#stanju ta osoba

[noa-ciharu]

Наравно да ово не може на енглеском ал' искрено мислим да и они екстремни про шип блогови тотално маше поенту. Има много више простора за дискусији ту него што они дозвољавају. Наравано, ради шта хоћеш, мене није брига, ал' онај "ма све је бајно и сјајно шипуј шта год ти се ћефне без и мало мозга" менталитет води у сасвим други екстремум. Мислим ако проводиш већи део дана бранећи парафилије онлајн да треба да се запиташ дал' ти то стварно треба у животу...

[ti-i-ja-mozda-nekada]

Kada smo izgubili sebe i zašto?

Šta dobiju oni koji puno očekuju od života? Da li se na kraju svakog puta nalazi sreća ili ipak ne?

Da li čovjek vrijedi onoliko koliko se daje? Šta ako su naši izbori bili pravi ali u pogrešno vrijeme? Da li čovjek može da zaboravi sve ono što ga boli i kada?

Da li vrijedi da se čovjek bori za ono što ga boli ili ipak treba da to sve pusti i prepusti vremenu? Da li vrijeme liječi rane sve ili samo čovjek nauči da živi s njima?

Da li ste nekada postavljali sebi ova pitanja? Ako jeste onda znate koliko je teško na njih pronaći odgovor.

Ako ste i postavljali ova pitanja onda ste voljeli nekoga toliko jako da niste znali kako da zamislite život bez te osobe. Učili su nas da ljubav ne boli, da je to lijep osjećaj, a koliko nas nije boljela ta ljubav?

Ali ono što najviše boli u toj ljubavi su snovi koje ste imali koji u jednom trenutku vaše bajke koji postaju najveći košmar vašeg života. Zašto?

Javlja se sve ono što nikada niste mogli ni da pomislite da će se u toj ljubavi javiti, niste jer ste željeli da sve bude tako savršeno, nestvarno, ali... To nije bila vaša sudbina.

Da li nas ljubav čini slabijim, da li mora baš uvijek da boli? Da li se može zaboraviti sve i početi ispočetka? Šta ako je ta osoba sve što želite, da li ste u stanju da mijenjate sebe i svoj život?

Šta ako više niste ona osoba od prvog dana, ako ste u priči punoj bola, razočarenja, tuge usput izgubili sebe, da li možemo ponovo pronaći sebe i započeti život ispočetka?

Da li ožiljci koje su nam nanijele osobe kojima smo najviše vjerovali mogu da zarastu i da se zaborave i da mi ponovo budemo ono što smo nekada bili, sretni, ispunjeni sa osmijehom na licu i da živimo život o kojem smo sanjali?

Ja mislim da je teško i nemoguće, a Vi?

Da li možete pronaći sebe ponovo?

[trazeci-spokoj]

Zarez je primoran da bude tačka?

Pročitah nedavno jednu izjavu koja kaže da se možda možemo promijeniti bez da nestanemo, da sačekamo oluju i prođemo kroz nju. Nakon oluje, možemo shvatiti da smo još uvijek živi. Iskreno, razmišljam o tome. Da li je to hrabrost? Ostati i suočiti se sa onim što nam dolazi? Ali možda ne želim da budem hrabar. Možda ponekad poželim da budem efemeran kako bih bar na momenat bio bliži onima koji su tu duhom sa nama. A datumi prolaze i dolaze. S datumima dolaze i snovi, dolaze mirisi koji me podsjećaju na tebe. I tako, datumi prođu, ali mirisi ostanu u meni. Sa datumima me i uspomene nakratko napuste, kao da i one znaju da su teške, da zbog njih nisam u stanju da dišem. Pa me napuste, hvala im. Pogledam mamu, i tad shvatih da nisu oči ogledalo duše. Suze su. Takođe spoznah još nešto. Ponekad, kada nam ponude nježnost, to nam se čini kao dokaz da smo uništeni.

Moram da priznam, vrijeme je stalo te godine. Kao da sam ostao u tom momentu, u toj sekundi, i još uvijek čekam da sat otkuca sljedeću sekundu. Ali ništa. Mislim na posljednji dan kada sam te vidio, kao da je tada sve izgubilo boju. Ptice koje su dolazile na onaj orah ispred kuće, one tvoje ruže o kojima se i danas brinem, čempresi koji su se uzdizali kao divovi. Svijet je postao siv. Nikome to nisam mogao reći. Ne znam pokazati emocije… ili ne želim, ne znam. Poželio sam da dišem. Nisam dugo. Možda ne želim da pustim ovu bol jer bi to značilo da puštam tebe, da se opraštam sa ljudskim dijelom mene koji si uzgajala i oblikovala. Kaže Egziperi, 'Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.' Ja sam ta ruža, bakice. U toj boli koju osjetim kada da se prisjetim tebe, pronađem i snagu za novi korak. Iako se još uvijek nadam da će sat otkucati sljedeću sekundu.

Kažu mi neki da ne postoji drugi svijet, da se nećemo ponovo sresti. Pitam sebe, kako mogu? Aplaudiram im na toj hrabrosti. Ja ne mogu. Nazovi to kukavičlukom, ali pomisao da ćemo se opet nekada vidjeti… I to je smisao za nekoga. Želim da budem bolja osoba, želim da me pogledaš i da pomisliš kako utrošeno vrijeme na tvoju ružu nije uzaludno. Možda će ona sekunda otkucati kada se ponovo sretnemo, tamo negdje. Možda samo nastavimo tamo gdje smo stali. Ti me pitaš da li želim doručak dok ti prepričavam reprizni sadržaj indijske serije. Najdivnija jutra propraćena mirisom čaja ubranog iz tvog vrta uz tvoj ispečeni, hrskavi hljeb za koji smo govorili da je lijep kao 'duša', dok nas cvrkut ptica podsjeća gdje je dom. Ponestaje mi riječi. Ne znam kako, jer sam o tebi uvijek mogao pisati. Kao i uvijek, suzdržavam se da ne pokažem bol pred mamom. Ali osjeti. Valjda na to misle kada kažu da ljudi dijele bol. Ipak, to je nešto što ne mogu da podnesem. To je moja granica. U mračnoj prostoriji se teško suočiti sa sobom. Iz tog razloga, želim ti laku noć, bakice najumiljatija. Za kraj, želim da postavim pitanje. Nije li to najtužnija stvar na svijetu, mama? Zarez je primoran da bude tačka?

[upoznavanje]

Definicija muškosti i muževnost se stalno menja i evoluira zajedno sa vremenom u kojem živimo. Međutim, definitivno su prošla su vremena kada su se samo muškarci sa jakim bradama, koji su vozili robusne automobile, bili finansijski potkovani i željni borbe i agresije smatrani jakim muškarcima. I, sa ovom konstantno promenljivom pričom o tome šta snaga kod muškaraca zaista podrazumeva i ko su „pravi“ muškarci, postoje, naravno, i ljudi koji nisu u stanju da se nose sa time, te muškarce koje su snažni mešaju sa slabim muškarcima, o čemu više možete pročitati u našem drugom članku. Snažni muškarci su neverovatni partneri. Oni su fantastični prijatelji, članovi porodice i još mnogo toga. Ali, neke žene mogu imati poteškoća da prihvate novi trend muškosti i sve karakteristike koje jednog muškarca zaista čine snažnim. U nastavku, sledi 10 karaktertistika snažnog muškarca, kako vam ne bi iskliznuo iz ruke kada ga pronađete. Ko su "pravi" muškarci? Razni sajtovi, knjige i časopisi nude savete, definišu šta čini jednog muškarca privlačnim ženama, snažnim i muževnim i obično se bave kombinacijom poslovnog ili finansijskog uspeha, zajedno sa određenom dozom fizičke privlačnosti. Morate da se oblačite na pravi način, vozite pravi automobil, koristite najnoviji losion posle brijanja ili parfem koji obara sa nogu. Iako je to sve sigurno plus, snažnog, pravog muškarca ne čini njegov posao. On nije ono koliko novca ima u banci. Nije auto koji vozi, a njegova snaga se ne ogleda u sadržaju njegovog novčanika. Zaista snažan muškarac prepoznaje se po svojim vrlinama i upravo ta reč na engleskom (virtue) potiče od latinske reči za muškarca - vir. Slučajnost? Ne bih rekla. 10 karakteristika koje imaju pravi muškarci Pravi muškarci imaju mnogo toga da ponude, bilo da se radi o partnerskim odnosima, njihovom radnom mestu ili njima samima. Žene koje ne mogu da se nose sa njima sigurno propuštaju mnogo, ali ovi muškarci ne mare za to. Umesto toga, rado čekaju dok ne dođe prava osoba koja će njihove vrline umeti da ceni i prepozna. Ko su “pravi muškarci” i kako da ih prepoznate? Sledi 10 karakteristika snažnog muškarca, na koje treba da obratite pažnju: On je džentlmen Samo jedan džentlmen je vredan jedne dame. Snažan i pravi muškarac treba da ima osnovne manire - bude ljubazan, pun poštovanja, i pažljiv prema potrebama žene. Ovo takođe uključuje klasično džentlmensko ponašanje kao što je otvaranje vrata, uzimanje njenog kaputa, itd. Džentlmeni nikada ne prelaze granicu pristojnosti i strpljivi su. Svi bismo živeli u boljem svetu, kada bi svi muškarci imali ovu karakteristiku snažnog muškarca i bili obzirni džentlmeni. Danas stvari uglavnom ne stoje tako, stoga se muškarci koji imaju ovaj kvalitet ističu i to je upravo ono što ih čini pravim, snažnim muškarcima. Traži i pruža iskrenost i direktnost Snažan i pravi muškarac ne vidi nikakvu svrhu toga da kruži kao kiša oko Kragujevca da bi vam nešto saopštio, te izrazio svoje emocije ili mišljenje. On želi jasnu i otvorenu komunikaciju u svakom trenutku. On ne vidi smisao u zamagljivanju istine slatkorečivošću ili lažima. Ne plaši se da stane iza svojih osećanja i postupaka. To je zato što i sam ceni iskrenu, konstruktivnu istinu i to pruža zauzvrat. Kao takav, snažan muškarac će: Reći nekome direktno ako ima problem sa njima Prihvatati svaki oblik konstruktivne kritike Buti iskren u pogledu njihovih emocija, osećanja, potreba i želja, bez straha od osude Ne voli igrice i nagoveštaje, već jasno staviti do znanja šta želi i tražiti isto Preuzima stvari u svoje ruke Pravi muškarac ne beži od liderskih uloga. Pravi muškarci su više nego srećni da preuzmu uzde i svu odgovornost koja sa time dolazi, jer je se ne plaše. Oni umeju da preuzmu inicijativu (kada treba) i ulože sve napore koji su potrebni da stvari uspeju. Ne plaše se da rade na vezi, oplemenjuju je i budu inicijatori. Mnoge žene imaju loša iskustva jer su ih dominantni muškarci tretirali inferiorno. Stoga, neke žene mogu pogrešno protumačiti prirodne liderske sposobnosti snažnog muškarca kao čin seksizma.

Ali, to nisu snažni muškarci, jer će pravi muškarac to raditi smisleno i onda kada treba, sa vama pod svojom rukom. Zna šta želi Biti neodlučan i “ni tamo – ni vamo” je oduvek bio nepoželjan kvalitet, bez obzira koji pol je u pitanju. Zato je jedna od karakteristika pravog muškaca to da zna tačno šta je to što želi i ne okleva da ka tome ide. Pravi muškarac je u kontaktu sa svojim emocijama i analizira svoje želje i potrebe, razmišljajući o postupcima, da bi otkrio šta želi. To ne znači da je sve shvatio. Umesto toga, to pokazuje da je svestan svog smera u životu i da zna gde ga srce vodi i da se ne plaši ka tome da ide. Neko ko ga usporava ili sprečava da stigne tamo gde želi, neće se dugo zadržati. To isto važi i za veze: snažan muškarac nikada neće učiniti da se pitate na čemu ste – ukoliko vas želi, to ćete jasno znati. Ceni mir, ne nasilje Nasilje nikada nije odgovor, a snažan muškarac vrlo dobro zna da ne mora da koristi svoje mišiće da bi dokazao svoje sposobnosti. Iako dugo vlada zabluda da su pravi muškarci oni koji su fizički snažni, snažni i pravi muškarci su zapravo oni koji umeju da budu staloženi, razumni i koriste svoju inteligenciju i sposobnosti da reše situacije. Snažan muškarac nije rob svojim impulsima i emocijama, jer zna da je biranje bitaka, pronalaženje kompromisa i promovisanje razumevanja i mira ono što je mudro i ispravno. Ambiciozan je Snažan muškarac je veoma ambiciozan. Ova karakteristika snažnih muškaraca često se pogrešno tumači kao da će ambicioznost u pogledu karijere pravom muškarcu biti na prvom mestu, što nije uvek dobro i što bi neke žene mogle da zamere, jer to automatski snižava njihovu poziciju na lestvici prioriteta. Ali, snažan muškarac zna vrednost ravnoteže, stoga će rado izbalansirati svoje karijerne ambicije i porodični život kada je u posvećenoj vezi, jer zna da ceni važnost i vrednost oba aspekta, zna da jedno bez drugog ne donosi sreću, i ambiciozan je u svakom pogledu - ne samo karijernom. Zna da ide ka onome što mu je važno u životu i to je karakteristika pravih muškaraca. Source link

[zoranphoto]

Plenković: Zastupnici koji su glasali protiv su politički patuljci i kukavice!

Premijer Andrej Plenković ocijenio je u petak da su zastupnici koji su glasali protiv EU misije za vojnu pomoć Ukrajini pokazali neupućenost, ustvrdivši da je glasanje u Saboru bilo 'razdjelnica koja dijeli one koje štite nacionalne interese od političkih patuljaka i kukavica'     Komentirajući glasanje o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga RH u misiji EU za vojnu pomoć za potporu Ukrajini - EUMAM, Plenković je tijekom obraćanja na prijemu za predstavnike udruga proizašlih iz Domovinskog rata posebnu zahvalu uputio onima koji su glasali "za" - zastupnicima parlamentarne većine i još 20 oporbenih zastupnika. Oni su, rekao je, bili na razini političke, moralne, pa i povijesne odgovornosti, što jako dobro. No, loše je, kazao je Plenković, da među ovih 54 zastupnika koji nisu glasali za odluku nije bilo još nekoliko njih "koji razlikuju šumu od drveća, koji razlikuju bijelo od crnoga, dan od noći, dobro od zla". "U ovom konkretnom slučaju vidjeli smo manifestaciju politiziranja, rekao bih provincijalizma, potpune neupućenosti u ključne globalne, sigurnosne i političke teme, koji će na mali način, ne mnogo, jer smo mi osnažili međunarodni položaj Hrvatske, ipak naštetiti našem međunarodnom kredibilitetu, a to se nije smjelo dogoditi", ustvrdio je. Podsjetio je pritom da je Hrvatska bila žrtvom velikosrpske agresije prije samo 30 godina i zna što je to braniti se od većeg i snažnijeg protivnika. Takva zemlja "ne može biti bešćutna u trenucima kada Rusija čini agresiju na Ukrajinu, gdje se okupiraju teritoriji, protjeruju civili, žene, djeca, stariji, gdje su milijuni izbjeglica, a puno je i raseljenih osoba unutar Ukrajine".

Današnje glasanje velika je razdjelnica u političkom životu Hrvatske

"Ovaj današnji događaj je velika razdjelnica u političkom životu Hrvatske koja dijeli ozbiljne, odgovorne, one koje štite nacionalne interese, a tu ubrajam parlamentarnu većinu i ovih 20 dodatnih zastupnika, od političkih patuljaka i kukavica koji nisu bili u stanju donijeti pravu odluku", poručio je. Oni će sa svojim neglasanjem za ovu odluku živjeti dugo i živjet će sa stigmom, dodao je. "Potrudit ćemo se da ih ta stigma prati i da hrvatski građani i hrvatski narod dobro znaju kako su nas onemogućili da budemo na razini odgovornosti države za koju se mi svakim danom trudimo da bude odgovorna članica međunarodne zajednice", rekao je. Podsjetio je pritom da Hrvatska već niz godina nije u SFRJ, pa da bude nesvrstana, a nije ni neutralna.     Hrvatska je članica Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza i takav međunarodni položaj podrazumijeva ne samo prava, nego i određene obaveze, naglasio je, a glasanje je bila prigoda da saborski zastupnici to potvrde. "Dakle, ne samo da su polupali lončiće, nego su baš promašili cijelu loptu, a ovaj promašaj u političkom smislu pratit će ih dugo", poručio je Plenković. Vlada, parlamentarna većina i oporbeni zastupnici koji su glasali za odluku "bili su na pravoj strani morala i solidarnosti, pa i povijesti", a "oni koji su to danas propustili neka sami misle što su napravili", kaže Plenković. Tportal.hr Read the full article

[prirodna-katastrofa]

Praznina

Osecam se pomalo prazno. Vapim za  dodirima, vapim za emocijama, za neznoscu. Osecam da mi je potreban neko ko ce da me drzi kada padam, kao sada na primer. Treba mi neko da me motivise svakog dana i podrzava, zelim da se osecam voljeno, jednom, onako filmski, onako stvarno i lepo. Zasad...toga nije bilo, dobro, bilo je zamalo, mozda, ali opet nisam sigurna u to.

Priznajem da me boli to sto ljudi tako lako odustaju od mene, priznajem da i dalje patim za vecinu bivsih...Trudim se da to ne radim, trudim se da ne razmisljam o njima, ali ipak razmisljam. Boli me sto shvatam da nijedan od njih nije osecao onoliko koliko sam ja prema njima. Naravno da nisam za svakog osecala istu kolicinu ljubavi, prema nekome manje, prema nekome vise. Nekog sam volela nekog  i nisam, ali sam imala emocije duplo vise nego oni. Ja sam se njima otvorila duplo vise nego sto su oni mene. Ispala sam glupa, znam to, naivna, kao i uvek. Iznova i iznova ista prica. Ne znam kome vise mogu da verujem a kome ne, zasad nijedan nije ostao, svi su otisli cim su primetili da moraju malo da se potrude oko mene. Nisam htela tako lako da im se predam, tako lako da pristanem da udjem u vezu sa njima, nisam im bila dovoljna takva, pa su eto...otisli. Navikla sam ja na to, ali zar ce vecno ovako da bude? Htela sam samo da imam nekog pored sebe, ko ce da ima iskrena osecanja prema meni, ko nece da mi glumi i obecava neka pusta obecanja. Ocigledno mnogo trazim, ponekad pomislim i da nije tako vec samo trazim od pogresnih osoba. Ali, ocigledno da je do sada svaka osoba bila pogresna. Pokusavala sam da skontam sta je problem, da li je problem u meni, da li sam previse napadna, mozda dosadna, ili ipak ja nisam problem? Moj problem je jedino sto sam sebi dozvolila da mislim da nisam dovoljna i da sam ja kriva sto im ne odgovaram takva kakva sam. Naravno da je ovo tipican klise kada kazem da zelim nekog ko ce da me voli takvu kakva sam, ali istina je, Zasto bih se menjala zbog nekog? Ne vidim poentu u tome, Mnogima sam davala jednu, drugu pa i trecu sansu, da li se isplatilo? Ne, nije. Nikad. Druga sansa je bila kao, ma hajde, bice sve okej. Nije bilo, bilo je duplo gore. A trecu sansu sam davala samo kada sam bas bila ocajna, kada sam eto bas bila usamljena ili eto, glupa, jer ta treca sansa me je mnogo kostala. Najvise zivaca. Nazalost, ma sta ja radila, ma koliko se ja trudila oni nisu, niti su izgleda hteli, nikad mi nece biti jasno.

Trudila sam se da ne budem napadna, da ne budem previse vezana, da ne ljubomorisem i ne dramim, uvek sam ispala tolerantna i vise nego sto je trebalo i opet nije dobro i opet ne valjam. Uvek je isto i sve se vrti iznova i iznova. Prica se ponavlja iznova i iznova, a ja se uvek nadam da je to sada to. Da ce moja prica konacno imati da kazem neku srecnu poruku, srecni kraj? Nije kraj ali da ce biti eto srecna prica. Nije bila. I taman kada nadjem nekog i kazem sebi, opusti  se, to je to sada, okej je. Nije bilo tako, uvek sam na kraju zavrsila povredjena i razocarana. Ali zar toliko mnogo trazim? Zar je toliko tesko izaci na kraj sa mnom? Sta to druge imaju sto ja nemam?

Ovo poslednje pitanje je previse pateticno kao i ovaj ceo tekst, ali me ne zanima, to je moje misljenje i moj stav. Nije me briga sta ce drugi da pomisle. Imam utisak da je tom nekome stalo ali opet, nije to taj siguran osecaj, zapravo mozda i jeste ali ja sebi to ne zelim da priznam, i ako priznam vrtece se sve opet iznova i iznova a ja necu biti u stanju to da podnesem. Kao i uvek. Naravno ne bih trebala mozda da mislim ovako ali sta mi drugo preostaje?

A.J

[srdjl]

Najjače oružje virusa Covid-19 je što se prenosi dan-dva prije pojave simptoma

(Intervju za portalanalitika.me objavljen 26.11.2020.)

Posljedice koje koronavirus ostavlja kod ljudi zavise od količine virusa koja se našla u organizmu, vremena tokom kojeg je izloženost trajala i eventualnog širenja sa respiratornih na druge organe, naglasio je u razgovoru za Portal Analitika internista-pulmolog Srđan Lukić.

Dr Lukić, koji živi i radi u Sloveniji, pojasnio je i na koji način se štitimo nošenjem maski i kako se pod njima odvija disanje, kao i kako virus djeluje na organizam u zavisnosti da li je osoba pušač ili ne. Naš sagovornik osvrnuo se i na odnos pojedinih zemalja čije su vlasti, u nastojanju da udovolje zahtjevima građana i sačuvaju ekonomiju, izgubile mogućnost efikasne borbe u suzbijanju virusa.

ANALITIKA: Prošla je puna godina otkako je otkriven prvi slučaj inficiranja virusom Covid-19. Koja nova saznanja imamo, a nijesmo ih imali početkom godine i koje su tvrdnje do sada odbačene, poput one da je potrebno 15 minuta kontakta, kao i da inkubacija traje dvije sedmice?

LUKIĆ: Danas znamo da je vjerovatno najbitnija stvar kod prenošenja virusa - da se on prenosi i sa potpuno asimptomatskih pacijenata, kao i dan-dva prije pojave simptoma kod onih koji će ih dobiti. To je zapravo najjače oružje virusa zato što je logično da će ljudi koji imaju simptome izbjegavati da šire infekciju dalje, a i ljudi će se čuvati od onih koji su vidno bolesni.

Ovako ne znamo ni sami da li smo infektivni a kamoli da li je zarazan neko u našoj okolini. Znamo i da, za razliku od većine drugih respiratornih virusa, SARS-CoV-2, kako je puno ime virusa, ima afinitet i za druge organe, ne samo za respiratorni sistem.

Zbog toga imamo i komplikacije u vidu tromboembolije, kao i posljedična oštećenja srčanog mišića koja su registrovana kod mnogih koji su preležali ne-blage forme COVID, i koji će, kada tome dodamo i ireverzibilne posljedice na plućima koje se mogu javiti, zbog toga do kraja života biti djelimični invalidi.

ANALITIKA: Mnogi odbijaju da nose masku, navodeći da je čak i na pakovanju istaknuto upozorenje da maska ne štiti od virusa. Drugi strahuju da zbog nošenja maske imaju „problem sa udisanjem ugljendioksida“. Šta je, kada su maske u pitanju, zapravo tačno?

LUKIĆ: U medicini ne postoji ništa što je stoprocentno. Čak ni maske koje imaju oznaku N99 ne garantuju 100% efikasnost – zato im i jeste naziv N99 a ne N100. Zbog svega toga nije dovoljno osloniti se samo na jedan vid zaštite i to ljudi koji su protiv tih zaštitnih mjera, da ne ulazimo sada u njihove razloge, zloupotrebljavaju.

Tačno je da hirurške maske, čija je upotreba najrasprostranjenija, ne štite ni blizu tih 100%, ali zato, na prvom mjestu, smanjuju mogućnost da onaj ko je nosi rasije virus okolo. Kada se diše bez maske virus se pri izdisaju može izbaciti i nekoliko metara u daljinu. Kroz masku to ne ide ni približno toliko, što svako može provjeriti – koliko god jako duvali kroz masku nećete uspjeti da osjetite dah ni 20 centimetara od maske.

A što se tiče ugljen-dioksida, mi pri normalnom disanju i bez maske nikada ne izdahnemo sav vazduh iz pluća, jer to jednostavno nije moguće. U velikim disajnim putevima uvijek ostane oko 150 mililitara vazduha koji je bogat ugljen-dioksidom, a siromašan kiseonikom, i koji logično opet udahnete nazad u alveole na početku udaha.

I to je sasvim normalno i ni na koji način ne utiče negativno na proces disanja i razmene gasova u plućima. Ako tome dodate još između pet i 10 mililitara onog vazduha koji ostane ispod maske nećete apsolutno ništa značajno promijeniti u fiziologiji disanja.

ANALITIKA: Koliko je do sada poznato kakve posljedice na pluća ostavlja ovo oboljenje, koliko su te posljedice trajne, tj. koliko je plućima potrebno da se oporave i u kojoj mjeri je to moguće? Treba li za zdravlje pluća da strahuju i oni koji su ovo prebolovali „na nogama“ i koji tvrde da je osjećaj isti „kao kod obične gripe“?

LUKIĆ: Posljedice možemo podijeliti na one koje su reverzibilne i one koje to nijesu. Ovaj virus i nakon lakših kliničkih slika ostavlja ljude u „slomljenom“ stanju, bez snage, često uz perzistenciju blage simptomatologije, koja može da traje i nedjeljama. To je najvjerovatnije zbog već pomenutog vanplućnog afiniteta virusa.

Takođe su zabilježene i jedinstvene interakcije virusa sa imunim sistemom - što sve tu virus radi i kakve posljedice ostavlja ne znamo ni približno dovoljno. U principu, najveći broj posljedica koje pacijenti osjećaju nakon preležanog virusa bi trebalo da budu reverzibilne prirode. Samo je potrebno malo više vremena da se organizam vrati u normalu u poređenju sa drugim virusnim respiratornim infekcijama, nakon kojih, a znamo to dobro, nikada nijesmo odmah fit već nam je potrebno bar nedjelju dana da se vratimo u formu.

Kod Covida se to vrijeme nekada mjeri i mjesecima. Ireverzibilne promjene su vezane za teže forme bolesti – mada se ne mogu apriori isključiti i kod lakših, zato je potrebno bar jednom ići na kontrolu kod ljekara nakon preležanog Covida – i one uključuju ožiljne procese, prvenstveno na plućima, ali su takođe registrovani i na srcu kod nekih pacijenata nakon preležane infekcije.

Kada kažem ožiljni proces, to podrazumijeva zamjenu funkcionalnog tkiva nefunkcionalnim ožiljkom - može se uporediti sa ožiljkom na koži, koji nikada nije gladak i elastičan kao koža i kao takav ne ispunjava funkciju koju koža ima - što na kraju umanjuje funkcionalnost cijelog organa.

Tromboembolije već ostavljaju standardne posljedice, kao i kod svake tromboembolije izazvane bilo kojim uzrokom.

ANALITIKA: Često se može naići na tvrdnju da pušači lakše podnose virus, dok mnogim sportistima i mladim ljudima koji vode zdrav život koronavirus stvara poteškoće. Da li postoji bilo kakav naučni dokaz kojim se potvrđuje da pušači, čija su pluća oštećena, zaista manje osjećaju promjene?

LUKIĆ: Ta teza o pušačima je teoretski zasnovana na tome da je ulazno mjesto virusa ACE receptor koji se kod pušača nalaze u smanjenom broju. Jedna studija je i pokazala da pušači u manjem broju uopšte obolijevaju od Covida, ali jedna studija je kao i jedna lasta koja ne čini proljeće.

Pogotovo što tome treba dodati i to da, ukoliko dođe do infekcije, pušačka pluća će to izvjesno teže podnijeti nego nepušačka, tako da je ta priča postala popularna samo kao još jedna od pušačkih racionalizacija kojih oni imaju podosta kako bi opravdali svoju bolest zavisnosti – to isto rade i svi ostali zavisnici, bez obzira na to da li je u pitanju heroin, alkohol, kocka ili nešto četvrto.

Za to kako će neko podnijeti Covid ima više faktora – nije isto da li je bio izložen manjoj ili većoj količini virusa, da li je ta ekspozicija trajala kraće ili duže, da li je došlo do brzog ili sporog širenja virusa po organizmu, i da li je uopšte došlo do širenja, da li su se javile komplikacije na drugim organima, da li su se javile komplikacije na samim plućima –moguća je bakterijska superinfekcija na primjer – da li pacijent ima neke hronične bolesti, koje i kakva je težina tih bolesti...I na kraju: koliko sam organizam ima rezerve i snage da preživi taj akutni udar virusa, gdje mladi i sportisti svakako imaju prednost u odnosu na stare i hronično bolesne. Samim tim nije moguće simplifikovati na taj način kako se to već radi, pošto, kao što vidimo, mnogo faktora igra ulogu u tome kakav će biti ishod infekcije.

Mnoge od tih faktora još uvek i ne znamo, npr. još uvek ne možemo predvideti kod koga će se bolest raširiti na plućni parenhim, kod koga neće, i kod koga će izazvati laku, a kod koga tešku upalu pluća i slično.

ANALITIKA: Način borbe protiv širenja virusa razlikuje se od zemlje do zemlje. Iz ličnog iskustva šta je u Sloveniji bio najbolji potez donosilaca odluka i na koji način to možete uporediti s nekom praksom u ostalim ex-Yu zemljama?

LUKIĆ: Bukvalno nijedna država u Evropi nije bila uspješna u sprečavanju širenja virusa. Razlozi su bili ti što se moralo izlaziti u susret zahtjevima građana, kao i ekonomiji.

Kina, na primjer, nije imala taj „problem“ i zato je uspješnije sprovela mjere. Mjere, kao i bilo šta drugo, nikada ne mogu biti 100% učinkovite, a posebno kada se mora kalkulisati sa njima, kao što je već u evropskim državama. Zbog toga i ne možemo gledati na mjere bez šire slike, inače bismo u suprotnom morali da se složimo da jedino kineski pristup ima efekta.

Zbog drugačije koncepcije evropskih društava u odnosu na kinesko te mjere moraju biti izvagane, da budu takve da u velikoj mjeri zaustave širenje virusa, a da se to što manje odrazi na normalno funkcionisanje države i društva. I te mjere su, prirodno, različite od države do države, i ne može se očekivati da mere koje su dale nekog rezultata u jednoj npr. maloj državi kao što je Slovenija imaju efekta u drugoj npr. velikoj državi kao što je Velika Britanija.

Zato svaka država mora napraviti model za sebe, polazeći od osnovnih principa da treba otežati virusu da se širi, pošto ga već, dok ne dođe vakcina, ne možemo u potpunosti zaustaviti čak i kada bismo svi bili Kina. U Sloveniji su u prvom naletu virusa preduzete mjere bile i više nego dovoljne. Sada, u drugom naletu, prosto je bilo neizbježno da će doći do opuštanja svih. No, i u drugom naletu mjere su odradile dobar posao i pored toga što još uvijek grafici nijesu počeli da padaju, no barem su se zaustavili u svom rastu. Za ostale ex-Yu države nisam toliki optimista.

[tibitrazilakise]

Čak i kad ti to nisam govorila, uvek sam te volela.

I ti si to znao.

Otežavao si mi puno puta pitanjima o ljubavi prema tebi. Bila sam naivna i zaljubljena devojčica, koja nije videla u tvojim očima to uzdizanje tebe zbog svih mojih priznanja.

4 godine sam se borila za tebe. Onako krvnički. Sa stavom da si samo ti taj, da ćeš zauvek ostati voljen.

Smem li sada da kažem to?

Bojim li se da priznam da više nisi centar mog sveta, da sam prekršila to što sam obećala samo zbog toga što nisam mogla da znam da ću jednog dana odglumeti tebe i postati osoba koja ne dozvoljava da se lako dopre do njenih emocija?

Ulepšavala sam ti veče kad bi meni dan bio upropašćen. I ja sam sve moje tuge skrivala duboko u sebi. Nisam dozvoljavala da se preko mog osmeha vidi koliko ja patim ustvari, koliko sam sjebana što samo ja dajem sve za nas koji čak ni na školskoj klupi nismo postojali. Neko bi nas gumicom obrisao. Mrzeli su kada kažem da smo sinoć bili zajedno. Mrzeli su mene što sam ti uvek izlazila u susret kad si bio bez jednog jedinog dinara i kad nisi imao nikoga da mu se izjadaš u potpunosti. Ja sam bila tu. I dešavalo se da samo ućutimo. Ne progovaramo ni reč. Mada kada sa nekim ćutiš onda to znači da umeš da pričaš i da bi rekao nešto ali od ponosa ne možeš. Tebi je ponos grizao komade tela. Prošlost koju nisi ostavio iza sebe tukla te je svaki dan. I znaš li šta? Nije te dovoljno istukla. I nikad i neće. Svaka će devojka tvoja živeti u zabludi da si se promenio a samo ja ću znati da ti nikad i ne možeš to. Takav ti je karakter.  Nikad nisam ljubomorisala na druge, jer sam uvek u svemu, i kada nisi tu,  videla tebe. Nekako u nekim momentima delovao si mi potpuno iskreno i pored toga što si ti mene debelo ranio, svima mogu da kažem da imaš dušu. A ti si sve druge nekako u svom životu voleo sem mene. I sećam se našeg poslednjeg vidjenja, poslednjeg mesta, razgovora. Sećaš li se ti kad si otišao prvi od tog mesta i nisi se okrenuo za mnom nijednom? Posle toga, sam mislila, da ćemo se sresti još milion puta jer smo mi bili takvi. Stalno nešto u krug, i jesmo i nismo. Dopuštala sam taj krug, to ponavljanje, jer sam jebeno mislila da ćeš me zavoleti i da ćeš više progledati da si pogrešio kada si odlazio njima. Njima,  koje se nikad nisu trudile da potrče dva koraka za tobom kada si u lošem stanju. Njima, koje ti se samo u postelji punoj dima predaju i sutradan zaborave na tebe. Ne znaju ti više ni ime, ni prezime. Ne pamte te kao ja. Ljubav nisu doživele, i čitale su je samo u nekim dosadnim novinama, ali ne veruju u to.

Koliko puta sam ti govorila da ne vodiš taj način života, da nam pružiš šansu samo jednu, da ti pokažem koliko umem da volim više od ovoga pa ako ne budeš pukao od ljubavi, idi, neće ti biti ni prvi ni poslednji put. Idi, promeni broj telefona, da se nikad ne usudim da te pozovem, promeni lokacije u  kojima svakodnevno boraviš da više ne ponižavam sebe u tome kada prolazim namerno pored tog lokala a ti čak ni ne pogledaš u mene. Idi onako kako najviše voliš da odeš. Bez osvrtanja.

Nisi želeo da pokušaš. Ili kad bi pokušao, samo si rekao da to ne možeš. Nikad te nije držalo mesto.

Varao si me bez srama. Uvek su tvoje potrošne robe govorile umesto tebe. Davale su meni objašnjenje za tvoja prljava dela. Jednom mi je jedna osoba rekla "Okani ga se više"

A ja sam samo odgovorila "Je l ti to on rekao da mi kažeš. Predpostavljam da ne."

Znala sam da ti nisi mogao to reći ipak nisi hteo toliko da padneš u mojim očima da te ne mogu podneti. Jer, bila bih ti potrebna kad tad. Kad sam ti već bila od koristi, morao si ponekad da pokazuješ zainteresovanost za mene da ne bi bilo toliko providno. Da ne bih progledala, jer znao si da hoću jednom, iako sam tada bila zaslepljena isuviše.

Dakle, prevara. Slušala sam tada posle tvoje prevare  "Ko te jednom prevari, opet će." Ali sam ipak opet pokleknula kada si ti bio u pitanju. Nisam mogla da ti ne oprostim. Svidjao si mi se još više. Nisam mogla da obuzdam nijednu emociju prema tebi, pa sam ti uvek govorila da mi ponos nije važan. Nikad nisam ni puno razmišljala o njemu. Stalno sam govorila da ne znam kako ga neki ljudi previše eksponiraju ako ljubav osećaju.  Gospode Bože, sada kad se setim, ja ne znam šta sam videla na takvoj osobi i dan danas, kao što si ti. Sada da me prevari neko, ma kakvi, odmah bih ga precrtala. U mom životu ne bi postojao. Pa neka sam ostane i neka ga pojede grižnja savesti.

Rado ću doći sa cvećem u rukama da ga samo podsetim da je karma još uvek prisutna.

A kad si ti bio u pitanju, vidiš nisam mogla tako. Donekle sam ti ja  i zahvalna što sam rastrgla kožu sa sebe naivne devojčice i pretvorila se u ženu koja gazi sve pred sobom. Ali, izboleo si me previše. Nekad mi nedostaju ta osećanja, te empatije koje sam imala prema svim ljudima.

U momentima nemoći tada, želela sam da zarijem svoje nokte duboko u tvoju golu kožu i da te ogrebem toliko jako da osetiš kako si me ranio.

Da te udaram u grudi najjače što mogu i da izvrištim na sav glas o svojim brigama i problemima koje sam zbog tebe zapostavljala da bi ti bio srećan.

Bio si mi na prvom mestu, radila sam suprotno od onoga što su drugi osudjivali, i govorili mi da tako ne treba, da ja vredim više od celog tebe. Ali sam se ipak ponižavala. Za mene to tad nije bilo poniženje jer sam samo činila sve za onoga ko je u mom životu voljen. Nije mi teško pala ta borba koliko mi je teško palo što si me uprkos svemu što sam napravila, bilo nekada sa greškom ili bez nje, sklanjao od sebe. Što si slušao druge ljude i krio nas.

Što te je bio blam da prodjes pored mene i da me pogledaš. A zapravo je trebalo da ja budem ta koju će biti stid zbog tebe.

Noćima nekad nisam spavala. Čekala sam tvoju poruku posle 30 mojih poslatih. Čak ni ujutru ne bih dobila odgovor na njih.

Dobila bih posle 3 dana neku skroz levu poruku, kao da prethodne nisu ni stigle, kada si u pijanom stanju i ne znaš za sebe i sve ti je do Kosova ravno. Sutradan kada saznaš da je tvoje ime takvo pravo kao što jeste, ponovo se uobraziš mojom pažnjom. Lažeš me da se ne sećaš prošlog razgovora. Lažeš da ne možeš da se vidiš sa mnom jer hoćeš da spavaš. Umoran si.

Izbegavaš me, daješ mi izgovore a ja ne pokazujem koliko nemam strpljenja, koliko želim da puknem, da odem na onaj svet.

Da li si ikad pomislio na mene ili si uvek gledao samo svoje dupe i sebi da ugodiš?

Da li si pomislio da sam ja umorna, da mi se spava, a ne mogu jer sam previše zabrinuta?

U sranju sam. Jedina si kojoj verujem, moramo da popričamo. Uživo. Stiže poruka. Znao si da će me ponovo kupiti nešto što mi nikad nisi priznao.

Da ću pasti jednostavno na to. Koristio si to što sam bila zaljubljena u tebe, jer ti je bio potreban razgovor sa nekim. Uteha. Reč koja sve rešava. Zagrljaj. Poljubac.

Kad je meni to bilo najviše potrebno ti si govorio da ne možeš. A ja sam se prisećala svega unazad sa tobom i imala te samo u snovima jer bih tako postajala jača. Tako bih mogla da izdržim sve što si mi priredjivao.Sanjala sam nas srećne, tebe kako se boriš za nas kako si konačno shvatio da sam tvoja u potpunosti..Al onda se budim i kažem da sve što sam u vezi tebe ikad sanjala da će ostati samo na snu, ni makac više od toga. Ni makac.

Bilo je gotovo sa nama onda kada si ono veče zauvek otišao. Kako sam rekla, bez osvrtanja, jednog jedinog. Ja sam te i dalje zvala da čujem odgovor na pitanje ,,zašto" iako niko od nas nije umeo da da  odgovor u celosti. Nisam ga dobila. Niti je konverzacija sa tobom bila nešto posebna. Posebnija od ostalih. Svodila se na jedno "Šta radiš" i na hiljadu seenova tvojih kada ti priznam da ne umem bez tebe. Zapravo umela sam. Samo nisam želela.

Tada sam nekim delom polako počela da te potiskujem u sebi. Samo sam nastavila dalje. Sa podignutom glavom išla sam medju iste one ljude, pune mr��nje. Gledala sam im lica, kao iznenadjena.

Kako sam rekla, bez osvrtanja, jednog jedinog. Ja sam te i dalje zvala da čujem odgovor na pitanje ,,zašto" iako niko od nas nije umeo da da  odgovor u celosti. Nisam ga dobila. Niti je konverzacija sa tobom bila nešto posebna. Posebnija od ostalih. Svodila se na jedno "Šta radiš" i na hiljadu seenova tvojih kada ti priznam da ne umem bez tebe. Zapravo umela sam. Samo nisam želela.

Tada sam nekim delom polako počela da te potiskujem u sebi. Samo sam nastavila dalje. Sa podignutom glavom išla sam medju iste one ljude, pune mržnje. Gledala sam im lica, kao iznenadjena.

A ustvari sve su želeli da znaju, ceo moj i tvoj život. Da ne kažem naš. Jer mi nikad nismo ni postojali iako smo se u oči gledali i lagali. Ti mene da si moj, i da si uvek tu za mene a ja tebe da ću te uvek voleti.

Slagala sam. Nadam se samo to i ne kajem se, nisam znala šta će biti za 4 ili 5 godina a ti si znao šta će biti sutra ili za dve nedelje. Znao si da moraš da me prevariš a ja sam znala da dokle god mi da trajemo ostajem verna. Jedno jutro sam se probudila i shvatila da mi je potrebno još dosta dana da svane da bih te zaboravila.

Nisam odmah prestala da te volim jer ja nisam bila ti da svaki plamen poklonjene ljubavi i pažnje ugasim. Niti sam bila ti, zrela za pozorišnu scenu da odglumim ljubav. Ne zna gluma za taj komad.

Ne zna kako se glumi ljubav jer ljubav se oseća i u vazduhu kamoli u ljudima.

Prošlo je 5 godina i nisam te nigde spomenula. Kad te vidim, kulturno uzvratim zdravo i prodjem pored tebe kao da ne znam kakav ti je otkucaj srca. Kao da te prvi put vidim kako koračaš ovim usnulim gradom. Ne okrećem se za tobom a ti za mnom verovatno da jer na sve načine pokušavaš da dokažeš sebi da me nisi prošao jer ne želiš da priznaš koliko te boli saznanje da sam te potisnula i ostavila na istom mestu kao ti mene.

Od tolikog mog verovanja tebi, počela sam da ne verujem sebi i drugim osobama. Neke ljude čitala sam unapred. Neka dešavanja znala sam napamet. A svet u kojem sam videla samo gužvu, od kada sam izbacila tebe iz njega, više nisam mogla da podnesem. Smetao mi je svaki treptaj, čovek kad se nakašlje, red u prodavnici u kome sam deseta.

Ja sam izgubila sebe zbog tebe. Javno ću priznati i javno priznajem da u meni više nema borbe zato što mi je lepo da to činim, već je u meni zastupljena borba zbog koje moram nešto da ne bih bila ovo, ono ili da ne bih bila ništa u životu.

Sve si to napravio ti. Spalio si mi osećaje za sve, do pepela i bićeš jedini krivac do kraja svog i mog života.

I znam da ti se sve vratilo. Ne moraš to da mi kažeš. Samo nemoj više pokušavati ništa u vezi mene. Nemoj me gledati kada me neko drugi pogleda i nemoj se raspitivati da li sam sama i dalje. Nisam.

Srećna sam. Ostavi me da letim. Da živim. Da imam svoju slobodu koju si mi godinama uskraćivao. Nikad sa tobom nisam mirovala, zato me sad pusti da steknem mir u sebi prvenstveno.

Instagram: ti.bi.trazila.kise

zapratite svi 💙💙💙💙💙💙

[luken-luken]

feljton iz kasnih sati poslije potresa (lud poslije potresa)

Crnina je bila gusta, mrka poput crnila moćne vladarice oceanskih veličina ispuštenog kada se i ta gigantska hoba našla u škripcu od neke još opasnije nemani, a ispod oceana, duboko, duboko, iz same užarene srži Zemlje krenuo je nenadani grohot, geografski ogroman, te rovao svoj put preko mračnih morskih dna, hobotičine tinte i zauljenog spoja morske površine i noćnih nebesa Morfejgrada ravno u podsvijest stanovnika Zagreba. Uragan buke bio je premoćan, kroz jastuk uho je registriralo kako sama Zemlja škrguće zubima. Prepukla je napola, raspadala se na korak od svakog tko se probudio i prije nego je uspio izbaciti noge iz posteljine mogao je biti siguran da će upasti u beskonačno duboku rupetinu. Tlo, donedavno mirno i vodoravno, ljuljalo se i induciralo usnulu paniku. Prvo virus, a sada ovo - zbogom okrutni svijete, sudbina je odlučila da je ovdje vrijeme za naš zajednički kraj. Bile su potrebne dvije-tri pljuske trenutka da logika preuzme riječ: Čini se da smo živi, ali desio se zemljotres. To što smo već bili pogođeni jednom globalnom krizom nije nas stavljalo u privilegiran položaj pred majčicom Zemljom da nas ne razdrma i jednom lokalnom. Ona je imala svoje načine djelovanja nepojmljive malom čovječuljku koji se nastanio na njoj i, na kraju krajeva, vodila je glavnu riječ. Šok je vani pokrenuo karavanu koja je davala petama vjetra pred novim mogućim naletima energije, izbjegavajući i najmanju šansu da izgube svoje voljene, dok su drugi, nemajući kamo otići, čekali na hladnom zraku da vide što će se desiti, a oko glava im se na drugi dan proljeća vijorio sitan snijeg koji se nije ni za što lijepio, niti je ikako drugačije davao na znanje svoju prisutnost osim vizualno, kao da s nama dijeli trenutak, a u isto vrijeme i ne baš, nalazeći se s druge strane dvosmjernog ekrana. Snijeg je prestao, a fotografije iz grada već su se urezale u svijest na putu od kreveta do trotoara, vrteći se u lancu poruka tako da su se vjerojatno vratile onoj osobi koja ih je prva poslala. Otpali vrh dugoobnavljane Katedrale bio je samo vrh sante leda onoga što se desilo po gradu. Zgrade diljem epicentra života Zagreba velikom su se srećom urušile po pustim ulicama grada, njihov sastav rasut po podu kao dokaz o mogućim dimenzijama tragedije svima na vidjelo. Potres je nažalost, osim zgrada ozlijedio i 17 osoba od kojih je jedna mlada djevojka dok ovom pišem, u bolnici u kritičnom stanju. Zagrepčani su u kriznim trenucima ipak brzo reagirali. Vatrogasci, hitna pomoć, vojska, policija, civilna zaštita, BBB-ovci i ostali civili izašli su na ulice da pomognu i saniraju štetu koliko se ona sanirati da pod uvjetima jednog dana virusne pandemije. Još da ta mlada djevojka preživi i poživi pa da svi zajedno s njenim roditeljima odahnemo. Možemo samo biti sretni da je neka nama neshvatljiva veličina slučaja odigrala svoju ulogu pa nismo doživjeli još nekoliko desetina Richtera koji bi sigurno donijeli puno, puno više razaranja. Snaga potresa mogla se usporediti samo s onim koji se desio prije 140 godina i uništio veliku većinu grada. Sada se vratio i pokušao to učiniti ponovno, oštetivši preko 500 stambenih objekata, izvana i iznutra. Ironično, radi se većinom o zgradama koje su podigle na mjestu onih koje su propale u prvoj tragediji. Velika je većina zgrada izgledala kao da je ostavljena u prvotnom stanju, pod pokroviteljstvom lokalne vlasti, neposredno nam prenoseći duh onog doba, a da bi se na njima ustanovilo što će biti razornije - vrijeme ili potres. Izgleda da je potres pobijedio. Većina onog rasutog tereta koji se nalazio na ulicama grada Zagreba, a koji je i bez premetanja tektonskih ploča visio nad glavama prolaznika implicitno ukazuje na nemar i manjak ljubavi u održavanju grada jer odgovornost nije i ne smije biti isključivo na vlasnicima zgrada da mare oko njihova izgleda - to u krajnjem slučaju nekad ispadne i loše. Na gradskoj je vlasti da usmjerava i pripomaže u njihovom vanjskom uređenju. Taj će nemar još i više bosti u oči kada se sjetimo veličine duga nakupljenog tijekom godina, nakalemljenog na leđa trenutnih i budućih stanovnika, dok pred očima imamo reljefe ciglene fasade koja se trebala skrivati pod slojem žbuke što bi tu i tamo smanjilo štetu. Pritom nisam toliko naivan da mislim da su se lomovi mogli izbjeći pod ovakvim uvjetima, to nikako, ali se tu i tamo mogla izbjeći rupetina u zidu da je grad ikako pripomogao, potaknuo i omogućio renovaciju. Da su stanovnici centra milijarderi shvatio bih da se ne bave fasadama - rušili bi zgrade i gradili nove. U kontekstu u kojem živimo zavrti mi se u glavi dok ponirem niz spiralu - ovaj sustav divljezapadnog kapitalizma prisiljava da sami izdvajamo novac kojeg nemamo, a da bi renovirali zgrade i osigurali ih od potresa, usput odvajajući novac za grad koji bi taj novac trebao barem djelomično vraćati u projekte poput renoviranja fasada ili u krizni fond za nedajbože mogući potres. Ipak, prečesto vidimo da su ta odvajanja samo portal u mutne poslove podmukle, promukle i oronule suite koja se bavi isključivo, kroz cijeli niz godina što im se dopušta da vladaju, vlastitim interesima. Stara priča, ali potpuno nova situacija. Mnogo je zgrada probušeno, ostalo bez krova ili im je poljuljana statika i neće biti nastanjive dok se ne sanira šteta, a pitanje je koliko sadašnjih stanara ima te iznose. Pitam se što će biti s tim zgradama? Ako će se renovirati tko će nadgledati renovacije? Hoće li te renovacije odražavati povijest u kojoj je nekada sudjelovao Zagreb? Hoće li stanove po nižoj cijeni pokupovati neki bogataši i tako dobiti vrijedne lokacije? Hoćemo li svjedočiti novim estetskim zahvatima na vizuri našeg grada? Hoće li nakaradna preuređenja ili novogradnje odražavati dugogodišnju povijest jedne provincijalne prčije? Nemam pojma, ali znam da sam danas vidio Zagrepčane koji izlaze i saniraju štetu koju im je pričinila jedna relativno kratkotrajna prirodna nepogoda. Bilo bi vrijeme da svim demokratskim alatima počnemo budno sanirati štete koje nam svakodnevno pričinjavaju i one dugotrajne društvene nepogode.

[kubrickova]

Našla sam oproštajnu poruku koju sam napisala prije nešto više od godine dana i koju nisam pročitala otkad je nastala.

"Predugo traje. Sretna razdoblja samo su to - razdoblja, a tuga je uvijek prisutna. 30.8.2016., nakon zadnjeg pokušaja samoubojstva dobila sam malo nade kako će iduće godine u to vrijeme sve biti bolje, kako ću ja biti bolje. Nisam bolje već sam svakim danom sve gore, a ove godine nemam čak ni tu nadu da će se situacija možda dogodine promijeniti. Voljela bih reći kako nitko nije kriv, ali i sami ćete shvatiti kako je bilo načina da mi se pomogne. Nitko ne prihvaća moje stanje, osim tebe, mama, i beskrajno ti hvala na svemu. Hvala ti na svemu, životu kojeg si mi priskrbila, ali ja ga već dugo ne želim. Nemam nikakvih ambicija niti se imam čemu boljem nadati. Propala sam u svemu što sam htjela u životu jer sam krucijalne godine odrastanja provela bivajući nesretna i bezvoljna. Želim izdati zbirku poezije, no znam da neće nikada doprijeti do ljudi do kojih želim da dopre. Reakcija koju dobivam na te pjesme koje pišem je da je preteško i tužno. Možda kada god bih pokazala nekome što sam napisala nisu trebali reći "lijepo". Možda su trebali pokušati razumijeti, jer nisam znala drukčije izraziti kako se osjećam. Možda je to bio poziv u pomoć na koji nikada nije bilo reakcije. Jebeš lijepe pjesme i jebeš pisanje o procvalom cvijeću, pokušala sam opisati kako mi je. Jebeš i vašu reakciju na to i moje "hvala" na vaše "lijepo". Zalasci sunca su mi bili najdraža i najljepša stvar na svijetu, a zadnjih 5 godina idem kroz svijet i gadi mi se sve što vidim. Ljudi su mi ružni, velike grupe prijatelja su mi ružne, grad je ružan, sretni parovi su mi ružni. Preferiram misliti kako se nisam nimalo promijenila kao osoba jer iako znam da jesam, i to zbog druge osobe, a ne radi sebe, ta druga osoba to ne priznaje pa se lakše uvjeravati u suprotno i gledati na sebe kao destruktivnu osobu kakva sam bila. Dosta mi je manjka volje za životom i dosta mi je toga da se osjećam kao da sam prava ja samo dok imam depresivnu epizodu. Prazna sam i ne znam više kako je biti sretan jer mi sreća uvijek traje prekratko i ne razumijem ju u potpunosti. Žao mi je zbog svega što sam činila ljudima, što sam lagala, varala, omalovažavala i psihički maltretirala ljude zato što je to bilo rađeno meni. Žao mi je što sam bila pička koja nije osakatila ljude dok bi ju htjeli silovat već bi se ukipila i samo pobjegla dok bih našla priliku, i žao mi je što se ne znam suprotstaviti svom ocu koji mi je usrao život i samopouzdanje. Žao mi je što sam godinama nezadovoljna svojim izgledom i što nisam bez hrane mogla izdržati više od mjesec-dva pa se dan danas osjećam kao debelo govno. Žao mi je svih sranja koja sam radila dečkima jer me jedan sjebo, i što sam ljudima davala do znanja koliko mi znače dok ja njima nisam značila ništa. Žao mi je što se godinama osjećam primorano govoriti kako je sve u redu. Žao mi je što mi je majka nesretna, pogotovo ako sam ja razlog tomu. Žao mi je svog neiskorištenog potencijala i toga što nisam u stanju pokazati osjećaje iako sama to zahtjevam. Nemam volje, ni želje ni za čim, ni apetita, ni potrebe i za čim osim neke ideje o bezgraničnoj ljubavi. Nije me briga za faks, ni za budućnost, briga me samo za ljude, i onih koje volim i onih koji su mi učinili nažao, i žao mi je što ću i takve uvijek stavljati ispred sebe. Volim svoj Prag, i ono kako se tamo osjećam, slobodno, sretno, kako mi se tamo ništa ni nitko ne gadi, ni moj otac koji je tamo. Sve je bolje tamo, ja sam bolja tamo. Možda zbog neke glupe nostalgije oko toga kako je moglo biti da smo majka i ja ostale. I još uvijek imam priliku, samo što je osoba koja me sprječavala u tome da odem sada ponovno tu. Fizički, psihički nije uz mene. Mogla sam to znati i prošle godine dok nije bila uz mene dok sam umirala, već je zvala druge ljude da se brinu o tome. Očito se ne možeš pouzdati ni u osobu koja ti je cijeli svijet. Jer možda je toj osobi svijet previše i traži nekoga da joj bude samo susjedni planet."

Čitam sad ovo i ne znam dal mi se plače jer sam se tako osjećala 5 godina ili mi se smije jer ni sa čim od toga više ne suosjećam. Nedugo nakon pisma sam imala živčani slom i samoinicijativno se prijavila u psihijatrijsku ustanovu u kojoj sam onda 6 mjeseci svakodnevno provodila po 5-6 sati. I pomoglo je. Mjesecima sam bila na lijekovima, išla na individualne i grupne terapije, upoznala divne ljude sa problemima kakve si nisam mogla ni zamisliti, i takvi ljudi su suosjećali. Ti ljudi nisu omalovažavali tuđe probleme, ljudi kojima su sva djeca umrla i kojima su članovi obitelji izgorjeli pred njihovim očima, koji su izgubili sve, ti ljudi su moje probleme smatrali sasvim legitimnima i bili su dio moje promjene na bolje. Jebalo vas "sve ti je to u glavi" i "daj si nađi nešto za radit, a ne da si stalno tak depresivna". Ta glava i taj mozak su najbitnija stvar u tijelu, i ako te taj mozak svakodnevno uvjerava da ne vrijediš i da je bolje da te nema onda nikakav hobi neće to promijeniti jer nemaš snage ni za ustajanje iz kreveta niti će neki novi hobi promijeniti situaciju u tvojoj glavi. Zahvalna sam svojim doktorima, svim ljudima koji su mi pomogli da sam danas tu gdje jesam, a prvenstveno sam zahvalna sebi što sam napravila prvi korak i odlučila da je vrijeme za promjenu. I da ja nisam svoje prošle loše odluke. I da nisam one tuđe zbog kojih sam bila nesretna. I da sada vrijedim. Nakon puno godina teške depresije, anksioznosti, poremećaja ličnosti i suicidalnosti, sada volim život i ne žalim što su moji pokušaji samoubojstva bili neuspjeli. 2 godine nakon toga i godinu dana nakon ovog pisma mogu reći da sam iskreno sretna. I ponovno me vesele zalasci sunca. I ničega mi nije žao.

I molim vas, ne govorite ljudima da je to samo u glavi.

[lovacnaljubav]

nešto što joj želim reći

ovih dana nemam elana ni za šta, sem da pričam sa njom. volim je, zaista je volim. mala ume da me spusti ispod zemlje, da ublaži bolove i psihičke i fizičke, a to se retko nalazi. o, da li sam rekla da je volim? postaje mi kao dnevna rutina, to razmišljanje o budućnosti s njom, o njenoj sadašnjosti i prošlosti. luda sam i da samo pomislim da neko kao ja može biti deo njene budućnosti. zato se zadržavam na sadašnjosti jer to umem. živim za njene poruke i nije me sramota da joj odgovorim iste sekunde, takva sam. malo luda, malo nerazumna ali duboko emotivna i u žudnji za njom. isključili su nam struju i svoju bateriju trošim na reči koje ona nikad neće čuti. oh bože koliko sam luda, za njom. sve je tako kratko i jasno ali vrlo sažeto i kompleksno. da budem potpuno iskrena sa vama, i pre nego što sam je upoznala znala sam da će igrati veliku ulogu u mom životu. njeni znaci su laki za tumačenje, prosto ih nema i to vam sve govori. ali ista ta osoba koja vam apsolutno ništa ne pruža sem povremene pažnje može značiti puno. verovatno pričam gluposti i nije me briga, medjutim, zar nije to cilj kad ste u ovom stanju svesnog neracionalnog razmišljanja? znam, nema smisla, ništa trenutno nema smisla. dodjes do neke euforije gde sve te silne emocije sruše. jednog trenutka si na vrhu himalaja, a sledećeg te to ubija. ubija pomisao na nju. jebiga, proći će me to valjda. u to se mogu uzdati.

[noor-of-my-eyes]

Ne moraš mi pričati o sebi da bih znala što osjećaš. Niti mi moraš objašnjavati svoje postupke. Ja sam dovoljno naučila, što od ljudi, što zbog ljudi, da ne vjeruješ nikome previše. To je već poznato da ljudi lažu. Lažiraju sve. Od ljubavi, prijateljstava, imena pa čak i smrti. I kako se onda možeš nadati da je upravo ta osoba koju si upoznao/la prava? Ona u koju si se zaljubio/la prava? Problem je što mi, ljudi, istinski patimo cijelog života. I ta nas patnja toliko boli, smeta nam, da u stanju nismo da preispitujemo svoje odluke, prijatelje, blisku osobu. Možda smo baš tu pogriješili i možda baš zbog toga bivamo povrijeđeni. Previše povrijeđeni.

- Dž.

[mentalnahigijena]

Vrijedi li parče prolazne vlasti vječitog žiga izdajnika Posjeta Dritana Abazovića Srbiji eliminisala je i minimalnu sumnju u osnovanost tvrdnji da je predsjednik Vlade CG rob Aleksandra Vučića. Kako je dospio u takav položaj, čitaćemo jednoga dana, u nekim memoarima ili u obrazloženju sudske presude. Kad bi u Rimu gazda stavio „manus“ (ruku) na roba i izgovorio formulu; „hunc ego hominem... (koju morate znati da bi položili Rimsko pravo), postao bi njegov vlasnik. Vremena se mijenjaju (tempora mutantur...) pa više nije potreban fizički kontakt ruke gospodara i glave roba da bi njihov odnos postao jasan trećim licima. Mogu i da stoje jedan pored drugoga, iza mikrofona i pred kamerama, pa da i dalje sve bude bjelodano. I Crnogorci se mijenjaju s vremenom (...et nos mutamur in illis) pa su od naroda koji „ne ljubi lance“ postali stanovništvo pod vlašću vazala. Žalim slučaj, ali je tako. Posjeta Dritana Abazovića Srbiji eliminisala je i minimalnu sumnju u osnovanost tvrdnji da je predsjednik Vlade CG rob Aleksandra Vučića. Kako je dospio u takav položaj, čitaćemo jednoga dana, u nekim memoarima ili u obrazloženju sudske presude. Danas je važno da se ta činjenica prepozna i da se razumiju njene posljedice po Crnu Goru. (Mada ih je, bolje od Vulina na Pinku, već dočarao bivši profesor beogradske Bogoslovije Rodoljub Kubat na Al Džaziri: idealno je za Beograd da Albanac potpiše Temeljni ugovor, Crna Gora je srpska zemlja pa i crkve treba da budu srpske, kome se ne sviđa nek ide da živi neđe drugo, poručilo je ovo bogobojažljivo čeljade!) Da bi se postigla kubatovska jasnoća i rafinman, treba pisati maksimalno jednostavno, gotovo crtati. Najvažnije je da države EU i NATO, koje mi prozapadno orijentisani građani i dalje od milošte zovemo „naši partneri“, preko svojih ambasada i drugih sredstava informisanja dobiju tačnu informaciju i suvislo objašnjenje paradaoksalnog političkog fenomena – da premijer ljulja iz temelja vladu koju predvodi!? E, ako u diplomatskoj depeši ne piše: Dritan Abazović, po direktivi Aleksandra Vučića forsira tri pitanja koja ugrožavaju ne samo stabilnost Vlade, nego i društva i države; to čini s ciljem da Crna Gora ne ispuni zadatke koje joj je Brisel postavio radi deblokiranja pa ubrzavanja puta ka EU; sve se dešava kao dio projekta stavljanja pod kontrolu Rusije, posredstvom Srbije, jedne članice NATO – ako, dakle ne piše tako, onda je nešto trulo u ovdašnjim ambasadama, a bogami i na višim nivoima. Jer, uz dužno poštovanje „naših partnera“, niko nije u stanju da ne vidi gore navedeno, osim ako je plaćen da žmuri. Navodno, Abazoviću je sa važnih zapadnih adresa već rečeno, a i danas i narednih dana (nezvanično, premijer planira da u petak stavi na glasanje prijedlog tzv. Temeljnog ugovora) biće mu ponovljena poruka da je evropska agenda preča od regulisanja odnosa sa Crkvom Srbije. Ostaje da tokom ove sedmice vidimo je li Dritan nepovratno Vučićev? Ima tu, međutim, važnih činilaca koji se opiru standardnoj političkoj analizi. Karakter čovjeka je jedan od njih. A karakter Dritana Abazovića je ono što ga je, iz ugla Moskve i Beograda, preporučilo za radove koje izvodi. Lider GP URA je osoba neopterećena moralom, dostojanstvom i principima. On nezamislivom lakoćom pomjera granice sramoćenja imena Crne Gore, ali i svoga albanskoga naroda. Kakav to crnogorski premijer ode u Srbiju, a ne svrati do Lovćenca? Kakav to Albanac ne pomene, a kamo li da ode do Batajnice i pokloni se na mjestu odakle su ekshumirane stotine Albanaca ubijenih na Kosovu – i dvije cucle? Uzmimo da je ćutanje o prošlosti za Abazovića uslov pomirenja, inkluzije, regionalne saradnje i svega što nadrobi kad god se uključe kamere. Ali, zaboga, zašto sve svoje komplekse mora da pokaže čim pomoli nos u svijet kao premijer Crne Gore? Kako je naivno bilo misliti da je Rukoljub zauvijek obilježio dno. On, barem nije brojao limuzine u pratnji... a broj čaša je držao za sebe. Fundamentalno je, dakle, važno da EU i SAD razumiju: Vučić koristi Abazovića za izazivanje nestabilnosti u Crnoj Gori; to čini tako da im podvali zaključak kako suverenističke stranke ruše manjinsku vladu i miniraju evropski put Crne Gore. Ne manje je, međutim, važno da građani kojima je nepodnošljiva Crna Gora kao ruska gubernija pod upravom Beograda, razumiju stupicu koju je predsjednik Srbije pripremio za suverenističku stranu. Ovo je partija pokera u kojoj je, u prvoj ruci, ulog evropska budućnost Crne Gore, a u drugoj goli opstanak naše države. Siniša Mali već se osjeća toliko velikim i sigurnim da otvoreno priča kako je Crna Gora ekonomski neodrživa, da je Abazović obećao Otvoreni Balkan, Luku Bar... Dritan Abazović je, zapravo, taj koga u Beogradu, posprdno ali trljajući ruke zovu „naš Kadirov u Crnoj Gori“. On ima zadatak da isprovocira izbore prije nego suverenistički blok dobije išta ozbiljno „po dubini“. Zato je u Beogradu, u četvrtak, kazao da „nije žurba“ oko tzv. Temeljnog ugovora, a u petak naredio ministrima da ne mrdaju iz Crne Gore jer će Vlada već ove neđelje glasati o njemu. Dritan, lako ga je pročitati, ima obećanje da će ovaj kratak premijerski mandat zamijeniti četvorogodišnjim, nakon skorih izbora i u znak zahvalnosti za zasluge za srpsku stvar. Podrazumijeva se - uz podršku onih partija koje kontrolišu Beograd i Moskva. Do tada, kao važan korak do ispunjenja još jednog dječačkog sna, Abazović je siguran da će imati barem dvotrećinsku većinu u Vladi. Ali, ako razmišljaš kao čovjek, a ne kao premijer, moraš se zapitati: da li će, recimo, ministarka kulture Maša Vlaović glasati za predaju naše kulturne baštine Crkvi Srbije? Hoće li i Fatmir Đeka dići ruku za tekst u kojem se nalazi i ono što je na sjednici Radnog tima, na njegov zahtjev, izbačeno? Sprema li nam Filip Adžić i za ovu priliku nekakav politički vic? Deklarisani podržavalac crnogorske crkve utekao je iz Skupštine u Vladu uoči glasanja o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Đe će sad? Ima li Cetinjanin objašnjenje - šta ostaje njegovoj CPC kad izglasa Ugovor kojim crnogorsko sakralno blago, crnogorsku istoriju i sadašnjost, predaje Crkvi Srbije? Hoće li dvije dame, ministarke iz redova GP URA još jednom posegnuti za čuvenom rečenicom: neće niko ponijeti crkve i manastire u Čačak? Može li ministarka nauke podržati onoliku gomilu falsifikata, pa otići pred studente i pričati im da znanost počiva na istini, a ne na legendama i predanjima? Da li je zaista tako lako uspavati savjest... onome ko je ima? Ima li rok trajanja univerzalni alibi aktuelnih prodavača Crne Gore – kriminal i korupcija bivše vlasti? Konačno, da li je zaista tako lako sprovesti Vučićev plan, kako očekuje Dritan Abazović? Da li mu na putu stoji samo šačica nacionalista, kako voli da kaže? Da li je moguće da nije svjestan kakav bijes generiše kod Crnogoraca, ali i svih drugih kojima se zgadilo njegovo sluganstvo i podvođenje Crne Gore komšijama? I da ih tjera na novi, permanentni Belveder? Ovoga puta – u Podgorici, ispred Vlade! Možda već od večeras? (Antena M)

[pcelica-maja]

Da imam nekih ljubavi koje su me povrijedile, nemam. U tom sam pazljiva. Ne dajem nadu svakome. Ne zelim da sam svacija, nego necija. Više imam nesreće u prijateljstvima, nego u ljubavi.

Nije isto biti prijateljica s nekim dok si dijete i kad odrasteš. Kad si dijete, posvađaš se i opet za pola sata si s tom istom osobom. Dok si dijete jedino bitno je igrati se vani i kad te mama zove na ručak, kažeš da nisi gladan iako nisi jeo 10 sati.

Kad odrasteš logično je da se sve promijeni.

Riječi tebi važnih ljudi više ne prolaze kroz uši tako lahko. Sve vrijeme sam mislila da sam ja ta koja koči naše prijateljstvo, a bilo je obrnuto. Izvrijeđala si me, prešla sam ti preko toga. Rekla si sve što si mi cijelo vrijeme i mislila. Rekla si i kako sam ja ta koja se promijenila radi momka. Zar se bilo koja pametna osoba može promijeniti zato što neko tako želi? Samo sam uvidjela ko si. Jedino što je tebi bilo bitno je popularnost. Za tim i sad žudiš.Želiš "popularne momke", da budeš s jednim takvim. Žao mi je sto zivis s tako malo mozga. Mozda zvucim grubo, ali tako je. Ljudski mi je žao što je postala to što sam joj uvijek govorila da ne bude. Uredu, draga, izlazi, opijaj se, drogiraj, uopste me ne zanima kako si, niti bilo šta vezano za tebe. Ti si rekla to je samo momak, da me može ostaviti uvijek. Ustvari ti si ta koja je meni zabila nož u leđa. On je idalje sa mnom, moja najveća podrška i najbolji prijatelj. Sve ono što ti nikad nisi mogla biti. Vjerovatno te to i boljelo pa si mi rekla da sam budala što ga volim. Nikada se nisam pokajala ni za šta što sam uradila za njega, sve mi je duplo vratio, ti nisi nikad. Prijateljstvo se gradi uzajamno. Ne ide kada je samo jedno prijatelj. Nadam se da si sretna sad, nakon što si izgubila mene, onu koja te uvijek štitila. Eto, čujem priče kako te prošli vikend nađoše iza kluba, u vidno pijanom stanju, kako povraćaš sve iz sebe. Od toga sam te pokušavala štititi. Bitno je imati ponos, obraz čist. Kažu da si svaki vikend u društvu muškaraca. To si i željela. Misliš da si im vrijedna takva. Oni su gladni vukovi, ti si im samo večera. Dozvoljavaš da neko tamo dodiruje tvoje tijelo, dok se ti lomiš kada se pusti tvoja omiljena pjesma. Svoje tijelo čuvaj samo za onog koga voliš. Za onog kome sutra planiraš da rodiš djecu, a ne slučajnu grešku. Da se ne stidiš svom djetetu pričati o ljubavi koju si imala s njegovim ocem, umjesto da sluša priče kako je nastalo u toaletu u jednom klubu.

Čist obraz će uvijek biti u modi.

Budite nečije, a ne svačije!