#povratak na ognjišta

[suncem-okupana]

In the Balkans

Live people

Who destroyed their homes

To be servants in someone else's

[balkantimes]

Obraćanje lidera Islamske revolucije, ajetollah al ‘uzme Sejjida Alija Hameneija,

povodom obilježavanja Svjetskog Dana Kudsa

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova. Neka je Allahova milost i neka je Njegov mir

na Muhammeda, njegovu čistu porodicu i odabrane ashabe, i sve one koji ih

dobročinstvom slijede do Sudnjega dana.

 Pozdravljam i selamim svu braću i sve sestre muslimane i muslimanke širom svijeta i Boga Uzvišenog molim da prihvati njihove ibadete i izraze pokornosti u mubarek mjesecu ramazanu, te ujedno koristim priliku da im čestitam nastupajući Ramazanski bajram; zahvalan Plemenitom Gospodaru na blagodati prisustva u ovom mjesecu u kojem Uzvišeni postavlja trpezu za svoje goste.

Danas je Dan Kudsa koji je kao takav proglašen na mudru inicijativu Imama Homeinija s namjerom da bude sponom između svih muslimana i da potakne njihovo jednoglasje i jedinstvo u stavu o Časnom Kudsu i svakovrsnoj nepravdi izloženoj Palestini. Ovaj dan je tokom proteklih nekoliko decenija imao značajnu ulogu u tim procesima, a – ako Bog da – i ubuduće će biti obilježavan s istim pokretačkim značajem. Narodi širom svijeta su pozdravili i objeručke prihvatili Dan Kudsa, poštuju ga i doživljavaju kao svoju neizostavnu obavezu oličenu u očuvanju zastave slobode Palestine razvijenom i uzvihorenom. Glavna politika imperijalizma i cionizma je usmjerena prema minimiziranju palestinskog pitanja u mnijenju muslimanskih društava i slanju tog pitanja u zaborav, a najhitrija i najnužnija obaveza jeste borba protiv izdaje koja se provodi rukom neprijateljevih političkih i kulturnih plaćenika unutar samih islamskih zemalja. Neosporna je činjenica da takvo veličanstveno pitanje, kao što je pitanje Palestine, nije nešto čije prepuštanje zaboravu bi dozvolile odvažnost, samopouzdanje i svakodnevno narastajuća budnost i mudrost muslimanskih naroda; ma koliko Amerika i drugi hegemonisti i njihove regionalne marionete sve svoje finansijske i druge kapacitete i potencijale trošili s namjerom da palestinsko pitanje prepuste zaboravu.

Najprije treba podsjetiti na veličinu tragične uzurpacije države Palestine i formiranje kancerogene cionističke izrasline na njenoj teritoriji. Niti jedan zločin protiv čovječnosti počinjen prije uzurpacije palestinskog tla nije bio tako obiman i u tolikoj mjeri brutalan. Uzurpacija jedne države i trajno protjerivanje njenog stanovništva iz njihovih kuća, s njihovih ognjišta i sa zemlje njihovih predaka, i to na najmonstruozniji i najtragičniji način koji uključuje razne vrste ubistava, zločina, zatiranje tragova i traje generacijama i desetljećima, uistinu se ima smatrati novim rekordom ljudske okrutnosti i nečastivosti.

Glavni uzročnici i krivci za ovu tragediju su bile zapadne zemlje i njihova zla i nečastiva politika. Onoga dana kada su države pobjednice u Prvom svjetskom ratu, na konferenciji u Parizu, kao najznačajniji ratni plijen međusobno dijelile zapadnoazijsku regiju, odnosno azijske teritorije Osmanske vlasti, više nego ikada prije su osjetile potrebu za ustanovljenjem jedne baze u srcu ovog regiona posredstvom koje će osigurati svoju trajnu dominaciju nad ovim područjem. Engleska je godinama prije, aktualizacijom Balfourovog plana i uz podršku jevrejskih zlatoposjednika, pripremila uvjete za javljanje jedne novotarije koja se zove cionizam i sada su se sticali svi uvjeti za potpunu finalizaciju tog plana. Još od tog doba su postepeno pripremali potrebne uvjete da bi u konačnici, odmah nakon Drugog svjetskog rata, koristeći nehaj i brojne nedaće s kojim su bile suočene regionalne države, zadali svoj udarac i proglasili postojanje krivotvorenog režima i cionističke države bez nacije. Na meti tog udarca je prije svih bio palestinski, a potom i svi drugi narodi ovog regiona.

Uvid u kasnija zbivanja u regionu nam otkriva da je glavni cilj zapadnjaka i jevrejskih vlasnika raznih kompanija u procesu ustanovljenja cionističke vlade bio oličen u uspostavi jedne baze posredstvom koje su namjeravali osigurati permanentno prisustvo i trajni uticaj na području Zapadne Azije, ali i biti blizu kako bi se mogli uplitati u unutrašnja pitanja drugih regionalnih država i vlada, nametati im svoje stavove i nad njima potpuno dominirati. Upravo zbog toga su krivotvoreni uzurpatorski režim opremili svakojakom - što vojnom, što civilnom – opremom, uključujući čak i atomsko naoružanje. Tako su na značajno mjesto u realizaciji svojih planova smjestili razvoj tog kancerogenog tkiva na prostranstvu koje se prostire od Nila do Eufrata.  

Nažalost, većina arapskih vlada se, nakon prvobitno pruženih otpora od kojih su neki vrijedni hvale, postepeno - pogotovo nakon javljanja Sjedinjenih Američkih Država u svojstvu glavnog patrona – postepeno počele predavati, prepuštajući tako zaboravu svoje ljudske, islamske i političke obaveze, ali i arapsku čast i ponositost, te su u konačnici, nošene umišljenim očekivanjima i nadanjima, pomogle ostvarenju ciljeva neprijatelja. Kamp Dejvid je veoma jasan primjer te gorke istine.

I borbene skupine su nakon pojedinih odvažnih napora ispoljenih tokom prvih godina početka okupacije postepeno odvučene na put bez krajnjeg učinka i u pregovore sa okupatorom i njegovim patronima, napuštajući tako put koji je u konačnici mogao voditi do ostvarenja ideala Palestine. Pregovori s Amerikom i drugim zapadnim vladama, te sa bezličnim međunarodnim organizacijama prerasli su u gorko i neuspješno iskustvo za Palestinu. Nuđenje maslinove grančice u Generalnoj skupštini Organizacije ujedinjenih nacija nije rezultiralo ništa drugo osim štetnim sporazumom iz Osla koji je na kraju postao razlogom za izvlačenje pouke iz sudbine Jasera Arafata.

Svitanje Islamske revolucije u Iranu otvorilo je novo poglavlje u borbi za Palestinu. Počev od prvih odluka poput protjerivanja cionističkih elemenata koji su Iran u doba mrske monarhije smatrali jednom od svojih sigurnih baza u regionu, uručenja nezvanične ambasade cionističkog režima predstavnicima Palestine i prekida isporuke nafte pa sve do opsežnih političkih aktivnosti i inicijativa, uloženi su ogromni napori s ciljem formiranja “fronta otpora” u cjelokupnom regionu i bujanja želje za rješavanjem tog pitanja u srcima iskrenih osoba širom svijeta. Javljanjem fronta otpora, cionistički režim se počeo suočavati sa sve težim uvjetima za djelovanje, a – ako Bog da – ti uvjeti će za njih ubuduće biti i još teži. Istovremeno su, naravno, intenzivirani i napori patrona tog režima na čelu s Amerikom u cilju odbrane njegove odbrane. Javljanje vjerničkih, mladih i požrtvovanih snaga Hizbullaha u Libanu i odlučnih pokreta otpora Hamas i Islamski Džihad unutar granica Palestine ne samo da je uzrujalo cionističku vrhušku već je rastrojilo i uznemirilo i Ameriku i druge zapadne grubijane koji su odlučili na čelo svojih zavjereničkih programa stavili posezanje za skupljanjem podrške unutar regiona i unutar arapskih društava. Ta stavka na čelnim pozicijama njihovih programa našla se odmah nakon stavki o pružanju svakovrsne podrške okupatorskom režimu u opremi i uticaju. Rezultat njihovog opsežnog djelovanja je danas jasno vidljivo u djelovanju i diskursu pojedinih čelnika arapskih država i određenih izdajničkih političkih i kulturnih aktivista. Takvo djelovanje je neskriveno i pred očima je svih.

Danas se s obje strane na sceni odmjeravanja snaga i borbe javljaju raznovrsne aktivnosti, s tom razlikom što je Front otpora sve snažniji, još odlučniji i sve učinkovitiji zahvaljujući snažnim faktorima koji mu pružaju podršku, dok istovremeno front nepravde, ugnjetavanja, nevjere i arogancije svakodnevno postaje sve isprazniji, očajniji i slabiji. Jasan pokazatelj tačnosti ove tvrdnje je i činjenica da cionistička vojska koja je nekoć smatrana nepobjedivom i nezaustavljivom i koja je u roku od nekoliko dana zaustavljala velike vojske dvije zemlje koje su ih napale, pred narodnim borbenim snagama u Libanu i Gazzi biva prisiljena na povlačenje i priznavanje poraza. Pa ipak, scena na kojoj se odvija borba je izrazito osjetljiva i promjenjiva pa je nužno ispoljavanje stalnog opreza kako ne bi bila zanemarena činjenica da je suštinsko značenje ove borbe izrazito bitno i vitalno, te da je od sudbonosnog značaja. Nehaj ili pogreška bilo koje vrste u suštinskim proračunima u konačnici će rezultirati ogromnom štetom i nesagledivim posljedicama.

Uobziravajući sve navedeno, za sve one koji su svojim srcima posvećeni palestinskom pitanju imam nekoliko preporuka:

1.       Borba za oslobođenje Palestine je borba na Allahovom putu, obligatna je obaveza i sukladno islamskom učenju pohvalno djelo. Pobjeda u jednoj takvoj borbi je zagarantovana, jer čak i da jedna osoba u toj borbi bude ubijena stići će do jedinstvene nagrade i neprolaznoga dobra. Osim toga, palestinsko pitanje je pitanje humanosti. Protjerivanje miliona ljudi iz njihovih kuća, s njihovih polja, iz životnog prostora i sa radnih mjesta – i to posredstvom ubistava i zločina – uzrokuje bol u svijesti svakog čovjeka i potiče ga da se hrabro i odvažno usprotivi takvoj nepravdi. Prema tome, ograničavanje ovog pitanja isključivo na Palestinu ili pak maksimalno na arapsko pitanje, nije ništa drugo nego jedna velika greška. Oni koji u kompromisu nekoliko palestinskih faktora ili vladara nekoliko arapskih zemalja vide izgovor za zanemarivanje ovog islamskog i ljudskog pitanja pate od hroničnog nerazumijevanja suštine ovog pitanja, a na pragu su i izdaje zbog intelektualnog krivotvorenja palestinskog pitanja.

 2.       Cilj ove borbe je oslobađanje svih teritorija Palestine – od mora do rijeke – i povratak Palestinaca u njihovu domovinu. Umanjivanje ovog cilja pod izgovorom osnivanja nezavisne države na jednom djeliću palestinske teritorije i to na jedan ponižavajući način koji se spominje u vokabularu nedoličnih cionista, niti je odraz istinoljubivosti, a niti djelo koje pronalazi ozrcaljenje u realističnosti. Realnost je da su danas milioni Palestinaca intelektualno i iskustveno stasali i stigli do tako visokog stupnja samopouzdanja da se u cijelosti posvete ovom velikom džihadu i, naravno, budu ubijeđeni u obistinjenje konačne pobjede koja je spomenuta riječju Uzvišenog: “A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan!” (Kur’an, 22:40) Mnogi muslimani širom svijeta će im, bez ikakve sumnje, pružiti podršku i sa njima će suosjećati. Ako Bog da!

 3.       Iako je korištenje svih vjerom dozvoljenih i legalnih potencijala, poput globalne podrške, u ovoj borbi dozvoljeno, ipak se mora ozbiljno suzdržati od gajenja povjerenja prema zapadnim vladama i svjetskim organizacijama koje su, javno ili tajno, vezane za te vlade. Oni su neprijatelji bilo kojem uticajnom entitetu islamskoga identiteta. Oni ne obraćaju pažnju na prava ljudskih bića i naroda. Oni su sami islamskom ummetu nanijeli najviše štete i nad ummetom počinili najviše zločina. Koja je svjetska organizacija ili institucija ili koja je zločinačka sila do sada odgovarala za terore, masakre, izazivanje ratova, bombardovanje i vještačke suše u mnogim islamskim i arapskim zemljama?

 Danas se prebrojava svaka žrtva koronavirusa širom svijeta, ali niko nikada nije upitao ko je ubica i ko je odgovoran za ubijanje više stotina hiljada šehida, ko je odgovoran za stotine hiljada zarobljenika i osoba kojima se gubi svaki trag u državama u kojim su Amerika i Evropa raspalile ratove?! Ko je odgovoran za nedužnu krv prolivenu u Avganistanu, Jemenu, Libiji, Iraku, Siriji i drugim državama? Ko je odgovoran za sve silne zločine, uzurpacije, okupacije, uništavanja i nepravdu u Palestini? Zašto niko nije izbrojao milione djece, žena i muškaraca izloženih nepravdi u islamskom svijetu? Zašto niko ne izražava čak ni suosjećanje povodom masakriranja muslimana? Zašto milioni Palestinaca već sedamdeset godina moraju biti u izgnanstvu, protjerani daleko od svojih domova i ognjišta? I zašto prva qibla muslimana, Kuds, treba biti izložen uvredama? Organizacija – kako se već zove – ujedinjenih nacija ne djeluje u skladu sa svojim poveljnim obavezama, a takozvane institucije za zaštitu ljudskih prava su mrtve. Parola “Zaštita prava djece i žena” ne odnosi se na unesrećenu djecu i žene u Jemenu i Palestini. To je pravo stanje tiranskih okrutnih zapadnih sila i njima odanih svjetskih organizacija. Stanje pojedinih vlada u regionu koje ih slijede po pitanju bezobraznosti i beščašća je takvo da ga se jednostavno ne može opisati. Prema tome, ponosito muslimansko društvo se mora osloniti na sebe i snage u svojoj unutrašnjosti, iz rukava izvući svoje snažne ruke i, oslanjajući se na Boga i vjerujući Bogu, ukloniti prepreke s kojim se suočava na svom putu.

 4.       Veoma bitna stvar koju politički i vojni prvaci islamskog svijeta ne smiju zanemariti jeste politika kojom Amerika i cionisti nastoje borbu prebaciti u zaleđe samoga fronta otpora. Pokretanje unutrašnjih ratova u Siriji, vojna izolacija i danonoćno ubijanje u Jemenu, teroriziranje i uništavanje, proizvodnja DAEŠ-a (ISIL-a) u Iraku i brojne druge slične pojave u pojedinim drugim regionalnim državama, zajedno su dimna zavjesa i metode kojim se nastoji zaokupiti Front otpora i na taj način pružiti prilika cionističkom režimu da nastavi sa realizacijom svojih planova. Pojedini politički lideri muslimanskih zemalja su se nesvjesno, a neki čak i svjesno našli u službi neprijateljskih metoda. Realizaciju tih pokvarenih politika moguće je osujetiti ozbiljnom posvećenošću i čvrstom voljom ponosite omladine širom islamskog svijeta. Omladina u svim islamskim, posebno arapskim, zemljama ne bi trebala previdjeti mudru preporuku velikog Imama Homeinija: “Koliko god glasnije možete viknite na Ameriku!” – i, naravno, na cionističkog neprijatelja.

 5.       Politika normalizacije prisustva cionističkog režima u regionu ubraja se među glavne politike Sjedinjenih Američkih Država. Pojedine arapske vlade koje igraju ulogu američkih marioneta u regionu krenule su s pripremama preduvjeta za aktivniju provedbu te politike, a to čine kroz upostavu ekonomskih i sličnih veza s cionističkim režimom. Ti njihovi napori su, naravno, jalovi i neplodni. Cionistički režim je smrtonosna priraslina koja neupitno šteti ovom regionu i, bez ikakve sumnje, biti će odstranjen i iskorijenjen, a sram i crnoličje će zadesiti sve one koji su tim tiranskim hegemonističkim politikama na raspolaganje stavljali vlastite kapacitete. Pojedini, s namjerom da opravdaju svoje loše ponašanje, posežu za argumentacijom da je cionistički režim realnost u regionu, ali pritom zaboravljaju da se s realnostima kao što su smrtonosne prirasline treba boriti i da ih treba odstraniti. Danas je koronavirus jedna realnost i svi razumni ljudi prihvataju nužnost borbe protiv te pojave. Dugogodišnji virus cionizma, bez sumnje, neće još dugo opstati i biti će iskorijenjen čvrstom voljom, imanom i ponositošću omladine u ovom regionu.

 6.       Moja glavna preporuka je da se nastavi borba, da se konsolidiraju i dobro organizuju organizacije koje se bore na Božijem putu i da međusobno sarađuju, te da se polje džihada proširi na sve palestinske teritorije. Svi moraju podržati palestinski narod u tom svetom trudu na Božijem putu. Svi moraju napuniti palestinske ruke koje se bore i čvrsto stati iza njih. Mi ćemo na tom planu s ponosom učiniti sve što je u našoj moći. Mi smo jednoga dana procijenili da su palestinski borci otpora hrabri, ponosni i odvažni, ali da su im ruke prazne i da nemaju oružja. Božijom uputom i pomoću smo pripremili program čiji rezultat se ogleda u promjeni odnosa snaga i moći u Palestini, kao i u činjenici da Gazza danas može stati naspram vojnih napada cionističkog neprijatelja, oduprijeti se neprijatelju i nad njim izvojevati pobjedu. Ova promjena u odnosu snaga na dijelu poznatom kao okupirane palestinske teritorije u konačnici će palestinsko pitanje moći približiti finalnim koracima. Palestinska autonomna oblast po ovom pitanju ima veliku obavezu. S barbarskim neprijateljima se ne može razgovarati nikako drugačije doli silom i s pozicije snažnog i moćnog, a – hvala Uzvišenom Bogu – hrabri palestinski narod koji se odupire okupaciji tu je snagu jasno osjetio u svojoj nutrini. Palestinska omladina je danas žedna odbrane svoje časti i plemenitosti. Hamas i Islamski džihad u Palestini i Hizbullah u Libanu svima su pokazali šta treba činiti. Svijet neće zaboraviti onaj dan kada je cionistička vojska prešla granice Libana i kada je napredovala skoro sve do Bejruta, ali isto tako neće zaboraviti ni onaj dan kada je zločinački ubica po imenu Arijel Šaron prolio potoke nedužne krvi u Sabri i Šatili. Svijet nije zaboravio a niti će zaboraviti onaj dan kada je ista ta vojska, suočena sa snažnim udarcima Hizbullaha, bila prisiljena da se uz velike žrtve  i priznavajući poraz, povuče iz Libana i na koljenima moli za primirje. Snažna ruka i pozicija snage i moći je upravo to. I sada bi neko kao trebao obraćati pažnju na to što jedna evropska država, koja bi se zbog prodaje hemijskog naoružanja Sadamovom režimu trebala stidjeti do vječnosti, srčani i odvažni Hizbullah stavlja izvan zakona?! Izvan zakona je jedan takav režim kakav je u Americi koji proizvodi DAEŠ i onakav kakav je ona evropska vlada čije hemijsko oružje je u smrt odvelo na hiljade nedužnih osoba u iranskom gradu Baneh i u iračkom Halabčehu.

 7.       Nepromjenjiv stav je da Palestina pripada Palestincima i da tom zemljom treba da upravlja volja palestinskog naroda. Provedba opšteg referenduma na kojem bi se izjasnili sljedbenici svih religija i sve etničke grupe autohtonih Palestinaca – a riječ je o prijedlogu koji smo svjetskoj javnosti prezentirali bezmalo prije dvije decenije – jedino je rješenje palestinskog pitanja i jedini put koji može ispravno odgovoriti svim aktualnim i budućim izazovima s kojim će se suočiti Palestina. Realizacija ovog prijedloga će pokazati neosnovanost tvrdnji zapadnjaka o antisemitizmu o kojem bruje na sva zvona. Na tom referendumu bi glasali autohtoni palestinski jevreji, hrišćani/kršćani i muslimani i svojim glasom bi zajedno odredili koji politički sistem žele u Palestini. Ono što treba da napusti to područje i da ode daleko od tog područja jesu cionistički sistem i sami cionisti koji predstavljaju novotariju čak i u judaizmu s kojim nemaju dodirnih tačaka.

 Na kraju, s posebnim pijetetom se prisjećam šehida Qudsa, počev od šejha Ahmeda Yassina, Fathija Shaghaghija i Sayyida Abbasa Mousavija pa sve do velikog islamskog zapovjednika koji je istovremeno i nezaboravno lice otpora, šehida Qasema Solejmanija, i velikog iračkog mudžahida, šehida Abu Mahdija Al-Mohandesa i drugih šehida Qudsa. Selamim i plemenitu dušu Imama Homeinija koji nam je pokazao put časti, ponosa i zalaganja na Božijem putu. Uzvišenog Boga molim da dušu velikog mudžahida, rahmetli Huseina Šejhu-l islama, koji je na ovom putu godinama ulagao maksimalan trud, obaspe svojom milošću i plemenitošću. Ovogodišnji Dan Kudsa je prvi u kojem nema našeg dragog i poštovanog Qasema Solejmanija pa vas sve pozivam da njegovu plemenitu dušu obradujemo jednom Fatihom i učenjem sure Al-Ihlas:

“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! (1) Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, (2) Milostivog, Samilosnog, (3) Vladara Dana sudnjeg, (4) Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (5) Uputi nas na Pravi put, (6) na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (7)” (Kur’an, 1: 1-7)

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

“Reci: ‘On je Allah – Jedan! (1) Allah je Utočište svakom! (2) Nije rodio i rođen nije, (3) i niko Mu ravan nije!’"

 Neka je mir i Božija milost na vas

Esselamu alejkum ve rahmetullah

izvor: https://www.balkantimes.net/

[antidayton]

ANTIDAYTON POKRET U BIHAĆU: 25. GODINA PETOG KORPUSA ARBiH

Godišnjica formiranja Petog korpusa Armije RBiH: Slavna historija Sile nebeske Štab Vrhovne komande Republike Bosne i Hercegovine je 29. septembra 1992. godine izdao naređenje za formiranje Petog korpusa Armije RBiH.

This slideshow requires JavaScript.

Odlukom Predsjedništva BiH 21. oktobra 1992. došlo je do formiranja Petog korpusa u čiji su sastav ušle starješine iz rasformirane Unsko-sanske operativne grupe koja je imala u svom sastavu sve pješadijske brigade, i dijelovi preformiranog Okružnog štaba TO Bihać, čije su formacije i nadležnosti smanjene.

Prvom naredbom, na mjesto komandanta korpusa je postavljen major Hajrudin Osmanagić, ali je ta odluka ukinuta prije njegovog preuzimanja dužnosti pa je general Ramiz Dreković postao prvi komandant korpusa. Poslije generala Drekovića, komandant Petog korpusa Armije RBiH je postao general Atif Dudaković.

Peti korpus ARBiH imao je svoje heroje, a jedan od najvećih je Izet Nanić, komandant 505. bužimske viteške brigade koji je posthumno u januaru 1996. unaprijeđen u čin brigadnog generala Armije RBiH, a 1998. odlikovan “Ordenom heroja oslobodilačkog rata“. Jedan je od devet heroja oslobodilačkog rata.

O liku i djelu Izeta Nanića u ratnim danima najbolje govori svjedočenje njegovog pratioca Sehudina Aleševića iz dokumentarnog filma o Naniću snimljenog u produkciji TV SA: “Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično, mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću: ‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.’”

Pored Nanića, u ratu u Krajini istaknuo se i Hamdija Abdić zvani Tigar, komandant 502. viteške brigade Petog korpusa Armije BiH. Ostat će upamćen kao idejni tvorac tajnog plana kada je glumeći pobunjenog pripadnika ARBiH od snaga Fikreta Abdića uspio dobiti oružje za napad na Peti korpus ARBiH.

Peti korpus Armije RBiH je bio jedan od ukupno sedam korpusa u Armiji RBiH. Formiran je u i oko Bihaća te je uspio odbraniti grad od prodora srpskih snaga. Bitke su se vodile i protiv secesionističkih snaga Fikreta Abdića, koji je tijesno sarađivao sa srpskim i hrvatskim vojno-političkim rukovodstvima.

U operaciji “Sana 95” 1995. godine Peti korpus je porazio Abdićeve snage i oslobodio Veliku Kladušu, porazio srpske snage i oslobodio Bosanski Petrovac, Ključ i Bosansku Krupu, a zajedno sa Sedmim korpusom Armije RBiH oslobođen je i Sanski Most.

Peti korpus Armije RBiH imao je 618 oficira, 829 podoficira, 8705 vojnika, što je ukupno 10152 čovjeka i smatra se jednim od najmoćnijih i najslavnijih korpusa Armije RBiH.

O Petom korpusu i njegovom velikom oslobodilačkom pohodu pisali su i izvještavali brojni domaći, ali i strani mediji. Video Atifa Dudakovića u kojem sa čizmama u rukama ispred svojih boraca forsira rijeku Sanu, od generala je napravilo planetarnog heroja. Susret Petog i Sedmog korpusa bio je posebno dirljiv, jer je značio veliki povratak prognanih Krajišnika u svoje domove i na svoja ognjišta.

Danas će se u Krajini održati niz prigodnih manifestacija povodom obilježavanja godišnjice formiranja 5. korpusa Armije RBiH. Podizanje zastave Petog korpusa na ulazu u Bihqć, polaganje cvijeća na šehidskom mezarju Humci te večeras u 19:00 sati u aportakoj dvorani.

preuzeto: faktor – uredio: antidayton 

ANTIDAYTON POKRET U BIHAĆU: 25. GODINA PETOG KORPUSA ARBiH ANTIDAYTON POKRET U BIHAĆU: 25. GODINA PETOG KORPUSA ARBiH Godišnjica formiranja Petog korpusa Armije RBiH: Slavna historija Sile nebeske…

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/upucen-apel-sda-za-hitno-zaposljavanje-100-000-ljudi-zaustavite-iseljavanje-mladih-iz-bih/

Upućen apel SDA za hitno zapošljavanje 100.000 ljudi : Zaustavite iseljavanje mladih iz BiH!

Stranka za Bosnu i Hercegovinu održala je jedanaestu sjednicu Glavnog odbora u Zenici, saopćeno je danas iz ove stranke.

Kako piše u saopćenju, doneseno je sedam zaključaka, a između ostalog, upućen je apel na Stranku demokratske akcije da hitno realizira obećanih 100.000 radnih mjesta i tako zaustavi iseljavanje mladih iz Bosne i Hercegovine.

U nastavku pročitajte sve zaključke sa sjednice Glavnog odbora Stranke za Bosnu i Hercegovini.

1. Apelujemo na SDA da hitno realiziraju obećanih 100.000 radnih mjesta i na taj način zaustave iseljavanje mladih iz Bosne i Hercegovine. U suprotnom, ovo će postati država korisnika PIO – MIO fonda.

2. Prestanite sa zaduživanjem Bosne i Hercegovine, bilo da se radi o akcizama ili kratkoročnim zaduženjima putem vrijednosnih papira ili kreditima kod komercijalnih banaka. Imate na raspolaganju preko 50 milijardi KM državne imovine i stavite je u funkciju. Imate preko 700 miliona KM u sivoj ekonomiji, upotrijebite ih!

3. Gospodo iz SDA, HDZ i SBB ništa niste učinili na infrastrukturnim projektima u mandatu koji vam je na isteku, osim što ste uhljebili svoje ljude na rukovodna mjesta. Dajte obrazloženje građanima BiH zašto se ništa ne gradi.

4. Usvojite Izborni zakon sa demokratskim vrijednostima i ogranišite sve mandate na maksimalno dva ciklusa izabranog zastupnika u jednom tijelu. Na taj način ćete demokratizirati kompletno društvo, a nećemo gledati iste likove 20 godina u istim parlamentarnim foteljama. Usvojite elektronsko glasanje skeniranjem glasačkog listića i na taj način dajte priliku da birači biraju svoje predstavnike, a ne to čine oni koji broje – tj. kradu glasove. Zaboravite na nove etničke podjele putem Izbornog zakona.

5. SNSD i Savez za promjene u Narodnoj skupštini RS-a nije spomenuo koliko se Bošnjaka ili Hrvata vratilo na radno mjesto u rudniku Ljubija ili bolje rečeno koliko ih se nije vratilo, a očekuju podršku Domovine za privatizaciju rudnika. Uz ovakvu politiku, nikada je nećete imati!

6. Slična je stvar i sa Aluminijem Mostar. Gotovo niko od Bošnjaka ili Srba se nije vratio na radno mjesto u Aluminij Mostar, ali je zato Elektroprivreda Bosne i Hercegovine na svoju štetu isporučila električnu energiju za prvih pola godine u Aluminijski kombinat Mostar.

7. Glavni odbor Stranke za Bosnu i Hercegovinu je na jedanaestoj sjednici u duhu nastavka borbe za povratak svih na svoja prijeratna ognjišta donio odluku o ustanovljenju ”Povelje herojima povratka”, koja će biti dodjeljivanja jednom godišnje osobama koje su učinile najviše u borbi za povratak svih na svoje, a prema kriterijima koje će ustanoviti stručna resorna grupa- navodi se u saopćenju Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

[balkantimes]

Alija Tabaković: Na čelu Srebrenice ne treba biti osoba koja negira genocide, ljudima ovdje treba mir

- Nije lahak put pred nama, ali krenuli smo putem istrajnosti i sada ne smijemo niti možemo stati. I kao što jedan mladi čovjek nedavno reče ovdje u Srebrenici: "Srebrenica je obilježena prošlošću, sa teškom sadašnjošću, ali niko nema pravo reći da ovaj grad nema budućnost" - izjavio je u intervjuu za Preporod.info Alija Tabaković, kandidat za načelnika Srebrenice.

Poručio je kako Srebrenici treba vratiti dostojanstvo, jer je ona "naš dom, naše jučer, danas i naše sutra"

-  Srebrenica je grad svih njenih građana. Moramo raditi i graditi zajedno ovaj grad. Naša obaveza kao političkih predstavnika je da brinemo o ljudima, o djeci. Pozivam sve da iskoriste svoje pravo glasa, jer je to jedini ispravan način da mijenjamo stvari. Svi imaju mogućnost da biraju, da podrže najbolje kandidate. Izbori će proći, a Srebrenica će ostati i nama valja živjeti - kazao je Tabaković.

Lokalni izbori u BiH ove godine bit će održani 15.novembra, a Tabaković za naš portal govori o svom protukandidatu Mladenu Grujičiću, aktuelnom načelniku, kao i sve glasnijim pričama o izbornoj krađi I malverzacijama. Tabaković, koji je zajednički kandidat probosanskih stranaka, dotakao se i života povratnika Bošnjaka u Republici Srpskoj (RS), diskriminaciji bošnjačke djece zbog nemogućnosti izučavanja maternjeg, bosanskog jezika u školama, ali i samom životu u ovom gradu gdje je počinjen najveći genocid nad Bošnjacima i ubijeno 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Preporod.info: Bliže se izbori. Koliko je važno za Bošnjake koji žive na području bh.entiteta Republika Srpska (RS), posebno u Srebrenici, gdje je počinjen genocid, da imaju svoje predstavnike u vlasti?

Tabaković: Prije svega, hvala na prilici da govorim za Preporod. Srebrenica je naše sveto mjesto, simbol i personifikacija bošnjačkog naroda i zemlje Bosne. Srebrenica je i mjesto života, jer su se Bošnjaci vratili nakon genocida, nakon što su im pobijeni najmiliji, vratili se na ratom razrušena ognjišta, i ponovo izgradili život. Djeca se rađaju, i odrastaju ovdje.

Kada govorimo o vlasti i predstavljanju, bitno je da Bošnjaci imaju svoje predstavnike širom manjeg entiteta. Najviše se govori o Srebrenici, ali bitno je to i u Bratuncu, Zvorniku, Prijedoru, Doboju, Bijeljini i drugim mjestima. U Srebrenici je to bitno po samoj prirodi stvari. Normalno je da Bošnjaci imaju svoje predstavnike, da načelnik bude osoba koja neće negirati genocid, da postoji skupštinska većina koja će donositi odluke koje su od koristi svim građanima. Mi sada imamo situaciju da su Bošnjaci u Skupštini svako malo preglasani, da srpska politika pokazuje silu, nelegalno usvaja odluke. Mogu reći da su Bošnjaci u proteklom periodu zapostavljeni u potpunosti, nisu građani drugog reda, nego petog.

Preporod.info: Sve su glasnije priče o "izbornim prevarama i malverzacijama". Šta se Srebrenici sprema, s obzirom da se veliki broj prijavio glasača iz Srbije i Hrvatske?

Tabaković: U proteklom periodu konstantno smo upozoravali na predizborne malverzacije. Upozoravali smo na krađu identiteta. Naime, imamo situaciju da su ljudi koji žive ovdje i koji nikad nisu bili u Srbiji, prijavljeni za glasanje putem pošte. Imamo situaciju gdje su na biračkim spiskovima evidentirani umrli, pa je tako više od 500 osoba na spisku starijih od 80 godina, tu imamo ljude koji su umrli prije 15-ak godina. Primjer je Cura Špiodić koja je umrla 2009. godine. To je što znamo ovdje, ali imamo ljude za koje ne znamo jesu li živi, jer žive ili su živjeli u Srbiji. Srbija nema obavezu da šalje podatke BIH o umrlima i onda takvi ljudi mogu biti godinama na biračkom spisku.

Srbija je aktivno uključena u izborni inžinjering, čemu smo svjedoci ovih dana, kada se službenim vozilima srbijanskih gradova dovoze ljudi i za dan budu upisani u državljanstvo, predaju za ličnu kartu, i dobiju je brzo, te ostvaruju pravo glasa, a nikakve veze nemaju sa Srebrenicom. U sve to je uključen MUP RS-a gdje CIPS kancelarija radi faktički po 15 sati dnevno. Sprema se obesmišljavanje izbornog procesa, i, pošto izostaje, bilo kakva reakcija nadležnih, pitanje je kako će izgledati dan poslije izbora.

Preporod.info: Je li ikada iko odgovarao za krađu identiteta, lažno predstavljanje, glasanje u ime drugoga...? Zašto organi gonjenja, Tužilaštvo, šute?

Tabaković: Niko nikad nije odgovarao, na pitanje odgovor trebaju dati nadležni.

Preporod.info: Prethodne četiri godine Bošnjaci su imali za načelnika čovjeka koji veliča ratne zločince. Šta se dešavalo u Srebrenici od kako je Grujičić sjeo u fotelju?

Tabaković: Grujičić u suštini nije bio načelnik svih građana, niti se trudio da bude, tako da Bošnjaci nisu imali Grujičića za načelnika, ali su njegovu politiku osjetili na svojoj koži. Općenito gledano, u protekle četiri godine Srebrenica se kreditno zadužila, sve međunarodne organizacije (UNDP, JICA i druge) su napustile Srebrenicu, niko od međunarodnih predstavnika i ambasadora ne dolaze u Srebrenicu. Ono što je urađeno u gradu je od sredstava koja su ostala iza bivšeg načelnika Ćamila Durakovića, tako da Grujičić nije ništa uradio osim narušavanja međuljudskih odnosa, incidenata i provokacija na nacionalnoj osnovi.

Preporod.info: Srebrenice se svi sjete 11.jula. Do tada porodice same obilaze mezarja svojih očeva, sinova, djece... Kako je njima prolaziti kroz to da se Srebrenicom ore prijeteće pjesme, provokacije, da gledaju zastrašivanja... Tu su zbog žrtava, no, koliko su oni zaista sigurni, jesu li u opasnosti? Kakvi su trenutni odnosi u Srebrenici?

Tabaković: Nisu to prijatne situacije, ali ljudi to ovdje doživljavaju često, pa je postalo neka nenormalna "normalnost". Nekad smo mi imali defile pripadnika četničkog pokreta kroz Srebrenicu, danas imamo "veselja" u krugu crkve. To je žalosno da iz crkve dolaze takve stvari. Mi nikad ne znamo kada će i hoće li od verbalnog doći do nekog fizičkog incidenta. Hoću da vjerujem da neće. Odnosi u Srebrenici, ljudi žive, rade, bore se. Teško je definistati međunacionalne odnose, ali ljudi žive na kraju krajeva, jedni pored drugih.

Prepord.info: Kao kandidat za načelnika, šta će biti Vaša politika? Šta će Vam biti prioritet ukoliko osvojite neophodan broj glasova?

Tabaković: Srebrenici kao prvo moramo vratiti dostojanstvo. Na čelu Srebrenice ne treba da bude osoba koja negira genocid, i to je osnova za popravljanje odnosa, da Srebrenica stane na zdravije noge. Kao načelnik, ja ću biti predstavnik svih građana. Naravno, zdravija politika bi dovela i investitore, jer nama trebaju pogoni, radna mjesta. Zbog situacije u zemlji, regionu, i kada mladi odlaze, mi moramo ponuditi daleko bolje uslove i investitorima, ali i ljudima koji bi htjeli da žive ovdje. Imamo mi mladih istrajnih osoba, koji žive, rade, i takvi bi uspjeli bilo gdje lakše nego u Srebrenici, ali u razgovoru s njima uvijek kažu da im je srce i duša ovdje.

Svako dijete koje se rodi naš je uspjeh. To je ona politika koju želimo voditi, napretka. Svi su umorni ovdje od politike, svađa, tenzija. Ljudima treba mir, konkretan rad, i što manje Srebrenice u negativnom svjetlu.

Preporod.info: Šta brojke pokazuju, koliko ljudi doista ima pravo na glasanje kada je riječ o RS-u iz dijaspore?

Tabaković: Za Republiku Srpsku ne znam tačne podatke, ali u Srebrenici je to 2.301 osoba koja je ostvarila pravo glasa putem pošte. Tu su i osobe bošnjačke i srpske nacionalnosti. Oni su se registrovali, ali hoće li svi ostvariti u praksi svoje pravo. Situacija oko koronavirusa je poremetila cijeli svijet, poštanski saobraćaj, pa sumnjamo da će koverte sa listićima iz Amerike stići na vrijeme. CIK se pravi nijem na sve to i rokovi su kao da se ništa ne događa. Jednostavnije bi bilo da ljudi iz USA šalju svoje koverte u DKP, odakle bi se diplomatskom poštom to dostavilo. CIK govori da to treba uraditi za Finsku i Mađarsku, ali za Ameriku ne govori.

Pitanje: Ukoliko pobjedi ponovo Grujičić, šta bi to značilo za žrtve, Srebrenicu, Bošnjake i povratak onih koji još uvijek nisu se vratili na svoje ognjište?

Tabaković: Povratka teško da bi bilo, ali bi imali situaciju da bi za četiri godine sigurno imali manje Bošnjaka ovdje nego što je to sada.

Preporod.info: Na koji način se može spriječiti izborna krađa?

Tabaković: Prvo nadležne institucije i organi treba da reaguju na ove predizborne malverzacije. Reakcija izostaje. Teško će biti spriječiti izborne krađe. Vidjeli smo i trgovinu biračkim odborima, nažalost tu su bile uključene i neke stranke koje se zovu probosanske. Posmatrači CIK-a, međunarodnih organizacija, bi doprinijeli tome da se dijelom spriječe izborne krađe.

Preporod.info: Nedavno je preselila i majka dvojice ubijenih Srebreničana, Nura Alispahić. Koliko majki još nije dočekalo da nađe najmilije?

Tabaković: Rahmet našoj majci Nuri Alispahić. Njena sudbina i njen život je nešto što je teško prepričati, sad zamislite kako je živjeti takav život. 25 godina poslije genocida mi nismo pronašli sve naše ubijene. Prvo je bila nada da će biti živi, poslije da ćemo ih pronaći i dostojno ukopati. Još uvijek za mnoge traje ta nada da nađu bar jednu kost svojih voljenih. Mnoge majke su umrle, a nisu to dočekale. Još uvijek stotine majki čeka da nađe kosti.

Preporod.info: Koji su najveći problemi s kojima se povratnici u RS-u susreću? Imamo diskriminaciju u obrazovanju, djeca ne mogu da izučavaju bosanski jezik. Dokle će to tako biti?

Tabaković: Pitanje na koje ja kao običan čovjek i čovjek čija djeca idu u školu u Srebrenici nemam odgovor. Nemam odgovor ni kao delegat u Vijeću naroda RS-a. Naime, to je problem koji traje godinama. Svjesno se diskriminišu naša djeca.

Pitanje: Kakvo je stanje kada je riječ o korona virusu u Srebrenici? Ima li zaraženih, gdje se liječe, koliko je porodica zaposlenih, koliko je onih koji su na rubu egzistencije?

Tabaković: Srebrenica se generalno dobro drži kad je u pitanju korona virus. Nemamo mnogo zaraženih, nekoliko osoba. Doduše Srebrenica je površinski velika opština, razuđenost i mali broj stanovništva je sigurno doprinio tome. Povratnici mogu da se liječe u Federaciji, s tim da postoje određene procedure, ali svima je teško u ovoj situaciji.

Pitanje: Odlaze li ljudi iz Srebrenice, kao iz cijele BiH, u inostranstvo? Šta kažu brojke? Zašto je i koliko važna uloga dijaspore na izborima?

Tabaković: Trend odlaska iz Srebrenice nije veliki, ali ni trend povratka. Svi koji rade ovdje ne odlaze, našli su neki mir svoj. Naravno, nije lahka situacija. Otišao nam je određen broj mladih ljudi, što je svakako gubitak. Mi moramo da izgradimo zajednicu nakon genocida, što je dug proces, i kad nam ode jedan mladi čovjek, to je gubitak. Kad se rodi jedno dijete to je veliki dobitak. Nadati se da ćemo imati bolje uslove da nam mladi ne odlaze, nego da dolaze ovdje.

Pitanje: Po Vašem mišljenju, imaju li Srebreničani snage da se izbore za bolje sutra?

Tabaković: Srebreničani su pobjednici. Nakon svega su se vratili, bore se, rade. Ako iko ima snage, to su ljudi koji žive ovdje. Svaki čovjek je filmska priča, svako iza sebe ima priču, tragi��nu, tešku, ali ovdje stanuje optimizam. Kad ne bude optimizma, neće biti ni Srebrenice. Srebrenica je temelj države Bosne i Hercegovine, a ovi ljudi njen kamen - temeljac.

Izvor

[balkantimes]

Schwarz-Schilling o 25 godina Dejtonskog sporazuma

Ove godine se navršava 25 godina od kako je američki gradić Dayton, Ohio, ušao u historiju. Tamo je 21. novembra 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, potpisali 14. decembra 1995. u Parizu, piše Christian Schwarz-Schilling, bivši visoki predstavnik za BiH .

Kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH, 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice, piše ovaj njemački politčar u tekstu koji je objavio dw.com.

Američka administracija predsjednika Billa Clintona se početkom 1994. iz više razloga snažno angažovala u tada ratnoj BiH, i u martu 1994. posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata, da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio "Kontaktnoj grupi", sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke, kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.

Agresor je nagrađen, napadnuti su kažnjeni

Plan tadašnje "Kontakt grupe" zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. "etničko čišćenje" koje su počinili Srbi, prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba.

Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile "homogene"etničke grupe: Srbi s jedne strane i Federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

Sjedinjene Države, koje su se dugo protivile priznavanju rezultata rata, početkom 1995. godine su ipak napravile politički zaokret i priznale ratna osvajanja tj. "etnička čišćenja", a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Dejtonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni.

Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?

Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Bosna i Hercegovina je opstala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežno srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje - Brčko Distrikt. Međunarodna zajednica predvidjela je i poziciju Visokog predstavnika koji nadgleda provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.

Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje "vitalne nacionalne interese" kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični "konstitutivni narod" vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima.

Nakon gotovo četiri godine rata, s više od 100.000 žrtava, preko dva miliona izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovina Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kao i danas teško, s puno muke i uz velike napore. Dejtonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.

Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH - nažalost za mnoge ljude prekasno.

Oduzeta prava manjinama

A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orjentisati. Prema Dejtonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka svojim kućama, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak na ognjišta u staru domovinu izgledao potpuno drugačije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i "čistiti".

Dejtonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Dejtonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.

Mora se reći da je Dejtonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je dio Sporazuma, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su dejtonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplikovani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnik korak po korak mijenjati Sporazum.

Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Dejtonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obaveznoj reviziji, tako da su promjene Dejtonskog sporazuma trebale biti izvršene nakon otprilike tri godine.

Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalifikovani ljudi odlaze iz BiH, godinama i gotovo nezaustavljivo. Dejtonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU.

BiH - najveći gubitnik ratova u bivšoj Jugoslaviji

Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašni rat tog vremena? Međunarodna zajednica toleriše agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bh. političara, kojom se godinama veliča osuđene ratne zločince.

Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog bonskim ovlastima da to promijeni ali ona to ne radi. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Dejtonski sporazum. Ili treba da dopustimo da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?

Snažni igrač Rusija, koja ima sopstvene interese, već se dugo miješa u situaciju u regionu i uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU i SAD. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.

Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. "Snaga činjenica" već 25 godina od uspostave Dejtona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH - a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Dejtonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.

Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: "I kažem svom narodu: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod."

Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu.

Izvor: dw.com

[balkantimes]

VIŠE OD SEDAM DECENIJA NAKBE: Dana kada je osnovan Izrael i počeo progon Palestinaca

Palestina se svake godine sve više udaljava od svojih snova, a njihovi nacionalni ciljevi o povratku i nezavisnosti posljednjih godina su suočeni s neumoljivim napadima

Milioni Palestinaca danas obilježavaju 72. godišnjicu Nakbe, odnosno Dan velike katastrofe, koji simbolizira stradanja i progone palestinskog naroda od osnivanja izraelske države na palestinskoj zemlji. Milioni Palestinaca i danas imaju status izbjeglice i sanjanju o danu kada će se vratiti u domovinu.

Palestina se svake godine sve više udaljava od svojih snova, a njihovi nacionalni ciljevi o povratku i nezavisnosti posljednjih godina su suočeni s neumoljivim napadima.

STATUS QUO

Uvjeti uzrokovani zbližavanjem arapskog svijeta s Izraelom, unutrašnjom podjelom Palestinaca, slabošću međunarodnih faktora te protivpravnim pristupom SAD-a i Izraela, opisuju se kao najteža situacija s kojom se palestinsko pitanje suočilo posljednjih godina.

Palestinci koji su uspostavom Izraela izgubili većinu svoje domovine, ušli su u 72. godinu Nakbe u sjeni takozvanog “Mirovnog plana za Bliski istok”, koji je predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump najavio s izraelskim premijerom Benyaminom Netanyahuom za rješenje izraelsko-palestinskog pitanja.

Dok takozvani mirovni plan SAD-a daje Izraelu potpunu dominaciju na području između Sredozemlja i rijeke Jordan, Palestincima nameće da prihvate ovu privilegiju datu u Tel Avivu u zamjenu za “takozvanu državu” i “ekonomski prosperitet”.

Takozvani mirovni plan ignorira zahtjeve Palestinaca kao što su pravo na povratak, Istočni Jeruzalem, uklanjanje naselja, te u potpunosti eliminiše mogućnost “dvodržavnog rješenja” na historijskom palestinskom teritoriju.

Osim toga, takozvani mirovni plan u starogradskoj okupiranoj četvrti Istočnog Jerusalema, koji predviđa zaštitu trenutne situacije (status quo) za prvu kiblu mulimana Mesdžid al-Aksa, otvara Harem-i Šerif za jevreje u skladu s izraelskim tezama, odnosno situaciju mijenja u njihovu korist.

Primjenjujući Trumpov plan na palestinskim teritorijima unatoč Palestincima i međunarodnoj zajednici, Izrael u potpunosti eliminiše ideju o potpuno nezavisnoj, suverenoj palestinskoj državi čiji je glavni grad Istočni Jeruzalem prema granicama iz 1967. godine, o kojoj su Palestinci oduvijek sanjali.

BOL KOJA TRAJE 2 GODINE

Dan nakon što je 1948. godine proglašena je nezavisnost Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine, 15. maj, Palestinci obilježavaju kao Nakbu, početak katastrofe koju taj narod i dalje proživljava pred agresivnom i okupatorskom politikom Izraela.

U proteklih više od sedam decenija Izrael je okupirao više od 85 posto od ukupno 27.000 kvadratnih kilometara palestinske teritorije, a izraelske vlasti nastavljaju sa izgradnjom ilegalnih jevrejskih naselja na području Istočnog Jerusalema i Zapadne obale koji su okupirani 1967. godine.

Termin Nakbe koristi se za dan kada je osnovan Izrael i počeo progon Palestinaca, a prvi ga je upotrijebio sirijski historičar Konstantin Zurayk u knjizi “Šta znači Nakbe“. Na današnji dan Palestinci širom svijeta organiziraju proteste protiv izraelske okupatorske politike.

Današnji dan Izraelci slave kao dan osnivanja izraelske države, dok Palestinci ovaj dan obilježavaju kao početak katastrofe koja traje, odnosno sistematskog progona u kojem je blizu milion, odnosno 67 posto Palestinaca protjerano sa svojih ognjišta.

Danas širom svijeta status izbjeglice ima više od šest miliona Palestinaca, od kojih je 5,3 miliona registrirano i u bazi Agencije Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA).

U proteklih 72 godine izraelske vlasti su u potpunosti uništile ukupno 675 palestinskih naselja, ubijene su hiljade Palestinaca, a mnogi palestinski gradovi su postali jevrejski. U tom procesu je vođeno i sistemsko uništavanje svih elemenata kulturne i tradicijske baštine Palestinaca.

Prognani Palestinci danas ��ive u oskudnim uvjetima u ukupno 61 izbjegličkom kampu na području Palestine i u drugim zemljama.

Većina interno raseljenih Palestinaca živi u Gazi u kojoj se nalazi osam izbjegličkih kampova. Najveći kamp u Gazi je Jabalia u kojem je zbrinuto 108.000 izbjeglih, a taj kamp je poznat kao mjesto sa kojeg je 1987. godine krenula palestinska pobuna intifada.

Na Zapadnoj obali se nalazi 20 izbjegličkih kampova među kojima je najveći Birzait u kojem je smješteno 132.000 prognanih Palestinaca.

NAPOLEONOVA STOPA

Veliki broj Palestinaca protjeran je u susjedne zemlje, a i danas palestinske izbjeglice žive u 12 kampova u Libanu, deset kampova u Jordanu i 12 takvih kampova u ratom zahvaćenoj Siriji.

Neki analitičari smatraju da je sjeme Nakbe začeto idejom francuskog generala Napoleona Bonaparte, pa zatim u plan pretvoreno u Belfourskoj deklaraciji, a da je tu ideju u konkretno djelo počeo provoditi prvi izraelski premijer Ben Gurion.

Napoleon je još 1799. godine iznio ideju da se na području tadašnje Palestine pod osmanskom vladavinom osnuje jevrejska država. Uslijedilo je masovno doseljavanje Jevreja iz svih dijelova svijeta u Palestinu i tako je pripremljen projekat okupiranja Palestine od strane cionista.

Britanska vojska vođena generalom Edmundom Allenbyjem zauzela je Jerusalem 1917. godine, a okončanjem osmanske vladavine u Palestini je otvoren put za realizaciju cionističkog plana utemeljenja jevrejske države. Iste godine je objavljena i Belfourska deklaracija kojom je predviđeno osnivanje te države.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 29. novembra 1947. godine usvojila rezoluciju kojom se predviđa podjela palestinske teritorije na palestinsku i jevrejsku državu. Protiv te odluke bili su Palestinci i mnoge arapske zemlje, a cionisti su je slavili kao veliki uspjeh.

Dan kasnije cionisti su formirali naoružanu grupu Kaganah koja je zauzela područja na kojima je omogućeno naseljavanje Jevreja. Po okončanju britanskog mandata nad Palestinom, David Ben Gurion je 14. maja 1948. godine proglasio da je osnovana država Izrael. Nastavljeni su progoni Palestinaca i okupacija njihove zemlje.

Izrael je kao članica UN-a priznat 3. marta 1949. godine, od kada su nezavisnost Izraela priznale Sjedinjene Američke Države i mnoge druge zemlje svijeta.

Cionistički pokret ideju utemeljenja jevrejske države temelji i okupaciju palestinske teritorije opravdava sa tri glavne tvrdnje, među kojima je na prvom mjestu propaganda britanskog pisca Israela Zangwilla koji je pisao da je “zemlja bez naroda namijenjena narodu bez zemlje“, a što u suštini poriče postojanje palestinskog naroda. Cionisti također tvrde da je na tom području postojala jevrejska država i prije 2.070 godina. Treća cionistička tvrdnja poriče progon Palestinaca i govori o navodnoj seobi Palestinaca koji su dobrovoljno prodali svoju zemlju Jevrejima.

Pod vodstvom osnivača modernog političkog cionističkog pokreta Theodora Herzija u švicaskom Bazelu je 1987. godine održan prvi kongres cionista na kojem je zvanično započet projekat stvaranja jevrejske države.

Prognani Palestinci i danas u izbjegličkim kampovima sanjaju o povratku na okupirana ognjišta. Prepreka u tome im je činjenica da Izrael ne implementira rezoluciju Ujedinjenih nacija koja izbjeglicama daje pravo na povratak kućama ili isplatu naknade za njihovu zemlju.

I više od sedam decenija Nakbe za Palestince predstavlja katastrofu i progon koji i dalje traju.

Izvor: thebosniatimes.ba

[balkantimes]

Palestinci obilježavaju godišnjicu Nakbe, 72 godine progona i stradanja

Milioni Palestinaca danas obilježavaju 72. godišnjicu Nakbe, odnosno Dan velike katastrofe, koji simbolizira stradanja i progone palestinskog naroda od osnivanja izraelske države na palestinskoj zemlji.

Palestina se svake godine sve više udaljava od svojih snova, a njihovi nacionalni ciljevi o povratku i nezavisnosti posljednjih godina su suočeni s neumoljivim napadima. Milioni Palestinaca i danas imaju status izbjeglice i sanjanju o danu kada će se vratiti u domovinu

Uvjeti uzrokovani zbližavanjem arapskog svijeta s Izraelom, unutrašnjom podjelom Palestinaca, slabošću međunarodnih faktora te protivpravnim pristupom SAD-a i Izraela, opisuju se kao najteža situacija s kojom se palestinsko pitanje suočilo posljednjih godina.

Palestinci koji su uspostavom Izraela izgubili većinu svoje domovine, ušli su u 72. godinu Nakbe u sjeni takozvanog “Mirovnog plana za Bliski istok”, koji je predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump najavio s izraelskim premijerom Benyaminom Netanyahuom za rješenje izraelsko-palestinskog pitanja.

Dok takozvani mirovni plan SAD-a daje Izraelu potpunu dominaciju na području između Sredozemlja i rijeke Jordan, Palestincima nameće da prihvate ovu privilegiju datu u Tel Avivu u zamjenu za “takozvanu državu” i “ekonomski prosperitet”.

Takozvani mirovni plan ignoriše zahtjeve Palestinaca kao što su pravo na povratak, Istočni Jeruzalem, uklanjanje naselja, te u potpunosti eliminiše mogućnost “dvodržavnog rješenja” na historijskom palestinskom teritoriju.

Osim toga, takozvani mirovni plan u starogradskoj okupiranoj četvrti Istočnog Jerusalema, koji predviđa zaštitu trenutne situacije (status quo) za prvu kiblu mulimana Mesdžid al-Aksa, otvara Harem-i Šerif za jevreje u skladu s izraelskim tezama, odnosno situaciju mijenja u njihovu korist.

Primjenjujući Trumpov plan na palestinskim teritorijima unatoč Palestincima i međunarodnoj zajednici, Izrael u potpunosti eliminiše ideju o potpuno nezavisnoj, suverenoj palestinskoj državi čiji je glavni grad Istočni Jeruzalem prema granicama iz 1967. godine, o kojoj su Palestinci oduvijek sanjali.

Bol koja ne prestaje 72 godine

Dan nakon što je 1948. godine proglašena je nezavisnost Izraela na okupiranoj teritoriji Palestine, 15. maj, Palestinci obilježavaju kao Nakbu, početak katastrofe koju taj narod i dalje proživljava pred agresivnom i okupatorskom politikom Izraela.

U proteklih više od sedam decenija Izrael je okupirao više od 85 posto od ukupno 27.000 kvadratnih kilometara palestinske teritorije, a izraelske vlasti nastavljaju sa izgradnjom ilegalnih jevrejskih naselja na području Istočnog Jerusalema i Zapadne obale koji su okupirani 1967. godine.

Termin Nakbe koristi se za dan kada je osnovan Izrael i počeo progon Palestinaca, a prvi ga je upotrijebio sirijski historičar Konstantin Zurayk u knjizi “Šta znači Nakbe“. Na današnji dan Palestinci širom svijeta organiziraju proteste protiv izraelske okupatorske politike.

Današnji dan Izraelci slave kao dan osnivanja izraelske države, dok Palestinci ovaj dan obilježavaju kao početak katastrofe koja traje, odnosno sistematskog progona u kojem je blizu milion, odnosno 67 posto Palestinaca protjerano sa svojih ognjišta.

Status izbjeglice ima više od šest miliona Palestinaca

Danas širom svijeta status izbjeglice ima više od šest miliona Palestinaca, od kojih je 5,3 miliona registrirano i u bazi Agencije Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA).

U proteklih 72 godine izraelske vlasti su u potpunosti uništile ukupno 675 palestinskih naselja, ubijene su hiljade Palestinaca, a mnogi palestinski gradovi su postali jevrejski. U tom procesu je vođeno i sistemsko uništavanje svih elemenata kulturne i tradicijske baštine Palestinaca.

Prognani Palestinci danas žive u oskudnim uvjetima u ukupno 61 izbjegličkom kampu na području Palestine i u drugim zemljama.

Većina interno raseljenih Palestinaca živi u Gazi u kojoj se nalazi osam izbjegličkih kampova. Najveći kamp u Gazi je Jabalia u kojem je zbrinuto 108.000 izbjeglih, a taj kamp je poznat kao mjesto sa kojeg je 1987. godine krenula palestinska pobuna intifada.

Na Zapadnoj obali se nalazi 20 izbjegličkih kampova među kojima je najveći Birzait u kojem je smješteno 132.000 prognanih Palestinaca.

Veliki broj Palestinaca protjeran je u susjedne zemlje, a i danas palestinske izbjeglice žive u 12 kampova u Libanu, deset kampova u Jordanu i 12 takvih kampova u ratom zahvaćenoj Siriji.

Neki analitičari smatraju da je sjeme Nakbe začeto idejom francuskog generala Napoleona Bonaparte, pa zatim u plan pretvoreno u Belfourskoj deklaraciji, a da je tu ideju u konkretno djelo počeo provoditi prvi izraelski premijer Ben Gurion.

Napoleon je još 1799. godine iznio ideju da se na području tadašnje Palestine pod osmanskom vladavinom osnuje jevrejska država. Uslijedilo je masovno doseljavanje Jevreja iz svih dijelova svijeta u Palestinu i tako je pripremljen projekat okupiranja Palestine od strane cionista.

Britanska vojska vođena generalom Edmundom Allenbyjem zauzela je Jerusalem 1917. godine, a okončanjem osmanske vladavine u Palestini je otvoren put za realizaciju cionističkog plana utemeljenja jevrejske države. Iste godine je objavljena i Belfourska deklaracija kojom je predviđeno osnivanje te države.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je 29. novembra 1947. godine usvojila rezoluciju kojom se predviđa podjela palestinske teritorije na palestinsku i jevrejsku državu. Protiv te odluke bili su Palestinci i mnoge arapske zemlje, a cionisti su je slavili kao veliki uspjeh.

Dan kasnije cionisti su formirali naoružanu grupu Kaganah koja je zauzela područja na kojima je omogućeno naseljavanje Jevreja. Po okončanju britanskog mandata nad Palestinom, David Ben Gurion je 14. maja 1948. godine proglasio da je osnovana država Izrael. Nastavljeni su progoni Palestinaca i okupacija njihove zemlje.

Izrael je kao članica UN-a priznat 3. marta 1949. godine, od kada su nezavisnost Izraela priznale Sjedinjene Američke Države i mnoge druge zemlje svijeta.

Cionistički pokret ideju utemeljenja jevrejske države temelji i okupaciju palestinske teritorije opravdava sa tri glavne tvrdnje, među kojima je na prvom mjestu propaganda britanskog pisca Israela Zangwilla koji je pisao da je “zemlja bez naroda namijenjena narodu bez zemlje“, a što u suštini poriče postojanje palestinskog naroda. Cionisti također tvrde da je na tom području postojala jevrejska država i prije 2.070 godina. Treća cionistička tvrdnja poriče progon Palestinaca i govori o navodnoj seobi Palestinaca koji su dobrovoljno prodali svoju zemlju Jevrejima.

Pod vodstvom osnivača modernog političkog cionističkog pokreta Theodora Herzija u švicaskom Bazelu je 1987. godine održan prvi kongres cionista na kojem je zvanično započet projekat stvaranja jevrejske države.

Prognani Palestinci i danas u izbjegličkim kampovima sanjaju o povratku na okupirana ognjišta. Prepreka u tome im je činjenica da Izrael ne implementira rezoluciju Ujedinjenih nacija koja izbjeglicama daje pravo na povratak kućama ili isplatu naknade za njihovu zemlju.

I više od sedam decenija Nakbe za Palestince predstavlja katastrofu i progon koji i dalje traju.

Izvor: aa.com.tr