#oluja u SAD

[cgvijesti]

Tornado ubio najmanje četvoro ljudi

Foto: Twitter Najmanje četiri osobe poginule su u tornadu koji je pogodio jugoistočni Misuri rano u srijedu, a timovi hitnih službi tragali su za žrtvama u uništenim kućama i poslovnim objektima.  Smrtni slučajevi zabilježeni su u okrugu Bolinger, gdje više lokalnih agencija učestvuje u akciji spašavanja, rekao je zapovjednik policije Klark Parot za Reuters. Dodao je i da je više osoba…

[zoranphoto]

Ciklonska bomba zaledila Sjevernu Ameriku: Najmanje 19 mrtvih, više od 1,5 milijun ljudi bez struje, temperature do -45 stupnjeva

Oko 200 milijuna Amerikanaca osjeća ledeni stisak velike zimske oluje koja je povezana s najmanje 19 smrtnih slučajeva uoči Božića, piše BBC u subotu     Više od 1,5 milijuna ljudi ostalo je bez struje, a tisuće letova otkazano je u petak. Ogromna oluja proteže se na više od 3200 kilometara - od Teksasa do Quebeca. Ciklonska bomba, koja nastaje prilikom naglog pada atmosferskog tlaka, donijela je mećavu na Velika jezera, smještena na granici SAD-a i Kanade. Države Ontario i Quebec najgore su pogođene u Kanadi gdje je više stotina tisuća ljudi ostalo bez struje. U većem dijelu ostatka zemlje, od Britanske Kolumbije do Newfoundlanda, izdana su upozorenja zbog ekstremne hladnoće i zimske oluje. Nacionalna meteorološka služba SAD-a (NWS) rekla je da njezina karta od petka "pokazuje jedan od najvećih opsega zimskih vremenskih upozorenja i savjeta ikad". Temperatura je u Elk Parku (Montana) pala na -45 stupnjeva Celzijevih. U Južnoj Dakoti Indijanci su ostali bez goriva okruženi snježnom mećavom pa su zapalili odjeću kako bi se ugrijali. Predviđa se da će Pennsylvaniju i Michigan pogoditi obilne snježne padaline. Buffalo, grad u državi New York, očekuje najmanje 89 centimetara snijega. Nacionalna metereološka služba izvijestila je da je tamo vidljivost na cesti nikakva. "Mi čak ni ne želimo biti parkirani u njemu, vi se definitivno ne želite voziti. Ozbiljni smo", tvitala je Nacionalna metereološka služba koja procjenjuje da se upozorenja zbog mećave odnose na osam milijuna ljudi. Obalne poplave zabilježene su u Novoj Engleskoj, New Yorku i New Jerseyu. Na pacifičkom sjeverozapadu neki su se stanovnici klizali na zaleđenim ulicama Seattlea i Portlanda. Čak su u južnim državama Louisiani, Alabami, Floridi i Georgiji izdana upozorenja zbog smrzavanja. U Ohiju je osam ljudi poginulo u prometnim nesrećama povezanima s gužvama zbog oluje. Problemi s putovanjima diljem zemlje pogoršani su manjkom vozača ralica, za što mnogi krive niske plaće. Više od 5900 američkih letova otkazano je u petak, prema stranici za praćenje FlightAware, a još 1200 subotnjih letova već je otkazano. Do petka navečer milijun korisnika nije imalo struju u SAD-u, prema stranici PowerOutage.us. Komunalna poduzeća u cijeloj dolini Tennesseeja periodično su isključivala struju zbog uštede energije. Nacionalna metereološka služba kaže da bi više od 100 dnevnih temperaturnih rekorda moglo biti izjednačeno ili oboreno tijekom sljedećih nekoliko dana. Tportal.hr Photo by Zeeshaan Shabbir Read the full article

[ultravioletna]

AKO MU NEDOSTAJEM NEK MI NAĐE LOKACIJU

Mene zanima šta ti tu ne razumeš. Da, rekla sam da mi treba čovek koji je potpuno suprotan onome što ti misliš da je meni potrebno. Ne, neću nekog ko će da klima glavom na sve što kažem pa čak i kad ga ponizim, s namerom da se osvestiti. Ne, neću to. Možda ti misliš da su za mene stvorene dobrice ali ja se ne slažem. Neću da se igram sa njime, ja to ne umem. Umem toplo hladno ali to nije poenta. Poenta je da sve gori, razumeš? Ne mogu sa nekim ko je mlak, izvini, otkaži taj sastanak sa njim i reci da sam se udala ili tako nešto.  - KAKO ? Kako da kažem da si se udala, gospode Bože Teodora, do juče u priči nisi imala ni kučeta ni mačeta a sad se udaješ? Pa ne udajem se zaista a i to je tvoj problem. Kako si znala da zakuvaš sad znaj i da pojedeš uprkos tome što ne liči ni na šta. Možda hoće sa tobom da izađe, stvarno me ne zanima. - Izričito je tražio tebe. Možda ti se svidi, otkud znaš. Što mu makar ne pružiš šansu?  Tražio mene? On tražio mene? Da li ti svesna šta govoriš? Jesmo li mi na kastingu pa da on traži mene? Ma znaš šta, daj ti meni njegov broj da ja njemu sama iskucam poruku o njegovom ponašanju. -Što ga ne pozoveš? Znaš i sama zašto. - A da, zato sto se ti ne bi ni roditeljima javila na telefon. Zaboravila sam. Upravo tako, nemoj više da zaboravljaš. Zaboravljaš ključne stvari. I nemoj molim te više da mi tražiš dečka, od tebe vajde nikakve nema... - Ma devojko, da li si ti svesna koliko dugo nisi imala dečka? U redu je da smo srednja škola pa da nećeš, hoćeš da se provodiš, nećeš obavezu i tako to. Ali molim te, sad više nije šala. Odbijaš sve i svakog a zasigurno znam da to ne radiš zato što patiš. Ne želim da ti za par godina biram psa kao poklon za rođendan, osvesti se!! Zašto da ne? Pas je uvek dobrodošao. I to ne jedan, ne dva, nego i tri!! Zamisli tu sreću. A može i neka maca ali ako ćeš da mi ih uzimaš za rođendan nemoj da ih kupuješ nego mi udomi nekog i to neka bude za početak jedan psić i jedna maca tu približnih godina, da mogu da ih zbližim. U redu? Joj, to bi bilo idealno, vidi, vidi, prolaze me žmarci pri samoj pomisli na to (pokazuje na ruku) - Ne,ne, ti si definitivno odlepila. Ti... ja ne znam šta ću sa tobom. O čemu ona priča, o čemu ja pričam!! Slušaj me dobro  sad. Jesi mi drugarica, jesi mi ko sestra ali tako ti Boga, ne davi me više! Jednom ću ti reći i više nikad. Ne želim. Eto prosto i jednostavno ne želim. Ne želim stvari koje se forsiraju. Ne želim da me upoznaješ sa tamo nekom šmokljom jer misliš da je dobar i da ću kraj njega da se smirim. Neću da se smirujem, shvati, ženska glavo!!  -Nije šmoklja nego je... Ne prekidaj me, ne upadaj mi u reč, nisam završila. Dakle, ne zanima me šta je. Može da bude vlasnik hotela, može da ima svoju firmu, može ceo svet da bude njegov a može da bude i bez prebijene pare, ako me ne dotiče - ne dotiče me. Videla sam ga par puta uživo, čula kako priča sa prijateljima. Čovek nema ništa što bi mene zaintrigiralo i ne budali više. -A da, na primer nije slikar, nije pisac, ne filozofira  i tako to da bi tebe privukao zar ne? Ne seri, sad već preteruješ. Nije ono što sam ja. - Kakve to sad veze ima?? Pa naravno da nije, suprotnosti se privlače. A ti bi bila sa nekim kome bi mogla da šapneš sve tajne ovog sveta a on bi te gledao bledo kao da si mu pročitala Bibliju? Ja hoću nekog ko bi te tajne sa mnom istražio. Hoću nekog ko zna da igra po svojim a ne mojim pravilima. Nekog kome bih ja bila kao ruski rulet. Neću da budem domaćica i da čekam da mi mužić dođe kući, to nije za mene! - Sve i da hoćeš, ne umeš da kuvaš. Ne znaš ni palačinke da napraviš, hvala dragom Bogu što makar kafu znaš da skuvaš. Moja poenta je, draga moja, da se ja nikad neću udavati. Da ja nikad neću čekati da mi muž dođe kući nego ću na primer da nađem nekog ko radi za FBI pa svaki dan da se brinem hoće li UOPŠTE doći kući ili moram ja da idem da ga vadim iz situacije u kojoj se našao, razumeš, za tebe je mir luksuz za mene je mir kazna. Eto tako, sve sam ti rekla. Ako sam ja oluja, hoću da i on bude. Neću da mi povlađuje. Neću da me moli da ostanem. Nek idem brate, pa nek me nađe ako već želi. Neću da mi govori da mu nedostajem a da ne radi ništa po tom pitanju nego da čeka da ja prva bilo šta učinim. Nek me dovede pred svršen čin, nek me satera u ćošak. Onda možemo da pričamo.  - Ti si potpuno poludela. Jesam ali samo tako hoću da volim. Otkaži sastanak. -Sve i da ne otkažem, sam bi pobegao od tebe. Eto vidiš - takvog ne želim. Da je to onaj pravi, na pravu mene odgovorio bi još većom provokacijom. I ne bi me ispuštao iz vida. - Znači to hoćeš?  Znači to hoću. -Luda si. Jesam, hvala. -Jesi, nema na čemu. TEODORA

[gejerka]

Znam da si me video, kako i ne bi.

Sada sam sve sto nisi voleo, postala sam sigurna i jako glasna u drustvu, onaj stid i decji osmeh koji si voleo je otisao. Da li sa tobom ili se moje odrastanje samo desilo kad i tvoj odlazak. Verovala sam da me volis kao dete, nisam zelela to. Divila sam se onim ludackim ljubavima, gde sve gori od strasti i gde nema mirnog mora. A sada bih tako rado sve strasti koje su isprljale moje telo menjala za tvoj zargljaj i osmeh dok ti pospana pricam o tome kako mi je prosla nedelja. Sva nemirna mora bih zamenila za tvoju luku i nase ukladjene korake dok setamo po keju.

I ti znas da sam te videla, kako ne bih.

Ostao si isti, produzeni sa toplim mlekom u levoj ruci cigareta u desnoj telefon. I znam da nikome neces reci da smo se sreli, jer ni ti neces to da priznas. Neces da priznas da sam i dalje ona koju si voleo vise nego svaku drugu, a da sam ja sad ona koja je sve sto ne volis.

Valjda sam te zavolela previse mlada dok si ti vec znao sta zelis i kako volis. Ti si bio moje prvo shvatanje kako volim, bio si moj prvi bol i bio si moja prva, verovatno i jedina sigurna luka. Posle tebe me je zadesilo puno oluja, pa ne zameri na ovome sto vidis, a ono sto cujes znam da ne verujes. Jer ne bi priznao sebi da sam to ja.

Mozda bih ti samo rekla da si mi ti pokazao sta je ljubav, ali vise nema smisla, jer ja nisam ona koju si voleo nekada..

[pricajmi]

SUPER ŽENA

Jedno zimsko veče padala je jaka kiša, i ne znajući šta ću sama sa sobom otišla sam da spavam. Ušuškah se u krevet i zatvorih oči....i tako odoh u svijet mašte!

Odjednom se nađoh nasred pješčane plaže, bio je sumrak i rominjala je sitna kiša. Nedaleko u moru čujem glas koji me zove u pomoć. Pogledah i na pučini bješe nekakav brod. Neka energija u mom tijelu me natjera da zaplivam prema brodu, toliko sam bila brza da sam za par minuta doplivala!

Podigoh ruku u vazduh i nađoh se iznad vode, zakoračih na brod, nije bilo nikog. Bio je to star brod, nekako oronuo od oluja, ali ipak u dobrom stanju. Odjednom pogledah u svoju ruku i vidim da su mi ruke srebrne boje, pogledah svoje tijelo ono biješe izvajano. Mog osjećaja sreće više nisam bila žena od 100kg, moje obline su bile nevjerovatne. Tada shvatih da sam sada super žena i da sigurno imam neke moći. Pomjerih ruku u stranu i iz mojih dlanova izađe srebrni prah, podigoh ruku prema nebu i nadjoh se na osmatračnici broda, jao kako sjajan osjećaj. Sa osmatračnice prosuh srebrni prah po brodu i dogodi se transformacija, od olupine napravih predivan brod.

Zatim se nađoh pred jedno veliko ogledalo, kad sam vidjela sebe uplaših se. Moja cijela koža je bila srebrna, oči crne bez beonjača, a crna kosa je lepršala kao da je živa, imala sam na sebi neko lakirano crno odijelo.

Odjednom se zaljulja brod, izadjoh na palubu da vidim šta se dešava, ogromna ajlkula je udarala u brod. Usmjerih ruku prema njoj i podigoh je u vazduh, i svom snagom sa obije svoje ruke bacih je na dno okeana. Nevjerovatan osjećaj, tolika snaga...moje radosti!

Čujem kako me neko zove i govori mi ustaj, ustaj...otvaram oči i shvatam da je sve bio san, pogledam svoje tijelo od 100kg i baš se smorih...možda sam ova super žena u budućnosti ko zna, možda ću je ponovo sanjati!

Užurbano ustajem jer kasnim na posao...eh da mi je sad malo onog srebrnog praha!!!

Anđelka i Šarlota

[alisauosamdesete-blog]

Zvala sam se Alisa, kad kažem zvala sam se, mislim na drugo vrijeme, kada je sunce zračilo blještavo zlato, kada je zrah imao ukus poput malina i zabranjena sreća, kada smo slušali Đonijeve filigranske ploče, cigarete za večeru u ponoć, popodne pili crveno vino, bili smo povazdan opijeni ljubavlju, bili smo povazdan opijeni vinom. Bili smo i nesretni i melankolični kad je nebo bilo sivo a pivo je bilo toplo, Bili smo sretni i slavljeni kada su bubnjevi rock n rolla budili naše srce. Bili smo i sunce i vjetar i kiša i oluja, bili smo gromovi naše mladosti, mladosti koja je ostala izvezana u ljubavnom pismu koje smo pisali, vino koje smo pili,  i cigarete koje još uvjek pušim. Bila sam djevojka, bila sam djete, bila sam zvijezde, bila sam sunce, bila sam zaljubljena u njegovu gitaru, njegove prste, njegova rupica u dječačkom osmijehu, njegove stratke, crne njegova duša, kaleidoskop svijetlih boja, bila sam rođena 80-ih, pokopana  u hladnom grobu industrijalizma 80-ih, molitvu je čitao u ritmu svoje gitare, epitaf mog groba bile su mu posljednje riječi, ‘Sad joj je duša slobodna’. Ponekad pomislim, šta bi dala za jedan tren, samo jedan tren da opet budem, njegova, da opet zamislim život u ritmu muziku za ples, da makar na jedan tren budem ja, djevojčica, ona Alisa, Alisa u osamdesete.

[bearyunfita]

wyatt l.ogan: breathes in @mtchstck‘s direction wrong garcia f.lynn, materializing from nowhere: Što si, jebote, upravo rekao o meni, mala kučko? Kažem vam da sam znao da sam završio vrhunac svoje klase u Mornaričkim pečatima i sudjelovao sam u brojnim tajnim napadima na Al-Quaidu i imam preko 300 potvrđenih ubojstava. Osposobljen sam za ratovanje u gorili i vrhunski je snajperista u američkim oružanim snagama. Nisi mi ništa drugo nego samo još jedna meta. Izbrisati ću te precizno s onim preciznosti kakve nikad nisam vidio na ovoj Zemlji, označi moje jebene riječi. Misliš da se možeš pobjeći kad mi kažeš to sranje preko interneta? Razmisli još jednom, jebote. Dok razgovaramo kontaktiram moju tajnu mrežu špijuna širom SAD-a i trenutno se prati vaš IP, tako da se bolje pripremite za oluju, crvi. Oluja koja briše patetičnu sitnicu koju nazivate svojim životom. Jebeno si mrtav, dijete. Mogu biti bilo gdje, bilo kad, i mogu vas ubiti na preko sedam stotina načina, i to samo golim rukama. Ne samo da sam opsežno osposobljen za borbu bez naoružanja, već imam pristup cijelom arsenalu američkog marinskog korpusa i upotrijebit ću ga u cijelosti da obrišem vaše bijedno dupe s lica kontinenta, malo sranje. Kad biste samo mogli znati kakvu ćete nečasnu osvetu vaš mali "pametni" komentar srušiti, možda biste se držali svog jebenog jezika. Ali nisi, nisi, a sada plaćaš cijenu, prokleti idiote. Grozit ću bijesan na sve vas, a vi ćete se utopiti u njemu. Jebeno si mrtav, mali.

[covjek-casopis]

književna premijera: (AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ "PLAVA PTICA", 12/2019, Sandorf, ulomak

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata. Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao. Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života. Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“. To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina. Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine. Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“ Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom. „Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“. „Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati. U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru. Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju. Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana. „Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“ To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam. Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave. Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje? Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi. Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima. Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju. Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći. Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu. Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti. Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala. Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je. „Kako on to misli još?“, upitala sam majku. „Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao. Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“ „Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat. „Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom. General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“ To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju. General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

____________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.

[coolgospodjicar-blog]

No man is an island,ili?

Može li čovjek baš uvijek sve postići sam? Može li samo decentnim kretnjama prošetati olujom kao da ga je ona donijela na svijet i da taj period jednostavno mora proći? Znate ono,nešto kao čekanje osamnaestog rođendana kada postaješ svoj čovjek pa se ni Kalifov toranj ne može izmjeriti veličinom vlastitog ega toga dana kad ih napokon “uhvatiš” i svrstaš se pod zrelog čovječuljka. O tome vam želim pričati. Nadam se da shvaćate ovaj (ne)uspjeli pokušaj uvoda u priču zbog koje ovo sve pišem.

Sad kada smo prošli taj dio,idemo na onaj bitniji. Uvijek me fasciniralo kako to da ljudi nakon što završi jedno poglavlje njihovog života ugraviraju u svoje sjećanje samo onaj dio u kojem se plakalo od smijeha i na njega zalijepe jedino najbolje trenutke koji mirišu samo na radost i ništa tužnije od toga. Da ste me u osnovnoj upitali; “Kako mi je?” Vrlo vjerovatno bih vam odgovorila kako sam ljuta na Leu P. jer mi još uvijek nije vratila 3 flomastera koje sam joj posudila još prekjučer i da mi više neće biti prijateljica. Danas,kada bi mi postavili pitanje; “Kako mi je bilo u osnovno?j” rekla bih sve najljepše i uz to ispričala priču kako sam baš sa dotičnom Leom P. izvela mini koncert sa adekvatnom koreografijom u dvorištu škole pred svim učenicima. Da,tako je to bilo,ali drugom prilikom detaljnije o glazbenim i plesnim pothvatima Gospođjice R. Bilo kako bilo,uvijek će postojati ona negativna strana,i da vam budem iskrena,bez nje se baš i ne može.Kako odrastam sve više ju doživljavam kao malog crva koji se provlači kroz rupe koje nismo na vrijeme zakrpili. Kada nismo zadovoljni nekim odnosima i kada se već po prvi put pojavi mogućnost za razmnožavanje istog. Nebitno da li je riječ o partneru u vezi,ili kolegi sa posla, ili pak onog s kojim dijelite kiriju na dva dijela.Na taj način stvaraju se “rupe” za prolaz energije koja ne može sa sobom povući ništa dobro,trust me. Čvrsto vjerujem da je ključ života bez negative upravo otvorenost i prihvaćanje problema u onom trenutku kad prvi put osjetimo njihov miris i prisutnost.

To je upravo jedan od razloga zašto se ruše tvrđave koje smo se toliko trudili sagraditi. Sve što takve “građjevine “ trebaju sadržavati jesu povjerenje,iskrenost,otvorenost,a povrh svega ljubav. Neizmjerno strpljenje i zajednički koraci prema onome što želimo postići su jedini ispravan put kojim usmjeravamo vlastite kretnje. Kad bi čovjek sve na svijetu mogao sam,onda bi se sam i stvorio,rodio,a i odgojio. Glumiti nedodirljivost dječji je izgovor za neprihvaćanje vlastite tvrdoglavosti iz koje jedino može nastati toksični prolaz za malog crva zvanog negativa. Kad nešto završi tek onda postanemo svjesni koliko je bilo lijepo, kako nije bilo vrijedno nijednog dana pokrivenog ponekom suzom iza zatvorenih vrata vlastite sobe,a i svega što smo naučili iz toga perioda. Graditi utvrde s drugim ljudima nije lako,ali najteži dio projekta je sigurno kako izgraditi sebe da budemo sposobni za bilo što drugo. Podržavam malo onog “zdravog egoizma”, umjerene doze voljenja samog samog sebe. Na kraju krajeva,lijepo je šetati sam po kiši,ali je još ljepše uplesti svoje decentne korake s tuđim i zaplesati valcer,čak i onda kada stigne neočekivana oluja života.

Pa da na koncu živimo valcer i da se sjećamo valcera,o tome vam pričam.

[cgvijesti]

U novom velikom nevremenu stradalo najmanje pet osoba

Foto: Getty images Najmanje pet osoba poginulo je u novom velikom nevremenu u Kaliforniji. Svi su stradali u San Francisku i okolini, i to prilikom pada drveća. Jedna osoba stradala je kada se stablo srušilo na šator, a dvije dok su bile u automobilima. Evakuisano je 15.000 ljudi, dok je skoro 100.000 kuća ostalo bez napajanja strujom. U pitanju je 12. smrtonosna oluja u Kaliforniji od…

[zoranphoto]

Još jedna žrtva stravičnog nevremena, stradao dječak: ‘Kucao je teti na prozor i samo se srušio’

Jedno dijete je poginulo, a najmanje pet osoba spašeno je u petak navečer u Novom Sadu koji je, drugi dan zaredom, pogodilo jako olujno nevrijeme. Dječak J.V. (12) pronađen je mrtav, a jedan od susjeda posvjedočio je da je 12-godišnjak kucao tetki na prozor i najednom se srušio: “Potrčali smo da mu pomognemo, ali nije mu bilo spasa. Živi nekoliko ulica dalje s roditeljima. Na tijelu nije imao vidljive ozlijede”.

Stradao od strujnog udara?

Kako saznaje Telegraf.rs, liječnici Hitne pomoći su u 21:45 sati konstatirali smrt, a naređena je obdukcija. Još nije poznato kako je dijete stradalo. Istragu vodi Više javno tužiteljstvo u Novom Sadu, a neslužbeno se doznaje da je uzrok smrti strujni udar.

Proglašena izvanredna situacija

Prema dosadašnjim izvješćima lokalnih medija i snimkama na društvenim mrežama, sretne su okolnosti da u jučerašnjem nevremenu nije stradalo više ljudi jer je u novosadskom naselju Detelinara vjetar srušio kran s obližnjeg gradilišta koji je pao na tri susjedne zgrade i oštetio više stanova.     Centar Novog Sada. Na kraju snimka se vidi kako se podiže deo krova…#novisad #nevreme #oluja #srbija pic.twitter.com/GLhGSZKF9D — Radio 021 (@Radio021) July 21, 2023   Novi Sad teško je pogođen olujnim nevremenom i u srijedu navečer, zbog čega su gradske vlasti jučer proglasile izvanrednu situaciju. Komunalne službe nisu stigle otkloniti sve posljedice prekjučerašnje oluje, a jučerašnja je donijela nove velike štete. Ulice su zakrčene polomljenim granama, dok su brojni automobili oštećeni oborenim drvećem. Mnogi dijelovi grada su bez struje. Dnevno.hr Read the full article

[ultravioletna]

osveta se ne servira hladna kad je žena oluja

Reci mi, onako, od oka, je l ti se činim kao prevarena žena?

- Pa ne znam. Izgledaš mi kao žena koja bi prevarila.

Zato me voliš?

- Ja nikad nisam rekao da te volim.

Pa da. Čini mi se da ti svakoga dana posvećuju pesme, pišu knjige o tebi, dižu te u nebesa a tebi to, gle čuda, jeste dovoljno.

- Opet počinješ? Sastali smo se da bi mi to sasula u lice?

Ja sam ti to, sasula u lice, kako ti kažeš, još onda kad sam ti napisala pismo. Sad sam došla samo da proverim da li si i dalje isto ono đubre koje sam ostavila za sobom.

-Došla si zbog toga ili, govorio je zavodljivo dok mi je pomerao kosu iza uha, znao je šta radi. “Ili zbog toga što te zanima da li mi je dodir još uvek isti?”

Došla sam da ti jebem mater. Ne uzbuđuj se.

-Kad si postala ovakva?

Kakva, normalna? Pa ne znam, verovatno onog trenutka kad od tebe ni za šta nisam dobila povratnu reakciju. Kad sam mogla i svet da ti posvetim, ne bih ti bila dovoljna. Tužno je na kakvu iluziju o tebi sam se ja ložila.

-Grešiš. Mnogo. Mnogo grešiš ali...

Ali šta? Kopala sam mesecima po tome. I kad sam konačno stavila tačku na to i bila pred tobom otvorena knjiga, stranice te knjige si iscepao. Zgužvao. Bacio. Bila ti je lepa samo korica. Bio si odvratan čovek. Zašto si ti danas došao ovde, zašto si me pozvao?

- Da proverim da li me i dalje mrziš, Teodora.

Molim te, mržnja je zaista preveliko osećanje. Nikog ja ne mrzim. A o tebi više ni ne razmišljam. Povremeno, kad hoću da ispljujem nekog muškog lika u novom romanu. Na svakog ličiš pomalo, to je čudo.

- Ili je čudo jer me i dalje voliš.

Skini mi se, molim te.

-Nisam ja taj ko je nekome posvetio bilo šta, već ti.

I ti se time hvališ? Da li je moguće da si toliko prost? I dalje si ista stoketina kakva si bio kad smo se rastali. Bogu hvala pa me ruka nikad nije prevarila i pošla za telefonom dok sam pijančila.

-Nije ni morala. Dovoljno je što sam bio u glavi. Ali pazi, na neki čudan način, meni je do tebe stalo. Eto, ne znam. Možda je to tek sad, možda je od ranije ali.. Bole me tvoje reči. Kao da bih mogao da pokupim sve svoje stvari i odem odavde. Ništa me više ne veže za sve ovo sem tebe. A ti me ne želiš.

Kasno je. Pomalo je kasno za te igrice na koje više ne padam. Mani se ćorava posla.

-Ni ime mi više ne izgovaraš.

Koje ime?

-Moje, Teodora.

Pa kako ne izgovaram? Imbecil, Prostačina, Seljačina, Idiot, Kreten.. Problem je u tome što ih imaš više.

-Tvoj smisao za humor, vidim, nije stagnirao. Bravo.

Kao ni tvoja odvratnost.

-Zašto si onda i dalje tu? Idi, idi bre! Ko te drži? Je l te prisiljavam da čekaš taj banana šejk ovde i sada, nakon toliko neizgovorenih reči?

Te neizgovorene reči su od tebe, ne od mene.

-Jesu, pa šta? To ti valjda dovoljno govori. Kako ti ono kažeš: NE DOBITI ODGOVOR JE ISTO ODGOVOR, prevrnuo je očima i prstima prikazao navodnike.

Samo sam želela da ti od mene dobiješ odgovor. Zviznula sam mu šamarčinu, ustala od stola i prosula šejk koji je upravo stigao - njemu na glavu, naravno. Pa nisam se ja za džabe rodila kao Teodora.

Možeš da ideš redom da prosiš devojke, nijedna te neće hteti. Možeš da se opijaš i da svako veče budeš sa drugom ali dobro znaš da ti neće pružiti toplinu doma za kojom žudiš tako očajnički, samo ne priznaješ. Možes i da me vređaš gde god želis ali dokaze o tebi imam. Ja sam tebe na papiru ispisala, odštampala i ovekovečila. Misliš da sve te devojke koje merkaš ne znaju čija si inspiracija bio? Rekla bih da mi se i pomalo gadiš ali volim kako ti se sve ovo sliva na lice. Da imaš šminku, sad bih ti rekla da ti se upravo otkrilo pravo lice. Ali ti ih imaš sto. I ne zaslužuješ ništa od onoga što sam htela da ti pružim. Zaslužuješ minimum.

-Pa, govorio je kroz osmeh, misleći da sve ovo ide u prilog njemu, jer, ja kao i svako ludo žensko nisam mogla bez njega, ali ovog puta i pakao može bez svog đavola kao i đavo bez pakla, daj, pruži mi taj minimum onda.

-A ne, nisam mislila od mene. Od koga god hoćeš ali od mene više nikada. Ni pogled moj. Ustala sam i pozvala konobara da platim. "A njemu ako možete, evo, platite mu ovim i jedno hemijsko čišćenje ako su u stanju da počiste sva njegova zlodela koja je učinio iz želje da bude voljen a da ne voli, mislim, valjda za toliko mogu da mu pomognu. E i da, i evo vam i za jednu malu uslugicu. Ako možete samo da ga gađate jajima dok se ne onesvesti, to bi bilo idealno. Čula sam da su mu ponudili posao dvorske lude, taman da se pripremi. Hvala!!!

Okrenula sam se ka čoveku zbog kog je od neizmerne ljubavi sve preraslo u još neizmerniju ravnodušnost, pogledala ga kako stoji tako bespomoćan i svestan da ovog puta zaista odlazim i nasmejala sam se. Ostavila sam mu broj nekog psihijatra jer ne dolazim nepripremljena na večere sa psihopatama. Krenuo je za mnom ali saplela sam ga.

Nećeš ga više nikad za mnom, vala, taj tepih nije stvoren za tvoje stope. A u svakoj sledećoj koju budeš ljubio - mene ćeš videti. To ti ne obećavam jer me baš zabole da tebi nešto obećam ali ja ne grešim. Moja magična kugla, zbog koje si me proglasio ludom, je videla tebe kao jedinog čoveka koji nema pravo na svoju mirnu luku.

I to je tačno. Sve oluje svemira tek će se sručiti na tebe.

A nijedna neće biti ja.

Čulo se samo kvrckanje i lomljava čaša nakon što sam izašla iz restorana. Odavno se završilo a nije ni svestan da je tek počelo...yazik.

ultravioletna

[laniakearose]

Između Erosa i Tanatosa

14th and 15th of March, 2018, written during chemically induced  hell while trying to heal my traumatic past. After that I experienced a near death experience and what I hope is a Resurrection.

Osećam da se sve što se ikada desilo u mom životu, bilo dobro ili loše, belo ili crno, bili košmari ili snovi, sada spojilo u jednu jedinu tačku. <---- Ovu ovde.

“Kraj je početak i početak je kraj...” I te fore…Znaš?

Da, naravno da znaš. Kada spojiš sve tačke po nekoj prirodnoj inerciji kretanja naše Planete, dobiješ krug. I vreme je krug. Hm. Ne... Imam osećaj da nije sve tako crno-belo, tako dualno.

Tačka i krug. I kretanje. Energija u pokretu. E-MOTION. Uzmeš E iz Emocije i M iz reči Motion i dobiješ Em.

{ -Insistiram da me zovete Em.

-Okeeej, a zašto tako brutalno, hladno i grubo, tako...lakonski?

-Neću da ti kažem. Uhhh, dobro...Zato.

-Ja te ne vidim tako.

-Ni ja, ni ja, ni ja...}

Ni ja se pretvara u eho nijanijanija gubeći svoj prvobitni smisao. Eho me ritmično uljuljkuje i ulazi mi na levo uvo, mislim, lažu. Svi lažu. NJANJANJA. Đavo šapuće na levo uvo. Zlo ulazi na levo uvo, svi ti demoni, veštice, vampiri...smak je sveta. Hvata me panični strah.

 { -Čekaj…Moramo da pričamo o tome. Slušaj me sad dobro: Video sam otisak vučje šape blizu kuće.

Deca su se radovala a žena se jako uplašila.

-Jeeeste, tvoja žena, boginja, a plaši se, ne verujem ti. Feministkinja u meni  vrišti sada.

-Ko je jebe.

-Mrzim te.

-Lepa si.

-Ok. Hvala. Ne mogu sad da pričam. Mrzim te previše.

-Da li si lepa sebi?

-Ne.

-Zašto?

-Zašto uvek to zašto, jbt?

-Da ti izrecitujem? Zato što treba odmalena učiti decu da čitaju između redova i preispituju sve što pročitaju.

-Kakve sad to veze ima? }

 Da se vratim na onu tačku. I krug.  Ona mi je rekla da joj je neko rekao da je negde pročitao da je spirala oslobođeni krug, krug koji prestaje da biva okrutan i biva oslobođen. Hm, to je čudno. Moj prvi je rekao da je život reka i onda otišao. Posle 7 dana Ljubavi. Psiho. Svi su oni psihopate.

Naravno da se posle vratio da me dokrajči.

{Polako Em.} Ali on stvarno jeste. Sećam se samo loših stvari.

{To je jer si ubila sve što je bilo u vezi sa njim a samim tim i deo sebe.}

Slušaj ove boleštine: Ne mogu da nosim okrugle minđuše. (Heh, krug.) Zašto? Jer to signalizira muškarcima da sam OTVORENA. {Da li me zezaš? Otvorena?} Ne smem da pričam sa svojim prijateljima, ne smem da izlazim bez njega, ne smem da se bavim svojom umetnošću…Kaže mi da nisam nikakva umetnica, da sam malograđanka… Ja služim njemu. Ja  sam njegova kraljica-robinja. Njegova boginja. Moja krhka psiha tada oseća da je životni smisao biti obožavan od strane jednog tako savršenog muškarca. Ja živim za njegovu erekciju. Moja svrha i smisao su da je izazovem, a izazivam je pogledom…I da ga oslobodim napetosti. Bilo gde, bilo kada. Kad god mu dođe. A dolazilo mu je stalno.

{Mazi me. Masiraj me. Ljubi me. Hoćeš li da plešemo?

Ja sam tvoj. Ti si moja. Samo moja. Ti nisi ptica. Ti si drvo. Moje drvo. A ja sam slobodan kao pas. }

 *Hey, I wanna be your dog...

-A šta sam ja tebi? Parče torte, prolećni povetarac posle zime? Šta hočeš? Šta želiš?

-Neću ništa. A želja je hiljadu. Ja sam slobodan. Biram kreaciju, ne destrukciju.

-Čekaj, kako to?  Zar nemaš njih?

-Moje srce je njihovo. Ali moja erekcija je tvoja, Crveno. Sloboda je baklja koja se nosi visoko.

-Sloboda je spremnost na destrukciju. Prava sloboda je nedostižna. U ovom Univerzumu.

-Kako to misliš?

-Tako što biraš da povrediš voljene osobe, biraš da radiš to za šta znaš da će ih uništiti. Misliš da neće saznati jednog dana? Ona će postati ili potpuno Otvorena ili Zatvorena. Oni će biti ili slobodni kao psi ili potpuno zavisni od njene suknje.

 -Konji su slobodni.

-Jao, konji...Sada si me podsetio na moj detinji san. Želela sam ergelu. Ćale je imao jedno savršeno parčence zemlje. Te crne, mrtve, zle, mračne i vlažne zemlje.  To selo je prokleto, znaš? I dalje sanjam zmije u tom selu. Hodam i preskačem ih. Na svakom koraku su. Bežim i bežim...

-Od čega?

-Od čudovišta. Čudovišta koje me nosi na leđima dok su svuda oko nas beli miševi.

-To si sanjala?

-Ne.

-Čudovišta koje izranja iz vode. Tamo je izvor Crne reke, znaš? Čudovište je klovn i plezi se.

Sama sam sa babom. Čudovišta su u njenoj kući, šupi, kokošinjcu...

-Zar nisi rekla da si volela da budeš tamo kao mala?

-Jesam, jesam. Bila sam u stalnom dodiru sa Prirodom i neprekidno šetala.

{ -Hoću da vodimo ljubav u prirodi.

-Priroda je moja Crkva. Zato i plačem često.

-Znam. Osetim ti žal...kao val.

-A  da li sam ti ispričala moj san o demonu i crvenoj haljini?

-Moraš to da uradiš.

-Znam.

-Znam da znaš.

-Zar nisam pričala o konjima?

-Voliš da jašeš?

-Obožavam. Izgleda da samo tada mogu biti srećna.

-Penji se onda, Divljakušo. Veštice. Ne treba tebi grad. U gradu su ljudi. Ljudi te plaše. Žena, a plaši se.

-Ti mrziš žene? Baš si patrijarhalan tip.

-Naprotiv. Ja verujem u Ljubav i Slobodnu Volju.

-A Boga?

-Da.

-Hoćeš li da mi pokažeš moga Boga, onako kako je on to radio? Da me kazniš?

-Ne. Mogu da ti oprostim. Lezi sada. Slušaj malo moje srce.

-Nisam zaslužila oproštaj. }

*-Nisam zaslužila oproštaj.

-Šta pričaš? To nisi ti.

-Više sam činila zlo, nego dobro. Nisu mi dali da se popnem na to Sveto brdo. Znaš li za pojam ’’mitarstva’’? Ovo je PODneblje. Već se dešava.

-Ma ko ti je utuvio to u glavu? Oni tvoji *ljudi od vere*? Ti si uvek svima pomagala, davala i više nego što si mogla. Uvek bila dobra, fina, nežna, odgovorna, pažljiva i mila...a ljudi te i dalje povređuju. I na tvojom samrtnoj postelji. Više im je stalo do njihovih guzica, nego do tebe i do toga što odlaziš...Volim te. Hvala ti. U ime svih.

-Hvala tebi. Mnogo si mi dala sada. Govoriš kao on. Govoriš mi da je duša večna. Lebdiš, Em.

{ -Hoću tvoje srce. Hoću još. Hoću svu tvoju pažnju.

-Polako, Vučice.

-Heh. Znaš li da alfa ženka štiti svog partnera tokom borbe sa neprijateljem, tako što podmeće svoju glavu pod njegovo grlo, kako bi ga zaštitila od smrtonosnog ujeda? Deluje kao kukavički potez a u stvari je nešto najhrabrije i svetije. Ultimativna žrtva.

-Odakle ti taj stav o idealnom muško-ženskom odnosu?

-Mislim da je nastao dok sam gledala umetničko klizanje kao mala. Bila sam opčinjena tim skladom. Njegova energija usmerena ka njoj, a njena ka svetu. A opet deluju kao jedno Biće. Tako savršeno i intuitivno, kao da su oduvek bili Jedno.

-Znaš li da je to fantazija?

- Nikada nisi i dovoljno blizu drugom ljudskom biću. Niko nikoga ne razume, zapravo. Svi samo gledaju kroz svoje monade bez prozora i vrata. Ti bi pojeo Srce?

-Znaš koliko mi je teško da se iskuliram sada. Kad se isečeš ja bih ti lizao prst. Da, pojeo bih tvoje Srce.

-Uzmi ga, uzmi sve. Meni ne treba. A šta ćeš ti meni da daš? Samo mi uzimaš…

-Nije tačno. Ne dam ti svoje srce ali dajem ti Inspiraciju.

-To je tačno, tvoj dah me inspiriše.

-Ti si ja i ja sam ti, ovde i sada. Ovde smo Jedno. Lepa si.

-Pa…hvala.

-Prepoznajem ti oči i usne. Toliko bola i snage ima u njima.

-Je l’?

- I? Gde putujemo večeras?

-Gde god želiš, Italija, Francuska, Bali, Egipat…?

-Ne, ja bih negde gde je hladno. Ljubiš mi se pored vatre, na krznu, dok napolju veje. }

 ---

-Sećam se da sam kao mala napisala pesmu za koju sam mislila da je magična, jer kad god bih je pročitala sutra bi padala kiša. Hahaha. Ludača.

-Vidi je, nisi. Pametna si. I nisi luda. Sve je u redu sa tobom. Samo posmatraš svet nekim drugim očima. I osećaš sve. Osećaš ljude.

-Ne osećam ja ništa, skloni se. Ja mrzim ljude. Perverznjaku. Zašto stalno privlačim manijake? Možda jer sam i ja postala jedan. Ono: “Ako ne možeš da ih pobediš, pridruži im se.”

- Gle, počinje oluja. Zar nismo malopre stvorili Munju?

-Tvoje je sve do nje. Moje je ono što dolazi posle.

 { -On je ličio na Isusa. Jebanje sa njim bilo je kao jebanje sa Bogom. Sve me je naučio.

-A sad ti podučavaš?

-Da.

-Hajde da pričamo o robovima i začinima. O šafranu. O ružama. O pustinji I kiši. O jednoj zlatnoj i lepljivoj kapi. O moru. O konopcima i brodovima. O zemlji i vatri. O kolačima koje jedem sa tvog tela.

– Veži me.

-Zašto plačes na plaži?

-Sanjala sam da mu nisam rekla da ga volim i da je onda otišao sa drugom.

-Koliko imaš godina sada?

-Ne znam. 15, 16?

-To je pre onoga?

-Da.

-Koliko si ih imala do sada?

-Neću da ti kažem, ćelavi.

-Ličiš mi na roze cvet. Mislim da si prelepa. Staviću ti zvezde u oči. Nemoj da ih zaboraviš. Tamo su I uvek su bile tamo.

-Moj kosmos prima samo dobro sada.

-Daj mi ga. Prelij se. Ti si moj lepi, vreli Kanal. Budi moj oltar.

-Voliš Anais Nin?

-Da, volim sve što je raskošno a svedeno. Idemo iza ogledala?

-Idemo.

-Hoću da me povrediš. (Nemoj da me povrediš.) }

 *Boli me.

-Osećate li bol sada?

-Podnošljiv je.

-Da li se plašite?

-Ne. Ja sam žena.

 *Boli je. Držim je za ruku dva sata. Ruka joj je tako meka i topla, tako nežna i krhka. Umire. Kažem joj da se ne plaši. Glumim njenog Anđela. Znam šta želi da čuje. Ona samo želi da se popne na to brdo i da je tamo čeka moj deda, njen brat. Onaj koji je ostavio kada joj je bio najpotrebniji. Njega je jebena bolest pokosila dok sam ja bila u maminom stomaku. Moj divni, svetli, magični deda...uvek uz mene.

Od njega su došli svi ti svetli, alhemijski darovi. Sa druge strane samo mrak i prokletstvo i zmajevi i konopac koji donosi smrt i prokletstvo potomcima. Zato znam šta ljudi žele i čega se plaše. Žele malo moje energije, moje snage, srži, moje veliko, meko, belo telo. A ja? Ja sam želim da iscelim. Želim da izlečim taj mrak koji je pao na moja pleća.

{ -Zašto se samopovređuješ?

-Zato što bol mora napolje...Želim da osetim da sam ovde. Da sam živa.

-Gurni me sa kreveta. Na pod. Veži me. }

I tako u krug, u krug, u krug.

*Moraš biti savršena. Moraš rađati decu. Dosadno nam je. Nemamo šta da radimo. Ne smemo da pogledamo svoje male, sive, skoro završene, neispunjene živote. Rodi nam pse, da ih sjebemo.

{-Mrzim decu.

-To nije istina. Svet je igralište kada ga gledaš dečijim očima.

-Mazi me.

-Hoću da budem u tebi.

-Ne želim da budem majka.

-To svi misle. Spavaj mirno. Ja ću spavati nemirno. U tebi. }

 Treba mi moj klizač na ledu. Neko ko zna kako da me gurne, a da me ne povredi. Kako da me inspiriše da stvaram. Da stvaram kroz destrukciju starih obrazaca. On hoće da me zaštiti. Ja to ne želim. Mogu ja to sama. Mogu ja to sama. Mogu ja to sama.

Ja sam vučica, kobila, mačka. Pusti me. Ja sam slobodna.

Sanjala sam da sam ti bitna. (Ti, ti i samo ti.) Sanjala sam da me voliš, da me vidiš, čuješ, da me osećaš. Ti si moje ogledalo. Ja sam ti i ti si ja. Alfa i Omega. Ja sam tvoja robinja i tvoja boginja.

Sanjala sam da mama ima ruku čudovišta. Logično, dala me je Čudovištu. Ostavila me je samu sa njim. Izgubila sam glas, mama. Hoću samo da ćutim. Dala si me zmijama, mama.

(Sada sam Lilit. Sada sam skarletna žena. Sada sam ja čudovište. Levo, levo, levo.  Muški princip, đavo, demoni, batina, bič. Desno, desno, desno. Ženski princip. Anđeli, bol, nežnost, svetlost.)

Hoću da budem tvoja zvezda. Da gledaš u mene kao u Mesec.

Od predugog gledanja u Sunce ne vidiš lica ljudi, već samo platinastu tačku.

___

{ -Vama vampiricama baš lepo stoje te noćne boje.

-Pričaš kao on.

-Znam. Ja sam svi oni. Oni koji su te pipali, grebali, hvatali, čupali, vukli, silovali, komadali, ubijali, bacali u vatru. Ti ih inspirišeš, Muzo. Mučenice. Velika Majko.

-Budiš mi stomak.

-Voda da me udavi. Vatra da me spali. Zemlja da me proguta. Vazduh da me odnese.

-Zašto si me napustio?

-Nisam, uvek sam u tebi. Otvaraš se?

-Bodem.

-Ti si roze cvet. Ti si pustinjska ruža. Ujedini levu i desnu ruku. I isceli. Pomiri.

Sada si ajkula. Plivaš i ne staješ. Ako staneš. Umireš. Sireno.

Ja sam moćna, kao bik. Ti si matador.

Ja sam zemlja. Iz mene raste život. Ti si seme.

Slušam ti srce dok te jašem. Slobodna.

Moje srce je pustinjska ruža.

Nežno a snažno. Krhko i jako.

-Paganko, gorela si i gorećeš!

-Pa šta?

-Rađaće se mnoge posle mene. Neuništive, bolne, hrabre, pokretne.

Veži me u čvor. Oslobodi me. Ja sam u svima njima i one su u meni. Ja sam Inspiracija. One su slobodne. Kao mačke. Prihvatam moć. Krug je oslobođen i postaje spirala. Večito kretanje.

-Ko te je naučio da dominiraš?

-Moj bol.

-Ti si filozof.

-Moja duša je moja, Animuse. Plamen transformacije liže moje telo. Ti si moj dah. Moje srce je zlatno.

Živim u trenutku. Ovom sad. Kao mačke. Kao tačke.  Moje srce je ruža probodena mačem.

Voda me zaliva i leči.

Vazduh me inspiriše i pomera.

Vatra me transformiše i oslobađa.

Zemlja me u kolevku vraća. }

  ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Sanjala sam tebe sa rupom u glavi i nju sam rupom u srcu. Ja sam uzela tvoj hiper-racio i njenu hiper- emotivnost. Spojila sam ta dva principa krstom na dlanu. Akcija i emocija. Dve linije koje se ne dodiruju ali idu paralelno . Spaja ih krst. Krst kao simbol muškog i ženskog principa. Treba da mislim simbole a osećam značenje. To je to.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Sećam se koliko sam želela da me slikar vidi i poželi, fantazirala sam da me gleda iz nekog žbuna dok mu poziram na mostu, sa golim stopalima u ledenoj reci. On me posmatra. On me stavlja u svoju sliku. Mene. Kao da sam bitna. Željena. On je Umetnik. Ja sam Umetnost. Besmrtna.  Ispod Zlatnog sunca i Srebrnog Meseca.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

                                         Aristokratija Duha.

 Stojiš u jednoj tački predugo.

Misao o budućnosti je kraj konopca koji te vuče napred.

Misao o prošlosti je kraj konopca koji te vuče nazad.

Šta si ti?

Čvor.

Odvezujem te.

Reči su magija.

Ritam je magija.

Slomi točak.

Oslobodi krug.

Tvoja reč je mač.

Tvoje usne su ruža.

Otplatila si dug.

[soolmejt24]

Imaš mene, nisi sam

Tek smo krenuli, drugi ili treći mjesec veze. Slušamo neke pjesme, i njemu se prispi. U međuvremenu krene jedna pjesma, i on prigušenim tonom reče: "Nećemo ovu sad, nisam raspoložen za nju.". Ja žensko ko žensko, navalila, koja je, što nisi raspoložen, jel te to podsjeća na bivšu ...reče on meni, preslušaj " Za nju vrijedi umrijeti ", idem ja spavat, volim te pomalo.

Za nju vrijedi umrijeti :

Tezak vakat dos'o je 

Za duge nas godine 

samo rijetki pitaju 

i kroz sapat spominju 

Nekad davno rek'o si 

za nju vrijedi umrijeti 

tesko breme i nad nama 

sa svih strana oluja 

E moj babo, gdje si sad 

dok je prosim 

dok joj ruku trazim mlad 

tako trebam savjet tvoj 

o babo moj 

Odredba je od Boga 

da te nemam 

da kroz zivot idem sam 

al' ovaj dan 

tesko pada sto sam sam 

Srce svoje dajem njoj 

ovaj zivot cio svoj 

i u basci prelijepih 

nadjoh cvijet najljepsi 

Iza lica olovnog 

ukrasenog osmjehom 

jedna tuga krije se 

i sjecanje na tebe 

Najviše me boli onaj dio " Teško pada što sam sam ", a inače, njegova majka je umrla par mjeseci nakon njegovog poroda. Adžo i nina su ga odgojili, i dan danas sa njima živi. Istog momenta, stegnutog grla, bez glasa sam ga nazvala i rekla mu " Imaš mene, nisi sam ".

Sljedeći put je tu istu ilahiju/pjesmu objavio dan prije nego što će sa mojim ocem pričati o našem zajedničkom životu, i o tome kako će me oženiti.

Ne znam, stvarno ne znam. Boli i mene kada boli i njega. Boli me svaki put kad odluta mislima, kad je spomen o 11.07.'95. Boli me ime SREBRENICA, boli me historija, djetinjstvo mog Soolmejta.

Al šta god da je, od Boga je. Bil hajr. Biće lakše.

[mentalnahigijena]

Sberbank Europe postala je prva finansijska žrtva ruskog rata u Ukrajini. Evropska podružnica najveće ruske banke, Sberbank, sa sjedištem u Austriji, bit će likvidirana nakon rješavanja i prodaje njenih hrvatskih i slovenačkih poslova,  objavilo je tijelo EU za sanaciju  kasno u utorak. Jedinstveni odbor za rješavanje problema i Evropska centralna banka  objavili su  u ponedjeljak ujutro da  banka EU i dvije podružnice  "propadaju ili će vjerovatno propasti" jer su klijenti žurili da povuku svoje depozite. Elke König, predsjednica SRB-a, tijela EU zaduženog za sprječavanje spašavanja banaka, rekla je da je poslovanje Sberbanke u Evropi bilo pod "ozbiljnim stresom" i da više nije u mogućnosti da se finansira zbog ekonomskih sankcija. „To je u suštini bila oluja sa obe strane“, rekla je ona novinarima u sredu ujutro, misleći na nedostatak finansijske podrške ruske matične kompanije, kao i na zahteve kupaca iz EU za gotovinom. “To je direktna posljedica negativnog utjecaja trenutne geopolitičke situacije kako na povjerenje kupaca, što je dovelo do brzog odliva likvidnosti, tako i na sposobnost ruske matične kompanije da podrži svoju evropsku grupu.” SAD i Velika Britanija najavile su da će isključiti Sberbanku iz svojih finansijskih sistema, uključujući transakcije u američkim dolarima i britanskim sterlingima, kao dio velikih ekonomskih sankcija Rusiji nakon njene invazije na Ukrajinu. EU nije otišla tako daleko u strahu od posljedica po energiju i vlastitu ekonomiju, ali će ukloniti druge ruske kreditore iz SWIFT sistema za razmjenu poruka. Kao odgovor, ruska centralna banka je spriječila banke da prenose sredstva iz Rusije kako bi spriječila da gotovina "pobjegne iz zemlje", rekao je König, ostavljajući Sberbank Europe da se brine sama za sebe.

Nakon uvođenja moratorija, SRB sa sjedištem u Briselu utvrdio je u utorak da postoji javni interes za rješavanje hrvatskih i slovenačkih podružnica Sberbanke radi zaštite finansijske stabilnosti i ekonomija dviju zemalja. U sklopu tog procesa, SRB je hrvatskoj poštanskoj banci prodao hrvatsku podružnicu, dok će NLB preuzeti slovenačku banku. Prodajna cijena nije objavljena, ali König je rekao da je to "pozitivna cijena", nakon više ponuda. Akcionari i vlasnici obveznica neće morati da gutaju gubitke. “Banke će biti otvorene u srijedu, 2. marta, normalno, bez smetnji za deponente i klijente. Oni su sada dio dobro uspostavljenih, robusnih i stabilnih bankarskih grupacija”, navodi se u saopštenju SRB-a. No, nadležno tijelo EU odlučilo je da rješenje, u kojem dioničari i povjerioci snose gubitke, nije neophodno za austrijsku matičnu banku, Sberbank Europe. To znači da će sada ući u nelikvidnost, a depoziti do 100.000 eura i dalje će biti zaštićeni austrijskim sistemom garancije depozita. Austrijska banka je u potpunom vlasništvu Sberbanke — koja je i sama u većinskom vlasništvu ruske vlade. Njegove druge podružnice, smještene u Češkoj Republici, Mađarskoj i na zapadnom Balkanu, potpadaju pod nadležnost nacionalnih regulatora. Sberbank je navodno u saopštenju od srijede rekla da se povlači iz Evrope, okrivljujući odlive i prijetnje svom osoblju.

[ponovoizpocetka]

Koračam novim putem dok mi sunce obasjava kožu. Prolaziš kroz žbunje i trnje i staješ ispred mene, sa pogledom čudnim, neopisivim. Tvoja duša, tek tako se osijava u njima. U tvojim umornim očima.

Odjednom oluja dolazi i oblaci nam se stvaraju iznad glave. Grmljavina tako glasna, odzvanja mi u ušima, čini mi se kao da mi grmi i sijeva u glavi. Uzimam te za tvoju lijepu ruku i tražimo i bježimo, negdje daleko, neko sklonište, samo ti i ja.

Pronalazimo ga nekako. Ulazim unutra s tobom i pojmljivo te slušam. Pozorno pratim svaki tvoj pokret i moje tijelo se skladno kreće tvome. Pratim te.

Poseban si i uvijek ćeš biti lijepi moj. Ali ovo sklonište ne može da izdrži oluje. U jednoj sekundi sve će da se sruši. Da samo znaš u kolikoj sam agoniji.

Moram da se vratim na svoj put. Berem cvijeće i pravim ti vijenac. Kao nekada kada smo ležali u travi, taj topli ljetni dan. Neka ti ostane neko sjećanje na mene. Nećeš biti zaboravljen, nikada. Gdje god da odem i s kim kod da sam. Ti ćeš meni uvijek biti poseban.

Idi svojim putem. Znam da želiš da bježiš, još dalje. Da budeš sam. Idi u svoju avanturu i budi sretan. Ovdje si na mom putu, u mom svijetu samo kratko. Znam da ne želiš i ne planiraš da se zadržavaš. Idi gdje te duša zove. Idi gdje ti srce osjeti da je to dom. Idi gdje je toplo i gdje možeš da osjetiš ljubav neopisivu. Da mogu malo bih ti dala svoje. U bočicu bih ju spremila i da imaš, kada ti zafali.

Za sad, ostanimo u našem skloništu. Ja znam da se sprema uragan koji će da pohara sve. Kada će stići ne znam, ali spasiti ćemo se oboje na vrijeme.