#savršena ljubav

[pleatonitum]

Ljubavno Pismo Boga, čovjeku

Riječi koje ćete sada vidjeti su istinite. One će promijeniti tvoj život ako im dopustiš. Jer dolaze iz srca Boga.

Riječi koje ćete sada vidjeti su istinite. One će promijeniti tvoj život ako im dopustiš. Jer dolaze iz srca Boga. On te voli i On je Otac kojeg si tražio cijeli život. Ovo je Njegovo ljubavno Pismo tebi: Moje dijete: “Moguće je da me ne poznaješ, ali ja o tebi sve znam.” ‘GOSPODE, ti si me istražio i upoznao me. Ti znaš kad sjednem i kad ustanem, ti razumiješ izdaleka moju misao. ‘ Psalmi…

[prava-ja]

Moj gospodin savršeni

Počinjem pricati priču koju bi sve žene na ovom svijetu htjele čuti. Sve ljude na ovom svijetu zanima da li će nekad naći svog gospodina savršenog ili gospodju savršenu? Da li savršenstvo uopće postoji ili je svaka osoba posebna i savršena na svoj način? Da li je možda baš ta osoba savršena samo za vas? Da li je samo vi vidite drugačijim očima? Možda ta osoba nije ništa posebno, ali vama je cijeli svijet? Pitanja se samo nizu, a da li postoji odgovor? Da, odgovor je jedan – LJUBAV. Ljubav je neobična i neobjašnjiva pojava koja se dešava izmedju dvoje ljudi. Ljubav pokreće svijet. Savršenstvo je zabluda. Ne postoji savršena osoba na ovom svijetu, svako od nas grijesi i te greške su jedinstvene, svaka za sebe. Najvažnije je da se sa dna digneš tako što naučiš na svojim greškama. A ta ljubav ona pokrene senzore u našim očima koje počnu drugačije da svjetlucaju, kao najljepši dragulji. Srce počinje lupati sve jače, mozak prestaje funkcionirati i onda ta neka osoba u našim očima postaje savršena samo za nas. Zaboravljamo da je ta osoba od krvi i mesa kao i mi i da ima i vrline i mane. Mi smo zaljubljeni. Mnogi su napisali knjige, snimali serije i filmove na temu gospodin savršeni, a ja ću vam reći da ne postoji savršeni muškarac. Postoji samo onaj muškarac zbog kojeg se ti savršeno smiješ, zbog kojeg brineš 24/7, zbog kojeg zrtvujes sve što imaš, za kojeg bi dala sve na ovom svijetu. Postoji muškarac koji brine za tebe, koji te voli, kojem je stalo do tebe i u tri sata ujutro kad imaš temperaturu, koji ti poklanja svu svoju pažnju i umije da te sluša i kad si najdosadnija. Brak ne znači da je kraj ljubavi. Naprotiv brak znači da se zaljubljujete u svog gospodina savršenog svaki dan u bilo koje doba i da se nikad ne pokajete što ste njega odabrali, bez obzira na sve probleme koje vam život servira. Nekada ćeš biti kralj, a nekad podanik. Bitno je opstati i izboriti se za svoje parce neba. I zato dobro otvorite svoje oci i pogledajte oko sebe, možda je baš vas savršeni muškarac iza ugla i čeka da mu poklonite malo pažnje. Jer šta je život ako u njega ne pustite osobu koju volite do bola, a u isto vrijeme vas ta osoba nervira do bola. Sta je život, ako ga ne živite punim plućima... voljeti i biti voljen - savršena definicija... za ljubav....

M.

[poeticlicense12345]

SUNCE MOJE MLADOSTI

Zora beži iznad groblja

Kakve planinčine

Ili srednjevekovnog grada

Nepoznatog porekla

Kasno za pozdrav…

Zora misli

Da treba objaviti sebe drugima

Bez pitanja i srama

U prolazu...

Sam odgovor leži u pojavi

Nametnute dužnosti...

Zora kruži

U nadi da će jednog dana

Pre nego zaista progleda

Pre nego je uhvate u raskoraku

Između sada i juče

Biti iskreno poželjna

Da će neko reći:

Uhvatio sam te u tvojoj nametnutoj savršenosti

Sada mi pokaži bezazlenost beskonačnog

Uobraženo ćuti...

Zora se nada

Da će pobediti smrt,

Sunce moje mladosti,

Zora je toliko savršena

I baš zbog toga

Nikad neće pobediti smrt

Ne plaši se visine

Ali je užasava pad...

Zora se ne cifra

Sa večitim filozofima

Nema pitanja

Odgovori jok

Zna sve o jutrima

A nikako da dokuči istine noći...

Avaj! Sve te svete laži,

Sunce moje mladosti,

Da ih istinom nismo krstili

Šta bismo životom nazvali...

Život je izgovoreno ime

Pre moralnog sunovrata

Pikavac pre nego zaspiš

Hrkanje žene koju ne poznaješ

Samoubistvo mušice u pokušaju

I probušena guma na biciklu

Naravno da zora ništa o tome ne zna...

Život je azbuka od šest slova

Ovenčana lovorikama

Uvek za istim stolom

Trpeza promašenih pravaca

Tango slepca i matore devojke

Sunce moje mladosti,

Život je na silu napabirčena sloboda

Da se bude rob...

Tek o ljubavi nema pojma

Ljubav je zauvek i beskonačno

Do prve crne rupe

Ljubav je zatvor i dosadna kao proliv

predvidiva

Sisa u ustima

Između dva večita studenta

I onog povučenog

Što pada sa troseda

Previše zauzet premeravanjem sobe

Za jedno minutno ajne klajne

Neke galaksije u njenim očima

Sačuvano šezdeset kilograma dostojanstva

Pored dupeta kao Sibir

Na koncertu Taze Dasa

Zvuk nepročitanih knjiga

I naučenih floskula,

Idealizacija

Frustriranim danima inspiracija

Fiksacija

Sloboda i provokacija

Misli mobilizacija...

Sunce moje mladosti,

Ljubav je siroče i hrabrost da se bude prosjak

I baš mi je čudno što zora pojma nema

Kako je biti odan

Pored svih tih recipročnih intimizacija...

Avaj! Da nije bilo čuda-muda noći

Šta bismo o slobodi znali,

Sunce moje mladosti?

Za nekog tik

Za nekog mig

U eri informacija

I tehnološkog napretka sviranje kurcu

Iz dosade od sreće skakanje

Samokontrola i pornografija

Nacija i demokratija

Sloboda da te zaboli glava

Ti i ja

Izbor tantre, mantre, meditacije

Uštogljeno ćutati na engleskom

Svađati se na japanskom

Smejati na španskom

Posle petog recitovati arapsku poeziju,

Sunce moje mladosti,

Cilj je slobodno plakati na kineskom

Svakog dana jurcati zoru

Što da ne,

Sve je to sloboda

Ali da li ima smisla

Grliti nešto što ne postoji

Pesma je druga.

Čini mi se, možda grešim,

Sunce moje mladosti,

Zora je najobičniji birokratski službenik.

text author: Stojadin Pavlović

[shekyspeare]

Dok kapljice Tvoje milosti padaju na moje prozore, ja Te molim, Uzvišeni, čuvaj mi one koje volim. Približi im sve ono čemu se nadaju, što željno očekuju, i u tome hajr podari. A čuvaj ih Gospodaru od svakog zla i podari da se u njihovo srce nikad tuga ne nastani. I molim Te, Milostivi, da im ova duša nikad ništa loše ne počini. Ja Rabb, ja ih volim, a samo Tvoja ljubav je savršena, i jedino onaj kojeg Ti zavoliš je uistinu voljen. Pa ih učini od svojih voljenih robova i u Džennet ih nastani.

Amin 🤲🏻

[carica-ficus]

Recenzija: Zatvorska vidarica

Originalan naslov: The Prison Healer

Autor: Lynette Noni

Datum: 05/05/2023

Rating: ⭐⭐

———————————————————————————————

Oduvijek sam voljela ya fantasy te sam u neprestanoj potrazi za novim naslovima koji će samo podalje utvrditi tu ljubav. "Zatvorska vidarica" me odmah privukla svojom naslovnicom (kudos ilustratoru), a zatimi kraćim sadržajem. Zvučala je nešto mračnije nego što je to uobičajeno za takve knjige što me odmah zainteresiralo.

Pa... Što se tiče mraka, jedino što sam iskusila je da mi se zamračilo pred očima. (Hvala, hvala! Tu sam čitav tjedan.)

Šalu na stranu, jako sam razočarana ovom knjigom. Sami uvod već je nagovještao da će priča biti prepuna popularnim tropeovima, no svejedno nisam očekivala da će ih biti toliko. Odrastanje glavne junakinje bez doticaja s obitelji, plitki likovi koji predstavljaju učestale arhetipove, nepotrebna napetost između glavne junakinje i njezinog romantičnog interesa, nemaštoviti izazovi koje likovi moraju savladati i mnogi drugi. Imala sam osjećaj da je spisateljica imala bingo karticu sa ya tropeovima i samo ih pokušala sve ujediniti u jednu knjigu.

Stil pisanja gotovo je odbojan koliko je jednostavan. Noni ima lošu naviku ponavljanja kako bi stvorila napetost. Rečenice se redaju jedna nakon druge bez ikakvog doprinosa radnji, likovima ili mjestu događaja. Sve se prenosi na doslovan način putem razmišljanja glavne junakinje ili dijaloga, pa time spisateljica navodi čitatelja kako bi se trebao osjećati, umjesto da taj osjećaj zbilja dočara.

Makar je samo mjesto događaja najopakiji zatvor na svijetu gdje zatvorenici služe kao robovi i umiru zbog fizičke iznemoglosti dok ih stražari učestalo zlostavljaju, način na koji Noni pristupa ilustriranju te lokacije opovrgava stvaranju željenog doživljaja užasa. Većina utiska koje čitatelj dobiva o zatvoru potječu kroz oči glavne junakinje, Kive, a ona provodi svoje dane u ambulanti gdje tek sekundarno proživljava grozote zatvoreničkog života. Kiva neprestano ponavlja drugim likovima (i sama sebi unutrašnjim monologom) koliko je život u zatvoru težak, a time ujedno podsjeća i čitatelja. Upravo ta potreba da se naglasi rizična situacija u kojoj se likovi nalaze je dokaz spisateljičinog neuspjeha da uistinu dočara njezinu opasnost jer, da je njihov život zbilja kritično ugrožen, ne bi trebala to stalno ponavljati, već bi to bilo očito iz priloženog teksta.

Pravi primjer zašto Noni ima potrebu za takve podsjetnike je kada Kiva pregledava pacijenticu, a njezini prijatelji zamole je da im ispriča priču o kraljevskim obiteljima. Oni sjednu u krug, u ambulanti, uključujući i mrtvozornika, i svi je slušaju dok im pripovjeda poput tete u vrtiću. Razumijem da se radi o ya fikciji, ali tijekom te scene osjećala sam se kao da čitam knjigu namjenjenu za djecu nižih razreda osnovne škole.

Što se likova tiče, njihove karakterizacije su veoma suhoparne. Glavni likovi su naoko savršeni, bez ikakvih mana, dok su negativci jednoslojni, a glavna im je osobina to što su zli.

Rekla bih da je Kiva, glavna junakinja, najgori lik, ponajprije zato što uopće nije vjerna svojem karakteru. Noni ju pokušava prikazati kao zatvorenom, nepovjerljivom i osjetljivom djevojkom koja se izbjegava približiti drugim ljudima, no svojim akcijama Kiva pokazuje samo suprotno. Nesigurna je u svoje sposobnosti iako je očito nadarena, sumnjičava je prema drugim ljudima iako je spremna svakoga prihvatiti otvorenih ruku, i izrazito je samokritična iako je savršena. Njezini nedostaci i mane zapravo su njezine vrline zbog kojih gotovo nikada ne snosi posljedice.

Iako je glavni lik, u cijeloj knjizi ima samo jedan primjer kada je svojom akcijom uistinu preokrenula tok radnje - kada je odlučila preuzeti kaznu od druge zatvorenice. Zapravo, knjiga je toliko pasivna te u početku toliko spora, da bih rekla kako je prvih 200 stranica gotovo u potpunosti nepotrebno, pogotovo uzimajući u obzir tendenciju Noninog ponavljanja već utvrđenih činjenica. Cijela radnja teče s jedne situacije na drugu, ne zbog jedne situacije na drugu.

Spomenut ću i element romantike u ovoj knjizi jer je bio nepodnošljiv. Kivi se očito sviđa Jaren, zatvorenik dovezen na početku knjige, ali neprestano ga odguruje od sebe jer mu se ne želi približiti. Njezino prisiljeno neprijateljstvo prema njemu je tako umjetno i neuvjerljivo da vrlo brzo postane neopisivo naporno. Također, spisateljičin pokušaj da Kivu ilustrira kao ljubomornu je tako bezuspješan. Nije mi jasno zašto je to uopće bilo potrebno uključiti u knjigu.

Kraj mi je bio dobar, barem naspram ostatka knjige. Nisam u potpunosti zadovoljna sa otkrivanjem Kivinog pravog identiteta, ali očekivanja su mi u ovom trenutku već bila minimalna, tako da sam se samo pomirila sa tim.

S obzirom da je "Zatvorskoj vidarici" prosječna ocijena na Goodreadsu skoro 4.3, možda se Vama ova knjiga čak svidi (jer sam ja po svom mišljenju očito u manjini), no u moru fenomenalnih ya knjiga, ovu stvarno možete preskočiti.

[dijetemjeseca]

282/365

"Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi." (1 Iv 4,18)

[fikcijee]

savršena ljubav ne post-

[asweetjane]

Muškarci u ljubavi traže potvrdu svojih osećanja dok žene u ljubavi traže potvrdu sebe. Razlike su upravo tolike da nisam siguran da li mogu međusobno da se razumeju ni oni koji se iskreno vole. I tamo gde postoji bespogovorna Ljubav, nema bespogovornog Razumevanja. Tako je od postanka sveta.

Petar Lazić, “Savršena samoubistva”

[impresivno]

A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Tvrđava, Meša Selimović

[prava-ja]

A ljubav, koje je boje ljubav? Boje najdražih očiju? Sto je zapravo ljubav? Da li je ljubav vječna robija? Ljubav je smisao života, ljubav nas pokreće, ona ne zavidi, ne hvali se. Ljubav je neodređena pojava, koja kod ljudi gasi racionalno jer ta osoba koja nije savršena za svijet postaje savršena za nas. Ljubav je moć koju svako od nas posjeduje, još samo da je malo više koristimo....

[emotivaaac]

Znate onaj osjećaj kad vam ta jedna osoba samom svojom pojavom uljepša sve, bez obzira koliko težak i naporan dan imali i kakav teret na svojim leđima nosili?

Kad ste zajedno u svemu.U sreći, isto kao i u problemima.Nema moje, nema tvoje, već naše.

I kad ste krv i nož, ali opet jedno drugom nakon pola sata trčite u zagrljaj.

Kad vam je svako društvo nepotpuno bez te osobe, iako se možeš iskreno nasmijati, ali opet fali ono što ta jedna osoba u sebi nosi.Baš onako, ni puno, ni malo, nego onako taman.Taman da te upotpuni.

I baš onako da snivate sitnice.Da ih živite, ma svaki sljedeći dan kao da vam je posljednji.

Živite ljubav, a da vas je apsolutno briga kako će vas gledati sa strane, šta će pričati o vama..Jer svaka takva usta su puna ljubomore.

I saznat ćeš nekada, druže moj, da nije sve u veličini i bogatstvu.

Imaš jedno maleno biće koje se vječno žali na svoju visinu, težinu, a gledaš je kao svoj jedini svijet.

Prigliš ga i ne puštaš.Živiš u njemu.

I kakva god da je, ima tu neke magije.Zanimljivo ti dođe, znaš i zna da nije savršena, a ti je gledaš kao takvu baš sa svim onim manama.

I kad te nervira, i kad si ljut na takvu, brzo te prođe i opet bi joj po sat vremena kosu mrsio i sušio, samo da ona to ne mora.

I samo u tišini zaželiš da ostatak života provedeš sa takvom.

I onog dana kad vam starosne godine zakucaju na vrata, i dalje će te se držati za ruke i ići srcima kroz svijet.

Ponosno ćeš reći:"Samo nek sam sa tobom starost doživio, sad ne žalim i umrijeti."

[snoviuniverzuma]

Za sve su krivi filmovi i knjige u kojima je svaka ljubav savršena

[sinderelaa]

ljubav u ljudskom obliku

možda nisam savršena djevojka

sa najsavršenijim osmijehom

i najljepšim svjetskim oblinama

ali sam zasigurno neko

kome možeš da se obratiš

u bilo koje dana i noći

sa riječima

"hej tužan sam"

ili pak

"treba mi razgovor"

jer oh, nisi svjestan

koliko bih bila spremna

da čujem takve riječi

i da radosno dolepršam

u hladnoću tvoje tuge

i učinim sve boljim

toplinom mojih utješnih riječi

i zagrljaja kojeg bih ti pružila

toliko da ne bi mogao disati

i obećavam ti da bi se tu

osjećao sigurno -

na mojim prsima

iznad mojih pluća

slušajući ritmične otkucaje

moga srca

i zar nije smiješno

što bi se ljubav u ljudskom obliku

kao što si ti

nalazila tačno iznad srca

kao što je moje

i zar ne bi to bio

tako savršeno čudan

sklad dva najznačajnija

oblika ljubavi

koje ja poznajem

t.

[gloxo]

Kad će kraj ovom besmislu. Početak mojoj sreći. Kad će kraj udarcima života? Pa sećam se života kroz srednju,koja me je zajedno sa mojim detinjstvom i sjebala. Jebote sećam se kako je samo sve lepo počelo. Toliko druženje,ljudi oko sebe, sreće i radosti. Prve one prave ljubavi,za koju sam mislila da je savrsena,mozda je i bila savršena,da je prava bila trajala bi. Pa onda udarci, šamari od zivota. Razočaranja,u prijatelje,od roditelja. Znate niko se nije okrenuo,dok su me ostavljali potpuno samu na ovom svetu. Uplakanju, uplašenu. Vracala sam im se mnogo puta,i opet bila ostavljana. I tako sam ostala potpuno sama. Ostadoh sama sa svojom sjebanim životom. A ona je došao on. On koji me je opet naučio da ljubav stvarno postoji,on koji me je volio više od svega na ovom svetu. On koji je bio moj svet, on koji je bio baš sve. I tako,jedno jutro,ni slutila nisam,da je zapravo tu kraj mog bednog života. Probudjena iz sna,pozivi i poruke. I reči koje ostaju urezane doživotno. "Ej,poginuo je, znaš. Sinoć je otišao zauvek". I to jutro,zajedno sa njim,poginuh i ja.

[ubila-me-ljubav]

U prostoriji su polako gorjele četiri svijeće. Nigdje uokolo ni tračka svijetlosti osim njihova. Nikakve buke i vike. Vladala je savršena tišina, pa se jasno mogao čuti razgovor četiriju svijeća.Prva svijeća reče: "Ja sam MIR! Ali nažalost ljudi danas o miru samo govore, ali mir zapravo ne žele niti se za njega bore. Pjevaju o miru, ali srce im je nemirno. Sazivaju mirovne konferencije i osnivaju mirovne snage, ali svakodnevno ubijaju i ratuju. Ni običnu tišinu više ne podnose, a kamo li mir duše. Mislim da sam ljudima suvišna i nepotrebna. Što sam gorjela, gorjela. Kad me nitko više iskreno ne želi najbolje da se ugasim". I odmah se ugasi.

Druga svijeća reče: "Ja sam VJERA! Nažalost ljudi danas imaju površnu vjeru i ja ih ne zanimam. Sjete me se samo kad su bolesni, žalosni, tjeskobni, kad su u problemima i kad ne znaju izlaza... Boli me što često osjetim da sam im suvišna, da im smetam, da ugrožavam njihovu slobodu. Oni danas vjeruju samo u ono što vide i čuju, što mogu dodirnuti i osjetiti. Vjeruju u ono što mogu dobro unovčiti, a ja te "vrijednosti" nemam. Ja sam nešto sasvim drugo. Ni ja ne vidim više smisla svom postojanju. Nema smisla da i dalje gorim!" Tek što je to izgovorila puhnu lagani povjetarac i ugasi je.

Videći što se događa treća svijeća progovori: "Ja sam LJUBAV. Ali ni ja nemam više snage. Tako sam žalosna. Svi govore: ljubite se, volite se. Ali među ljudima ja zapažam tek mrvice ljubavi. Žao mi je što brkaju ljubav i sebičnost, što poistovjećuju ljubav i užitak. Žao mi je što su me obezvrijedili i ponizili, što ne ljube više ni Boga, a i ni svoje bližnje! Smrtno su me ranili." Izustivši to, nestade njezinog plamena - ugasi se i treća svijeća.

U sobu uđe djevojčica i ugleda tri ugašene svijeće. "Što je ovo"! - upita tužnim glasom - pa upalila sam vas da svijetlite do kraja. Zašto ste prestale gorjeti?" Grlo joj se stegnu , a suza se pojavi na njezinom oku.

"Ne budi tužna i ne plači - progovori četvrta svijeća: dok god ja gorim možemo upaliti ugašene svijeće. Ja sam NADA". Dok je upaljenom svijećom vraćala svjetlo ugašenim svijećama djevojčici se široki osmjeh pojavi na usnama a oči zablistaše od radosti.

Poučne priče Biblijske priče Političke priče Ljubavne priče Obiteljske priče Pustolovne pričeP

[brbljivica]

“Ljubav koju su uporno porucali, od koje su bežali, kojoj su se stalno vraćali i koju nikad nisu javno priznali. Ona je za njega govorila da je običan divljak, neotesana sirovina, prljava zver i ljubomorni ludak, a on za nju da je umišljena princeza, razmažena ženetina, sadistička kučka i ljubomorna luda. U suštini, nisu mnogo grešili kad su opisivali jedno drugo. Oni i jesu bili sve to i zato su bili kao stvoreni jedno za drugo. Tokom dana kad nisu bili u svađi, a kojih je bilo zaista malo, delovali su neverovatno skladno. Bili su jedno. Savršena celina.”

Drina Steinberg - Jar