#stara hercegovina

[zanimljivaekonomija]

DODELJENE NAGRADE “ETNOBREND GODINE”

Tradicionalna priznanja dobilo dobilo 14 zadruga, poljoprivrednih gazdinstava i malih proizvođača

U Beogradu su 7. juna dodeljene nagrade "Etnobrend godine" za najbolje robne i korporativne brendove u Srbiji u 2023 godini. Organizatori ove tradicionalne akcije, koja je organizovana peti put, su manifestacija Etnobrend godine i Zadružni savez Srbije.

Na veoma posećenoj svečanosti u Zadružnom savetu Srbije, dodeljeno su nagrade "Etnobrend godine" koje je ove godine dobilo 14 zadruga, poljoprivrednih gazdinstava i malih proizvodjača, a dodeljeno je i nekoliko zahvalnica.

Predsednik Zadružnog saveza Srbije Nikola Mihailović istakao je da  je osnovni cilj ove nagrade da promoviše visokokvalitetne zadružne proizvode kao i one iz poljoprivrednih gazdinstava. Glavna poruka, istakao je Mihailović, jeste da proizvođači treba da se udružuju u zadruge i tako lakše i efikasnije prodaju svoje proizvode i izvoze. On je istakao da je znanje najvažniji faktor u stvaranju kvalitetnih proizvoda i naveo primer Instituta za poljoprivredu iz Smederevske Palanke koji primenjuje najsavremenije tehnologije u stvaranju domaćih sorti u povrtartvu i voćarstvu.

Drago Delić, autor i urednik "Etnobrenda godine" naglasio je da se među dobitnicima nagrada nalaze i proizvodi vrhunskog kvaliteta, poznati i van granica naše zemlje, kao što su kulen, pršuta, specijalne vrste kobasica, a posebno je istakao proizvode od autohtone rase "moravka", koji se prave po starim recepturama, na prirodan način, bez aditiva i drugih hemijskih dodataka.

Ivana Popović državna sekretarka u Ministarstvu poljoprivrede, pohvalila je sve veću orijentaciju zadruga i malih proizvođača da na tržište donose gotove proizvode, a ne sirovine, što su pokazali i na pratećoj izložbi, priređenoj povodom dodele ovih nagrada.

Državni sekretar u Ministarstvu za brigu o selu Zoran Dimitrijević, zahvalio se predstavnicima zadruga i izneo podatak da je prošle godine bespovratnu pomoć dobilo 207 zadruga u iznosu oko 18 miliona evra. On je naglasio da udruživanje i povezivanje proizvođača pruža daleko veće mogućnosti za plasman proizvoda. Najavio je da će u narednom periodu pošto je proteklih  godina postignut kvantitet u zadrugarstvu ubuduće mnogo veća pažnja biti posvećena kvalitetu.

Nagrade “Etnobrend godine” uručene su na svečanosti u dvorištu zgrade u kojoj je sedište Zadružnog saveza Srbije i gde se nalazi i „Zadružni dućan“. U kategoriji Robni brend ’meso i proizvodi od mesa’ nagrađeni su Poljoprivredna stočarska zadruga Moravka iz Kaone, Industrija mesa Kosanović iz Sremske Mitrovice, Poljoprivredno gazdinstvo Vojnović iz Kuzmina i Trivuk doo iz Zemuna. Beogradski restoran „Stara Hercegovina“, koji posluje u sastavu Višnjica restorana, dobio je priznanje za najbolji restoran domaće kuhinje u kategoriji „Korporativni brend u grupi ugostiteljstvo“. Za rakije i alkoholna pića nagrađena je Zemljoradnička zadruga Pomona iz okoline Kladova, dok je Etno selo Stara planina iz Kalne kod Knjaževca nagrađeno za razvoj seoskog turizma i očuvanje tradicije. Nagradu „Etno brend godine“ dobili su i PR Stepanov iz Banatskog Novog Sela (za hladno ceđena ulja), Poljoprivredna zadruga „Darovi Rtnja“ za rtanjske etno proizvode, PZ „Vlasina fruit“ za proizvode od šumskih plodova, Poljoprivredno gazdinstvo Brankica Stojanović iz Babušnice za vurdu, PG Kajzer iz Velike Moštanice za voćne rolnice bez šećera, PZ „Zlatni ram 031“ iz Dobrače za med i pčelinje proizvode, i ZZ Meli iz Grezne kod Knjaževca za proizvode od lekovitog bilja. Dodeljeno je i više zahvalnica - Turističkoj organizaciji Beograda za doprinos u promociji zadruga i etno turizma, Institutu za povrtarstvoSmederevska Palanka, PG Ljuba Janković iz Mladenovca, Zemljoradničkoj zadruzi Seme Rajac, Udruženju žena Živica kod Požarevca. Udruženju 321 Srbija, PG Aronija Marjanović i Udruženju ‘Milutin Stojković Kličevac’ iz Požarevca.

[receptikuvaronline]

Sirotinjska pogača - Verica Poznanović

New Post has been published on https://recepti-kuvar.rs/sirotinjska-pogaca-verica-poznanovic/?Sirotinjska+poga%C4%8Da+-+Verica+Poznanovi%C4%87 Recepti+i+Kuvar+online

Sirotinjska pogača - Verica Poznanović

Sirotinjska pogača – moja baba Ikonija Bjelica rođena Muratović, ništa nije merila sve je bilo otprilike, vagu nije ni imala, spremala je za mnogočlanu porodicu ono što je trenutno bilo u kući. Pričala je jekavicu, rođena je u Hercegovini, tamo je provela ceo svoj život, a kod nas u Vojvodinu, tačnije u Stepanovićevo, dolazila je zimi.

Ovo je baba Ikonijina priča:

„Za Stolac ne mogu, za dana se neću vratiti. Kvasca u kući ni za lek. Šta ću? Šta da napravim od brašna, vode i soli? Idem na čatrnju po vodu, zamesiću testo, pa šta bude.

Gotovo, k’o za pitu. Ostaviću ga malo da odstoji, okrenuću tepsiju naopačke, da pospem malo brašna da se ne prilepi. Taman nije ni debelo ni tanko. Imam kajmaka, premazaću i posuti od gore sa solju. Eto, napravih, da još malo odstoji? Ma odmah ću je peći, lepo se ispekla.

Izlomiću je na manje delove i izneti na sto. -Nevesta, kakav ti je ovo hleb? Baš je dobar, dopada mi se. Bogami je dobar, mogla bi ovo sutra ponovo spremiti za doručak.

Eto, sve se pojelo. Nisam probala kako je ispalo, sutra ću.“

Sirotinjska pogača, sastojci:

pola litre vode,

850 g do 900 g brašna i

so,

kajmak (mast), po ukusu (za premazivanje).

Sirotinjska pogača, priprema:

Brašno prosejte, dodajte vodu, mast, so i zamesite testo.

Umešeno testo ostavite da malo odstoji.

Potom tepsiju okrenite „naopačke“ (ja sam koristila okruglu tepsiju) i pospite je brašnom.

Testo razvucite rukama u pogaču, debljine oko 2 cm, da bude ni previše debela, ni previše tanka.

Premažite je kajmakom i posolite. Soli stavite po ukusu. Ako nemate kajmaka može i mast. A ne mora ništa od toga.

Pecite pogaču u predhodno zagrejanoj rerni oko dvadesetak minuta, odnosno dok ne bude pečena.

Verica Poznanović

PROČITAJ: GDE MOŽE DA SE KUPI KNJIGA TRADICIONALNI RECEPTI DOMAĆE SRPSKE KUHINJE?

Pročitajte još:

Portal Recepti i Kuvar online je svrstan u TOP 50 sajtova u Srbiji!

Ukoliko vas interesuju svi naši recepti, kliknite na link: RECEPTI. Zbirke najboljih recepata naših saradnika nalaze se u sekciji kuvar, ukoliko želite više da pročitate, klikinte na link: KUVAR. Ukoliko želite da pogledate našu naslovnu stranu, kliknite na link: RECEPTI I KUVAR ONLINE homepage.

Ne propustite nijedan recept – Recepti i kuvar online na Facebook-u. Ostanite u toku, pratite Recepti i Kuvar twitter obaveštenja!

[margitajedjecak]

KAD’ DUŠA PROGOVORI

Ovaj tekst sam napisala prošle godine, kada sam ga poslala na razne mailove od raznih redakcija. Na kraju ga je objavila samo Hercegovina. info, što zapravo ni nema nikakve veze sa mojom državom. No, hvala im svakako. Situacija i nakon godinu dana nije ništa bolja, treća sam godina faksa, no ove godine nisam ni tražila državnu stipendiju. Moj grad se pobrinuo za nas studente, simboličnim iznosom, ali bolje išta nego NIŠTA.  U nastavku je moje pismo, pisano u 3:00 kada sam bila ogorčena kao nikad u životu, i zbilja sam imala muda skupiti kufere i otići daleko od ove prčvare. 

Dvadesetogodišnja sam djevojka koja dolazi iz malog gradića u kojemu se od mog rođenja nije baš dogodio nikakav veći pomak. Ne pripadam niti jednoj stranci i neću nikada. Nakon završene srednje škole sa odličnim uspjehom dolazim u dilemu; studirati dalje, ili ostati u svom gradu u nadi da ću možda jednog dana(nekad tamo...) naći posao sa završenom srednjom školom. Moram naglasiti da je moja želja svakako bila daljnje studiranje, ali sam se dvoumila zbog svojih roditelja i financijske situacije.

Izbijati njima lovu koju ionako nemaju, završiti fakultet i biti opet bez posla...I šta onda? Biti Njemica? Hvala, to sam mogla i bez ikakvog obrazovanja. Ipak, čuči tu u meni neki mali optimist koji se pojavi s vremena na vrijeme, kaže mi da nije baš sve tako sivo i da postoji neka perspektiva, da neću i ja kao većina mojih prijatelja biti udaljena kilometrima od svoje DOMOVINE, i gledati se za rođendane, Božiće s roditeljima preko Skypa.

Kocka je bačena, fakultet je upisan! Jako dobro znate svi da je studiranje poprilično skup "sport". Daj 100 eura za studentsku prčvaru + režije, plati upis na fakultet, nemoj slučajno oplest' koji predmet jer naravno i ETSC bodovi se plaćaju. Treba nekad otići doma, trebaš nešto obući, a na kraju pojedi nešto ako ti ostane love ako ne - grickaj skripte, ili one žohare što ti hodaju po stanu. Onda saznaš da postoje stipendije koje ti mogu pomoći u tvom studiranju. "Šta da? Imam pravo na to?" Ej, pa nije taj studentski život tako loš!

Priča ide dalje ovako: Odlučim se prvi puta ove godine prijaviti na natječaj za državnu stipendiju, nadajući se da ću je dobiti jer očigledno ispunjavam sve uvjete. Tata mi je umirovljeni branitelj, majka nezaposlena i radila je samo izbivajući van granica dok ju je zdravlje još služilo.

Slijedi... Kalkuliranje već u glavi kako ću rasporediti (ne tako malu) lovu, i neću imati potrebu tražiti od roditelja , još ako si ukombiniram neki posao uz faks bit' će to do jaja. Stižu rezultati, tražim se, tražim se i dalje se tražim... Znate šta? U masi ljudi što poznatih, što nepoznatih nema me. Smiješno, da! Uz to stiže i popratni mail : Niste zadovoljili uvjete za državnu stipendiju. Hvala, baš ste mi uljepšali dan. Pizdim!

Pogotovo što među ljudima koji su ostvarili pravo na državnu stipendiju pronalazim ljude koje osobno poznajem, i za koje sa sigurnošću mogu reći da nisu u teškoj financijskoj situaciji. Jebiga, znaš... al' poznajem ljude koji su i u goroj nego ja, pa opet nisu dobili stipendiju. Ma dokle ću više samu sebe tješiti? Zašto i na ovakvim stvarima se vodi ona " 'Ko ima, imat' će još više."

"Znaš postoji ti braniteljska stipendija, probaj s tim ipak ti je tata umirovljeni branitelj..." Nije baš iznos kao državna, ali 'ajde znači i tih 5000 kn pogotovo onome 'ko zna kako je to ne imati. Čamim čekajući da izađe više taj natječaj, i evo ga...

Izašao i on, sa smanjenim iznosom od 400 kn/mjesečno. Pa, jel' vi nas zaje*vate? Da slučaj bude gori, naravno traži se da prosjek bude 3, 25 ukoliko naravno bude znatan broj stipendija, prosjek će se dizati. Kakve braniteljska stipendija ima veze sa prosjekom? Šta moj stari je branio domovinu, i imam neka prava samo ako ću briljirati na faksu. Nakon viđenog zovem starog, vikajući na njega : "Za ovo si se borio, ?" Je*o te tvoj HDZ, i sve... trebali smo onog dana pokupit prnje i otići u Njemu, dok je stara bila... "

On meni na sve to : "Ne brini se, ako smo mogli do sada bez toga, i dalje ćemo. Samo ti uči!" Ma, da motivacija za učenje mi je samo takva. Do kada ću svaki dan provesti u razmišljanju jel' sve okej kući, il' me muljaju, i jel' ispravna uopće bila ova odluka za upis na faks?! Zašto oni koji su se borili(stvarno) sjede u svojim kućama i spajaju kraj s krajem, dok drugi koji nisu vidjeli ništa - traže još, i još...

Koliko dugo ćemo udovoljavati njima? Zašto nas od malena truju i ispiru mozak sa retardiranim načinom školstva, i prave nas svojim marionetama? Zašto dozvoljavamo da stare prdonje vode naše živote? Do kada ćemo dopuštati da našom domovinom upravljaju oni koji su pola svoga života proveli van nje? Zašto je toliko teško ne dijeliti mišljenje sa većinom? Do kada ćemo se dijeliti na ove i one? Zašto biti mediokritet?

Kada ćemo već jednom početi živjeti, a ne preživljavati? Na mladima svijet ostaje, čisto me strah kako će onda taj svijet izgledati. Znate što? Nije mi nas žao, iskreno NIJE! Jer smo pi*ke! Toliko smo loše obučeni, puni strahova i ograničenja. Ali samo kada bi te kockaste zastavice sa očiju razmaknuli, i skinuli sa sebe tu "lošu odjeću", vikali glasno, što god treba...

Ne bi bili udaljeni kilometrima odavdje, ne bi plakali u studentskoj sobi jer nemate love, ne bi morali trpiti je*enog šefa na poslu koji vas izrabljuje na poslu za je*eni minimalac, svi bi znali za svećenika koji te je pipkao, i za onog profesora koji ti je tražio lovu da prođeš taj ispit jer drugačije nećeš, gle : čak i da voliš jest' zavjese mogao bi reći : "Ja volim jest' zavjese!" Lijepo zvuči, jel' da... Al' šutnja je ipak zlato, zar ne?

D.B. 

[sanmarinocapljina]

Uvijek na dan treba gledati s vedre strane: "ako je vani +35° barem se može bez jakne..." stara kineska poslovica 🌞🙃😂😂🙃🌞 . . . . . . . . . . . . . . Samo najbolje u #ministarstvoDobreHrane #mjesnazajednicaZapadnjak #sanmarinočapljina 🔥 DOBRO DOŠLI! 🔥 #herzegovianbeauty 🍷 #restosanmarino #finestbbq #čapljina #hercegovina #hercegovačkaljepotica #leskovačkiroštilj #foodporn #fuckthatsdelicious #theclosestthingtoheaven #pizza #fish #cooldineing #herzegovinafood #nikadsituvijekgladan #volimsvestovolegladni 😊 👌 💪 🍻 🍷 🍴 #bonapetit #callus 📞 063 / 805 632 📞 #visitus www.instagram.com/sanmarinocapljina (at Restoran Pizzeria ''San Marino'' Čapljina) https://www.instagram.com/p/ByuvlfzpDc1/?igshid=you9uu0wtmxo

[urbanidesnicar]

I vuk sit i Hrvati na broju

Neću pisati o Bleiburgu, jer je pametnim ljudima sve jasno. Počinjen je GENOCID nad nevinim Hrvatskim narodom, i to je neoboriva i argumentirana činjenica. Ali o APARTHEIDU koji se provodi nad Hrvatima u "regiji", mnogi ne znaju baš puno. U šeher Sarajevu su "hrabri" jugo-papani prosvjedovali zbog Svete Mise za stradale na Bleiburgu. A četnici su im srušili grad i ubili preko 10 tisuća stanovnika. Gdje je tu logika? Nema je. Radi se isključivo o jednoj stvari. MRŽNJI PREMA HRVATIMA! Sve je bilo pomno isplanirano, i odjednom nestade corona a pojaviše se petokrake i titine slike. Zašto nas mrze? Jer se srba boje i ne mogu im ništa. Već stoljećima imaju taj kompleks, i zato im se svako malo dogodi genocid. Lakše se iživljavati nad Hrvatima, jer su najmalobrojniji. A i oni su ginuli za to isto Sarajevo, i branili ga od četnika. I ovo im je HVALA? Tko su u stvari ovi shupci? Jugokrkani + četnici + mudžahedini + ljubitelji ĆOPAVOG KRVNIKA. Takozvani "antifašisti". Štovatelji jednog totalitarnog sustava, u kome su stradale stotine milijuna ljudi. A oni se time ponose? Nije džaba najviše viceva baš o Muji i Hasi. Ima tu i dosta istine .... Pa ti onda primaj izbjeglice, šalji oružje i pomaži im da uđu u EU. Još malo, pa će nam isti ovi što su prosvjedovali, doći na more i zvati nas "jaranima". Koje licemjerje!? U redu, može. Ali uz jedan uvjet. Na granici osim putovnice, obavezno pokazati potvrdu da su i "dedo i nana" bili u Antinoj vojsci. Normalno da nisu svi isti. Ima tu i dobrih i objektivnih ljudi. Ali jednostavno ne mogu doći do izražaja, od agresivne, izmanipulirane većine. Ne treba se ovome svemu previše čuditi, jer trećina građana RH ima isti potpuno isti mentalni sklop. Staljinistički. Zapadna Hercegovina je država za sebe. Ali u ostatku ove banana republike, Hrvati su odavno postali divljač za odstrijel. Niti imaju ikakva prava, niti itko o njima brine. Ovi ljudi su EUROPSKI KURDI. Prepušteni na milost i nemilost svakoj fukari. Imaju i oni svoga Plenkija. U liku i djelu Dragana Čovića, prijeratnog  jugoslavena. Nisam ga vidio u Katedrali? Niti sam čuo da je rekao i riječ, glede javnog poziva na linč Hrvata u Teheranu? Biće mu Dodo nije dao? I on zastupa interese Hrvata u BiH? Čime? Šupljom pričom i suradnjom s četnicima? 

Ista je stvar i kod nas. Da je u pitanju bio nebeski narod, već bi bila sazvana vanredna sjednica UN. Osim Generala Glasnovića, nitko se živ ne bori za njihova prava, niti ih uopće spominje. Gdje su ta druga dva predstavnika dijaspore? Legenda kaže da se zovu: Božo Ljubić i Željko Raguž. Jesu li živi? U životu ih nisam ni čuo, ni vidio. Ali to im očito ne smeta, da uredno primaju saborsku plaću. Bosanski Hrvati nemaju apsolutno nikakvu budućnost. Što je solucija? Suživot u ovakvoj BiH je NEMOGUĆ. Nadam se da je to svima jasno i da ne treba dalje elaborirati. Ostaju nam dvije opcije. Treći entitet, o kome je toliko toga napisano ali se stvari već preko 20 godina nisu pomakle sa mrtve točke. Kažu da je međunarodna zajednica protiv toga? U redu. Možda se jednoga dana okolnosti promijene, pa san postane java. Ali bojim se da ćemo prije nestati kao narod, nego što će se to dogoditi. Jer svakim danom nas je sve manje. Drugo rješenje je pomalo drastično ali i vremena su zajebana. Pozvati BiH Hrvate u Domovinu, a akademske građane iliti "migranate", vratiti u Bosnu. Svakako im je tamo i mjesto. Jer ako se "izbjeglicama" mogu osigurati stan i socijala, zašto to ne bi vrijedilo i za našu braću? Toliko je napuštenih područja i neobrađenog zemljišta u RH, da im egzistencija uopće ne bi trebala biti problem. A i puno bi se lakše uklopili od kirurga iz Afganistana. Međutim, da bi uopće mogli početi razmišljati o ovoj ideji, treba postojati koordinacija između hrvatskog vodstva u obje države. Nažalost ono danas ne postoji. Imamo samo dobre sluge, loših gospodara. Ovo će tek biti izvodivo ako jednoga dana budemo imali našu, Hrvatsku vlast. Onda bi usput mogli otvoriti koridor i za svu decu jugooficira, koje toliko nervira sve što je Hrvatsko. Osim kuna. Pa tako najpoznatija četnikuša u Hrvata (Besna Pussy) kaže: "Hvala Sarajevu što se oduprlo "savremenom veličanju fašizma". I OVO biće je nas predstavljalo u svijetu? Dobro ova država ikako postoji. Yugofile i mrzitelje RH treba zamijeniti sa Hrvatima iz Vojvodine, i time je Hrvatsko pitanje riješeno. ZA SVA VREMENA. I vuk sit i Hrvati na broju. U tu i takvu državu bi se i Dijaspora htjela vratiti. A onda bi nam samo nebo bilo granica. Fizički se ne možemo odmaknuti od "komšiluka", ali naš problem je u glavi. Mentalno smo još u jugi, jer nas tako godinama usmjeravaju kroz medije. Čovjek snuje, a Bog odlučuje. Upravo svedočimo novoj podjeli svijeta (Jalta 2), tako da ništa nije nemoguće. Zaključak? Ugledati se na državu Izrael, i isključivo braniti interese SVOGA naroda. Jesmo li iz ovoga svega išta naučili? Kako tko. Treba prestati sa praznim floskulama o lažnim "prijateljima", i nekakvom "pomirenju" u tom njihovom regionu. Danas svatko gleda svoj interes i tako se i mi moramo ponašati. Jedino sa Albancima i Makedoncima nemamo neriješenih pitanja. Ostali STOP!  Koji kurchevi odnosi sa Srbijom i zašto? Bez isplate ratne odštete, hapšenja četnika koji su sudjelovali u agresiji i javne isprike, mi s njima nemamo što pričati. Ograda, žica i granica kao između dvije Koreje. Jebo ih i Jaffa keks i Evrokrem. Isto vrijedi i za multi-kulti džihad ratnike. Koliko je njih odgovaralo za zločine nad Hrvatima? Ali umjesto da pokrenu ta pitanja, naše Jude napadaju Orbana jer ne pleše kako Brisel svira. Mađari su za razliku od nas, ponosan i pametan narod. Legendarni "stožer" kaže: "Brojevi pokazuju da smo svi zajedno napravili veliku stvar." Ćuj to? Većina ljudi je ozdravila sama od sebe, a neki nisu ni znali da su bili bolesni. Stara narodna kaže:"Ako je liječiš, GRIPA traje tjedan dana, a ako je ne liječiš, 7 dana." I drugovi su toga svjesni, ali ne smiju reći. Primjer prvi. Njemački doktor (akademik) kaže: "Gripa je ista, samo su testovi drugačiji." Primjer drugi. Britanski doktor (u društvu Borisa Johnsona) se javno ispričava: "Pogriješili smo u startu, jer smo vjerovali netočnim prognozama. Očekivali smo oko dva i pol milijuna mrtvih, samo u Engleskoj. Tako da smatram da karantena uopće nije bila potrebna." Umjesto 2.5 milijuna, umrlo je oko 35 tisuća ljudi. Što je oko 70 puta manje od predviđenog. Znači da su falili "samo" 7000%. Slučajno? Budimo bar na trenutak ozbiljni. Svjesno se baratalo brojkama od desetcima milijuna žrtava diljem svijeta, s ciljem stvaranja panike i manipuliranja masama. A što je najgore, uspjeli su. Stopa smrtnosti je i SLUŽBENO manja od 1%, ali što nam sad to vrijedi? Trebati će godine, da se svijet oporavi od ove umjetno izazvane krize. Pogotovo ekonomske. Nadam se da smo konačno zaključili i ovu temu? Barem što se razumnih ljudi tiče. Ostali neka vjeruju Dnevniku, Greti i Gatesu. Slovenci su proglasili kraj corone, mada su imali više žrtava od nas a populacija im je duplo manja. Što se kod nas čeka? Da svaki stanovnik RH prestane kihati i šmrkati? A po mogućnosti i disati. Totalni anonimci ili što bi komšije rekle: "šarlatani", su zahvaljući gripi preko noći postali poznati. Sve živo znaju i u sve se razumiju. Da je meni takva pamet, gdje bi mi kraj bio? Imam osjećaj da će ovi novokomponirani progresivci više žaliti za coronom, nego za ćopavim? Jer njihovih 5 minuta slave, polako odlazi u zaborav... Jedna izuzetno bitna rečenica je prošla gotovo nezamjećena: "Vlada je danas potvrdila na sjednici, kako će građani morati raditi nove osobne iskaznice. One će na posebnom ČIPU sadržavati biometrijske identifikatore, prikaz lica i dva otiska prstiju u digitalnim formatima." Dakle, do sada imamo 3 moguća načina praćenja. 1.Preko mobitela. 2.Preko osobne i 3.Preko cjepiva. Treba li ovo još jednom ponoviti ili su opet u pitanju "teorije zavjere"? Za to vrijeme gosp.Trump šalje jasnu poruku: "Ubrzano radimo na cijepivu, za svakoga tko se hoće cijepiti. Neki ljudi jednostavno to ne žele." Pošteno i pravedno. Hoćemo li i mi imati izbora? Hoćemo kur*c. Kad ograničiš kretanje bolesnim ljudima i staviš ih u izolaciju, to je karantena. Kad to isto uradiš zdravim ljudima, to se zove TIRANIJA. Da nas ništa ne smije iznenaditi i da uvijek može niže, odavno je poznato. I zato se ne slažem s činjenicom da smo dotakli dno. Daleko od toga. Najsvježiji primjer je izvjesna Zdravka Bušić, sestra Hrvatskog viteza i heroja Zvonke Bušića. U povijesti će zlatnim slovima ostati zapisano, koliko je taj čovjek bio velik i koju je žrtvu podnio za Hrvatsku. Da bi danas njegova rođena sestra, bila protiv svih njegovih ideala. Žena nije normalna, i to je očito. Jer mentalno zdrava osoba, ne može izgovoriti slijedeću rečenicu: “Nažalost nas je ova korona kriza zatekla. Hrvatska je doista imala fantastične rezultate!? (KOJE?) A onda u orjunaško-četničkom stilu, dodaje: "Zašto će nam sva ta obilježja (Hrvatska), kad imamo jedno novo vrijeme? Sram te bilo poltrončino. Družba Bože Kvržice iliti Ćuprija, samostalno ide na izbore. Jer ih nitko neće. Ali uopće ne sumnjam da će ova perspektivna orjunaška omladina, pomoći drugu Beri ako bude potrebno? Zato su prvenstveno i stvoreni, a ono što su napravili Karamarkovoj Vladi se ne zaboravlja tako lako. Pošto više ne moraju glumiti desnicu, očekujem povratak uglednih drugova u staro jato. Orepića, Petrine, Kovačića, Delije iz Vrgorca i svih onih koji još uvijek pozdravljaju sa SF/SN. Ima li išta pozitivno? Otkazana je parada pederluka u Zg, tako da će se bolesnici morati igrati "vlakića", u svoja četiri zida. A ni tifusari neće moći na bal vampira u Kumrovec. Osim ako se corona ne prepadne kao u Sarajevu. I to bi bilo to. A sad fino zaboravite sve ovo što sam napisao i OBAVEZNO pogledajte gostovanje genijalnog Generala Glasnovića u Bujici (18.5). Puno će vam toga biti jasnije a i dobro ćete se nasmijati. Ako vam ne bude dosta smijeha, poslušajte umobolnu izjavu MAHNITOG preCjednika o tome kako je Poglavnik "prodao" Dalmaciju!? Poslije toga uzmite kartu NDH i uporedite je sa ovom današnjom. Ima razlike. Jer: "Size does matter!" (veličina je i te kako bitna). Davno je naš Marko rekao: "E moj narode...." Dođe mi da uzmem trstiku, odem na svjetionik i pošaljem sve u 3 lijepe PM. "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[evojelenaevo]

guess what? we were just waiting for the right bunch so that we can go and eat ourselves out in stara hercegovina. the babe on the right is really into chicken feet and pig skin - i told her that’s biggest skin secret in china - collagen overdose! the guy on the right is not so much into chicken feet but still maintains healthy complexion. on the left is my husband, truly great photographer but man, he really sucks at selfies👋 👋👋 (at Stara Hercegovina)

[prijedor24]

Trgovci ljudima: Migrantima za BiH govore da su u EU

Iz Granične policije Bosna i Hercegovina kažu da je broj državljana zemalja visokog migracijskog rizika, koji su uhvaćeni u ilegalnom prelasku granice, veći za čak 275 posto u odnosu na lani.

Trošna stara kućica u Brezičanima nadomak Prijedora mjesto je istrage. U lošim higijenskim uslovima i u skučenom prostoru nekoliko dana boravilo je sedam migranata sa istoka, piše N1.

“Utvrđeno je da se…

[bhcolors]

Our cooking classes and from farm to table tours use ingredients from local traditional recipes , food is seasonal and sourced straight from small local producers. "Cicvara s medom" - Learn how to make favorite specialty of Trebinje inhabitants . Cicvara is made of wheat flour in addition with cheese, cream, rendered butter and it's served with a honey. . . . . / #travel #balkan #herzegovina #bhcolours #foodtour #localfood #wbgtn #slowfood #food #foodie #gastrotour #cheese #honey #trebinje / (at Restoran Stara Hercegovina Tuli-Trebinje)

[zanimljivaekonomija]

Restoran/pivnica “Stara Hercegovina”, Beograd

Posle detaljnog renoviranja kuhinje, unutrašnjih sala i bašte, restoran/pivnica “Stara Hercegovina” od danas ponovo radi. Restoran/pivnica se nalazi na obodu Dorćola, u ulici Carigradska 36. Objekat posluje u sastavu kompanije “Višnjica restorani”. Do 1991. se zvao “Skoplje”. Od tada ima sadašnji naziv i prepoznatljiv je po domaćim specijalitetima, od kojih su neki karakteristični i za Staru Hercegovinu (kako se zove područje koje je obuhvatalo veći deo Istočne Hercegovine i deo severozapadne Crne Gore)

[receptikuvaronline]

Prijesnac, presnac - starinsko jelo - Verica Poznanović

New Post has been published on https://recepti-kuvar.rs/prijesnac-presnac-starinsko-jelo-verica-poznanovic/?Prijesnac%2C+presnac+-+starinsko+jelo+-+Verica+Poznanovi%C4%87 Recepti+i+Kuvar+online

Prijesnac, presnac - starinsko jelo - Verica Poznanović

Prijesnac, kako kaže moja mama, Mirjana Radišić rođena Bjelica i često ga pravi. Moja baba Ikonija Bjelica rođena Muratović mamina mama živela je na Zaovištima (Hercegovina).

Ništa nije merila, nije imala vagu sve je bilo otprilike i bilo je odlično. Nisu oni imali mogućnosti da prave razna jela, pravilo se ono što se zateklo u kući, sve odoka. Mnogočlana porodica koja je brojila 12 članova, devetoro dece, deda Lazo, baba Ikonija,dedina mama Anđa,( moja prababa) o kojoj moja mama Mirjana sa puno ljubavi priča. Deca Radojka, Stana, Milena, Blagoje, Kosta, Milan, Bora, Desa, Mirjana. Trebalo je prehraniti tako veliku porodicu. Ja volim ova jednostavna starinska jela. „Danas smo potomci a već sutra preci“.

Ne treba zaboraviti svoje korene. Tradicionalno hercegovačko jelo.

Da biste napravili ovo staro hercegovačko jelo potrebno je da dobro umutite jaja, potom dodate izmrvljeni sir škripavac, (celi sir napravljen od nekuvanog mleka, nije mu duša izvučena). U drugoj posudi izmeša se kajmak i mleko i u to se doda brašno. Na kraju se obe smese sjedine i dobro pomešaju. Pre nego što se smesa stavi u tepsiju podmazanu mašću, tepsija se zagrije na temperaturi od 180 C na par minuta. Nakon toga smesa se izruči u tepsiju i peče na temperaturi od 180 C dok lepo ne porumeni. Presnac se služi čim je pečen, dok je još topao, retko se jede hladan jer ako je porodica mnogočlana ne ostane baš ništa za kasnije. Mi volimo da ga jedemo uz kiselinu.

Verica Poznanović

PROČITAJ: GDE MOŽE DA SE KUPI KNJIGA TRADICIONALNI RECEPTI DOMAĆE SRPSKE KUHINJE?

Pročitajte još:

Portal Recepti i Kuvar online je svrstan u TOP 50 sajtova u Srbiji!

Ukoliko vas interesuju svi naši recepti, kliknite na link: RECEPTI. Zbirke najboljih recepata naših saradnika nalaze se u sekciji kuvar, ukoliko želite više da pročitate, klikinte na link: KUVAR. Ukoliko želite da pogledate našu naslovnu stranu, kliknite na link: RECEPTI I KUVAR ONLINE homepage.

Ne propustite nijedan recept – Recepti i kuvar online na Facebook-u. Ostanite u toku, pratite Recepti i Kuvar twitter obaveštenja!

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/cudo-u-hercegovini-munara-dzamije-osman-pase-kazanca-tri-po-stoljeca-prkosi-vremenu-ratovima/

Čudo u Hercegovini: Munara džamije Osman-paše Kazanca tri i po stoljeća prkosi vremenu i ratovima

Iako je prošlo skoro tri i po stoljeća od njene gradnje, munara u selu Kazanci, smještenom dvadesetak kilometara od Gacka i svega dvjestotinjak metara vazdušne linije udaljenog od Crne Gore, ostala je i opstala uprkos svim ratovima i zubu vremena i svjedok je da je tu nekada postojala džamija Osman-paše Kazanca, bosanskog vezira iz 1683. godine.

Bez obzira što je građena skoro prije 350 godina, na munaru visoku 15 metara se i sada može popeti stepenicama isklesanim u kamenu. Tajna opstanka munare, smatra se, leži u tome da je njen svaki kamen međusobno povezan metalnim spojnicama i zaliven olovom i zato je, vjerovatno, ostala do sada uprkos svim nedaćama u proteklim desetljećima i stoljećima.

Lokalitet gdje je bila smještena džamija, a koju je, inače, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2005. godine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, poprilično je zapušten, ali uskoro bi se i to trebalo promijeniti.

Zahvaljujući Muftijstvu mostarskom, lokalitet na kome se nekada nalazila džamija Osman-paše Kazanca bit će uređeno uz pomoć učenika Karađoz-begove medrese iz Mostara, koji će se ubuduće koristiti kao mjesto za održavanje historijskih časova, ali i kao arheološki lokalitet za posjete učenika, studenata i turista.

Također, na munaru džamije bit će postavljena ploča na kojoj će se navesti osnovni podaci o džamiji i njenoj historijskoj ulozi u tom mjestu, ali i širem prostoru.

– Objekti bitni za identitet Bošnjaka –

“Muftistvo mostarsko posvećuje veliku pažnju našoj kulturnoj baštini, poseno historijskoj. Tokom nedavne posjete delegacije Muftijstva mostarskog sa Salemom ef. Dedovićem, muftijom mostarskim, na čelu, dobili smo radosne vijesti koje se tiču ove džamije. Ona je 2005. godine proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Međutim, Islamska zajednica Gacko nije bila u stanju odvojiti neka veća sredstva da bi napravili tu ploču i da bi izvršili konzervaciju postojećeg objekta, otkrivanja sloja zemlje, odnosno da otkrijemo gabarite džamije. Muftijin je prijedlog da s početkom nove školske godine učenici Karađoz-begove medrese kroz čas historije doprinesu tome i da postavimo tablu, ogradimo lokalitet i da u svrhu služi budućim studentima historije i ne samo njima, nego Bošnjacima da mogu crpiti i saznavati o historiji ovoga kraja”, rekao je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko, kojem pripada i područje Bileće.

Glavni imam Bilalić navodi zašto je važno govoriti ne samo o džamiji, nego i o samim Kazancima.

“Kada sagledamo tu strašnu sudbinu ovih muslimana u Kazancima, onda možemo sagledati cjelokupnu istočnu Hercegovinu i sve ono što se dešavalo nakon rušenja ove džamije. Jako je bitno da sačuvamo ove objekte od nacionalnog i vjerskog karaktera, da saznajemo, jer bitni su u identitetu svakako Bošnjaka”, poručio je efendija Bilalić.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u podacima koje je koristila za proglašenje objekta nacionalnim spomenikom BiH navodi da je džamija u Kazancima bila smještena u plodnome dijelu sela Kazanaca, nedaleko od izvora pitke vode Oko i Stubanj. Sa izvora Stubanj, koji se još naziva Pašino vrelo, bila je dovedena voda u šadrvan ispred džamije.

O džamiji u Kazancima ima vrlo malo povijesnih podataka. Osmanska vlast je na području Gacka i okolnih mjesta uspostavljena 1465. godine. Kazanci s okolicom su bili u sastavu raznih kadiluka: fočanskog, cerničkog i gatačkog.

Džamija u Kazancima je zadužbina Osman-paše Kazanca, koji je rođen u Kazancima 1620. godine. On je 1675. imenovan vezirom u Šamu, a 1683. godine je postao vezir u Bosni.

Navodi se da je u rodnome mjestu Kazancima Osman-paša 1675. godine sagradio džamiju, mekteb, medresu i šadrvan. U Kazancima je stalno bio stacioniran izvjestan broj vojnika koji su čuvali pašine konake i muslimanske kuće od napada uskoka i hajduka.

Druga polovica 17. stoljeća za Osmansko carstvo je predstavljala neprekidno ratovanje, počevši od Kandijskog rata s Venecijom (1645-1669), rata s Poljskom, Rusijom i Velikog bečkog rata s Austrijom (1683.-1699. godine).

Za vrijeme Kandijskog rata, a i poslije njega, Mlečani su stalno upadali na bosanski teritorij, prodirući u istočnu Hercegovinu sve do Gacka sa uskočko-hajdučkim četama čija je glavna baza bila u Perastu. Brojne hajduke i uskoke Mlečani su našli na prostoru Crne Gore. Plaćali su ih, hranili i obučavali.

Kotorski providur Antonije Zeno je 1684. godine angažirao Baju Pivljanina, davši mu oružje, opremu i hranu, koji je skupio 700 hajduka iz Crne Gore i napao selo Kazance. Oni su do temelja spalili naselje, razorili džamiju, medresu, kule i dućane, zadužbine koje je sagradio Osman-paša u Kazancima. Tom prigodom je ubijeno mnogo muslimanskog stanovništva, a preostale muslimanske obitelji su izbjegle i naselile se u obližnja mjesta.

Od objekata iz osmanskoga doba u Kazancima su ostali samo munara do šerefe, temelji džamije i džamijski harem u kojem nema nišana. Ovo su podaci do kojih je došla Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH o džamiji u Kazancima i historiji samog mjesta.

– Zla kob natjerala mještane da vraćaju kamen od džamije –

O džamiji Osman-paše Kazanca, kao i samog mjesta Kazanci, razgovarali smo i sa Sadetom efendijom Bilalićem, glavnim imamom Medžlisa Islamske zajednice Gacko, kojem pripada i područje Bileće.

“Nalazimo se ispred ostataka džamije Osman-paše Kazanca, u literaturi spominjan i kao Osman-paša Hercegovac, koji je bio jedna istorijska ličnost u Osmanskom carstvu. Ostalo je zabilježeno da su njegovi korjeni iz ovih krajeva. Nažalost, često se spominje da je to na samoj granici Crne Gore. Ali, trebamo znati da, ne tako davno, sve do Nikšića, odnosno Onogošta, ovo je bila stara Hercegovina. Spletom okolnosti, ona se sada nalazi na samoj granici i svojstveno je tome da je svojataju i pravoslavna religija i islam, upravo zbog njenog vakifa. No, prema nekim istraživanjima Osman-paša Kazanac nije izgradio samu džamiju. On je njezin obnovitelj, jer 1683. godine, kada je imenovan za bosanskog valiju, on je, pored ove džamije, podigao i medresu, mekteb, bio je tu šadrvan”, kaže efendija Bilalić.

Da bi shvatili taj period, navodi efendija Bilalić, trebamo imati na umu Morejski rat između Mletačke republike i Osmanskog carstva, koji je trajao od 1674. do 1699. godine, te da je cijeli Hercegovački sandžak, nažalost, tada doživio jedan urbicid.

“U tom pogledu, te urbane sredine su se trebale razvijati u općedruštvenom smislu, da izrastaju iz sela i varošica u urbane sredine. A, poznati vakifi širom BiH uvijek su pored džamija gradili i mektebe, odnosno škole, česme i onda je to prerastalo u naselja. Morejskim ratom je prekinuta urbanizacija tih hercegovačkih kasaba. Jedna od njih su i Kazanci. U tom ratu Mlečani su koristili i bokeljske hajduke i poznat je harambaša Bajo Piljanin koji je popalio to selo. On nije uspio pobjeći, ubijen je. Od tada više muslimani ne žive u ovom mjestu, niti je ova džamija više imala funkciju”, ističe efendija Bilalić.

Zabilježeno je, kaže efendija Bilalić, da tada džamija u Kazancima nije porušena, već da je zapaljena. Međutim, zub vremena i ratovi su ovuda “tutnjali” i nju su, nažalost, razgradili.

“Postoji među stanovnicima kazivanje da su pojedini mještani ugrađivali kamenje u svoje štale ili kuće i da su pojedine porodice dobivale tu neku zlu kob da nisu imale muškog nasljednika, da je stoka ugibala i onda su vadili to kamenje i donosili ovdje pred džamiju. Međutim, može se vidjeti sasvim jasno da još uvijek kamenje te džamije ugrađeni u objekte pored u selu”, kaže efendija Bilalić.

– Munara bi sada koštala sto hiljada KM –

I efendija Bilalić govori za Anadolu Agency o važnosti i specifičnosti džamije Osman-paše Kazanca, a posebno njene munare koja je opstala i do danas.

“Istraživanje govori da je vakuf sultana Sulejmana Veličanstvenog, jer, obzirom na značuj, u to vrijeme džamije su se gradile po deset do 15 godina. Traženi lokaliteti iz kojeg je vađen i tesan kamen i to je iziskivalo i vrijeme i novac. Opstanak munare do sada dovoljno govori koliko su neimari ove džamije bili kvalitetni. Prema nekoj gruboj procjeni, kada bi sada izgradili ovakvu munaru, sa ovakvim materijalima, koštala bi preko 100.000 KM. Džamiju nije mogao svako graditi. Drago mi je da se sada naši pojedini historičari bave istraživanjem tih naših ljudi, porijeklom iz BiH koji su imali značajne uloge u Osmanskom carstvu i obzirom da su to bile veoma važne ličnosti, njihovo kretanje i u službi i u društvu, njihove aktivnosti su se pratile, i tako da ćemo u vremenu koje dolazi dobiti daleko jasniju sliku i ulogu Osman-paše Kazanca”, navodi efendija Bilalić.

Ono što znamo sa sigurnošću, navodi efendija Bilalić, jeste da je Osman-paša Kazanac isto bio vakif jedne džamije u Nudolu koje sada takođe nema.

Interesantno je da je Osman-paša Kazanac izgradio i pravoslavnu crkvu u selu Kazanci u kojoj se i sada obavlja vjerska služba.

Kada je u pitanju selo Kazanci, u neposrednoj blizini ostataka džamije Osman-paše Kazanca nalazi se i mezarje, ali i pašin šadrvan koji je i sada aktivan.

“Tu su mezari Pašića, stanovnika ovog naselja, i oni su na brežljku koje pripada vakufu džamije. Oni nisu pomjerani od onoga vremena kada su ukopani. Sigurno su iz perioda prije nego se desio sami nesretni događaji oko sela Kazanci i rušenja džamije. Jer, nakon nemilog događaja, muslimani su se preselili u Avtovac i tamo nastavili živjeti. Pored medrese izgrađen je tada, u to doba, bio i šadrvan. Voda za taj šadrvan je upravo korištena s pašinog izvora koji je za pravo čudo i sada u upotrebi. U njemu je voda koja se koristi za napajanje stoke”, poručio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko, kojem pripada i područje Bileće.

Interesantno je, veli efendija Bilalić da je granica između BiH i Crne Gore kroz ranije vjekove bila nestabilna što potvrđuju i česti upadi hajduka, a da je sada jedna od najsigurnijih, na koje je došao NATO.

Inače, u Medžlisu islamske zajednice Gacko prije rata postojalo je šest džamija i jedan mesdžid. Tri su džamije i mesdžid obnovljene u potpunosti, a u toku je obnova još jedne džamije.

Na području Bileće su prije rata postojale četiri džamije, dvije su u potpunosti obnovljene, jedna je u toku obnove i ima jedna džamija koja nije obnovljena od Drugog svjetskog rata, kada je porušena.

Tako su, među obnovljenim džamijama u Gacku, ona u Kuli Fazlagića, Mehmed-age Zvizdića džamija u samom Gacku, džamija u Ključu i mesdžid u Cernici. U toku je obnova džamije u Pridvorici – Borač, a neobnovljene su džamija Hasan-bega Hasanbegović u Avtovcu i džamija u Gračanici.

Kada je u pitanju Bileća, obnovljene su džamije Obradovića (Careva) džamija u Bileći, džamija imama Ćamil ef. Avdića na Planoj. U toku je obnova Bajramovića džamije u Orahovicama, a još neobnovljena džamija je Hasan-paše Predojevića u Bileći.

[balkantimes]

Može li 'tetka iz Njemačke' spasiti bh. ekonomiju?

Doznake inozemnih radnika iznose 2,5 milijardi eura, a strana direktna ulaganja šest puta manje, 400 miliona eura godišnje.

Dženan Kulović

Dvije stvari su potrebne za postizanje uspjeha, kaže stara arapska poslovica. Prva je sreća, koja nam poklanja različite životne prilike, a druga je pamet, koja omogućava iskorištavanje poklonjenih prilika. Nema sumnje kako bosanskohercegovačka dijaspora predstavlja našu najbolju razvojnu priliku, čiji potencijal još uvijek nismo uspjeli iskoristiti. Bosna i Hercegovina pripada malobrojnim zemljama svijeta čija iseljenička populacija, popularno nazvana dijaspora, premašuje broj ljudi koji, uprkos svim nedaćama, nastavljaju život ovdje. Iako postoje primjeri brojnih uspješno organiziranih udruženja američke dijaspore, zatim francuske, kanadske, potom australske dijaspore, njemačke dijaspore i brojnih drugih, nema sumnje kako njihov potpuni potencijal nije dovoljno iskorišten.

Moderna povijest bilježi nekoliko talasa iseljavanja izazvanih različitim događajima, koji najčešće pogađaju mlade školovane ljude i kvalificiranu radnu snagu. Tokom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća većina lokalnog stanovništa napušta domovinu, bilo zbog traganja za boljim uslovima života izvan domovine, odnosno zbog neslaganja sa socijalističkim režimom koji tada vlada. Usljed migracijskih talasa, tadašnja zemlja gubi školovane mlade ljude i kvalitetnu radnu snagu. Tadašnji radnici, popularno zvani "gastarbajteri" (njemački: gastarbeiter), domovinu posjećuju samo tokom godišnjih odmora, svadbe najbližih rođaka ili zbog smrti užeg člana porodice.

Prvobitno odlazi neobrazovan kadar, motiviran isključivo ekonomskim razlozima, tražeći bolje životne uslove, a nakon toga odlazi visokoobrazovan kadar, motiviran političkim pristiscima, koji izrazitije slobodoumni ljudi nisu mogli trpjeti. Međutim, najveći talas iseljavanja bosanskohercegovačkog stanovništva nastupa tokom minulog rata, kada većina ljudi napušta svoje domove silom tadašnjih prilika. Tokom ratnih dešavanja, tada raseljeno bosanskohercegovačko stanovništvo igra presudnu humanitarnu ulogu. Novčana pomoć, zatim pomoć u znanju, ljudstvu, oružju, davanju podrške humanitarnim projektima... predstavljaju samo djelić pomoći, čije učinke nije moguće zanemariti.

Uspješna integracija u novo društvo

Pripadnici bosanskohercegovačke dijaspore nisu imali problem prilikom asimilacije unutar drugačijih kulturoloških okruženja, pokazujući svojim primjerom kakva treba biti uspješna integracija izbjeglica. Većina istovremeno zadržava određeni stepen autonomije, podržavajući razne organizacije koje promoviraju kulturne vrijednosti svoje zemlje. Prema podacima koje prikuplja Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, trenutno izvan domovine živi najmanje dva miliona ljudi koji imaju bosanskohercegovačko porijeklo. Njih skoro 1,7 miliona su rođeni u Bosni i Hercegovini, kako tvrdi popis iz 2013. godine. Među razloge napuštanja matične zemlje možemo ubrojiti spajanje porodica, odnosno migracije supružnika, koji integriraju porodicu nakon nekoliko desetljeća razdvojenosti. Ovo predstavlja najbrojniju pojedinačnu kategoriju imigriranja prema drugim razvijenijim zemljama. Ukoliko pogledamo podatke koje objavljuju Ujedinjeni narodi, oko 1,65 miliona naših ljudi živi u Evropi. Ova brojka čini skoro 90 posto ukupne dijaspore (najviše u Njemačkoj, Sloveniji i Austriji), dok preostalih 10 posto živi izvan Evrope (najviše u SAD-u, Kanadi i Australiji).

Međutim, veliki problem predstavlja nastavak emigriranja isključivo zbog nezadovoljstva uslovima života koje pruža naša zemlja. Prema rezultatima koje bilježi posljednja sačinjea studija Westminster Foundation for Democracy, više od polovice ispitanika želi napustiti Bosnu i Hercegovinu. Poželjnim destinacijama smatraju one zemlje koje nude veće životno blagostanje. Nadalje, svaki drugi ispitanik poželjnom destinacijom smatra Njemačku, gdje živi skoro 54 posto bosanskohercegovačkih migranata. Ukoliko uporedimo prosječnu bosanskohercegovačku neto plaću, koja iznosi 449 eura, i njemačku, koja iznosi 2.500 eura, onda pomenuti razlozi imaju opravdanje. Nadalje, ispitanici poželjnom destinacijom smatraju Sloveniju, u kojoj živi blizu 26 posto bosanskohercegovačkih državljana, zatim Austriju, gdje živi blizu 10 posto, Švicarsku, skoro 1,5 posto, Švedsku i SAD, blizu 2,0 posto, Italiju, 1,0 posto... Prosječna neto plaća austrijskog radnika iznosi 1.000 eura, norveškog 3.700 eura, švicarskog 4.500 eura, što pokazuje motiviranost isključivo ekonomskim razlozima prilikom izbora poželjne životne destinacije. Nema sumnje kako odlazak mladog obrazovnog kadra dugoročno slabi razvojnu sposobnost zemlje, ugrožavajući time mogućnost kreiranja novih radnih mjesta.

Pomenuta studija navodi kako trošak obrazovanja kroz devet godina osnovne škole, četiri godine srednje škole i prosječno pet godina studiranja na fakultetu košta skoro 30.000 eura. Ukoliko uzmemo podatak koji pokazuje kako godišnje emigrira 18.200 ljudi, onda ispada kako njihovo obrazovanje ovu zemlju košta između 320 i 400 miliona eura. Mnogi Bosanci i Hercegovci koji žive vani imaju respektabilne poslovne karijere, koje prati značajno osobno bogatstvo, koje žele investirati. "Odluku donosim srcem, a nikako digitronom", kaže jedan uspješan njemački poduzetnik bh. porijekla. Iako takvih primjera ima mnogo, njihova spremnost često zastaje pred preglozmanom birokratijom, koja pruža otpor njihovim ambicioznim planovima. Nema sumnje kako bosanskohercegovačku dijasporu prezentiraju uspješni poslovni ljudi, čije rezultate čak prepoznaje magazin Forbes, ali njihov puni ekonomski potencijal nije dovoljno iskorišten.

Novčane doznake osam posto BDP-a

Prema rezultatima studije, novčane doznake bh. dijaspore čine oko osam posto bruto društvenog proizvoda Bosne i Hercegovine. Moralno dvojbeni postupci vlasti tada značajno umanjuju interes poslovnih ljudi bh. porijekla, koji imaju osjećaj iskorištenosti zarad nekih sasvim drugih ciljeva. Zbog narušenog povjerenja, danas među njima vlada pasivnost, koja značajno umanjuje mogućnost potpunog iskorištovanja potencijala koji dijaspora nudi. Potencijal koji ima dijaspora potrebno je ponovo otkriti obnavljanjem mreže ekonomske diplomacije, koja treba ponuditi konkretne projekte na obostrano zadovoljstvo. Rezultat mora biti poticaj bh. iseljenicima, koji predstavljaju rudnik značajnog ekonomskog potencijala, koji može polučiti goleme ekonomske učinke. Današnja ekonomska slika ovog odnosa mjeri se deviznim doznakama dijasporaca, čiji iznos premašuje strana direktna ulaganja.

Doznake inozemnih radnika iznose skoro 2,5 milijardi eura, a strana direktna ulaganja oko 400 miliona eura godišnje. Nije teško zaključiti kako iznos doznaka premašuje šest puta direktna strana ulaganja. Iako nema preciznih podataka koliko novca dolazi neformalnim kanalima, možemo zaključiti kako svako dvadeseto domaćinstvo prima inozemne doznake, koje čine trećinu ukupnog kućnog budžeta. Većinom tim sredstvima domaćinstva kupuju osnovne životne potrepštine. Ovi podaci Bosnu i Hercegovinu plasiraju među sami vrh ljestvice zemalja koje imaju slične transfere emigranata. Međutim, ukoliko tome pridodamo ostale prihode koje ubiremo putem socijalnih primanja (primanje inozmene penzije, naprimjer), ili privremenih prihoda radnika koji stalno žive ovdje (rad putem interneta, naprimjer), onda možemo zaključiti kako njihov doprinos bruto društvenom proizvodu premašuje 14 posto.

Pojavom negativnih efekata uzrokovanih pandemijom virusa korona možemo očekivati značajan pad ovih prihoda, što nameće potrebu promptnog iznalaženja alternativnog načina obnavljanja ovih pokidanih veza. Bh. iseljenici predstavljaju uspavan potencijal, koji treba biti okosnica ekonomskog razvoja zemlje tokom postpandemijskog perioda. Dijaspora nije personifikacija čuvene "tetke iz Njemačke", koja već postaje dio slavenske mitologije, nego predstavlja investitore koje možemo lakše privući nego bilo koje druge, turiste koji pokazuju mnogo veći interes nego bilo koji drugi, partnere koji nude mnogo veće povjerenje nego bilo koji drugi, odnosno svi oni koji aktivno žele doprinijeti ekonomskom oporavku zemlje. Ovaj put proaktivnost bh. vlasti polaže ispit zrelosti. Hoće li uloga dijaspore biti blaga, marginalna, nezamjetna ili utjecajna, presudna, jaka, odnosno hoće li naša pamet iskoristiti poklonjenju priliku, isključivo zavisi od nas.    

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor

[balkantimes]

Ostavite nas na miru!

Kako je sam planirani događaj po sebi međunarodnog karaktera bilo bi svrsishodno i poželjno da Predsjedništvo BiH donese svoj zaključak u povodu “preseljenja Bleiburga” u Sarajevo, posebno s obzirom na činjenicu da je Sabor Republike Hrvatske pokrovitelj cijele manifestacije, što joj daje (među)državni karakter.

Dženana Karup Druško

Zašto misa zadušnica “za žrtve blajburškog križnog puta” u Sarajevu i BiH?! Zar upravo Bosna i Hercegovina i Sarajevo ne nose svježe ožiljke genocida, zločina protiv čovječnosti i skoro četverogodišnje opsade glavnog grada? Očigledno da su Sarajevo i Bosna i Hercegovina važni, ne samo za susjedne srbijanske i hrvatske velikodržavne projekte – zbog čega BiH godinama ne napreduje, a čak i dobronamjerni upadaju u zamke srpsko-hrvatskih populista, tvrdnjama kako BiH mora srediti unutrašnje stanje, upravo ono koje Zagreb i Beograd preko svojih pijuna godinama drže u raznim krizama dokazujući kako je Bosna i Hercegovina problem i neodrživa – nego i za sve najjače svjetske sile da pokazuju svoju sposobnost, snagu, uticaj, ali i interese, pa tako i za “Počasni bleiburški vod”, ma šta to značilo i ma ko bio u njemu u ovom trenutku. A organizatorima, sakrivenim iza Katoličke crkve u BiH, jedan od ciljeva je, očito, i međunarodna pažnja – razlog više da OHR i EU reagiraju i da Predsjedništvo BiH, s obzirom da je pokrovitelj manifestacije Sabor Republike Hrvatske, o svemu zauzme stav.

Kada smo u BiH pomislili da možemo bar na trenutak predahnuti jer smo preživjeli koronavirus, aktuelnu globalističku pošast i rusko iskrcavanje u BiH i na Balkanu, u prvi plan smo dobili   najavu obilježavanja blajburške komemoracije i to u – Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine!

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, hladno nam je saopćio kako će 16. maja predvoditi u Sarajevu misu zadušnicu “za žrtve blajburškog križnog puta, kao i svih drugih žrtava rata i poraća”. No, o čemu se, zapravo, radi govori podatak da su organizatori komemoracije tzv. Počasni bleiburški vod, a suorganizator Dušobrižništvo za Hrvate u inozemstvu Hrvatske biskupske konferencije i Konferencije BiH. Pokrovitelj komemoracije je Sabor Republike Hrvatske, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor u BiH. Što sve skupa, itekako, ukazuje da se radi prvenstveno o političkom događaju, kome direktna uključenost Hrvatske daje i međunarodni karakter.

Zašto Sarajevo?

Nema nikakvih sumnji da su organizatori znali (i morali znati) da će najava održavanja ovakvog događaja u Sarajevu izazvati brojne reakcije i ustalasati cijeli region, pa i šire, te da će otvoriti Pandorinu kutiju. Čak i ne ulazeći u historijsko-političke, međunarodne, državne, sudske, nacionalne ili vjerske fakte u slučaju Bleiburg, nakon najave komemoracije/mise u Sarajevu i BiH postavlja se pitanje – zašto SARAJEVO i BiH?!

Zar upravo Bosna i Hercegovina i Sarajevo ne nose svježe ožiljke genocida, zločina protiv čovječnosti i skoro četverogodišnje opsade glavnog grada?

Nakon desetaka međunarodnih presuda za genocid, Rusija to sve negira i, podsjetimo, uložila je veto u Vijeću sigurnosti UN-a na predloženu deklaraciju Velike Britanije o genocidu u Srebrenici; Srbija (i dalje) sanja veliku Srbiju sa Sarajevom i negira genocid kao i svoju odgovornost i i dalje sa Rusijom podržava razbijanje BiH; Hrvatska, također, ne priznaje presude i agresiju i udruženi zločinački poduhvat u BiH i “europski” pomaže snove o “Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni”, odnosno o velikoj Hrvatskoj (za neupućene, sve decidno objašnjeno u presudama MKSJ-a); Srbija i Hrvatska su utočišta za ratne zločince iz BiH, i ne samo da ih štite i veličaju kao heroje, nego štite i podržavaju nove “karadžiće i bobane” u BiH; Rusija je spremna da ugrozi mir u BiH; Sukobi u islamskom svijetu se prelamaju preko BiH i traži se svrstavanje BiH i Sarajeva u jedan od nekoliko podijeljenih višedržavnih islamskih blokova; Srbija kolone opljačkanih i iznurenih migranata prebacuje preko Drine i stvara migrantsku krizu u BiH; Kinezi polako usisavaju sve na Balkanu svojim političkim investicijama; Francuski predsjednik kaže da smo “tempirana bomba”, a stara dama Evropa svojim deklaracijama, izvještajima o napretku i saopćenjima i dalje drži BiH kao svog najdražeg taoca, ali i klijenta preko koga pokušava dokazati svoju podosta istrošenu demokratičnost i finansijsku moć; SAD su morale 1995. “sve postrojiti” i nametnuti Dejtonski sporazum.

Očigledno su Sarajevo i Bosna i Hercegovina važni, ne samo za susjedne srbijanske i hrvatske velikodržavne projekte – zbog čega BiH godinama ne napreduje, a čak i dobronamjerni upadaju u zamke srpsko-hrvatskih populista, tvrdnjama kako BiH mora srediti unutrašnje stanje, upravo ono koje Zagreb i Beograd preko svojih pijuna godinama drže u raznim krizama dokazujući kako je Bosna i Hercegovina problem i neodrživa – nego i za sve najjače svjetske sile da pokazuju svoju sposobnost, snagu, uticaj, ali i interese, pa tako i za “Počasni bleiburški vod”, ma šta to značilo i ma ko bio u njemu u ovom trenutku.

Mač s nekoliko oštrica

Zašto Sarajevo i Bosna i Hercegovina i za ovu manifestaciju koja se nikada nije održavala nigdje drugo osim u Austriji? (Povlačeći za sobom godinama brojne kritike i polemike, zbog poruka koje su veličale fašizam, zbog čega je, uostalom, na kraju i zabranjena u Austriji i s tim pandemija nema apsolutno nikakve veze kako to danas pokušavaju tvrditi “organizatori”).

Pa upravo zbog toga da se u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, izazovu političke tenzije i reakcije, jer su odlično znali da će tako napraviti i fokus kompletne međunarodne zajednice i pokušati realizirati ciljeve koji su upravo i vezani za odluku da se komemoracija održi u Sarajevu. Nažalost, kada se planski projicira tenzija, onda i posljedice mogu biti katastrofalne. Ali i za onog ko projicira krizu, tako da je odluka da se manifestacija održi u Sarajevu mač s nekoliko oštrica, ne samo dvije, uključujući i međunarodnu zajednicu, pogotovo evropsku koja ne propušta prilike da slavi svoju antifašističku prošlost.

Bleiburg nije Novogodišnji bečki koncert koji bi svi rado dočekali i prihvatili da se održi npr. u sarajevskoj Vijećnici, nego se radi, ponovo naglasimo, o slučaju od kojeg su i austrijske vlasti “oprale ruke”. Radi se o manifestaciji visokog rizika, čak i za neutralnu Austriju. E, tu u i takvu manifestaciju “neko” je zamislio da prebaci u Sarajevo i to uz pokroviteljstvo Sabora Republike Hrvatske.

Kada je Vijeće sigurnosti UN-a reagiralo i donosilo mjere prema bivšoj SFRJ i BiH u vrijeme sukoba pozivalo se na ugrožavanje svjetskog mira. I sada se radi o ugrožavanju mira u BiH i to zbog nekoliko razloga, a upravo reakcije (ranije i dosadašnje) to pokazuju i potvrđuju, zbog čega i Evropska unija i Visoki predstavnik i OHR moraju reagirati, i ako ništa drugo, reći da takve manifestacije ugrožavaju mir u BiH. Ili, možda, misle drugačije? Obilježavanje u sebi sadrži niz kontroverzi i opasnosti, ne samo za neutralnu Austriju nego i Evropsku uniju iz koje je do sad bilo reakcija na komemoracije u Austriji, a pogoto za rovitu i još “ranjenu” Bosnu i Hercegovinu, pa i region.

Preseljenje Bleiburga u Sarajevo

Naravno, planeri i ideolozi obilježavanja su se smjestili (sakrili) pod okrilje Katoličke crkve i na ovaj način pokazujući svu perfidnost i namjere – svaki kritičar bude optužen da napada samu Crkvu i da (dodatno) ugrožava položaj i prava Hrvata u BiH (?!) – jer Hrvatski narodni sabor, na čelu s Božom Ljubićem i Draganom Čovićem, nije imao hrabrosti da obilježavanje organizira unutar društveno-političkog djelovanja HDZ-a, i danas s tih komotnih (Crkvom zaštićenih) pozicija gromoglasno brane Katoličku crkvu od svih onih koji su se drznuli da napadaju manifestaciju i kardinala, koja je sve prije nego humanitarno-vjerska.

Ako Katolička crkva smatra da treba održati tu misu, ona će je i održati, jer joj to pravo garantira Ustav BiH. No, Ustav i zakoni BiH ne podržavaju bilo kakve tenzije i poteze koji bi na bilo koji način ugrozili drugoga (koji također imaju prava po Ustavu), ali i mir u BiH. Manifestacija visokog rizika, kao što je “preseljenje Bleiburga” u Sarajevo, sredstvo je pomoću kojeg se privlači međunarodna pažnja, ali i podižu tenzije, a s obzirom na dosadašnje reakcije nadati se da one neće preci u nešto ozbiljnije. Sarajevu to najmanje treba, no tenzije se svjesno podgrijavaju iz političkih centara koji podržavaju manifestaciju.

Kako je sam planirani događaj po sebi međunarodnog karaktera bilo bi svrsishodno i poželjno da Predsjedništvo BiH donese svoj zaključak u povodu “preseljenja Bleiburga” u Sarajevo, posebno s obzirom na činjenicu da je Sabor Republike Hrvatske pokrovitelj cijele manifestacije, što joj daje (među)državni karakter.

Očekivano je da Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, podrži zaključak Predsjedništva BiH, ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što je prije par dana ponovo bio govorljiv u povodu zločina u Jasenovcu i pozivao na mir. Valjda neće doživjeti kritiku, kao u slučaju svoje bivše predsjednice Vlade zbog familijarnog učestvovanja u vojsci NDH, i faktografije po kojoj su 15-orica generala vojske NDH bili Srbi, od kojih su neki upravo uhvaćeni od strane savezničkih snaga prilikom povlačenja u Austriji. Ali i kritiku da zbog savezništva s HDZ-om koji otvoreno podržava održavanje manifestacije povodom događaja u Bleiburgu i to u  mrskom “muslimanskom Sarajevu” u kome se njegov najpovjerljiviji čovjek bez ikakvih mjera distanciranja (i maske) u vrijeme ramazana druži s Bošnjacima iz “političkog Sarajeva”.

Sarajevo je izdržalo opsadu, najdužu u historiji nakon Drugog svjetskog rata, pa će nepokoreni grad izdržati i događaj koji već izaziva tenzije i uznemirenje. Déjà vu.

[urbanidesnicar]

Zajebi Coronu i čuvaj zdravlje

Da ne dužim. Pun mi je k.... više Corone , pogotovo naručenih senzacionalističkih tekstova. Gripe je vazda bilo i bit će. Po čemu je ova posebna? Jer su je proizvele SOTONJARE!  Poznati su i pod nazivom globalisti. Što je točno taj njihov globalizam? U principu obični socijalizam, samo lijepo upakiran. U elegantnu kutiju sa mašnom na vrhu. Nažalost, dobar dio ljudi im vjeruje i ne želi znati što je unutra. ZLO! Obično zlo. Tako da je slobodno možemo nazvati i Pandorina kutija. Zadnjih par tjedana nas prepadaju virusom. Činjenica je da prosječno, puno više ljudi umire od obične sezonske gripe. I da oko toga nitko ne pravi cirkus. Coronavirus ima stopu smrtnosti od 2% a šansa da se zarazimo je samo 0,7%. Dakle, 99,3 % da nećemo oboljeti. Veća je vjerojatnoća da ćeš dobiti infarkt, ako u gluho doba noći negdje naletiš na Mrak Sataraš. Je li ovo zavrijedilo toliku zastupljenost u medijima, pa već danima ne silazi sa naslovnica? Normalno da nije. Pošto je opće poznato da onaj tko kontrolira medije, upravlja i masama, stvar je više nego jasna. Cilj je INSCENIRATI KAOS i non-stop "paliti" atmosferu. Ne dozvolimo im to. Jer nismo kmeri, sa jednocifrenim IQ, pa da vjerujemo u priče za malu djecu. Dovoljno je logički razmisliti i čitati između redova. I to bi bilo to. Slična stvar je i sa tkz. "klimatskim promjenama", koje su obična izmišljotina. U oba slučaja, u pitanju je globalistička propaganda s ciljem stvaranja panike. Kaos je njihovo prirodno okruženje i tu se najbolje snalaze. Zato nas non-stop i šopaju lažima. Na kraju će se ONI pojavili ko' spasitelji i lagano nas okupirati, a da to nećemo ni primjetiti.   Netko je davno rekao da se 3. svjetski rat neće voditi običnim, nego biološkim oružjem. A tko taj plan može bolje provesti u djelo, od Svjetske zdravstvene organizacije? Tome upravo svjedočimo. Je li u pitanju generalna proba ili je već počelo, ne znam? Bojim se da će sve ovo rezultirati, obveznim cijepljenjem pučanstva. A tko zna što će biti u cjepivu? Svaka sličnost sa masovnim čipiranjem ljudi je namjerna. Ne vjerujem u teorije zavjere, nego samo konstatiram ono što je očito. Ima puno opasnijih stvari od ove gripe. Ako je kojim slučajem i dobijem, šanse su mi 98% da ću preživiti. Ali mi zato u slučaju velike koalicije (HDZ-SDP), koeficijent drastično pada. Zaključak? "Tko drugome jamu kopa, dvije sreće grabi". Ili tako nešto.... Pederski lobi koji danas vlada svijetom, je također globalistička podvala. Ljudi se danas ne cijene po tome, jesu li dobri, humani, nesebični.... Jedini kriterij je njihov stav glede LGBTZŽ nakarada. I od toga ovisi, spadaš li u "progresivne" ili zaostale? Na zapadu je postalo izuzetno teško imati uspješnu karijeru, ako si protiv njih. Uopće ne sumnjam da će taj trend doći i kod nas, jer uglavnom kopiramo samo ono što je loše. A uvijek treba imati na umu, da su nam na vlasti (i u crvenoj oporbi) sami plaćenici i podanici. Rješenje? Odjebat sve njihove medije i probati se informirati iz neovisnih izvora. Oni srećom još uvijek postoje, samo ih je malo teže pronaći. Svi ovi inženjeri, arhitekti, ginekolozi i odvjetnici koje naivčine još uvijek nazivaju "migrantima", konstantno prave pizdarije. O tome se samo hrabri usude pisati. A i njih je svakim danom, sve manje. Kad bagra dođe u neku od zapadnih zemalja, prvo se uvali na socijalu. A onda iz zajebancije, svako malo nekoga siluju, zakolju ili se zalete autom u masu. Jer to je dio njihove "kulture". Umjesto da ih se adekvatno kazni, mi kao bijelci trebamo imati osjećaj krivice i ispričavati se zbog boje kože? Je li netko ovdje lud? A kad pojedinci popizde, vascijeli progresni svijet piše o "rasističkom zločinu  iz mržnje". Dok se u isto vrijeme "nestašluci" allahovih bojovnika, svjesno i namjerno prešućuju. Već dugo vremena, naša zemlja uopće nema granica. A i ono što ima, liči na sir Ementaler. Jedino nas može spasiti činjenica, da nam je socijala jadna i žalosna. ALI.... Kad to malo mizerije pomnožimo sa 5-6 žena i 10-15 djece (koliko broji prosječna "doktorska" obitelj), dobijemo brojku o kojoj prosječan Hrvat može samo sanjati. Najgore je roditeljima koji pokušavaju odgojiti djecu, kako dragi Bog zapovijeda. Dok ih na internetu i TV, uče sasvim suprotno. Pričam iz iskustva, jer ih i sam imam dvoje. NEMOGUĆE  ih je odgojiti na isti način, kako su to činili naši roditelji. Jer oni su nas pripremali za neki drugi svijet. Koji nažalost više ne postoji. Ne mislim na ideologiju, nego na obične male stvari, koje su nekada bile normalne. A o moralnim i duhovnim  vrijednostima, da i ne govorimo. Neka nam je svima, dragi Bog na pomoći. Ova tkz. politička korektnost, je prerasla u totalno ludilo. Više nikome ništa ne smiješ reči, jer mu možeš povrijediti osjećaje. Koje kurcheve osjećaje? Kad sam ja išao u školu toga nije bilo. Jednostavno si se morao sam snalaziti i skontati kako preživiti. Na primjer, znalo se kako smo davali nadimke. Ako je netko nosio naočale, zvali smo ga "ćoro". Ako je netko imao velike uši, automatski je bio "klempo". Nije bilo korektno, ali nije bilo ni puno ljutnje. Normalno je bilo i da te stariji šalju po cigare. I nije bilo nikve rasprave. Kad smo mi narasli, onda su ovi mlađi nama išli po cigare. To je bila neka nepisana hijerarhija i način života.   Danas nas upravo ti klempavi, ćoravi i debeli, najviše zajebaju. Nema ništa gore, nego kad kompleksašu daš moć i lovu. Pa se onda proglase "aktivistima". A u principu su obične p*čke. Mislim na karakternu osobinu, a ne na ženski spolni organ. Na zapadu ih zovu snowflakes (pahuljice), jer su jako osjetljiva i nježna bića. Sve to treba odvesti u polje i dat im motiku da kopaju krumpire. Pa da onda vidimo, čija majka crnu vunu prede? ImoCki i okolicu treba proglasiti Autonomnom pokrajinom i stavit barikade. Ako ne znamo kako, treba pitati ove sa iskustvom. Komšije ili abolirane četnike. Jer "Hrvatska nacionalna manjina" zavrijeđuje barem mali dio zemlje gdje se može osjećati svoja na svome. Nakon što je spaljen maloljetni Stazić sa dva muška roditelja, u Mostaru je u vidu dima, u "vazduh" otišla Martina Mlinarević Sopta. Za neupućene, ženski Sejdo Komšić iliti halal hrvatica. Ovime se još jednom potvrđuje činjenica, koju stalno ponavljam. Jedini slobodni dio Hrvatske je Zapadna Hercegovina i pogranični krajevi RH koji gravitiraju prema njoj. Godinama se priča kako svi Hercegovci idu u Zagreb, ali doći će vrijeme kad će biti obratno. Pa ćemo masovno tražiti politički azil, tamo gdje su: kamen, krš i maslina, vino, ganga i Neretva..... Pošto za 20-ak minuta pročitam sve što valja na domaćim portalima, postaje mi fenomenalno dosadno, Onda se prebacim u SAD i pratim tamošnja zbivanja. Svi oni koji su čitali Orwelovu 1984., ni u snu nisu pomišljali da bi svijet jednoga dana stvarno mogao biti nalik na onu životinjsku farmu. Godinama smo se smijali komunističkoj paroli: "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!" Danas to više nije ni malo smiješno. Demokratska partija u Americi se polako pretvara u Savez komunista. A na zapadu je sve više mladih debila koji veličaju socijalizam, mada pojma nemaju što to u praksi znači.  

Trump im tako fino i lucidno J. mater, da je to za plakat. Kako sad stvari stoje, suparnik na izborima će mu biti stari mahniti boljševik Bernie Sanders. Donald ga zove "crazy Bernie". Stara komunjara pojma nema o čemu priča a i demencija je izgleda u poodmakloj fazi. Pa objašnjava Amerima kako se u vrijeme Castra na Kubi dobro živilo, hvali Kineski CK i obećava besplatno zdravstvo, školovanje i još svašta nešto. Čista utopija. Kladio bi se u bilo što, da će ga Donald satrat na izborima. Ali uvijek treba biti oprezan, jer Soroš & co. i kod njih drže većinu medija. A kao i  kod nas, budala koje u sve vjeruju ne manjka. Po meni su šanse 70:30 % u korist Trumpa, ako se nešto drastično ne promijeni. Iskreno se nadam da neće, jer bi to bila globalna katastrofa. Jedan Egipatski imam kaže da je po islamu najveća čast koju možeš ukazati ženi, DA JE PREBIJEŠ!? Već zamišljam: BABE, Košutu Februar, Radu Borića i ostale tuke, kako "protestvuju" na ulicama multikulturnog Kaira. Tolerantno stanovništvo bi ih sigurno dočekalo sa tradicionalnom KITOM (cvijeća) i gomilom "kamenčića" (od po 2kg). Često se sjetim mudrih riječi Dalai Lame, koje mi je onomad šapnuo na uho. Bezbrižno smo lutali bespućima Tibeta, pili pivu i slušali "The best of Šabana Šaulića". Okrenu se Lama prema meni, i tiho prozbori: "Kume moj, zajebi Coronu i čuvaj zdravlje." "ZA DOMOVINU SPREMNI "

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/kulturno-historijsko-umjetnicko-blago-bosne-hercegovine-otudeno-u-posljednjih-500-god/

Kulturno-historijsko i umjetničko blago Bosne i Hercegovine otuđeno u posljednjih 500 god.

Najveći broj umjetnina, starinskog oružja, povelja, vjerskih knjiga, starih nošnji, arheoloških predmeta i drugih dragocjenosti, što su vijekovima stvarali i posjedovali naši preci, završilo je u inozemstvu. Zvanične vlasti ništa ne poduzimaju da nam se to vrati!

Bosna i Hercegovina pripada grupi zemalja čija je kulturna baština skoro do temelja opljačkana i uništena. Šta je u proteklim razdobljima sve odneseno vjerojatno nećemo nikada tačno saznati. U posljednje vrijeme uspjelo se ući u trag znatnom broju takvih predmeta. Mnogi od njih su danas svojina pojedinih evropskih muzeja, galerija, arhiva, državnih riznica i privatnih zbirki. Može se reći da je bosanskohercegovačko kulturno blago razasuto po čitavoj Evropi. Nalazimo ga u Rimu, Bolonji, Veneciji, Moskvi, Beču, Budimpešti, Petrogradu, Istanbulu, Dablinu, Napulju itd.

Bosanske umjetnine u tuđim vitrinama

Razvlačenje tog blaga započelo je još u XV stoljeću, padom Bosne pod Turke. S obzirom da je većina gradova neprijatelju pala u ruke bez borbe, sve riznice, arhivi, umjetnine i drugo, postalo je svojina osvajača. A bilo je toga mnogo. Turski historičar Dursunbeg, koji je sudjelovao u pohodu na Bosnu, zapisao je da se “u gradovima te zemlje našlo toliko blaga i bogatstva da se izbrojati nije moglo”. Po njemu je samo u riznici prijestolnog Bobovca uz ostalo blago pronađen milion dukata. Kod turskog osvajača tačno se znalo šta iz ratnog plijena ide u carsku riznicu, šta vojskovođi a šta vojsci. Zato se može pretpostaviti da je većina dragocjenosti koje su tada u Bosni zaplijenjene prebačeno u Carigrad. Ono što je ostalo, vremenom je razvučeno i nestalo bez traga. S obzirom da još nikada nije izvršena cjelovita inventura carskog arhiva u Istanbulu i Ankari, niti su dostupni popisi sadržaja nekadašnje carske riznice, može se očekivati da će se tamo štošta naći što potječe i iz Bosne. Da su ta očekivanja realna potvrđuju povremene vijesti koje nam stižu. Svojevremeno je tamo otkriven i čuveni Hrvojev misal iz XV stoljeća, a bogumilska vjerska knjiga,Tihoradićevo (Divoševo) Evanđelje iz XIII stoljeća, pronađeno je na jednom drugom mjestu tek 1960. godine.

Blago kraljice Katarine

Pad Bosne pod Turke izazvao je opći metež koji je imao teške posljedice i za sudbinu umjetničkog blaga. Oni koji su bježali iz zemlje, a to su uglavnom bili pripadnici plemstva, sobom su uzimali sve što su mogli ponijeti. Pri tome su dragocjenosti i umjetnine bile na prvom mjestu. Zna se da je kraljica Katarina, bježeći iz Bosne, ponijela znatnu količinu skupocjenog oružja, ruha, novca, zatim umjetničke slike i dr. Nije zaboravila ni plašt, a ni mač svoga muža, kralja Tomaša, te mnoštvo drugih vrijednih stvari. Većina toga danas se nalazi u vatikanskoj riznici i u crkvi Sv. Jeronima, također u Rimu. Nisu ostale pošteđene ni moći svetaca. Tijelo sv. Luke, koje se čuvalo u Jajcu, u istoimenoj crkvi, bježeći iz Bosne ponijela je kraljica Mara, žena smaknutog kralja Stepana Tomaševića. Dubrovčani su na sve načine pokušavali da ga oni dobiju ali im to nije uspjelo. Ova ga je povjerila na čuvanje franjevcima u Poljicama. Tražili su ga i Madžari. Nudili su joj u zamjenu tri-četiri grada ali je ona to odbila. Tijelo je na koncu završilo u Veneciji, gdje se i danas nalazi. Mnoga umjetnička djela, kao slike, kaleži, relikvijari, evanđelja, oružje, povelje, i dr., iznošeni su iz Bosne godinama još nakon turskog osvajanja. Na taj način je nestalo i ono što je do tada preostalo. Posebno su bili na meti skupocjeni rukopisi, zbornici i evanđelja. Za nas posebnu vrijednost imaju bogumilske vjerske knjige. Do danas im se ušlo u trag tek dvadesetak, rasute diljem Evrope. U Bosni je ostalo samo jedno, tzv. Čajničko Evanđelje.

Nekoliko ih se nalazi u Srbiji i danas su svojina Narodne biblioteke u Beogradu. Tri od njih su uništena prilikom bombardiranja tog grada 1941. godine. Nekoliko primjeraka je dospjelo u makedonske i crnogorske manastire, gdje se i danas nalaze. Znameniti Hvalov zbornik završio je u Bolonji, a nekoliko takvih obrednih knjiga u Sofiji, Moskvi itd.

Jedan primjerak svjetovne literature pisan bosanskim pismom bosančicom (roman o Aleksandru Velikom), završio je u Berlinu. Ogromno blago koje je nekad pripadalo slavnom Husein-begu Gradaščeviću nalazi se u Beču. Unikatni primjerak zlatnika kralja Tvrtka odnesen je iz 1945. godine u Zagreb. Danas se nalazi u Americi. Kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića odnesene su iz Jajca u Hrvatsku u posljednjem ratu i s mukom su vraćene tek prije nekoliko godina.

Stoljetno stvaralaštvo na bubnju

Razvlačenje i preprodavanje bosanskog kulturnog blaga, što je uslijedilo nakon pada Bosne pod Turke, preplavilo je Evropu. To je bilo uzelo takvog maha da je dugo vremena djelovala crna berza u kojoj su učestvovali špekulanti i preprodavači iz svih krajeva Evrope. Došlo je čak dotle da je na kraju morala intervenirati Sveta Stolica. Papa Pavao II je izdao poslanicu kojom je to osudio i naredio da se s time prekine te da se sve što je izneseno iz Bosne skupi na određeno mjesto i zaštiti.

Sudbina krune bosanskih kraljeva

Spomenimo jedan izuzetno vrijedan i drag nacionalni spomenik kojem se već davno izgubio trag, ali postoji nada da se pronađe. Riječ je o kruni bosanskih kraljeva. Iz historijskih se izvora zna da se ona čuvala u starobosanskoj prijestolnici Bobovcu. Ustvari, postojale su tri krune: prastara banska, stara kraljevska i nova kraljevska. Njima su se krunili svi naši banovi i kraljevi kroz razdoblje od preko 600 godina. Zna se i to da je novu krunu poslao papa Pio II Stjepanu Tomaševiću, koji se njome okrunio 1461. godine. Po zauzeću Bobovca, bila je zaplijenjena kompletna kraljevska riznica a s njome i kruna, i to je sve postalo svojina turske države. Praksa je bila da se ova vrsta plijena obavezno pošalje u Carigrad, pa se, bez sumnje, tako postupilo i u ovom slučaju. Postoje neki neprovjereni podaci da su neki od bosanskih velikaša navodno uspjeli spasiti krunu, ali je ona ipak kasnije pala Turcima u ruke. Vijesti o kruni se za duže vrijeme gube, a onda se šezdesetak godina kasnije opet javljaju.

Izvještaji kažu da se 1529. godine zatekla u riznici koju je uza se imao sultan Sulejman Veličanstveni, kada je te godine podsjedao Beč. Nakon poraza koji je tu doživjeo, u zaplijenjenom turskom blagu, navodno je nađena i bosanska kruna, pa je tako došla u posjed austrijskih careva. Ako je to sve tako bilo, onda se i danas nalazi u Beču, što ne bi bilo teško provjeriti kad bi za to postojalo zvanično interesiranje.

Gdje je arhiv srednjovjekovne bosanske države

Za nas je posebno zanimljiva sudbina bosanskog državnog arhiva koji se također čuvao na Bobovcu. Može se samo naslućivati šta se u njemu sve skupilo kroz razdoblje od 600-700 godina. Od njega nema nikakvog traga, ali nije isključena mogućnost da se barem jedan njegov dio sačuvao u centralnom carskom arhivu u Istanbulu. Ogromna arhivska zaostavština Turske imperije nije još nikada potpuno sređena i niko živ ne zna šta se tamo sve krije. Neki izvještaji govore da je od svega do sada obrađeno svega sedam posto, mada na tome radi čitava četa ljudi. Prema nekim informacijama, u pojedinim odjelima tog arhiva ima još neotvorenih kožnih vreća krcatih dokumentima koje su zavezane još prije više stotina godina. Možemo se nadati da će se u toj gomili pronaći nešto što potječe i iz arhiva bosanske dinastije Kotromanića, to jest arhiva stare bosanske države. Raznošenje bosanskog blaga nastavilo se i nakon turskog osvajanja. Godine 1619. general franjevačkog reda u Italiji poslao je naredbu franjevačkim samostanima u Bosni da pošalju u Rim sve umjetnine i dokumente koje imaju u svojim zbirkama i riznicama.

Prilikom provale austrijske vojske u Bosnu 1697. godine pod zapovjedništvom generala Eugena Savojskog, uz druge bosanske gradove opljačkano je i spaljeno i Sarajevo. O tome šta je i koliko toga odneseno pisali su već suvremenici. S vojskom su pri povlačenju otišli mnogi domaći katolici koji su uz ostalo ponijeli mnoge crkvene knjige, crkveno ruho, ikone i dr. U jednom od takvih egzodusa iz okolice Prozora je u dr. polovici 17. stoljeća odnesena slika koja prikazuje Gospu. To je znamenita Sinjska gospa koja se danas nalazi u Sinju. Mnoge umjetnine odnesene su iz Bosne tek u 19. stoljeću. Austrijske vlasti su 1832. godine zaplijenile ogromno blago koje je pripadalo bosanskom velikašu Husein-begu Gradaščeviću. Kada se nakon neuspjelog pokreta za samostalnost Bosne ispred turskih vlasti sklonio na austrijski teritorij, čim je prešao Savu austrijske vlasti su mu oduzeli sve što je ponio. U sačuvanom zapisniku stoji da mu je tom prilikom oduzeto: 300 zlatnih dukata, 2 vreće srebrenog novca, 2 vreće talira, 2 vreće cvanciga, 2 handžara zlatom okovana, 4 srebrene kubure, 2 sablje draguljima ukrašene, 2 zlatna fišekluka, 7 džeferdara od zlata, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, 4 ukrašena handžara, 3 koplja, 2 bajraka, 1 zlatna duhankesa, 2 srebrena svijećnjaka, 1 zlatni sahat, 4 zlatom izvezena odijela itd.

Blago franjevačkih samostana u Hrvatskoj

Sredinom tog stoljeća mnoge bogumilske rukopise iz crkava i manastira odnio je u Rusiju Aleksandar Giljferding. Postoji popis šta je sve odneseno. To blago se danas nalazi što u Petersburgu što u Moskvi. Uljane slika iz XIV i XV stoljeća, crkveno ruho, rukopisi i dr, što se stoljećima čuvalo u samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, odneseno je 1872. godine u Hrvatsku posredstvom đakovačkog biskupa Štrosmajera. Uvjeravao je naše franjevce da će, tobož, tamo biti sigurnije. Sačuvalo se njegovo jamstveno pismo u kojem stoji da to uzima na „čuvanje“ te da će biti vraćeno „kada jednom Bosna bude svoja“(to jest kada se oslobodi turske vlasti)”. Iako je Bosna davno postala „svoja“ to se sve i danas tamo nalazi, dijelom u zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Muzeju za umjetnost i obrt, u Arheološkom muzeju i drugdje, a da niko ne pokreće pitanje povratka toga. S obzirom da nije ni poklonjeno ni prodano, jasno je da je to još uvijek svojina bosanskog naroda, odnosno države BiH. Koncem 19. stoljeća iz fojničkog franjevačkog samostana u Budimpeštu je odnesen kraljevski plašt koji je prije 530 godina dobio na dar onovremeni fojnički gvardijan fra Anđel Zvjezdović od mađarskog kralja Matije Korvina.

Za našu političku i kulturnu historiju osobitu vrijednost imaju povelje, i to prije svega one koje se odnose na međunarodne ugovore koje je Bosna sklapala s drugim državama. Od njih je najvrjednija povelja Kulina bana izdata Dubrovačkoj Republici 1189.godine. Često se za nju kaže da je to rodni list bosanske državnost. Danas se nalazi u Rusiji a njena dva prijepisa u Hrvatskoj. Posljednji veliki val raznošenja bosanskohercegovačke kulturne baštine desio se 1878. godine nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Ono što je do tada preostalo i što je stvarano kroz četristogodišnje razdoblje turske vladavine, a to su: oružje, fermani, orijentalni rukopisi, skupocjeni primjerci nošnje, nakita i dr, odneseno je, bilo da je otkupljivano, uzimano kao pokloni ili plijenjeno. Danas te umjetnine i dragocjenosti ukrašavaju vitrine mnogih zbirki u Austriji, Madžarskoj i Češkoj. Koliko i čega svega tamo ima može se samo pretpostaviti. Većina njihovih vlasnika je anonimna a predmeti nisu obuhvaćeni nikakvom evidencijom. U posljednje vrijeme mnogim se stvarima ipak ulazi u trag. Tako, dio arhiva srednjovjekovne bosanske države pronađen je u madžarskom gradu Körmendiu, u sastavu porodičnog arhiva madžarskih grofova Vatyanija. Veliki dio arhiva Bosanske franjevačke vikarije pronađen je u Ljubljani gdje se i danas nalazi. U Sofiji je pronađena vjerska bogumilska knjiga iz vremena kralja Tvrtka I. Jedna takva knjiga je pronađena u Dablinu u Irskoj itd. Nevjerojatno je da nijedna dosadašnja bosanskohercegovačka vlast nije nikada ništa poduzimala da se povrati to blago. Jedini koji s vremena na vrijeme pokušavaju nešto učiniti jesu naši franjevci. Nastoje da im se barem nešto vrati od onog što im je iz samostana odneseno u Hrvatsku posredstvom biskupa Štrosmajera. Na tom su počeli, zapravo, raditi još za Štrosmajerovog života koncem 19. stoljeća. U to se usključio tada i tek osnovani Zemaljski muzej. Njegov onovremeni direktor dr. Ćiro Truheka vodio je žućnu korespodenciju sa Štrosmajerom i vrlo odrješito inzistirao da se to vrati u Bosnu. U jednom od pisama piše: “Bila bi sramota po Bosnu da izgubi jedine spomenike iz doba svoje samostalnosti”. Ni Truhelka ni franjevci nisu uspjeli da se to blago vrati u zemlju. Koliko će se još čekati da zvanične vlasti postave pitanje povratka našeg nacionalnog blaga iz inozemstva! Kad bi se to pokrenulo i međunarodne konvencije bi nam išle na ruku. Pomoglo bi i to što postoji popis velikog broja odnesenih predmeta s podacima kada i kako je to odneseno, gdje se to danas nalazi, njihove fotografije i drugi korisni podaci. (Projekt vođen od autora ovog napisa financiran od strane Ministartsva obrazovanja i nauke Federacije BiH u kojem su svi relevantni podaci).

Koliko je čega odneseno i gdje se danas to nalazi

U inozemstvu je do sada evidentirano: 56 povelja, 31 papinska bula, 36 bogumilskih vjerskih knjiga, 1 srednjovjekovni roman pisan bosančicom, 2 testamenata, 1 rodoslov „gospode bosanske“, 16 umjetničkih slika, 14 predmeta crkvenog ruha, 3 plašta od kojih 1 kraljevski, 22 umjetnička predmeta od metala, na stotine rimskog i drugog starog novca, na stotine arheoloških predmeta itd.

Zemlje u kojima se to blago danas nalazi: Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Slovenija, Bugarska, Grčka, Turska, Rusija, Irska, Ukrajina, Austrija, Italija, Njemačka, Madžarska itd. Kada bi se povratio barem dio onoga što je odneseno iz zemlje kroz posljednjih 500 godina trebao nam još jedan Zemaljski muzej da se sve to izloži u njegove vitrine.

P o p i s b l a g a k o j i s e n a l a z i u i n o z e m s t v u

Arhivska građa

P o v e l j e

1. Povelja Kulina bana, 12. stoljeće. Postoje tri primjerka. Dva prijepisa originala nalaze se u Dubrovačkom arhivu, treći primjerak koji se smatra originalom ili barem konceptom, nalazi se u Petersburgu u biblioteci Akademije nauka (Gosudarstvena biblioteka) u Rusiji. 2. Povelja kralja Dabiše kćeri Stani, pisana bosančicom, 14. stoljeće, nalazi se u Bečkom državnom arhivu (Austrija). 3. Povelja kralja Dabiše, izdana Hrvoju Vukčiću, pisana bosančicom, 14. stoljeće, nalati se u Dubrovačkom arhivu (Hrvatska) u Narodnom muizeju u Budimpešti (madžarska) 4. Povelja braće Sankovića, izdana Dubrovniku, pisana bosančicom, 14. stoljeće, nalazi se u Bečkom državnom arhivu (Austrija). 5. Povelja kralja Stjepana Ostojića, izdana braći Dragišićima, pisana bosančicom, 15. stoljeće, nalazi se u Historijskom institutu Hrvatske akademije znanosti i u mjetnosti u Zagrebu (Hrvatska). 6. Povelja iz arhiva Bosanske franjevačke vikarije. Nalazi se u arhivu Franjevačkog samostana u Gyöngyösu u Madžarskoj (neistraženo) itd ….