#sjećanja
Explore tagged Tumblr posts
Text
…i još mogu u tebe ludo da se zaljubim.
108 notes
·
View notes
Text
Prekonekoliko riječi!
A tada se dogodio prvi koncert na kojem sam bio, koncert grupe Pogreb X iz Vinkovaca u kojoj je pjevao Ivica Čuljak, kasnije veliki umjetnik koji je digao određene krugove ljudi koji su imali nešto protiv zapadnog utjecaja i glazbe općenito. To su bili Savez Komunista i vlasti u Vinkovcima. Na koncertu sam bio s Biloš Darijem. Koncert se održavao u Termama, donjim prostorijama. Bend je imao…
View On WordPress
0 notes
Text
Nedeljko Dragić, {1989} Slike iz sjećanja (Pictures from Memory)
#film#gif#Nedeljko Dragić#Slike iz sjećanja#pictures from memory#slike iz sjecanja#nedeljko dragic#1989#animation#short film#war#death#male filmmakers#yugoslavia#colour#birds#1980s#cemeteries
3 notes
·
View notes
Text
🕯️🖤
#Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata#Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje#Vukovarski vodotoranj#Vukovar
8 notes
·
View notes
Text
9. OKTOBRA 1967. UBIJEN JE ERNESTO CHE GUEVARA
Prva dužnost revolucionara je da bude obrazovan… Dopusti da te svijet promijeni pa ćeš i ti moći mijenjati svijet… Iznad svega, budi sposoban da duboko osjetiš bilo kakvu nepravdu počinjenu prema bilo kome, bilo gdje u svijetu… Ako se treseš od muke na svaku nepravdu, onda si moj drug… Nisam ja oslobodilac. Oslobodioci ne postoje. Ljudi sami sebe oslobađaju… Priredio Boško Crnobrnja
1 note
·
View note
Text
Pare
uložene u
kafanu su
pare
uložene u
sjećanja...
53 notes
·
View notes
Text
Ona živi među notama, između stihova tamo negdje daleko, možda čak na margini sjećanja, u pjesmama Crvene jabuke…
14 notes
·
View notes
Text
stižu me sjećanja, na sva davna proljeća🇧🇦🫀
22 notes
·
View notes
Text
Miriše ljeto na zrele maline i još mi nije pritisnut onaj taster u glavi. Hladan potok razdvaja planine i svuda se trava zeleni. Imam 25. Gledam u najljepše lice pod ovim suncem, najmlađe lice što je ikad gazilo dvadesete. Izgovaram stidljivo i iskreno “Ti si djevojčica koju najviše volim.” Osjećam toplinu vlastitih riječi i sreću što ih baš tebi govorim, a ti se smiješ.
Da li stvarno uvijek iz sjećanja sanjamo ili ima u tome i nešto malo od onoga što tek treba da se desi? Znam da je ovo sve već bilo i sve se nadam da se sjećam tamo nekog sna, da trava nije onaj sarajevski park, da pod ovim suncem više niko nije tako lijep. A svaki put kad se probudim, sve manje je topline i sve manje vjerujem da djevojčica koju najviše volim i dalje živi na tvojoj adresi.
22 notes
·
View notes
Text
ne blijede nikad samo se malo istupe poput noža toliko o sjećanjima
#lifeinbooks#mladen milasinovic#moj oziljak je poslije kise ljubičast#poezija#poetry#sjećanja#citati#citati iz knjige#book#booklove#bookquotes#balkan
9 notes
·
View notes
Text
Svaki put kad bih dolazila doma, redovno bih pregledavala dugo neotvarane ormare i ladice, prelistavala papire, račune, čestitke od rođendana, krštenja, imendana, sve ono dugo čuvano, tražeći nešto vrijednije. Potajno bih se nadala pronaći nešto što dugo nisam vidjela, očekivala da mi miris toga i dodir pod rukom vrate sva ona sjećanja koja su pomalo izblijedila, ali ne i nestala. Tako i bi sada. U džepu torbe sa dokumentima našla sam čak sedam nerazvijenih filmova. Ne znajući što je zabilježeno na njima, ali nadajući se nečemu lijepom, dala sam ih izraditi. Nekoliko dana sam plakala kad god bih prelistavala fotografije. Datiraju iz razdoblja od 1996. godine pa sve do 2005. Na nekima me nema, nisam bila rođena, na drugima pak slavim prvi rođendan, potom drugi, treći, peti... Tu je moja obitelj, moji roditelji, njihovi prijatelji i djeca koja su sada odrasli mladići i djevojke. Jedan topao dom, skroman život, mi koji sanjamo i trčimo ne znajući da će to sve jednom proći. Ostale su samo fotografije tek razvijenih filmova.
36 notes
·
View notes
Text
Koliko li koraka
do kad me ne bude,
koliko li treptaja
do mraka?
Otkucaja do tišine
ruku do rastanka,
uspomena do sjećanja
putnik jednosmjerne karte
od dunjaluka
da rastane se?
15 notes
·
View notes
Text
Ogledalo
Noć je takva
Da su mu misli rasute u bezbroj djelića
Sjećanja i mašta pretvorena
U najkompleksniji mozaik
Divim se samoj sebi
Što uspijevam toliko i na takav način
Pokvariti sebi šutljive sate
Došla sam od tačke A do tačke Ž
Iako sam zadovoljna sudbinskom destinacijom
Ne mogu poreći da u meni žive
Sva ona slova
Na koja mi ime više ne počinje
Ljubim jedno
Volim drugo
Mrzim treće
A šutim sama sa sobom
Tjeskoba mi je samo i gledat okolo sebe
A san mi se čini kao zabluda
Jer znam da neće proći
Znam da će biti isto ujtru
Duše satkane od hiljadu života
Hiljadu verzija
A bezbroj više posljedice
Nema te scene koju zamislila nisam
Nema te opcije koju uzela u obzir nisam
Kazaljka na satu kuckanjem ukazuje
Da se kanim čorava posla
A ja još uvijek ne znam
U koje ogledalo da se pogledam
16 notes
·
View notes
Text
"Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti. "Bojim se sebe kad sam kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“ Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba. Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute. Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati. Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige...Jok. Ovo traje kad sve prestane. Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš. U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama. Ali taj osjećaj...jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek."
Martina Mlinarevic Sopta
25 notes
·
View notes
Text
Zoran Filipović: Zagreb, 7. listopada 1991.
Zagreb, 7. listopada 1991. . „… Iz Skoplja smo poletjeli za Sarajevo. Iz Sarajeva bi trebali odmah imati vezu za Klagenfurt. Nadam se da će sve proći u redu. Dobio sam informaciju da JNA nasilno mobilizira sve vojne obveznike. Rekli su mi da vojna policija obilazi autobusne i željezničke kolodvore i aerodrome i kupi sve za rat sposobne i na licu mjesta ih mobilizira, presvlači u JNA-uniforme i…
0 notes