#prepričavanje

[jelenajt]

Kratka priča i dugo prepričavanje.

[amarosa]

Tamna koža, zlato i belo

Bez šminke i plavičaste kose

Mokre kose i mirisno

Sa pegama i spremna za večeru

Na večeri za prepričavanje avantura sa mora

Uz gradska svetla i zvuk lupanja tanjira

Glasni glasni smeh

[prerazmisljavanje]

Danijel Defo - Robinson Kruso (interpretacija)

Danijel Defo – Robinson Kruso (interpretacija)

Pun naslov ove ne-naročito-omiljene knjige iz lektire za osnovnu školu glasi:

Život i neobične pustolovine Robinsona Krusoa mornara iz Jorka koji je dvadeset i osam godina živeo sasvim sam na nenaseljenom ostrvu kraj američke obale, blizu ušća velike reke Orinoko, pošto je bio izbačen na obalu posle brodoloma, prilikom kojega je stradala sva posada osim njega; sa povešću kako su ga najzad isto…

[emotivaaac]

Sa tom ženom bih do ponoći

na vrhu zgrade

ostajao.

Samo da naslonim glavu na njeno rame

I kažem:

"Slušam!"

I nema rastajanja,

nema odlaska

dok ne izbaci svaki detaljić iz sebe.

Prepričavanje dana je na neki način usrećivalo.

Valjda je cijenila to što je neko slušao od riječi

do riječi.

Često i zastane u pola priče, pa upita:

"Jesam li dosadna?",

a zna i ona sama šta ću reći.

Nasmijem se samo,

prigrlim još jače i šapnem da nastavi.

Čovječe, njena sreća

je jednaka mojoj.

Stoga lutko,

samo pričaj.

Pored mene nećeš ostati nedorečena.

A njeno prepričavanje traje,

od nekog lika koji joj dobacio nešto u prolazu,

crno-bijele mačke koju je usput ugledala na ulici

do starca koji je veselo pjevušio narodnjake

i momka pored pijace koji je ruže prodavao.

A stotine strahova u toj ženi,

iako bi rijetko kad rekla išta o tome.

Riječi bi radije mijenjala za one zagrljaje

uz par toplih riječi koje joj na uho šapneš.

I u takve se baš savršeno uklapala.

Kod mene.

Takva je da bih je satima gledao

i to bez treptaja oka,

ne samo zbog te vizuelne ljepote,

već i zbog onog što je u sebi nosila.

Cijela obgrljena nakitom

baš zbog te unutrašnjosti.

I vječito nek ostane takva.

Dama, žena, drug

slivena u okvire djeteta koje treba pažnju.

[cvjetovi-zla]

I Bog stvori ženu

Bomba je, naginjući sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bi je imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"Jebi slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svije­ta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogle­dom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgo­voru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se pro­mjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zaje­bavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo nje­govu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrc­varenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jed­nom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.

Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica.

Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na samo jednu".

Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, pička li mi materina?! Znaš, Daco, isti­na je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - jebem li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

Dario Džamonja

[staroftheseablog]

Fali mi...

Fali mi ljeto.

Sunce

Pola 5 ujutro

Pola 5 popodne

Pogled sa terase

Život- lagan, svjež, zelen

Navodi me takva budem i ja

Fali mi ljeto

Gužva u gradu

Kratke suknje i majice na bretele

Miris ručka na terasi obližnjeg restorana

Djeca i psi na livadi

Moj kraj

Sunce

Upijam sunčeve zrake u šumici iza škole.

Fali mi ljeto

Propušten poziv na telefonu

Tople ljetne noći

Jedna pjesma

I jedno “dođi po mene”.

Fali mi ljeto

Ljeto bez obaveza

Poletno

Slobodno

Kad smo najljepši

Bezbrižni

Spontani

Nasmijani

Tad su i štikle udobnije

I haljine bolje stoje

I duže se šeta

Više se priča

Intezivnije živi

Neprimjetno šapuće

Manje se šminka

Kosa je najljepša kad ju sunce zavede

Tad ni kiša nije za skrivanje

Već za trčanje po njoj

Ljeto je dobra volja

Energija

Nadahnuće

Bez pravila.

Fali mi ljeto

Prijatelji na okupu

Večeri uz crveno vino

I dobru muziku

Prepričavanje gimnazijskih anegdota

Smijeh

Srce ispunjeno zbog činjenice

Kako smo od one lude

Buntovne

I prkosne djece

Zajedno postali odrasli ljudi.

Fali mi ljeto

Ljeto je za sjećanje

Novi početak

Ljeto je za život

Za avanture

Ljeto su špagete u kasnim satima

Ljeto su zdravice i vjera u bolje sutra

Pjesme koje nikad nismo stigli otpjevati do kraja

Zbog suza u očima

Zagrljaji najboljih prijatelja

Ljeto su noći u kratkim haljinama

Razmazana šminka

I taxi u noći

I izgovori

Veselje

Beskonačno riječi

Ljeto je fešta

Ljeto su mature

Korzo

Fontane

Svirači

Sladoledi

Fleke na odjeći

Komarci

Osipi od sunca

Miris sapuna

Lagani parfemi

Ljeto je cvijeće

Mladost

Nepromišljene odluke

I neponovljive uspomene

To je ljeto.

Trenutak

Kakav bi trebali živjeti cijeli život

Bez gledanja natrag i naprijed

Kao da je večeras početak i kraj

Rođenje i smrt

Ljeto je novi početak

Ljeto je moja nova godina

I zato

Fali ljeto.

I sve ono u paketu

Netaknuta sreća

Da je udahnem

Poslušam

I dodirnem

I da se svi zaljubimo na najljepšem ringišpilu

Ringišpilu života.

Fali mi ljeto...

[s-tobom-dotako-nebo-bih]

fali mi jun

sunce

pola pet ujutru

pola pet popodne

pogled sa terase

život - lagan, svež, zelen

navodi me da takva budem i ja

fali mi jun

gužva u kraju

kratki šorcevi i majice na bretele

miris ručka u bašti obližnjeg restorana

deca i psi na livadama

moj kraj

rudo

upijam sunčeve zrake u šumici iza jedne beogradske škole

fali mi jun

propušten poziv na telefonu

od njega

tople letnje noći

jedna pesma

i jedno “dođi po mene”

tad i nikad više

fali mi jun

jun je neobavezan

poletan

slobodan

tad si najlepša

preplanula

bezbrižna

spontana

nasmejana

tad su i štikle udobnije

i haljine bolje stoje

i duže se šeta

više se priča

intenzivnije živi

neprimetno šapuće

manje se šminka

a kosa je najlepša kad je sunce zavede

tad ni kiša nije za skrivanje

već za trčanje po njoj

jun je volja

energija

nadahnuće

bez pravila

fali mi jun

prijatelji na okupu

večeri uz crveno vino

i kafansku muziku

prepričavanje gimnazijalskih anegdota

smeh

srce ispunjeno zbog činjenice

kako smo od one lude

buntovne

i prkosne dece

zajedno postali odrasli ljudi

fali mi jun

jun je za sećanja

sabiranja i oduzimanja

jun je za život

za avanture

jun su špagete zbog kojih sam došla onu noć

a koje nikad nismo stigli da pojedemo

zbog previše poljubaca

jun su zdravice i vera u bolje sutra

pesme koje nikad nismo stigli da otpevamo do kraja

zbog suza u očima

zagrljaji najboljih prijatelja

jun su teturave noći u kratkim haljinama

razmazana šminka

i taksi kao mesto u kojem se ispijaju poslednje kapi pića

i izgovara gomila smešnih

nepovezanih reči

jun je merak

jun su mature

korzo

fontane

i trubači

sladoledi

fleke na haljinama

komarci

i osipi od sunca

miris sapuna

i laganih parfema

jun je sav u cvatu

sav u mladosti

nepromišljene odluke

i neponovljive uspomene

to je jun

trenutak

onako kako bi trebalo da živimo čitav život

bez pogleda u nazad i u napred

kao da je večeras početak i kraj

rođenje i smrt

jun je novi početak

jun je moja nova godina

i zato

fali mi jun

i sve što on jeste

netaknuta sreća

da je udahnem

oslušnem

i dodirnem

i da se zajedno zaljuljamo na najlepšoj ljujašci

ljuljašci života

[fotobiolog]

Koga čekaš da sretneš

Na drugoj strani ulice

U trenutku

Kad se najmanje nadaš?

Čije reči

Mogu samo u trenu

Da ti poprave dan

I izmame osmeh

Na licu?

Čijem imenu se

Ponadaš

Kad ti telefon zasvetli zbog

Obaveštenja za novu poruku?

Kome nestrpljivo žuris

Da ispricaš

Svoj dan?

I zna li ta osoba

Koliko ti je bitna?

Nemoj da zaboraviš

Da treba da pokažeš

I kažeš,

Nekom koliko ti je zapravo bitan,

Jer sutra je uvek nepredvidivo

I možda nosi dan

Bez tog susreta na drugom kraju ulice,

reči koje mame osmeh

poruke kojoj se raduješ

vremena za prepričavanje dana.

[brbljivica]

Osećaj radosti gurnut je u zaborav od strane onih koji sebe nazivaju realistima. Uvek će biti ljudi čiji su prsti kao daljinski upravljači naštelovani na upiranje samo ka nevoljama, a jezik na prepričavanje onoga što čuju da dopire iz televizora. Njima je nedopustivo da budete srećni kad država propada, kad ratovi vitlaju, kad plate kasne. Te snovokradice svojim žaokama vešto ubrizgavaju osećaj krivice svakome ko za srećom traga. Slušajte ih šta govore, ali ih nemojte poslušati kad vam govore šta da radite. Nikada.

✒️  Bogdan Stevanović Blogdan - Sa druge strane obloga ✒️

[asweetjane]

Čudno je kako u jednom trenutku imaš dvadeset i misliš da ćeš upoznati gomilu ljudi s kojima ćeš se razumeti, s kojima ćeš “kliknuti”, s kojima ćeš biti bliska. Već u drugom, imaš dvadeset i pet, nema više razmene duše ni sa onima sa kojima si se nekada razumela, a kamoli novih ljudi. I neće ih ni biti, jer je suprotan pol sam po sebi zaključan onog trenutka kad shvatiš da si u ozbiljnoj vezi, ili kad se udaš, a sa ženama ti je ionako oduvek išlo teško. 

Čudno je kad shvatiš da neko staro poznanstvo, neka veza koja nije uspela, neko prijateljstvo koje je puklo zbog gluposti, ima sada mnogo veću vrednost kada shvataš da onog novog koje si tada tako olako očekivala, nema, i da ono ni ne dolazi. I opet kada razmislim, bez obzira na to srednjoškolsko, a posebno studentsko doba kada lako zavoliš, lako se vežeš, lako klikneš sa nekim, svejedno toga ni tada nije bilo mnogo. Slušala sam i verovala u to da treba otići kada nešto ne ide, i da se ne treba osvrtati za sobom - pa zaboga, doći će neki novi. Novi dečko, nova drugarica, novi drug.

Naravno da treba otići kada nešto ne ide, a pokuša se popraviti, ali ne verujem više u to novo. Svaka osoba koja nam je jednom bila vredna ne može se zameniti, i ne može se zaboraviti. Ako ćete iskreno, ne može se ni preboleti. Ima onih o kojima mislim manje i onih o kojima mislim više, a to je proporcionalno srazmerno sa onim koliko su mi oni zapravo bili vredni. Da, toliko matematički precizno. A ja sam verovala da će ljudi biti uvek:

onih koje zavolim brzo jer smo slični

onih koje zavolim brzo jer smo različiti

onih sa kojima se svađam i mirim trista puta na dan

onih sa kojima je lako dogovoriti se

onih koji odmah prirastu srcu

onih koji ti spontano banu na vrata.

Neće ih biti. Bilo ih je 5 ili 10, ne znam, ne želim brojati (matematika ipak ne opstaje dugo u prijateljstvu), i znam da se tako nešto neće više ponavljati. Možda će biti kolega, koleginica, srodnika i gostiju, ali slučajnih, toplih, pravih prijateljstava i odnosa više neće biti.

Šta je sa onim ljudima koje još uvek imam? Oni su neizmerno vredni i oni su tu, ali sve nas je pomalo stigao život. Ne smejemo se više toliko često. Ni toliko glasno. Ne “blejimo”. Sa nekima se sve svodi na prepričavanje života, nešto kao predavanje radnog izveštaja u kancelariji - “verujem ti i ti si osoba kojoj ovo mogu dati, ali nikakve emocije ne unosim u to”. Od nekih sam daleko. I to uvek postane “predaleko”, na ovaj, ili na onaj način. Sa nekima se previše dobro poznajem. Kompleksi, traume i psihoterapija koja nikada ne prestaje, a niko od nas ne postaje ni mlađi, ni bezbrižniji.

Kada si mlad, misliš da imaš svet pod nogama. I dalje sam mlada, ali vrlo često ne mogu da zadržim ni parče tla na kojem stojim. Zaljuljam se, i premalo je onih koji su tu da me pridrže. Kada si mlad, veruješ u onu “gomilu ljudi koje ćeš još upoznati”. I raduješ se. A onda, odjednom, više i nisi tako mlad.

Možda sam samo pesimistična bez razloga. Možda se zaista za trideset godina više neću sećati nekoga ko mi je slao svoje omiljene pesme na jutjubu, ili nekoga s kime sam čitala jedne večeri grafite u našem kraju. Možda će devojke sa pijanim facama i ogromnim osmesima biti samo “neke devojke sa kojima sam izlazila”. A ja ću imati te nove ljude i pićemo vino u nekom restoranu.

Možda.

A možda sam ipak pesimistična sa razlogom.

[misternikola]

Čudno je kako u jednom trenutku imaš dvadeset i misliš da ćeš upoznati gomilu ljudi s kojima ćeš se razumeti, s kojima ćeš “kliknuti”, s kojima ćeš biti bliska. Već u drugom, imaš dvadeset i pet, nema više razmene duše ni sa onima sa kojima si se nekada razumela, a kamoli novih ljudi. I neće ih ni biti, jer je suprotan pol sam po sebi zaključan onog trenutka kad shvatiš da si u ozbiljnoj vezi, ili kad se udaš, a sa ženama ti je ionako oduvek išlo teško. 

Čudno je kad shvatiš da neko staro poznanstvo, neka veza koja nije uspela, neko prijateljstvo koje je puklo zbog gluposti, ima sada mnogo veću vrednost kada shvataš da onog novog koje si tada tako olako očekivala, nema, i da ono ni ne dolazi. I opet kada razmislim, bez obzira na to srednjoškolsko, a posebno studentsko doba kada lako zavoliš, lako se vežeš, lako klikneš sa nekim, svejedno toga ni tada nije bilo mnogo. Slušala sam i verovala u to da treba otići kada nešto ne ide, i da se ne treba osvrtati za sobom - pa zaboga, doći će neki novi. Novi dečko, nova drugarica, novi drug.

Naravno da treba otići kada nešto ne ide, a pokuša se popraviti, ali ne verujem više u to novo. Svaka osoba koja nam je jednom bila vredna ne može se zameniti, i ne može se zaboraviti. Ako ćete iskreno, ne može se ni preboleti. Ima onih o kojima mislim manje i onih o kojima mislim više, a to je proporcionalno srazmerno sa onim koliko su mi oni zapravo bili vredni. Da, toliko matematički precizno. A ja sam verovala da će ljudi biti uvek:

onih koje zavolim brzo jer smo slični

onih koje zavolim brzo jer smo različiti

onih sa kojima se svađam i mirim trista puta na dan

onih sa kojima je lako dogovoriti se

onih koji odmah prirastu srcu

onih koji ti spontano banu na vrata.

Neće ih biti. Bilo ih je 5 ili 10, ne znam, ne želim brojati (matematika ipak ne opstaje dugo u prijateljstvu), i znam da se tako nešto neće više ponavljati. Možda će biti kolega, koleginica, srodnika i gostiju, ali slučajnih, toplih, pravih prijateljstava i odnosa više neće biti.

Šta je sa onim ljudima koje još uvek imam? Oni su neizmerno vredni i oni su tu, ali sve nas je pomalo stigao život. Ne smejemo se više toliko često. Ni toliko glasno. Ne “blejimo”. Sa nekima se sve svodi na prepričavanje života, nešto kao predavanje radnog izveštaja u kancelariji - “verujem ti i ti si osoba kojoj ovo mogu dati, ali nikakve emocije ne unosim u to”. Od nekih sam daleko. I to uvek postane “predaleko”, na ovaj, ili na onaj način. Sa nekima se previše dobro poznajem. Kompleksi, traume i psihoterapija koja nikada ne prestaje, a niko od nas ne postaje ni mlađi, ni bezbrižniji.

Kada si mlad, misliš da imaš svet pod nogama. I dalje sam mlada, ali vrlo često ne mogu da zadržim ni parče tla na kojem stojim. Zaljuljam se, i premalo je onih koji su tu da me pridrže. Kada si mlad, veruješ u onu “gomilu ljudi koje ćeš još upoznati”. I raduješ se. A onda, odjednom, više i nisi tako mlad.

Možda sam samo pesimistična bez razloga. Možda se zaista za trideset godina više neću sećati nekoga ko mi je slao svoje omiljene pesme na jutjubu, ili nekoga s kime sam čitala jedne večeri grafite u našem kraju. Možda će devojke sa pijanim facama i ogromnim osmesima biti samo “neke devojke sa kojima sam izlazila”. A ja ću imati te nove ljude i pićemo vino u nekom restoranu.

Možda.

A možda sam ipak pesimistična sa razlogom.

[blurrylatenights]

Fikcija

Zapostavila sam pisanje jer su me u proteklom periodu u nekoliko intervala okupirale razne stvari koje sam rješavala sama sa sobom. Pretpostavljam da sam u tim trenucima procijenila da bi me pisanje o svemu samo navelo na previše razmišljanja od kojeg bi mi se problemi možda učinili gorim nego što zaista jesu. Iako mi promišljanje često pomogne da razlomim situaciju i pristupim joj bistrije glave, lako se dovedem i u onu drugu krajnost od koje imam više štete nego koristi. Ovaj put sam htjela izbjeći sav suvišan stres i odabrati što smireniji pristup, ne previše razbijati glavu i pokušati u svemu sagledati ono pozitivno. Ne znam koliko sam u tome u konačnici uspjela, ali nemam osjećaj kao da sam iz svega izašla emotivno oštećenija nego što sam inače bila pa vjerujem da je to dobar znak.

Sve više razmišljam o tome da potražim pomoć nekog stručnog s kime bih mogla raspraviti svoje probleme koje već dugo vučem i za koje osjećam da me negativno određuju. Mislim da bi mi koristilo da mi netko pomogne, ne toliko specificirati ih jer mislim da sam u tome već i sama uspjela, nego više nositi se s njima i sa samom sobom, te naučiti bolje koegzistirati s vlastitim emocijama. Znam da me još uvijek preplavljuju stanja i osjećaji koje ne uspijevam dobro izraziti te se prečesto nađem u emotivnom košmaru koji me ugasi upravo zbog nesposobnosti da jasno razaznam i artikuliram problem. Ne mislim pritom na situacije koje su češće, a koje ni nemaju uzorka pa sam već naučila ne uznemiravati se previše oko njih nego samo čekati da prođu, nego mislim na neke stresne situacije ili opipljive probleme koji mi uzmu veći danak nego što bi vjerojatno trebali. Moguće, zapravo, da je sve to isprepleteno te da bih s nekime morala porazgovarati i o svojoj anksioznosti (?) i o svemu ostalome. Ne bih više htjela opterećivati bilo kog iz svoje okoline time, ovisiti o bilo kome ili ikome nametnuti teret da mi mora biti podrška u bilo kom trenutku.

Zbog svega toga, a i činjenice da ne bih htjela da se ovo mjesto pretvori isključivo u platformu za iskaljavanje, zabavlja me pomisao na to da se probam okušati u pisanju fikcije. Ta mi se ideja već neko vrijeme mota po glavi, a vjerujem da je podsvjesno bila prisutna i kad sam došla ovdje. Točnije, i oko toga previše razmišljam te se pokušavam "što bolje pripremiti" (svjesna sam da je to paradoksalno s obzirom na to da bi pisanje trebalo biti nešto kreativno) pa je to razlog zašto stalno odgađam početak. Malo me muči što nisam sigurna bih li mogla posve odvojiti fikciju od stvarnog života te postoji mogućnost da bi se na kraju sve svelo na prepričavanje realnosti i osobnih iskustava zamaskiranih u nešto drugo. A onda opet, tko kaže da jedno i drugo treba biti posve odvojeno? Nije li sva fikcija na jedan ili drugi način utemeljena na subjektivnom?

[themagicofanordinaryday]

Znaš šta je tužno,

Tužno je provesti određen period sa nekim, dopustiti sebi taj luksuz i misliti da imaš sve. Da to nije ono što ti želiš, ali si dobio određen dio atoma nekoga i pomiriš se sa tim, kao, vjerovatno toliko i zaslužuješ. Vjerovatno zaslužuješ da sjediš u istim kafićima, sa površnim pričanjem o facebook postovima i kako se neka djevojka čudno obukla, ili kako je on ljubomoran što je konobar flertovao sa tobom. Misliš da si zaslužila balkonsko ograničenje, balkon tramvajskih vožnji i mahanja kroz prozor jer eto, tvoja stanica je dalja od njegove, nema potrebe da te otprati, možeš ti sama, slušalice u uši i opet si sama, ali navikla si, tako treba. Onda smatraš da si zaslužila da jedeš pizzu iz one pizzerije koju ne voliš jer eto, teže je njemu da se žrtvuje za onaj pileći sendvič koji ti voliš, taj dan. Osuđena na dim nargile i niske sećije, gdje te leđa zabole jer ne možeš dosegnuti do stola koliko su ti noge isprepletene. Sa svim tim se pomiriš, ali ipak pokušaš da sebe, svoje ideje i snove objasniš, ali niko ne sluša, nikoga ne zanima zašto je tebe ganulo kada si čula pjesmu svog omiljenog benda u kafiću ili što je Mr. Big došao u Pariz zbog Carrie.

Onda kada se oslobodiš svega toga, misliš da je oslobađanje greška, jer, ko će da te opet trpi? A šta se to trebalo konkretno trpiti? Ako si sve držala u sebi, da se neko ne bi uvrijedio ili povrijedio? Pokušala si nekom pokazati svijet, odgojila ga i onda otrči drugoj sa kojom, može na more, može na planinu, a može i da jede pileći sendvič. Ostala si tu sa svojim snovima i idejama, sa osjećajem krivnje jer ne patiš, nakon toliko godina ne patiš, osjećaš olakšanje jer nisi ni ti sebe dala, sačuvala si se, međutim misliš da si hladna, a goriš. Goriš jer si čuvala ljubav u sebi, i tražiš joj dom.

Onda dođe, nakon nekog vremena, on, otvore se zastori ponovo i svijetlo te oslijepi.

Sada dobiješ poljubac u čelo kada god se nasloniš na rame. Sada šetaš, skačeš, ideš u kino. Pjevaš u autu i na crvenom osjetiš pogled njegov na sebi, bez ikakvog razloga.

Nasloniš ruku na svoje koljeno i odjednom je on uzima i igra se sa tvojim prstima, daje ti pristup svakom svom atomu, i svaku riječ pretvori u djelo. Daje ti do znanja da si specijalna, ekstravagantna i dražesna. Ne smeta mu tvoj jaki parfem koji mu ostane na posteljini ili košulji, ne smeta mu što si ponekad ljubomorna na djevojke koje nisu vrijedne ni asfalta po kojem hodaš, ili zraka koji dišeš. Sluša tvoje prepričavanje omiljene serije, situacije iz knjige, opisivanje teksta neke pjesme..

Pojavi se taj neko, nakon fabričke greške, štamparske greške, obične greške - neko ko ti da do znanja - ako nešto ne želiš, onda vjerovatno to i ne zaslužuješ. Zaslužuješ ono što želiš i onda ti on čak pruži više od toga.

Shvatiš, da ne lutaš više.

Tvoja ljubav, je napokon našla dom i ništa više nije tužno.

Tea M.

[hamerzavrsni]

Sinopsis

Kratka verzija: Šokirana obitelj ispituje babušku o tome kako je upoznala svog novog partnera za koga se ispostavi da je animirani živi kostur, na što babuška opušteno ali entuzijastično prepričava događaj. Duža verzija: Šokirana obitelj ispituje babušku o tome kako je upoznala svog novog partnera za koga se ispostavi da je animirani živi kostur, na što babuška opušteno, ali entuzijastično prepričava događaj: od prisustvovanja pogrebu staroj prijateljici, neočekivanog dolaska kostura koji je odjedanput počeo plesati, babuškin strah od nepoznatog, ali i znatiželja zašto kostur pleše, do samog plesa babuške sa kosturom usred napuštenog groblja. Otac u šoku i sramu prekida babuškino prosto prepričavanje i naglašava kako je kostur mrtav leš, što razljuti babušku te ona počne grditi oca o tome kako je stara i da samo želi osjetiti tu toplu predivnu ljubav partnera po zadnji put prije nego li umre, te se nakraju rasplače. Kad obitelj shvati i prizna da je pogriješila te da babuška ima pravo biti sretna sa novim partnerom, babuška vragolasto dobaci kako kostur za kojeg obitelj stalno govori u muškom rodu je ustvari žensko.

[magdalenajandel]

Sarat Maharaj, Arachhe's Genre

credit : Material Obsession, Wreath - Stitchery

“Arachne, a Lydian woman renowned for her needlework, sewing, and stitchery, challenges Athena, goddess of the crafts, to a contest of textile skills. Athena, disguised as an old woman, tries to dissuade her. But Arachne persists with her challenge. The test begins, Arachne's hands fly across the taut loom-netting with the shuttle as swiftly, as ably as Athena's. Athena inspects the completed piece, finds it faultless, as lovely as her own. The denouement is best left in Ruskin's words: 'She loses her temper; tears her rival's tapestry to pieces, strikes her four times across the forehead with her boxwood shuttle. Arachne, mad with anger, hangs herself; Athena changes her into a venomous spider.'  “

- Ruskinovo prepričavanje mita projicira normu za izradu tekstila i ženskost, za 'pravilan' tekstilni posao i 'pravilan' seksualni identite (Athena). -> “ Athena' serves as the device through which this feminine/textiles norm is constructed and dramatized. He justifies her wrath by presenting her as a corrective, sobering force exercised in the name of the law, the norm. How she enforces it-the matter of her aggressive jealousy, her violent fury, the all-too-final punishment meted out to Arachne, is side-stepped.“ 

ATHENA - SVE DOBRO, “’PROPER’ GENRE AND GENDER”

ARACHNE - IMPROPER, DEVIANT

- Također, nadalje pokušava prikazati svoju teoriju proučavajući njihove vezove: 

Arachne vez: Ruskin opisuje vez kao 'podno i odvratno'. Demistificirala je živote bogova koji izlažu svoje trikove, nepravde koje su vršili kako bi bilo po njihovome. Nadalje, Arachne prikazuje svoju poantu prikazom "Rape of Europa" i dvadeset drugih epizoda koje uključuju otmicu bogova i povrede prema ženama.

Athenin vez: vijeće bogova- ozbiljna, važna tema. Slavilo je red, obrazložena razmjena, odmjereni diskurs. Sastav se dotaknuo osjećaja građanskih manira, vrline, morala, na civilizacijsku silu, zakon muškarca.

“ What Ruskin subsumes under the term 'textiles' seems surprisingly all-embracing 'good stout clothes to knit and weave but also to make pictures on them'. It seems to take in the spectrum of textiles genres, cutting across all its modes and effectseverything from production of cloth, through commodities and goods, to textiles as art practice, as something which may be read as fine art statement or object. “

- Ruskin prihvaća i “validira” samo Atheninu vrstu veza;  “ He sees its force as essentially institutionalizing-at the four corners of her tapestry she had embroidered 'admonitory panels' depicting the dreadful fate of those who dare question the established order. He favours its capacity to replay received imagery and iconography, to cite and re-cite an approved, accepted system of attitudes and values-a logic encapsulated by the notion of 'sewing sampler'. “ 

-  “ Ruskin's split view of the Lydian as the exquisite or foul is not separate from this tradition of looking. It is tied to his own distinction between the Greek ideal, 'Daedalus work', and what he sees as Indian art's excess and moral inferiority.8 Indian textiles, design and craftwork count as exquisite in his scheme only because he hives if off from the distasteful content he finds in Indian art. “

[zanimljivaekonomija]

“FELIKS” Vladimira Kecmanović u prodaji od sutra, 24. aprila - saopštava “Laguna”

Pisan u maniru trilera, napet od početka do kraja, „Feliks“ Vladimira Kecmanovića je istovremeno variranje biblijskog motiva sukoba oca i sina. Minimalističan i filmičan roman: sav u dramskoj radnji i dijalozima, u kratkim rečenicama. Osoben stil, način tematizovanja odnosa glavnih junaka, majstorsko i nenametljivo oslikavanje današnjih prilika i sudbina likova iz našeg podneblja pribavljaju ovom romanu visoko mesto u srpskoj književnosti na početku 21. veka.

„Mnogi od onih koji se na različite načine bave književnošću često ponavljaju kako je za pisca ključan njegov drugi roman. U mom slučaju su omanuli – za mene je ključan treći roman u kom sam ovladao materijom i iskristalisao izraz. Taj roman je ’Feliks’, za koji sam zbog toga posebno vezan i prema kom se osećam grešan jer sam ga, ubrzo pošto je objavljen, gužvom koju sam podigao ’Topom’, svojim četvrtim romanom, ni krivog ni dužnog bacio u nezaslužen i nadam se privremen zaborav“, istakao je Kecmanović povodom novog izdanja „Feliksa“.

U Zvezdara teatru u martu je premijerno izvedena predstava „Feliks“ po Kecmanovićevom romanu. Nakon uspeha komada „Osama-Kasaba u Njujorku“ ovo beogradsko pozorište odlučilo je da na pozorišne daske postavi još jedan  Kecmanovićev roman. „Kecmanović je ovde postao domaći pisac, jer je njegova proza jako pogodna i prilagodljiva za pozorišna izvođenja, ima odličan dijalog i uvek je zasnovana na dobroj priči, što je nešto što je izuzetno važno za dobru predstavu. Priča ima jednu skoro triler osnovu i nije dobra za prepričavanje, kao što u trileru ne bi bilo dobro da se zna ko je ubica“, kazao je direktor Zvezdara teatra Dušan Kovačević.

Kecmanović je dobitnik brojnih nagrada. Za ovaj roman je dobio „Branka Ćopića“ Srpske akademije nauka i umetnosti. Rođen je 1972. u Sarajevu. Kecmanovićeva proza prevođena je na engleski, francuski, nemački, ukrajinski i rumunski jezik. Živi i radi u Beogradu

Roman „Feliks“ možete pronaći od srede 24. aprila u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.