#lutanje/grad

[lone-wanderin]

situacionističko poimanje unutarnjeg zagreba

legenda:

zone zabranjenog prostora

zona povišene anksioznosti

zona situacionalne anksioznosti

zone atipične i povišene nelagode, prostori na kojima se nađem unatoč razlozima

zone neugodnih razmatranja, čuđenja vremenu i prostoru

zone neutralnosti

zone prepuštenosti prirodi, neobičnih prostora, urbanih labirinata i istraživanja prostora

[incurable-travelholic]

Croatian coast roadtrip

18 dana, 12 destinacija, 6 cura, 2 auta i bezbroj uspomena. Hrvatska obala. Istra, Kvarner i Dalmacija.

Od Rovinja preko Pule, Opatije, Karlobaga, Šibenika, Trogira, Splita, Brača i Makarske pa sve do Dubrovnika. Skupile smo se nas tri cure iz Hrvatske te cure iz Danske/Švedske i Njemačke, koje smo provele po Lijepoj Našoj. Dio nas se našao nešto ranije nego ostali, u Opatiji, te smo lagano krenule na put Jadranskom magistralom. Magistrala je bila savšren izbor – prekrasan pogled apsolutno cijelim putem i još ne plaćaš cestarinu, kud ćeš bolje? :D

Složile smo se da je putovanje našom obalom tijekom corone je zapravo bilo pun pogodak – osjetno manje turista, jeftinije cijene smještaja, parking gotovo nigdje nismo ni platile te nadasve autentičnije putovanje i susretljiviji lokalci.

Smještaj smo plaćale od 10-20 eura po osobi. I to 10 e smo platile u Dubrovniku! Svaki smještaj je imao uključen besplatni parking.

Vozimo se od Opatije do prvog stajanja: random plaža pored ceste, negdje blizu Karlobaga. Osvježimo se, okupamo u kristalno čistom moru, napunimo baterije, osvrnemo se oko sebe i zahvalimo Bogu na ljepoti naše obale te krenemo dalje.

Šibenik. Stari grad, veš koji se suši, romantični zvuci violine, riva te zalazak sunca. Malo je reći da nas je oduševio. Već nakon prvog dana smo se osjećale kao da smo postigle cilj cijelog putovanja, a tek nam je prvi dan! Sutradan krećemo u razgledavanje starog grada tijekom dnevnog svjetla te se iznova oduševljavamo romantičnim uskim ulicama i šarmom ovog lijepog grada. Stižemo do dalmatinskog etno sela koji obiluje prekrasnim malim kamenim kućicama, restoranima, cvijećem, etno i edukacijskim sadržajem, jezercem te svime što ima jedno etno selo. Nedaleko od etno sela, nalazi se plaža Solaris te divna tirkizna boja našeg mora. Ležimo i gledamo u tu ljepotu. Zahvaljujemo Bogu, part 2. Tu se nalazi i En vogue beach bar, jedan od top 3 beach bara koje sam ikad vidjela.

Šibenik, you rock!

Nastavljamo dalje do Trogira. Sladak, mali stari grad. Riva, palme, kula Kamerlengo, kamen, zvonjava crkve, prekrasan pogled na Čiovo.

Stižemo do Splita te kupimo internacionalnu ekipu. Zajedno krećemo u istraživanje grada. Hajduk apsolutno svuda - grafiti, pjesme, tekstovi, ljubav i ponos. Nigdje se ne osjeti koliko u Splitu, a primjećuje se i prije dolaska u Split. Prva postaja – riva te stari grad. Dioklecijanova palača. Lutanje ulicama, muzika uživo, fjaka, plata sira, dobra rakija te večera u konobi. Noć završavamo izaskom u Bačvicama.

Dan drugi, obilazak lokalne pijace, doručak na Bačvicama, kupanjac, picigin, sunčanje. Uzimamo taxi do Marjana te se kupamo na prekrasnoj plaži Kašjuni. Pogled na Marjan i čisto more.

Sutradan idemo trajektom do Brača. Kupanjac u Pučišćama kod Supetra, kava, fjaka te poznati brački kamen od kojeg su između ostalog izgrađene Bijela kuća u Washingtonu, Parlament u Budimpešti i Beču, Dioklecijanova palača i mnoge druge građevine. Smještaj nam je na Bolu, vozimo se preko gore cijelo vrijeme diveći se pogledu. Odlazimo na sladoled u grad, šetnjicu te kupanjac na Zlatnom ratu. Vjetrovita plaža puna kitesurfera. I ne, nije pješčana kako izgleda na slikama uslikanima dronom. Večer smo provele uz zvukove violine u Varadero beach baru.

Sutradan su cure došle na ideju da rentamo brod i vozimo se do Hvara i Paklenskih otoka. Pronaći brod i skipera je, vjerujte, bila prava mala muka. Brod i skiper su koštali 300 eura, plus gorivo nekih 70 e. Skiperasmo najduže tražili, budući da su nam iz agencije savjetovali da same upravljamo brodom (?). To nam, naravno, nije palo na pamet, pa smo hodale otokom i svakog dečka ispitivale zna li voziti brod

Odlazak trajektom do Makarske je bio pravi doživljaj. Pogled na makarsku rivijeru – neopisivo. Uzbuđene stižemo na makarsko tlo, divimo se kontrastu Biokova nad otvorenim morem i ne vjerujemo da nešto može biti tako lijepo. I to nešto je naše. U Lijepoj Našoj.

Pješačimo nekih pola sata po strmom putu kako bismo našli the plažu koju su nam svi preporučili – Nugal plažu. I nisu pogriješili! Ne znam jel’ ljepša sama plaža, pogled na plažu odozgo ili jednostavno put do plaže. Čitavim putem smo bile oduševljene. I nije nam smetalo pješačiti pola sata u papučama, po strmom putu, na 35 stupnjeva kako bismo to doživjele. Nugal plaža je djelomično nudistička. Postoji fizička granica između oba dijela. Osobno najdraža plaža cijelog putovanja.

Sutradan odlazimo na Osejava plažu, Bubu te Brelu. Svaka plaža je lijepa na svoj način. Brela je poznata po kamenu iz kojeg ponosno raste drveće i predstavlja borbu za životom. Brelu je Forbes uključio u 10 najljepših plaža svijeta te Huffington kao ‘’destinaciju zbog koje ćete sjesti na prvi avion za Hrvatsku’’.

Upoznajemo lokalca koji nas vodi svojim brodićem kroz čitavu Makarsku rivijeru. Osjećamo se privilegirano što možemo svjedočiti toj prekrasnoj rivijeri, Biokovu te otvorenom Jadranskom moru.

Noćni život Makarske je bogat te večeri provodimo u društvu lokalaca u Marioneti, Makarani i Bebić baru.

Odlazimo tužne jer nam je Makarska stvarno ukrala dio srca. Toliko, da smo se pri povratku vratile. A to se ne događa često!

Krećemo na jug, prolazimo kroz mali dio Bosne koji ima more te stižemo do famoznog Dubrovnika. Nikad nisam kužila zašto apsolutno svi turisti pričaju o ljepoti Dubrovnika (dobro, većinom dođu zbog Game of Thrones) dok nisam i ja kročila na to staro kameno tlo. Dubrovnik je stvarno zalužio sve hvale. Pa taj Stari grad i te zidine! Prekrasno! Famozne zidine koštaju 200 kn, osim ako imate jednu od 3 odgovarajuće iksice (dok cure iz iznozemstva nisu imale) pa je onda cijela 50 kn. Karta vrijedi 3 dana te se može više puta vratiti na zidine te posjetiti i Lovrijenac utvrdu, s koje se vidi prekrasan pogled na zidine.

Srđ definitivno nudi najljepši pogled na stari grad. Do njega možete doći autom ili žičarom.

U Dubrovniku nas je dočekao host i lokalac Alen, koji nam je pokazao dio Dubrovnika u službi privatnog taxista. Navečer smo sjeli u stari grad i uživali uz muziku uživo i koju rakijicu.

Općenito su gazde apartmana bili dobri domaćini, druželjubivi, rado pomogli, proveli nas po gradu te s nama popili rakijicu 😊

Zatim odlazimo na otok Lokrum – prirodni rezervat koji su nam svi rekli da ne propustimo. Povratna karta brodom te ulaz na otok košta 140 kuna. Tu se šeću fazani te raste bogata vegetacija koje nema na drugim mjestima. Tu se krije i Mrtvo more, zanimljiv koncept usred Lokruma. Plaže su čiste i more, standardno kristalno čisto.

Kao što svi znamo, cijene u Dubrovniku jesu jače, ali mi to nismo osjetile, budući da smo imale iksicu za zidine, nismo jele vani te smo našle besplatan parking (koji se negdje čak plaća 15 eura po satu!)

Dubrovnik nam je ostao u prelijepom sjećanju te zbilja nismo htjele ići nigdje drugo, a pogotovo ne natrag kući :D

Na kraju smo se vozile autocestom do Rijeke te put nastavile do Rovinja i Pule.

Rovinj nas je oduševio. Najšarmantniji hrvatski grad, definitivno. Te šarene uličice, stari grad, fasade, šarmantni restorani, koktel barovi na stijenama uz samo more, prekrasno dekorirani butici, art galerije na svakom koraku, živa muzika na trgu…Pa Rovinj je zbilja nešto čarobno.

Zatim stižemo u Pulu, jedini grad koji mi se nije svidio i iz kojeg smo otišli ranije nego planirano. Možda zato jer je gazda apartmana bio drzak, možda jer smo stigle u 23 h pa nam je dobacivala sumnjiva ekipa, možda jer su ulice totalno alternativne i drugačije od bilo kojeg obalnog grada, možda jer nema taj šarm na koji smo navikli u gradovim na našoj lijepoj obali. Ima taj amfiteatar i ostatke rimskoga carstva, ali ništa drugo me nije pozitivno dotaklo.

Za sve koji pitaju - nismo bankrotirale ovim roadtripom, zapravo se vrlo isplati ići autom, dijeliti gorivo i parking.

Može se naša obala izvesti na budžetu, ponekad kuhanje u apartmanu, navečer neko pićence, po danu kupanje, na plaži voće i sendviči – et voila. 😊

[propaliaesthetic]

Fali mi svašta nešto ti dragi čovječe koji čitaš ovo, a nadam se da nam fali slično ako ne i isto. Fali mi moja obuća i put pod nogama, fali mi put koji me vodi do ljudi koje volim, fali mi smijeh, priče, zagrljaji, suze, dodiri ljudi koje volim. Fali mi familija, njihove šale, savjeti, oči, ruke, dodiri, fali mi mjesto pored prozora u autobusu, naporni ljudi, mučenje sa koferima kad pođem u Sarajevo. Fali mi Sarajevo, grad kojeg sam prezirala je osvojio moje srce. Fale mi ulice tramvaji, kupovanje karata, ispijanje kafa, ljudi koji se nerviraju što vječito kasnim, fale mi cigare i njihov miris i želja da zapalim jednu pa još jednu u slast. Fali mi red, rad i disciplina, fale mi obaveze koje sam voljela odgađati. Fale mi kafići, visoki barski stolovi i stolice, ukus kafe iz aparata, miris kada prolazim pored pekare i onaj smrad sumpora kad sam na Ilidži. Fali mi spajalica/slagalica/kockica, kreveti na spratu, radionice, ti ljudi. Fale mi puš pauze i grebanje za cigare kad ti pofali istih, radovanje zbog para za večeru. Fali mi ono malo sivo kuče koje sretoh u Sarajevu. Fale mi Sarajevske ulice, hladnoće, vjetrovi. Fali mi Mostar i moje mačke pored prozora, sunčani dani. Fale mi Mostarske ulice i Neretva, moja Tekija i pekara na Lučkom mostu, fale muzeji, crne mačke. Fali mi okus sirnice i kiflica, okus kafe na fakultetu i ljudi koji me čine nervoznom. Fale mi sati, dani, minute, fale mi osjećaji ispunjenosti, radosti, sreće. Fale mi svađe, raspravljanje, prepirke, fale mi poruke "kad krećeš?" i "jesi stigla?". Fali mi puna baterija telefona, skoro prazna kutija cigara, moja torba i moje izlizane patike. Fali mi vjetar u kosi, bol u glavi i grč u stomaku zbog previše kafe i cigara. Fali mi moj sitniš u džepu i vječito kusuranje za sve što kupujem. Fale mi ulične rasvjete, tvoja ruka, klupa u parku, moj crveni kofer, fali mi ispunjenost, fale mi sretni parovi ulicom i oni ljudi što traže upaljač u kafiću. Fali mi moja lijenost ponedjeljkom i radost petkom, pakovanje kofera, moje čizmice na petu. Fali mi da se iznerviram i da me sve nervira a sad me najviše nervira što se ne nerviram. Fali mi svaka sitnica i detalj, osoba, ulica gradova, fali mi sreća, ljubav, čežnja, želja, požuda, strpljenje. Fali mi lutanje, tumaranje i glava puna snova, fali mi...fališ mi.

Obećajem da ću kasniti kao i uvijek i biti više naporna i lijena i mrzovoljna i da ću se nervirati konstantno i imati napade bijesa, ljubavi, sreće ma svega. Da ću postati pažljivija i da ću brinuti šta, kako i na koji način pričam i izgovaram te da nikad neću ismijavati kafe sa šlagom i da ću se uvijek nervirati da je burek burek, a sirnica sirnica. Da ću ispuniti svoj notes sa uspomenama i citatima koji se slažu na tu uspomenu. Da ću više plakati od sreće i da neću nositi slušalice kad idem cestom. Da ću plaćati sama račune i da ću se riješiti socijalne anksioznosti i da ću reći da sam vegetarijanac i da sam zavoljela jesti paprike i da ne volim šećer u kafi i da će mi sve što volim izmamiti uvijek osmijeh na lice. Te da ću pročitati još par Jesenjinovih knjiga iz kolekcije i da ću pogledati sve preporučene serije te da ću više pamtiti šta mi se kaže. Da ću piti vitamine i da ću poslušati mamu kad kaže da obujem čarape i jedem zelje. Piti ću sokove sa ciklom zbog anemije te ću pisati horoskop ljudima kojima sam obećala i voljet ću kao i inače najviše na svijetu i opraštam i sebi i vama, ali samo neka ovo sve prođe.

[justanotherlunatic7934]

Plove svjetla farova

mokrim bulevarima

sve mi češće ovaj grad

miriše na nepovrat.

Puštam cheta bakera

dugo dok ne pretjeram

pa još whisky i u san

sutra bit će sunčan dan.

Baš predugo traje

to kratko proputovanje

te kuće i lica

znače sve manje i manje.

Desire

empire

all will be set into fire

Kad je kiša ili noć

ti me zoveš upomoć

sjedam u plavi avion

ravno k tebi leti on.

Nema tog što ne smijem

samo da te nasmijem

sad ćeš moći spavati

više nisi sama ti.

Onda dugo kao lijek

puštam billie holiday

ništa nije zauvijek

pa ni ovo lutanje.

Što krade i daje

i uvijek prekratko traje.

Što krade i daje

i uvijek prekratko traje.

-Darko Rundek

[missing-light]

Ljuba Popović (1934-2016) was a Serbian surrealist painter and the founder of the Modern Gallery Valjevo. Born in Tuzla, Bosnia, Popović studied Fine Arts in Belgrade. From 1963 he lived and worked in Paris. His surrealistic visions, characterized as “fantastic” painting, are set mainly in the renaissance atmosphere noted for their pronounced naturalism. Also, Popović is renowned for his many erotic and unconventionally juxtaposed subject matters and various creatures who live in close-knit crowd of unusual objects, vegetation and architecture, together yet unknown to each other. Currently, in Modern Gallery Valjevo is the largest exhibition of Popović paintings in Serbia, consisting of 49 works, of which some first appeared in public. The exhibition will last for two months.

Smrt Sunca [La mort de Soleil], Paris, 1993/1994 Đavolje pećine [Les Grottes du diable], Paris, 1989/1990 Soko-grad 1 i Soko-grad 2 [Site - faucon 1 et Site - faucon 2], Paris, 1995 Lutanje jedne senke [L'Odyssée] - Paris, 1997/1998

[nikolarstojanovic]

Organizujte svadbu na vreme i bez stresa

Kada je u pitanju letovanje, izlazak u grad ili odlazak na izlet, često važi pravilo da najbolji provod bude kada se sve desi spontano i bez velikog planiranja. Ovom devizom nemojte nikako da se rukovodite kada je u pitanju organizacija svadbe. Veridba je prošla i odlučili ste da stanete na „ludi kamen”. Izdvojite bar 6 meseci za realizaciju svih svojih želja i zamisli, uživajte u pripremama na tenane i sa što manje stresa.

Da ne biste pre venčanja došli na ideju da odustanete od same ceremonije, pratite sledeće korake i uspešno ćete stići do svog cilja, do svadbe iz snova.

“Dogovor kuću gradi”

Najbitnije je da sa svojim partnerom odlučite kakvu svadbu želite, porazgovarate o broju gostiju, izboru muzike i restorana. Ne dozvolite da vam se iko upliće sa strane i nameće vam svoje predloge. Vi niste tu da ispunjavate tuđa očekivanja, već uvek imajte na umu da ste vi najbitniji na svojoj svadbi, da treba ludo da se provedete i da se, i kada prođe nekoliko godina, uvek sa kezom prisećate svog venčanja.

Žika, Mika, Pera na svadbi ili samo bliski i dragi ljudi

Stavka od koje zavisi uopšte u kom pravcu će ići svadba i kakav prostor ćete izabrati jeste broj gostiju. Mladi parovi danas se sve više odlučuju za intimnije proslave sa bliskim rođacima i prijateljima. Čak i po manjim mestima se više ne prave nekadašnje velike svadbe gde mladenci često nisu ni ne poznaju sve pozvane. Lakša varijanta je kada su budući supružnici iz istog mesta, pa imaju i zajednički krug ljudi koje planiraju da pozovu. U suprotnom nekad nije lako suziti broj gostiju, a može da se desi da to morate da uradite zbog kapaciteta restorana koji vam se dopada ili ograničenih finansijskih sredstava.

Izbor restorana i muzike neka budu prvi na vašoj listi zadataka

Izbor benda za svadbu i restorana nikako ne smete da odlažete i tome zaista morate pristupiti nekoliko meseci pre samog venčanja, idealno bi bilo bar 6. Dobri prostori i bendovi su obično rezervisani i po nekoliko meseci unapred, pa ukoliko niste krenuli u potragu na vreme, a ne želite da ostanete bez njih, postoji čak i mogućnost da venčanje organizujete radnim danom, ali s tim budite pažljivi i uzmite u obzir da većina vaših gostiju radi i zapitajte se da li mogu uzeti slobodan dan na poslu.

Kakav restoran ćete izabrati zavisi od nekoliko faktora, ali moramo priznati da finansijski aspekat najčešće igra glavnu ulogu. Cena može prilično varirati u zavisnosti od lokacije restorana, samog ambijenta, od toga da li hranu i piće donosite sami ili prepuštate restoranu organizaciju menija, šta meni podrazumeva, da li su i strana pića uključena u cenu itd. Ono što je naš savet je da izaberete restoran koji ima paket ponudu koja pored hrane i pića uključuje i dekoraciju sale, svadbenu tortu i druge sitnice i tako sebi olakšate. Svakako ćete vi birati kako će sve to izgledati, ali prednost je što više poslova obavljate na jednom mestu. Pri izboru prostora za vaše slavlje uzmite u obzir da restoran bude blizu crkve u kojoj planirate venčanje i da bude na lokaciji koja odgovara većini gostiju, kao i da ima dobar prilaz i obezbeđen veći parking prostor da se svadba ne bi pretvorila u lutanje po gradu. Sa menadžerima dogovorite trajanje svadbe i to naglasite u pozivnicama, da ne bi došlo do neprijatnih iznenađenja.

Odluka da li će na meniju biti svadbarski kupus ili sarma, pečenje ili roštilj ipak pada u drugi plan pred odlukom o muzičkom bendu koji će biti zadužen za dobar provod na vašoj svadbi. Ponekad je čak potrebno prvo rezervisati orkestar zbog njihovog prebukiranog rasporeda, pa se prema tome rukovoditi kod zakazivanja termina u crkvi i restoranu. Najidealnije bi bilo da ste već na nekoj proslavi čuli dobar bend i bili zadovoljni njihovim izvođenjem, ali ako to nije slučaj, ili nemate preporuku od nekog, pročešljajte ponudu po internetu i tako suzite izbor, a onda obavezno dogovorite sa menadžerima da dođete na nastup i bend čujete uživo kako biste doneli odluku. Posle izbora benda sa šefom orkestra utvrdite sledeće:

kolika je cena aranžmana i da li ona podrazumeva programsku šemu ili i opciju naručivanja pesama;

koliko sati vam je bend na raspolaganju i koliko često prave pauze, kao i koliko članova benda će prisustvovati slavlju;

kakav je asortiman pesama koje sviraju;

precizirajte koje pesme biste voleli da čujete, a isključite one koje nikako ne želite da sviraju.

Kako će mlada i mladoženja izgledati na svom venčanju

Neka ovo budu slatke muke. Muškarci po pravilu lakše i brže izaberu odelo i cipele za venčanje, često uz pomoć buduće supruge, dok sa damama to ide malo drugačije. Povedite u šoping nekog kome apsolutno verujete, bilo da je to mama, najbolja drugarica, buduća kuma ili sestra. Dozvolite sebi da probate što više modela i budete neodlučne, bolje da se dvoumite odmah, nego da pred samo venčanje shvatite da to nije venčanica za vas, pa da novu tražite u 5 do 10. Salone venčanica imate gotovo na svakom koraku, a svakako najpre možete pogledati i njihovu ponudu na sajtovima. I ovde možete da uštedite na vremenu i u jednom salonu izaberete i venčanicu, ali i svu prateću opremu: torbicu, cipele, dekorativne šnale ili krunice za vašu frizuru...a često ćete u salonima venčanica dobiti i preporuke za frizera i šminkera 

Ostale sitnice koje čine svadbu svadbom

Tu su burme, pozivnice, cvetni aranžmani, izbor bidermajera, mladenačke torte, dobrog fotografa koji će zabeležiti sve bitne trenutke sa vaše svadbe, organizovanje fotografisanja u nekom romantičnom okruženju, bilo u prirodi, bilo u specijalno pripremljenoj prostoriji dok gosti pristižu u restoran... Ali ono najbitnije je da, kada pogledate u partnera, budete sigurni da ste uradili pravu stvar i doneli pravu odluku. Prepustite se emocijama i muzici, ne brinite da li će vam se frizura raspasti ili rasturiti šminka, da li će sako završiti na stolici, a kravata ko zna gde, već đuskajte i uživajte sa svima onima koji su došli da uveličaju vašu sreću i vaše slavlje.

  b 7��xA

[lone-wanderin]

studija

Studija – Mislav Brozović

Pokušavao sam pronaći načine na koji se „lutanje“ i „grad“ mogu prikazati u umjetničkom djelu. Tada sam još radio istraživanja na temu jer nisam imao iskristaliziranu ideju o radu. Cij mi je bio pronaći umjetnički rukopis koji se ne temelji samo u kartografskom pristupu. Jedan koji je self-contained, ali i instrumentalne (tekstualne) prirode.

Krajnji medij sam vidio kao kombinaciju crteža, tekstualnog sadržaja i fotografije. Te neke teme koji različiti mediji prikazuju - apstraktni crtež prostora, razlike vizualnog prisjećanja o vanjštini i dočaravanje mističnosti nekih heterotopija/prostora – malo sam smanjio u važnosti. Odlučio sam se više bazirati na fotografiju i tekst sa kartografskim elementima. Shvatio sam da moram ići van ako ću ovo napraviti dosljedno jer je puno lakše dobiti neku ideju o prostoru kada se tamo nalazim.

Situacionisti/derive

-          kompleksni način poimanja prostora – kontrolirana šetnja koja psihološki analizira prostor

-          u sebi sadrži funkcionalnu analizu prostora, namijenjen je grupnom šetanju koje je određeno po nekom pravilu

-          sviđaju mi se situacionističke karte, premda sam svoje radio više doslovno – precrtavao ih od postojećih da kroz amaterski izgled prikažem osobnu interpretaciju tog prostora

-          svoja pravila za derive bila su arbitrarna i često su se mijenjala jer prostoru nisam imao običaj pristupiti na definiran način

Patrick Keiller

–         sociopolitičko kontekst povezan sa osobnim razmatranjima

–         bombardiranje irskih nacionalista, boemski život, veliki mislilci (Edgar Allan Poe, Verlaine, Rimbaud, Sterne, Hogarth, Montaigne) i povjesni kontekst grada, imigracija,

–         parkovi, spomenici, ledine i urbani centri, maleni prostori za koje se uopće ne bih sjetio kada pomislim na ideju grada

–         dokumentaran pristup jest malo monoton u nekim dijelovima, ali sviđa mi se jer ima određen osobni i povijesni karakter – iz nekog razloga me podsjeća na Makavajev W.R. Misteriji Organizma

Gordon Matta Clark

-          anarhitektura – nekorišteni prostori, „voids“ – Fake Estates – kupio jeftine male prostore bez ikakve upotrebe

-          FOOD – restoran umjetnika, stvaranje umjetničke zajednice u Manhattanu

-          garbage wall – spajanje uličnog smeća u beton, sliči psihogeografiji prostora, skulpturi koja opisuje mjesto – što je otpad nekog mjesta?

-          intervencija na neupotrebljeni prostor grada, rupe unutar stare pariške zgrade, rupe u skladištu, razdvajanje kuće napola

-          također je imao i radove koji kombiniraju elemente fotografije sa dotičnim kolažnim kompoziranjem (novi mediji!) uz njegove crteže – mislim da su dobar medij za eksperimentiranje -  distortirani prostor u kompozicijama mi se sviđa (više fotografija sa poveznicom)

-          otac mu je bio nadrealist, zasigurno je nekako utjecao na njega; apstraktni crteži i rupe u prostoru

-          neke radove za mene umanjuje element gentrifikacije – rušenje starih blokova zgrada  u Parizu pasivno je pomoglo tom procesu; iako je umjetnost već dugo komodifirana kasnim kapitalizmom, ne sviđa mi se akceleriranje neoliberalizma u ime “umjetnosti“.

 Vito Acconci

-          često se bavio raznim novomedijskim formatima – performansi, videi, instalacije uključujući i starije umjetničke tendencije (skulptura, grafika...)

-          sviđa mi se različitost vrsta njegovih radova: motivi prostora koje i sam istražujem povezujem sa velikim brojem radova o tijelu (ljubavni ugrizi, slina...)

-          fizički elementi mi se sviđaju jer nekako odskaču od prostora i definiraju podražaje koje on ostvaruje

 Zanimljiv mi je pristup Gordon Matta Clarka u nekim kolažima. Slikao bi istu prostoriju u više perspektiva pa spojio fotografije. Rezultat je sličan 360 stupanjskoj kameri, a izgleda upečatljivije. Koristio sam tu tehniku kako bi dočarao širok i otvoren prostor Borongajskog aerodroma.

Također sam htio spojiti neku vrstu interakcije tjelesnog u opisanom prostoru, kao što je to radio Vito Acconci. Najbolji primjer toga bilo je kada me šikara blizu aerodroma porezala te fizički opis nekih prostora: pruga prekrivena iritirajućim sjemenjem trave, svoje preskakanje preko metalne ograde, svoje poimanje samog sebe kao divlje, neuredno biće kada sam se opet našao u gradu. Tematika Acconcijevih radova me podsjeća na to jer se čini jako naturalističkom.

Keillerov London mi je blizak jer promatra prostore kroz sociopolitički kontekst i spaja to sa osobnim interpretacijama naratora i njegovog ljubavnika. Prostori sadrže više dimenzija i povezuju se više asocijativno nego određenim slijedom. Sviđa mi se takav pristup, mada sam smanjio političko značenje. Intimna interpretacija značila mi je ovdje više.

Odlučio sam da završni bude serija teksta, fotografija, i crtanih karti. Format „artbooka“ je najpogodniji jer njime mogu nizati svoje rute i na lagan način ih povezivati sa prigodnim fotografijama i kartama. Puno je jednostavnije tako prožeti svoj narativ nego ga pisati u obliku dugog posta na Tumblru. Shvatio sam da je struja svijesti jedna od najvažnijih elemenata ovakve vrste rada, a ovakav oblik je upravo savršen za tako nešto.

[lone-wanderin]

završni (3 od 3)

[lone-wanderin]

završni (2.5 od 3)

[lone-wanderin]

završni (2 od 3)

[lone-wanderin]

završni (1 od 3)

[lone-wanderin]

Primjer derivea unutar kompleksa rezidancijalnog dijela gornjeg grada

Na početku samog hoda ima više varijanti gdje započeti. Trg bana Josipa Jelačića je očita polazna točka i iz nje se granaju ostale varijante. Dežmanova ulica koja vodi do Tuškanca. Dio Gradeca koji se otvara od Mesničke do lijevog krila koje se uzdiže od trga, oba puta vode na zanimljiv trokut iznad Muzeja grada Zagreba. Ribnjak koji kruz dugi niz ulica vodi do stanice Mihaljevac i odaje uspon prema zapadnom dijelu grada. Dolaženje do entry-pointsa i samo u sebi ima određenu psihogeografiju, ali njome se neću baviti ovdje

Stvar koja ujedinjava većinu hodova jest sistematični hod do sjevernog dijela centra. Radi jednostavnosti, opisati ću rutu kojom sam nedavno prisustvovao kao flaner. Ona i ujedinjuje smjerove unutar grada prema kojima sam se najviše kretao. Opisivati ću svoja iskustva sa prostorima kako prolazim kroz njih.

 (Početak) Park Ribnjak > Nova Ves

Ribnjaka se sjećam još u djetinjstvu, premda u njemu nisam bio period od više od deset godina. Nakon toga prvo prisustvo u njemu bijaše tijekom Zagreb Pridea u dvije godine. Prve sam se ubrzo pokupio zbog obaveza, a druge ostao cijelo posliejpodne. Pitam se tko li je osmislio psihogeografski element, rutu hodanja za prajd. Kasnije sam se tamo našao na prvom spoju u davno okončanoj vezi. Teško je taj prostor odvojiti od tako emotivnih zbivanja.

Park je zanimljiv dio grada jer je sa svih svojih ulaza obavijen nefamilijarnim ulicama koje vode u nepoznate vode. Premda znam dio njih, mnogo ih se grana u neistražene prostore. Dolazeći u Novu Ves pozdravljaju me sive zgrade grubih fasada sa dilapidirajuim dekoracijama.

 Nova Ves > Gupčeva Zvijezda

Ulica je vrlo neobična, prolazeći kroz nju imam potpuno poremećeni osjećaj za orijentaciju i smjer. Podsjeća me na ostalne vertikale od ulica koje se nalaze zapadno od nje i same provode neobične putove. Mislim da je kolega sa faksa ovdje imao radnju. Ali nikako da ju pronađem.

Hodajući prema sjeveru, konstantno dobivam potrebu vidjeti gdje vodi lijevi smjer. Stube među zgradama i široki zavoji granaju se na toj strani; oni se otvaraju se prema zapadu i zavode me da promijenim smjer. Oklijevao sam jer nisam bio siguran ni gdje me moja trenutna ruta vodi.

Dolazim na Gupčevu zvijezdu. Nakon malog azijskog restorana, otvara se tramvajska stanica i mali trg osvjetljen prozorima Konzuma. U distanci vidim još jednu bolnu uspomenu: put koji vodi do Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević. Cijela tramvajska ruta od Ribnjaka do Mihaljevca je malo ukleta sada. Pitam se zašto toliko ubadam na prostor koji me ostavlja u tjeskobi.

Okrećem se prema zapadu i odlučujem ići kroz ulice dok me ne dovedu do Cmroka.

 Gupčeva Zvijezda > Cmrok

Istu rutu sam već prošao sličnim putem koji je započeo potpuno drukčije: započeo sam na trokutu Ilirskog trga koji me doveo Jurjevskom i Mlinarskom do Cmroka gdje sam ponovno otkrio Dubravkin Put nakon više godina. U novoj ruti sam se opet našao na Jurjevskoj.

Ima mnogo načina kako doći do Jurjevske ulice i Cmroka. Ima ruta koja prolazi kroz mnogo zelenih površina, kao i jedna koja se uspinje stepenicama kroz usko povezane kuće komunalnog izgleda. Odlučio sam ići stepenicama do kojih sam došao obilazeći cestovne ulice. Ulična rasvjeta igra zanimljivu igru sa nedovršenim zgradama koje

Jurjevska ulica, dijelom na koji sam dospio, sastoji se od slične sorte buržujskih kuća kao i na dijelovima Pantovčaka. Prolazeći putem koji vodi do Cmroka broj kuća se smanjuje i zapadna strana ulice pretvara se u dugi zid iz kojeg se izlijeva različito zelenilo. Na kraju se potpuno razara i pretvara u višesmjernu stazu. Lijevo dolazi do Dubravkinog Puta koji je priča za drugi tekst. Desno se otvara kroz mračne šumske staze koje povezuju Cmrok sa Ksaverom. Ravno se produžuje u luku koji završava kod autobusne stanice. Od te točke krećem dalje.

Cmrok > Tuškanac > Rokov Perivoj

Planirao sam ići sjeverno, napraviti luk koji bi okružio jednu zelenu površinu i time došao do Zelengaja. Ponoć je već prošla pa sam odlučio vratiti se južno kroz ulicu Tuškanac.

Ulica se prostire široko i dugo i u svojoj kompoziciji me hipnotizira. Podsjeća me na mnoge uzvišene ulice u blizini, naročito jedne kod src Šalata čijeg se imena ne sjećam. Osjećaj je neobičan. Mjesto je potpuno rezidencionalno, bez ikakvih poslovnih objekata. Kao i u Novoj Vesi zapadna (sada desna) strana me privlačila da se spustim u novi prostor gdje se odvajao u Zelengaj. Odlučio sam ići do kraja Tuškanca, ili bar do nekog pametnijeg skretanja.

Sjećam se prijemnog na Jabukovcu i stresa taj dan. Sjećam se vrućine na Tuškancu premda sada šetam po hladnoj noći. Prolazim kraj Interspara gdje sam kupio piće za vrijeme prijemnog. Sjećanja se još više bude kada prođem pokraj kraja Jabukovca i vidim istu zgradu u distanci. Razmišljao sam ići do igrališta od Likovne Akademije kroz šumu iza Jabukovca, ali nisam imao vremena ni sigurnosti da je ambijent otvoren.

Odlučujem skrenuti desno prema Rokovom Perivoju jer mi je sa Britanca bliži put kući. Slušam elektronsku glazbu i ježim se koliko je spokojan grad u ovo doba. Vidim ljude samo u grupama i hodam sa svojim ruksakom na leđima i pokušavam pojmiti geografiju prostora. Orijentacija mi je izgubljena i premda znam gdje idem, ne razumijem u kojoj su relaciji ulice oko mene sa okolnim prostorom.

 Rokov Perivoj > Britanac > Zapadni Kolodvor > Dom

Stigao sam na Rokov Perivoj. Na lijevu stranu je park koji je i sada po noći osvjetljen. Na desnu je Centar za Likovni Odgoj na koji sam išao prije par godina. Ponekad razmišljam posjetiti i pričati sa starim predavačima, ali još se ne usudim. U blizini je kapelica gdje sam prisustvovao na svabi još ranije. To mi je bio prvi put da sam se našao na ovom mjestu. Ponekad ga posjetim kada trebam pobjeći od briga i obaveza na trenutak.

Silazim do Britanskog trga na strmom pločniku i prolazim pokraj Akademije čiji je park i sada otvoren. Premišljao sam se, ali nisam ga posjetio. Preko Tuđmanovog trga dolazim do Zapadnog željezničkog kolodvora. Prisjećam se prijatelja iz srednje s kojim više ne pričam i bivšeg profesora s kojim nikako da se dogovorim za kavu. Kolodvor je još otvoren u jedan ujutro. Ulazim i fotkam automat prije nego što uzmem piće i neke slatkište. Iza mene svijetli monitor poluskriven venecijanskim roletama, očito još netko radi u tako razrušenom prostoru.

Jedem hranu i vraćam se kući pješke istim putem kojim dolazim u Ilicu, prelazeći prugu blizu svoje srednje škole. Pruga je uvijek vezala bitne točke moga iskustva. Do kuće ne razmišljam previše o ničemu. Automatski i životarno se vraćam do tamo i ne mislim. Idem spavati jer mi se toliko motalo po glavi i želim razmišljanja ostaviti do iduće šetnje.

[lone-wanderin]

kartografski način izvoda rada

još razmišljam kako bih mogao ukorporirati crtež

[lone-wanderin]

Neki od bitnijih apdejtova kognitivne mape:

Išao sam na pripreme prije priprema za fakultet na kojem sam sada. Nisam znao ni što je to „britanac“, kako se povezuje sa srednjim i radnim mjestom roditelja i gdje se uopće orijentirati na ostale lokacije. Već sam bio na livadi Rokovog Perivoja prilikom vjenčanja, ali nisam imao veći kontekst. Nakon većeg kontekstiranja uz poznanike koji su živjeli na Pantovčaku, mjesto je dobilo neko novo ozračje koje sam još dugo istraživao. Godinama kasnije sam napravio mnogo, mnogo poveznica.

U svojoj nakani kupovanju biljaka i vrtnih alata, jednog mračnog, zimskog poslijepodneva išao sam na jug grada autobusom. Izišao sam raniej nego što sam trebao i našao se na čudnom mjestu. Nakon nekog vremena krenuo sam kroz gustu šumu bez ikakvih naznaka, vođen samo kartama na mobitelu. Našao sam male kuće sa gorećim svjetima pri ulazu i jednu veliku. Izgledala je kao velika, pomalo drevna kuća sa štalama i više etaža. U njoj bi živio neki malograđanin sa slugama. Vidio sam da je još gorila jelka, premda mislim da je već bila veljača. Nakon kuća sam stigao kroz jako široko prostranu željeznicu i križanja više pruga gdje nisam vidio kontrolora u kućici. Prešao sam ih i u magli i snijegu vidio malo seosko imanje i moju destinaciju: Bauhaus. Do njega sam došao smiješnim putom: kroz visoku travu sam dospio na stražnji ulaz za skladište zgrade. Odlučio sam se vratiti kući istim putem.

Išao sam sa prijateljicom u grad, ne sjećam se radi čega prvenstveno. Prošli smo kroz veliki dio centra raznim neplaniranim putom najviše kroz sporedne ulice. Vidjeli smo profesoricu iz osnovne koju smo pohađali tada prije par godina. Prošli smo pored Trga Maršala Tita (tada se tako zvao, a osobno i preferiram to ime) i došli do nekog salona gdje si je izbušila još par mjesta na ušima. Kada smo se vraćali prema kućama (živimo zgrada do zgrade) pokazala mi je puteljak koji razdvaja zid željezničke pruge. Do njega se dođe ulicom koja dotiče zapad botaničkog vrta. U blizini je Studentski centar za kojega sam otkrio puno kasnije. Danas pomalo zabarikadiran put do željeznice je jedan na kojem sam imao jako zanimljivo društveno iskustvo. No, neko vrijeme ga se ne želim prisjećati.

Zbog naglih emocionalnih promjena bolje sam istražio mnoge dijelove Gornjeg Grada te bliskih ulica i susjedstva. Dubravkin put sam otkrio slučajno i osjetio veliki, nepoznati deja vu. Aktualizirao sam što je taj „Brazil“ što Jinxi spominju u istoimenoj pjesmi. Prošao sam veliki dio južnog Zagreba pješice hodajući kroz seoska imanja i neasfaltirane putove koji vode kroz veliko raslinje. I dalje nisam siguran kako gledati na ovu psihogeografiju. Da li je to bilo bježanje ili traganje? Jedan od boljih primjera bio je kada sam nakon predavanja u Ilici otišao pješke po Zelengaju i pronašao put koji ide kroz šumu između dvaju ulica. Na kraju sam se potpuno izblatio, ali bio sam zadovoljan kad se put zaokružio, dovodeći me do Cmroka. 

Par dana prije Nove Godine prebivao sam sam u kući oko tjedan dana. Stari instinkt za bježanjem i nervoza u ostajanju na istom mjestu su došli do mene i odlučio sam ići na mjesto gdje nisma bio mjesecima. Hodanja po Sljemenu na starom fakultetu bila su neobična. Premda su mi se staze sviđale nisam nikoga bolje poznavao niti je bilo lako penjati se uz strogo određeni program. Te noću u prosincu, otišao sam tramvajem do Tunela Sljeme. Bilo je mračno iako je bilo tek 18 sati. Također vrlo hladno, ali nije me toliko doticalo. Na kraju sam otišao prema gradu brzim korakom jer sam nešto čuo i oblio me strah misleći da je riječ o divljoj životinji. Istražio sam mali dio staze i prolazio na čudnim improviziranim mostovima od kamenja. Odlučio sam da ću istražiti sve puteve koji vode na Medvednicu i eventualno probati hodati kroz najdulju (šeta se cijeli dan). 

[lone-wanderin]

popis mjesta

Sjever - Zelengaj, Jabukovac/Pantovčak/Tuškanac - Igralište kod ALU, Dubravkin put, Cmrok, Mihaljevac, Sljeme

“Centar” - Botanički vrt, Vrbik (zabranjen prostor), Knežija, Srednjaci, Savski most

Istok - Rudeš, Lučko

Zapad - Borongaj (kampus, vojarna), Maksimir, Savišće

[lone-wanderin]

London (1993) - Patrick Keiller

London je film neobičnog žanra. Dokumentira putove autora i njegovog ljubavnika Robinsona kako prolaze kroz dijelove grada. Putovi su spojeni sa raznim osobnim razmatranjima o gradu i njegovim stanovnicima.

Autor-narator grad prožima kroz mnoge sfere. U njegovoj analizi grada govori o raznim aspektima koje veže uz mjesta koja posjećuje. Cinično sagledava konzervativnu vlast i njezin negativan utjecaj na građane. Izjašnjava se određenom vrstom ljevice gdje konzervativne vizije velegrada narušava pričajući o mnogim bombardiranjima grada (situacija za koju je uveliko zasužna Engleska vlast).

Grad gleda bodelerovskim pristupom, kao mjesto koje otuđuje vlastite građane od zajednice. Mjesto gdje će ljudi skloni bliskim odnosima i romantici postati osamljeni i živjeti u dosadi. Priča o siromaštvu unutar grada, starim kućama i pivnicama. Boemima koji se sakrivaju unutar starih građevina. Promjenama grada i tragovima velikih mislilaca koji su bili u Londonu.

Sviđa mi se pristup koji spaja strukturnost flanerizma u analizi okoliša i osobni doživljaj; filozofija i poimanje prostora. Razmišljam kako bih to mogao inkorporirati u radove.