti se smeje, dok u drugoj ruci drži nož. Psiholozi bi rekli da projektujem ali svi smo mi loši. Ne možeš da vidiš zlo u drugome, zlo kog nema u tebi. Samo su deca još uvek čista. Ja želim da zaštitim to parčence. Možda je ona sidro, možda je ona ono za šta nečija ljubav može da se uhvati. Nekada... Možda je ona početak moje ljubavi prema sebi.

- Katarina

[tvoja-tt]

SUNCOKRET - BILJKA SREĆE

Suncokret je biljka besmrtnosti, pripada planeti Sunca, astrološkom znaku Lava, elementu Vatre i simbolu Duhovnosti. U Hrišćanstvu je simbol Božije ljubavi i predstavlja nepokolebljivu veru da vodi dušu do najvišeg duhovnog nivoa. Žuta boja ovog cveta se smatra simbolom vitalnosti i inteligencije. U tarotu ona označava kartu Sunce. Ako Vam je izvuče gatara na vašaru, znajte da Vam je donela zdravlje, plodnost, mudrost i sreću . Odlična karta. Leči i depresiju !!! Kažu da osobe sklone ovom psihološkom stanju treba da nose i uvek budu u blizini suncokreta. On će im, kažu isti, upotpuniti prazninu koju osećaju i poboljšati stanje duha, a između ostalog rasteruje lošu energiju. Čak su Indijanci obožavatelji ovog cveta. Koriste ga u letnjim festivalima kao simbol žetve. Oni veruju da im ovaj cvet donosi vitalnost, energiju i plodnost. U Kineskoj tradiciji ovaj cvet označava dug život, snagu i sreću, ali devojke u Kini ovaj cvet koriste za još nešto - prizivanje mladoženje !!! Bace tri semenke iza leđa i koga prvog sretnu - to je taj !!! Hmmmm.....da li je baš pametna ta ideja. Ovde bi trebalo da stoji upozorenje : " Nemojte to pokušavati kod kuće !!!" :))))) Ovo je cvet duhovnog rasta, fleksibilnosti i mogućnosti. Simboliše bogatstvo i ambiciju !!! Suncokret se uvek okreće prema Suncu tako da simboliše i duboku odanost, postojanost, snagu i toplinu. Neki od Vas su voleli ovaj cvet i bez mnogo informacija o tome šta on predstavlja i znači. Verujem da će ga zavoleti još više, a oni koji su na njega gledali kao izvor ulja i grickalicu uz neki film....mislim da će ga više poštovati. Možda će ga neki posaditi u svojim baštama, neki iskoristiti njegove motive za dekoraciju stana ili kuće, nekima će pasti još neka ideja na um i sigurno je da ćemo svi zajedno u budućnosti potpuno drugačije doživljavati ovaj prelep i moćan cvet.

Sadržaj preuzet u celosti, sa bloga “Mojih 40+” Ceo sadržaj pisala Bombonica Events.

Iz ljubavi prema suncokretu, prekopiran sadržaj. Iskreno se nadam da sam barem na trenutak i vama uspela približiti tu moć i energiju koju nosi ovaj cvet. tvoja.t.t.

[pisemdaklepostojis]

Sjedim u istom kafiću, naručujem istu kafu, poslužuje me isti konobar, pepeljaru guram sa iste strane stola, stolicu primičem na isto mjesto, već godinama, tako. Ništa neobično u tome, ništa novo i neočekivano.

Za sto preko puta mene prilazi i sjeda visok momak, malo koštunjave građe, crne kose i smeđih, dubokih očiju. Naručuje čini mi se kratki esspreso, ne puši. Dugo sam analizirala njegovo lice, toliko dugo da je postalo vjerojatno jezivo koliko buljim pokušavajući odgonetnuti odakle ga poznajem. Od svega, lice mi je najmanje bilo poznato. Na misli su navirale pjesme, poezije, preporuke za knjige i filmove, svega sam se sjetila u momentu, ali lice sam dugo posmatrala. Da li me je vidio i namjerno ignorisao ili samo ima previše loš periferni vid, ne znam. Ali, ni da ga takne taj moj ustaljeni pogled.

Naposljetku, u mojoj glavi se kompletirala slika nepoznatog muškarca, no onda sam shvatila da jedino što ne odgovara je lokacija. Mi nikako ne bismo trebali biti u istom gradu, pogotovo ne u istom kafiću. On Sarajevo poznaje iz pjesama, a ja ne znam ni odakle on dolazi. Činilo se da je Hippy klupa tu noć bila neki paralelni univerzum i da je sve bio samo plod moje mašte. A zapravo, zveket sitnog novca kojim sam platila kafu razuvjerio me da se radi o realnosti.

Moj sljedeći korak bio je i više nego očigledan, jer šta drugo uraditi u takvoj situaciji. Poklopile su se zvijezde, ukrstili se putevi i cijela scena je bila namještena. Trebalo je samo da svako odigra svoju ulogu. Stoga, ja sam pokupila svoje stvari, obukla kaput i - izašla. Na slušalicama sam pustila jednu divnu pjesmu, milovao me je martovski vjetar. A ti si, ostao u kafiću ili čak samo sjećanju. Ti si izgleda, skupljao granje, da živu spališ me...

[ti-i-ja-mozda-nekada]

Ponikana Teinom novom pjesmom "naivčina" odlučih da napišem ovaj post u kojem se nadam da će se malo djevojaka/žena pronaći, jer sve ostalo bi bilo totalni promašaj za ženski rod, čovječanstvo.. Zaslužujemo više od onoga što smo imale ili imamo sada.

Za početak da li možete da zamislite jednu savršenu vezu, gdje se u potpunosti slažete, razumijete sa pola riječi, živite bajku svog života, a on je sve ono što ste oduvijek željeli, tražili čitavog života? Zamislili ste je. Želite takvo nešto. Vrijeme je da vam ispričam svoju priču. Priču čiji kraj još uvijek nećete saznati. Ali, saznat ćete neke druge stvari, puno vrijednije od toga gdje vam kraj više neće ni biti bitan.

Kao i sve ljubavne priče, početak je iznenadan, nenadan, ma neobjašnjiv, jer jednostavno ne postoje riječi koje bi opisale zašto se sve tako moralo desiti i kako.

U jednom trenutku života vi ste osoba koja je psihički potonula zbog životnih situacija za koje mislite da nikad bolje neće biti i da jednostavno nade za bolje sutra nema. Pokušavate iznova da se mirite s tim, da nazor tjerate neki život, mijenjate sebe fizički, ponovo ste osoba koja odjednom želi da se dotjeruje, hoda, izlazi, znate taj važni vizuelni dio sreće, a unutra krš i lom. Povjerenja nema, ljubavi još manje. Sve je od danas do sutra, totalno nebitno, nezainteresovano, svaki dan je isti, ništa novo se ne dešava, vi se više čak i ne trudite da bude nešto drugačije. Izgubili ste vi i vjeru u ljubav, osjećaj da vam je stalo do nekoga, da nekoga volite, jer su vas toliko puta razočarali da ste na taj dio svog života postali imuni.

I odjednom, neki đavo vama mira ne da, mi to danas mnogi zovemo sudbinom, jer šta bi drugo moglo biti već.

Pojavljuje se on. Kao što rekoh već iznenada, nenadano. Doduše, ne primjećujem ga odmah, jer kao što rekoh taj osjećaj nezainteresovanosti je tada dominatan da vam je svejedno ko vas gleda, piše, jer sve riječi rečene tada ne dopiru do vas. I onda se odjednom desi da vam dođe ta faza neke nervoze kada sami sebe ne podnosite a ne nečiju pažnju u tom trenutku. I kao što obično biva to se slomi na tim "nedužnim". Bio je uporan od prvog dana, istina, primjetila sam da je uporan, da piše i baš to je bio povod da tu nervozu izbacim na njega. Jer zašto on meni uopšte piše? Šta će on meni ponuditi? Sve već viđeno odavno.

Od toga dana počinje naša priča. Dan po dan, noć po noć, svakodnevno. I znate, desi se to, da niste ni svjesni, koliko vam je ta osoba ušla pod kožu nesvjesno. Zaljubili ste se vi već odavno. Gotova je to stvar. To povjerenje koje ste stekli u njega, u svaku njegovu riječ, ma niste vi to nikad osjetili u životu, jednostavno to je to, onaj pravi kojeg ste čekali cijelog svog života. Ni ne pomišljate da provjerite neku njegovu riječ, jer istina je to znate, drugačije je nemoguće. I živite tako dan za danom.

Iako ste rekli da veza na daljinu nije nešto što bi vi sebi dopustili - ovaj put ste se upustili u to, jer jednostavno jače je to od vas. Prošlo je već dosta vremena, razgovora, pa i godina, vi ne sumnjate sve je savršeno, čak imate neke svoje planove o budućnosti, životu...

I kad god mislite da u životu ne može da bude loše, život se potrudi da vas demantuje.

Sada ste već zaljubljeni, volite tu osobu, ne možete bez nje da zamislite ništa i onda.... Paaaffff..

Povjerenje se lomi kao da je od stakla, ona bajka sa početka počinje da dobiva jednu drugu dimenziju, drugu stranu priče...

Nekada nas život navede na put da bi počeli da tragamo, a svako ko traga za nečim on to na kraju i nađe..

Počelo je pravim snovima - svaku noć u san vam dolazi nešto zbog čega se budite uznemireni, osjećate neobjašnjivu tjeskobu i tada počinjete da preispitujete riječi, vraćate vrijeme unazad, film unazad... I počinjete da tražite...

Da li možete da pomislite da istina koja je bila na početku uopšte nije onakva kakva jeste.. Da zamislite da svaka rečenica izgovorena je zapravo suprotno od svega onoga što je rečeno..

Tada otkrivate drugu stranu osobe koju volite. Shvatate da vi u njegovom životu i niste imali ulogu istu čitavo vrijeme kao što on ima u vašem životu. Znate, bude tu svega... Laži, tajni, drugih osoba, čak i ljubavi. I onda se fatate za glavu u jednoj noći jer sve vam izgleda kao jedna ogromna laž za koju ne možete da vjerujete da se to dešava vama. Ne možete da vjerujete svojim očima.

Ne vjerujem ni dalje ako ćete iskreno. Da vam se desilo takvo nešto da ni u jednom trenutku niste imali potrebu da sumnjate u riječi te osobe jer toliko povjerenje je bilo dato njemu....

Pokušavate da saznate istinu, naravno kako obično biva, ne dolazite do nje lako, jer sve se krije, ne priznaje...

Radite to onda po svojim metodama i saznate sve. Da ste čitavo vrijeme bila osoba koja je skrivena od očiju javnosti, a uvjeravani u skroz druge riječi, da ste bili u jednom trenutku čak i jedna od mnogih, da je uvijek bila želja za nečim još pored vas... Osjećate se prljavo, izdano i odvratno. Jer nikada niste željeli da budete jedna od mnogih, a dali ste od sebe sve. Iskreno i od srca od starta.

Pokušavate da razgovarate o tim stvarima, jer ipak godine su iza vas, ali razgovora nema. Zašto? Ne znate. Nedostatak volje, nedostatak ljubavi ili straha od suočavanja sa istinom? Mislite li da je to fer prema nekome ko vam je dao srce na dlanu?

Shvatate situaciju. Nije to više ona bajka, sada je to stvarnost. Stvarnost da ste dali svoje povjerenje, a ostali da sjedite u istoj sobi sa sumnjom, nepovjerenjem, nepoštovanjem a možda i bez svega ostalog. Nema više onog osjećaja da vjerujete sve na prvu, vi sad čak i ne želite da vjerujete, vama je sad i očigledna istina laž.

Da li čovjek koji je dao svoje povjerenje nekome bez da razmisli da li ga zaslužuje, treba da dobije ovako nešto?

Jedan čovjek vas nauči lekciju. Života. Sve naizgled dobro ne mora da znači da je lijepo. Jer sve što se trudimo da bude lijepo, ispod sebe ima neku svoju priču. Stvar je samo da li ste vi dio te priče ili ne? Nekada mnogi nisu dio, jer su bili most do spasa, novog života, a neki jesu postali ali nisu više bili oni ljudi koji su nekada bili.

Sada za vas dragi moji ostaje pitanje života, da u svoja četiri zida razmislite kome dajete svoje povjerenje, šta ako ga izgubite u jednom trenutku, šta ako se bajka završi jednog dana ili odlučite da živite sa izgubljenim povjerenjem, da li ćete i dalje biti osoba koja je bila s početka ili ćete postati neko drugi, da li ćete se boriti za ono što osjećate ili ćete ipak otići još jednom sa izgubljenim povjerenjem u ljude i slomljenog srca?

Da li ćete poslije ljubavi koja vas je oživjela i ponovo slomila, moći da sastavite komade svog srca i nastavite da živite život? Šta ćete uraditi sa ljubavlju koju osjećate u sebi? I kakav život ćete živjeti bez osobe koja je bila vaš život? Da li će više ikada neko moći da bude vaš život, iskreno, sa povjerenjem, sa pravom ljubavi... Ili ćete ukoliko se odlučite otići, voljeti ljude onako kako su dosad voljeli vas, sa dozom nepoštovanja, izigranog povjerenja sa rečenicama punih laži......

Kako si me ranio

Tugu mi podvalio

Nisi se nimalo šalio

Na adresi piše mi

"Broj jedan naivčina"

Žena ostavljena, ničija...

Da si pravo muško ti

Nisam se ni nadala (nažalost jesam)

Takvog nisam još ni vidjela

Pusto žensko, prokleto

Ne vidi i ne čuje

I u muške laži vjeruje....

[bojesvemira]

Tamo bih da se budim

Gdje ti lutaš danas? Ne lutam, ali ako lutam obično pokupim ovaj svoj haos od kose u rep namažem hidratantnu kremu na lice obučem crnu odjeću i izađem, u zadnje vrijeme čak i ne slušam muziku na slušalicama nešto mi je draže bilo na onim starim koje su mi se slomile a mene mrzi da kupim nove jer ne volim nove stvari. Lutam i do one polovne radnje nađem koji komad i ispunim sebi dan, u zadnje vrijeme pretjerujem sa odjećom ali teško odolim dobrim a jeftinim stvarima, izgubim se i između onih Sarajevskih ulica pa sjednem u omiljeni kafić onaj najmanji mogući ali za mene uvijek ima mjesta pa popijem kafu sa šlagom ne znam ni što je toliko volim i ako ne bih trebala, sve u životu volim najvećom jačinom sve ono što ne bih trebala.... Eto tako, i shvatam da sam nekako poslednjih par godina provela tako lutajući ulicama, bez sebe onako kao duh prolaznik jako rijetko me neko primjeti, i odgovara mi to šta ja znam... biti neprimjetna. Imala sam eto tu osobu i grad u koji sam bježala voljela sam kod tog grada što ga je i ta osoba voljela, i svi okolo mene, imala sam i malo društvo koje vremenom se raspalo, i ta osoba jesta voljela taj grad ali mene manje više, ne zamjeram joj okej sam sa tim. Ali nekad me obuzme ljubomorna šutnja zašto nisam tamo gdje volim toliko biti, i nekada bih se svađala sa svima koji kude taj grad. Ali ne mogu oni da razumiju da svugdje na svijetu su isti zalasci sunca oni koje prezirem osim tamo, u tom gradu zalazak i izlazak sunca je drugačiji kao i svako jutro koje svane a noć tamo nikad mi nije bila ista. Ja znate, nisam ljubomorna na ljude koji su okruženi dobrim društvom, ljudima za popiti kafu ja sam više i navikla ovako sama, svi na kraju odu u to društvo tamo gdje vrvi od glasova a ja ostajem sama, nije to problem. Problem je što se meni ne samuje ovdje u ovom gradu, što imam mir negdje gdje niko ne razumije. I ne mora, ja kad odem tamo ništa drugo i ne postoji. Ne znam jel bih trebala da volim više grad u kojem sam rođena, valjda bih ali nije to baš tako, zavoljela sam grad u kojem sam se najjače smijala. Osudite me, okujte me ali tamo bih da se budim.

[mali-princ]

Nije taj čovek bio čista književnost; književnost je samo u njemu bila jedna od mnogih, voljenih, podstanara. Mi smo se o njemu naslušali raznih strašnih priča, tog čoveka do tad nismo bili videli, a hodnikom je strujala neka napetost, strah od nečega za šta ni sami ne znamo šta je. Čuju se vrata od kancelarije, vrata desno, nasred hodnika, mi stojimo dvoje po dvoje, u redu, jedni iza drugih, još malo pa ćemo i za ruke da se uhvatimo, kao u zabavištu, svako svoje kucanje srca čuje.

On stiže, oniži i sed čovek, ali uredan, čist, sređen, u farmerkama i belo-crvenoj karo košulji; uvek je dolazio tako obučen. Ulazimo, njegove prve reči, sa čistim nemačkim akcentom, glase: Otvorite, molim vas, onaj gornji levi prozor, i ovaj gornji desni, da možemo da dišemo. U jesen, dok još ne zahladi, kroz te prozore smo disali; u zimu, samo gledaš da ne sediš na toj dijagonali - što bi se u našem narodu reklo, ubiće te promaja.

Kad svi uđemo, on zaključa vrata i počne predavanje. Tri sata, bez pauze, nama glave još pune svakakvih priča o strogom i pomahnitalom čoveku - ne usuđuješ se ni da odeš do toaleta, a više ne možeš ni da pratiš šta priča, jer ti se piški, dok se posle nekoliko predavanja neki junak nije okuražio da okrene ključ u bravi i ode u toalet. Odjednaput, svako malo neko ide. A vremenom ti i žao da odeš do tog toaleta, propustićeš pet minuta predavanja.

Kakav je bio ranije, ne znam, samo mi se pripovedalo, pa ono - ako su lagali mene, i ja lažem vas. Ali nama je bio jedan od onih koje pamtimo zauvek. Na trećoj godini radimo Šilerova filozofska dela - još onako nesigurni u svoje znanje, upleli se u one rečenice, tumačimo, ponekad nešto i lupimo, jer ne razumemo, ali nijedan odgovor nikad nije bio osuđen. Svaki je prihvatio, promislio par sekundi u tišini, nekad ostavio tako da visi u vazduhu, da se o njemu promišlja i dalje, perpetuum mobile.

Pa se onda zagleda kroz prozor, iz te književnosti izniknu priče i o velikanima srpske istorije, arhitekturi beogradskoj, imao si utisak da je o svakoj zgradi imao spremnu priču, da je svaku znao u dušu. Priča se ne sećam više, za moj mozak za koji je svaka istorijska činjenica nova matematička formula sa tri nepoznate nije bilo moguće zapamtiti ih, ali sećam se da ih je bilo i često su prožimale redove Šilerovih filozofskih spisa.

Pričao mi je, jednom, kako svakog dana na posao ide peške. Od Voždovca, do Knez Mihailove, svaki dan nekim drugim putem, na posao, pa sa posla. I u tim šetnjama svašta čovek nauči. O sebi, o svetu, onom u sebi i van sebe, o drugima i onda opet o samome sebi. Pričao mi je o profesorima, koje sam tada znala samo sa svoje strane katedre, one studentske, pričao je mirnim tonom, kao da se njega to ne tiče, ali se u tom tonu krilo jedno upozorenje, koje neću shvatiti ni nekoliko godina kasnije kada sam ga, po njegovom odlasku sa fakulteta, srela na hodniku i rekla da sam (ipak) ostala da radim na fakultetu, a on mi uzvratio - Ne zavidim vam, uopšte. Tad sam još bila puna ushićenja, jer, ostvario se moj san, mogu nekome da prenosim svoje znanje, šta može baciti senku na tu čast? Kao što to uvek biva, shvatiću to tek mnogo kasnije.

Bio je prkosan i kad su drugi odlučili da fakultetu više nije potreban, sećam se kutija od banana na hodniku u koje je izneo knjige koje su, valjda, u tada već bivšoj njegovoj kancelariji bile naslagane od poda do plafona, mogao je ceo fakultet da se nahrani njima. U kancelariji sam bila jedanput samo, ne sećam se zašto, sećam se polica i polica sa knjigama, a tek negde iza njih, mali pisaći sto. Ma koliko knjiga sad stavili u tih par kvadrata, nisu to te knjige, prazan je prostor od poda do plafona.

Jedanput u to vreme videla sam ga na Sajmu knjiga, iza sebe vuče koferčić u koji će posložiti nova književna dela. Bila je gužva, ne javim se. Nekoliko godina kasnije, na poslednjem Sajmu knjiga u Hali 4 pričam mami kako sam tada videla profesora sa koferčićem, i tek tačno u tom trenutku, ugledah ga za jednim slabo posećenim štandom, iza njega isti onaj kofer, i ranac na leđima. Hoće li me se setiti? I mama je tu, šta ako me se ne seti, ili se naljuti što ga uznemiravam? Ipak, odluka je pala da ga pozdravim, tek da zna da ga nisam zaboravila, pa šta bude.

Setio se. Pamti. I kaže mojoj mami: Gospođo, vaša ćerka je jedan od jako retkih studenata koji se nikad ne zaboravljaju.

Ne zaboravljaju ni studenti takve, retke, profesore.

[ladiscribus]

Asuncion - Probodeno srce Južne Amerike

Do��ao sam autobusom na glavni autobusni kolodvor u grad Asuncion, glavni grad Paragvaja. Želio sam krenuti prema hotelu javnim prijevozom da ne trošim novce na taxi no doživio sam opet nešto, što sve češće doživljavam u zemljama Južne Amerike, a to je da je vožnja javnim prijevozom postala maksimalna komplikacija. Nekakve kartice za javni prijevoz na kojima moraš puniti saldo novcem da bi dobio kredit kojeg onda možeš trošiti na usluge javnog prijevoza, ovdje konkretno na autobuse, iako je Asuncion imao konjski tramvaj još davne 1871., a električan od 1913. koji nažalost danas više ne vozi. No to nije sve što se tiče kartica javnog prijevoza. Postoje više kompanija koje izdaju takve kartice. To sam sve saznao pričajući s tipom iz nekog kiosk-dućana. Na kraju mi je on pozvao Uber i još nadodao nešto sitno novaca iz svog džepa. Vrlo ljubazno od njega, na što sam ja svečano obećao da ću mu se odužiti. Taksist je bio mladić nenavršenih 30 godina, oštrouman i prijateljski raspoložen. Navukao sam ga na priču o životu u Asuncionu dok smo se vozili do mog hotela, točnije do trga Plaza Uruguaya koji se nalazi blizu hotela kojeg sam bukirao. Taksist se doimao poprilično ogorčeno na vladu i životni standard ovdje. Pomislio sam, opet jedan mladi čovjek koji želi izaći iz svoje zemlje u neku novu ljepšu budućnost, već pomalo klasično za ovaj kontinent. Dok je ljutito obrazlagao svoje mišljenje o politici, primijetio sam jedan detalj dok je izgovarao glas r . To sam već primijetio kod gazdarice hotela u Encarnacionu, ali tada sam pomislio da ima neku vrstu govorne mane, no sada bi bilo vrlo čudno da i mladi taksista također ima potpuno istu govornu manu. Zvuči kao da Amerikanac govori španjolski pa ne može izreći oštro glas r. Pomalo komično mi je to zvučalo, no ubrzo sam skužio da svatko izgovara glas r na identičan način pa sam se brzo naviknuo na to.

Hotel je u starom dijelu grada koji je i administrativni centar grada. Na prvu loptu mi je izgledao prilično zapušten i oronuo. Većina starih zgrada su u lošem stanju, fasade neugledne, izblijedelih boja. Ne znam je li bio razlog što je već sunce polako zalazilo pa mi je sve izgledalo bezbojno ili je kroz zadnjih desetak godina bogatiji dio stanovništva preselilo u druge novije kvartove s boljom i modernijom infrastrukturom pa se grad zapustio iz tog razloga.

Drugi dan prošetao starim dijelom grada koji je ujedno i centar grada no i dalje sam imao taj isti osjećaj koji me je pratio od kada sam došao u Asuncion. Stari grad napušten i zapušten, u njemu zgrade u lošem stanju. Samo bitne profane i sakralne zgrade su obnovljene. Kao što je zgrada Panteón Nacional de los Héroes y Oratorio a Nuestra Señora Santa María de la Asunción. To je jedna od najznačajnijih povijesno - umjetničke vrijednosti, posebice je zgrada velike domoljubne vrijednosti s velikim natpisom na latinskom: "fides er patria", što znači vjera i domovina. Unutra su zahvale velikim vladarima, kraljevima, prinčevima, mornarici, avijaciji itd., i uistinu ova zgrada je mjesto posebne važnosti za Paragvajce. Cijeli ovaj dio grada kao da je izgubio svoju urbanu socijalnu dušu. Kao da ljudi dolaze ovdje samo radi posla, kratko se zadrže i idu dalje. Kao da turista ovdje i nema. Nema gužve oko glavnih znamenitosti grada, kao što je to u nekim drugim zemljama Južne Amerike. Prošetao sam do katedrale Nuestra Señora de la Asunción , preko puta pojeo kažu jednu od najboljih empanada u gradu. Nastavio sam do Plaza de Armas gdje se nalaze državne bitne zgrade Congreso Nacional i Parlamento Nacional te produžio do Palacio de Lopez.

Dok sam se vraćao prema hotelu, dvojica Paragvajaca srednje dobi , doviknuli su mi "Croacia!".. Prepoznali su majicu koju sam imao na sebi, a ja sam naravno zastao i prijateljski izmijenio nekoliko rečenica o mojoj Hrvatskoj i hrvatskim sportašima, posebice nogometašima i košarkašima. Jedan od njih me ugodno iznenadio znanjem o Hrvatskoj, hrvatskom sportu i općenito o sportu bivše Jugoslavije..

U hotelu u kojem sam odsjeo su bili Nijemci, stare prdonje koji podsjećaju na družinu polugangstera iz film Reservoir dogs, režisera Tarantina. Ne znam je li svrha njihovog putovanja bila poslovne ili turističke prirode, ili su možda spojili ugodno s korisnim no djelovali su organizirano i kao da znaju po što su ovdje došli. Nije ni čudo da ovdje možete vidjeti strance. Niske stope poreza privlače investitore iz cijeloga svijeta.

Poslijepodne uputio sam se u muzej željeznice koji se nalazi vrlo blizu mog hotela. U muzeju sam se našao skoro sam samcat. Tu je još bila prodavačica karata koji mi dodijelila vodiča. Kustos je bio stariji gospodin koji boji kosu u crno, profinjenog, smirenog govora i više mi je ličio na prekaljenog makroa u mirovini koji još uvijek nije skroz izašao iz biznisa. Morao sam pričekati da gospodin kustos završi s tipkanjem poruka, vjerojatno dogovaranju mutnih poslova, input output biznis. Paragvaj i jeste poznat po nezakonitom trgovanju elektroničkim aparatima, drogom i oružjem, tako da sve moguće, kao što je moguće da je moj kustos jedan od glavnih faca u ilegalnim radnjama.. Slanje bitnih informacija porukama je trajalo par minuta, dok se gospodin crne obojene kose napokon nije skroz posvetio meni i mojoj želji za znanjem o paragvajskom željeznici. Izmijenili smo puno službenih i neslužbenih informacija.. O ratu u Paragvaju, o ratu u Hrvatskoj, o Englezima koji su po njemu dali puno Paragvaju, ali po njegovom mišljenju indirektno doprinijeli ratu u Paragvaju. Inače, Paragvaj je prvi imao željeznicu u cijeloj Južnoj Americi i nju su izgradili Englezi 1961 ili 1962. kako bi brže i lakše prevozili robu. Paragvaj je bogat rudom željeza. Danas proizvode soju, junetinu steviju. Paragvaj je izgubio puno teritorija u ratu 1865. - 1870. protiv trojednog saveza Brazila, Urugvaja i Argentine no najveći je problem što je izgubio oko 2/3 muškog stanovništva. I dan danas narod u susjednim zemljama šapuće da su Paragvajke još uvijek u stalnoj potrazi za muškarcima, što za muške turiste kao ja i nije tako loše, mada se ja baš i nisam uvjerio u te pučke priče.

Kroz grad teče najveća rijeka Paragvaja koja se zove istim imenom Paraguay, a dolazi od Guarani jezika od 3 riječi para =more, y = voda i gua = špilja, a sve zajedno u kompletu bi značilo izvor mora. Uz rijeku su napravili jednu lijepu dugu šetnicu Costanera, koju sam posjetio tek treći dan mog boravka. Put od hotela vodio me preko jedne mini favele, kako susjedi Brazilci zovu takve vrste siromašnih gradskih četvrti, no da ne bi hodao 3 km dalje nego što je potrebno, odlučio sam riskirati, iako iskreno nisam ni znao ni očekivao da taj kvart tako opasno i zlokobno izgleda. Na ulazu u tu četvrt dočekao me lijepi niz murala Mompox.

Mural Mompox iz 2011.

Grad Asuncion osnovali su članovi druge španjolske ekspedicije Juande Salazar y Espinoza i Gonzalo de Mendoza 1537. baš na dan kada katolička crkva slavi spomen na Marijino uznesenje 15. kolovoza, napravili su utvrdu i nazvali je Casa Fuerte de Nuestra Señora de Santa María de la Asunción. I danas Paragvaj zovu srcem Južne Amerike, a baš Asuncion je postao ishodište daljnje kolonizacije sjevernog prostora oko La Plate. Bio je centar odakle su kretale ekspedicije u Čile i Boliviju i središte osnivanja ostalih gradova sjeverne Argentine. Kasnije Buenos Aires postaje glavni grad Potkraljevstva Rio de la Plata, i time Asuncion prestaje gubiti na važnosti i tu završava zlatno doba grada Asuncion.

Jedno mjesto koje me najviše oduševilo je jedna mala četvrt do centra grada po imenu Loma San Jerónimo koja se nalazi nadomak rijeke Paraguay. Male vijugave strme uličice, šareno obojane fasade malih kućica, ukrašene stepenice kojima se prolazi unutar naselja, uličice uske koje podsjećaju na šibenske kale, samo puno živopisnije. Klupica na kojoj se možete odmoriti i uživati kao ste u nekom drugom svijetu, mjesto koje kao da je odvojeno i ne spada u ovaj grad. Vjeruje se da je u vrijeme kolonizacije Španjolaca, ovdje bila osmatračnica koja je kontrolirala ulazak brodova u zaljev Asuncion.

Morao sam kupiti kartu za grad Resistencia na terminalu u Asuncion. Nakon obavljenog posla, otišao sam na ražnjiće na kiosku kod starije gospođe koja upravlja svojom malom firmom nasuprot terminala autobusa. Ljubazno mi ponudila plastičnu stolicu i stol da pojedem u miru ražnjiće s roštilja i dala mi pikantni umak da malo začinim. Dobro da sam prije provjerio stolicu koja je imala samo tri noge.. Vjerojatno bih razbio kičmu da sam sjeo odmah na nju bez prethodne vizuale kontrole.. Samo sam se srdačno nasmijao na tu nezgodu jer znam da nije bilo zle namjere s njene strane i tako sačuvao već odavno bolan stup kralježnice od još veće nesreće.. Uz dva ražnjića idu i dva mala kruščića. I to je sve što se dobije.. Uvijek sam težio jednostavnošću u gastronomiji i grozio sam se luksuznim restoranima jer tamo se nikada ne mogu potpuno opustiti. Uzeo sam kolu da bolje probavim mesne delicije, no nakon što sam ogulio štapiće s komadima mesa u roku keks, poželio sam popiti koje pivce, ali ne. Druga najkorumpiranija država u Južnoj Americi po imenu Paragvaj nije dala dopuštenje simpatičnoj staroj gospođi, vlasnici ovog gastronomskog objekta kioska, da prodaje pive. Nakon izmijenjenih nekoliko rečenica i sprdavanja političara guzičara koji su isti u svim zemljama koje poznam, vratio sam se u hotel javnim prijevozom - colectivo, to jest lokalnim busom.

Zadnji dan boravka u Asuncionu iskoristio sam da prošećem modernim kvartovima Recoleta i avenijom Avenida Mariscal Lopez, iako je bilo po danu jako vruće, jer ljeto u Paragvaju može biti pakleno te Paragvaj spada u najtoplije zemlje Južne Amerike. Veliki kontrast između dobrostojećih i slabostojećih vidi se u arhitekturi, kao što je isti takav kontrast u cijeloj zemlji.

[hodajuciputevimacudesa]

Autobuska stanica

Malo ko priča o periodu nakon raskida kada suze presuše. O onim danima kada više ne boli u duši i srcu ali taj bol biva zamijenjen sa prazninom koja nikako da se popuni. Rupa je iskopana i sada ne znaš na koji način da je zakopaš ponovo. Praznina ili rupa ili prazan prostor je najbolji mogući opis, bar u mom slučaju. Jer neko je tu bio, fizički i psihički i emotivno a sada ga nema. Skoro nikako. Šta sad uraditi sa tom prazninom? S tim mjestom koje je neko napustio preko noći.

Najbolji opis bi po meni garant bio situacija kada sjediš na autobuskoj stanici i čekaš prijevoz ali ne znaš u koje vrijeme dolazi autobus za tvoju željenu destinaciju. Jer ti čekaš da ti se rane zacijele. Čekaš da ti ne bude više tako pusto. Čekaš da ti ode i ostatak to malo tuge što živi u tebi. Čekaš da saznaš kuda ćeš. Tužan nisi što busa nema jer nisi ni znao u koji ćeš ući. Nisi očekivao ništa. Ali šta da radiš na autobuskoj stanici kada ne znaš gdje ti je završna odrednica a ni kako doći do kuće? Pa onda samo sjediš i čekaš. Razočaran što još uvijek nema tablice na prednjem staklu autobusa sa nazivom područja koje željno iščekuješ, ali zapravo na kraju dana ne znaš ni šta istinski želiš. Pa radi toga gledaš ostale putnike dok sjediš i razmišljaš. Pust i dosadan. Neispunjen i ogorčen. Nezadovoljan i rasterećen. Unesrećen i očajan. Na autobuskoj stanici.

Volim te a ne znam zašto. Ne želim da te ikada više vidim a svaki put kad zamaknem iza bilo kojeg ćoška razmišljam šta bi bilo kada bih tebe srela. Želim da druge gledam i sanjarim o njihovim očima ali ne mogu prestati o tebi razmišljati i sjećati se kakve su tvoje usne. Govorim kako ne volim hladne i plave oči a znam da su tvoje takve i bile su mi najdraže. Nije me briga koja će ti iduća djevojka biti a od svake druge mi se učini baš ona s kojom si prije imao nešto. Planiram svoju buduću karijeru i uvijek mi naumpadne mogućnost da jednog dana po potrebi posjetiš moju ordinaciju. Smijem se na tuđe fazone i sjećam se kako sam se smijala prije samo kada pomislim na tebe. Ne tugujem a samujem okružena ljudima. Svaki put kada odgovorim tačno na pitanje profesora sjetim se da si ti govorio kako se slabo snalazim ali dobro bubačim. Nema situacije kada se osramotim a da se ne sjetim tvojih izazivanja da sam smoto. Kada se osjećam lijepo a niko mi blizak kompliment ne udijeli sjetim se kako si ti gledao kroz mene. Čim na meni neko istakne djetinjastu stranu u glavi mi odzvanja tvoje napominjanje da život nisu leptirići i cvjetići. Ispravljam leđa i vječito se sjetim kako su postala čvršća jer tebe više nema da ih štitiš. Dani prolaze kao voda. Svaki je isti. U svakom si ti. Iako ti glas nisam čula više od mjesec dana. Zanima me šta radiš a da te vidim na ulici pobjegla bih od tebe. Svojim si strahovima obojio mene i sada ja gradom hodam kao tvoj autoportret. Na mene si prenio svako zarazno nezadovoljstvo. Otišla sam od tebe i samoj sebi razderala ranu. Odnosno ja sam samo završila ono što si ti započeo.

Dani su prazni i više nego ikad prije slijepo prolazni. Vrijeme nikad brže nije bilo. Sjećanja su mutnija nego što su ona i prije njih. U meni sunce nije zasijalo otkako se ti njime nisi ogrijao. Smijem se a plače mi se iako ni suze ne mogu pustiti. Nisu mi teška prsa ali nikad se praznije nisam osjećala. Kao da vide kroz mene. Poput stakla ili bistre, pitke vode. Stijene obrušene na pleća moja sam davno otresla sa sebe, sada samo hodam polako sa probodnom ranom. Nije mi teško ni bolno. Samo mi je svejedno i monotono. Prazno i mizerno. Šuplje mi je srce dok sjedim na autobuskoj stanici i gledam da li ti sjediš i na jednom od sjedišta.

[poeticlicense12345]

POD TUĐOM MASKOM LAKŠE SE ŽIVI

Maske su prisutne u našoj trenutnoj stvarnosti. Nosimo je da se zaštitimo- kažu. Neki je nose, a neki ne. Ima onih koji je nose celog života, svesno ili nesvesno prikrivajući svoje pravo lice, da li zbog svoje nesigurnosti ili što su se poistovetili sa svojom izmaštanom predstavom o sebi, ne znam. . Maska koju prikazujemo spoljnom svetu kao svoj sopštveni identitet vodi do poništavanja našeg sveobuhvatnog, kompleksnog bića.Postajemo stranci sebi, a drugi nas doživljavaju onako kako se predstavljamo, a to nismo mi.

U svakodnevnim kontaktima sa drugim ljudima, primećujemo razlike između lica koje pokazujemo drugima I koje zaista imamo. U odnosu na sebe, ako se iskreno sagledamo, uvidećemo da lice, ili maska, koju prikazujemo spoljnom svetu nije uvek odraz onoga što zaista mislimo, osećamo,što jesmo. Zapravo retki su trenuci, ili bolje reći odnosi, u kojima možemo pokazati svoje “pravo lice”, odnosno autentično izraziti svoj unutrašnji svet.To su dragoceni odnosi, gde možemo biti ono što jesmo. Skloni smo da varijacije između onog što jesmo i onog kako se predstavljamo ,što mnogo lakše primećujemo kod drugih ljudi, smatramo dvoličnošću i zato se osećamo prevareno i zauzimamo osuđivački stav. Istine radi, treba reći da ovu “dvoličnost”, koju mnogo lakše primećujemo kod drugih, posedujemo ponekad svi,u nekim stuacijama ili u odnosu na neke ljude.

Nije mi uvek jasna ta potreba nekih ljudi da kriju sebe I svoju autentičnost, maskom, jer ja želim da me ljudi primaju onakvu kakva jesam, jer onda znam da vole ili poštuju mene stvarnu, a ne neku nestvarnu osobu. Naravno, to ne znači da I ja nekad ne navučem masku, ne da bih povredila druge, nego da zaštitim svoj intimni prostor u kome ne želim neke ljude.

Pretpstavljam da želja da reoblikujemo sebe nastaje tokom odrastanja, kada dobijamo određene signale od spoljnog sveta koji nam ukazuju kakvo ponašanje je poželjno i koje će biti nagrađeno pažnjom, nežnošću, divljenjem, a koje ponašanje nas čini nepoželjnim i “nevidljivim” za isti taj svet.

Jedna od osnovnih potreba čoveka je potreba za bliskošću, za prihvatanjem.. Međutim vrlo je teško izbalansirati ove potrebe sa potrebama za slobodom i autentičnošću. Upravo zbog toga, većina ljudi velike delove svoje autentične ličnosti drži sakrivene, a ponekad toliko odbacuje ih toliko da su oni duboko potisnuti. Lice koje prikazujemo svetu jeste ono za koje smo naučeni da odgovara datoj situaciji, ono koje donosi odobravanje i prikazuje nas u svetlu koje nama odgovara.

Zaista je teško odoleti želji da nas svi vole I prihvataju onakve kakvi nismo, ali mislim da je bolnije da ni sami ne znamo “ko smo I šta smo".

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[iamblackroseee]

Jednom mi je jedan čovjek rekao, dok sam zadivljeno gledala u mjesec, da on gleda u mene jer sam ljepša od mjeseca. Isti taj čovjek je bez ijedne riječi, nakon par mjeseci,nestao iz moga života. Hvala mu, jer od tada ne vjerujem čak i da mi taj isti mjesec neko skine sa neba i pokloni.

🌛

[belog-grada-crna-princeza]

Eskapizam.

Sve što se desi u jednom danu, podsetnik je samo na sve ono što se ne desi. Nisam pesimista, bar ne mislim da jesam. Davno bih se svela na obična slova u kamenu da je tako. Istina, dva puta sam došla sasvim blizu, ali svaki put me je spasilo nešto veće i ne znam je li to Bog i da li ima Boga. Ako je stvaran, padam na kolena pred njim. Sklapam dlanove i molim da mi pokaže pravi put. Svet je previše bučan, a ja se u toj buci oduvek loše snalazim. Guglala sam definiciju eskapizma. Gugl kaže: „od engleske reči escape, koja se prevodi kao: pobeći, bežati. Sam pojam je relativno nov, a podrazumeva bežanje iz svakodnevice, beg od života, beg od stvarnosti (u svet mašte i fantazije), kao i izbegavanje odgovornosti”. Ne bi bio prvi put da mi kažu - bežiš od odgovornosti. Ne znam je li to do kraja pravedno. Ne bežim od odgovornosti, bežim od vaših zahteva, očekivanja, ideja toga ko bi trebalo da budem. Kameleon čije boje volite samo dok su poput vaših. Neću da budem odgovorna za njih, istina. Od svih puteva kojima sam mogla da pođem danas, izabrala sam samo jedan. Onaj poznati, onaj sigurni. Nesigurni. Nisam ja za tu sigurnost. Brkam pojmove, klasika. Jednom sam umesto da odem u školu, otišla u kafanu i napila se sa potpunim strancima u sred dana. Imala sam 17. Svašta radimo kad imamo 17. Sa skoro 25, kao treba da si prerastao to. Ne pijem već više od pola godine. I telo kaže, nemaš više 17. Taj dan sam izabrala - drugo, drugačije. Nisam znala šta će se desiti, nikad ranije nisam bila u toj kafani i nisam poznavala te ljude, a bili su stariji od mene i teško da su baš bili uzorni građani - čim piju rakiju u tri popodne sa nekom nepoznatom klinkom. Ta struja koja mi je prolazila kroz telo, dok sam zamišljala kako neko vadi pištolj, bum - jedan metak i nema me. Ili kako ulazim u nečija kola, u nečiji stan i možda ostajem do jutra. Ili kako će mi neka od ovih priča što ih baš sad pričamo promeniti čitav tok sudbine. E ta struja, za nju i dan danas živim. Nisu je razumeli ni sa 17, a kamoli sada. Nešto nije u redu sa tobom. Nešto zaista nije u redu sa mnom. Želim da ličimo jer mi delujete tako srećno, ali i ne želim, jer u vama nema života. Ja sam crno/belo. Za mene je ili život ili smrt. Šta ti znači život u kom sve možeš da predvidiš? Ponedeljak ili sreda ili četvrtak, ma sasvim je nevažno, sve je to jedan te isti dan. „Šta ima novo kod tebe? Jedno te isto kod mene. I uvijek je bilo, ooo isto ludilo”. Kladim se da možeš da napišeš na papir doslovce ceo sutrašnji dan. Možda i celu godinu, dve, pet. Ako je to odgovornost, neka hvala, ja biram eskapizam. Glava mi je možda u oblacima, ali vi ni ne vidite oblake osim kad gledate vremensku prognozu. Vi nosite kišobrane, ne osećate kapi kiše, čak ni kada vam liju niz obraze. Ništa vas ne obuzima. Smireni, staloženi, mrtvi. Volela bih da vas povučem za ruku i da plešemo po sred pljuska. Neke i jesam. I voleli su me zbog toga. Nisu voleli mene; voleli smo isto. Voleli smo tu struju koja nas drma. Voleli smo: život. Kad magija prestane, hteli su upravo ono čega se oduvek gnušam. Sigurnost. Rutinu. Dosadu. Nisam ja za te staze. Ni sada, sa skoro 25. Nije meni to u krvi. Biram neizvesno. Biram eskapizam. Biram da sam živa.

- Katarina