#sjećanja

[jesenjiv]

…i još mogu u tebe ludo da se zaljubim.

[megastricivan]

Prekonekoliko riječi!

A tada se dogodio prvi koncert na kojem sam bio, koncert grupe Pogreb X iz Vinkovaca u kojoj je pjevao Ivica Čuljak, kasnije veliki umjetnik koji je digao određene krugove ljudi koji su imali nešto protiv zapadnog utjecaja i glazbe općenito. To su bili Savez Komunista i vlasti u Vinkovcima. Na koncertu sam bio s Biloš Darijem. Koncert se održavao u Termama, donjim prostorijama. Bend je imao…

[rrrauschen]

Nedeljko Dragić, {1989} Slike iz sjećanja (Pictures from Memory)

[radiogornjigrad]

9. OKTOBRA 1967. UBIJEN JE ERNESTO CHE GUEVARA

Prva dužnost revolucionara je da bude obrazovan… Dopusti da te svijet promijeni pa ćeš i ti moći mijenjati svijet… Iznad svega, budi sposoban da duboko osjetiš bilo kakvu nepravdu počinjenu prema bilo kome, bilo gdje u svijetu… Ako se treseš od muke na svaku nepravdu, onda si moj drug… Nisam ja oslobodilac. Oslobodioci ne postoje. Ljudi sami sebe oslobađaju… Priredio Boško Crnobrnja

[citaatii]

Pare

uložene u

kafanu su

pare

uložene u

sjećanja...

[elvedinhasanagic]

Ona živi među notama, između stihova tamo negdje daleko, možda čak na margini sjećanja, u pjesmama Crvene jabuke…

[gospocki]

stižu me sjećanja, na sva davna proljeća🇧🇦🫀

[rokenrol]

Svaki put kad bih dolazila doma, redovno bih pregledavala dugo neotvarane ormare i ladice, prelistavala papire, račune, čestitke od rođendana, krštenja, imendana, sve ono dugo čuvano, tražeći nešto vrijednije. Potajno bih se nadala pronaći nešto što dugo nisam vidjela, očekivala da mi miris toga i dodir pod rukom vrate sva ona sjećanja koja su pomalo izblijedila, ali ne i nestala. Tako i bi sada. U džepu torbe sa dokumentima našla sam čak sedam nerazvijenih filmova. Ne znajući što je zabilježeno na njima, ali nadajući se nečemu lijepom, dala sam ih izraditi. Nekoliko dana sam plakala kad god bih prelistavala fotografije. Datiraju iz razdoblja od 1996. godine pa sve do 2005. Na nekima me nema, nisam bila rođena, na drugima pak slavim prvi rođendan, potom drugi, treći, peti... Tu je moja obitelj, moji roditelji, njihovi prijatelji i djeca koja su sada odrasli mladići i djevojke. Jedan topao dom, skroman život, mi koji sanjamo i trčimo ne znajući da će to sve jednom proći. Ostale su samo fotografije tek razvijenih filmova.

[pathofpatience]

Koliko li koraka

do kad me ne bude,

koliko li treptaja

do mraka?

Otkucaja do tišine

ruku do rastanka,

uspomena do sjećanja

putnik jednosmjerne karte

od dunjaluka

da rastane se?

[jesenjiv]

Miriše ljeto na zrele maline i još mi nije pritisnut onaj taster u glavi. Hladan potok razdvaja planine i svuda se trava zeleni. Imam 25. Gledam u najljepše lice pod ovim suncem, najmlađe lice što je ikad gazilo dvadesete. Izgovaram stidljivo i iskreno “Ti si djevojčica koju najviše volim.” Osjećam toplinu vlastitih riječi i sreću što ih baš tebi govorim, a ti se smiješ.

Da li stvarno uvijek iz sjećanja sanjamo ili ima u tome i nešto malo od onoga što tek treba da se desi? Znam da je ovo sve već bilo i sve se nadam da se sjećam tamo nekog sna, da trava nije onaj sarajevski park, da pod ovim suncem više niko nije tako lijep. A svaki put kad se probudim, sve manje je topline i sve manje vjerujem da djevojčica koju najviše volim i dalje živi na tvojoj adresi.

[lifeinbooks]

ne blijede nikad samo se malo istupe poput noža toliko o sjećanjima

[hodajuciputevimacudesa]

Ogledalo

Noć je takva

Da su mu misli rasute u bezbroj djelića

Sjećanja i mašta pretvorena

U najkompleksniji mozaik

Divim se samoj sebi

Što uspijevam toliko i na takav način

Pokvariti sebi šutljive sate

Došla sam od tačke A do tačke Ž

Iako sam zadovoljna sudbinskom destinacijom

Ne mogu poreći da u meni žive

Sva ona slova

Na koja mi ime više ne počinje

Ljubim jedno

Volim drugo

Mrzim treće

A šutim sama sa sobom

Tjeskoba mi je samo i gledat okolo sebe

A san mi se čini kao zabluda

Jer znam da neće proći

Znam da će biti isto ujtru

Duše satkane od hiljadu života

Hiljadu verzija

A bezbroj više posljedice

Nema te scene koju zamislila nisam

Nema te opcije koju uzela u obzir nisam

Kazaljka na satu kuckanjem ukazuje

Da se kanim čorava posla

A ja još uvijek ne znam

U koje ogledalo da se pogledam

[dodjavola]

"Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti. "Bojim se sebe kad sam kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“ Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba. Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute. Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati. Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige...Jok. Ovo traje kad sve prestane. Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš. U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama. Ali taj osjećaj...jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek."

Martina Mlinarevic Sopta

[eopederson]

Keeping the memory alive, models of the ruined water tower and the tower itself, Vukovar, Croatia - (Održavanje sjećanja živim, makete srušenog vodotornja, Vukovar, Hrvatska), 2024.

During the war from 1991-1995 which resulted in the dissolution of Yugoslavia, Croatia declared its independence even though it had a large Serbian minority. Like many civil wars, it was bloody conflict leading to vast amounts of property damage, displacement of residents, and death. The water tower of the Croatian town was damaged in the war and afterwards became a memorial to the victims of the conflict. That ruined tower is now used as a symbol of the city.

My first visit to the republics of ex-Yugoslavia made me realize how little I know about the region and its complicated history. The Balkans have a long historical memory, and few of the atrocities of the past are forgotten.

[radiogornjigrad]

Zoran Filipović: Zagreb, 7. listopada 1991.

Zagreb, 7. listopada 1991. . „… Iz Skoplja smo poletjeli za Sarajevo. Iz Sarajeva bi trebali odmah imati vezu za Klagenfurt. Nadam se da će sve proći u redu. Dobio sam informaciju da JNA nasilno mobilizira sve vojne obveznike. Rekli su mi da vojna policija obilazi autobusne i željezničke kolodvore i aerodrome i kupi sve za rat sposobne i na licu mjesta ih mobilizira, presvlači u JNA-uniforme i…