#pantovčak

[zoranphoto]

S Pantovčaka stigao žestok odgovor na kritike zbog skandala oko akreditacije

  Nakon niza kritika kojima je izložen predsjednik Zoran Milanović jer je novinaru Jutarnjeg lista Krešimiru Žabecu odbio izdati akreditaciju za konferenciju za novinare na Pantovčaku u utorak, oglasio se i glasnogovornik Ureda predsjednika Nikola Jelić na Twitteru     Jelić je napisao da je pokiran porukom koju ministrica zadužena za medije šalje novinarima i cijeloj javnosti kada asistira javnom političkom vjenčanju Plenkovićeve Vlade i Hanza media. 'S pozicije moći odlučivanja o (ne)financiranju medija, tako lažljivo braniti neovisnost medija može samo HDZ', napisao je Jelić. Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek izjavila je u utorak da je šokirana nezapamćenom zabranom pristupa novinaru na konferenciju za novinare predsjednika Republike Zorana Milanovića, dodavši kako on u svom mandatu sustavno napada institucije     'Šokirana sam porukom koju Zoran Milanović šalje novinarima i cijeloj javnosti odlukom da se novinaru Jutarnjeg lista zabrani praćenje tiskovne konferencije u Uredu predsjednika', istaknula je Obuljen Koržinek putem priopćenja. Na pitanje zašto je novinaru Jutarnjeg lista zabranjen dolazak na press konferenciju, Milanović je kazao: 'To nije medijska kuća, nego kartel. To nije medij, to sa slobodnim medijima nema veze. Tko god tamo piše, nije novinar.' Šokiran sam porukom koju ministrica zadužena za medije šalje novinarima i cijeloj 🇭🇷 javnosti kada asistira javnom političkom vjenčanju Plenkovićeve Vlade i Hanza media. S pozicije moći odlučivanja o (ne)financiranju medija, tako lažljivo braniti neovisnost medija može samo HDZ. pic.twitter.com/ZbUPahqbLv — Nikola Jelić (@NikolaJeli2) July 4, 2023 Tportal.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

[hriminal]

Službeni Pantovčak u petak je objavio da Milanović neće otputovati na krunidbu Charlesa III. zbog kvara na službenom zrakoplovu.

U subotu je u izjavi novinarima ministar rekao da je “nedvojbeno” da je Milanović trebao doći na krunidbu te da predsjednik mora znati što su mu prioriteti.  “U Ustavu piše da predsjednik države predstavlja svoju državu u inozemstvu, a on to ne čini”, rekao je Grlić Radman i dodao da Milanović mora shvatiti što “zapravo predsjednik države radi”. 

Ministar je rekao da je “uskočio” kako bi se spasila reputacija države te da je odmah rezervirao avionske karte komercijalnim letom nakon što ga je nazvao premijer.

Jedno od najodvratnijih hercegovana u hrvatskoj, koji veliku većinu dana provodi brinući za interese BiH, je upravo dotaknuo novo dno.

[razistoricharka]

The Croatian Peasant's Party was the absolutely dominant force in Croatian politics through the interbellum with some wild positions vacillating from "utopian socialism and anti-clericalism" to "religious nationalism" and so on and I could go on about how much of a fascinating hodgepodge is but one of the aspects that sticks out to me is that it had its own two paramilitaries (Croatian Peasant Defense and Croatian Civil Defense) and this one incident in which their fanatical supporters besieged the castle of former Viceroy Antun Mihalović and systemically exterminated his goons.

In 1922, he bought the Erdödy castle in Kerestinac where he lived and was its last owner before it was turned into a prison. The Kerestine estate had 650 acres, and he clashed over it with former political allies and friends during the agrarian reform. As he got into a lot of debt during its renovation, he was forced to agree to cooperate with the Ministry of Agrarian Reform. His financial position improved somewhat when he became the owner of a company for the import and sale of cars. In the Kingdom of Yugoslavia, he was a member of the Yugoslav Radical Community. He was the leader for Croatia of the fascist JUGORAS organization of Yugoslav Prime Minister Milan Stojadinović, the so-called blueshirts. On April 16, 1936, several members of JUGORAS set off on a road through the surrounding villages to Mihalović's castle in Kerestinac for a meeting. Along the way, they shouted slogans against Maček (leader of the Croatian Peasant Party) and the HSS (Croatian Peasant Party), which disturbed the villagers. They thought they were going to attack Maček in nearby Kupinec. They soon armed themselves and surrounded the castle and demanded the surrender of JUGORAS. Then Mihalović came out of the castle with a pistol, refusing the demands of the peasants, whereupon the peasants attacked him, injured him and stole his pistol. The enraged peasants then killed all JUGORAS members. After that, he bought a small apartment in Pantovčak and moved there, fearing that the peasants from Kerestinac would kill him.

They just don't make politics like this anymore.

would you still love me if i infodumped about the croatian peasant movement

[spectatorzg]

Rješenje je nađeno, Milanović će se voziti u Boltu. Već mu se javio gospodin Filip!

Nije lako ovih dana gospodinu Anti Ćaleti, šefu nabave na Pantovčaku. Lako je bilo biti šef nabave kod Kolinde, pa okreneš broj ili dva i nabaviš par tona lososa, tonu dvije pancete za ukoso narezat da Jakov ne kolabira. Ali, evo sad daj ti nađi helikopter. Iliti zrakomlat. Ili helihopter kako je govorio bivši ministar obrane. A rečeni Ante provodi dane u skupljanju ponuda, ma lažem, u traženju…

[gtaradi]

Vojska tjerala paunove da Kolinda može spavati

Vojska tjerala paunove da Kolinda može spavati

Počasno-zaštitna bojna, koja je na Markovu trgu i Pantovčaku u masi svečanih prigoda vidljivo diskretno odavala počast državnicima – a u svakodnevnim okolnostima čuva elitne državne urede i rezidencije – došla je nedavno u centar pozornosti zbog koškanja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića oko odora koje će nositi u svečanim prigodama. Milanović je, naime, “crvene mundire” vratio u muzej,…

[radiogornjigrad]

Domagoj Margetić: ". "L'chaim Maddam Secretary!"

Domagoj Margetić: “. “L’chaim Maddam Secretary!”

Kad je 1994. Madeleine Albright stigla u Zagreb i na Tuđmanov Pantovčak, bio sam daleko najmlađi u Uredu Predsjednika. Na ad hoc pripremljenom domjenku u Južnom salonu, stajao sam uz vanjsku staklenu atijenu kad mi je prišao njen “chief pf staff”. “Vi ste tako mlad, Što točno radite?”, pitao me naivni i neupućeni član američke delegacije. “Ovdje sam referent za sportske terene”, odgovorim mu…

[urbanidesnicar]

Zemlja sunca, mora i znamenitih shupaka

Hrvatice i Hrvati, građani Hrvatske. Dobro došli u Novi Svjetski Poredak. Nikad nam nije bilo bolje, jel' da? Hoćemo li opet glasati za desni centar? Hoćemo! A za komunjare? Dakako! Za Jude i sve one što nas mrze? Dašta ćemo! Svaka nam čast, nismo se baš satrali od pameti...

U zadnjem tekstu sam bio malo vulgaran. A nije me tako mater učila. Jer u našoj kući se nikada nije psovalo. Osim ujutro, popodne i navečer. Nisam ni papak ni krkan, ali živina razumije samo jezik stoke. Nema poante s njima biti fin. Ali stvarno se moram malo uozbiljiti. Jebo ja sliku svoju, ako više ikad opsujem.

Kaže Penava: "Padne li Sabor, pasti će i sve druge institucije." Nije bitno. Jer je Ustavni sud odlučio da odluke o Covid potvrdama donosi Stožer a ne Sabor. Dakle i tu su nas uspjeli zajebat. Četiri jahača apokalipse (Markotić, Božinović, Capak, Beroš) su ostvarili ono, što ni četnicima nije uspjelo. Uzeše nam slobodu, zatvoriše nas u geto i sad nas taru bio-terorističkim metodama. Totalitarni sustav koji danas imamo, nije viđen još od doba ćopavog bravara. Sve to budnim okom prate, punokrvni bik Plenkonja i njegova telad. Imamo i novi turistički slogan: "Zemlja sunca, mora i znamenitih shupaka". Turisti bi nakon obilaska naše obale, organizirano dolazili na Pantovčak i Banske dvore. Koje bi preuredili u Nacionalni park. Nešto poput Breona. Jer tu borave egzotična bića, koja su u svijetu već odavno izumrla.

Zašto nam uopće treba Sabor? Kad (neizabrani) birokrati već imaju Staljinističke ovlasti. Samo je jedan način da Hrvatsku vratimo Hrvatima. Da vojska i policija otkažu poslušnost JUDAMA, i stanu na stranu naroda. Nakon toga treba proglasiti vanredno stanje i sastaviti VLADU NACIONALNOG JEDINSTVA.

Ali koliko je ovo izvjesno i realno? Kad znamo da se sličan scenarij još nigdje nije dogodio. Zašto? Sotonjare su mislile na sve, jer projekt Novog Svjetskog Poretka nije od jučer. Imali su dovoljno vremena za čistke, u svim relevantnim institucijama i strankama. Bojim se da ni vojska i policija nisu ostale imune. Pogledajmo malo biografije zapovjednog kadra i sve će nam biti jasno. Mora im se priznati da su ovo znalački isplanirali. Što smo mi za to vrijeme radili? Orilo, gorilo jebe se nas. Ipak, još uvijek dajemo znake života. U svim većim gradovima, ljudi prosvjeduju protiv segregacije, jednoumlja i diskriminacije. Ovo je i te kako bitno, jer im treba pokazati da nismo svi ovce. Duboki naklon svima onima, koji su digli svoj glas protiv fašističkih mjera Soroševih podanika.

Psihopate su ubacile u treću brzinu. Cilj im je do kraja godine, navući na iglu sve što diše. A mali od vojne lekarke kaže: "Nema nam druge nego se cijepiti". Što nam napri��a diko naša ćorava? Možda bi ga ovaj put, za promjenu trebali poslušati. Jer nam dolazi strašna "Delta". Jedini problem je što ista ne postoji. Radi se o "umjetničkom" imenu za epidemiju među cijepljenima. Jesam li siguran? Tisuću posto. I šire...

Ajmo opet ponoviti ono što je jasno ko' dan. Svima, samo ne NJIMA. Cjepivo protiv COVID-a je eksperimentalna genska terapija. Pravo cjepivo treba proći nekoliko faza testiranja da bi se ustanovile sve nuspojave i rizici. A za to su potrebne godine. Poanta ovoga monologa? Nemate nas pravo zvati "antivakserima", jer ne možeš biti protiv nečega što ne postoji. Ali to nije sve. Je li nas  tzv. "cjepivo" čuva od zaraze? NE. Od prenošenja virusa? NE. Čemu onda služe potvrde? Isključivo da se kazne neposlušni. Jer danas je grijeh biti zdrav i neprilagođen. Zato nas treba izolirati iz društva. I tretirati kao gubavce. Drug Njonjo vec predlaže da nas stave u karentenu. A nakon toga? Peč, dimnjak, sapun...?

U te "potvrde" možemo slobodno smotati domaću škiju, i zapaliti ko' ljudi. Jer ista ne vrijedi bez "boostera". Što je to? Nešto kao Windows update, koji će biti obvezan svako 3 do 6 mjeseci. Toliko u prosjeku traje "zaštita" koju ti daje "cjepivo". Za više informacija pitati: Engleze, Izraelce, Kanađane, Australce i ostale novonormalne banana republike.

Zaključak? Neka, hvala. Cijepite mater svoju. Spreman sam trpiti sve simptome. Mada je nedostatak čula mirisa vrlo zajebana stvar. Ovo govorim iz iskustva, jer nakon operacije sinusa skoro mjesec dana nisam mogao ništa nanjušiti. Ali ima to i dobrih strana. Pustiš "goluba" u društvu, i ne snosiš nikakve posljedice. "Svi kukajuuuu, jaaa uživaam...." pjevao je Mišo Kovač, zvani Mate.

U zadnje vrijeme poneki komentar kontra cjepiva, prođe i na FB i Twitteru. Da im nije proradila im savjest? Dašta je. Postoji jedna teorija koja donekle ima smisla. Probati ću je sažeti u par rečenica. Cilj? Postupno uvjeriti ljude je PLANdemija prenapuhana, da su sve "mjere" bile nepotrebne i da cjepiva nisu učinkovita. Posljedice? I cijepljeni i zombiji bi se osjetili izigranima, i svoj bijes bi usmjerili prema vlastima. Rezultat? Masovni prosvjedi, pad vladajućih, kaos i anarhija. Rješenje? UN i jedna svjetska vlada dolaze kao spasitelji, smiruju situaciju i preuzimaju globalnu vlast. Vjerovati li ne?

U svijetu vlada nestašica umjetnog gnojiva. Pa što, jebo to? E sinko moj, lako je za male poljoprivrednike. Ali što ćemo sa velikim tvrtkama, čiji proizvodi opskrbljuju velike tržne centre? Nema gnojiva + nema proizvodnje = prazne police. A samim tim i drob. Iliti stomak. Slična je stvar i sa stočnom hranom. A zaključak je isti. Ako na kraju dođe do kanibalizma, Obersnela mi ne dirajte. Već ga odavno otplaćujem na rate.

Trenutno Poljaci brane Europu od najezde mudžahedina. Hvala im. Što ne znači da ih "naši" vazali sutra neće pustiti preko granice. I svakome od nazočnih ponuditi tepsiju baklave i kaHvu. A onda će u zboru zapjevati: "Evo zore, evo dana, evo braće muslimana".

O raspadu BiH se govori od kad je Eva zagrizla jabuku. I to zlatni delišes. Ali u zadnje vrijeme tu priču naročito forsiraju njihovi mediji. Je li im u cilju još jedan rat? Zašto da ne. Kaos je uvijek dobrodošao. Je li moguć taj scenarij? A što to danas nije moguće? Da mi mali zeleni svemirac sleti na balkon i pita "Kume imaš li cigaru?", ne bih se iznenadio. Još bih ga pitao hoće li što popiti? Ovaj put bi Hrvati trebali ostati na tribinama, i uz kokice pratiti vječiti derbi: FK Džihad - FK Genocid. Kad sudac odsvira kraj, jamiti što je naše i napraviti NDH. Ovaj put Zemun nećemo dirati. Iz humanitarnih razloga...

Vidim da dosta ljudi pizdi zbog aparthejda. Razumljivo. Ne ću moći ulaziti u određene objekte? Jebe me se, manje ću potrošiti. Kavu ću piti doma a za restorane svakako nemam vremena (čitaj: vrijeme je novac). Budu li mi djeca gladna, navečer ću razbiti izlog i uzeti što mi treba. Zatvorit će me? Odlično. Tri objeda dnevno, na trošak poreznih obveznika. Što sam više u manjini, sve se bolje osjećam. Kao gospodin sa brčićima zvani  Ado, kad je ulazio u Pariz. Pobjednički! A tek ćemo na kraju balade vidjeti, čija majka skuplja sličice "Životinjskog carstva"?

Čitam da diljem svijeta gripa popušta? Ili su već ostvarili svoj cilj? Uspjeli su "pelcovati" skoro pola svjetske populacije. Kažu da ih je 40% primilo obje doze, a 50% samo prvu. Normalno da im ne vjerujem, jer lažu čim otvore gubicu. Ali recimo da se radi o nekih 30-ak posto. I ta je brojka užasavajuća. To je oko 2.5 milijarde ljudi. Što će biti s njima? To ni ptice pjevice ne znaju. Svi prosvjedi protiv GENOCIDA, se u medijima potpuno ignoriraju. Jer istina NE SMIJE izaći na vidjelo. U protivnom, džaba su krečili.

Bio sam u krivu, priznajem. Konačno sam i ja shvatio da transrodne osobe stvarno postoje. Ali samo kod nas. Radi se o državljanima SFRJ, zarobljenima u tijelima Hrvata. I ja sam odlučio biti trans. Od danas se identificiram kao mačka. Upravo zato se i ne živciram previše. Jer što mi mogu uzeti? Život? Jebe me se, ostat će mi ih još 8.

Ali nije sve tako crno. Postoji i ona druga Hrvatska. Najbolja i najljepša na svijetu. Čine je Domoljubi i marginalci. Hrvatska, Herceg Bosna i Dijaspora. Na Poljudu ih je bilo 30 tisuća (minus "Mahniti und jaranen"), a ima nas puno, puno više. To je ta šutljiva većina. Pošto smo građani 2. reda, nema nas u medijima. To je prava snaga naše zemlje. Ako dragi Bog da, pa doživim da jednoga dana popizdimo, nema te sile koja nas moze zaustaviti. Čovjek koji nema što izgubiti, je najopasnije stvorenje na svijetu.

O utakmici ne ću, jer smo sve vidjeli. Pravi primjer kako se bori za svoju zemlju. Još jednom hvala Daliću i igračima, što su nas po tko zna koji put digli iz mrtvih. A to rade već skoro 30 godina. SVETA HRVATSKA NOGOMETNA REPREZENTACIJA je 8. svjetsko čudo! Ne postoje riječi kojima se mogu opisati svi sretni trenuci koje su nam podarili. I tako nas svaki put podsjete da smo u duši PONOSAN POBJEDNIČKI NAROD. Nikakve Jude i Briselski štakori, nam taj osjećaj ne mogu uzeti.

Svi se pitamo kada i kako će ovo sve završiti? Kristalnu kuglu nemam ali sam se sjetio jednog vica. Učili su Muju kako će gledati na sat. Samo je znao reći pune sate, ali ga minute nikako nisu išle. Oko 9:30 ga jedan pita: "Mujo, koliko je sati?" Gleda Mujo u kazaljke sav zbunjen, i na kraju kaže:

"Ništa se još ne zna!"

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[zasvepare]

Neobavešteni ljudi se svačim oduševe, 

pa tako i ja, čim sam u katalogu hrvatske Nacionalne i sveučilišne knjižnice otkrio da je roman Lojzeta Kovačiča — PRIŠLEKI — objavljen prošle godine u izdanju zagrebačke kuće Alfa pod naslovom PRIDOŠLICE — dodatno obradovan što nisu DOŠLJACI — , rešio sam da odem u Zagreb i kupim svoj primerak. 

Vozač me je tog prvog juna pokupio na Autokomandi tačno u 9:00 a ispred Glavnog kolodvora istovario u 13:10, kako je u maršruti Bla-Bla-Cara i bilo predviđeno.

Prijatelj kod koga je trebalo da odsednem napomenuo mi je da će biti slobodan tek popodne, te kako je, osim ovog s Pridošlicama, to bio jedini planirani susret koji sam za tih 32 sata u Zagrebu nameravao da obavim, odmah po prispeću se, sa rancem i cegerom na leđima, uputih preko trga kralja Tomislava ka Britanskom trgu.

Tamo sam pre otprilike pet godina bio u društvu prijatelja koji me je odveo na trg, prethodno mi napunivši glavu njime, i kako sam tad imao ulogu nekoga ko će u trg i njegov značaj tek biti iniciran, nisam mogao pred pokazivačem da se posvetim detaljnom tumaranju (valja mi možda proučiti zašto poznato društvo deluje psihološki negativno na opsežnost brkljanja po tezgama). 

Da bih se nekako iskupio za pređašnju neobaveštenost, pre puta utvrdih da je Britanac i petkom otvoren i tom prilikom reših da će to biti prvi zagrebački punkt.  Na laktu između linije koja od Kolodvora preko Štrosmajerovog trga, Zrinjevca, vodi do Praške ulice i Ilice — na trgu bana Jelačića — ne odoleh gladnim očima i upadoh u knjižaru Ljevak. Kako bih predupredio svoju manijakalnu potrebu da se, i ne ušavši propisno u knjižaru, satima zablentam u knjige, koje su u Ljevku bile tako ukusno i, kako bih rekao, isuviše gostoprimljivo poređane, s vrata upitah: Imate li Pridošlice Lojzeta Kovačiča i ostadoh nadomak stola na kojem je pisalo “NAJNOVIJE KNJIGE” da stojim, podalje od njegovih rubova, dok je knjižarka prelistavala policu sa stranim pa sa domaćim autorima (što sam ja već iskenirao) pa se potom popela na sprat, ka humanistici, a ja sam zverao okolo, praktično nepomičan, i ni tako usiljeno statičnom nije uspela da mi promakne knjiga sa neprimetnim naslovom Svijet ide dalje. 

Godina, ošacujem, 2017. O ovim Laslovim novelama mi je, dakle, čitavih pola sata oduševljeno govorio Oto Tolnai koga sam sreo u Galeriji prošle nedelje a kada sam ga upitao je li knjiga izašla na srpskom, napomenuo je da jeste i pošto je nije našao u knjižari Delfi gde je bio naumio da mi je kupi, preporučio mi da se obratim prevodiocu, Marku Čudiću. Marko mi je odmah odgovorio kako će knjiga, pod naslovom IDE SVET, da se pojavi najesen u Rendetu i obećao da će mi, čisto za moje oči, poslati rukopis prevoda kada ga doradi. 

Pa opet svest o postojanju Laslovih novela nije mi davala mira. (Obaveštenost od koje se ne spava!) Pre polaska u Zagreb, tražio sam ga po svim dostupnim elektronskim bibliotekama: Libgenu, Soulseeku, Aaaaargu, Balkan-Downloadu i nigde se nije našao naslov The World Goes On, ni na jednom drugom jeziku. 

I naravno, morao je da mi se podastre u izdanju OceanMora, gde je izašlo praktično sve od Lasla, za neverovatnih, bezobraznih, besprizornih 160 kuna. 

Škrto sam je odmerio dok je prodavačica već treći put silazila sa humanistike tragajući po policama za slovom K. Budući da sam se unapred o događajima za vikend informisao, bio sam upućen i u izvesni mali sajam koji će sutradan ujutru, drugog, u subotu, biti priređen na Zagrebačkom velesajmu. Istim pogledom, koji bi se mogao čitati kao: “uhvatiću ja tebe, samo po pristupačnijoj ceni”, streljao sam i Kasno ljeto Danijela Dragojevića, premda sam ga već od prijateljice iz Splita dobio uslikanog. Neodložnost traži brže podloge.

Prodavačicama — jer u međuvremenu su se uposlile obe koleginice iz smene, koje su neprekidno govorile: “Gde su ona dva primerka?”  — izlazeći rekoh: ako nađete Lojzeta, molim Vas, odvojte ga za mene, i pođoh Ilicom ka Britancu. 

Ako automatski naziv prvookačene slike ne laže, na trgu sam se obreo tačno u 13:56:31. S Ilice je izgledao prilično pusto. Prvo što sam snimio behu gajbice sa čeri paradajzom. Požalih zbog pauze u Ljevku. Kada sam prvi put bio došao na Britanac, bila je subota: trg je bio pun probranih antikviteta, a namirnice, ako ih je i bilo, bile su u manjini. Ali negde pri sredini primetih bezbroj kutija i kako je bilo strašno sunčano, nad njima dva-tri starija čoveka koji su prebirali po knjigama. 

Pored natpisa pet kuna/ deset kuna, jedan sredovečni muškarac, crn, s maltene paž frizurom, sav u belom, s kačketom na glavi, privukao mi je pažnju svojim ritmom razgledanja. To što je on radio nije bilo prebiranje. To je bilo skeniranje. Vrškovima prstiju zahvatao je samo delove korica, i kako su knjige bile poređane u kolonama, kao u kartotekama, kroz njih je prolazio brzo kao kroz špil, ali po mom osećaju čak, previše brzo da bi video naslov, kao da ih je prepoznavao taktilno. 

Odmah se pored njega nacrta stariji gospodin, zaseo za jednim od stolova oko Trga. Dok je moj ekspert i dalje munjevito rolao naslove — verovatno, kao klinci na menjaži, u sebi govoreći i’am... i’am... i’am... — starčić mu je govorio:  — Imam nešto za tebe!  Povede se priča o nekim likovnim radovima, grafikama i crtežima koje je starčić od nekoga privatno otkupio. Glava mog eksperta nije se ni mrdnula. Ali starčić ga nije puštao. Detaljno je popisivao pojedinosti nađenih crteža i prelaz na sledeći artikl, najverovatnije neku monografiju, na šta gospodin s paž frizurom  —  već sada alarmantno ličeći na mene  — napomenu:  — Svrati do mene u antikvarnicu.  — Bićeš tu popodne?  — Neću, ali biće ćerka.  — Dobro, onda ću ti samo ostaviti.  — Ne, bolje dođi u toku nedelje...  Starčić je imao još barem tri ponude koje više nisam slušao, umešavši se donekle među kutije kojima ekspert nije tako maratonski prošpartao, i namerno se smestivši nad kutiju na koju će tek doći red, da mu vidim pogled kad shvati da ne može odmah da je štiklira. 

Odvojih odmah jedan izbor iz poezije Vladimira Holana; Modijanovu Ulicu mračnih dućana u Znanjetovom izdanju; i knjigu eseja Henrija Milera u izdanju Augusta Cesareca, Mudrost srca, s neizbežnom sisom na naslovnoj strani. 

Kad prodavca upitah, začudo se ne cenkajući, da li odlazi na buvljak, Hrelić, i da li ima šanse da tamo odem već danas, on stade da me odgovara, ma ovde su ti, reče, knjige jeftinije nego na Hreliću, gde su najbolji dani sreda i nedelja i prosto ne mogoh čoveku da uđem u reč koliko je insistirao: nemoj tamo, nemoj tamo. 

Ali prodavac na Britancu nije bio nekolegijalan, kako sam u prvi mah pomislio. Hrelić nije bio njegov glavni nabavni kanal. Već u Zagrebu, na četiri sata ka zapadu, kada žele da se reše knjiga, ljudi se najpre blagovremeno obrate antikvarima, ne iznose ih navrat-nanos pred kontejnere, što je, izgleda, beogradski autohtoni običaj. 

Sedoh u lokal Kraljevac pored pijace, gde sam već uspeo da iritiram konobara, gledajući oko sebe kao da sam se obreo u nekom drugom eksjugoslovenskom-eksaustrougarskom gradu. Zrinjevac me je podsećao na Ljubljanu: našavši se nadomak parka, pogledom sam po njegovim obodima tražio ljubljanski fast food u kojem se jede i posle ponoći. Strmina iznad Britanca bila je u svemu nalik jednom obronku koji se spuštao ka Miljacki. (Za tu strminu ću kasnije saznati da je Pantovčak.)

Informisah se o sedištu izdavačke kuće Alfa i pošto im poslah učtivi mejl (”da li se knjige mogu kupiti i u Vašim prostorijama), ne dočekavši odgovor, uputih se ka ulici Nova Ves, adresi sa sajta. U lavirintu između Dolca, Radićeve i Kaptola izgubih se sledeći svoj osećaj. Prolaznike sam uglavnom oklevao da upitam bilo šta s obzirom da su bili Kinezi. I kad izbih na Novu Ves, naravno da se ispostavilo da sam već bio u njoj jer se nalazila samo u produžetku Kaptola. 

U knjižari Alfe, siguran da su već primili moju poruku i da me je primerak već čekao, upitah, praktično reda radi, za naslov, napomenuvši “Vaše prošlogodišnje izdanje”. Knjižarka se uposli poput onih u Ljevku, najpre po policama, potom po katalogu, da bi napokon rekla: 

— Žao mi je, taj naslov je rasprodat.  — Molim?!  Ote mi se, prilično neučtivo, kafanski, kavgadžijski. Izgleda da je delovalo. — Pričekajte, molim, samo da obavim jedan poziv. Halo? Recite mi molim Vas, imate li Lojzeta Kovačiča? Pridošlice? Da, to je taj gospodin? (meni) Vi ste već zvali? (klimam) Da, ovde je, na Novoj Vesi. Šta? Jedan primerak je rezervisan za njega?   Ostatak razgovora, koji je protekao u monotonom a-ha, a-ha, a-ha, kao što možete posumnjati, ispratio sam na iglama i pokušao da se osmehnem najsusretljivije što mogu kad je knjižarka spustila slušalicu.    — Ima rezervisan primerak za vas u našoj knjižari u Importalnom centru. Izgleda da je poslednji primerak.  — Mora da je tiraž bio mali — ne suzdržah se od svoje detektivske opservacije — kad je prošlogodišnje izdanje već iscrpeno.  — Pa i ne baš: naši tiraži su oko 2000.   Ubeležih u svesku: Importalni centar, Kolodvor, iza Konzuma.  — Ako vam je predaleko da odete do Kolodvora, primerak vas može čekati ovde u ponedeljak?  Nijeknuh triput i odmah se zaputih tamo.  I spustih se ponovo ulicom Nova ves pa Kaptolom, niz Dolac, preko Praške, kroz Zrinjevac, Štrosmajerov i Tomislavljev trg i grunuh u podzemni prolaz pod Trgom Ante Starčevića. Importalni centar se zapravo zvao Importanne. Kako uđoh u knjižaru, dve prodavačice se prenuše.  — Lojze Kovačič, Pridošlice, naručen primerak —  izgovorih već monotono — nadam se da me čeka.  — O naravno, izvolite. — 

I kao da je to najnormalnija stvar na svetu, kao da se poslednji primerak prodaje na isti način kao i prvi, drugi ili stoti, gospođa bez pauze, nepromenjenim glasom, dodade:    — Za Vas: 190 kuna. 

Kad broji stranu valutu,

čovek nema nikakav osećaj o tome da bilo šta daje. Zna samo da bi, da ju je naručio preko sajta, da nije došao u knjižaru, kako će se ispostaviti, po poslednji primerak u gradu Zagrebu, skupa s poštarinom platio ukupno 50 eura. Zatraži da mu knjižarke udare pečat “Poslednji primerak” što su one pogrešno shvatile kao šalu. Odmah otvorivši prvi tom Pridošlica, koga je već dobrano načeo u engleskom prevodu (

Newcomers

), s obavljenom glavninom zadatka produži ponovo uz Trg kralja Tomislava do Banovog Placa, gde će se oko 16 i naći s prijateljem. 

Tog dana je prešao 14.702 koraka, odnosno 9,70 kilometara.

Sutradan, oprostivši se s prijateljima koji su ga ugostili u naselju Špansko, pošto su zajedno doručkovali tri vrste humusa i u galeriji VN prelistali Likovne dnevnike Mie Maraković, tragač za makar-koliko-jeftinijim knjigama uputio se ka Zagrebačkom velesajmu, otkucavši polusatnu kartu od četiri kune u tramvaju četrnaest. 

Našavši se nadomak Novog Zagreba, upitao je staricu na sedištu iza: “Oprostite, da li je Velesajam blizu?” Starica s tamnim naočarama sedela je nepomično ne odgovarajući. Pitalac se uplaši. “Oprostite!” Ništa. “Izvinite.” Tajac. Tek, u jednom trenutku starica mljacnu i priznade da je zaspala, te se saputniku, uputivši ga gde da siđe, zahvali što ju je probudio. 

Sajam ga je, svojim konturama, ponovo podsetio na nešto sarajevsko, Skenderiju. Prateći žute strelice s natpisima “sajam knjiga”, svestan da, kako prijatelj Miloš reče, “jedino on zna da se u Zagrebu u junu održava nekakav sajam knjiga”, prođe pored monumentalne izvrnute bele piramide na plavom postolju u dvorištu Velesajma i uđe, kako je i očekivao, u pusti hol pun stolova. 

Na sve knjige primenjivao se određeni popust. Nije bilo izdanja Oceanmora. Prodavac je napomenuo da će se izdavač sigurno pojaviti već preksutradan, u ponedeljak. Milion izdanja Frakture, ali među njima nijedno Kasno ljeto. I taman što se spremi da se pokupi kao siroče, na jednoj od polica zateče sledeću knjigu-objekat. 

Prethodne večeri, u Beertiji, na Opatovini, 

na soareu posvećenom muzici devedesetih, gde sam požalio što sa sobom nisam poneo neku kariranu košulju, sa Dinkom i Josipom sam pričao dosta o Bekavcu. Moja se upućenostu materiju  svodila na to da ponavljam kako se nijedna njegova knjiga u Beogradu ne može naći. Kada se njegovo ime ukuca u opšti katalog Narodne biblioteke, da se uočiti da imaju jedan primerak Policijskog časa, koji je dostupan u mađarskoj biblioteci u Subotici. (Da i to nije Otovo maslo?) 

U njihovoj probranoj biblioteci na Španskom listao sam upravo GALERIJU LIKOVNIH UMJETNOSTI U OSIJEKU, više je gladio nego listao, dugo se zadržavši na terminima “šum”, “bioakustika” i gramofonskoj singlici na trećoj unutrašnjoj korici. 

“Sto kuna umesto 130, i ploču uključujući”, rekoh na Velesajmu i platih, karticom. Međutim, odmah je potom otvorivši u četrnaestici, razočarah se što ploče u ovom izdanju nije bilo. 

To mora da je bilo izdanje namenjeno puku koji argatuje i nema pare da priušti i gramofon. 

Kako bilo, požurih opet na Britanac gde, čekajući prijatelja Miloša, kupih Krležine Novele za pet kuna. 

Između dvesta i pet kuna, dakle, bibliožderi moji, variraju zagrebačke cene knjiga; ne postoji sredina; i onaj ko je spreman da se nosi sa tim neumerenim krajnostima, s jedne strane napuhanih da bi izdavač besno zaradio na državnim konkursima, s druge strane spuštenih da bi bile pristupačne običnom puku, moraće iste te dve krajnosti da nosi u svojim džepovima, i krupne trocifrene novčanice i sitne lipe. 

I taj kupac, kad se nađe u takvom vrzinom kolu, mora sam da bude, najblaže rečeno, nekonsekventan:

TAKO I JA,

samo što u kafiću Sedmica opleh u razgovoru s Milošem po svim SHS-izdavačima koji bezobrazno naduvavaju cene knjiga

da ih niko ne bi kupovao (to je nova teza koja zaslužuje da joj se vratim čim prođe leto!)

,

zamolih ga da se prošetamo koji ćošak niže,

preko Frankopanove,

Cvjetnim trgom,

do Ilice,

do knjižare Ljevak, koja je,

bezobrazno

, i subotom popodne punom parom radila,

sa vrata se propeh, izvih i dohvatih oceanmorsko plavobelo izdanje

Svijet ide dalje

i kad je odjednom preljubazna prodavačica rekla da je moja uplata od 160 kuna karticom odobrena,

bilo je jače od mene,

urliknuo sam

YES! 

[zagrebist]

old-school rap song to learn ZGB’s neighborhoods: Borongaj Bukovac Centar Črnomerec Dubrava Dugave Gajnice Jarun Knežija Kustošija Kvatrić Maksimir Novi Zagreb Pantovčak Peščenica Prečko Rudeš Šestine Sesvete Siget Sloboština Sopot Špansko Srednjaci Stenjevec Travno Trešnjevka Trnje Trnsko Voltino Vrapče Zaprešić Zapruđe any missing? =)

[superbmakerzombie]

IZBORNI GUBITNICI SE PREGRUPIRAJU: HSS i HSU vratili bi se SDP-u, HNS liberalima, a Đapić - Ruži Tomašić

IZBORNI GUBITNICI SE PREGRUPIRAJU: HSS i HSU vratili bi se SDP-u, HNS liberalima, a Đapić – Ruži Tomašić

[ad_1]

Posljedice nedavnih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu na političku scenu u Hrvatskoj još se osjećaju, od potresa koji je podbačaj izazvao u HDZ-u, raspada stranaka poput Starta koje su tek startale pa do zbijanja redova u SDP-u koji, ohrabren dobrim rezultatom, kreće u utrku za Pantovčak.

S druge strane, kao i kod svakih izbora, tako se i kod ovih dogodilo da se neki gubitnici…

[zoranphoto]

Milanović: Nisam inspektor, ali boli me kad vidim da je Republika Srpska obnovila više kuća na Baniji nego hrvatska država

Iako se javnosti uglavnom obraća putem izjava za novinare nakon događaja na kojima sudjeluje, predsjednik Zoran Milanović ovaj put sazvao je press konferenciju na Pantovčaku     'Pred samu Novu godinu, dvije su teme. Prva tema je Banija, potres i rd na anaciji štete i ljudeske bijede i jada. Druga tema je sljedeća godina i sustav obrane i kvaziništavne odluke Banožića', rekao je na početku Milanović. 'Osjećam da nakon dvije godine strpljenja i prešutne ili izravne podrške Vladi koju bih dao svakoj na toj zahtjevnom projektu, da nešto kažem. Sam sam bio predsjednik Vlade i hvatao se u koštac s takvim problemima, možda ne tako velikim, ali tehniku znam. Ako je volja tu, a novca ima puno više nego ranije, posao se može odraditi. Oštećeno je više od 30 tisuća objekata, izgrađeno je 6 zamjenskih kuća', počeo je na temu obnove Milanović. 'Ispada da se ovdje nije napravilo ništa. I svega stotinu kuća. To je zastrašućuje malo. Dobili smo novac iz EU i dok bude treba ga potrošiti. Još uvijek smo najlošiji po realiziaciji ugovorenih sredstava, to više nije trend nego zatečeno stanje. Za ovog ne mogu držat odgovornog nikoga osim vlasti, koja ima sukno i škare. Kako je to moguće kad se nakon rata pristupilo obnovi i tada su kuće nicale kao gljive poslije kiše?', poručio je. Kazao je da će nakon Nove godine otići na Banovinu, dodavši da nije inspektor. 'Boli me da je Republika Srpska obnovila više kuća nego hrvatska država', dodao je. Tportal.hr Foto : Screenshot / Autor: N1 Read the full article

[hriminal]

Dario Juričan mnogima je duhovit i veliki borac protiv pokvarenih moćnika, Kutle, Todorića, Bandića... Ali je i “autor” neduhovitih uvreda, neutemeljenih optužbi i jako izbirljiv u opanjkavanju ljudi pa lijeve kriminalce ne dira. Kakva je to duhovitost kad Bandića na HTV-u vrijeđa kao zombija, kukavicu, starog i ofucanog djedicu, sijača laži... S njim bi u zatvor, premda nema presude, a kad kaže da je “upropastio Zagreb”, vjerojatno bi htio na njegovo mjesto kako bi ga još više upropastio. Po čemu to znamo da bi “vratio grad ljudima”? Ni po čemu, osim po neprijateljstvu prema onima koji ga vode i po pripadnosti ultraljevičarima koji se “seru na Bleiburg”. Osobe koje vrijeđaju poput Juričana obično imaju skrivene sklonosti i osobine koje pripisuju drugima, zato se valjda i kandidirao za Pantovčak pa njegovo zauzimanje za korupciju u predizbornoj kampanji treba i tako čitati. Imali smo obilje nevinih javnika koji su grmjeli protiv kriminala i nepravdi, a kad bi osvojili vlast, postajali su šampioni nepodopština. Juričanova neuslišana želja da se zove Milan Bandić zacijelo je želja da se bude kao Milan Bandić. No, kome na žalost, kome na sreću, Bandić je samo jedan.

Prvo, Juričan je više učinio za hrvatsku politiku u zadnjih godinu dana nego većina političara u svojoj karijeri.

A ovaj gerijatrijski klerofašist s večernjeg, da budemo malo neduhoviti i mi, je samo prikaz logike prosječnog maloumnog glasača kradezea. Radije glasaju za isto zlo nego dati šansu nekome drugome.

Bolje glasati za dokazane kriminalce (iako zasad neosuđene) nego “riskirati” s nekime drugime. Politički smo nepismeni, i najbitnije sebični.

U normalnoj državi s normalnim građanima Juričan bi bio prvi izbor za gradonačelnika.

[mitomatijailopovi]

Enter Ognjištari (na lokaciji Pantovčak) https://www.instagram.com/p/CBc3u7ZAfw1/?igshid=1vjgtbwn1sc9b

[gtaradi]

Predsjednik Zoran Milanović uklonio sve biste s Pantovčaka

Strossmayer se vraća u HAZU, za Tuđmana, Stepinca, Mažuranića, Starčevića, Radića i kralja Tomislava traži se adekvatan muzej

Predsjednik države Zoran Milanović samo dva mjeseca od pobjede na predsjedničkim izborima maknuo je sve biste koje su krasile predvorje Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. To znači da je Milanović u svom mandatu odlučio ne samo ne vratiti na Pantovčak bistu Josipa Broza…

[lone-wanderin]

popis mjesta

Sjever - Zelengaj, Jabukovac/Pantovčak/Tuškanac - Igralište kod ALU, Dubravkin put, Cmrok, Mihaljevac, Sljeme

“Centar” - Botanički vrt, Vrbik (zabranjen prostor), Knežija, Srednjaci, Savski most

Istok - Rudeš, Lučko

Zapad - Borongaj (kampus, vojarna), Maksimir, Savišće

[radiogornjigrad]

Romano Bolković: Gospe Sinjska, procesija i pandemija, Milanović i Posljednji sud

Romano Bolković: Gospe Sinjska, procesija i pandemija, Milanović i Posljednji sud

Gospe Sinjska ako si u stanju,Uzmi Stipu a vrati nam Franju,pjevalo se te godine s početka milenija u Cetinskoj krajini. A onda su alkari otišli u Cannosu, točnije na Pantovčak, kojom prilikom se vojvoda obratio Stipi riječima:– Vaša ekselencijo,…Stipe je to godinama prepričavao šeretski kako on to zna, bez ikakvog likovanja: toliko mu je to bilo smiješno da je zaboravio i uzrok i povod…