blurrylatenights

[blurrylatenights]

Bakine ruke

Stajala sam naslonjena na hladan zid, bilo mi je vruće u uskim trapericama i košulji dugih rukava. Stajala sam prije toga na suncu i pričala s nepoznatim ljudima. Iz njihovih pogleda i dodira sam dobila komadiće utjehe koje sam skupljala kao mrvice u džep.

Sad sam gledala sam u strop, koliko sam mogla očiju zamagljenih od suza, samo da mi se pogled ne spusti na drveni lijes u kojem je ležala baka i u kojem je bilo zapakirano jedno veliko poglavlje mog djetinjstva i čekalo da zauvijek postane samo sjećanje. Sjećanje na koje se više neće imati što nadodati, nego iz kojeg će se samo crpiti. Sjećanje koje će vrijeme preoblikovati i u kojem će se tražiti utjeha, odgovori na pitanja zašto sam ono što jesam, a povremeno će proviriti i bojazan. Bojazan koja je samo naznaka ogromne egzistencijalne tjeskobe koja se skriva ispod svakog djelića moje kože - zašto sam tu i što ću ostaviti nakon sebe.

Sjećam se da sam pomislila zbog čega se moram dodatno mučiti stojeći tamo, dok mi je pogled vrludao zidovima gore, tražio paukove u kutevima, a pluća se borila normalno udahnuti. Sve dok se oči nisu ohrabrile i potražile bakine na slici, slici koja je bila preozbiljna za njen veseli duh i životnu energiju. Nisu se smijale kao oči koje sam poznavala, ali su ipak bile njene. U tom sam pogledu pronašla i njene ruke, najmekše koje sam ikada poznavala i koje su ostavile trajni trag na mojoj koži.

Stajala sam oči u oči s najvećim strahom. Osjećala sam se toliko usamljeno i pritisnuto da sam lebdjela. Mislim da nitko nije svjestan razmjera tog gubitka i koliko mi je ogromnu pukotinu ostavio. Nisam to nikome znala izreći, i da me se pitalo. Jer iako je u tom trenutku pao na pod i zadnji komadić mene, odmah se dignuo zajedno s ostalima i počeo vraćati na mjesto. Mislim da nisu sve krhotine zauzele svoje stare pozicije, vjerojatno sam neke ostavila i u kutu mrtvačnice, prosula na cesti, izgubila na stazici prema grobu. Nije ni ljepilo isto, puno je poroznije i uglavnom se sastoji od nostalgije, bakinog smijeha dok me grli i govori da štrukli samo što nisu pečeni i nek se spustim do garaže po dedu. Iskustvo je bilo katarzično i na kraju me preplavilo samo pomirenje i zahvalnost za sve trenutke koje ću pamtiti. Možda je tijelo odlučilo da je to jedini način na koji se mogu nositi s ovom boli.

[blurrylatenights]

When you were eleven, what did you think you’d be doing now? Aftersun 2022 | dir. Charlotte Wells

[blurrylatenights]

Baka i djed su mi govorili da me vole

Dugo mi je trebalo da počnem. Nisam ni znala kako. Nisam pisala i nije mi to ni padalo na pamet. Već se neko vrijeme borim s meni posve novim i izazovnim situacijama. U jednom trenutku mi se nakupilo toliko stresa da sam se zabrinula za samu sebe, prvi put onako zaista ozbiljno. Pomislila sam hoću li ikad više moći išta normalno osjećati, istim intenzitetom kao i ranije. Ili ću ostati ljuštura, napukla pod pritiskom i ispražnjena. No, nešto vremena je prošlo i emocije mi se vraćaju, na svu sreću. Ponovno se počinjem osjećati kao ja.

Na trenutak mi se učinilo da sam ponovno u devedesetima, vraćena u djetinjstvo. Romani o bakama i unukama, djedova smrt, stare slike, bakino prstenje, odlazak na selo, tatin stari analogni fotoaparat koji mi je poklonio. Njime je toliko crtica iz odrastanja ostalo zabilježeno. Uključujući i onu sliku djeda i mene ispred kamina, od koje se istovremeno smijem i plačem. Ljetni praznici i božićni ručkovi. Uzbuđena sam od pomisli da bih istim tim fotoaparatom i ja mogla zauvijek u vremenu uhvatiti neke trenutke koje bi vrijeme pretvorilo u uspomene. Duboko u pozadini glave me počela mučiti pomisao na to kome će te uspomene ostati. 

Nadam se da sam bila dobra unuka. Nadam se da svi znaju i da su znali koliko su mi uljepšavali odrastanje i koliko su mi lijepih sjećanja ostavili. Koliko su utjecali na mene i koliko su mi, u svojoj jednostavnosti, životnih mudrosti neposredno prenijeli. Shvaćam to tek sada, možda malo kasno, ali nadam se ne i prekasno. Znam da je bilo vrijedno i to znam zato što postoji toliko podsjetnika. 

Tugujem za djedom koji, iako je bio teška i komplicirana osoba, nije mogao sakriti od mene koliko mu je stalo. Ne želim previše žaliti za nekim stvarima jer sad više nemam ništa od toga. Želim se umjesto toga usredotočiti na one stvorene uspomene. A ima ih više nego što sam mogla zamisliti jer mi se svakodnevno otkrivaju, bilo u samotnim trenucima ili u pukotinama između dnevnih obaveza. Miriši mi na ljetne praznike.

Baka i djed iz Ivanca, odrasli u teškoj neimaštini i bez ikoga i ičega, pogođeni jednom teškom životnom situacijom za drugom (koje jesu ostavljale tragove, ali ih nisu obeshrabrile - da mi je barem te životne ustrajnosti!), pred kraj života nepravedno, nepotrebno i bezdušno zapostavljeni od strane mene i svih pod izlikom obaveza i udaljenosti - taj djed kojeg više nema i ta baka koja je poput onog cvijeta koji raste iz kamena, oni su bile jedine osobe koje su mi govorile da me vole. Znalo bi mi tada to zvučati tako strano i neobično. Sada vidim s kojom lakoćom je bilo izrečeno. Ja to puno osjećam, ali se nađem pred zidom kad želim izgovoriti. 

Ne želi izaći iz mene tako lako. Ne znam zašto postoji ta barijera. Kao da je sve sigurnije u mojoj glavi i kao da se bojim što bi se s tim dogodilo da izađe. Bi li mi se vratilo i ugrijalo me ili bi se rasplinulo negdje u zraku kao da nije ni bilo izrečeno. 

Želim prijeći preko toga i početi govoriti ono što osjećam. Baka i deda će mi biti uzori. 

[blurrylatenights]

TWIN PEAKS (LOG LADY INTRODUCTIONS) | 1.04 — “Rest In Pain” (1990)

[blurrylatenights]

Polaflora

[blurrylatenights]

Medusa was a gorgon beheaded by a demigod named Perseus. DocZenith

[blurrylatenights]

Izblijedjelo postojanje

Našla sam se u periodu u kojem se nakupilo toliko stresa i umora, što fizičkog, što psihičkog, da su se tijelo i um počeli polagano gasiti kako bi se zaštitili i što duže održali funkcionalnima, kao u sigurnom načinu rada u kojem su dozvoljene samo najosnovnije funkcije, dajući vremena i prostora da se riješi sve što se treba riješiti prije nego što nastane još veća šteta. Rezultat je perzistentan brain fog, osjećaj izblijedjelog postojanja na granici jave i sna. Zamijenio me hologram koji automatizmom izvršava svakodnevne poslove i održava nužni minimum interakcija bez da o njima imalo razmišlja. Svjesnost trenutaka je rijetka pojava, a vrijeme je monotoni zbir prolaznosti bez istaknutih točaka. Moje ja se čak i u poticajnom okruženju osjeća izolirano od okoline unatoč nastojanjima da tome ne bude tako jer možda ne bi ni trebalo biti tako, zato što nema puno smisla. Istovremeno udaraju osjećaji bezvrijednosti i potrebe za utjehom, samo dodatno potencirajući već ionako nekoherentnu percepciju vlastitoga. Želim reći da želim da me se voli, a ne znam kako. Istovremeno želim da me se voli jer me se želi voljeti, a ne jer ja to trebam. Sve manje od toga me ne bi u potpunosti zadovoljilo, ne bi me istinski usrećilo. Košmaru umora su se odlučile priključiti i hormonalne promjene raspoloženja, i znam da sam ponekad previše. Paše mi kiša i želim spavati, ali i želim da bude sunce da radim nešto vani i ne razmišljam ni o čemu.

[blurrylatenights]

Fikcija

Zapostavila sam pisanje jer su me u proteklom periodu u nekoliko intervala okupirale razne stvari koje sam rješavala sama sa sobom. Pretpostavljam da sam u tim trenucima procijenila da bi me pisanje o svemu samo navelo na previše razmišljanja od kojeg bi mi se problemi možda učinili gorim nego što zaista jesu. Iako mi promišljanje često pomogne da razlomim situaciju i pristupim joj bistrije glave, lako se dovedem i u onu drugu krajnost od koje imam više štete nego koristi. Ovaj put sam htjela izbjeći sav suvišan stres i odabrati što smireniji pristup, ne previše razbijati glavu i pokušati u svemu sagledati ono pozitivno. Ne znam koliko sam u tome u konačnici uspjela, ali nemam osjećaj kao da sam iz svega izašla emotivno oštećenija nego što sam inače bila pa vjerujem da je to dobar znak.

Sve više razmišljam o tome da potražim pomoć nekog stručnog s kime bih mogla raspraviti svoje probleme koje već dugo vučem i za koje osjećam da me negativno određuju. Mislim da bi mi koristilo da mi netko pomogne, ne toliko specificirati ih jer mislim da sam u tome već i sama uspjela, nego više nositi se s njima i sa samom sobom, te naučiti bolje koegzistirati s vlastitim emocijama. Znam da me još uvijek preplavljuju stanja i osjećaji koje ne uspijevam dobro izraziti te se prečesto nađem u emotivnom košmaru koji me ugasi upravo zbog nesposobnosti da jasno razaznam i artikuliram problem. Ne mislim pritom na situacije koje su češće, a koje ni nemaju uzorka pa sam već naučila ne uznemiravati se previše oko njih nego samo čekati da prođu, nego mislim na neke stresne situacije ili opipljive probleme koji mi uzmu veći danak nego što bi vjerojatno trebali. Moguće, zapravo, da je sve to isprepleteno te da bih s nekime morala porazgovarati i o svojoj anksioznosti (?) i o svemu ostalome. Ne bih više htjela opterećivati bilo kog iz svoje okoline time, ovisiti o bilo kome ili ikome nametnuti teret da mi mora biti podrška u bilo kom trenutku.

Zbog svega toga, a i činjenice da ne bih htjela da se ovo mjesto pretvori isključivo u platformu za iskaljavanje, zabavlja me pomisao na to da se probam okušati u pisanju fikcije. Ta mi se ideja već neko vrijeme mota po glavi, a vjerujem da je podsvjesno bila prisutna i kad sam došla ovdje. Točnije, i oko toga previše razmišljam te se pokušavam "što bolje pripremiti" (svjesna sam da je to paradoksalno s obzirom na to da bi pisanje trebalo biti nešto kreativno) pa je to razlog zašto stalno odgađam početak. Malo me muči što nisam sigurna bih li mogla posve odvojiti fikciju od stvarnog života te postoji mogućnost da bi se na kraju sve svelo na prepričavanje realnosti i osobnih iskustava zamaskiranih u nešto drugo. A onda opet, tko kaže da jedno i drugo treba biti posve odvojeno? Nije li sva fikcija na jedan ili drugi način utemeljena na subjektivnom?

[blurrylatenights]

Howard Pyle - Fast Flew the Black Winged Horse (1895)

[blurrylatenights]

The Virgin Suicides (1999)

dir. Sofia Coppola

[blurrylatenights]

Relativno

Relativno dobro raspoloženje i mentalno stanje koje mi traje već poduži period je još uvijek poprilično postojano, iako počinjem lagano osjećati gomilanje pritiska, kao i uvijek uzrokovanog većinskim dijelom nekim nepoznatim, nedefiniranim ili čak bolje rečeno nepostojećim razlozima. Moram priznati da se osjećam pomalo bespomoćno oko razloga koji čine puno manji dio cjelokupnog tereta koji sam počela osjećati, a odnose na neke konkretne stvari i prvenstveno se tiču brige za dobrobit drugoga, ali rekla bih da se lakše nosim s time nego s osjećajem potištenosti i tjeskobe koji me zna uhvatiti bez najave i bez uzroka. To mi puno teže pada jer se osjećam kao pred beskonačnim zidom kojem ne znam kako pristupiti, a pred konkretnim uzrokom se barem znam kako postaviti.

Jučer je pritisak ipak doveo do jedne male pukotine koju mi je triggerao telefonski poziv s mamom. Ne znam zašto, nisam se nešto loše osjećala prije toga, nije ni razgovor bio neugodan niti bilo što takvo, čak naprotiv, ali jednostavno sam ga završila s knedlom u grlu i betonskim blokom na prsima. Puno sam već razmišljala o vlastitom djetinjstvu i obitelji te načinu na koji me oblikovalo, i iako mi se čini da sam prošla sva moguća objašnjenja, vjerojatnije je da sam ipak tek zagrebla po površini. Tjeralo me na plač, a kad sad razmišljam o tome i pokušavam shvatiti što mi se dogodilo i zašto, jedini zaključak koji mi se nameće je da me u tom trenutku obuzeo osjećaj usamljenosti u kojem mi je nedostajala mama. Ne samo ona nego cijela obitelj, uža i šira. Ne samo ljudi, nego i onaj neki osjećaj obiteljske topline, doma i sigurnosti, koji vežem uz idealizirano rano djetinjstvo i dolaske doma iz škole, pisanje zadaće u dnevnoj sobi uz žamor tv-a i ukućana, čekanje vikenda bez ikakvih briga u životu, igranje vani itd. Logički, ne znam zašto mi to nekad toliko nedostaje, jer kad razmislim shvatim koliko su svi obiteljski odnosi uvijek bili suzdržani i kako nitko nikada nije znao, htio ili mogao izraziti svoje osjećaje i razgovarati o stvarima, i kako mi nitko nikada nije grlio ni govorio da me voli, iako sam znala da me vole. Sigurno me sve to odredilo na načine koje ne mogu ni razumjeti, ali koji su sigurno uvjetovali moje današnje potrebe.

Sve u svemu, čim sam osjetila da mi se stabilnost narušava, počela sam razmišljati o stvarima i sitnicama koje mi pomažu othrvati se lošim raspoloženjima, ili svemu onome što mogu napraviti sama za sebe i za vlastito dobro.

1. Hodati. Šetnja mi uvijek rasčisti misli i pomogne mi sabrati se te sagledati situaciju iz malo drukčije perspektive. Ako ništa drugo, pruži mi malo dodatnog vremena da se slegnu emocije i dojmovi, što mi posljedično opet pomogne ne reagirati kompulzivno. Nekad mi je draže prošetati nekim prometnim dijelom, a nekad sjediti na klupici i upijati okruženje. Efekt je u konačnici isti - prilika za refleksiju.

2. Udovoljiti si. Kad se sve čini preteškim, dobro dođe uzeti si dan slobodno da radim točno ono što želim. Ne mora ni biti cijeli dan, dovoljno je i jedno popodne, bez razmišljanja o obavezama i moranjima. Dobro dođe malo se počastiti nečime i pustiti mozak na pašu, staviti sve na pauzu, pustiti si film i jesti sladoled.

3. Darežljivost i pomaganje drugima. To mi uvijek pruža osjećaj topline iznutra, bilo da se radi o nekim strancima, a pogotovo kad je riječ o dragim ljudima. Razveseli me vidjeti da mogu nekoga iskreno razveseliti ili mu olakšati bilo što. Shvatim da moje brige nisu jedino što postoji jer da ima i lijepih stvari na koje se mogu fokusirati.

4. Rutina i priprema za dan unaprijed. Iako može biti dvosjekli mač, rutina mi dosta često pomaže otkloniti dio briga na način da se nalazim u poznatoj i uhodanoj situaciji u kojoj imam više prostora za promisliti ono što doživljavam i na taj način možda i bolje reagirati te se lakše nositi sa vlastitim osjećajima.

5. Afirmacija. Kao podosta zatvorenoj i nesigurnoj osobi, mislim da mi je potrebno češće ohrabrenje i afirmativne riječi od strane okoline, ne iz egoističkih razloga nego kako bi me se podsjetilo da ili radim nešto dobro ili da vrijedim išta jer si često mislim suprotno. U situacijama kada me savladaju tjeskobna stanja i kad mislim da ne primam dovoljno takvih poticaja ili pažnje koju bih trebala i htjela, a ne znam je tražiti ili mi je to neugodno, ne preostaje mi drugo nego da samu sebe podsjetim na svoje dobre strane i kvalitete, ukoliko ne želim potonuti dublje. To sam tek nedavno krenula učiti prakticirati i ne samo da dosta pomaže, nego je i poprilično oslobađajuće i dobar boost mom samopouzdanju.

6. Manji koraci. Kad imam osjećaj da bi se sve moglo raspasti, pomaže mi u glavi si podijeliti cjelinu na manje dijelove i samim time na manje korake koje mi bude lakše savladavati i istovremeno ići naprijed, bez osjećaja da se puno stoji na mjestu i utapa u negativnim osjećajima.

7. Prioriteti. Ako zatreba, u slučaju da se nađem u kaosu, treba uvijek znati što je trenutno najvažnije i reći bez puno zadrške jedno veliko ne svim dodatnim obavezama.

8. Hobiji. Ne moram ni objašnjavati koliko mi smisleno i kvalitetno provođenje slobodnog vremena pozitivno utječe na psihu.

[blurrylatenights]

[blurrylatenights]

“In my great melancholy, I loved life, for I love my melancholy.”

— Søren Kierkegaard

[blurrylatenights]

“Dreams, memories, the sacred—they are all alike in that they are beyond our grasp. Once we are even marginally separated from what we can touch, the object is sanctified; it acquires the beauty of the unattainable, the quality of the miraculous. Everything, really, has this quality of sacredness, but we can desecrate it at a touch. How strange man is! His touch defiles and yet he contains the source of miracles.”

— Yukio Mishima, Spring Snow (The Sea of Fertility #1)

[blurrylatenights]

Zainab Aamir

[blurrylatenights]

With this final entry, and not without sentiment, I return thee to the elements. You, one of the most notorious and yet fascinating of the sea-swept sentinels in the world; long the friend of the tempest-tossed mariner.

[blurrylatenights]

Prvi korak: spoznaja

Dugo me nije očaralo lijepo vrijeme kao jutros. Čim sam izašla iz zgrade, nisam mogla doći k sebi od predivno svježeg zraka koji mi se uvlačio u sve pore i momentalno me razbudio. Kako sam krenula biciklirati i osjećati sve više ne samo zrak u kosi nego i sunce na koži, još uvijek ranojutarnje i blago, požalila sam što je ponedjeljak i što nisam u prilici uzeti slobodan dan da ga provedem negdje vani. Tipkam sad ovo i razmišljam o otpalim laticama trešnje na pločniku dok sjedim zatvorena u zgradi na mom neprirodnom i sekundardnom radnom mjestu bez direktnog pogleda van i bez mira i pod umjetnim svjetlom.

Situacija je nažalost takva da si ne mogu puno pomoći kad se nađem u prilici kao danas, kada moram mijenjati osobu koje nema na poslu. Osim mene, nema tko drugi, a priroda posla je takva kakva je. Iako ne bi svijet propao da ni ja ne dođem, daleko od toga, savjest mi jednostavno ne dozvoljava da ostavim taj (sada) dvostruki posao trećoj osobi. Pogotovo pod izgovorom da sam htjela slobodno da mogu uživati u lijepom danu. Nekako mi to još uvijek ne čini dovoljno validnim razlogom, iako bi po svoj logici trebalo uvesti da bude opravdan.

I iako onda pomislim da sam trebala uzeti slobodno, a ne uzmem, ako ništa drugo, barem me to danas potaknulo na razmišljanje o tome kako bih htjela ili trebala još više živjeti u trenutku, umjesto uvijek čuvati nešto za kasnije ili čekati bolje prilike. Bojim se da bih tako možda uzalud potrošila previše dragocjenog vremena koje mi se više nikad neće moći vratiti. Tko zna kakvi sve neprocjenjivi trenuci na taj način budu nepovratno izgubljeni jer se nikada nisu ni dogodili. I bez svega toga sam u zadnje vrijeme posebno svjesna starenja, što me plaši jer nikad ranije nisam ni razmišljala o njemu, a sad ga počinjem primjećivati na vlastitom tijelu.

Od svega toga mi se u glavi počnu vrtjeti pojmovi poput prolaznosti vremena i postanem nekako bolno ili gorko svjesna činjenice koliko je zapravo život istovremeno nešto najljepše i najjedinstvenije što postoji, ali i koliko apsurdan može biti ako si dozvolimo da nam svakodnevicu u potpunosti preuzmu brige i preokupacije koje, na kraju krajeva, i nisu toliko neophodne. Ne mislim da bismo kroz život trebali ići glavom kroz zid ne razmišljajući o posljedicama i nisam toliko naivna da bih vjerovala da sve može biti dobro ako samo vjeruješ da bude dobro, i da ne postoje neriješivi problemi i stvarne životne nedaće i teške tragedije, ali jednostavno mi se čini da se povremeno moramo prisjetiti što smo i gdje smo, trgnuti se i zastati kako bismo se podsjetili što nam je važno, te potencijalno prema tome usmjerili malo više svog vremena i energije. Lakše je reći nego učiniti, naravno, ali vjerojatno je i sama spoznaja prvi korak prema djelovanju.